UNIVERZITET U ZENICI

Medicinski fakultet

Zdravstvena njega

Socijalna medicina, organizacija i ekonomika zdravstva

ULOGA DRŽAVE I TRŽIŠTA U ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI

Seminarski rad

Mentor:

Suad Sivić

Zenica, 2020.
SADRŽAJ:
1. UVOD........................................................................................1

2. ULOGA DRŽAVE I TRŽIŠTA U ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI 3

3. FINANCIRANJE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE.......................4

3.1. BEVERIDGE-OV MODEL FINANCIRANJE ZDR. ZAŠTITE........................5

3.2. BISMARK-OV MODEL FINANCIRANJE ZDR. ZAŠTITE........................5

3.3. MODEL FINANCIRANJA ZDR. ZAŠTITE U BIH.......................................5

3.4. MODEL FINANCIRANJA ZEMALJA U TRANZICIJI.................................6

4. ALOKACIJA RESURSA..........................................................7

4.1. MEHANIZMI UGOVARANJA...........................................................................7

4.1.1. Mehanizmi ugovaranja u BiH........................................................................8

4.2. MEHANIZMI PLAĆANJA ZDRAVSTVENIH USLUGA.............................9

4.3. MEHANIZMI KUPOVINE LIJEKOVA..........................................................9

5. ZAKLJUČAK..........................................................................11

6. LITERATURA........................................................................12
 1. UVOD

Zdravstvena ekonomika predstavlja oblast socijalne medicine koja se bavi modelima

finansiranja zdravstvene zaštite, te utjecajem tih modela na ponašanje zdravstvenih djelatnika
tijekom pružanja zdravstvenih usluga.

Politička finansiranja zdravstva je snažan instrument za implementaciju ciljeva zdravstvene

politike, te stoga razumijevanje ove problematike izlazi izvan okvira ekonomskih zakona o
održivosti tržišta u sistemu zdravstvene zaštite.

Zdravstvena ekonomika je multidisciplinarna oblast, koja pored znanja iz ekonomije uključuje

i znanja iz organizacije zdravstva, psihologije, menadžmenta na mikro- i makro-razini, te
etičkih vrijednosti u zdravstvenoj zaštiti.

Razvoj demokratskih društava u svijetu teži regulirati socijalne sisteme u društvu, ne samo
donošenjem zakona, već i korištenjem niza drugih metoda.

Tako npr. mjere kompetitivne i stimulativne prirode mogu rezultirati boljim učincima u
organizaciji sistema zdravstvene zaštite, nego zakonske mjere koje koriste sredstva prinude i
kazne. Svjesni takvih mogućnosti reguliranja socijalnih sistema, većina zemalja se
opredjeljuje rukovoditi proces reforme finansiranja zdravstva temeljem kombinacije kako
regulatornih mjera koje su obavezujuće, tako i stimulativnih mjera za glavne sudionike
reforme.

Harvardska škola javnog zdravstva je sve aktivnosti za upravljanje sistemom zdravstvene

zaštite grupirala u pet skupina (slika 1), koje su popularno nazvali «kontrolna dugmad».

To su slijedeće oblasti:

• Finansiranje zdravstva (način prikupljanja sredstava za zdravstvenu zaštitu);

• Alokacija resursa i mehanizmi plaćanja zdravstvenih usluga;

• Organizacija pružanja zdravstvenih usluga;

• Regulatorne / legislativne mjere;

• Socijalni marketing.

1
 Slika 1. Ključne političke i interesne grupe u financiranju zdravstvene zaštite

Reforma zdravstva može podrazumijevati manje ili veće promjene u svakoj od pet pomenutih
oblasti, ili pak samo u nekoj od njih.

Usklađivanje aktivnosti u svakom od «kontrolnih dugmadi» nudi mogućnost kreiranja

odgovarajuće ravnoteže između regulatornih i stimulativnih mjera za izmjenu sistema u
održivom pravcu.

Stimulativne mjere se uglavnom tiču mehanizama finansiranja zdravstva, kao i alokacije

resursa i mehanizama plaćanja zdravstvenih usluga.

Prvo «kontrolno dugme» koje se naziva «finansiranje zdravstva» podrazumijeva način

prikupljanja sredstava za zdravstvenu zaštitu u fondovima zdravstvenog osiguranja.

Drugo «kontrolno dugme» koje se naziva «alokacija resursa i mehanizmi plaćanja

zdravstvenih usluga» podrazumijeva način alokacije prikupljenih sredstava iz fondova
zdravstvenog osiguranja do zdravstvenih ustanova, te potom plaćanje zdravstvenih djelatnika
kao individua unutar zdravstvene ustanove (1).

2
 2. ULOGA DRŽAVE I TRŽIŠTA U ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI

Uloga države u organiziranju i upravljanju sistemom zdravstvene zaštite može biti

centralna, kao što je slučaj kod Semashko-vog i Beveridge-ovog modela, ili pak umanjena
kod Bismark- ovog modela zdravstvene zaštite.

Suvremeni trend reforme zdravstva u mnogim zemljama stavlja u prvi plan ulogu tržišta i
tržišnih mehanizama u zdravstvenoj zaštiti. Osobito se naglašava uloga privatnog sektora i
izmijenjenog načina finansiranja usluga zdravstvene zaštite. Dok mnogi popularni mediji
javnog informiranja i neke političke ličnosti simplificiraju ova pitanja korištenjem floskule
«država odnosno tržište», u praksi je sve to mnogo kompliciranije.

Primjena mehanizama sličnih tržišnim u zdravstvenom sektoru je ispunjena, kako

konceptualnim, tako i praktičnim dilemama.

Konceptualno, mnogi znanstvenici razmatraju zdravstvenu zaštitu kao socijalno dobro, gdje je
pružanje usluge svakoj osobi također značajno za društvo kao cjelinu(2).

Ovo gledište je dio tradicionalnog konsenzusa unutar mnogih evropskih država glede značaja
solidarnosti i univerzalne pokrivenosti stanovništva zdravstvenim uslugama tijekom
utemeljenja sistema finansiranja zdravstvene zaštite. tržišna motivacija se, međutim, po svojoj
prirodi temelji na pretpostavci da je svaka usluga roba široke potrošnje podložna prodaji na
otvorenom tržištu.

Nadalje, klasični koncept tržišta zahtjeva jasno odvajanje strane koja potražuje (kupac) i
strane koja opskrbljuje (prodavač).

Moderna zdravstvena zaštita obuhvata četveročlani odnos, koji uključuje pacijenta, liječnika,
instituciju davatelja usluge i onoga koji plaća. Bitno je imati na umu da ponašanje liječnika
znatno utječe na zahtjeve pacijenata za zdravstvenom zaštitom, što dodatno komplicira
koncept tržišnog pristupa zdravstvenoj zaštiti.

Neoklasična ekonomska teorija ili neoliberalizam smatra da je unakrsna novčana pomoć

između raznih socijalnih kategorija nepravična, za razliku od socijalne funkcije odgovornog
zdravstvenog sistema koja zahtjeva značajnu subsidijarnost – od strane mladih ka starima, od
bogatih ka siromašnima, i od zdravih ka bolesnima.

Zanimljive su promjene gledišta kreatore politike zdravstvene zaštite na regulatornu ulogu

države. Intervencija države se proširuje iznad tradicionalnih mjera ''zapovijedanja i kontrole'',
tako što uključuje u svoj sastav nove tržišne aranžmane temeljene na motivaciji.

3
Doprinos kako regulatornih, tako i kompetitivnih mjera, ovisi o tome kako su kreirane i
implementirane. Regulatorne mjere su pokazale svoju efektivnost u brojnim područjima, kao
što je, na primjer, kontrola troškova za lijekove.

Kompetitivne mjere također trebaju biti pažljivo kreirane da bi postigle željeni cilj.

Većina ekonomista je suglasna u tome da nema prostora za neograničene tržišne aktivnosti u

osiguranju socijalnog dobra, kao što je zdravstvena zaštita. Oslanjanje donositelja odluka na
tržišne mehanizme je bilo uspješno tamo gdje je uključilo čvrst monitoring i evaluaciju, kao i
jasne standarde za tržišne učesnike. Zaista, odluka za uvođenjem više tržišne motivacije u
jedan ili više sub-sektora zdravstvenog sistema zahtijeva promijenjenu aktivnost vlade, koja u
svakom slučaju nije smanjenja. Neki istraživači su došli do zaključka da vlade moraju biti
kompetentnije tijekom nadgledanja procesa ugovaranja između davatelja usluga i kompanija
zdravstvenog osiguranja, kao i drugih tržišnih aranžmana, nego kada izravno upravljaju
sistemom.

Konačno, kada je općenito riječ o ulozi tržišta u zdravstvenoj zaštiti, trebalo bi se radije
koristiti terminima ''kvazi tržište'', ''mehanizmi slični tržišnim'' ili ''kompetitivna motivacija''.
Spomenuti tržišni mehanizmi temeljeni na motivaciji mogu biti uvedeni u pojedine segmente
sistema zdravstvene zaštite, ali jedino uz državnu kontrolu efekata tih mjere. Oslanjanje na
zakonitosti tržišne ekonomije, kao što je zakon ponude i potražnje, bez ovlasti države u
sistemu zdravstvene zaštite, je neprihvatljiv koncept za suvremeno društvo temeljeno na
evropskim vrijednostima.

3. FINANCIRANJE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Zemlje evropske regije Svjetske zdravstvene organizacije su se u drugoj polovini XX

stoljeća mogle podijeliti u tri grupe sukladno dominantnom metodu finansiranja sistema
zdravstvene zaštite, a to su:

 zemlje BEVERIDGE-ovog modela, uglavnom baziranog na sistemu oporezivanja;

 zemlje BISMARK-ovog modela, uglavnom baziranog na socijalnom osiguranju;
 socijalističke zemlje sa SEMASHKO-vim modelom u centralnoj i istočnoj Evropi
(sada zemlje u tranziciji ka modelu socijalnog osiguranja ili kombinacije socijalnog
osiguranja i oporezivanja) (3).

4
Svi modeli finansiranja zdravstvene zaštite u Evropi se u sadašnjem trenutku mogu
klasificirati u dva osnovna sistema, a to su Beveridge-ov i Bismark-ov tip.

3.1. BEVERIDGE-OV MODEL FINANCIRANJE ZDR. ZAŠTITE

Beveridge-ov model je uveden u Velikoj Britaniji 1946.g., a danas ga koriste

skandinavske zemlje i zemlje južne Evrope.

Karakteristike Beveridge-ovog modela su sljedeće: finansiranje putem oporezivanja, kontrola

vlade, državni budžet, neznatan privatni sektor, slobodan pristup za sve građane, doktori
plaćeni putem plaće ili glavarine, neznatna participacija pacijenata.

3.2. BISMARK-OV MODEL FINANCIRANJE ZDR. ZAŠTITE

Bismark-ov model je uveden u Njemačkoj 1883.g.

Karakteristike Bismark-ovog modela su: finansiranje putem obaveznih doprinosa poslodavaca

ili zaposlenih, sredstva idu u nevladina upravljačka tijela (''bolesnički fondovi''), fondovi
ugovaraju s bolnicama i liječnicima da bi osigurali usluge kroz ugovore bazirane na budžetu
ili na isplatama po usluzi. Suvremeni trendovi razvoja modela financiranja u evropskim
zemljama podrazumijevaju korištenje prednosti oba pomenuta modela, tako da je nemoguće
naći čiste modele.

3.3. MODEL FINANCIRANJA ZDR. ZAŠTITE U BIH

Političko opredjeljenje u Bosni i Hercegovini je utemeljiti ''nekompetitivan regionalno

utemeljen sistem socijalnog zdravstvenog osiguranja''.

Socijalno zdravstveno osiguranje podrazumijeva neprofitni i javni sistem osiguranja, koji je

uspostavljen zakonom i funkcionira pod okriljem parlamenta i vlade. Ovaj sistem se ne
finansira putem općeg oporezivanja, već putem doprinosa za zdravstveno osiguranje(4).

Pod nekompetitivnim sistemom podrazumijevamo odsustvo kompeticije između različitih

fondova socijalnog zdravstvenog osiguranja. Regionalno utemeljen znači da postoji više
fondova, tj. u svakoj regiji po jedan. Građani nemaju mogućnost slobodnog izbora fonda
zdravstvenog osiguranja, niti mogućnost napuštanja osiguranja koje je obavezno za sve
građane. Sistemski zakoni o zdravstvu proklamiraju princip univerzalne pokrivenosti
stanovništva zdravstvenim osiguranjem.

5
Zakon o zdravstvenom osiguranju Federacije BiH daje mogućnost udruživanja dvaju ili više
kantonalnih fondova u jedan ukoliko to bude uvjetovano potrebom šire solidarnosti ili
smanjenjem administrativnih troškova rada fonda.

Usluge koje neće biti financirane kroz ''osnovni paket'' mogu se prepustiti individualnoj
odgovornosti građana. Kompanijama privatnog zdravstvenog osiguranja će biti dozvoljeno da
pokriju dodatne rizike na dobrovoljnoj osnovi ali ne i one usluge koje su već uključene u
shemu obaveznog zdravstvenog osiguranja, a pružaju se u okviru ''mreže zdravstvenih
ustanova''. Za razliku od koncepta ''nekompetitivnog regionalno utemeljenog sistema
socijalnog zdravstvenog osiguranja'', privatno/dobrovoljno osiguranje će se utemeljiti kao
sistem ''kompetitivnih profitnih fondova privatnog zdravstvenog osiguranja''.

Ovi fondovi neće imati direktan konkurentski odnos s fondovima obaveznog zdravstvenog
osiguranja, jer će uglavnom finansirati različita prava na zdravstvenu zaštitu.

Pored toga obavezno zdravstveno osiguranje ne daje slobodu izbora za njegovo napuštanje i
posjedovanje jedino privatnog osiguranja. Dakle kompeticija će postojati jedino između
fondova privatnog zdravstvenog osiguranja, ali ne u obaveznom osiguranju.

3.4. MODEL FINANCIRANJA ZEMALJA U TRANZICIJI

Zemlje u tranziciji (zemlje Centralne i Istočne Evrope i nove neovisne države) se

uglavnom kreću ka sistemu zdravstvenog osiguranja finansiranog putem ''oporezivanja
platnog spiska''. Ove zemlje se nalaze na različitim razinama procesa tranzicije. Republike
bivše Jugoslavije su već uvele sistem osiguranja prije procesa tranzicije, dok su Mađarska i
Ruska Federacija (1991.g.), Česka Republika i Estonija (1992.g.), Latvija i Slovačka
(1993.g.), Gruzija (1995.g.) i Kazahstan (1996.g.) prihvatile takav sistem u 1990- tim.

Druge zemlje, kao što su Bjelorusija, Bugarska, Kirgistan, Litvanija, Poljska i Rumunija, koje
se još uvijek oslanjaju na sistem oporezivanja u finansiranju zdravstvene zaštite, trenutno
razmatraju nacrte zakona o zdravstvenom osiguranju (5).

U zemljama u tranziciji su brojni čimbenici, uključujući ekonomsku recesiju i nepromišljeno

uvođenje novih shema organizacije, doveli do niza problema tijekom procesa transformacije
ka sistemu osiguranja. Među tim problemima se nalaze značajan porast ukupnih troškova u
zdravstvu i strukturalni deficit, udruženi s nedostatnim transferom novca i većim koštanjem
rada.

6
 4. ALOKACIJA RESURSA

Brojne su zemlje, kako u istočnoj tako i zapadnoj Evropi, počele da se kreću od

integriranih modela prema razdvajanju finansijera / osiguravatelja od davalaca zdravstvenih
usluga. Pošto direktni menadžerski odnosi izmeđuovih aktera slabe, mehanizmi alokacije
sredstava postaju značajni da bi omogućili platišama zdravstvene zaštite da postignu kontrolu
troškova na makro-razini, kao i da poboljšaju institucionalnu efikasnost.

Ključne strategije za efektivnije alociranje sredstava ukključuju:

 mehanizme ugovaranja;
 sisteme plaćanja profesionalaca i institucija;
 mehanizme nabavke lijekova.

4.1. MEHANIZMI UGOVARANJA

U sve većem broju zemalja Evrope ugovaranje se smatra instrumentom za

implementaciju ciljeva zdravstvene politike. To je koordinirajući mehanizam koji nudi
alternativu za tradicionalne modele zapovijedanja i kontrole u upravljanju zdravstvenom
zaštitom. Esencijalni element ugovaranja je uvođenje više tržišno orijentirane forme
institucionalne alokacije sredstava, temeljene na odvajanju finansijera od davalaca usluga.
Mehanizmi ugovaranja obvezuju obje strane na eksplicitne obaveze i generiraju ekonomsku
motivaciju za ispunjenje tih obaveza.

U sistemima zdravstvene zaštite temeljenim na socijalnom osiguranju ugovori između platiša

i davalaca usluga egzistiraju dugi niz godina. U tekućim reformama, osobito u zdravstvenim
sistemima temeljenim na oporezivanju, ugovaraanje postaje mehanizam za dogovore o
cijenama i kvalitetu, kao i za osiguranje uslužnosti od strane davalaca usluga. Glavni razlozi
za uvođenje ugovaranja u sisteme oporezivanja ili Semashkov model su slijedeći:

 Ohrabriti decentralizaciju upravljanja;

 Popraviti kvalitet rada davalaca usluga;
 Poboljšati planiranje razvoja zdravstvene zaštite;
 Poboljšati upravljanje zaštitom.

Ugovori mogu podržati pravičnost ako kroz procjenu potreba eksplicitno uzmu u obzir
vulnerabilne grupe, kao i zajednice sa nedostupnom zdravstvenom zaštitom. Iz ove
perspektive osiguravatelji predstavljaju interese njihove populacije, alocirajući sredstva i
osiguravajući usluge sukladno njihovim potrebama.
7
Međutim, ugovaranje također nosi sa sobom opasnosti koje mogu narušiti pravičnost. Npr.
neki komentari ističu da usluge koje su manje profitabilne, što je suprotno manje efikasnim,
mogu biti podcijenjene ili isključene. Ugovaranje često može biti ograničeno nedostatnim
informacijskim sistemima. Minimalni informacijski zahtjevi za efektivno ugovaranje
predstavljaju podaci o protoku pacijenata, troškovi i korištenje usluga raznih specijalnosti ili
dijagnostičkih grupa, te demografske i rizične skupine.

Učešće zajednice u ugovaranju može voditi u proces demokratizacije u zdravstvu, porastu

odgovornosti vlada i medicinske profesije i učiniti zdravstvenu politiku relevantnijom prema
potrebama i prioritetima društva. Proces ugovaranja može biti podijeljen u tri razine:
predugovaranje, aktuelan ugovor ili pisani ugovor i naknadno ugovaranje. Učešće zajednice je
moguće u sve tri razine. U sadašnjem trenutku intersektorstvo nije zastupljeno u ugovaranju
koje se dominantno fokusira na primarnu, sekundarnu i tercijarnu kurativnu zaštitu.

Jedan od temeljnih principa koji se mora uvažiti tijekom procesa ugovaranja je uklapanje
troškova zdravstvenog sistema u količinu novca koja je na raspolaganju fondu zdravstvenog
osiguranja. To znači da zdravstvene ustanove i fondovi zdravstvenog osiguranja ne smiju
kreirati finansijski deficit («deficit financing») i očekivati da se on pokrije sredstvima
državnog proračuna, što je bila redovita praksa u socijalističkom sistemu.

Oskudna sredstva moraju se trošiti na racionalan način, sukladno prioritetima u zdravstvenoj

zaštiti zajednice, tako da se za uloženi novac dobije maksimalan efekat u poboljšanju zdravlja.
Tako npr., napori za jačanjem primarne zdravstvene zaštite neće biti plodni ako se
procentualno učešće te razine zaštite u ukupnim troškovima ne poveća u odnosu na bolničku
zaštitu (6).

4.1.1. Mehanizmi ugovaranja u BiH

Federacija Bosne i Hercegovine sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i Zakonu o

zdravstvenom osiguranju, ugovaranje fondova obaveznog zdravstvenog osiguranja u
županijama mora biti ograničeno na «mrežu zdravstvenih ustanova». Parlamenti županija i
Federacije verificiraju mrežu ustanova, kako u javnom tako i u privatnom vlasništvu. Razlozi
zbog kojih Vlada Federacije favorizira «mrežu zdravstvenih ustanova» u odnosu na ostale
davatelje zdravstvenih usluga su slijedeći:

 Nužnost kontrole kapitalnih resursa u zdravstvu tijekom perioda tranzicije;

 Kontrola ukupnih troškova u zdravstvu i efikasna alokacija oskudnih resursa;

8
  Izbjegavanje dupliciranja zdravstvenih kapaciteta na teritoriju jedne županije, te
značajne konsekventne uštede finansijskih sredstava;
 Osiguranje jednake dostupnosti zdravstvene zaštite na teritoriju Federacije.

4.2. MEHANIZMI PLAĆANJA ZDRAVSTVENIH USLUGA

Reguliranje ponude i potražnje u zdravstvu predstavlja specifičan fenomen u poređenju

sa svim drugim sektorima u ekonomiji.

Specifičnost zdravstvenog sektora je ''trojni odnos'' – pacijent, liječnik i zdravstveno

osiguranje. Postoje brojni dokazi da liječnici koriste svoju diskrecionu moći kako bi povećali
kvantitet i promijenili sadržaj usluga, s ciljem održavanja željene razine svog dohotka.
Pacijent lakše prihvata sugestije i ponude liječnika u svezi zdravstvenih usluga jer troškove
pokriva treći akter – zdravstveno osiguranje

Međunarodna iskustva ukazuju da su ukupni troškovi zdravstvene zaštite u velikoj mjeri pod
utjecajem načina plaćanja zdravstvenih usluga. Općenito je prihvaćeno mišljenje da ''miješani
sistemi plaćanja s velikom prospektivnom komponentom'' mogu rezultirati zbirom podstreka,
ohrabriti određeno ponašanje ili kazniti pružanje neodgovarajućih zdravstvenih usluga, što
vodi ka učinkovitijem kombiniraju ciljeva makro- i mikro-efikasnosti.

Sistemi plaćanja samo su jedna od nekoliko determinanti profesionalnog ponašanja, kao što
su profesionalni standardi, pristup edukaciji i profesionalna očekivanja.

4.3. MEHANIZMI KUPOVINE LIJEKOVA

Treći set strategija ka efektivnijoj alokaciji sredstava se fokusira na nabavku i

korištenje lijekova. Kontinuirani porast troškova za lijekove je uzrokovao zabrinutost mnogih
vlada. Troškovi za lijekove (na recept u ljekarnama) u zapadnoj Evropi iznose između 10 i
20% od ukupnih troškova u zdravstvu. Ta brojka je rasla mnogo brže od ukupnih troškova
zdravstva za vrijeme 80-tih i početka 90-tih godina. Takva situacija reflektira uvođenje skupih
novih medikamenata i porast korištenja, radije nego opći porast cijena lijekova.

Relevantan faktor je taj da je proporcija troškova plaćenih od strane javnih finansijskih shema
uporno rasla. Karakterističan sistem «trorednog zahtjeva» - liječnik propisuje proizvod,
pacijent ga koristi i osiguravatelj plaća za njega – generira nesavršenosti tržišta lijekova i
nameće osobite izazove za njegovu regulaciju. Evropske zemlje su usvojile široki spektar
mjera u cilju kontrole troškova i porasta kvaliteta propisivanja lijekova koje se mogu
klasificirati u tri glavne kategorije:

9
  Strategije koje se tiču ponude;
 Strategije koje se tikču zahtjeva;
 Strategije usmjerene ka tržištu kao cjelini.

Strategije koje se tiču ponude su uglavnom usmjerene na propisivačku praksu liječnika i

razvoj njihove svijesti o troškovima. Ovo uključuje mehanizme kontrole troškova, kao što su
fiksni budžeti za obiteljske liječnike, te niz metoda za kontrolu njihovih propisivačkih navika,
uključujući uvođenje ograničene (pozitivne ili negativne) liste lijekova refundirane od strane
obaveznog osiguranja, promoviranje upotrebe generičkih preparata i/ili dopuštanje da budu
zamijenjeni za propisani tvornički preparat, te široki spektar mjera u cilju efektivnije
medicinske prakse, kao što je uvođenje kontrole računa, uputstava za rad i korištenje
finansijskih motivacija. Strategije koje se tiču zahtjeva mogu uključiti podjelu troškova i
programe zdravstvene edukacije.

Konačno, postoji set strategija usmjerenih ka tržištu kao cjelini. One uključuju direktnu
kontrolu cijena, industrije i nedavno uvođenje «referentnih cijena».

Sistem «referentnih cijena» funkcionira putem grupiranja sličnih produkata i finansiranja

cijene koji treba da pokrije osiguravatelj, a ostatak treba da plati pacijent. Sve više zemalja
ohrabruje «generičko propisivanje», a više njih usvaja «pozitivne liste», pošto obje mjere
imaju značajan utjecaj na porast kvaliteta propisivanja. Individualne strategije koje se tiču
farmaceutskih troškova nastoje imati inicijalni utjecaj na kontrolu troškova, ali kasnije bivaju
zaobiđene od strane zdravstvenih djelatnika ili industrije kroz prijenos troškova na druga
područja ili kategorije lijekova. Stoga je potrebna sveobuhvatna farmaceutska politika koja
kombinira nekoliko različitih strategija sa ciljem povećanja njihove sveukupne efektivnosti,
kao što je npr. kombiniranje referentnih cijena sa pozitivnim listama i / ili plafonom troškova.

10
 5. ZAKLJUČAK

Zdravstvena ekonomika predstavlja oblast socijalne medicine koja se bavi modelima

finansiranja zdravstvene zaštite, te utjecajem tih modela na ponašanje zdravstvenih djelatnika
tijekom pružanja zdravstvenih usluga.

Bolest je, kao jedan od glavnih životnih ali i socijalnih rizika ne samo prioritetno područje
medicinske ili javnozdravstvene intervencije, već i područje posebne socijalne brige države.
Ta je briga najčešće izražena u kompleksnim državom nadziranim sistemima zdravstvenog
osiguranja te državnoj brizi oko cjelokupne organizacije zdravstvene zaštite.

Ova javno-državna dimenzija zdravstvenih sistema proizlazi iz pitanja kako na najučinkovitiji

način organizirati zdravstvenu zaštitu, odnosno kako ju financirati. Način na koji država
odgovora na ovo posljednje pitanje te način na koji je zdravstvena skrb dostupna većini ili
svim građanima dotične države, povezani su s pitanjem cjelokupne organizacije zaštite od
drugih socijalnih rizika (nezaposlenost, sta- rost, invalidnost, siromaštvo).

Upravo zato treba zabilježiti činjenicu da privatizacija i komercijalizacija stimuliraju optiranje

iz javnoga sustava i to na više razina kupovanjem luksuznijih usluga te optiranjem za privatno
liječenje, čak i uz traženje nadoknade iz uplaćenog osiguranja.

Konačno, zadnji zaključak ostaje izrazito kompleksan jer borba protiv nejednakosti u
zdravstvu zahtijeva multidimenzionalan pristup borbi protiv socijalne isključenosti.
Zaposlenost, obrazovanje, stambena i socijalna zaštita važni su u zdravstvenoj zaštiti kao i
sam zdravstveni sustav. Toga su, očito, svjesne i mnoge zemlje jer, barem na razini svojih
nacionalnih strategija razvoja zdravstvene politike, vrlo bitnim drže sve mjere usmjerene
povećanju ukupnog zdravstvenog statusa stanovništva, odnosno pravičnosti u zdravstvenoj
zaštiti.

11
 6. LITERATURA

POPIS KNJIGA:

1. Roberts,M., et al.: Getting Health Reform Right. The World Bank Institute and
Harvard School of Public Health, Washington, 2001, str 303.
2. Normand,C., and Weber,A.: Social Health Insurance. A Guidebook for Planning.
World Health Organization and International Labour Office, Geneva, 1994, strana
136..
3. Hrabač,B.: Evaluacija reforme zdravstva u Federaciji Bosne i Hercegovine u odnosu
na evropske zemlje. Sarajevo, 1997, 98 str.
4. Hrabač,B., i Gabany,M.: Odabrani dokumenti iz reforme finansiranja zdravstva u F
BiH i RS. EC/BiH/99/032: Technical Assistance in Health Care Reform – Federation
of B&H and Rep.Srpska, June 2000 – February 2002. GVG, Sarajevo, 2002, 251 str.
5. Hrabač,B., i sar.: Politika i strategija reforme finansiranja zdravstva u Federaciji
Bosne i Hercegovine. Federalno ministarstvo zdravstva, Sarajevo, 1998, 99 str.
6. Hrabač,B., Šunje,A., Bodnaruk,S., i Huseinagić,S.:Reforma socijalnog zdravstvenog
osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine za vrijeme tranzicije. South Eastern
Europe Health Sciences Journal (SEEHSJ), 1(1): 7-17, November 2011

POPIS SLIKA:

Slika 1. Ključne političke i interesne grupe u financiranju zdravtvene zaštite: Normand,C.,

and Weber,A.: Social Health Insurance. A Guidebook for Planning. World Health
Organization and International Labour Office, Geneva, 1994, str 137.

12