Afera Christie

Nina de Gramont
.
Naslov izvornika: The Christie Affair
 .

Za Listi Jane Hanson

 PRVI DIO
“Previše joj je stalo, toj malenoj. Nije to dobro.
Zaista nije dobro.1“
.
.
Hercule Poirot

1 Agatha Christie, Smrt na Nilu, prevela Emina Đerasimović, Mozaik knjiga

i 24sata, 2008.
 OVDJE POČIVA SESTRA MARY

Jako davno, u nekoj drugoj zemlji gotovo sam

usmrtila jednu ženu.
To je poseban osjećaj, taj nagon da se nekog ubije.
Prvo nastupi bijes, veći od svih koji ste do tada
iskusili. U potpunosti obuzme vaše tijelo, poput
božanske sile, nadvlada snagu vaše volje, vaših
udova, psihe. Podari vam snagu za koju niste ni znali
da je imate. Ruke, do tada bezopasne, u stanju su
istisnuti život iz druge osobe. I postoji u tome neka
radost. Gledajući na to s odmakom, jest
zastrašujuće, ali usudim se reći da je u tom trenutku
moguće osjetiti slast, svojevrsno sladostrašće pravde.
Agathu Christie umorstva su fascinirala, ali bila
je nježna srca. Nikada nije ni pomislila da nekoga
ubije. Ni na časak. Čak ni mene.
“Zovite me Agatha”, uvijek bi govorila dok bi
pružala tananu ruku. Ali ja je tako nikada ne bih
zvala, ne u te rane dane, bez obzira na to koliko
vikenda provodila u nekom od njezinih domova i
koliko smo bliskih trenutaka dijelile. Prisnosti tu nije
bilo mjesta iako su se dobre manire izgubile u
godinama nakon Velikog rata. Agatha je pripadala
visokom društvu, bila je elegantna iako lišena krutih
manira i normi. Ja sam se, s druge strane, dobrano
namučila da te iste manire i običaje naučim da bih ih
se tek tako riješila.
Sviđala mi se. U to vrijeme nisam imala visoko
mišljenje o njezinu pisanju, ali sam je uvijek cijenila
kao osobu. Još uvijek je cijenim. Nedavno, kad sam
to priznala jednoj od svojih sestara, upitala me žalim
li zbog onog što sam učinila, zbog boli koju sam
prouzrokovala.
“Žalim, naravno”, otpovrnula sam bez oklijevanja.
Tko god tvrdi da ni za čim ne žali, ili je psihopat ili
lažac, a ja nisam ni jedno ni drugo. Jesam, doduše,
sklona čuvanju tajni. U tom su smislu prva gospođa
Christie i ona druga bile vrlo nalik. Obje znamo da je
nemoguće ispričati vlastitu priču ako njome ne
ispričate i još nečiju. Čitav svoj život Agatha je
odbijala odgovoriti na bilo kakva pitanja vezana uz
jedanaest dana za kojih je nestala, i nije to učinila
samo da se zaštiti.
Ni ja ne bih odgovorila da me itko pitao.
 NESTANAK

Dan ranije
Četvrtak, 2. prosinca 1926.

Rekla sam Archieju da je to pogrešan trenutak da

ostavi ženu, ali nisam to mislila. Po mojem je
mišljenju ta priča trajala već predugo. Bio je na meni
red da odigram pobjedničku ruku. On je htio da sve
to bude njegova ideja, pa sam se usprotivila.
“Odveć je krhka”, rekla sam. Agatha je još uvijek
dolazila k sebi od majčine smrti.
“Prošli su već mjeseci otkako je Clarissa umrla”,
rekao je Archie. “Kada god da joj kažem, bit će
zvjerski.” Zato Archieja nitko ne bi opisao kao
krhkoga. Sjedio je za obimnim stolom od mahagonija
u svojem londonskom uredu, sav pompozan i moćan.
“Nemoguće je svima udovoljiti”, dodao je. “Netko
mora biti i nesretan, a menije dojadilo da to budem
ja.”
Kontrirala sam mu, uspravna u kožnatom
naslonjaču u koji bi se obično zavalili financijeri i
poduzetnici. “Dragi.” Moj glas nikada ne bi dostigao
rafinirane tonove Agathina, ali tada sam već iz njega
isprala natruhe East Enda. “Treba joj još vremena da
se oporavi.”
“Odrasla je osoba.”
“To ne znači da joj manje nedostaje majka.”
“Odveć si popustljiva, Nan. Isuviše dobra.”
 Osmjehnula sam se kao da je to bila istina. Archie
je više od svega na svijetu mrzio bolest, slabost, tugu.
Nije imao razumijevanja za oporavke. Kao njegova
ljubavnica, uvijek sam se trudila izgledati veselo.
Laka i prozračna. Sušta suprotnost u odnosu na
njegovu ne posve nasamarenu i ucviljenu suprugu.
Lice mu se smekšalo i smiješak mu je uvrnuo
krajičak usana. Kako vele Francuzi: “Sretni ljudi
nemaju prošlost.” Archie nikada nije postavljao
pitanja o mojoj prošlosti. Želio me samo u tom
trenutku, nasmijanu i željnu. Prošao je rukom kroz
kosu namještajući ono što namještati nije trebalo.
Zamijetila sam pokoju sijedu na njegovim
sljepoočnicama. Davale su mu otmjen izgled. Možda
u mojoj vezi s Archiejem i jest postojala nekakva
trgovačka dimenzija, ali to ne znači da nisam uživala
u njoj. Bio je visok, naočit i zaljubljen u mene.
Ustao je i došao kleknuti pred mene.
“Archie”, upozorila sam ga. “Što ako netko uđe?”
“Nitko neće ući.” Ovio me rukama oko struka i
položio mi glavu u krilo. Na sebi sam imala plisiranu
suknju, bluzu, široku vestu i čarape. I lažno biserje
te novi, pomodni, klobuk. Pogladila sam ga po glavi,
ali ga i nježno odgurnula od sebe kada je počeo
prianjati licem o mene.
“Ne ovdje”, rekla sam, iako ne odveć strogo.
Vesela, vesela, vesela. Djevojka koja u životu nije bila
ni bolesna ni tužna, niti jedan dan.
Archie me poljubio. Mirisao je na lulu i dim.
Prislonila sam dlanove na rever njegova sakoa i
nisam ništa rekla kada je on svojima obujmio moje
grudi. Večeras on ide kući supruzi. Da bi se sve
odvijalo kako sam planirala, bilo bi najbolje da ode
njoj misleći na mene. Sve to vrijeme spužvica
namočena kininovim sulfatom, koju mi je dobavila
moja mlađa i udana sestra, čuvala je stražu u mojoj
utrobi, protiv neželjenih trudnoća. Niti jednom se
nisam susrela s Archiejem, a da se prije nisam
pripremila iako su se za sada mjere opreza pokazale
nepotrebnima. Lagano je spustio moju suknju
ravnajući rubove, uspravio se i odšetao natrag do
stola.
Gotovo istog trenutka kad je došao do stolca, ušla
je Agatha. Brzo je zakuckala po vratima dok ih je
otvarala, a njezine lagane pete jedva su se čule po
tepihu. S trideset šest proljeća, njezina
zagasitocrvena kosa pomalo je blijedjela prema
smeđoj. Bila je nekoliko centimetara viša od mene i
gotovo deset godina starija.
“Agatha”, oštro ju je dočekao Archie. “Mogla si
kucati.”
“Pobogu, Archie, ovo nije garderoba.”
Potom se okrenula prema meni. “Gospođice
O’Dea, nisam očekivala da ću vas ovdje naći.”
Archiejeva strategija bila je skrivanje na javnome
mjestu. Stalno sam bila pozivana na zabave ili čak na
vikende u dom Christiejevih. Još prije šest mjeseci
potrudio bi se barem izmisliti izliku za moju
prisutnost u njegovu uredu. Stan mi je posudio Nan
da mi nešto stenografira, bio bi rekao. Stanje bio moj
poslodavac u Imperial British Rubber Companyju.
Bio je Archiejev prijatelj, ali nikome ništa u životu nije
posudio.
Ovaj put Archie nije riječi rekao o razlogu mojeg
posjeta i o mjestu na kojem mi nije bilo mjesto.
Agathine su se obrve izvile u luk kada je shvatila da
joj suprug ne poseže za uobičajenim izmotavanjem.
Zadržavši pribranost, obratila mi se.
“Gle nas.” Pokazala je prvo na svoju, pa na moju
odjevnu kombinaciju. “Izgledamo poput blizanki.”
S velikim sam se naporom suzdržala da ne
počnem nervozno dodirivati lice. Počela sam žarko
crvenjeti. Što da je ušla par minuta ranije? Zar bi i
onda ustrajno hinila da se ama baš ništa nije
dogodilo, kao maločas?
“Da”, rekla sam. “Poput blizanki smo.”
U to je vrijeme svaka žena u Londonu bila jedna
drugoj blizanka: ista odjeća, ista kosa do ramena.
Naravno, Agathino odijelo bilo je pravo, ’pravi Chanel,
i njezino biserje također. Ona te sićušne
idiosinkrazije nije primjećivala s prijezirom. Nije bila
taj tip osobe. U mom joj se slučaju to obilo o glavu.
Ni jedan jedini put Agatha nije prigovorila što se kći
činovnika, obična tajnica, vrzma u njezinim
krugovima. “Prijateljica je Stanove kćeri”, rekao joj je
Archie. “Odlično igra golf.” Takvo joj je objašnjenje
bilo više nego dovoljno.
Na fotografijama iz tog vremena Agatha izgleda
mnogo mračnije, manje je lijepa nego što je uistinu
bila. Imala je iskričave plave oči. Nos i lice, koje je
brzo mijenjalo izraze, bili su joj posuti djevojačkim
pjegicama. Archie je konačno ustao i otišao joj
ususret. Uzeo ju je za ruku kao da je riječ o
poslovnom partneru. Smatrala sam - onako kako to
rade osobe zauzete kakvom okrutnom rabotom - da
je to sve za' njezino dobro, da ona zaslužuje nekog
boljeg nego što je Archie, ta lijepa i ambiciozna žena.
Zavrijedila je nekog tko će je primiti u naručaj s
neoskvrnutim divljenjem i biti joj vjeran. Kako se
osjećaj krivnje prikradao da me obeshrabri,
podsjetila sam samu sebe da je Agatha rođena s
privilegijima te da će se po padu uvijek dočekati na
noge.
Rekla je Archieju, vjerojatno već drugi ili treći put,
da je imala sastanak s Donaldom Fraserom, svojim
novim književnim agentom. “Kad sam već tu u gradu,
pomislila sam kako bi bilo lijepo da zajedno ručamo.
Prije negoli otputuješ za vikend.”
“Ne mogu danas”, rekao je Archie pokazujući
ponešto neuvjerljivom gestom prema praznom stolu.
“Čeka me brdo posla.”
“Zbilja? Rezervirala sam stol kod Simpsona.”
“Žao mi je”, rekao je. “Žao mi je što si uzalud
dolazila.”
“Hoćete li mi se onda vi pridružiti, gospođice
O’Dea? Mali ženski ručak?”
Bilo bi okrutno dvaput je odbiti. “Naravno. To bi
bilo lijepo.”
Archie se zakašljao, iritirano. Netko drugi na
njegovu bi mjestu bio zabrinut zbog zajedničkog
ručka žene i ljubavnice, ali njega već nije bilo briga.
Želio je okončati vlastiti brak, a ako je to uključivalo
i mogućnost da nas Agatha uhvati na djelu, neka.
Dok smo njegova supruga i ja ručale, on je imao
zakazano kod Garrarda &Co. kako bi kupio najljepši
od svih prstenova, moj prvi pravi dijamant.
“Morate mi ispričati sve o novom književnom
agentu”, izustila sam ustajući. “Kakvu samo
uzbudljivu karijeru imate, gospođo Christie.” Nije to
bilo tek laskanje. Agathina karijera bila je daleko
zanimljivija od Archiejevih financijskih aktivnosti,
iako u to vrijeme još nije bila toliko poznata, barem
ne onoliko koliko će kasnije postati. Zvijezda u
usponu koja se još uspinje. Zavidjela sam joj.
Uto me uzela pod ruku, a ja sam tu gestu posve
prirodno prihvatila. Ništa mi nije bilo tako prirodno
kao intimnost s drugom ženom. Imala sam tri sestre.
Agathino se lice razvuklo u osmijeh koji je bilo ujedno
i sanjalački i odlučan. Archie se ponekad žalio kako
je dobila na težini u proteklih sedam godina, otkako
je stigla Teddy, ali pod mojom, njezina se ruka
doimala tankom i krhkom. Pustila sam da me vodi
kroz urede, pa dolje na napućene londonske ulice.
Hladnoća mi je obojila obraze. Najednom mi je pustila
ruku i prinijela svoju čelu, usporavajući.
“Jeste li dobro, gospođo Christie?”
“Agatha”, rekla je nešto oštrijim glasom nego u
Archiejevu uredu. '
“Molim vas, zovite me Agatha.”
Kimnula sam. A onda sam učinila ono što i uvijek
nakon sličnog zahtjeva: dobar dio tog poslijepodneva
nisam joj se obraćala po imenu.
.
Jeste li ikada upoznali ženu koja je kasnije postala
slavna? Ako se osvrnete, uočit ćete neke detalje, zar
ne? Njezino držanje. Njezin ton dok je govorila. Sve
do svoje smrti Agatha je tvrdila da nije ambiciozna
osoba. Mislila je da uspijeva skriti vlastitu snagu, ali
ja sam je mogla vidjeti u njezinu pogledu, u načinu
na koji su njezine oči brisale prostor. Način na koji je
pogledom prelazila preko svakog tko je ušao u njezino
vidno polje, zamišljajući priču koju bi mogla sažeti u
jednu rečenicu. Za razliku od Archieja, Agathu je
uvijek zanimala nečija prošlost. Kad joj je ne biste
otkrili, izmislila bi nešto sama i uvjerila samu sebe
da je istina.
Kod Simpsona, Agathu i mene otpratili su na
gornji kat, u blagovaonicu za dame. Kad smo sjele za
stol, skinula je šešir, a ja sam učinila isto što i ona
iako su mnoge druge dame nosile šešire i za stolom.
Namjestila je svoju lijepu kosu gestom lišenom svake
taštine. Taje gesta oslobađala. Mogla je pitati što sam
to radila u Archiejevu uredu, ali je znala da imam
priručnu laž, a ona ju nije htjela čuti.
Umjesto toga, rekla je: “Vaša je majka još uvijek
živa, zar ne, gospođice O’Dea?”
“Da, oboje mojih roditelja.”
Iskreno me motrila. Procjenjivala. Sad se to može
reći, nakon svega: bila sam lijepa. Vitka, mlada,
sportske građe. Ipak, nisam bila Helena Trojanska.
Da jesam, moja veza s Archiejem ne bi toliko
uznemiravala. Skromnost mojih čari ukazivala je na
to da se možda u mene zaista zaljubio.
“Kako je Teddy?” upitala sam.
 “Dobro je.”
“A pisanje?”
“Dobro.” Odmahnula je rukom kao da na svijetu
nije postojalo ništa manje važno. “Iluzije. Bacanje
dima u oči.” U pogledu joj se vidjelo da joj je i sama
primisao na pisanje prizivala osmijeh, pa sam,
unatoč njezinu hinjenom pesimizmu, znala da je
ponosna na vlastiti rad.
Snažan prasak odjednom je proparao atmosferu
nakon što je u bijelo odjeven konobar ispustio
pladanj prepun posuđa. Nisam si mogla pomoći da
ne poskočim. Za stolom pokraj nas muškarac koji je
večerao sa suprugom instinktivno je pokrio glavu
rukama. Ne tako davno snažni su praskovi u
Londonu značili nešto drugo, daleko gore od loma
posuđa, a mnogi su muškarci vidjeli najgori dio toga,
prošli sve to.
Agatha je otpila gutljaj čaja. “Kako mi nedostaje
onaj mir od prije rata. Mislite li da ćemo se ikad
oporaviti, gospođice O’Dea?”
“Ne vidim kako je to trenutačno moguće.”
“Pretpostavljam da ste bili premladi za
medicinsku sestru.” Kimnula sam. Za vrijeme rata
mahom su se majčinski tipovi starali o soldatima;
bile su time predodređene za sprječavanje
neprikladnih romansi. Agatha je bila dodijeljena
bolničkom dispanzeru u Torquayju. Tamo je naučila
dosta o otrovima.
“Moja sestra Megs je postala bolničarka”, rekla
sam. “Nakon rata to joj je posao. Štoviše, sad radi u
bolnici u Torquayju.”
 Agatha je o tome više nije zapitkivala. Vjerojatno
nije imala prilike upoznati nekog poput moje sestre.
Umjesto toga je upitala: “Jeste li izgubili koga
bliskog?”
“Momka kojeg sam poznavala. Tamo, u Irskoj.”
“Poginuo je?”
“Recimo samo da se nikada nije vratio kući. Ne
potpuno.”
“Archie je bio u Letećem korpusu. Ali vi to
vjerojatno već znate. Pretpostavljam da je onima gore
u zraku ipak bilo malo drukčije.”
Zar čitav svijet tako ne funkcionira? Uvijek
sirotinja iznese teret na svojoj grbači. Agatha je
voljela citirati Williama Blakea: “Netko se rodi u slast
što se toči / drugi kao podanik beskrajne noći.2“ U
mislima, čak i u tom trenutku - dok smo ručale kod
Simpsona i dok je njezin muž kupovao zaručnički
prsten za mene - ja sam Agathu smatrala bivšom, a
sebe sadašnjom.
Na Agathinu licu uporno se pojavljivao izraz koji
se ona svesrdno trudila izbrisati. Kao da je željela
nešto reći, ali nije mogla. Odvela me na ručak da se
suoči sa mnom, u to sam
Kako bi započela razgovor, Agatha reče što je i
mislila: “Kakva je to besmislica, taj rat. Svaki rat. To
je užas po čovjeka. Da imam sina, učinila bih sve što
je u mojoj moći da ga zaštitim od rata. Rez obzira na
razlog, makar da je sudbina Engleske u pitanju.”

2 Prevela Paula Jurišić. bila sigurna. Možda da me moli za milost. Lako je

potisnuti najneugodnije razgovore, posebice ako niste ratoborne
prirode.
 “Vjerojatno ću učiniti isto ako ikada budem imala
sina.”
Do našeg se stola rezalo meso za nas, a ja sam
odabrala komad koji je bio manje pečen nego što sam
htjela. Pretpostavljam da sam htjela impresionirati
Agathu. Što su ljudi bogatiji, to su im odresci krvaviji.
Kako sam zasjekla u meso, crvenilo koje je liptalo
okretalo mi je želudac.
“Mislite li još na momka iz Irske?” upitala je
Agatha.
“Svaki Božji dan.”
“I zato se niste nikada udali?”
Nikada udali. Kao da se nikada neću udati.
“Pretpostavljam da je tako.”
“Dobro, još ste uvijek mladi. Nikad se ne zna.
Možda će se on pojaviti jednog dana, potpuno zdrav.”
“Sumnjam.”
“Neko vrijeme, tijekom rata, mislila sam da se
Archie i ja nikada nećemo vjenčati. Ali jesmo i bili
smo tako sretni. Bili smo, znate, bili smo sretni.”
“Sigurna sam da je tako.” Srezala sam je, britko.
Sva ta govorancija o ratu očeličila me. Nekome tko
nema ništa može se oprostiti ako uzme jednu stvar -
makar i muža - osobi koja ima sve.
Konobar se vratio i ponudio nam platu sa
sirevima. Obje smo odbile. Agatha je odložila vilicu
na tanjur s napola pojedenim mesom. Da je bila samo
malo lošije odgojena, možda bi čak odgurnula tanjur.
“Moram početi jesti manje. Udebljala sam se, kaže
Archie.”
 “Izgledate sasvim dobro”, rekla sam da je smirim,
i rekla sam istinu. “Izgledate predivno.”
Agatha se nasmijala. Bio je to više nekakav
malčice zao podsmijeh prema samoj sebi, nipošto
prema meni. Ja sam se na to opet opustila. Nije mi
pričinjalo nikakvo zadovoljstvo zadavati nekome bol.
Smrt njezine majke zaista se dogodila u nezgodno
vrijeme, preblizu Archiejeva odlaska. To nitko nije
mogao planirati. Agathin je otac preminuo kad joj je
bilo jedanaest godina tako da je, s gubitkom majke,
ona postala najstarija u svojoj obitelji unatoč mladoj
dobi.
Izišle smo nakon što je Agatha, na vlastito
inzistiranje, platila račun. Na ulici se okrenula i
posegnula palcem i kažiprstom za mojom bradom.
“Imate li planova za vikend, gospođice O’Dea?” Iz
njezina se tona dalo razabrati da je u potpunosti
znala kakvi su moji planovi.
“Nemam, ali uzet ću nekoliko slobodnih dana
naredni tjedan i otići u hotel Bellefort, u Harrogateu.”
Odmah sam se priupitala zašto sam joj to uopće
rekla. Ni Archieju nisam bila rekla. Valjda mi se zbog
činjenice da smo dijelile muškarca učinila bliskom.
Na trenutke čak bližom od njega.
“Malo ćete se počastiti”, rekla je, kao da se takvo
što nije uklapalo u njezinu osjetljivu prirodu. “Lijepo
za vas.”
Bila sam joj zahvalna što nije pitala kako si mogu
priuštiti takav luksuz.
 Povukla je prste s moje brade. U očima sam joj
vidjela nešto što nisam bila u stanju u potpunosti
protumačiti.
“No, dobro, lijepo vas pozdravljam. Uživajte u
odmoru.”
Udaljila se nekoliko koraka, zastala, pa se ponovo
vratila k meni. “Vi ga ne volite.” Lice joj se izmijenilo.
Suzdržanost je ustupila mjesto razrogačenim očima i
drhtanju. “Bilo bi loše da ga volite. Ali budući da ga
ne volite, prepustite ga osobi koja ga voli.”
Sve su se moje obrane smrvile. Osjećala sam se
poput duha dok je moj odgovor izostajao, samo što se
nisam raspršila, čestice mene odlebdjele u zrak.
Agatha me više nije dodirnula. Umjesto toga, njezin
je pogled bio uprt u moje lice, tražio na njemu
odgovor dok je krv napuštala moje obraze, a krivnja
me sprječavala da dišem ili da se pomaknem.
“Gospođo Christie.” Bijaše to sve što sam uspjela
izustiti. Iskala je od mene ispovijed koju joj nisam
mogla dati.
“Gospođice O’Dea.” Srezala me, u korijenu. Došla
je ponovo k sebi. Njezino je ime na mojim usnama
bilo uvod u rastanak. Moje na njezinim značilo je
rezak oproštaj.
Stajala sam pred restoranom dok sam je gledala
kako odlazi. U mojim sjećanjima nestaje u velikom
oblaku magle, ali to ne može biti točno. Otišla je u
pola bijela dana - vedra dana. Vjerojatnije je
jednostavno zašla za ugao ili odšetala u gužvu grada.
.
Morala sam se vratiti na posao, ali sam se umjesto
tamo uputila prema Archiejevu uredu. Moj posao
tajnice više mi nije previše značio kako je Archie u
sve većoj mjeri pokrivao moje troškove. Znala sam da
će biti zabrinut zbog mog ručka s Agathom i ako joj
je uistinu večeras kanio priopćiti da je napušta,
postojala je mogućnost da mu kaže da gaja ne volim.
Bilo mi je dakle od iznimne važnosti da se on osjeti
voljeno.
Na putu k Archieju prošla sam pokraj knjižare u
čijem je izlogu bila izložena hrpa ružičastih knjiga za
djecu, s plišanim medvjedićem koji je u ruci držao
balon kojim se vinuo u zrak. Winnie Pooh. Izgledala
je tako vrckavo. Ušla sam i kupila primjerak za
Archieja, da ga pokloni Teddy. Na trenutak sam
pomislila da joj ga sama poklonim, kao dar za Božić.
Do tada bi njezini roditelji već mogli živjeti odvojeno.
Možda bi Teddy mogla provesti Božić sa svojim ocem
i sa mnom. Baš slatko, nas troje razmjenjujemo
poklone uz božićno drvce. Bilo je slučajeva u kojima
su djeca nakon razvoda otišla živjeti s ocem. Archie
je uvijek tvrdio kako Teddy više voli njega. Ali to je
bilo baš u njegovu stilu, zar ne, ne samo da takvo što
kaže nego da u to i povjeruje. .
Kad sam se vratila u Archiejev ured, dala sam mu
knjigu da je pokloni Teddy. Zaključao je vrata i
povukao me sebi u krilo pa mi otkopčao pucad na
suknji koju mi je potom podigao do struka.
“Nećemo se morati još zadugo ovako viđati”,
prošaptao mi je u uho, drhteći, iako sam imala dojam
da se njemu ovako više sviđalo. Zar nije tako sa svim
muškarcima?
 Sišla sam s njega i poravnala suknju. Šešir mi je
još uvijek bio na glavi, jedva da se pomaknuo.
“Kakva ti se činila?” priupitao me dok se vraćao k
stolu.
“Tužna.” U slučaju da mu ona kaže da se sukobila
sa mnom, ja ću zanijekati. “I zabrinuta.”
“Ne smiješ biti odveć obzirna prema njoj. Mnogo
je bezbolnije kad se nož zarije brzo.”
“Pretpostavljani da imaš pravo.”
Poslala sam mu poljubac i krenula prema vratima
u nadi da ga moja uvjeravanja nisu oslabila u nakani
da je ostavi. Moj susret s Agathom učinio je njihov
rastanak tim hitnijim. Otključala sam vrata.
“Nan”, rekao je Archie prije negoli sam krenula
van. “Sljedeći put kad se vidimo, bit ću slobodan
čovjek.”
“Nećeš”, rekla sam. “Pripadat ćeš meni.”
Nasmiješio se, a ja sam znala da se ne moram
brinuti, barem što se njihova prekida tiče. Gledao je
na to kao na misiju. Kad bi što odlučio, prihvatio bi
se toga s hladnoćom pilota koji baca bombe s
nakanom da pod sobom prouzrokuje razaranja, smrt.
A sve to dok je krstario nebom, nedodirljiv.
 NESTANAK

Dan ranije
Četvrtak, 2. prosinca 1926.

Postoji u povijesti čovječanstva ona priča koju svaki

muškarac priča svojoj ljubavnici. Ne voli svoju
suprugu, možda je nikad nije ni volio. Ne vode ljubav
već godinama, ni u ludilu. Njegov je brak bez strasti,
bez topline, bez radosti. Mrtvo i otužno mjesto. U
njemu je zbog djece, ili zbog novca, ili zbog imovine.
Stvar interesa. Njegova nova ljubavnica jedina mu je
zraka sunca u tom čemeru.
Koliko je puta ta priča bila istinita? Ne mnogo,
pretpostavljam. A sa sigurnošću mogu reći da nije
bila istinita u slučaju Christiejevih.
Te je večeri Archie kao i obično vozio od Londona
do Sunningdalea. Par je svom domu nadjenuo ime
Styles prema zdanju koje se pojavljivalo u Agathinu
prvom romanu. Bila je to dražesna viktorijanska
kuća s prostranim vrtom. Kada je Archie došao kući,
Agatha ga je čekala, odjevena za večeru. Nikada mi
nije rekao što je točno imala na sebi, ali znam da je
nosila morskozelenu haljinu od šifona. Zamišljam da
joj je kroj isticao grudi, ali Archie je spomenuo tek
činjenicu da je bila toliko smetena da je odlučio
pričekati do jutra s razgovorom u kojem joj je trebao
dati do znanja da je napušta. “Emocije su navečer
snažnije, zar ne?” rekao mi je.
 Agatha, koja je znala se nešto sprema, odlučila se
za tihi otpor. Njezin se mali terijer Peter nikada nije
odvajao od nje, ali te je večeri psa poslala s Teddy
kako joj ne bi smetao. Trsila ,se zračiti veseljem koje
je njezin suprug zahtijevao.
Katkad mi se činilo da je Agatha stvorila Herculea
Poirota kao protuotrov za Archieja. Nije postojao
tračak emocije koji Poirot ne bi zamijetio, kao ni
snažna emocija s kojom nije suosjećao. Poirot je bio
u stanju upiti, shvatiti pa onda i oprostiti nečiju
tugu. Archie ne, on bi samo rekao: “Življe malo”, a to
bi obično slijedila kakva naredba.
Kako je odlučio odgoditi neizbježnu scenu, Archie
je mirno sjeo za stol i odlučio večerati sa suprugom
koja je sjedila nasuprot njemu. Kad sam pitala o
čemu su razgovarali, otpovrnuo je: “Samo smo
čavrljali.”
“Kakva ti se činila?”
“Potištena.” Archie je tu riječ izgovorio kao osobnu
uvredu.
“Učinilo mi se da samodopadno tuguje.’’
Nakon večere Agatha je predložila da prijeđu u
dnevnu sobu na čašu brendija. Odbio je i otišao gore
vidjeti Teddy. Honoria, koja je obnašala dvostruke
dužnosti Agathine osobne tajnice i Teddyne dadilje,
upravo ju je stavljala u krevet.
Sićušni je pas izjurio kroz vrata čim ih je Archie
otvorio, a Teddy je zavapila: “Majka je obećala da će
Peter večeras spavati sa mnom!”
Nasreću, Archie je sa sobom imao moj poklon,
knjigu o Winnieju Poohu, da je njime utješi. Nakon
što je Teddy uzbuđeno potrgala ukrasni papir, on joj
je pročitao prvo poglavlje. Molila ga je da nastavi
čitati tako da kad on konačno bude došao u krevet,
Agatha će - koja pojma nije imala da joj je to
posljednja prilika da ponovo pridobije muža za sebe
- do tada već usnuti. “Kao zaklana”, dodao je Archie.
Kad sam u subotu dovezla Archiejev automobil iz
Goldaminga u Styles, vidjela sam Winnieja Pooha na
stoliću u predsoblju, još uvijek umotanog u smeđi
papir. Za našeg susreta kod Simpsona Agatha je
izgledala rastreseno i umrtvljeno, poput nekog tko
pati od nesanice i bori se prebroditi dan nakon
mnogih neprospavanih noći. Voljela je svojeg
supruga. Nakon dvanaest godina braka slijepo ga je i
sa zanosom voljela, kao da u svojoj trideset šestoj
godini života o svijetu nije još naučila ništa.
Znala sam da neće zaspati prije nego što Archie
dođe u krevet. Evo kako mislim da se sve zaista
odigralo...
.

Agatha je dočekala Archieja kad je došao kući. To je

vjerojatno bila istina. Bila je ozarena u licu i odlučna
da povrati supruga, ali ne ljutnjom i prijetnjama.
Namjeravala mu je pokazati koliko je očarana njime
pa se prikladno tomu i odjenula. Znam točno što je
imala na sebi jer je u subotnje jutro odjeća još uvijek
ležala zgužvana u hrpici na podu njihove spavaće
sobe. Služavka je, naime, još uvijek bila odveć
uzrujana da pokupi razbacanu odjeću i odnese je na
pranje. Kad sam je vidjela, sagnula sam se i podigla
je držeći je uz tijelo kao da je isprobavam. Bila mi je
preduga, šifon morskozelene boje prekrivao mi je
stopala. Mirisala je na Yardleyjev miomiris, Staru
englesku lavandu, lagan i ugodan.
Činilo se bedasto odjenuti takvo što usred zime,
ali dobro. Kako lije samo trebala biti dražesna dok ga
je čekala. Pjegice posute po nosu, po grudima,
čvrstim i lako uočljivim. Možda je držala piće u ruci,
ali ne za sebe (ona gotovo nikada nije pila) nego za
njega, njegov omiljeni skoč.
“A. C.”, rekla je dok mu se približavala. Naslonila
mu je ruku na prsa,< a zatim pružila piće i uzela
kaput. Od vjenčanja su jedno drugo zvali tako, A. C.
“Evo.” Archie nije uzvratio jednakom toplinom.
Zajedno s kaputom predao joj je i umotanu dječju
knjigu. “To je za Teddy.” Nije joj rekao da sam knjigu
kupila ja, ali postojala je mogućnost da je u takvo što
posumnjala. Archie nije bio čovjek od knjige - nije
čitao ni knjige koje je ona napisala, od prve naovamo.
Agatha je položila neotvoren paket na stol.
U dnevnoj si je sobi ulila vode. Čekanje joj je jako
dobro išlo. Čekala je godinama da se uda za Archieja,
zatim je čekala kraj rata da počnu živjeti zajedno.
Svoju je prvu knjigu poslala izdavaču i čekala dvije
godine na odgovor - do te mjere da kada je stigao, više
se nije ni sjećala da je napisala knjigu. Potpisala je
mizeran ugovor s Bodley Headom za prvih pet knjiga,
shvatila gotovo odmah da je napravila grešku i onda
fino čekala da ugovor istekne ne osvrćući se na
njihove mnogobrojne ponude da joj poboljšaju uvjete.
Kad je ugovor istekao, bila je slobodna prijeći daleko
boljem izdavaču. Trebalo je znati odrediti prioritete i
nadati se najboljem. Trebalo je znati čekati.
Kuća je bila hladna. Gola koža njezinih ruku bila
je naježena, morala je stati bliže Archieju. On joj se
činio neprobojnim, ali je isijavao toplinu, ne onu
ljudsku, već fizičku.
“Gdje je Teddy?” upitao je.
“Gore s Honorijom. Kupa se, pa će ići u krevet.”
Klinnuo je udišući lavandu. Muškarac voli kad se
žena trudi, posebice kad mu je strana kakva je njemu
njegova supruga postala od trenutka kad joj je
odlučio reći da je ostavlja. Agatha je naložila kuharici
da spravi njegovo omiljeno jelo, biftek Wellington,
dobar zimski obrok. Ona je zapalila svijeće. Samo
njih dvoje uz bocu dobrog francuskog vina. Agatha je
sebi nalila čašu kako bi mu pravila društvo, ali jedva
da je otpila i gutljaj. Sjela je, ali ne s druge strane
stola kako mi je Archie rekao, nego tik do njega. On
je bio ljevak, ona dešnjakinja, tako da su im se
laktovi dodirivali na način koji je moguć samo kod
ljudi koji su proveli mnogo vremena pod istim
krovom, u istom krevetu. I Archie je bio ljudsko biće,
i gore, bio je muškarac. Obuzela ga je neka vrsta
melankolije. Nije bila istina da je nije nikada volio.
Štoviše, njegova odlučnost da se oženi mnome
prizvala mu je u sjećanje zadnji put kada je osjećao
takvu potrebu, kada se ženio Agathom, usprkos ratu
koji je bjesnio, neimaštini i objema obiteljima - a
posebice njegovoj majci - koje su savjetovale da
pričekaju. Sada, pri svjetlu svijeća, Agatha ga je
podsjećala na dan njihova vjenčanja. Bližila se i
godišnjica, na Badnjak. Bilo je nemoguće othrvati se
sjećanjima poput tih, u to vrijeme godišta.
Dovršio je obrok i nije se zaustavio u dječjoj sobi
da poljubi Teddy za laku noć. Bilo je kasno i zacijelo
je već bila usnula.
Znam da je Archie bio taj koji je Agathi svukao
haljinu i pustio da klizne na pod. Volio je stajati
potpuno odjeven pred golom ženom, a to mu je bila
posljednja takva prilika s Agathom. Drhtala je od
radosti i od hladnoće. Služavka je za njih upalila
vatru u spavaćoj sobi. Pri slaboj i treperavoj svjetlosti
Agatha se doimala ranjivo i očarano.
Brak. Način na koji se dva života prožimaju.
Tvrdoglava je to priča. Teško ju je prekinuti. Archie
nije bio bezosjećajan muškarac i za tu posljednju noć
sa suprugom, nakon toliko mjeseci potiskivanja
osjećaja prema njoj, sada je pustio da emocije slijede
svoj tijek, posljednji put.
“Agatha”, rekao je i ponavljao to, i ponavljao.
Nagađam da je možda čak rekao i Volim te tako da
mu ona uzvrati dok joj suze teku niz obraze kao da
ga je zauvijek vratila sebi. Nije shvaćala da je - što je
noć dalje odmicala, plahte se ispreplitale, oni vodili
ljubav još jedan pa još jedan put - ona postala
ljubavnica i da nikad više neće biti njegova žena.
 NESTANAK

Dan kada je zadnji put viđena

Petak, 3. prosinca 1926.

Agatha je otvorila oči i shvatila da je sama. Archie je

ustao prije svitanja, ostavivši tu noć za sobom kako
samo muškarac umije. Okupao se, isprao sa sebe
miris vlastite supruge, što god da je za nju, sad već
ostavljenu u sobi, osjećao. Kako bi se Agatha
meškoljila, nepravilna spoznaja vlastite nagosti pod
plahtama odmah ju je podsjećala na ono što se zbilo.
Pobjednički se osmjehnula i stala rastezati. Archie je
opet bio njezin. Pridobila ga je za sebe.
Pjevušeći u sebi, odjenula je ono u čemu je trebala
spavati, dugu svilenu halju. Prije negoli je sišla,
prebacila je preko nje i kućni ogrtač od flanela. Brz
prolaz pred ogledalom zahtijevao je tek da prođe
prstima kroz crvenu kosu koja je blijedjela. Čak je i
samoj sebi, onako samokritičnoj, izgledala dražesno.
Preplavljena srećom. Sreća. Stanje koje je Archie
najviše cijenio. Danas, kad je ugleda, ispunit će ga
ljubavlju, vidljivom ljubavlju. Požurila se dolje da ga
vidi prije nego što ode u ured.
Zamislite samo njezino razočaranje kada je na
dnu stuba zatekla Archieja, potpuno odjevena, kako
stoji uz spakirani kovčeg, sav ponovo dalek.
“Ne misliš valjda otputovati za vikend?”
Problijedjela je, ozarenost je nestala s obraza. Sva
dražest, sva radost nestale su prije negoli ih je Archie
stigao vidjeti.
“Agatha.” Glas mu je bio nabijen opomenom.
Ukorom. Kao da se obraća nestašnom djetetu.
“Agatha”, ponovila je. Njezin je glas odjeknuo uza
stube, možda je se čulo čak i u dječjoj sobi gdje je
Teddy ležala, budna ili usnula; nijedno od njih nije ju
otišlo pogledati. “Agatha”, ponovila je još jednom.
“Zvučiš kao da sam ja ta koja je učinila nešto
pogrešno. Kao da sam ja uzrok svih nevolja. A ti si.
Ti si. Archie. Archie.”
Archie je uzdahnuo i pogledao prema kuhinji gdje
je kuharica pripremala doručak. Honoria samo što
nije sišla s Teddy. Nije htio da itko čuje Agathu čija
će reakcija biti sve burnija kad shvati da je razlaz
neizbježan. Imao je plan i ništa ga nije moglo odvratiti
od njega. U kovčegu se nalazio moj zaručnički prsten,
a koštao je svu silu novca.
“Dođi.” Nastavio joj se obraćati tonom oca koji
kori neposlušno dijete. “Popričat ćemo u mojoj radnoj
sobi.” Zgrabio ju je za podlakticu i povukao za sobom.
Agatha nije imala vlastitu radnu sobu. Pisala je
gdje god je stigla, važno da je imala pisaći stroj i stol.
Sebe uistinu nije smatrala spisateljicom. Njezino
primarno zanimanje i osobnost bila je Udana Žena.
Eto, tko je ona bila. Udana. Za Archieja. Tko bi uopće
bila da nije udana?
Sjela je u svileni naslonjač u Archiejevu uredu.
Peter se dokotrljao za njom i skočio da sjedne uz nju.
Archie nije volio da mu psi cupkaju po namještaju,
ali sad je imao prečeg posla pa se suzdržao od
komentara. Vrata su kliknula za njim.
Agatha mi je jednom kazala daje, kad joj je neki
dečko prvi put slomio srce, otrčala majci drhtavih
usnica. Clarissa Miller kćeri je pružila rupčić jednom
rukom, dok je podignuti kažiprst druge pomicala
gore-dolje, gotovo prateći slogove kako ih je
izgovarala, i rekla: “Da se nisi usudila plakati.
Zabranjujem ti!” Poslušne prirode i uvijek spremna
udovoljiti majci, Agatha je jednom zadrhtala i
progutala suze koje se spremala ispustiti.
Ali, naravno, mladost joj se nije sastojala samo od
srcoloma. Bila je i vesela i živa, odbijala jednog prosca
za drugim. Kada je Archie položio svoju ruku na
njezinu, bila je već zaručena za drugog mladića,
Tommyja, sramežljiva i ljubazna svata, koji je nikad
- u to je bila poprilično sigurna - ne bi doveo u ovakvu
situaciju, i svesrdno se trudila poslušati majčin
savjet.
Archie nije sjeo pokraj nje na kauč nego se
smjestio u naslonjač toliko blizu nje da ga je mogla
dodirnuti. Bila je to sasvim prirodna gesta nakon
noći provedene zajedno. Ispružila je ruke prema
njemu.
“Agatha”, odvratio je kruto, a onda su uslijedile
riječi od kojih je mjesecima strepjela. “Ne postoji lak
način da se ovo kaže.”
“Onda nemoj”, molila je i spustila sad već
patetične, ispružene ruke. Digla je Petera sebi u krilo.
Stala ga je milovati da se smiri. “Nemoj to reći.”
 “Samo ću reći nešto što već vjerojatno znaš. Volim
Nan O’Dea i oženit ću se njome.”
“Ne. To ne može biti. To je nemoguće. Ti voliš
mene.” Sjećanja na prošlu noć lebdjela su nad njima,
još uvijek tako bliska. Mogla su još trajati. Za razliku
od Archieja, ona se još nije okupala.
Još je uvijek osjećala njegov miris na sebi,
pokrivao je miris lavande. “Ja sam tvoja supruga.”
“Postoji razvod”, rekao je Archie. Još je jednom
konstatirao činjenično stanje, logičnu posljedicu koja
nije tražila objašnjenje; nije tražila čak ni proširenu
rečenicu. Bio je to njegov trijumf nad emocijama.
Archie nije osjećao ništa, niti zabrinutost zbog
činjenice da bi se Agatha mogla srušiti pred njim,
samo predanost toj riječi. Razvod.
Agatha je sjedila u tišini. Ruka joj je sve brže
klizila po terijerovoj mekoj dlaci. Nije mijenjala izraz
lica. Archie, nesmotren i osokoljen, počne govoriti.
Priznao je našu vezu i to da traje već dvije godine.
(“To joj nisi trebao govoriti”, rekla sam mu iako
sam znala da mrzi kritike. “Imaš pravo”, priznao je.
“Prevarila me njezina tišina. Iznenadila me. Činilo se
kao da me ne čuje.”)
Zabrzao je s detaljima i stao upućivati Agathu u
procedure oko razvoda. “Mora biti zbog preljuba.” U
to je vrijeme preljub bio najčešći razlog i sudovi su ga
prihvaćali. “Razgovarao sam s Brunskillom...”
“Brunskillom!” Gospodin Brunskill bio je
Archiejev odvjetnik, brkat i smušen svat. Novi šok, to
da je Brunskill znao što joj se sprema.
 “Da, Brunskill savjetuje da navedeš ‘nepoznatu
treću stranu’. Jako je važno da ostavimo Nan i
njezino ime izvan svega ovog.”
Agathino je žustro maženje Petera odjednom
stalo. “To je jako važno?”
Archie je tada već trebao shvatiti vlastitu grešku,
ali je umjesto toga nastavio. “Ovo bi moglo završiti u
novinama.
Znaš, zbog tvojih knjiga. Tvojeg imena. Poprilično
si slavna u zadnje vrijeme.”
Ustala je, Peter je pao na pod uz zamjerajuće
lajanje. Inače brižna sa psom, jedva da ga je
primijetila.
Archie je ostao sjediti. Kako je on to poslije
prepričao: “Nikada nema smisla pokušavati
urazumiti ženu kad jednom izgubi razum.”
Agathin je muž bio zaljubljen u nekog drugog.
Prijestup koji prekraja živote, ali izjavljen poput
pozdrava. I ona je to trebala primiti mirno i
dostojanstveno. Archie je prekršio pravila gonjen
strašću koja mu je bila jedina izlika, a od nje se
očekivalo da racionalno pokupi krhotine. Ona je
trebala biti ta koja će poduzeti sve da zaštiti ugled
svoje suparnice. To je bilo previše za nju. Stisnula je
šake i zaurlala, glasno, bijesno.
“Agatha. Molim te. Posluga će te čuti, i dijete.”
“Dijete. Dijete! Da se nisi usudio govoriti o
djetetu.” Kako nije ustao, morala se sagnuti kako bi
prosula kišu udaraca šakama po njegovim prsima
umotanim u odijelo. Udarci ga, naravno, nisu boljeli.
Čak mi je rekao da se morao suzdržavati da ne
prasne u smijeh.
“Kako si okrutan”, rekla sam mu ispuštajući te
riječi posve lagano, kao da mi okrutnost nije nimalo
smetala.
Jadna Agatha. Iz najljepšeg je sna kliznula u
najgoru noćnu moru. I nikakve riječi ili djela nisu
mogli izmamiti ni najmanju emociju iz njezina
supruga.
Konačno, Archie je ustao i zgrabio joj zapešća.
Udaranje je prestalo.
“Dostaje. Odlazim. Nakon posla uputit ću se k
Owenovima za vikend. Ostalo ćemo dogovoriti
sljedeći tjedan.”
“Pretpostavljam da i ona ide s tobom.”
“Ne”, odgovori Archie jer je mislio da će taj odgovor
izazvati najblažu reakciju i jer inu je laž postala neka
vrsta druge naravi otkako se spetljao sa mnom.
“Ide i ona. Znam da ide. Zabava, vikend za parove.
Samo što ti nećeš povesti suprugu, nego nju, drolju.
Tu malu zlokobnu drolju.”
Uobičajena greška koju čine žene kad ih muž
napušta. Put natrag k Archieju nije bio popločen
uvredama na moj račun. U tom je trenutku on bio
najnedostižnije od svih stvorenja, muškarac očaran
drugom. Tamna mu je grimasa načas zgrčila lice i
pojačao je stisak.
“Ne dopuštam ti da tako govoriš o Nan.”
“Ti!? Ti govoriš meni što je dopušteno, a što ne?
Ti ne bi smio otići s ženom koja nije tvoja supruga.
Ne bi me smio ostaviti, sada, kada te najviše trebam.
Govorit ću o Nan kako mi se prohtije.”
“Smiri se, Agatha.”
Šutnula ga je u goljenicu. Kako je imala tek kućne
papuče, udarac jedva da je osjetio. Mora da ju je
izbezumljivala ta neučinkovitost vlastite snage.
Zakrenula je zapešća kako bi se oslobodila njegova
hvata i to tako silovito da je pala unatrag kad ju je
pustio. Archie je primijetio crvenilo koje je raslo na
njezinim zglobovima kada ih je Agatha protrljala, ali
nije žalio. Bio je uvjeren da je to sama skrivila. On je
imao cilj, vrlo jasan cilj, a to je bilo da je se riješi.
Prethodne večeri Archie je bio podlegao nostalgiji
i tjelesnoj žudnji, ali danas je Opet bio predan misiji
koju je valjalo privesti kraju. Kao svaki dobar zelot,
nije se dao razuvjeriti. Dugim je koracima prešao
radnu sobu i izišao do predsoblja. Dohvatio je kovčeg
i išetao do automobila, polovnog Delagea koji mu je
kupila Agatha novcem od svog novog ugovora. Bio je
to poprilično luksuzan automobil i Archie se njime
kočoperio kao da je vlasništvo nad njim stekao
svojom zaslugom. Motor se palio električno i nije
iziskivao petljanje kurblama, pa je bilo dosta uskočiti
u nj i dati petama vjetra. Kako mora da je bilo bolno
izletjeti za njim kroz vrata i vidjeti ga kako jurca u
daljinu u tom bizarnom poklonu.
“Archie! “ plakala je trčeći dugom krivuljom
perivoja. “Archie! “
Nakon što su gume prohujale, prašina se podigla
i poput oblaka stajala pred njom. Archie se nije ni
okrenuo za još jedan pogled kroz zadnje staklo.
 Čvrstih ramena, siguran za volanom, vozio je
dalje. Otišao je, postao nedostižan na svaki mogući
način.
Nedostižan, ista riječ koju je Honoria kasnije
rabila da bi opisala Agathu. Honoria je imala zadatak
da probudi Teddy i spremi je za školu, a kada je tog
jutra ustala, začula je svađu iz ureda gospodina
Christieja, bračne nesuglasice i to ozbiljnije prirode.
Uputila se prema dječjoj sobi gdje je našla Teddy
kako sjedi u kutu, već budna, i igra se lutkama.
Takva je bila Teddy, sedmogodišnjakinja koja bi
ustala i zabavila se ne smetajući ikome.
“Hej, Teddy, dobro jutro.”
“Dobro jutro.” Maknula je tamne vlasi s očiju. Nije
bila iznenađena što vidi Honoriju jer se često
događalo da oba roditelja već budu izvan kuće kad bi
se Teddy probudila. Prije negoli je napunila pet
godina, ostavili su je samu na punu godinu dana kad
su otišli na put oko svijeta. Agatha je i sama odrasla
uz voljenu dadilju koju je zvala Dadi. Po njezinu
viđenju to je bio odgoj kao i svaki drugi.
“Dođi”, rekla je Honoria uzimajući je za ruku.
“Idemo nešto pojesti, pa ćemo se odjenuti i krenuti u
školu.”
Teddy je ustala i dala joj da je povede. Stigle su do
vrha stubišta u trenutku kada je Archie bježao od
Agathine scene u radnoj sobi. Teddy je podigla ruku
sa željom da ga pozdravi, ali Archie je nije zamijetio.
Zatvorio je vrata za sobom. Ostala su zatvorena tek
na časak prije no što se ukazala Agatha, uspaničena
do te mjere da je Honoria na tren pomislila da ju je
netko napao. Honoria se uputila dolje kada je Agatha
potegnula vrata i izjurila van. Teddy je zgrabila kraj
Honorijine veste da je zadrži uza se, a Honoria je
prigrlila djevojčicu stisnuvši je uz svoj obimni bok.
Gladila ju je dok je Agatha vapila: “Archie, Archie!”
Honoria je ostala u kući pristojno se pretvarajući
da se ništa od toga ne događa. Čula je kako se
automobil udaljava, ali Agatha se nije vraćala, stoga
je ispratila Teddy dolje u kuhinju i vratila se u
predsoblje. Ulazni dio vile krasili su veliki prozori kao
i njezin stražnji dio. Kroz prve je Honoria mogla
vidjeti Agathu kako stoji, u kućnom ogrtaču i
papučama, dok joj je lagani vjetar pleo kosu, a
prašina se lagano slijegala na jutarnjem svjetlu.
Nikad prije Honoria nije vidjela tako mirnu osobu iz
koje je u tolikoj mjeri isijavalo rasulo.
“Agatha?” rekla je Honoria zakoračivši vani. Bile
su dovoljno bliske da zaborave formalnosti
uobičajene između zaposlenice i otmjene gazdarice.
Honoria je pružila ruku i naslonila je Agathi na rame.
“Agatha, jeste li dobro?”
Agatha kao da je nije čula, nastavila je u nevjerici
gledati u automobil koji je već odavno nestao. Kada
je Honoria ponovo prozborila, Agatha nije odgovorila.
Honoriji se nije činilo pravo vratiti se u kuću i ostaviti
je samu, ali se osjećala čudno tako, sama s njom.
Jedna je bila potpuno odjevena i spremna za juriš u
dan, druga nepomična poput kipa, odjevena poput
invalida na čiji će se oporavak još dugo čekati.
No zatupljenost nije trajala uznemirujuće dugo.
Agatha se pribrala i krenula u Archiejevu radnu sobu
gdje je sjela da mu napiše pismo. Možda molećivo
pisamce, a možda objavu rata. To nećemo nikada
znati. Nitko osim Archieja koji je pismo pročitao i
bacio ga u vatru.
Pitam se je li Agatha imala plan. Na kraju krajeva,
bila je spisateljica i zacijelo je dobro odvagnula svaki
redak koji je napisala i svaku mogućnost koju je
imala na raspolaganju. Kada je zamišljam za stolom,
ne vidim osobu pomućena uma ili osobu na rubu
amnezije. Vidim ustrajnost koju može prepoznati
samo netko tko ju je osjetio; ustrajnost koja proizlazi
iz očaja i postaje cilj. Nešto kasnije, kada sam čula
da je nestala, nisam bila niti malo iznenađena.
Razumjela sam.
Razumjela sam jer sam i ja jednom bila nestala.
 OVDJE POČIVA SESTRA MARY

Vjerujem da vam nije lako suosjećati s osobom poput

mene, koja razara obitelji. Nije mi potrebna vaša
ljubav. Molim vas samo da sada dođete sa mnom u
Irsku, jednog hladnog zimskog dana dok se vozim na
posuđenim mljekarskim kolima. Devetnaest mi je
godina.
Natušteni Irac - starac prema mojim ondašnjim
standardima - držao je uzde dvaju olinjalih konja koji
su vukli kola. Kaput koji sam nosila nije bio dovoljno
topao za vlažni mraz koji nas je omatao. Da me je
umjesto njegova oca vozio Finbarr, mogla sam se
stisnuti uz njega i ugrijati se. Ali Finbarr me nikada
ne bi odvezao tamo kamo sam išla. Gospodin
Mahoney, to valja reći, nije bio posve bezosjećajan.
Tu i tamo pustio bijednu od uzda i potapšao me po
ramenu. Možda se tako on osjećao bolje. Ja nisam
osjećala ništa. Prazne su boce zveketale dok smo se
drndali izrovanim cestama. Da su boce bile pune,
pretpostavljam da bi se mlijeko smrznulo prije no što
bismo stigli do samostana. Put od Ballycottona do
Sunday’s Cornera bio je dug.
“Neću se dugo zadržati”, rekla sam puštajući očev
naglasak u ritam vlastitih riječi, kao da je to moglo
udobrovoljiti gospodina Mahoneyja.
“Finbarr će doći po mene čim se oporavi.”
“Ako se oporavi.” Oči gospodina Mahoneyja bile
su tamne i gledale su svukud osim u mene. Što je
gore, pitala sam se. Da njegov jedini sin umre? Ili da
se oporavi i uzme mene i sramotu koju sam sa sobom
nosila? Da se pitalo gospodina Mahoneyja, najbolja
bi opcija bila ona u kojoj se Finbarr oporavlja i
zaboravlja da je ikada položio oči na mene. Jedino što
je gospodina Mahoneyja trenutačno zanimalo bilo je
da me negdje stavi pod ključ da bi se mogao što prije
vratiti kući i vidjeti barem još jednom sina na životu.
“Oporavit će se”, uzvratila sam vjerujući u
nemoguće kako to samo jako mlada osoba može. Pod
kaputom nosila sam haljinu s jedva vidljivom
krvavom mrljom koju je Finbarr iskašljao.
“Zvučiš kao Irkinja. Ne bi bilo loše da nastaviš
tako. Englezi nisu baš popularni u ovim krajevima u
zadnje vrijeme.”
Kimnula sam, ali tek sad razumijem njegove
riječi. Da mi je onda naglas rekao Sinn Fein, ne bi mi
značilo ništa. Nisam znala što IRA uopće znači. Moja
je Irska bila ocean, morske ptice, ovce, zeleni
brežuljci. I Finbarr. Ništa vezano uz neku vladu,
njihovu ili moju.
“Imaš sreće”, rekao mi je gospodin Mahoney. “Ne
tako davno, jedino mjesto za cure poput tebe bila je
radna ubožnica. Ali sada se i redovnice staraju o
majkama i djeci.”
Pomislila sam da je možda bilo bolje kada je
postojala samo radna ubožnica. Gospodin Mahoney
zacijelo ne bi imao srca da me ostavi zatvorenu s
kriminalcima, pa bi mi možda dopustio da ostanem s
njegovom obitelji. Potrošila sam do zadnjeg novčića
na put do njegova praga. Moglo bi se reći da sam
pošla za njim dobrovoljno, ali to opet nije
najprikladnija riječ kad nemaš kamo drugamo poći.
 Konačno smo stigli do samostana u Sunday’s
Corneru. Gospodin Mahoney skočio je s kola i pružio
mi krupnu, kvrgavu ruku da mi pomogne sići. Zdanje
je bilo predivno, od crvene cigle, s tornjićima.
Nadvijalo se nad krajolik, onako velebno i orijaško,
nešto između sveučilišta i dvorca, a nijedno od tih
mjesta nisam ni sanjala da ću vidjeti iznutra. Na
travnjaku pred zgradom stajala je statua krilatog
anđela, s rukama ispruženim uz bokove i stisnutim
šakama. Poviše ulaza u samostanu, u niši koja je
ondje stajala umjesto prozora, nalazio se još jedan
kip, taj put od gipsa - redovnica u plavoj i bijeloj
odori, dlanovima okrenutim prema van, kao da nudi
utočište onima koji ulaze.
Moji roditelji nisu bili veliki vjernici. “Nedjeljom se
valja odmoriti”, običavao je reći moj otac kako bi
objasnio zašto ne ide na misu. Majka mi je bila
protestantkinja. Kad sam i išla u crkvu, bilo je to sa
strinom Rosie i stricem Jackom.
“Ovo je vjerojatno Djevica Marija”, promrmljala
sam.
Gospodin Mahoney otpuhnuo je nekakav šturi
smiješak čiji je zvuk trebao ismijati moje opće
neznanje o svijetu. A ja sam stigla u Irsku u nadi da
ću živjeti u njegovoj skromnoj kući s podom od
nabijene zemlje. Gospodin Mahoney imao je duboke
podočnjake pod blijedim očima, ali moglo se reći da
su nekoć bile poput Finbarrovih. Gledala sam ga i
željela sam da i on mene pogleda, i da promijeni
mišljenje.
 “Sestre će se dobro starati o tebi.” Možda je čak i
vjerovao u to. Glas mu je bio nježan, govorio je gotovo
sa sažaljenjem. Možda će otići, pa se predomisliti i
vratiti po mene prije nego što stignem i raspremiti
stvari. “Javit ćemo ti kako je Finbarr. Obećavam da
hoćemo.”
Strgnuo je moj kovčeg iz stražnjeg djela kola -
kovčeg moje majke. Ukrala sam joj ga prije negoli
sam otišla. Dala bi mi ga da sam je pitala. Štoviše,
molila bi me da ostanem ili bi pobjegla sa mnom. “Što
misliš da bih drugo učinila?” pitala bi me, prekasno
doduše. “Učinila bih sve, ustala bih protiv svakog,
uključujući i tvog oca, samo da ne izgubim još jednu
kćer.”
Da sam u tom trenutku znala ono što znam sad,
odšetala bih pješice iz samostana. Odšetala bih niz
dugi perivoj, preko brežuljaka, preplivala bih mrzlo
Irsko more i vratila se natrag u Englesku.
Kad sam ušla, časne su uzele moju odjeću i
zamijenile je ofucanom bezobličnom haljinom koju
ću moći navući bez obzira na veličinu trbuha i parom
nezgrapnih klompa. Mlada časna umiljata lica uzela
je moj kovčeg. Nasmiješila se i obećala: “Mi ćemo
skrbiti o ovom.” Nikad ga više nisam vidjela. Nešto
starija časna sestra posjela me i ošišala mi kosu da
mi je jedva pokrivala uši. Čitav sam život imala dugu
kosu i brinula sam se što će Finbarr reći kada bude
došao po mene.
Nisam poslušala savjet gospodina Mahoneyja da
se držim irskog naglaska. Nakon što su mi časne
sestre objasnile pravila mog novog doma, jedva da
sam tjednima uopće progovorila.
.

Mlada osoba ne zna što je čeka u životu, što će od nje

biti i kojim će putem poći. Što bivaš stariji, stječeš
dojam da poteškoće zauzimaju posebno mjesto u
vremenu koje će, malo-pomalo, proći. No, kad si
mlad, trenutak je tvoja vječnost. Traje. Godinama
nakon toga živjet ću punim plućima, putovati
svijetom, ali te zime bila sam gotovo dijete i poznavala
sam, i to jedva, dva mjesta na svijetu: London i okrug
Cork. Znala sam da sam mlada, ali nisam bila
svjesna koliko mlada ni da će ta mladost prohujati.
Znala sam i da je rat gotov, ali mi je još bilo teško
povjerovati u to. Svjetski rat nisam toliko doživljavala
kao događaj, više kao mjesto, trajno, poput Engleske,
ali gotovo neuništivo. U Londonu je pub u koji je volio
zalaziti moj otac raznesen u komadiće, kante piva
kotrljale su se ulicama dok su bombe padale. Otac je
do kraja svog života ponavljao kako je svijet izgubio
nevinost tijekom svjetskog rata.
Prvi zadatak koji sam dobila u samostanu - nakon
šišanja i oduzimanja odjeće - jest da se brinem o
groblju časnih sestara. S još dvjema djevojkama,
objema u uznapredovalom stadiju trudnoće, izlazila
bih u dvorišno groblje te ga mela i grabljama
sakupljala lišće i čistila nadgrobne spomenike od
lišaja. Hladni je zrak pružao osjećaj slobode, ali
željezna rešetka koja je opasavala dvorište vraćala
nas je u zbilju. Desno se nalazio visoki kameni zid.
Tanki su zvukovi dopirali s druge strane. Tek sam
kasnije shvatila da su to glasovi djece koju su izveli
na svjež zrak prije večere. Kroz željezne rešetke
vidjela se cesta kako se pruža u daljinu, a na njoj ni
traga od gospodina Mahoneyja koji dolazi po mene
smekšala srca. Druge djevojke nisu razgovarale sa
mnom. Nije nam uopće bilo dopušteno da
razgovaramo ili da jedna drugoj znamo imena.
Nadgrobni spomenici časnih sestara sastojali su
se od masivnih križeva na kojima su bile uklesane
riječi Ovdje počiva sestra Mary. Kao da je tu umrla
jedna žena, ali su je nekako pokopali u pedeset
grobova. Prolazila sam grubom krpom preko
spomenika, a prsti su mi upadali u sive, urezane
riječi. U tom mi je trenutku postalo jasno. Svijet
nikada nije bio nevin.

***

Ali ja jesam, ja sam bila nevina.

Vratimo se još malo unatrag. Ovaj put idemo sve
do vremena prije rata. Eto me s trinaest godina -
mršava i hitra poput cvrčka - u ljeto kada su me
roditelji prvi put poslali da provedem ljeto na farmi
strine Rosie i strica Jacka.
“Nan voli trčati”, rekao je moj otac kujući plan.
“Nije ona za grad, baš nije.” Radio je kao činovnik za
Porphyrion Fire Insurance Company i često izgovarao
te iste riječi - nije za grad - misleći pritom na samog
sebe. Teško su mu padali silni sati koje je provodio
povijen u uredu ni za kakav novac. Uvijek sam imala
dojam da se tata pokajao što je napustio Irsku, ali to
nije smio priznati jer bi to značilo da se kaje što ima
nas. Žena mu je bila Engleskinja, pa tako i njegova
obitelj. S iznimkom mene, čini se.
Moje sestre Megs (starija) i Louisa (mlađa) bile su
prave curice, zanimalo ih je što će odjenuti, frizure i
kuhanje ili su barem hinile da je tako. Colleen
(najstariju) zanimale su samo knjige i škola. I ja sam
voljela knjige, ali sam također voljela igrati i nogomet
s dječacima iz susjedstva. Katkad, kada bi pao mrak,
otac bi znao doći po mene, znojnu, uprljanu na
kvartovskoj čistini.
“Daje dečko, bila bi najbolja”, hvalio se.
“Prekasno si se sjetio”, odgovarala mu je mati, ali
otac je bio slab na mene.
“Ostale tri su tvoje”, rekao joj je, “a ovo je moja
irska djevojka.”
Otac je odrastao na farmi odmah do ribarskog
sela po imenu Ballycotton. Otkako sam se rodila,
znao je svratiti tamo u posjet, jednom, dvaput
godišnje - kad bi mu brat platio put.
Nikada nije bilo dovoljno novca da svi zajedno
otputujemo tamo. Sama pomisao da ću tamo otići, i
to još na cijelo ljeto, bila mi je uzbudljiva. Znala sam
da je i stričeva kuća skromna, ali i mnogo prostranija
od našeg londonskog stana koji je imao samo dvije
sobe, jednu za moje roditelje, a drugu za nas četiri
cure. Stric Jack dobro se snalazio na farmi, a njegova
supruga Rosie naslijedila je neveliku svotu novca
kada joj je preminuo otac, pa su mogli ugraditi čvrsti
drveni pod i postaviti police za knjige u dnevni
boravak. Travu su oko kuće kratko kosili kako bi
mogli igrati tenis. (“Tenis”, negodovao je moj otac. “To
je sport za bogatije od njega.”)
To je mjesto već postojalo u mojoj mašti, u
predivnim zelenim tonovima. Valoviti brežuljci i niski
kameni zidovi - milje i milje terena za napucavanje
lopte preko livada s mojim malim rođakom
Seamusom. Združila sam ruke u molitvu i sručila se
na koljena pred majkom moleći je da mi dopusti da
odem. Gorljivost molitve dobrim je dijelom bila
iskrena.
Majka se nasmijala. “Puno ćeš mi nedostajati.”
Skočila sam na noge i bacila joj se u zagrljaj.
Imala je drago pjegavo lice i velike zelene oči. Ponekad
mi je žao što sam izgubila svoj eastendovski naglasak
jer sam time izgubila i zvuk nje.
“I ti ćeš meni nedostajati”, priznala sam.
“Neće to biti ferije”, upozorio je moj otac. ‘Jack će
ti platiti put, ali morat ćeš raditi na farmi da mu se
odužiš.”
Većina poslova na farmi obavljala se vani, s
konjima i ovcama, što me neizmjerno radovalo. Bila
sam zahvalna stricu što je zaposlio djevojčicu da mu
pomaže.
Tako smo došli i do irskog dječaka. Finbarr
Mahoney bio je sin ribara. Dvije godine prije negoli
smo se sreli, nabasao je na suhonjavog farmera na
molovima u selu kako se sprema baciti zakržljale
štene škotskog ovčara u hladno more.
“Evo.” Finbarr je tutnuo preda nj vjedro skuša.
“Mijenjajmo se.”
 Nitko živ u blizini ne bi pojmio ozbiljnost te
razmjene. Finbarr je bio nasmijan i zračio je
opuštenošću. Kao da mu je sve - uključujući život i
smrt - lako. Uzeo je štene u naručje i predao kantu
znajući da će ocu tu ribu morati nadoknaditi.
“Tip je htio baciti štene u more”, korio je Finbarra
otac. “Zar zbilja misliš da je očekivao da mu za njega
i plate?”
Finbarr je psu nadjenuo ime Alby. Prvo ga je
othranio na bočicu, pa ga je i izdresirao. Stric Jack je
sa zadovoljstvom uposlio Finbarra da onih dana kada
nije morao raditi na koći, biciklom dođe do farme i
pomogne mu goniti ovce s pašnjaka na pašnjak. Jack
je tvrdio da je Alby najbolji ovčar u čitavom okrugu
Cork.
“Tajna je u dječaku”, rekla je strina Rosie. “Zaista
zna sa životinjama. I kozu bi pretvorio u vrhunskog
goniča. Nitko drugi ne bi tako radio s tim psom.”
Stričev ovčar bio je pristojan gonič, ali Albyju nije
bio ni do I repa. Mislila sam da je taj pas - malen,
lagan i graciozan - nešto najljepše što sam ikada
vidjela. Mislila sam da je Finbarr - s crnom, svilenom
kosom s gotovo modrim odsjajem na ljetnom suncu -
drugo najljepše što sam ikada vidjela. Znao je sa
životinjama, baš kako je govorila strina Rosie, a što
sam, naposljetku, bila ja? Finbarr je bio koju godinu
stariji od mene. Kad bi projahao pokraj mene, dvama
bi prstima dodirnuo obod šešira koji nije nosio.
Nisam nikad previše voljela osobe koje se stalno
smiješe, kao da im je baš sve smiješno, ali Finbarr se
smiješio drugačije. Nije se smiješio iz zabave, nego
zato što je bio sretan. Kao da je volio svijet i obožavao
biti na njemu.
“Mora da je uistinu divno”, rekla sam strini Rosie
te večeri, dok smo prale posuđe, “uvijek biti sretan.”
Odmah je znala na koga mislim. “On je takav čitav
svoj život”, odgovorila mi je strina Rosie s toplinom u
glasu. “Vedar. To je dokaz da to što si bogat ili
siromašan nema nikakve veze, ako mene pitaš. Neki
se ljudi jednostavno rode sretni. A i za to treba imati
sreće. Ako si vedar u duši, ne zanima te kakvo je
vrijeme vani.”
Jedne večeri Finbarr je biciklom došao do kuće
dok smo Seamus i ja igrali tenis. Naučila sam igrati
odmah prvog tjedna i sad sam već stalno pobjeđivala.
“Ne znam samo odakle vam energija nakon cijelog
dana rada”, govorio nam je stric Jack kimajući i
diveći nam se razdragano.
“Gdje je Alby?” doviknuo je Seamus Finbarru. Bilo
mu je deset godina i bio je očaran tim psom barem
koliko i ja.
“Ostavio sam ga kod kuće. Pomislio sam da ćete
možda igrati tenis, a on bi jurcao za loptom i
upropastio bi vam meč.”
Ovčar mog strica, Brutus, ležao je na trijemu,
umoran od silna posla i nezainteresiran za igru.
“Možeš igrati s Nan, ako hoćeš”, rekao je Seamus
pružajući reket Finbarru. “Pobijedi jednom i za mene,
molim te.” Crvene su mu kovrče bile natopljene
znojem od propalih pokušaja da me nadigra.
Znala sam da se pravim važna, ali nisam si mogla
pomoći da se ne poigram s lopticom po reketu
pokazujući svoju spretnost. Finbarr se kao i obično
nasmiješio, plave su mu oči posivjele na opadajućem
večernjem suncu. “Spreman?” Udarila sam loptu
prije negoli je stigao odgovoriti. Prvo smo se malo
zafrkavali dodajući jedno drugom lopticu, a onda
smo počeli igrati ozbiljnije. Dobila sam dvije partije
prije negoli se Alby sručio na nas s brežuljaka. Jurio
je ravno prema Finbarru, a zatim naglo promijenio
smjer i skočio kako bi zgrabio lopticu u zraku.
Bacili smo rekete u travu i počeli ga hvatati. Imali
smo još loptica, ali to nam se učinilo posve
normalnim. Smijeh je ispunjao zrak. Stric Jack i
strina Rosie izišli su na trijem i smijali se s nama.
Napokon je Finbarr prestao trčati i zastao na mjestu,
posve nepomičan, i viknuo: “Alby, stani!”
Pas se zaustavio tako brzo i s tolikom preciznošću
da je odmah postalo jasno da ga je Finbarr mogao
zaustaviti mnogo prije.
“Pusti”, zapovjedio je Finbarr i Alby je ispljunuo
lopticu u travu. Finbarr mu se približio odmjerenim
koracima, pokupio lopticu i podigao je u zrak. “Nan,
zaželi nešto.”
“Želim ostati ovdje zauvijek.”
Bacio je lopticu, u širokom luku, a Alby je pojurio
za njom i uhvatio je u zraku, činilo se da su mu šape
miljama od tla.
“Želja će ti se ostvariti”, rekao je Finbarr i okrenuo
se prema meni. Bio je dovoljno čaroban da je ostvari.
.

Nekoliko dana kasnije svratio je u kuću nakon što je

završio svoj posao sa stricem Jackom. Ja sam upravo
bila očistila štalu i izležavala sam se na brežuljku, na
mekoj djetelini čitajući Sobu s pogledom, ovijena
smradom gnojiva. Brutus je ležao do mene, glavu je
naslonio na moj trbuh.
“Tvoj će stric uskoro trebati novog psa”, rekao je
Finbarr. Alby je stajao do njega, naćuljenih ušiju.
“Vidiš da su ostarjeli kada su na kraju dana umorni.”
, “Zar se Alby nikad ne umori?” Zaklonila sam oči
da ga bolje vidim.
“Nikada.” Odvrati Finbarr s tolikom sigurnošću
da su se njegove riječi prije doimale kao želja nego
kao istina.
“E pa, Brutus neće nikada ostarjeti”, rekla sam,
također ciljajući više na želju nego na istinu i
tapšajući Brutusa po uskoj sjajnosmeđoj glavi.
Negdje u blizini, zacvrkutala je ševa otežući sa svojom
žalopojkom. Naravno da je ptica bilo i u Londonu, ali
ih nisam previše primjećivala. Otkako sam došla u
Irsku, naučila sam da je nebo svijet za sebe, odmah
tu, nad našim glavama, napučen svojim raspjevanim
oblicima života.
“Donio sam ti nešto”, rekao je Finbarr i pružio mi
djetelinu s četiri lista.
Prihvatila sam je ne ustajući, ali gotovo odmah
biljčica je odlepršala nošena vjetrom. “Lažna sreća”,
odgovorila sam s osmijehom, i dalje oduševljena.
Finbarr je sjeo do mene. Nije mu smetalo da mu
netko proturječi, kao što mu nije smetalo da ga
stalno pobjeđujem u tenisu. Nikada mu ništa nije
smetalo.
“Nadam se da ne smrdim previše po ribi.”
 Namjeravala sam slagati i reći ne, ali umjesto toga
sam odgovorila: “Slušaj, ja smrdim po ovčjim i
konjskim govnima, tako da smo dobar par.”
“I ja po tome smrdim.” Isprepleo je prste i
prekrižio ruke iza glave u neku vrstu jastuka. “Ti
voliš čitati, zar ne?”
“Da.”
“Mogao bih i ja pročitati tu knjigu kad je ti
završiš.” Govorio je to gledajući u nebo, a ne u knjigu.
“Moći ćemo popričati o njoj kad je pročitam.”
“Voliš li ti čitati?”
“Ne baš. Ali mogu početi.”
“U ovoj se knjizi radi o jednoj curi.”
“Nije mi mrsko čitati o curama.”
Okrenula sam glavu i pogledala ga, on je svoju
nagnuo prema meni. Duge crne trepavice
obrubljivale su mu oči nijansirane plave boje. Uskoro
će se stric Jack pojaviti iza brda i ne bi mu se svidjelo
da nas vidi kako ležimo zajedno, iako nas je dijelio
dobar metar.
“Mislim da bih željela biti spisateljica”, rekla sam.
Nikad prije o tome nisam razmišljala. Voljela sam
čitati, ali se nikad nisam okušala u pisanju priča ili
pjesama.
“Bit ćeš sjajna spisateljica”, dodao je Finbarr. “Bit
ćeš sjajna u svemu.”
Metnuo je vlat trave među zube, ponovo podigao
pogled prema nebu i prekrižio gležnjeve. Alby se
šćućurio do njegovih nogu, nezadovoljan količinom
trčanja koju mu je donio taj dan ili se možda samo
želio vratiti kući na večeru.
“Nan O’Dea”, zvala je moja strina iz kuće. “Na
nožice lagane, odmah, i idemo na pranje. Večera
samo što nije.”
Znala sam da je ta neka čvrstoća njezina glasa
vezana uz činjenicu da je upravo vidjela Finbarra i
mene kako ležimo zajedno, a ne uz stvarnu potrebu
da me pošalje na pranje. Oboje smo skočili na noge
raščupane kose i crvenih obraza nakon dana rada na
otvorenpm, pod suncem.
“Hoćeš li ostati na večeri, Finbarre?” upitala je
strina Rosie pomalo mu i opraštajući. Drukčije nitko
s Finbarrom nije ni znao. . “Bit će mi drago, gospođo
O’Dea.”
Energični poput pasa utrkivali smo se do kuće.
Finbarr je pobijedio. Doskočio je na trijem objema
nogama podigavši ruke u zrak u znak pobjede.
.

Moguće je zaljubiti se u mjesto, na jednako

dramatičan, snažan način, kao i u osobu. Počela sam
moliti za povratak u Irsku čim sam kročila natrag u
London. Moje su sestre pripadale mojoj majci i
Engleskoj, a ja sam pripadala Irskoj. U sebi sam
čuvala neko pretpotopno sjećanje na te zelene
brežuljke. Ta su mjesta živjela u mojim kostima i
osjećala sam bol na rastanku. U toj dobi na Finbarra
sam mislila kao na dio krajobraza.
“Pustit ću te natrag samo ako mi obećaš da nećeš
ostati tamo”, rekla mi je majka. “Ne želim da nijedna
od mojih cura ode živjeti daleko od kuće. Ni ti,
Colleen.”
Te je potonje riječi izgovorila tonom punim
majčinske ljubavi, ali Colleen nije odgovorila. Sjedila
je mlohavo za kuhinjskim stolom dok su joj oči bile
uprte u knjigu Filsona Younga o Titanicu. Njezina se
neukrotiva plava kosa prosipala po stolu zakrivajući
joj lice. Mi ostale imale smo smeđu kosu i smeđe oči,
na oca. Majka se nasmijala i rekla: “Ta ne bi
primijetila ni da joj se krov sruši na glavu.”
Louisa, najpraktičnija od nas sestara, gurnula je
rukom
Colleenino rame. Colleen se uspravila i trepnula
kao da se tek probudila. “Ona je već negdje drugdje”,
rekla je Louisa lupkajući po stranicama knjige.
Ovdje ću vas zamoliti za malu pauzu. Colleen ima
sedamnaest godina i čitav život pred sobom. Sve
zajedno predviđamo si blistavu budućnost u
skučenoj, dotrajaloj kuhinji koja je srce našeg doma.
Naša majka još uvijek vjeruje da će njezina kuća
puna djece postati kuća puna unučadi.
Otac je banuo u kuću prekidajući svojim
dolaskom zabavu, kako je ponekad znao činiti,
unoseći sa sobom svoj teški dan. “Onaj mali Jones je
visio ovdje ispred čekajući te”, rekao je Colleen.
Odložila je knjigu i podigla svoju tešku kosu te je
vezala na zatiljku. Godinama kasnije pročitala sam
pjesmu Williama Butlera Yeatsa i trznula se na
stihove Samo Bog, moja draga, / te može voljet’ za
dušu / a ne zbog kose tvoje zlatne. Prisjetila sam se
sestre i toga kako su se momci, koji je nikada prije u
životu nisu vidjeli, u nju zaljubljivali. Moja je majka
radila nekoliko dana u tjednu u dućanu koji je
prodavao mušku odjeću, Buttons and Bits. Jednom
je Colleen uskočila da je zamijeni, a nakon toga joj je
vlasnik zabranio da se ikada više tu pojavi jer je
privlačila nevjerojatan broj mladića koji su se linjali
po pultu bez namjere da išta kupe. Colleenina kosa
bila je poput sirene koja je zavijala gradskim ulicama
privlačeći svačiju pažnju, osim onu Božju. Zamrzila
sam tu pjesmu.
Svake večeri kada bismo se uvukle u svoje krevete
u sobi koju smo dijelile, Colleen bi nam pričala priče,
katkad prepričavajući nam knjige koje je čitala,
katkad izmišljajući ih. Katkad bi se jutrom sve četiri
budile pogrbljene i s bolovima u trbuhu od silnog
smijanja prethodne večeri. Ja bih Colleen obožavala
sve i da uopće nije imala kosu. I Megs i Louisa bi je
obožavale. Kao i moja mati.
“Jonesov mali može čekati koliko hoće”, rekla je
Colleen. “Nemam nikakav dogovor s njim.”
“Očito postoji nešto u tebi”, nastavio je otac
zbacujući kaput s leđa, “što privlači sve te mulce.”
Colleen se tržne u smiješak, ponešto uvrijeđena.
Dan ranije Derek Jones i još dva momka pratili su
Colleen i mene sve do knjižnice u Whitechapelu.
“Kvarite nam šetnju”, odbrusila im je ona
naposljetku, pa su se odgegali čeznutljivo je gledajući
preko ramena. Colleen je nosila pletenu vunenu
kapu i navukla ju je preko ušiju. Koliko se god voljela
izgubiti u knjigama, u stvarnom je svijetu bila jako
izravna i nije trpjela gluposti. “Blago meni sa svim
tim obožavateljima, je li, Nan?” rekla mi je.
“Prekini s tim”, rekla je mama ocu. “Njezina je
jedina krivnja što živi na istom svijetu s njima. Što
želiš? Da joj obrijem glavu? Pusti je već jednom na
miru.”
Colleen je zalupila knjigu i nestala u našu sobu
dok smo mi ostale spravljale večeru. Majka me
potapšala po leđima jer sam joj bila najbliža, a uvijek
ju je smirivalo kada bi dodirnula neko od svoje djece.
Možda je razmišljala o nečemu što je već u srcu znala.
Ponekad je živjeti u istom svijetu bilo dovoljno.
.

Sljedećeg ljeta Finbarr je dolazio na farmu igrati tenis

gotovo svake večeri. Izdresirao je Albyja da bude
miran što god da se dogodi. Činilo se da bi Alby manje
energije potrošio trčeći deset milja nego trudeći se da
ukroti svoj nagon i ostane nepomičan naspram te
poskakujuće loptice. I zaista je ostajao skamenjen, u
sjedećem položaju sve dok mu Finbarr ne bi naredio
drugačije.
“Spreman. Ide loptica”, rekao bi mu Finbarr, a
pseto bi se katapultiralo u zrak.
Najesen, kada bih se vratila natrag kući k
svojima, za večerom bih nabrajala sve trikove koje je
Alby izvodio.
“Finbarr mu prvo naredi da ide na jednu stranu,
pa potom na drugu. Kaže mu da mora ostati miran
dok mu on ne naredi drugačije.”
 “Nije to ništa posebno za tu pasminu”, rekao je
moj otac, koji se valjda prisjećao pasa iz vlastite
mladosti.
“Nisam još gotova. Alby može izvesti sve
uobičajene trikove koje psi izvode - sjedi, mirno sjedi,
lezi. Stric Jack veli da je to najbolji gonič kojeg je
ikada vidio.” A to bi značilo da je ujedno i najbolji
kojeg je i moj otac ikada vidio. “A Finbarr ga je naučio
da uhvati i nogometnu loptu i da je drži na njušci.
Naučio ga je da skoči konju u sedlo i mirno sjedne.”
“Po tvojim riječima ispada da je Finbarr taj koji je
bistar”, rekla je Megs. “A ja bih rekla da je to prije
pas.”
“Obojica su pametna.” Ali sam znala da bi Finbarr
sve to naučio bilo kojeg psa. Imao je dar.
“Možda i ja odem sljedećeg ljeta”, dodala je Megs.
“Budi sestri konkurencija za tog Mahoneyjevog
malog”, dobacio je moj otac.
Sestre i ja običavale smo razmijeniti poseban
pogled kad bi otac izvalio nešto posve smiješno. Ne
bismo se nikada posvađale oko momka.
Mama je okončala razgovor učinivši ono što je
uvijek činila, govorila bi meni dok bi gledala Colleen.
“Nemojte mi se slučajno udati za tog dečka iz
Ballycottona. Ne želim viđati unučad jednom
godišnje.”
“Zašto uvijek gledaš prvo u mene?” rekla je
Colleen. “Ja ću biti posljednja koja će te napustiti,
mama.” Ustala je i sakupila naše tanjure zastavši
kako bi mami utisnula cjelov u obraz.
 Te je večeri u našoj sobi Colleen rekla: “A što ako
ja pođem s tobom sljedećeg ljeta? Da malo odem iz
grada. Misliš da bi mi se svidjelo?”
Colleen i ja smo dijelile krevet, tik do prozora.
Louisa i Megs spavale su u drugom, pritisnute uza
zid.
Pridigla sam se u krevetu. “Oh, bilo bi ti
predivno.” I nastavila sam prosipati uobičajene
hvalospjeve o Irskoj.
Colleen mi je rukom začepila usta. “Da, znam. To
je pravi raj, ali ni raj nije za svakoga.”
“Raj možda i nije, ali Irska jest.”
.

Sljedećeg ljeta menije bilo petnaest godina, a farmi

strica Jacka je jako dobro išlo. Ipak, ne toliko dobro
da plati put za nas obje.
“Baš razmišljam o tome kako je možda red da ovaj
put otputuje Colleen”, rekla je mama nakon što je
tata primio Jackovo pismo. Upravo je vezivala vrpcu
trudeći se da lijepo izgleda na putu na posao u
Buttons and Bits.
“Ali ja nikada ne bih Nan oduzela Irsku”, brzo je
na to odgovorila Colleen, prije negoli sam ja uopće
imala priliku problijedjeti od tuge.
‘Još bolje”, rekao je tata. “Ovu želim negdje gdje
ju mogu imati na oku.” Nježno joj je dirnuo bradu, ali
po tome kako je Colleen gricnula usnicu, znala sam
da u šali ima i istine.
Razgovor se odvio tako brzo da sam tek kasnije,
kada smo ga prepričavali, shvatila koliko dugujem
sestri. Opet sam putovala u Irsku, sama. Vjerojatno
sam u to vrijeme imala i svoje nedoumice,
premišljanja, kao što svi imamo, čitav život,
uključujući i djetinjstvo, ali ono čega se sjećam jest
predivno neznanje u vezi sa svim što je budućnost
nosila. Neznanje o ratu koji se nadvijao nad nas i koji
će nam obilježiti sve dane koji će slijediti. Stvarnost
nisu bile novine koje su borale lice mojeg strica.
Stvarnost je bila ritam kojim je ocean nosio zrak koji
sam disala. Stvarnost su bile čiste bijele plahte koje
smo vješali o štrik da se suše na suncu kako bi u
naše krevete sa sobom ponijele dašak morske soli
kada bismo umorni u njih legli, ispunjajući nam
snove valovima, stijenama i tuljanima. Stvarnost je
bila crnokosi, plavooki dječak i njegov pas, koji lutaju
preko zelenih brežuljaka da me vide.
“Nan”, pozvala me strina Rosie. Bilo je jutro i tek
sam se bila spustila i vezivala pregaču kako bih joj
pomogla s kroketima od krumpira. “Finbarr Mahoney
je tu ispred. Želi da pođeš jahati s njim.”
“Mogu li?”
“Naravno da možeš.” Koliko je god moja mati
mrzila ideju da se jednog dana odselim u Irsku,
njezina je šogorica tom istom idejom bila
oduševljena. “Jack mora obaviti neke stvari u gradu
tako da si slobodna. Ti uzmi Angelu, a Finbarr neka
uzme Jackovog konja. Samo se, molim te, vrati na
vrijeme da mi pomogneš oko večere. I povedi
Seamusa sa sobom.”
Odjahali smo tako pola milje, prema obali. Alby je
trčkarao uz nas. Finbarr je zaustavio svojeg konja i
izvukao novčić od dva penija iz džepa i dobacio ga
Seamusu. Lijepo ga je bacio, ali ga je Seamus
promašio, pa je bio prisiljen sjahati kako bi ga skupio
s puta.
“Bravq, momče”, rekao mu je Finbarr. “Sad,
molim te, malo odjaši sam. Srest ćemo se ovdje za
nekoliko sati.”
Seamus je bacio novčić natrag Finbarru. Bilo mu
je samo dvanaest godina, ali je znao da je tu da pazi
na mene. “Mislim da ću ipak ostati”, odgovorio mu je
moj rođak i ponovo uzjahao.
Finbarr se nasmijao. Pucnuo je jezikom i krenuo
galopom prema plaži u Ballywillingu. Shvatila sam da
ga moram slijediti kako bismo ostavili mog rođaka iza
nas, ali Seamus je bio tvrd orah i prokljuvio je naš
plan. Uz to, gotovo da se rodio u sedlu i bio je daleko
bolji jahač nego Finbarr, koji nije nikad imao svojeg
konja, ili ja, koja sam naučila jahati tek prije dvije
godine. Stoga, baš kako je to strina Rosie predvidjela,
nas smo troje jahali zajedno, a jata pješčara i kulika
dizala su se pred nama kako bi nam se maknula s
puta. Oblaci nad našim glavama pomicali su se na
stranu kako bi oslobodili sunce. Bila sam spremna
izdati vlastitu majku u čas i otputovati, zajedno s
budućom djecom, iz Londona, preko mora da bih
zauvijek živjela na tim obalama.
“Povukla se plima”, rekao je Finbarr, dok je moj
konj jahao uz njegova.
“Možemo kroz lokve koje je plima ostavila za
sobom ići s plaže na plažu.”
 Kopita su udarala po majušnim oblutcima i
povremeno uranjala u slanu vodu. Alby je pljuskao
kroz valove probijajući se kroz njih poput dupina.
Sjahali smo i Finbarr mi je pokazao neke od zvižduka
na kojima je radio u dresuri. Seamus je ostao na
konju držeći pristojnu udaljenost i pogled na nama.
“Ovako”, rekao je Finbarr pokušavajući me
naučiti zviždati. Obujmio mi je rukom bradu stišćući
mi usne kao da mi ih želi napućiti.
Potrudila sam se istisnuti isti reski zvižduk koji je
Albyja potjerao naprijed, pa onda natrag u široku
krugu. Nažalost, iz mene je izišao jedva dah.
“Pokušaj s prstima.” Finbarr je stavio dva
kažiprsta u usta i ispustio tako snažan zvuk da sam
poskočila. Alby je pojurio naprijed, pa se onda naglo
zaustavio pred našim nogama. Finbarr je izvadio iz
džepa malu gumenu loptu i zamahnuo rukom da je
baci.
“Zaželi želju”, rekao je.
“Želim da ovaj dan nikada ne završi.”
Lopta i pas su poletjeli.
“Želja će ti se ostvariti”, rekao je Finbarr kada ju
je Alby uhvatio.
Alby je dotrčao natrag do nas i ispustio loptu iz
usta pred našim stopalima. Kleknula sam da ga
zagrlim. “Hvala ti, Alby. Predivan si. Savršen si.”
“Baš kao i ti.” Dodao je Finbarr klečeći pokraj
mene i mičući mi kosu iza uha.
“Dosta s tim!” doviknuo je Seamus. Glas mu još
nije bio mutirao.
 “Hvala što si mi se pridružila, Nan”, rekao je
Finbarr kada smo vratili konje u staju. “Uvijek ima
mnogo posla na farmi, ali se nadam da ćemo pronaći
vremena za još jednu šetnju zajedno prije negoli ljeto
završi.”
“I ja se nadam.”
.

Kolovoz je sa sobom donio rat. Finbarr je jednog dana

osvanuo na našoj farmi. Tako sam je počela zvati. Ne
više samo Jackova, Rosiena i Seamusova farma nego
i moja.
Kroz kuhinjski prozor mogla sam vidjeti Finbarra
kako izbija iza brežuljka s Albyjem za petama. Dječak
i pas napredovali su istim korakom, nekako s ciljem,
ali i bezbrižno. Nisu ga regrutirali, Finbarr se
unovačio u britansku vojsku s blagoslovom roditelja
jer se to tada tako radilo, to je bilo domoljublje
određenim ljudima. Britanci nikada, nikada, nikada
robovima neće biti ili Pristupi i daj svoj doprinos. I moj
će se stric Jack unovačiti, kad bude zagustilo, ali to
tada još nismo znali. Za sada je rat bio nešto što se
ticalo mladih.
“Hajde, iziđi”, rekla je strina Rosie kada me
uhvatila kako gledam kroz prozor. Taj put nije za
mnom poslala Seamusa. Znala je što je Finbarr došao
reći. Vojnici su imali poseban tretman čak i kada je
bila riječ o djevojkama.
“Zao mi je što moram poći.” Finbarrov glas bio je
mutan, iako ga veselje nije napustilo. Ništa od toga
nije bilo stvarno. Rat je zasada bio tek upropašteno
ljeto. “Nisam ovo ovako zamišljao.”
 Suze su mi zamaglile oči. Na prvu mi je bilo
neugodno, ali Finbarr mi je uzeo ruku.
“Bojiš li se?” pitala sam.
“Da, mislim da se bojim. Iako još ne znam dobro
čega se trebam bojati. Ne uspijevam si ništa
predočiti.” Svijet je oko nas i dalje bio zelen, lišen
briga. “Znaš li što već sad zamišljam? Rat neće dugo
trajati. Najviše šest mjeseci i gotovo. I ti ćeš onda doći
živjeti u Irsku, imat ćemo vlastitu farmu. Ja ću
dresirati pse, a ti ćeš pisati knjige.”
Lice mi se otvorilo u široki osmijeh i gotovo da
sam se raspolovila. Nije izgovorio riječ vjenčani, bila
sam premlada za to, ali sve drugo što je rekao
upućivalo je na to, zar ne? Vidjela sam se udana za
Finbarra. Vidjela sam se udana za Irsku. Moja je
sudbina bila zapečaćena, samo je trebalo odraditi taj
mali rat.
“Hoćeš li se moliti za mene?” upitao me.
Moj je otac svoju vjeru napustio onog dana kada
je napustio Irsku. U životu se nisam pomolila, ni
kada sam odlazila u crkvu s Rosie i Jackom, ali sam
mu obećala da hoću.
“Možeš li mi dati jednu svoju fotografiju?” rekao
je. Bilo je to još jedno tipično vojničko pitanje.
“Nemam nijednu sa sobom.” Moji su roditelji imali
doslovce jednu moju fotografiju zajedno s mojim
trima sestrama, slikanu i uokvirenu prije mnogo
godina. “Dat ću je napraviti. Poslat ću ti je,
obećavam.”
Finbarr me povukao sebi u zagrljaj i dugo me tako
držao. Nije me zibao ni ljuljao, nije se micao. Samo je
tako stajao. Njegove su čvrste ruke spajale naša
tijela. Da sam barem mogla ostati unutar tog mira,
ne pomaknuti se s tog mjesta. Finbarrove usne
smjestile su se uz moj vrat. Osjećala sam na sebi
pogled strine Rosie, ali me nije bilo briga, čak ni kada
se Finbarr malo udaljio i utisnuo mi dug poljubac
koji je trajao sve dok Rosie nije kucnula po prozoru
dovoljno glasno da je čujemo i razdvojimo se.
“Ti si moja cura.” Držao me za ramena. “Zar ne,
Nan?”
“Da, jesam.”
Izvukao je prsten claddagh3 iz džepa i stavio ga na
prstenjak moje desne ruke, s krunom okrenutom
prema meni. Bila sam njegova. U krunu je bio
ugrađen mali smaragd, ne veći od mrvice kruha.
Užasno je to priznati, ali najsnažniji osjećaj u meni
bila je radost koja mi je titrala tijelom. Koliko je
djevojaka tog ljeta osjećalo tu istu svježu sreću zbog
mladića koji im je izjavio ljubav i stavio prsten na
ruku prije no što je otišao u rat? Nismo ni znale što
to znači. Nijedna od nas.

3 Tradicionalni irski prsten u kojem srce simbolizira ljubav, kruna

lojalnost, a ruke prijateljstvo.
 NESTANAK

Dan kada je zadnji put viđena

Petak, 3. prosinca 1926.

Katkad nam je život toliko razoren, u tako velikim,

nepojmljivim razmjerima da nam ne preostaje ništa
drugo nego suočiti se s upropaštenim danom. Nakon
što je Archie otišao, Agatha je pokušala doći k sebi.
Nakratko je prislonila vrške prstiju na tipke pisaćeg
stroja, ali je istom odustala. Ništa što je mogla
napisati ne bi bilo dovoljno dobro. Ništa što je mogla
učiniti ne bi bilo dovoljno dobro sve dok ne riješi
problem s Archiejem - sve dok ne sredi nered koji je
on ostavio. Pokušat će to učiniti još danas, a pisat će
sutra.
Unatoč onom što se o tom danu pisalo samo
nekoliko dana kasnije, Agatha nije nikada
razmišljala o samoubojstvu. To nije bilo u njezinoj
prirodi. Sama ju je ideja vrijeđala. Kada bi čula za
nečije samoubojstvo, uvijek bije hvatao bijes.
Smatrala je to rasipnim i kukavičkim. Dok ima
života, ima i nade.
Nada. Mogla je sjesti u obožavani Morris Cowley i
slijediti Archieja u London. Mogla je umarširati u
njegov ured, zgrabiti ga za ovratnik i ustrajati u tome
da se stvari riješe. Mogla mu je utjerati ljubav prema
njoj natrag u kosti. Njezino je tijelo bilo njegovo tijelo,
toga se morao prisjetiti. Ne bi otišao na vikend s
ljubavnicom, već bije ostavio i vratio se kući gdje je
pripadao.
No svaka je od tih opcija zahtijevala da napravi
scenu. Agatha nije bila odgojena da pravi scene ili da
pokazuje osjećaje u javnosti. Bila je odgojena da
uvijek nešto radi, stoga se uvukla u svoj krzneni
kaput i otpratila Honoriju i Teddy do škole. “Izvoli”,
rekla je Teddy pružajući joj obruč i štap. “Možeš se
igrati putem.” Teddy ju je poslušala i gurala je obruč
do kraja prilaza, a onda je odbacila obruč na travu i
nastavila skakutati. Peter je cupkao za njom. Bio je
izrazito društven pas i nisu nikada rabili povodac.
Agatha je pokupila obruč i gurala ga pred sobom dok
su išle prašnjavim putem.
“Moja majka nije vjerovala da je djevojkama
potrebno školovanje”, rekla je Agatha Honoriji.
“Držala je da je najbolje pustiti da mi se um prirodno
razvija.”
Honoria je sve to već znala, ali je pažljivo slušala
kao da sve čuje prvi put. Očajni ljudi vole posjećivati
prošlost. Agathina prošlost sa sobom je nosila
obožavanu Dadi i pokoju guvernantu. Povremeno bi
provela koji mjesec u pravim školama u Torquayju,
ili onkraj oceana, kada je već bila starija, tako da je
školu najzad ipak završila. Bez toga se više nije
moglo. Honoria je kimnula baš kao da je i za nju
završetak školovanje bila opcija.
“Ipak, najviše sam slobodno jurcala po Torquayju,
po livadama u Ashfieldu...” Agatha stade gledati
Teddy, ljupko dijete čija se smeđa kosa svakim
danom činila gušćom i zagasitijom. Agathine su se
oči staklile dok je njima klizila po prošlosti,
prisjećajući se kako je ona gurala obruč po dvorištu
oko kuće, kroz živice božikovine i oko velike bukve,
izmišljajući imaginarne prijatelje da joj prave
društvo. Tko zna je li i Teddy doživljavala slične
pustolovine u vlastitim mislima? Tko zna je li se i ona
zabavljala beskrajnim pričama s izmišljenim
junacima? Ili ju je zanimao opipljivi svijet, stvarni
prijatelji koji bi uklonili potrebu za izmišljanjem?
“Oh, Honoria”, uzdahne Agatha. Obruč ju je
smirivao, ali ih je i usporavao. Bio je namijenjen
djeci, pa je morala hodati pognuta kako bi ga gurala.
Teddy je trčala ispred njih, niz cestu, još im je bila u
vidokrugu, ali ih nije mogla čuti. Ubrzo je i Agatha
odustala i ostavila obruč pokraj puta u nadi da će ga
pokupiti na putu kući.
“Morate se suočiti s time, Agatha.” Honoria je bila
pomalo umorna od činjenice da je Agatha još uvijek
mislila da je u igri za Archieja iako je trofej već odnio
netko drugi. “Znam da je teško, ali morate. Zauvijek
je otišao.”
“Ja u to jednostavno ne mogu povjerovati.”
Agatha nikada ne bi govorila o intimnoj strani svojeg
odnosa s Archiejem, stoga nije kazala Honoriji o
onom što se zbilo prethodne večeri. Umjesto toga
nabrojila joj je seriju primjera, prijateljica čiji su
supruzi zastranili s drugom ženom, ali ih je prošlo i
vratili su se kući. Palo joj je na pamet njezino čekanje
do isteka ugovora s Bodley Headom kako bi se fino
skućila kod Williama Collinsa. Ta joj se strategija
pokazala uspješnom za karijeru, a sada ju je
namjeravala primijeniti i na svoj brak. Sve se to
moglo proći uz određenu dozu strpljenja i plan.
Honoria ju je slušala, ali njoj je to zvučalo kao
očaj. Po tome kako je Agatha cijelo to vrijeme trljala
ruke, dalo se zaključiti da je to očaj. Katkad istinu
jednostavno treba priznati.
“Pukovnika Christieja neće proći”, ustrajala je
Honoria. “Žao mi je što to moram tako reći, ali nema
smisla da uljepšavamo stvar. Vidjela sam mu to na
licu. Uostalom, zašto biste ostali u braku s čovjekom
kojem je milija ta mala drolja? Bolje je suočiti se s
činjenicama. Ostavio vas je.”
“Ostavio me”, odgovorila je Agatha, poput jeke.
Hladni joj je zrak bockao obraze.
Majka ju je upozorila prošlog ljeta - ljeta koje je za
nju bilo posljednje - da ne provodi previše vremena u
Torquayju, daleko od supruga: “Ako žena provodi
mnogo vremena daleko od muža, izgubi ga. Posebice
muža poput Archieja.”
Tada se Archie već bio dobrano spetljao sa mnom
i negdje duboko u sebi Agatha je to i osjećala iako je
ujedno odbijala to sebi priznati, odbijala je prihvatiti
činjenicu da može izgubiti i majku i muža u tako
kratkom vremenu. Stiskala je majčinu krhku ruku,
zanemarivala predsmrtno drhtanje njezina glasa, a
sve kako bije uvjerila: “Nema vjernijeg muža od
Archieja. On je vjeran do srži. Možeš se kladiti u
vlastiti život na to.”
Možda se njezina majka i jest kladila. I izgubila.
Teddy je sad već, odvažna kao i obično i
nestrpljiva, bila poprilično poodmakla u odnosu na
njih. Sunningdale, u Berkshireu, na granici sa
Surreyjem, bio je vlakom dosta blizu Londona. Kuće
su bile udaljene jedna od druge i zatvorene u vlastitu
privatnost dražesnim vrtovima. Ulice nisu bile
popločene i prašina se podizala kada bi gdjekoja kola
ili bicikl ili automobil prolazili. Nijedna ni druga nisu
bile prestroge i nije im smetalo kada bi Teddy
odlutala. Nije ih brinulo to što je zamaknula za brijeg
i nestala.
Kada im se opet pojavila u vidokrugu, poprilično
udaljena, na cesti, razabirala se i muška figura koja
se, u klečećem položaju, obraća Teddy.
“Poznaješ li ga?” priupita Agatha Honoriju. Što se
Agathe ticalo, to je mogao biti netko koga su
povremeno susretale, dio njihove svakodnevice.
“Ne, mislim da ne.”
Obje su žene prinijele ruke očima kako bi
zaklonile pogled od sunca. Teddy je oduvijek
privlačila neznance. Jednom, na plaži u Torquayju,
prišla joj je neka gospođa, podigla je i zagrlila.
Agatha je jasno mogla vidjeti tog čovjeka kako
objema rukama tapša Petera po krznu što ju je
nekako uvjerilo da je riječ o dobroj osobi. Tada se
čovjek uspravio. Bio je visok - viši nego Archie - i
mlad. Vidjevši dvije žene kako ga promatraju,
podigao je ruku da ih pozdravi. Namjesto da krene
prema njima ili u suprotnom smjeru, zakoračio je u
živicu i nestao.
“Čudno.” Agatha je nastavila gledati točku u kojoj
je stajao, kao da je bila riječ o priviđenju koje joj se
moglo opet ukazati ako samo stisne oči prema suncu.
 “Teddy”, pozvala ju je Honoria. “Ostani gdje si,
čuješ li me?”
Kada su stigle do nje, od muškarca više nije bilo
ni traga. Teddy je čekala cupkajući s noge na nogu.
“Prehladno je da bih stala na mjestu”, rekla je. U
dlanovima začahurenim u rukavicama držala je
figuricu izrezbarenu od drveta i to dovoljno nedavno
da je Agatha nosnicama uhvatila miris piljevine kada
ju je Teddy podignula da je pokaže.
“Baš divno”, rekla je Agatha iako joj se čelo
brazdalo u čudu. “Je li to pas?”
“Da. Gospodin Sonny mi ga je poklonio.”
„Jesi li s njim razgovarala? S gospodinom
Sonnyjem?”
“Da. Rekao mi je da i ovog psa mogu zvati Sonny,
ako želim,” “Dobro, onda ga tako nazovi.” Agatha ju
je primila za ruku. “On veli da se u Americi svi psi
zovu Sonny.”
“To je malo čudno, zar ne? On je Amerikanac?”
“Ne znam.”
“Bolje da krenemo”, rekla je Honoria, “ako želimo
stići u školu na vrijeme.”
“Mislim da ću ja poći kući”, uzvratila je Agatha.
“Vidjet ću mogu li što učiniti.”
“Ne bi bilo pametno da ikamo idete”, upozorila ju
je Honoria, a mislila je: Ne bi bilo pametno da odete
tražiti Archieja. “Hoćete li mi to obećati?”
“Obećavam.”
Agatha je ostala na cesti dok su se Honoria i
Teddy udaljavale. Pratila ih je pogledom dok nisu
iščezle, Teddy poskakujući i držeći visoko rukom
izrezbarena psa. Agathu je probola briga, savladalo
ju je žaljenje. Poželjela je da je sa sobom uzela barem
psa, da ga stavi u džep i ponese sa sobom kako ga ne
bi izgubila.
Možda će se Archie vratiti kući, mislila je. Možda
će se tijekom dana prisjetiti onoga što se dogodilo
među njima prethodne noći - i tih posljednjih godina
- i doći razumu. Postati, još jednom, čovjek koji je
zahtijevao njezinu ruku. Umarširat će kroz vrata na
vrijeme za večeru, s kovčegom u ruci koji mu sada
više neće trebati jer se odlučio vratiti kući.
.

Svakako se pitate kako mi uopće možete vjerovati

kada vam pripovijedam o stvarima koje su se
dogodile u mojoj odsutnosti, ali ovo je najpouzdanija
verzija koju možete dobiti. Razmislite malo. Zar i vi
tako ne pripovijedate o nečemu što vam na neki
način pripada iako niste tome osobno svjedočili? Zar
se ne uhvatite kako takvo što, katkad, prepričavate?
Mnogo onoga čega se sjećamo a da to nismo vidjeli
svojim očima ili iskusili na vlastitim tijelima. Riječ je
o ispreplitanju svega što znamo, svega što su nam
rekli i onog što zamišljamo. Baš kako to rade
detektivi kada slažu u cjelinu dokaze nekog zločina.
Uzmimo, na primjer, inspektora Franka Chiltona
- koji u ovoj priči još nije važan, ali će postati. Nas
smo dvoje ostali u kontaktu, razmijenili smo pisma o
tome kako se prisjećamo tog razdoblja,
upotpunjujući one praznine koje su još preostajale.
A onda je tu i sve ono što su mi Archie i Agatha
ispričali. I što sam ja znala o njima.
Neka od izvješća o tom danu, koji će postati noć
u kojoj je Agatha nestala, tvrde da je Agatha otišla
posjetiti Archiejevu majku. Ali Peg - koja je mudro
dijelila savjete sa snažnim irskim naglaskom - bila je
vjerojatno posljednja osoba koju je Agatha htjela
vidjeti. Peg nikada nije bila na njezinoj strani, niti
jedan jedini put. Poput mog oca, Peg je dojezdila iz
okruga Cork. Njezin odgovor na sve nedaće bila je
neljubazna opomena: “Prijeđi preko toga.” Zašto
posjetiti nekoga tko će joj reći nešto što je Agatha već
znala? Nije imala drugog izbora nego prijeći preko
majčine smrti i suprugova odlaska. Agatha je bila
odgojena da ide dalje, da ostane hladne glave i ne diže
paniku ni oko čega.
Ali te večeri, kako joj je s udarcima sata postajalo
sve jasnije da joj se suprug neće vratiti, kako je
počela gubiti mir, kako je kaos kuhao unutar nje,
Agatha se zaključala u Archiejev ured rastrgana
između onog što je htjela da se dogodi (Archie koji
ulazi u kuću) i onog što se uistinu događalo (Archie
je negdje drugdje, a ja sam mu u naručju umjesto
nje).
Ne, ne, ne, ne.
Tko nije čuo tu riječ kako mu odzvanja tijelom,
buni se protiv događaja koji naviru poput lavine i
gaze naše najmilije, najočajnije želje? Bez obzira na
to što se događalo, u Agathinim romanima likovi su
uvijek reagirali sa zadivljujuće malo emocija. “Nije
imao sreće”, rekao bi neki od njih nad usmrćenim
tijelom drage osobe. U mojem iskustvu gubitak se
rijetko kada olako shvaća. Čak i kod onih koji se
hvastaju hladnoćom vlastite glave i usnama koje
odolijevaju podrhtavanju. Kad ti otmu nešto
beskrajno drago bez nade da se vrati, neizbježno
nastupa kukanje.
Nekako usred vlastite tuge Agatha kao da je
zastala da napravi inventar stvari bez kojih nije
mogla živjeti. Njezin automobil - to divno vozilo koje
je kupila posve sama. Pisaći stroj koji je to omogućio.
Njezino dijete i njezin pas. Pa što da je izgubila
Archieja? Uz svu bol koju joj je nanosio, zar je Nan
nije možda lišila najveće brige koja ju je tištala?
Odgovor je opet bio ono ne. To nije bilo dovoljno.
Nije to mogla podnijeti. Archie je bio njezin. Njezin
suprug. Nikada ga se ne bi odrekla, nikada.
“Jedina osoba koja te može zaista povrijediti u
životu”, napisala je mnogo godina kasnije, “jest
suprug.”
Agathin je plač opet otpočeo. Honoria i kuharica,
batler i Anna, nova služavka, svi su oni živjeli u
Stylesu s Christiejevima, ali nitko u izjavama nije
spomenuo njezin plač. Ipak, znam da ga je bilo. Mora
da ga je nekako prigušila. Rukavom. Jastukom s
nekog od stolaca.
To nije bio samo manjak sreće. To je bilo
uništenje. Agathino lijepo lice podbuhlo je, njezine su
se plave oči suzile. Peter ju je zasuo poljupcima u
namjeri da je utješi. Prvo ga je odgurnula, pa ga je
onda stisnula o prsa. Suze su vlažile njegovu čvrstu
dlaku. Jecaji koje je mogla zatomiti, ali ne i
zaustaviti, razarali su joj grlo. Ne, ne, ne, ne. Ovo nije
njezin život. Ovo se njoj ne događa.
Pokušala je zadržati pribranost kako bi to njezina
majka htjela, ali nije uspijevala, baš kao što nije
uspijevala vratiti Archieja. Noć je stajala tvrdoglava i
tamna pred prozorima. Agatha se prepustila
posvemašnjem rasulu, crvena u licu predala se
jecanju.
.

Archie i ja tada smo već bili uronjeni u svoj vikend s

Noelom i Ursulom Owen u njihovoj vikendici u
Godalmingu. Nakon ugodne večere povukli smo se u
primaću sobu na brendi. Ranije, netom nakon što je
stigao, Archie me je pozvao u stranu da mi objavi
kako je okončao vlastiti brak.
“Ne bi bilo loše da se na neko vrijeme pritajimo”,
rekla sam. “Nakon ovog vikenda. Morali bismo se
kloniti jedno drugog. Trebat će ti vremena da se
pozabaviš pojedinostima. Neka se prašina malo
slegne.” Da Archie nije ostavio Agathu kako je bio i
obećao, bila sam spremna izmisliti posjet svojoj sestri
Megs kako ne bi propitkivao moju odsutnost.
“Dobro znaš da ću poludjeti bez tebe.” Poljubac
koji je uslijedio, ukraden, ali pobjednički, dao mi je
naslutiti da je prihvatio moje argumente. Preda
mnom je stajao tjedan, možda čak i više, tijekom
kojeg sam se mogla posvetiti samoj sebi.
Noel Owen bio je nasljednik rumena lica koji je
ušao u posjed pozamašnog imetku naslijedivši ga od
pretka s pedigreom. Doimao se poput nekog tko bi
radije šetao gajem i puškom obarao golubice, vazda
je glasno govorio, kao da je njegov glas morao
nadglasati velike udaljenosti i hice pušaka. On i
Ursula tvrdili su da im je Agatha prirasla srcu, ali to
im nije smetalo da mene prihvate kao četvrtu za
partije golfa ili da me ugoste vikendom na zabavama.
Ursula i ja sjedile smo na lila kauču i čavrljale o
članku koji je pročitala o novom izrazu u psihologiji -
lucidnom sanjanju.
“Sve se vrti oko spoznaje”, rekla je, “da u snu
osoba može utjecati na određene događaje. Pomislila
sam koliko bi meni više odgovaralo nešto poput
lucidnog života. Radije bih kontrolirala ono što mi se
događa na javi nego ono što me snađe u snu.”
Nasmijala se, a ja sam se nasmijala za njom i to
me bacilo unatrag u ljeta u Irskoj, što je za mene
uvijek bilo poput šake u trbuh. U te mi je dane čitav
svijet bio lucidno življenje, mogla sam ni iz čega
prizvati dečka iza brežuljka da me dođe posjetiti.
Noel mi je dolio još brendija, a zatim mi dohvatio
ruku i mučući dobacio Archieju: “Zar joj ne možete
pokloniti malo ljepši nakit, gospodine Christie?”
Htjela sam povući ruku, ali sam se nasmiješila,
pustila sam mu da dobro pogleda prsten. Tom je
društvu moj nakit izgledao jeftino i beznačajno,
poput nečeg što bi na se stavilo dijete, nečeg što pod
sobom umrlja kožu bljedozelenom bojom.
“Ima sentimentalnu vrijednost”, rekla sam.
Noel nije puštao. Ursula je na licu držala voštani
osmijeh.
 Nosila je naočale i bila odveć mršava, i koliko sam
vidjela, suprug ju je obožavao gotovo jednako koliko
je obožavao i Archieja.
“Uskoro će nositi nešto mnogo bolje”, rekao je
Archie. Zadržao je zgodnu pozu držeći piće i lakat na
kaminu. To nešto mnogo bolje čuvao je u kovčegu i
namjeravao mi ga je dati još za vikenda. Uputio mi je
smiješak povrh ruba čaše. Nije bio tip koji zdvaja nad
prošlim romansama i nikada me ni riječi nije pitao o
claddaghu. U njegovoj sam ga prisutnosti uvijek
nosila s krunom okrenutom od sebe.
Nešto kasnije Archie i ja stajali smo na gornjem
katu, u hodniku koji je dijelio naše sobe. Ako i jest
strepio za suprugino blagostanje, njegovo držanje to
nije odavalo. Poljubio me, odlučno, nagovijestio mi
štošta prije negoli se nekom izlikom povukao u svoju
sobu. Posluga Owenovih nije reagirala na to što je
njegov krevet ujutro bio nedirnut.
U knjižari, dan ranije, uz Winnieja Pooha, kupila
sam i novi roman američkog pisca F. Scotta
Fitzgeralda Veliki Gatsby. Pročitala sam jedno
poglavlje dok sam čekala da se Archie došulja
hodnikom. Već sam rekla, zar ne, da u to vrijeme
nisam baš cijenila Agathine romane, iako sam ih, za
razliku od Archieja, barem pročitala. Držala sam se
sofisticiranijom. E. M. Forster i John Galsworthy bili
su mi omiljeni autori, ali sam se u zadnje vrijeme
malo otvorila i prema američkim piscima poput
Hemingwaya i Gertrude Stein. I Fitzgeralda. Kako
sam okretala stranice njegova romana, bilo mi je sve
jasnije da se nalazim pred vrsnom prozom.
 Kada se Archie ušuljao u moju sobu - krišom kao
da kućanstvo koje nas je ugostilo nije bilo svjesno što
smjeramo - odložila sam knjigu da se prepustim
njegovoj omiljenoj zabavi. Svlačila sam se dok je on
ležao na krevetu, još uvijek u odijelu, čak je i cipele
imao, i gledao me.
“Raspusti kosu”, rekao je promuklim glasom.
Učinila sam kako mi je rečeno pitajući se hoće li
se to nastaviti - naredbe, širenja nogu, naguravanja
s neotkopčanim hlačama - i kada budemo vjenčani.
Dio mene ga je mrzio - čak možda prezirao - ali to je
samo rasplamsavalo njegovu strast. Njegove su
glatke ruke kliznule niz moje bokove i zatvorila sam
oči i tako uklonila sve posljedice, shrvanu suprugu,
čak i svoje osobne razloge: izvući što više slasti iz
naredbe koju moram izvršiti.
 NESTANAK

Dan kada je zadnji put viđena

Petak, 3. prosinca 1926.

U svom novom domu u Ascotu, nedaleko od

Sunningdalea, gospođica Annabel Oliver - u dobi od
sedamdeset i sedam godina - proživljavala je
stanovite damske probleme. Ono što je njena mati
običavala nazivati toplinom oko mjehura. To nisu
stvari o kojima je lako govoriti, čak i pred liječnikom.
Valjalo je piti mnogo vode i sve bi prošlo. Barem je do
sada uvijek tako bilo. U kući koju je naslijedila kada
joj je preminuo brat, nije bilo telefona. Nije vjerovala
u telefone, ni ona ni njezin brat.
Sat ju je probudio stranom zvonjavom. Otkucaji,
njih deset, odzvanjali su kućom koja je bila prevelika
za jednu osobu. Gospođica Oliver otvorila je oči, pune
tekućine. Osjećala je vrućinu u licu i jasno je osjećala
da je trebala biti negdje drugdje. Zabava, eto. Ustala
je iz kreveta i odjenula se, razočarana odjećom koju
je izabrala. Visokog ovratnika, tamna. Odjeća za
kakvu biste pretpostavili da pripada staroj dami.
Izišla je vani u nadi da je ispred čeka kočija.
Umjesto toga ugledala je automobil, crni Bentley,
usamljen i nevožen na prilazu. Vrlo dobro. Konji su
joj bili draži od motora, ali snaći će se. Nije lijepo da
se mlada dama na zabavi pojavi sama, ali izostanak
bi zabrinuo domaćine. Zasukala je rukave, zavrtjela
kurblu i upalila Bentley da bi časak kasnije sjela za
volan i odvezla se u noć.
Gospođica Ojiver u tom se trenutku nije sjetila da
je automobil, kao i kuća, pripadao njezinu bratu. Još
se sjećala kako se vozi, pa je poskakujući mračnim
cestama, otišla u neodređenom smjeru, prema
odredištu koje je poznavala samo ona.
Gospode, kako lije samo vruće! Podigla je
nadlanicu do čela. Gotovo da je bila ugodna, ta
pulsirajuća toplina, osjećaj kože o kožu - dokaz da je
živa i da se u vozi prema nečem uzbudljivom, u
zagrljaj dragih ljudi. Volan je držala tek jednom
rukom i to lagano, pa je automobil zanosio nalijevo,
kotači su proklizavali po kamenčićima i zemlji.
Zgrabila je volan nešto čvršće i ispravila vozilo,
žmireći kroz vjetrobransko staklo u cestu pred
sobom.
Užasan ju je bol presjekao, dovoljno oštar da je
trgne natrag u zbilju, makar na čas. Automobil je
poskočio, a ona je nagazila kočnice klepnuvši čelom
o vjetrobran.
Novi bol, krv joj pomalo navire u oči. Otvorila je
vrata i izišla iz automobila. Osjetila je hladnoću.
Glava joj se bistrila. I bila je sama - pred njom se
protezala mračna seoska cesta duboko u noć. Načas
je gospođica Oliver gotovo razumjela. Nije bila mlada
djevojka na putu za zabavu, nego zbunjena stara
žena koja se odvezla miljama daleko od kuće i
izletjela s ceste. Automobil je dobro izgledao. Nije ga
trebalo ni pogurnuti. Kad bi joj samo pošlo za rukom
da ga upali, okrenula bi se i otišla kući leći u svoj
krevet.
“Gdje mi je bila glava?” zapitala se gospođica
Oliver ukrstivši ruke i pritišćući ih na prsima. “Mogla
sam poginuti.”
Oh, kako lije samo vruće. Magla se pomalo
spuštala. Skinula je vuneni kaput i bacila ga na
vozačevo sjedalo. “Moram stići na zabavu. Domaćica
će se brinuti ako zakasnim.”
Ostavila je automobil pokraj ceste i odšetala u
noć. Nije se uputila kući, nego ravno kroz trnje i
grmlje. Koprive su joj pekle zglobove. Nastavila je
hodati, čak i kada su joj stopala počela propadati u
hladnu mutnu vodu, toliko hladnu da joj se činilo da
je nešto grize po gležnjevima.
“Morala bih prileći na časak”, rekla je nikome i
sručila se na tlo. Nije se dobro osjećala, bilo joj je
hladno, a pitala se gdje joj je zaboga završio kaput.
 NESTANAK

Prvi dan
Subota, 4. prosinca 1926.

Sunce je bilo na nebu već satima kada je sobarica

pokucala na vrata Archiejeve sobe. Ja sam ležala u
krevetu s druge strane hodnika i čitala Velikog
Gatsbyja. To je, mislila sam, knjiga koju bih voljela
napisati da sam spisateljica. A ne detektivske
romane.
Unatoč debelim zidovima, jasno sam čula
sobaričin glas: “Pukovniče Christie. Telefon za vas.
Gospođa s druge strane žice kaže da je hitno.”
Strujanje zraka koje je uslijedilo odavalo je višak
snage koju je Archie upotrijebio pri otvaranju vrata.
Nakon toga sam čula samouvjerene korake kako
prate sobaričine niz hodnik. Mogla sam pogađati
riječi koje su mu se vrzmale po glavi. Nema sumnje
da je pomislio - kao ja - da ga je zvala Agatha, u
teškom trenutku, želeći da se vrati kući, da je zato
poziv hitan. Prošli su me trnci pod plahtama. Bilo mi
je drago što nisam ja ta koja će slušati njezine suze i
preklinjanje.
Zatvorila sam knjigu i ustala da se odjenem.
Agatha se barem nije pojavila na pragu Owenovih.
Teško je predvidjeti što će izbezumljena osoba
napraviti, posebice žena.
 Telefon se kod Owenovih nalazio u dnevnoj sobi.
Kada sam sišla, Archie je upravo spustio slušalicu.
Bio je još u ogrtaču, značajno namršten.
“Agatha?” prošaptala sam.
“Honoria.” Odgovorio je stežući pojas haljetka oko
uskog struka. “Kaže da je Agatha nestala.”
“O, Bože, nadam se da je dobro.”
“To je sigurno neko njezino prenemaganje. Trik da
me dovuče natrag u Styles. Neugodno mi je zbog
Honorije, koja igra tu njezinu igru.”
“Ali, Archie”, posegnula sam rukom za njegovim
laktom. “Zar ne bi bilo dobro da se sam uvjeriš u to?
Da sve u redu? Tu je i Teddy na koju valja misliti.”
Namrštio se na moj krivi korak, zazvučala sam
mu poput supruge koja ga kori umjesto kao
priležnica. Prišla sam bliže i naslonila mu ruku na
prsa.
“Udovolji joj. Povrijeđena je, jako.”
Archiejevo se lice omekšalo. Kimnuo je. Osjetila
sam sve Agathino poniženje. Nježnosti njezina muža
prema njoj usmjeravam ja. Otrčao je uza stube dok
sam ja otišla do Owenovih u blagovaonicu da im se
pridružim za doručkom. Već sam dovršila tost s
marmeladom kada je ušetao Archie držeći svoj džepni
sat. Nestrpljivo sam ga gledala dok je ulijevao kavu.
Činilo se važnim da otputuje kući kako bi se uvjerio
da je sve u redu.
Začulo se zvono na ulaznim vratima. Nakon
nekoliko trenutaka ušla je služavka, zbunjena
pogleda. “Žao mi je što smetam, ali došao je
policajac.”
Noel je ustao. “Idem vidjeti o čemu je riječ.”
“Traži pukovnika Christieja.”
“U redu”, prozbori sa samopouzdanjem Noel, kao
da on naređuje policiji, a ne obrnuto. “Mislim da je
onda najbolje da ga uvedete.”
“Upravo odlazim”, rekao je Archie. “Vidjet ću što
želi kad budem izlazio.”
Kimnuo mi je, a ja sam iz toga shvatila da trebam
ostati gdje sam. Muškarci su izišli u hodnik, a kada
je Ursula pošla za njima, meni se učinilo da bih
mogla i ja. Kada sam dospjela u predsoblje, Archie je
bio poprilično blijed.
Noelje korio policajca. “Ovo je nečuveno,
Thomase. Valjda možete pustiti čovjeka da se sam
pobrine za svoje privatne stvari.”
“Gospođa je nestala.” Policajac je bio mlad, gotovo
golobrad, i nije mu bilo lako proturječiti Noelu. Glas
mu se tresao: “Rečeno mi je da dovedem pukovnika
Christieja natrag u Sunningdale.”
“Siguran sam da je riječ o zabuni.” Archie je
dolazio sebi, boja mu se vraćala u obraze. “Sa
zadovoljstvom ću otići kući i sve razjasniti. To je očito
potrebno. Molio bih samo da mi bude dopušteno otići
vlastitim automobilom kako kasnije ne bih morao
slati nekog po njega...”
“Žao mije, gospodine.” Policajcu je bilo žao što to
mora reći. Nije se veselio vožnji s Archiejem, “Moram
izvršavati naredbe.”
 “Ja ću odvesti automobil u Styles”, rekla sam.
Svi su se odjednom okrenuli prema meni.
Policajac je podigao obrve. Vidjela sam kako očima po
predsoblju traži nekog supruga kojeg bi spario sa
mnom. Supruga koji već nije pripadao nekoj drugoj.
.

Archie me naučio voziti na seoskim putevima

Berkshirea i Surreyja, ali to je bio prvi put da vozim
sama. Činjenica da vozim sama prvi put izgnala je
ostale misli iz glave. Nisam bila previše zabrinuta
zbog Agathe, barem ne još. Razumjela sam njezin
poriv da pobjegne od svega i vjerovala sam da svijet
na neki način čuva osobe poput nje. Vozila sam
dovoljno sporo da vidim mladog policajca iz
Godalminga kako se vraća kući, i to vjerojatno nakon
što mu je laknulo dočim se riješio Archieja sa
suvozačkog sjedala.
Kad sam stigla u Styles, automobil lokalnog
pozornika bio je parkiran pred kućom, pa sam se
odvezla straga i ušla kroz ulaz za poslugu. U to su se
vrijeme vrata rijetko zaključavala, barem izvan
Londona. Nakon rata malo se tko ičega bojao. Na
prstima sam se prošuljala kroz kuću do predsoblja
gdje sam vidjela služavku Annu kako prisluškuje
prislonjena na vrata dnevnog boravka. Zacijelo je
unutra bio Archie s policijom. Knjiga koju sam kupila
za Teddy ležala je na stoliću pokraj stuba, još uvijek
umotana.
Anna se okrenula prema meni. Punašna i pjegava,
lako se crvenjela. Archie je tvrdio da očijuka s njime,
a ja nisam imala strpljenja s takvim djevojkama,
djevojkama koje su vrebale muževe - ili slobodne
muškarce - samo da bi poboljšale svoje imovinsko
stanje. Čvrsto sam je pogledala dok je uzmicala od
vrata. Pocrvenjela je jer sam je uhvatila kako
prisluškuje.
“Oh, gospođice O’Dea.” Postojao je krug ljudi, u to
vrijeme, koji su regularno dolazili i odlazili iz Stylesa,
i ja sam bila jedna od njih. “Nisam znala da ćete doći.
Mogu li vam što ponuditi?”
“Ne, hvala. Imam poklon za Teddy. Je li tu
negdje?”
“Mislim da je Teddy gore u dječjoj sobi. Želite li da
joj ja odnesem poklon?”
“Zar nije bolje da joj ga odnesem ja? Ti mi se činiš
zauzeta.”
Potonje sam riječi izrekla kao da joj obećavam da
nikom ni riječi neću reći o njezinu prisluškivanju pod
uvjetom na me pusti u dječju sobu.
“Da, to bi bilo dobro.” Gestom me uputila prema
stubama.
Usput sam bacila pogled i u Archiejevu i Agathinu
sobu i primijetila njezinu haljinu još uvijek na podu.
Nakon toga sam krenula prema dječjoj sobi. Vrata su
bila poluotvorena. Teddy je sjedila prekriženih nogu i
igrala se vojnicima i malim drvenim psom. Kad me
vidjela, skočila je na noge, potrčala prema vratima i
bacila mi ruke oko struka.
“Gospođice O’Dea!” uskliknula je. Dočekala me s
radošću koju samo dijete posjeduje.
 Uzvratila sam joj zagrljaj sretna što sam je zatekla
samu, bez Honorijine straže. Teddy je bila sićušna za
svoje godine, tananih kostiju. Podigla je svoje malo
lice prema meni. Obrazi su joj bili blijedi i imala je
tamne podočnjake, kao da nije dobro spavala.
“Gle ti nju! Ljepojko mala.” Uhvatila sam joj bradu
među kažiprst i palac, baš onako kako je to meni
napravila Agatha koji dan ranije. “Sve u redu?”
“Sve u redu”, rekla je oklijevajući, kako to rade
djeca kad znaju da nešto nije u redu, ali ne žele to
reći.
“Imam poklon za tebe.”
Ustuknula je par koraka da otpetlja vrpcu kojom
je dar bio vezan. Kad je odmotala knjigu, bacila je
smeđi papir na tlo. U njezinoj bih dobi ja vjerojatno
potražila neko prikladno mjesto da ga odložim, ali to
je bio njezin život. Ne posve aristokratski, ali dovoljno
otmjen da su se smeće i odjeća jednostavno mogli
zavitlati u stranu gdje je obično stajao netko spreman
da ih pokupi. Kad joj postanem pomajka, naučit čuje
da bude osoba koja svoju odjeću slaže i stavlja je na
mjesto, koja za sobom ne ostavlja smeće. No za sada
nisam još imala pravo glasa o tom pitanju.
“Oh.” Nasmijala se Teddy kada je ugledala veselu
ružičastu naslovnicu. “Smiješnog li medvjedića.”
Sjela sam na tlo, na okrugli pleteni tepih i
naslonila se o zid. Teddy mi se uvukla u krilo. Njezina
mi je kosa golicala bradu i naslonila sam obraz na
njezin zatiljak dok sam joj čitala. Knjiga je bila divna,
neopisivo dirljiva, a govorila je o Christopheru
Robinu koji je otišao u potragu za Stojutarskom
šumom.
“Nemoj nam sad i ti tako odlutati”, rekla sam joj.
“Mami i tati bi užasno nedostajala.”
“Neću.” Rekla je i zijevnula. “Hvala vam na knjizi,
gospođice O’Dea. Zbilja mi se sviđa.”
Teddy je meni pročitala jednu stranicu, a ja sam
nastavila čitati iako sam osjećala kako joj se disanje
lagano usporava, a glava lagano posrče naprijed.
Nadala sam se da će je nepromijenjen ton moga glasa
i nježnost teksta uljuljati u san koji joj je bio toliko
potreban. Nedugo nakon toga i meni su počele padati
oči, a glava mi se oslanjala na njezinu dok sam tonula
u san.
.

“Kako se usuđuješ!?”
Honoria je te riječi bijesno prosiktala da ne bi
probudila i Teddy. Peter je dotrčkarao u sobu mašući
repom. Tada sam se prvi put uznemirila. Agatha je
svog psa sa sobom vodila gotovo svugdje.
Teddy se sneno protegla, a Honoria ju je uzela i
položila je u krevetić. Menije uputila samo žustru
gestu glavom. Poljubila sam Teddy u čelo i ižišla za
Honorijom u hodnik.
Upravo u topi trenutku Archie se pojavio na
stubama. “Za Boga dragog. Neće ići, Nan. Tvoje se
ime ne smije pojaviti u ovoj priči.” To je u nekoliko
navrata govorio i za razvod. Sada kada ,se uplela i
policija, činilo se da je postalo dvostruko važnije da
se ja sklonim s puta.
 “U kojoj ovoj priči?” upitala sam. “Gdje je Agatha?
Je li dobro?” “Naravno da nije dobro”, rekla je
Honoria. “I to sve zbog tebe, Nan O’Dea. Ne pravi se
blesava.”
“To je sve, Honoria, možeš ići”, rekao je Archie.
Honoria se odbila, povući i izazivački je prekrižila
ruke. Archie me je uhvatio za mišicu i poveo me dolje,
u svoju radnu sobu. Zatvorio je vrata za nama. Soba
je bila hladna. Netko je pustio da se vatra ugasi.
“Agatha je sinoć kasno nekamo otišla
automobilom i od tada je nitko nije vidio.” Dok mi je
pričao ostatak priče, nije me gledao u oči. Njezin
Morris Cowley pronađen je u ranim jutarnjim satima
tik do rudnika krede odmah ispod Newlands
Cornera. Očito je skrenula s ceste, svjetla su bila
upaljena sve dok se akumulator nije ispraznio.
Prednji je dio automobila u grmlju. Na stražnjem
sjedalu pronađen je krzneni kaput, spakiran kovčeg
i vozačka dozvola. Frustrirajuće malo elemenata za
bilo kakve zaključke i zabrinjavajuća pomisao da je
možda odlutala u mrzlu noć bez kaputa.
“Honoria kaže da je nestao njezin pisaći stroj.”
Archie je položio ruke na stol, na kojem je i Agatha
katkad pisala, za dana kada je on bio vani za poslom.
Izgledalo je kao da njegove ruke pokušavaju upiti
njezine posljednje kreativne trenutke, kao da se baš
u njezinu pisanju krije tajna njezina nestanka.
Unatoč hladnoći, jedva primjetni znoj izbio je po
Archiejevu čelu. Upio ga je rupčićem. Kada je
umetnuo presavijeni komad tkanine natrag u džep,
iz njega je izvukao presavijeno pismo. Nakon što ga
je na trenutak pogledao, potrgao ga je na komadiće i
hitnuo u vatru.
“Što je to bilo? Agathino pismo?”
“Sve je ovo neka prokleta igrarija. Da me kazni.
Da tebe kazni. Da ti se ime pojavi u novinama.”
“To nije nešto što bi ona napravila.”
“U tome i jest bit, zar ne? Nije pri sebi. Čitava ova
vražja priča ju je izludjela i sad radi stvari izvan
pameti.”
Ja. Ja sam bila vražja priča. Nisam znala što reći.
Nije bio trenutak za osmijehe kakve je Archie uvijek
želio. Pljesnuo je rukama, kao da ga čeka neki
zadatak, ali prije negoli prione poslu, valja riješiti par
sitnica. U kutu sobe, na podu, uočila sam lagani
odsjaj zlatnog prstena. Agathin vjenčani prsten.
Pokazala sam mu ga i Archie se sagnuo, crven u licu,
pokupio ga i uronio ga u unutarnji džep sakoa.
“Trenutačno je najvažnije da odeš odavde što je
prije moguće.”
Nisam znala što mi je činiti. Na neki način bila je
to savršena izlika - dodatna izlika da se izgubim na
nekoliko dana. Ujedno me to i izluđivalo jer je
izgledalo da je Archie ustuknuo, makar samo
privremeno. A to nisam mogla prihvatiti.
“Nan, slušaš li me? Ne smiješ ovdje ostati. Nije
red.”
Povukao me k sebi. Naslonivši mu glavu na prsa,
osjetila sam mu srce. Kucalo je zastrašujućom
brzinom. Za ženu je uništen ugled u to vrijeme značio
sve moguće strahote. Ipak, bila sam svjesna da mu
srce nije divljalo u grudima zbog mene.
“Agatha”, prošaptao je u moje kose, dok me
stiskao uza se. “Gdje si?”
.

Desetak sam minuta šetala do kolodvora u

Sunningdaleu. Mraz mi je bockao lice. Za razliku od
Agathe, nisam imala krzneni kaput. Pitala sam se
kako joj je sada, gdje god da se nalazila, bez tog
toplog komada odjeće. Da možda ja odšetam do
Newlands Cornera i prisvojim ga? Ta me misao
istovremeno nasmijavala i mrštila mi lice dok sam se
stiskala u vunenom kaputu.
Uz malo sreće Agatha će se pojaviti do kraja dana.
U tom je trenutku policija češljala šumarke oko
Sunningdalea, ali bilo je malo vjerojatno da će je
ondje pronaći. Pojavit će se čila i vesela, kad joj šune.
Ona nije bila moja briga. Članci prstiju žarili su od
studeni. Pokušala sam ih ugrijati toplim dahom.
Ruke su mi mirisale na Teddyn sapun. Tko zna što
su njoj rekli o tome gdje joj je majka. Ako se Agathi
išta dogodilo, išta trajno, ja bih postala toj djevojčici
majka. Osim ako Archie bude u prevelikom šoku da
naše planove sprovede u djelo pa okrivi mene za što
od onog što se dogodilo. Određena vrsta muškarca
obično krivi ženu.
Ako ne bude, na meni je da preuzmem. Ja sam ta
koja će voditi Teddy jutrom u školu, ušuljati se u
Archiejev ured dok je na poslu i črčkati neke svoje
priče. Čak će i Honoria morati promijeniti ton ako
bude htjela zadržati svoje mjesto u Stylesu.
 Otresla sam sve te misli. Nisam željela Agathi
nikakvo zlo. Željela sam da je pronađu, živu i zdravu.
No nisam ništa mogla učiniti. Na meni je bilo da se
usredotočim na tjedan koji je bio preda mnom i da
ostavim obitelj Christie iza sebe, barem nakratko,
prije negoli joj se vratim zauvijek.
 NESTANAK

Prvi dan
Subota, 4. prosinca 1926.

Gdje god da čitate ove stranice, koliko god da je

vremena prošlo, znate da Agatha Christie nije
zauvijek nestala. Znate da nije umrla u prosincu
1926. Doživjela je lijepu, poodmaklu dob i napisala
još mnogo romana i pripovijetki. Barem knjigu
godišnje - Krist i Christie, kako je običavao reći njezin
izdavač zamišljajući zaradu u božićno vrijeme.
Agatha je preživjela i supruga i propali brak, i ne
samo da je postala najprodavanija spisateljica svih
vremena nego je našla i novu ljubav, prikladniju sebi,
kako i priliči ženi s nešto iskustva. Staloženo je
pogledala na prošlost i odabrala najbolje po sebe.
Ništa od svega toga nije se znalo kada je policija
pronašla njezin automobil i izvukla ga na cestu. U
rezervoaru je bilo dosta benzina; motor se činio u
voznom stanju. Nikakvoj nevolji nije bilo traga.
Nikakva jednostavnog objašnjenja. Nedaleko odatle,
druga grupa policajaca, otprilike njih šestero, stajala
je na rubu Silent Poola. Tijekom godina nekolicina je
leševa izvučena iz tih vrutcima punjenih voda.
Jedan je od policajaca rekao: “Morat ćemo
pretražiti dno ako se ne pojavi do jutra.”
U Stylesu je policija kratko izvijestila Archieja
priopćivši mu kako su malo toga otkrili i sažela
sljedeće poteze. Archie ih je zamišljao kako bacaju
mreže u Silent Pool. Vidio ih je kako vuku prema
obali mrežu u čijim je očicama zapetljano tijelo
njegove žene. Pokrio je lice tako iskreno užasnut da
je policija istom prestala sumnjati u njega.
U dječjoj sobi Teddy je recitirala uobičajene
večernje molitve. Agathina odsutnost već je postala
dio svakodnevice, Archiejeva je uznemirenost
djelomično jenjala. Nad Stylesom je već bila pala noć,
ali policajci nisu prekidali potragu i, zajedno s
volonterima pristiglima iz grada, češljali su okolicu.
Vodene su se površine zlokobno bjelasale. Sada je već
svaki žitelj Berkshirea i Surreyja bio izmaštao svoju
teoriju kamo je Agatha otišla i što joj se dogodilo.
Nijedna od njih nije bila ni blizu zbilje.
.

Moj stan nije imao telefon, ali dolje na uglu nalazila

se govornica. Predvečer bih prošetala do nje,
pritisnula gumb sa slovom A, umetnula novčiće i
čekala Archieja da odgovori.
“Kako si?” pitala sam pazeći da govorim tiho, da
me koji prolaznik ne bi čuo. “Ima li kakvih vijesti?”
“Ne.” Da nisam znala da je to on, nisam sigurna
da bih mu prepoznala glas. Podrhtavanje,
nesigurnost, sve je to bilo daleko od uobičajenog.
“Slučaj vodi policija, Nan. Preuzeli su sve u svoje
ruke.”
“Zar to nije dobro? Ozbiljno su pristupili zadatku
i žele je pronaći.”
“Zastrašujuće ozbiljno. Kane je naći u što kraćem
roku. Ona bi se živa pojela da zna kakvu je zbrku
prouzrokovala.”
 Kimnula sam zamišljajući nju i tu pukotinu u
njezinu dostojanstvu. Činilo se pomalo
zabrinjavajuće da bi se mogla vratiti samo kako bi
izbjegla strku. Iz Archiejeva se glasa dalo zaključiti
da je prestravljen. Vjerojatno bi bio odahnuo da je
policija čitavu stvar arhivirala kao bedastoću.
“Pretražio sam Agathine papire. Naišao sam na
priču o tebi, barem mi se tako čini.”
“Zbilja?”
“Da, prilično sam siguran da je riječ o tebi.
Preljubnici. Glavni je lik na kraju gurne s litice.”
Uzdah mi se prometnuo u smijeh. Možda je
Agatha zbilja šenula s uma. No valja reći da
eventualna želja da me se riješi ne bi bila posve
neopravdana.
“Možda bih trebala čuvati leđa”, rekla sam trudeći
se da mi ton bude što bezbrižniji, ali Archie je već
krenuo pretresati druge brige:
“Ah, Nan, zašto sam bio tako okrutan prema njoj?
Imala si pravo. Trebao sam čekati.”
“Nisi. Ne postoji pravi trenutak za slične stvari.”
Bilo je zbunjujuće čuti ga tako poljuljanog. Glas mu
je nagrizala stvarna bol. “Pojavit će se. Uzrujana je.
Čim joj postane jasno kakvu je strku izazvala, otrčat
će kući.”
Archieju očito nije bilo do optimizma. Čula sam
kako je netko ušao u sobu, a nakon toga mi je rekao
da mora prekinuti. Na brzinu sam ga upitala što je
rekao Teddy o Agathinu nestanku.
 “Da je otišla u Ashfield pobrinuti se za majčine
stvari.”
“A što ako je zaista tamo i otišla?”
“Policajci iz Torquayja su već provjerili. Tamo je
nema. Nema je nigdje.”
Nisam znala što bih odgovorila.
“Slušaj.” Glas mu je očvrsnuo. “Bolje da se ne
čujemo dok se ovo sve ne riješi. Ne bi bilo dobro da
se tvoje ime povlači po novinama.”
“Ne bi.”
Spustio je slušalicu bez pozdrava.
Ja sam svoju ovjesila o kuku, otvorila vrata
govornice i izišla na ulicu. Nebo se mračilo,
prošarano posljednjim bojama sutona koji sam
propustil’a. Dah mi se kotrljao iz usta, vidljiv na
mrzlom zraku. Nisam bila ni svjesna da pomno
pregledavam lica žena pokraj kojih sam prolazila u
nadi da ću nabasati na Agathu.
Bit će dobro. U to sam bila sigurna. Bila je puno
snalažljivija od mene. Naposljetku, ona nije bila
očajna, mlada žena, bez prebijene pare i krova nad
glavom. Čitav je svijet držao mrežu u slučaju da ona
padne. Možda i jest bila potresena, ali znala sam sa
sigurnošću da neće počiniti samoubojstvo. Niti će
trpjeti ikakve nelagode, poput mene koja sam šetala
uokolo umjesto da se odmah vratim kući, šetala
onkraj točke smrzavanja, bez rukavica, praćena
cvokotom zuba.
Kad nekoga ne vidiš, kad nije pred tobom, kad ne
znaš gdje je, zamišljaš da tu osobu spopadaju
svakojake strahote. Broj umova koji su tako
razmišljali vrtoglavo je rastao - umova koji su je
vidjeli kako se probija kroz grmlje, kako bježi u
šumu, kako se spotiče i pada u hladno jezero.
Odmahnula sam glavom. Ona je bila osoba koja
me uzela za bradu. Ukorila me. Kako je njezin
inspektor Poirot običavao reći: “Psihologija se mora
poštovati.4“
Agatha je bila racionalna, praktična, suzdržana
Engleskinja. Njezini romani nisu imali premca u
klasificiranju ljudi. Žena se ponaša tako, Amerikanac
tako, Talijani su takvi i takvi. Možda su joj slične
podjele odgovarale jer je ona svojoj kategoriji
savršeno odgovarala. Kruta, visoka roda, fina
engleska dama.
, Sada je, zahvaljujući meni, izišla iz uloge. U isto
vrijeme, nalazila se u sebi svojstvenom ozračju:
izmislila je priču. Zaplet. Sve je to djelovalo strahovito
poput zapleta, načina da se Archieja podsjeti koliko
mu ona znači. I koliko je voli. Briga potiče svu silu
emocija, to je poznato.
Popustila sam pred hladnoćom i otišla kući. Moj
je stan bio poput vojarne. Bez ukrasa, bez fotografija,
bez uspomena. Prekrivač na mojem krevetu bio je
boje zidova, ni bijele, ni prljavobijele. Stanodavka mi
ga je iznajmila pod uvjetom da ne dovodim muškarce.
Moja susjeda, gospođa Kettering, vremešna udova,
bila je zadužena da me uhvati u eventualnom
prijestupu, ali bila sam joj draga, pa je zadržala za

4 Agatha Christie, Ubojstvo u Orient Expressu, preveo Miran

Stihović, V D. T., 2007.
sebe one rijetke trenutke koje je Archie tu proveo.
Dade se pretpostaviti da je primijetio, čak samo s
vrata, da to nije moj dom nego konačište nekog tko i
dalje traži, tko nema vremena ukrašavati svoju
sadašnjost jer misli na budućnost.
Spakirala sam se za put u Harrogate, a misli su
se nevoljko i dalje vrtjele oko Agathe. Presavila sam
par gaćica i pomislila: Klisnula je u nekakav
šljokičasti hotel gdje si vida rane nesvjesna da se svi
brinu. To, doduše, nije objašnjavalo napušteni
automobil. Zato sam pomislila: Ostavila je automobil
upravo da bismo se svi brinuli. Zasluženo. I onda je
klisnula u šljokičasti hotel odakle nam se smije ili
čeka da je Archie pronađe dok mu se u brizi ponovo
budi ljubav za nju. Ali baš da je takvo što isplanirala
bez pomoći... Honoria - najvjerojatnija sudionica -
izgledala je zabrinuto kao i mi.
“Agatha je emotivna osoba”, rekao mi je jednom
Archie. “Nemoj da te njezine manire zavaraju.”
Emotivna osoba. Kao da postoji neka druga vrsta
ljudi. Pokažite mi neemotivnu osobu i pokazat ću
vam opasnu osobu. Kako je moguće izbjeći emocije
dok vas život obrće u neočekivanim smjerovima?
Tijekom rata Agatha je pisala pisma svom
novopečenom mužu, nalivpero je letjelo po papiru,
molila ga da se pazi, ponavljajući jedno te isto poput
čarobnih formula. Sada, u Sunningdaleu, u
opasnosti nije više bio Archie, nego ona. A kako mu
nije bilo dopušteno da se pridruži potrazi, Archie je
spoznao da je i on emotivna osoba. Šetao je gore-dolje
po kući. Samo što se nije počeo verati po zidovima.
Žalio je što je tako nepromišljeno bacio njezino pismo
u vatru. Tko zna koje je sve tragove skrila među
riječi? Možda je moglo koristiti u istrazi... Žalio je jer
je to bio dokaz da je živa, aktivna, da slaže rečenice,
njezina toplina na listu papira.
Skinula sam claddagh s prsta i odmah ga vratila
natrag, taj put s krunom uperenom prema sebi.
Posljednji sam put vidjela Finbarra, sad već prije
mnogo godina, kada je došao k meni u London,
nakon što smo izgubili dijete. Stisnuo me u zagrljaj i
počeo plakati. Suze su padale po mojoj kosi.
“Bila je prelijepa, zar ne?” upitao me kada sam
mu rekla da sam rodila, njegovu bebu.
“Da.” Ja sam već prošla točku plakanja. Rukama
sam stiskala njegov ovratnik.
“Ljepša nego što možeš zamisliti.”
Sjećanje na ljepotu našeg djeteta nije moglo
nestati. Finbarr tu nije imao nikakve krivnje, a
svejedno sam ga udaljila od sebe. Irska je bila
rastrgana ratom za neovisnost, pa je Finbarr odlučio
okušati sreću u Australiji gdje nitko nije očekivao od
njega da se bori za neku zemlju i gdje je mogao raditi
kao trener pasa. Želio je da odem s njim, ali sam
odbila.
Prošlog sam mu rujna pisala na posljednju
poznatu adresu, da mu kažem za Archieja, skori brak
u koji sam vjerovala i razloge zbog kojih sam drugoj
ženi uzela muškarca. Dugovala sam mu barem to, ali
nikad nije odgovorio. Možda ga je ono što je pročitao
odbilo od mene, pisala mu je žena kakva nikad nije
mogao ni zamisliti da ću postati. Ili se možda
jednostavno odselio dalje, u Ameriku, ili natrag u
Irsku. Ili negdje daleko od svega, gdje ga ja neću
sustići.
Za Agathu je bilo prerano da nestane negdje
daleko od svega. Spakirala sam najtopliju odjeću,
čizme, kape i rukavice tako da mogu šetati prirodom
dok budem na selu. Možda, ako pronađem neku
napuštenu cestu, počnem i trčati. Pokušala sam
zamisliti Agathu kako trči pokraj mene dok nas nitko
ne gleda, konačno jednake.
Složila sam suknju i pomislila: Otišla je u
Godalming kako bi se mogla suočiti s Archiejem i sa
mnom, napraviti scenu pred Owenovima. Za nju
neuobičajeni Sturm und Drang natjerao ju je da
skrene s ceste, pa je napustila automobil i odlutala u
zimsku noć. Da je zaista tako, jutrom bi prva vijest
govorila o pronađenom tijelu Agathe Christie,
smrznutom u grmlju ili sapetom mrežama kojima su
pretraživali dno Silent Poola.
Složila sam vestu, Archiejev poklon, najmekši
kašmir koji sam posjedovala, i pomislila: Sada se
možda Teddy igra u svojoj sobi u Stylesu. Možda čita
Winnieja Pooha. I ne zna da je Agatha otišla.
Mislite li ikad na momka iz Irske?
Svaki Božji dan.
Umotala sam par cipela za šetnju u šal. Možda se
ukrcala na brod za Ameriku i sada se fino gnijezdila
u svojoj kabini prve klase. Pred njom je bio čitav novi
svijet i nova budućnost. A ja sam joj dala povod koji
joj je trebao za bijeg.
Kopče mog kovčega su škljocnule. To je bilo to.
Dostaje misli o supruzi mojeg ljubavnika, ili
Finbarru. Što se god trebalo dogoditi sljedeće, nakon
toga je dolazio ostatak života s Archiejem. Prije toga
imala sam na raspolaganju tjedan dana i planirala
sam ga u potpunosti iskoristiti.
 OVDJE POČIVA SESTRA MARY

.
Mogla sam ostati u Irskoj za vrijeme rata da Colleen
nije umrla. Čim su mi javili, znala sam točan
trenutak u kojem se zbilo. Šetala sam s Brutusom od
štaglja prema kući, puštene kose, i pljeskala rukama
da bih s njih otresla sapun za sedlo. Dan je blijedio
dok je magla najavljivala smiraj. Onda me odjednom
sustigao val hladnoće, niotkuda, kao da me netko
uronio u ledenu vodu. “Netko je prošetao preko moga
groba”, običavala je govoriti moja mati.
Kad sam primila brzojav, nekoliko dana kasnije,
ništa me nije moglo spriječiti da se vratim kući.
“Ne kaže kako”, jecala sam strini Rosie držeći
brzojav, s tek nekoliko redaka, štedio se novac. “Bilo
joj je tek devetnaest. Zašto ne kaže kako?” I, naravno,
pomislila sam: da je umjesto mene ona doputovala u
Irsku, sada bi bila dobro.
Rosie me tapšala po leđima da me utješi, ozbiljno
gledajući strica Jacka. Mora da je bila riječ o nečem
zaista mučnom kad je umrla tako mlada osoba i to
od nečeg o čemu se nije moglo pisati u brzojavu.
“Najbolje je da ostaneš ovdje, s nama”, rekla je
strina Rosie. “Ne možeš ničim popraviti situaciju, a
ovdje je sigurnije nego u Londonu.”
Možda i ne bih jurila natrag u Englesku da sam
znala kako je Colleen umrla, ali to je bila takva vijest,
vijest koja je za sobom povlačila pitanja i nakon koje
se nije moglo stajati skrštenih ruku. Jedino što sam
nekako podnosila bilo je kretanje. Kada je brod
isplovio iz Dublina, stajala sam na palubi i čvrsto se
držala ograde. Odbijala sam uzvraćati osmijehe
vojnicima. “Hajde, djevo”, zasiktala je prema meni
neka stara žena. “Dužnost ti je da ih ispratiš s lijepim
uspomenama.”
Sve što je meni bilo u glavi jest povratak Colleen.
Znam da je to bilo posve nelogično, ali bila sam
odlučna u nakani da vidim sestru. U isto vrijeme
imala sam taj osjećaj, viziju, da je, dok sam ja
putovala u Englesku, ona na drugom brodu koji
putuje u Irsku, obje na uzburkanom Irskom moru,
ali u suprotnim smjerovima, plovimo jedna mimo
druge, a ne dijelimo ni val.
.

Kad sam stigla, majka je bila u krevetu. Pridignula se

i zagrlila me, snažno, ali bez riječi.
“Što se dogodilo?” pitala sam oca.
Položio mi je ruke na ramena, gotovo da mi je
zario prste u njih, na način koji ga je udaljio od mene.
“Podivljala je.”
“Colleen? Podivljala?” Nisam nikad čula ništa
tako apsurdno.
“Ne želim da moje cure divljaju. Nijedna od vas,
čuješ li me, Nan?” Pustio me. Lice mu se izmijenilo i
takvo će zauvijek ostati. Kao da je netko drugi ušetao
u njegovo tijelo i preuzeo ga. Osjetila sam dozu straha
da se, dočim saznam Colleeninu priču, isto ne dogodi
i meni.
Megs mi je prišla i uzela me pod mišicu. Imala je
iste moje tamne oči i oštre crte, bile smo iste visine.
Colleen je bila ona visoka. Megs i ja smo prošetale
kroz londonsku ljetnu maglu, od East Enda do mosta
Waterloo. “Šetnja je dobra za bol”, rekla je Megs.
Bile su to riječi moje majke. “Šetnja je dobra za
bol”, govorila nam je. A Colleen je odigla glavu od
knjige i rekla: “Solvitur ambulando.” Kad je vidjela
majčino zbunjeno lice, Colleen je prevela s latinskog:
“Sve se rješava šetnjom.” Majka se nasmijala i rekla:
“Moja pametna cura.”
Sada, suočena s najvećom boli koju je ikada
doživjela, moja majka nije šetala. Nije se mogla
kretati. Ni Louisa, odvela ju je u krevet i odbila se
odvojiti od nje. Colleenina se smrt ničim nije dala
riješiti.
Megs i ja smo svejedno šetale. “Tata ne da da
organiziramo sprovod”, rekla je.
“Zašto, pobogu?”
Prije nego što smo stigle do mosta, znala sam
čitavu priču. Colleen je bila trudna. Tip je otišao u rat
i nije odgovarao na njezina pisma.
“Tko je on?” Jedino što mi je padalo na pamet bili
su momci koje je odbila, koji je nisu nimalo zanimali.
“Njoj je rekao da je student filozofije. Upoznala ga
je u knjižnici. Možda je bio bitanga, a možda je
poginuo u ratu. Kako bilo, kada je tata saznao,
izbacio je Colleen iz kuće.” Megsino lice bilo je blijedo,
njezine tamne oči lišene sjaja. Tužno je bilo da bi nas
išta što mi - mi cure - možemo učiniti, udaljilo od oca.
Nisam sigurna da sam ikada vidjela oca da se ponovo
smije, nakon Colleenine smrti, ali možda je to zato
što sam ga prestala gledati. Kada bi bio oštar s
nekom od nas, ujedinile bismo se protiv njega,
zajedno s mamom.
Pod tupim suncem mosta Waterloo držala sam se
pod ruku s jedinom starijom sestrom koja mi je
preostala. “To je jednostavno ljubav”, rekla mi je
Megs. “Tako je to Colleen sročila. Tata joj je odgovorio
da je to grijeh i sramota. Ona mu je odvratila: ‘Ne,
tata, samo ljubav.’”
“Kako je to mogao reći?” Ni u jednom trenutku
nisam pomislila: Kako je Colleen to mogla napraviti?
Znala sam već dovoljno o ljubavi. Nije mi bilo teško
zamisliti se u istoj situaciji. Ali moj otac? Zatvorila
sam oči i pokušala zamisliti mladića koji je dovoljno
pametan da zavede moju pametnu i predivnu sestru,
pa onda dovoljno okrutan da je ostavi. Treba ga ubiti,
odlučila sam.
Megs je svoj bijes usredotočila na našeg oca.
“Pretpostavljam da je zaključio da ionako ima
dovoljno kćeri.” Govorila je praznim, rezigniranim
tonom. Koliko je nas otac bio spreman odbaciti prije
negoli mu postane jasno da je ostao bez kćeri?
Megs i ja pustile smo jedna drugu i nagnule se
naprijed piljeći u vodu. Colleen je tuda šetala, južnom
obalom, znala sam to. Ali opet nisam znala ništa.
Megs i ja smo prošetale istim putem, ali je nismo
našli. Kada se sada toga prisjetim, vidim dvije
smeđokose djevojke, sitne u odnosu na događaje, u
vrtlogu rata, koji je mlio svaki kutak svijeta i pomalo
došao do njihova kutka. No tada Megs i ja to nismo
mogle vidjeti. Otkako je pamćenja, rat nije kročio na
englesko tlo i još uvijek nam se takvo što činilo
nemoguće, kao i godinama kasnije kada je došao
drugi rat.
Tada sam vidjela samo ono što su vidjele moje oči.
Maglovit ljetni dan u gradu. Megs i ja, umorne od
šetnje, i od boli, oslonile smo se jedna o drugu.
Voljela bih da sam mogla plakati, ali utroba mi je bila
okovana istom prazninom koju sam čula u Megsinu
glasu. Da sam sa sobom imala koji cvijet, bacila bih
ga da odleprša na površinu rijeke. Tamo gdje se
Colleen bacila u Temzu.
.

Godinama kasnije gledala sam film, Brigadoon, koji

me podsjetio na to kako sam čuvala Ballycotton u
srcu u vrijeme rata: štitila ga savršenog i
nedodirljivog. Spriječila vrijeme i napredak da ga
opustoše. Ovila ga oblacima da tamo čeka moj
povratak.
London je bio lišen mladih muškaraca. Majka je
konačno ustala iz kreveta i odvela me da se slikam.
Bila sam iznenađena kad sam je vidjela kako ulazi u
kuhinju, potpuno odjevena.
“Odjeni najljepšu haljinu”, rekla mije. “Idemo te
fotografirati u Forest Hill, da imaš što poslati svom
irskom vojniku.” Stala mi je prstima uvijati kovrče i
dala mi je vazelin za usne i trepavice.
U autobusu je stalno treptala i treptala jer više
nije bila naviknuta da danje svjetlo koje je ulazilo
kroz prozore. Dugo je vremena bila zatvorena.
“Oh, mama”, rekla sam.
“Ne brini se.” Uhvatila me za ruku. “Pobrinut
ćemo se za tebe, Nan. Curo moja draga. I da te nisam
vidjela da plačeš. On ne želi vidjeti suze na fotografiji,
u to te uvjeravam.”
Pomislila sam da Finbarru suze ne bi smetale.
Nikad nisam vidjela da mu išta smeta. Ipak,
primjereno sam se nasmiješila u kameru,
namještena na fotografskom stolcu. Sreća koja se
vidi na fotografiji nije hinjena. Zamišljala sam
Finbarrovo lice. Nekoliko dana kasnije sama sam
otišla preuzeti sliku. Bila je lijepa, ja sam bila ljepša
negoli uživo. Pitala sam se hoće li se razočarati kad
me ponovo vidi. Moj pravilni osmijeh želio mu je
sreću. Pismo koje sam priložila uz fotografiju
napisala sam sitnim rukopisom jer je papira bilo jako
malo u vrijeme rata, a ja sam mu htjela sve ispričati.
U sljedeće četiri godine pisala sam mu stalno i
savjesno. Pisala sam mu o onom što se dogodilo
Colleen i o tome kako više nisam mogla podnijeti
vlastitog oca, a ni on nas. Pisala sam mu i o
jednostavnim stvarima, o školi i » prijateljima. Pisala
sam o tome kako je rat došao i do Londona kada su
nas počeli bombardirati iz cepelina, te kako je Megs
htjela postati bolničarka, ali joj tata nije dopustio, a
mama se s njim taj put složila. Bilo mi je jasno da je
Finbarr bio u mnogo većoj opasnosti, ali bila sam
prestravljena zbog zračnih napada: “Nema okrutnijeg
napada od napada s neba.” Dok se moja olovka
oprezno kretala po papiru, štedljivim pokretima, u
glavi sam imala onog Finbarra od prije rata, u mojoj
je glavi on i dalje bio nasmijan kao i uvijek.
Odgovarao je na moja pisma. Pisao mi je da se nada
da će dobiti dovoljno slobodnih dana i uštedjeti
dovoljno novca da me dođe posjetiti u London. Moju
je fotografiju čuvao u rukavu tijekom bitke i uz
uzglavlje po noći. Zamišljala sam joj sad već istrošene
rubove. Dodirnuo bi mi obraz prije spavanja i poželio
laku noć. Mislio je na onaj dan na plaži Ballywilling.
Prisjećao se i našeg oproštajnog poljupca i prislanjao
bi si prst na usne.
Dva su muškarca izdala povjerenje moje sestre.
Prvo student filozofije, pa onda naš otac. Ja sam
znala da meni to Finbarr nikada ne bi napravio.
Skutrio bi se u rovu s mojim nasmijanim licem
zaturenim u rukav i stao misliti na onaj dan na plaži
Ballywilling. Prisjetio bi se našeg oproštajnog
poljupca i utisnuo prst na usne.
“Volim te, Nan”, pisao mi je Finbarr. Ta su slova
za mene bila slavlje na listu papira. Nikad te riječi
neću čuti uživo. “Čekaj me.”
Kao da sam ikada imala drugih planova.
.

Četiri godine rata. Četiri su sestre postale tri.

Napisala sam pjesmu o Colleen koja je pobijedila na
natječaju. Nagrada je bila pet šilinga. Objavili su je u
novinama, ali moj ju je otac odbio pročitati. Jednog
jutra nakon što je otišao na posao, mama je pozvala
Megs, Louisu i mene k sebi u sobu.
“Gledajte.” Rekla je i otvorila najnižu ladicu
komode i iz nje izvadila limenku od čaja. Odvila je
poklopac i pokazala nam gdje je sakupljala novac koji
je zaradila radeći u Buttons and Bitsu. I sama sam
znala odraditi dan-dva tjedno tamo, i dobro sam
znala da je trebalo mnogo vremena da se uštedi ono
što nam je mama upravo pokazala. “Nijednoj se od
vas ne smije dogoditi ono što se dogodilo Colleen,
čujete li me?” Glas joj nikada nije bio tako čvrst. ‘Ako
se ikada nađete u nevolji, dođite k meni. Uzet ćemo
ovaj novac i pobjeći.” Vidjele smo da je u limenku
stavila i vjenčani prsten svoje majke, zajedno s
novcem. “Otići ćemo u Ameriku ili u Australiju i reći
da ste udovice rata. A kada se vratimo ovamo, reći
ćemo da ste se tamo udale i da su vas muževi ili
ostavili ili da ste opet obudovjele. Neka vrag nosi
vašeg oca. Obećajte mi to, sada. Ne mogu izgubiti još
jednu od vas.”
Obećale smo joj, sve tri. I ja sam u limenku
ubacila pet šilinga koje sam dobila za pjesmu.
Kada su počele pristizati vijesti o Stodnevnoj
ofenzivi, počela sam se jako brinuti, posebice nakon
što su Finbarrova pisma prestala pristizati, bez
ikakva upozorenja.
“Možda jednostavno pošta ne stiže s fronte”,
pokušavala me smiriti majka. “Nemojmo se
uzrujavati dok za to nema razloga.”
Razloga je bilo, i to mnogo. Djevojka za djevojkom
primala je loše vijesti, majka za majkom, otac za
ocem. Meni je tada već bilo devetnaest godina, ali
mislim da sam srcem bila mnogo mlađa. Svijet se
urušavao oko nas. U jednom je trenutku moja majka
bila ona stara, žustra i brižna. Trenutak kasnije
izblijedjela bi, iščezla te gledala mirno kroz prozor.
“Što to gledaš, majko?”
“Ništa”, odgovorila bi i vratila se kućanskim
poslovima. Ja sam znala što gleda. Nadala se ugledati
Colleen kako se vraća kući, s rukom djeteta u svojoj
ruci. Ljubav i razum rijetko su kada išli zajedno.
.

Nisam nikada vidjela toliko ljudi na istome mjestu

kao na ulicama Londona na Dan predaje. Zajedno s
Megs, Louisom i našom prijateljicom Emily Hastings
izišla sam u gomilu da proslavim. Kakav žamor,
kakva radost. Kroz gužvu smo se kretali samo bočno,
drukčije se nije moglo.
Megs, Louisa, Emily i ja pokušale smo se držati za
ruku dok smo se probijale ulicama, ali to je bilo
nemoguće. Trebalo je biti zastrašujuće, biti
zarobljene usred tako velike gomile, ali sreća je bila
jača. Ne možete zamisliti tu radost i dobrotu. Kad bi
se tko spotaknuo, tisuću je ruku bilo spremno da ga
uhvati, kad bi tko kihnuo, tisuću bi ljudi reklo:
“Nazdravlje.” Jedan je vojnik uhvatio Megs za ruku
kad se spotaknula o rub pločnika, dodirnuo je kapu
u znak pozdrava i nastavio slaviti sa suborcima.
Pogledom sam pretraživala gomilu kao da je postojao
razlog da se u njoj krije Finbarr, kao da - kad sam
već bila toliko sretna da me voli - imam dovoljno sreće
da si ga prizovem pred oči. , Negdje u toj gužvi šetala
je i Agatha Christie. U tom razdoblju, kao usamljena
udana žena s mužem u ratu, svoje je vrijeme
iskoristila pohađajući tečaj stenografije. Kada je
objavljen kraj rata, usred predavanja, svi su
nahrupili van u slavlju, čudeći se tolikoj svjetini kao
i mi. Engleskinje - Engleskinje! - plesale su ulicama.
Agatha i ja toga smo se burnog dana mogle okrznuti
ramenom jednom ili mali milijun puta.
 Više nisam ni sigurna kada smo se Megs i ja
razdvojile, ali u nekom sam trenutku ispustila
njezine prste. Veselje je preplavilo sve, nismo se
bojale. Naći ćemo se sve, nešto kasnije. Ja sam stigla
čak do Trga Trafalgar. Neki je kamion protutnjao kroz
Aveniju Northumberland krcat vojnicima do te mjere
da se natpisi na njegovu boku nisu dali pročitati.
Kamion se morao zaustaviti, svjetina mu je priječila
prolazak, a jedan je vojnik skočio s haube tik preda
me. Imao je šiljastu vojničku kapu i pod njom kratko
podšišanu crnu kosu.
Stvorio se preda mnom tako laganim i lakim
pokretom. Časak ranije svijet je bio svjetina, lišen
pojedinaca, samo jedna velika nakupina ljudskih
života. Jedva da sam uopće poimala da postojim
izvan nje. Sada, iako je među nama stajalo pedeset
tijela, u čitavom su Londonu postojale samo dvije
osobe. Finbarr i ja, jedno pred drugim, veselih očiju.
O, kako li sam ga samo prizvala. Zaželi želju, Nan.
Jedno od onih čuda koje vas uvjeri da život na zemlji
ima smisla. Njegova crna kosa bacila je sivoplavičasti
odsjaj na londonsko sivilo.
“Jesi li to ti?” viknuo je. Držao je bocu šampanjca
u ruci. “Ne znam jesam li pijan ili sanjam.”
“Ja sam!” Glas mi je puknuo koliko sam zavikala.
“Maknite se”, zapovjedio je Finbarr rulji. “To je
moja djevojka. Vidim svoju djevojku.”
Može li Crveno more odbiti Mojsija? Može li
razgaljena svjetina odbiti tog naočitog plavookog
vojnika koji se nakon pobjede živ i zdrav vratio kući?
 Odjeven u drap uniformu i čizme, Finbarr je
krenuo putem koji mu se otvorio i zagrlio me. Kada
se gomila oko nas ponovo zatvorila, podigao me na
ramena i vidjela sam mase kako mile Londonom
poput oceana ljudi koji je preplavio grad i teče
ulicama. Svi su sjali od sreće, nebo poviše nas više
nije bilo opasno.
“Nisi mi rekao da stižeš u London!” doviknula sam
mu.
Spustio me s ramena sebi u ruke. “Saznao sam to
tek prekjučer. Nije bilo vremena. Ali znao sam da ću
te naći.” Kao da je London Ballycotton, pa je dovoljno
prošetati molom i priupitati par ribara gdje živi Nan
O’Dea. “Zar ovo nije čudo? Ti si čudo, kao i uvijek.”
Glas mu se promijenio. Bio je dublji, hrapaviji, kao
da mu je nešto u grlu puklo, što zaista i jest. U tom
sam trenutku to pripisala vikanju, ali kasnije mi je
postalo jasno da je promjena bila stalna, posljedica
bojnog otrova.
Utisnuo mi je duboki poljubac koji sam uzvratila.
Oko nas su svi uskliknuli. Nisu slavili samo kraj rata
nego i naš susret. Nan i Finbarr, zajedno kako smo i
trebali biti da nas svijet nije razdvojio. Pobjeda je bila
naša. Nepravda je bila ispravljena i sada smo se
vratiti onim svojim sretnim starim životima.
Probijali smo ,se kroz gomilu držeći se za ruke, a
ja se pribojavala da se ne razdvojimo kao ranije Megs
i ja. Jedva da sam uopće vidjela kuda idemo ili mimo
kojih smo dućana prošli. Kada me Finbarr povukao
u atrij velikog hotela, kao da sam upala u mjehur
spokojne praznine. Nije bilo gostiju, nikog za
recepcijom. Svi koji su tu trebali biti sada su slavili
na ulicama. Atrij je bio nesnosno prostran - mjesto
tihe ekstravagancije koje nisam mogla ni pomisliti da
si priuštim. Ali bili smo dobrodošli. Pokraj
impozantnih kamenih stupova palme u velikim
loncima pružale su svoje baršunaste grane prema
stropu. Hladnoća mramornih podova prodirala nam
je u cipele. Jeka je vraćala i šapat.
Nismo ni šaptali. Finbarr mi je i dalje držao ruku
i zabrzali smo širokim, prostranim stubištem. Na
vratima svake sobe Finbarr je okretao kvake sve dok
se jedna nije otvorila pred nama. Ušli smo i zalupili
vrata za sobom, mjehur u mjehuru. To je bio još
jedan Finbarrov dar, meni do tada neznan, ali koji ću
s vremenom dobro upoznati: pronalaženje mjesta za
skrivanje usred bilo kakve vrste kaosa.
.

Nešto kasnije jedva da će nam ostati vremena za

razgovor, u žurbi, dok smo se odijevali. Finbarr je
predlagao da se vjenčamo prije nego što se on vrati u
Irsku, ali ja nisam mogla otići tek tako, bez majčina
blagoslova. Obećao je da će mi poslati novac za moj
put u Irsku. Narednog smo se dana na kolodvoru
oprostili složni u ideji da ćemo se vjenčati za nekoliko
mjeseci. Čak i ako moja majka ne dopusti, dat ću joj
cjelov u obraz, tisuću joj se puta ispričati i pozdraviti
je. Bez žurbe. Rat je gotov. Imamo sve vrijeme ovoga
svijeta.
Mi prije svega. Samo mi. Koliko se parova gledalo
u oči, u tom istom trenutku, diljem svijeta? Čitava
generacija željela je svoju mladost natrag. U hotelskoj
sobi u koju smo upali nije bilo vremena za riječi. Sve
što je Finbarr rekao bilo je: “Moram se vratiti u
postrojbu prije zalaska Sunca.” Iskoristili smo taj
dugi trenutak da jedno drugo upijemo očima,
uživamo u bliskosti. U samoći i tišini. Pružio mi je
bocu šampanjca i otpila sam gutljaj. Topli mjehurići
golicali su mi nos. Prije toga u čitavom životu nisam
popila više od gutljaja pjenušca.
Zajedno smo pali u krevet čiji izgled nismo ni
doživjeli. Jedina raskoš u kojoj smo uživali bili smo
mi sami, bez prismotre i nadzora, zajedno nakon
toliko vremena.
Jesam li se u nekom trenutku tog popodneva
prisjetila Colleenine priče koja je služila kao
opomena? Nisam. Njezina se nestalog udvarača nije
moglo usporediti s onim kojeg sam imala pred
sobom. To je bio Finbarr. Bila sam sigurna da me se
neće nikada odreći ili me napustiti. On nikada ne bi
prekršio obećanje ili rekao neistinu.
I nikada nije.
 NESTANAK

Drugi dan
Nedjelja} 5. prosinca 1926.

Dojava o nestanku poslana policijskim postajama

diljem Engleske:
Iz svojeg doma u Stylesu (Sunningdale, Berkshire) nestala je
gospođa Agatha Mary Clarissa Christie (36). Visoka je 173
centimetra, crvene kose sa sijedim pramenovima; svijetla je
tena i sitne građe; nosi pletenu sivu suknju, zeleni džemper, sivu
i tamnosivu vestu i mali šešir od velura; na ruci ima prsten od
platine ukrašen jednim dragim kamenom; ne nosi vjenčani
prsten; u crnoj torbi nema više od 5 ili 10 funti. Napustila je
obiteljsku kuću u automobilu u petak navečer u 21.45 uz
objašnjenje da se ide provozati.
Inspektor Frank Chilton vozio se u vagonu treće
klase za pušače iz Brixhama za Harrogate. Bilo mu je
drago što je krenuo na put. Pogriješio je uselivši se u
majčinu kućicu na moru za zimskih mjeseci kada je
studeni povjetarac s mora ulazio u kosti podsjećajući
ga na mraz noći provedenih u rovovima, koji se
ukotvio u njemu i tu će ostati zauvijek.
“Želim da policija pretraži svaki okrug”, rekao mu
je Sam
Lippincott. “Nedostaje mi ljudi otkako si otišao, a
Jim je na medenom mjesecu.”
 U roku od pola sata nakon što je primio
Lippincottov brzojav, Chilton se biciklom odvezao do
imanja Cookovih da ih zamoli da se posluži njihovim
telefonom. “Treba prevrnuti svaki pedalj engleskog
tla, kao da je nestala sama kraljica”, rekao je
Lippincott glasom koji je pucketao kroz žicu. Odabir
riječi sugerirao je dozu prijezira, ali ton je bio veseo.
Bivši Chiltonov šef jedva je dočekao izliku da što prije
vrati prijatelja natrag u Yorkshire. “Gotovo je s
penzijom. Pokaži uokolo sliku nestale dame, pa uzmi
automobil i malo prošvrljaj po okolici. Nema lakšeg
posla od potrage za nekim tko je negdje drugdje.”
“Nijedan posao više ne frustrira.” Ali Chilton je već
bio odlučio da će se pridružiti onom što je izgledalo
kao uzaludna potraga. Uzaludan posao ipak je bolji
nego nikakav posao. Tri tjedna ranije dao je otkaz u
policiji u Leedsu kako bi bio bliže majci. Novi posao
još nije našao, a njegova stara postaja nije imala
dovoljno ljudi. I sad je nestala ta spisateljica -
dovoljno poznata da je traži svaka policijska postaja
u Engleskoj, ali ne toliko poznata da je Chilton ikada
čuo za nju. Stožer iz Yorkshirea već je rasporedio
ljude da traže po Huddersfieldu i Leedsu. Nisu imali
dovoljno ljudi da pokriju Harrogate i Ripley. Osim
jednog koji je upravo dao otkaz.
“Smjestit ćemo te u Bellefortu”, javio mu je
Lippincott. “Moj rođak i njegova supruga su vlasnici.
Bit će im drago ustupiti ti besplatno jednu sobu.”
Chilton je već bio čuo za Lippincottova rođaka.
Simon Leech oženio se curom s Antigve. Isabelle
Leech bila je divna osoba, obdarena rijetkom
kombinacijom besprijekornih manira i čvrste volje.
No njihov je brak sablaznio obitelj i ugrozio Simonov
hotel i toplice. Jedno je zaposliti crnkinju na
recepciji, ali otkriti da je ona udana za Engleza,
vlasnika hotela, nešto je posve drugo. Nije bilo
sumnje da je Lippincottu trebalo još ljudi za potragu
za gospođom Christie, ali i Lippincottovu rođaku
trebalo je gostiju. Prazne sobe za sobom nose još
praznih soba. Dva su rođaka bila poput braće, a uz
to je i Chiltonu trebala pomoć. Što se nestale gospođe
tiče, nitko nije očekivao da se pojavi u Yorkshireu, ali
Chilton je svejedno odlučio krenuti u potragu. Nije se
volio izmotavati, čak ni pred beznadnim zadatkom.
“Shvati to kao radni odmor”, rekao mu je
Lippincott, vidno razdragan što mu je mogao pružiti
takvu šansu. “Bolje ponude od ove teško ćeš uskoro
vidjeti.” Chilton i Lippincott proveli su rat u istoj
postrojbi, borili se zajedno od početka do kraja.
Lippincott je bio jedan od onih koji su se iz rata vratili
u dobrom stanju. Ne previše dobrom - svaki
muškarac sa srcem u prsnom košu promijenio bi se
nakon bitke - ali dovoljno dobrom da može raditi svoj
posao, starati se za vlastitu obitelj i ne skakati do
stropa kad netko zalupi vratima.
U vlaku prema sjeveru Chilton je piljio u
brijestove i živice koji su mu prolazili mimo prozora,
u pejzaž gotovo posve lišen ljudske prisutnosti, šiban
vjetrom. Ljudi su se vjerojatno zatvorili negdje u
toplom. Vjerojatnost da će nabasati na Agathu
Christie kako luta po tračnicama bila je neznatna.
Nakon što je šrapnel Chiltona pogodio u lijevo
rame, ta mu ruka više nije bila funkcionalna. Ona
zdrava ruka tresla bi mu se dok bi pripaljivao
cigaretu. Ako mislite da detektivski posao nije za
čovjeka koji kao ratnu uspomenu sa sobom nosi
jednu zdravu ruku koja se pritom trese, imate pravo.
Lippincottov poziv bio je više oproštajni dar nego plod
zbiljskog očekivanja da Chilton riješi slučaj.
“Okupaj se kad si već tamo”, rekao mu je
Lippincott kada su se o svemu dogovorili, potvrdivši
Chiltonove sumnje. Harrogate je bio poznat po
prirodnim toplim kupkama, ali dok je tamo živio,
Chilton nije ni pomislio na taj luksuz. “Učinit će ti
dobro.”
Dim koji je Chilton otpuhnuo odigao se i
pomiješao s dimom ostalih putnika. Ako je beznadni
slučaj bio sve za što su ga smatrali sposobnim, opet
je to bilo bolje nego tumarati plažom u blizini majčine
kuće. U četrdesetoj godini života bio je starac. Dobar
dio svog života Chilton je proveo s dvojicom braće.
Sada više nije imao ni jednog. Najmlađi, Malcolm,
poginuo je kod Galipolja. Srednji brat, Michael,
poginuo je u labirintu tunela za bitke kod Arrasa, a
Chilton se borio uz njega. Od tog dana nadalje, radi
majčina zdravlja, Chilton je obećao da će ostati živ
iako ga smrad trulih tijela u rovovima nikad nije
napuštao.
Kada majke više ne bude, Chilton će biti slobodan
i miran. Možda će se onda baciti u potragu za tom
gospođom Christie čija mu je priča mirisala na
samoubojstvo. Vjerojatno će je pronaći na dnu jezera.
I to nedaleko od kuće, još prije no što on stigne u
hotel. U tom će slučaju prenoćiti i vratiti se kući.
 Samoubojstvo. Taje riječ na neki način Chiltona
progonila. Teška odluka za ženu s djetetom. Ali
prema onome što mu je ispričao Lippincott, i samoj
činjenici da ju je policija tražila diljem Engleske,
Christiejevi su pripadali onoj vrsti ljudi koji su na
raspolaganju imali dovoljno ljudi da se brinu o
djetetu tako da je ono moglo i ne primijetiti majčin
nestanak. Chiltonova je majka bila tu za svoje sinove
za svako uspavljivanje, svaki obrok, svako ogrebeno
koljeno.
Zvižduk vlaka najavio je stanicu. Bilo je stanovitih
zadovoljstava u životu koja bi mu mogla nedostajati
kada ga jednom napusti. Zvižduk vlaka bio je jedan
od njih. Putovanje vlakom bilo je odsutnost iz života.
Prilika da sabereš misli ili da ih uopće nemaš. Nitko
ga nije tražio, niti bi ga našao, dok je bio u vlaku.
Možda je baš to tražila ta Agatha Christie. To bi
on učinio da se želi maknuti od svijeta. Ukrcao bi se
u vlak i vozio Engleskom. Ne bi silazio ni na kojoj
stanici. Sve što je čovjeku potrebno, od zahoda do
vagon-restorana, od krova nad glavom u slučaju kiše
do kreveta, sve je to na jednome mjestu u vlaku. Da
je on htio nestati, pobjeći, samo bi se vozio dalje i
dalje, unedogled. A to je, kad čovjek malo bolje
promisli, vrlo blizu onog što on sad radi - traži nekog
na mjestu gdje ga sigurno neće naći.
Nakon nekog vremena Chilton je utonuo u san s
glavom zabačenom unatrag, poluotvorenih usta.
Među prstima mu je još gorjela cigareta. Žena s druge
strane prolaza, dovoljno stara da mu bude majka,
silom se prilika našla u pušačkom vagonu jer je za
vagon za nepušače bilo ponestalo karata. Blago je
pogledala usnulog muškarca. Bilo je nešto čudno u
vezi s njim, a to se dalo primijetiti na mnogim
muškarcima u zadnje vrijeme. Bio je i lijep, ako
zanemarimo određenu izgužvanost, skladne, pravilne
brade. Lijepih snažnih šaka. Protegnula se preko
prolaza i lako mu otela cigaretu s vršaka prstiju.
Potegnula je lagan dim pa je ugasila u pepeljari.
U Surreyju i Berkshireu stotinu policajaca
nastavljalo je potragu kroz grmlje, raslinje i studen.
Šetali su selima i dijelili letke. Archieju su pokazali
primjerak priopćenja o nestanku osobe. Od opisa mu
se stegnulo srce. Sitne građe. Svijetla tena. U
mladosti ju je viđao na plesnjacima. Svila boje
breskve i pjegice. Rasplesanu i nasmijanu. Jednom,
na kućnoj zabavi, u galopu preko polja s
domaćinima, bez jahačke opreme, u jednostavnoj
ružičastoj opravi. Njezina perika - sve su ih žene u to
vrijeme običavale nositi - odletjela je s glave nošena
vjetrom. Duge kovrče koje su izgledale zamamno na
njezinoj glavi tada su se doimale ogavnima kao svaki
drugi odbačeni dio tijela. Agatha je kliznula sa sedla
da ih dohvati. Archie je čvrsto držao uzde, sudjelovao
je u jahanju više iz dužnosti nego iz zabave. Njegov
otac - sudac u Indijskoj civilnoj službi - preminuo je
od pada s konja. Udarac u glavu prometnuo se u
infekciju na mozgu. Gledajući Agathu kako jaše, nisi
ni pomišljao da može završiti s ozljedom ili smrću.
Samo veseljem. Kakav ju je samo bio užitak gledati;
jednom je rukom držala suknju, drugom micala kosu
s lica, smijući se grohotom cijelo vrijeme. Uz sve to
uspijevala je pokupiti ono što joj je ispalo i ponovo
uzjahati konja. Kakva žena. Kakva dražest.
 Archie je pomislio: Ne mogu ni zamisliti Nan u
sličnoj situaciji, dok joj kosa odlijeće s glave, i to da se
grohotom smije. Zna li uopće jahati? Plodovi dvaju
posve različitih načina odgoja.
Istini za volju, Archieju je tada mene bilo teško
ikako zamisliti. Mislio je samo na svoju suprugu. Na
ono što je nekoć kod nje volio. Sitna i svijetla. Zaista
je tako izgledala? Nekako mu je promaknulo.
Nije mu promaknuto kada su se prvi put sreli, na
plesu u Chudleighu. Tjedan dana kasnije motociklom
se odvezao sve do Torquayja da je vidi. Znao je da je
zaručena za nekog drugog tipa, ali to mu se nije činilo
kao prepreka. Kada bi Archie nešto sebi zacrtao, to
bi obično i ostvario. Agathinu budnom spisateljskom
oku ta crta nije promaknuta i njegovu ju je liku
prišila u svega nekoliko redaka. Ljubavne je priče
nisu zanimale, ubacivala ih je u romane jer su bile u
modi. Osobito su joj išle na živce ljubavne priče u
detektivskim romanima. Zbunjuju čitatelja.
A kako lije samo ona tada zbunila Archieja. Sada,
s njezinim nestankom, sve mu se vraćalo, kao da su
manjak fizičke osobe nadomjestila sva ta sjećanja, svi
ti osjećaji koji su eruptirali dočim je ona nestala.
Sada, sada ga je zbunjivala nemogućnost da je vidi.
Kao da bi njezina pojava riješila sve ili barem način
na koji su ga gledali zamjenik šefa policije Thompson
i njegovi posilni, kao da mu još krv kapa s ruku.
Razmislio je malo o tome tko zna za njega i Nan i tko
bi mogao takvo što pretpostaviti. Owenovi. U njihovu
se diskretnost mogao pouzdati. Zatim je tu bila
Honoria, koja je zacijelo rekla kuharici, koja je bila
udana za batlera. Možda nova služavka nije znala, ali
ostatak osoblja jest i policija ih je upravo ispitivala,
jedno po jedno.
“Živčani slom”, rekao je Archie zamjeniku šefa
policije Thompsonu, iz čista mira, a da mu ovaj nije
stigao postaviti niti jedno pitanje. Vidio je kako su se
Thompsonove oči suzile, njegov mu je ispad bio
sumnjiv, ali Archie si nije mogao pomoći. “Živci su je
u posljednje vrijeme užasno mučili.” Kao da je
ponavljanje iste misli drugim riječima moglo zatrpati
rupu koju si je upravo iskopao.
“Dobro.” Thompsona je krasio izrazito naglašen
prsni koš, kakav atletski muškarci razviju odmičući
u godinama. Impresivni sijedi brkovi i držanje kao da
vazda nekog kori upotpunjali su portret. Ne govorite
mi gluposti, činilo se kao da kaže, a ja ću vam
prištedjeti potpunu propast. “Je li se gospođa obratila
liječniku?”
“Zaboga, ne. Nijedno od nas ne vjeruje u te stvari.
Svjež zrak i čvrsta volja sve su što je potrebno da se
čovjekov um oporavi.”
Thompson je kimnuo. Teorija mu se sviđala, ako
već ne onaj koji ju je iznosio.
Honoria je prisustvovala ispitivanju obgrlivši
rukama samu sebe, kao da želi zadržati unutra ono
što zna. Agatha je napisala dva pisma, jedno Archieju
- koje nitko nije vidio - i jedno Honoriji u kojem je
pisalo: “Idem u Torquay za vikend.” Honoria je svoje
predala organima reda, ali nije spominjala svađu
koja se dogodila u petak ujutro, ili Archiejev preljub.
Koliko je god bila privržena Agathi, znala je da, ako
se njezina poslodavka ne vrati, njezina radna
sudbina ovisi o Archieju. On možda i jest bio
preljubnik, ali zasigurno (vjerojatno?) nije bio
ubojica. Honoria se nadala ostanku u Stylesu kako
bi se brinula o Teddy, čak i u slučaju da se njezina
gospodarica nikada ne vrati. Osim toga, zar pisma
nisu dokaz da je Agatha sve to planirala? Da je prije
otišla negoli nestala? Nitko ne bi ni trepnuo zbog
njezine odsutnosti ili čak provjeravao je li (a nije)
zaista u Torquayju da nije pronađen njezin
automobil: zlokoban dokaz da je nešto pošlo krivo.
Brzojav je otklonio sve nedoumice: kamo god da je
Agatha otišla, to nije bio Torquay.
Kada sam se iskrala iz kuće i otputovala za Irsku,
roditeljima nisam napisala ni retka. Moja je majka
našla svoju limenku od čaja ispražnjenu. To su bilo
sve što je trebala znati. Zamišljala sam je kako je
stišće o grudi, žaleći za dijelom plana koji sam
preskočila - da je povedem sa sobom.
.

Kada sam nestala, odmah poslije rata, u čitavoj

Engleskoj nisi mogao nabrojiti stotinu policajaca. Svi
su postali vojnici i trebat će im vremena da se vrate
poslovima koje su obavljali prije rata. I nisam bila ni
spisateljica niti nečija supruga. Samo osramoćena
djevojka iz obitelji koja je jedva sklapala kraj s
krajem, a takve su nestajale svaki dan. Na svijetu nije
bilo dovoljno policajaca koji bi sve nas tražili.
.

Ali za Agathu Christie: tisuće ljudi - policajci i lokalno

pučanstvo. Psi. Čak i zrakoplovi. Češljali su svaki
pedalj svakog šumarka. Na terenu i noću s bakljama
u rukama. Tražili su i tražili. Većina njih nalazila se
u Berkshireu i Surreyju, ali organi reda budno su
bdjeli i nad ostatkom zemlje. Kao da je puka snaga
njezina očaja, posve neobjašnjeno, nju učinila
najvažnijom osobom u zemlji.
 NESTANAK

Treći dan
Ponedjeljak, 6. prosinca 1926.

Posebna depeša New York Timesu;

GOSPOĐA AGATHA CHRISTIE, SPISATELJICA,
NESTALA NA ČUDAN NAČIN IZ SVOJEG DOMA
U ENGLESKOJ
London, 5. prosinca - Gospođa Agatha Christie,
spisateljica, kći pok. Fredericka Millera iz New Yorka i
supruga pukovnika Archibalda Christiea, nestala je iz
svog doma u Sunningdaleu, u Berkshireu, u
nerazjašnjenim okolnostima. Stotinu je policajaca uzalud
tragalo za njom tijekom vikenda.
Prošlog petka, kasno navečer, Agatha je spakirala
torbu s odjećom i odvezla se u svom dvosjedu. Svojoj je
tajnici ostavila poruku u kojoj ju je obavijestila da se te
večeri neće vraćati kući.
Jučer ujutro, u osam sati, spisateljičin je automobil je
pronađen, napušten, nedaleko od Guildforda, nadomak
rudnika krede. Prednji kotači vozila visjeli su preko ruba.
Gospođa Christie očito je izgubila kontrolu nad vozilom i
samo je iznimno gusto raslinje spriječilo da vozilo
nestane u jami. U automobilu su pronađeni odjevni artikli
i aktovka s dokumentima.
 Sav raspoloživi policijski kadar mobiliziran je u svrhu
provođenja detaljne potrage miljama široko, ali
bezuspješno.
Pukovnik Christie izjavio je da je njegova supruga
žrtva živčanog sloma. Prijatelji gospođu Christie opisuju
kao iznimno zadovoljnu svojim obiteljskim životom i
predanu jedinom djetetu.

Styles je bio pretrpan policajcima tijekom

vikenda. Sada je bio red na novinare. U bijegu pred
njihovim opetovanim pitanjima, Anna, nova
služavka, slomila se i priznala jednom od ljepših
policajaca da su se Archie i Agatha užasno posvađali
jutro prije negoli je nestala.
“Činilo se da je izvan sebe, nakon toga”, rekla je
Anna cmizdreći. “Koja žena ne bi bila? Bio je tako
okrutan prema njoj.”
Pozornik ju je nespretno potapšao po ramenu.
Anna mu je prišla bliže, a on ju je ovio rukom. “Hajde,
smirite se”, rekao je. “Muškarci su bitange, zar ne?”
Podigla je svoje privlačno i suzama umrljano lice.
“Vi se činite kao dobar čovjek.”
“Mislim da jesam”, rekao je kao da je to baš u tom
trenutku odlučio.
Nakon poprilično ugodnog interludija (vjenčat će
se sljedeće veljače) Anna i pozornik uputili su u
stožer berkširske policije da prenesu nova saznanja
zamjeniku šefa policije Thompsonu. Namrštio se na
pomisao da je tako važna činjenica izišla na vidjelo
tek nakon čitava vikenda intenzivnog traganja. Samo
je to nedostajalo. Kao da samo po sebi već nije bilo
dovoljno loše što novinari prate čitav slučaj.
“Mislite li da je pukovnik usmrtio svoju staru?”
upitao ga je mladi policajac.
Thompson je frknuo nosom. Mladim je ljudima
svatko minutu stariji od njih star. Taj jadničak nije
imao pojma da će ga trideset šest proljeća strefiti prije
negoli se okrene. Thompson je imao kćer Agathinih
godina, rođenu iste godine i istog mjeseca. Odbojna
mu je bila i sama pomisao da bi joj se što moglo
dogoditi.
“To još ne možemo reći”, zaključio je.
“Ali, pozorniče.” Anna, ozarena lica zbog napetosti
situacije, gotovo da je te riječi prošaptala.
“Ako imate što reći, bilo bi dobro da vas možemo
čuti.” Thompson je nije htio napasti, ali jest mrzio
mrmljanje.
“Mislim da je u ovo umiješana žena. Druga žena.”
Nije podignula glas ni za trunku, ali Thompson ju
je taj put čuo jasno i glasno. Ako se muž njegove kćeri
ikada usudi napraviti takvo što, Thompson će mu
jednostavno zavrnuti vratom. Ustao je. “Vrijeme je da
odemo do Stylesa, da pročavrljamo s pukovnikom
Christiejem.”
“Oh”, ote se Anni. “On je otišao. Otputovao je u
London. Veli da se namjerava obratiti Scotland
Yardu.”
“Scotland Yardu?” Kao da su oni na raspolaganju
bogatunima koji fino pucnu prstima i još finije ih
unajme. Ili još gore, kao da se berkširska policija ne
može sama nositi s tim slučajem. Thompson ga je već
bio ocijenio kao arogantnog. Sad je u njegovim očima
već bio arogantni dripac. Ništa nije više bacalo
sumnju na muškarca nego neka flundra sa strane.
Thompson je sad već počeo ozbiljno strahovati za
Agathin život.
Archie još uvijek nije bio svjestan da je njegovo
švrljanje izišlo na vidjelo. On je držao da su policije
Berkshirea i Surreyja posve beskorisne,
nisu.pronašli vlas s Agathine glave. Koliko god da mu
je bilo drago što nisu razotkrili njegovu izvanbračnu
vezu, to je opet podosta govorilo o njihovim
istražiteljskim sposobnostima. Archie je svom
odvjetniku naložio da mu dogovori sastanak sa
Scotland Yardom, ali to nije ispalo baš najbolje.
“Žao mije, pukovniče.” Rekao mu je mladi
inspektor - toliko mršav da se činilo da bi mu i čin
jedenja predstavljao ozbiljan napor - i odmahnuo
glavom. Možda i nije imao mnogo iskustva, ali znao
je da su bračne razmirice i odbjegle supruge njemu
ispod časti. “Ako lokalna policija zatraži našu pomoć,
eto nas, trčećim korakom, ali bez toga...” Raširio je
ruke u poziciji koja je bila dijametralno suprotna
trčećem koraku.
Archie je mrzio odavati vlastite emocije, ali
pribojavao se da mu taj put to nije pošlo za rukom.
Prinio je ruku očima da ih zakloni. Odmah ju je
sklonio, prestravljen da će inspektor pomisliti da
plače. Archie je razmišljao - na način na koji inače
vjerojatno ne bi - o posljednjoj noći koju je proveo sa
suprugom. Zašto sije to dopustio? Možda bi bolje
prihvatila situaciju da je jednostavno otišao? Ili da ga
Nan uopće nije privukla, onomad kada ju je vidio,
izdaleka, na igralištu za golf - bolji zamah u žene nije
vidio. Onda opet, tog istog popodneva, kada ju je vidio
u dvorištu s džin-tonikom u ruci. Približio joj se kao
da na nju polaže sva moguća prava, a ona je žmirkala
kroz zrake sunca kada mu je pružala ruku, ponešto
rezervirana, ali sigurna u sebe. Osmijeh joj je lagano
uvinuo kutke usana, kao da je dobro znala sve što ih
očekuje. Kako ste, pukovniče Christie? Glas joj je bio
tako dubok, tako predivno moduliran. Nije mogao
doći k sebi kad je saznao da je Stanova tajnica.
Kakva greška. Kakva vražja, užasna greška. Nan
je iskoristila stečene manire da postane prijateljica
kćeri svog poslodavca i tako se uvuče u ladanjski
klub. Nije smio dopustiti da postane i njegova gošća,
trebala je ostati njihova. Agatha manire nije trebala
stjecati, s njima je bila rođena. Pripadala je
Archiejevu svijetu. A. C. i A. C. Odgovarali su si.
Usred čitave te obiteljske situacije Nan se doimala
strankinjom, osobom koja se tu jednostavno ugurala.
U najgorem slučaju predstavljala je nevolje, u
najboljem bila je nevažna.
Na ulici je Archie zažmirio od danjeg svjetla koje
je kupalo grad. Gomila je jurcala oko njega dok je on
stajao usred pločnika, neodlučan. S druge strane
ulice visoka žena zapela mu je za oko. Kretala se
dugim korakom. Bio je svjestan da to nije njegova
supruga, ali svejedno je odlučio prijeći cestu. Nosila
je tamni krzneni kaput kakav je imala i Agatha.
Krenula je prvo jednom ulicom, pa onda još jednom i
zašla za ugao. Pošao je njezinim putem, ali kada je
mislio da će je sustići, nestala je. Iščezla.
 Besmislice. Vjerojatno je samo ušla u neku od
zgrada. Nakon što je ostao bez mete, Archie je
zatražio da mu dovezu automobil i došao do mog
stana. Sjedio je u parkiranom automobilu buljeći u
moj prozor. Nije bilo znakova života. Možda sam
otišla na posao. Posao! Usred čitave te zbrke? Bio bi
to pravi luksuz, otići na posao i hiniti da je sve u
redu. Možda bi on trebao lijepo otići do svog ureda.
Da se ponaša kao da je posve normalno, možda bi
tako naposljetku i bilo. Agatha bi se vratila, ušetala
bez kucanja, baš kao i prošlog tjedna, pomodna,
vesela i ponešto usiljena. Taj bi ga put zatekla samog.
On bi je uzeo u naručje i poljubio je kako spada.
Naravno da želim objedovati sa svojom prelijepom
suprugom.
Kako li mu je samo promaknuto da joj se nešto
vrzma po glavi? Ili mu možda uopće nije promaknuto
nego mu jednostavno ,nije bilo stajo'? Nekoć se
prema Agathi odnosio vrlo zaštitnički, tako
ljubomoran, nije podnosio ni kada bi konobar
razmijenio nekoliko riječi s njom. Jednom joj je čak
rekao da ne želi sina jer je ne želi vidjeti kako mazi
drugog muškarca. Njezina je pažnja pripadala samo
njemu.
Izišao je iz automobila s rukama u džepovima i
nastavio piljiti u moj prozor. Još uvijek je čekao neki
znak. da je bilo što primijetio, dotrčao bi gore i
pokucao. A da sam otvorila vrata - unatoč svim
stvarnim osjećajima, želji da pronađe suprugu i da
nekako ublaži sve ono što je onako naglo na nju
sručio - primio bi me u naručje i zaboravio na sav taj
silni nered. Zaslužio je to. Što god da se dogodilo,
čovjek ima pravo na časak zaboraviti na probleme
koji ga tište. Dok se Agatha ne vrati kući, ništa nije
moglo ispraviti ono što je on skrivio, a da je tek znao
da je te noći kod Owenovih bio posljednji put da smo
vodili ljubav, sigurno bi malo više uživao. Kao s
Agathom.
Naočita mlada žena prohujala je mimo njega
ovijena iznošenim zimskim kaputom. Prošavši tik do
njega, namrštila se, kao da mu je mogla pročitati
misli. On je odvratio pogled od nje i opet pogledao
prema mom prozoru, u potrazi za nekom sjenom iza
zavjesa.
Ništa. Zar je znao da ga ne volim? Ne. Archie nije
bio tip osobe koja razbija glavu sličnim stvarima.
Okrenuo se i otišao natrag do automobila, s
obodom šešira uperenim u pod. Pomisao na Agathu
kako negdje leži mrtva ili ranjena i sama bila mu je
preteška. Kako je samo bio sretan, nekih davnih
dana, kada je uživao u njezinu sjaju. Koliko je tek
vremena prošlo otkako je posljednji put osjetio sreću
umjesto da je živio u uvjerenju da mu svijet pripada.
Te je večeri kod kuće, u Stylesu, Archie napravio
nešto što inače nikada nije, u sedam godina otkako
se rodila. Stavio je Teddy u krevet.
‘Je li sve u redu, oče?” Na nju je to djelovalo
poprilično uznemirujuće, vidjeti ga na rubu vlastitog
kreveta, u košulji, kako gleda u nju očima
ostakljenim viskijem i kajanjem. Peter se ušuškao
pokraj nje; psić ju je uvijek smirivao. Naslonila je
ruku na njegovo čvrsto krzno.
 “Sve je u najboljem redu, dušo.” Odgovorio joj je
Archie dok joj je gladio čelo žarom distanciranog
roditelja gonjenog spoznajom da je možda izgubio sve
osim djeteta. “Samo sam htio poželjeti laku noć svojoj
maloj djevojčici. Nadam se da ti to ne smeta.”
“Ne.” Teddy je pokrivače navukla tik do brade i
treptala je u mraku. Željela je da otac ode i da sa
sobom odnese sav taj čudni osjećaj. Djeca ne vole
osjećati odgovornost za emotivno stanje odraslih. Da
joj nije bio tako mutan, neugodno izmicao
pokušajima da ga osjeti, možda bi ga čak i zamolila
da joj pročita još koju stranicu Winnieja Pooha.
Honoria joj ga je već jednom čitavog pročitala, ali
Teddy je htjela da krenu ispočetka, a njoj samoj
čitanje je još uvijek predstavljalo napor.
“Hoće li se majka vratiti?”
“Naravno da hoće”, rekao je, malo preoštro.
“Majke se uvijek vrate, zar ne?”
“Mislim, hoće li se večeras vratiti?”
“Ah, oprosti. Ne, ne mislim da će se večeras
vratiti.” Nije smišljao nikakve makinacije da sakrije
Teddy kako je čitava zbrka koja je nastala povezana
s nestankom njezine majke. Samo je nijekao istinu.
Prilično kratkoročna smicalica u situaciji kada je
čitava Engleska tragala za Agathom.
“Dobro, draga.” Poljubio ju je u čelo. “Sada je
vrijeme za spavanje. Slatko spavaj, Teddy.”
Čvrsto je stisnula oči, kao da ju je poljubac hitnim
postupkom otpremio u zemlju snova.
.
Za mene je taj isti dan počeo daleko od sve te strke.
Prethodne sam noći stigla u hotel i toplice Bellefort,
nezamjetno, ali ugodno mjesto, savršeno za nekoga
tko se kanio pritajiti na neko vrijeme. Žena na
recepciji - karipskog podrijetla, ako je suditi po
izgledu i naglasku - zaželjela mi je toplu
dobrodošlicu.
“Da se predstavim. Ja sam gospođa Leech”, rekla
je dražesnim karipskim naglaskom. “Slobodno mi se
obratite ako vam bilo što ustreba. Bilo što.”
Pružila mi je nalivpero da se potpišem u knjigu
gostiju. Zastala sam na trenutak. Sobu sam
rezervirala na ime gospođa O’Dea. Ne bi bilo
primjereno da mlada neudana žena sama odsjeda u
hotelu, stoga sam dodala i ime. “Gospođa Genevieve
O’Dea”, napisala sam. Čvor mi se stvorio u grlu.
Genevieve je bilo ime koje sam nadjenula djetetu koje
sam izgubila. Trebala sam napisati Genevieve
Mahoney, samo da joj ime vidim napisano. Jedan
jedini put.
“Hvala vam, gospođo Leech. Voljela bih da mi se
večera posluži u sobi.”
“Naravno. Naložit ću da vam se pladanj odnese u
sobu.”
Jedna je žena, u hotelskom ogrtaču, stizala prema
stubištu, vjerojatno nakon što je bila na kupanju, pa
se u prolazu zaustavila na recepciji. “Molila bih
večeru u sobu.” Obratila se gospođi Leech. “Čula sam
mladu damu da to spominje, pa mi se učinilo
zgodnim.”
“Naravno, gospođo Marston.”
 Gospođa Marston okrenula se prema meni. Bila
je otprilike Agathine dobi - možda godinu, dvije
starija - veselog okruglog lica i rumenih obraza. “Mi
smo na medenom mjesecu, gospodin Marston i ja”,
dometnula je gledajući me u lice, ali - učinilo mi se -
da me nije uistinu vidjela. “Moramo se okrijepiti,
znate!”
Gospođa Leech i ja brzo smo razmijenile poglede
koji su odavali našu averziju da produbimo daljnja
razmišljanja u tom pogledu.
Jutro je došlo jako brzo i znala sam da ne mogu
vječno ostati u sobi, pa sam se spustila na doručak.
Bellefort je bio udoban, ali ne i raskošan hotel. Ne bi
bio prikladan kao mjesto radnje nekog od Agathinih
romana. Edward Morgan Forster, s druge strane,
mogao bi ga uzeti u obzir. Naslonjači su bili ugodno
mekani, ali istrošeni oko naslona za ruke. Spustila
sam se u blagovaonicu i sjela za stol. Zamolila sam
konobaricu majčinskog izgleda još vrhnja.
“Mogu li ti se pridružiti?” priupitala me mlada
Amerikanka.
Odigla sam pogled. Mogla je imati moje godine,
koju više, koju manje. Ravno podšišana plava kosa
natkrivala joj je budno, inteligentno lice. Bilo je još
slobodnih mjesta za drugim praznim stolovima, ali
umjesto da sam joj na to skrenula pažnju, kimnula
sam. Sjela je preko puta mene i nasmiješila mi se.
“Ja sam Lizzie Clarke”, rekla je glasnije negoli je
bilo potrebno, tipično američki. “Ovdje sam sa
suprugom. On još uvijek spava, lijenčina. Tople ga
kupke onesvijeste.” Nasmijala se, opet malo
preglasno.
Pogledom sam prešla preko sobe da vidim je li
kome od gostiju to zasmetalo. Lizzie je to shvatila kao
zahtjev da mi podnese izvještaj o drugim gostima.
Pokazala je na nestvarno lijepu ženu, toliko mladu da
je u ratu vjerojatno još bila dijete, plave, gotovo bijele
kose. “To je gospođa Race.”
Gospođa Race sjedila je sama i piljila rezignirano
kroz prozor.
“Jako je lijepa”, rekla sam s dozom topline, dajući
time dodatnu motivaciju Lizzie da nastavi. “Ne bi
smjela ovdje biti sama”, dodala sam.
“Oh, ne, nije. Ovdje je sa suprugom. Na medenom
su mjesecu.” “Već sam srela jednu gospođu, također
na medenom mjesecu.” “Da, i nju sam upoznala.
Djeluje da je na medenom mjesečarenju sretnija od
ove ovdje.”
Opet sam pogledala mladu nevjestu. Donja joj je
usna zadrhtala.
Lizzie je nastavila: “Ona i njezin novi suprug se
samo prepiru, čini se. Dakle, stariji par mladenaca je
veseo, mlađi nije. Nitko ne bi trebao biti tužan na
vlastitom medenom mjesecu, zar ne?”
Nasmiješila sam se. “Voliš promatrati ljude.”
“To mi je omiljeni hobi”, priznala je Lizzie s
osmijehom punim samoprijezira koji mi ju je učinio
milijom.
Baš u tom trenutku ušetao je stariji par
mladenaca. Gospodin i gospođa Marston. Smjestili
su se u daljem dijelu blagovaonice, pa sam se i ja
posvetila promatranju ljudi. Gospođa Marston imala
je tamnu kosu prošaranu s nekoliko sijedih
pramenova i široka krupna leđa. Preko njezina
ramena mogla sam joj vidjeti supruga. Gospodin
Marston bio je debeljuškast svat crvena lica. Nije se
činilo da zamjećuje moje poglede. Oči su mu služile
samo za novopečenu suprugu. Bili su slatki.
“Nego, reci”, pitala me Lizzie kada smo završile s
doručkom, “hoćeš li na kupanje? Ili možda u šetnju
prije kupanja? Svjež zrak će nas pošteno rashladiti,
pa ćemo uživati u toploj kupki.”
Već je bila na nogama. Udaljila sam sjedalicu od
stola i zajedno smo napustile blagovaonicu. Otišle
smo svaka u svoju sobu i odjenule nešto topliju
odjeću, a nekoliko minuta kasnije srele smo se ispred
hotela i uputile se niz hladnu sivu cestu dok nam je
jednako hladno sivo nebo sjedilo nad glavama. To
nije bila loša ideja, da se prvo malo osvježimo prije
uranjanja u kupku u hotelu, i pošteno smo se
rashladile, unatoč kaputima, kapama i rukavicama.
“Kakav je tvoj suprug?” upitala sam je dok smo
šetali. Ako je ona mogla biti izravna, mogla sam i ja.
“Drag je. Preporučam američke muškarce.
Drukčiji su od Britanaca. Emotivniji su, izražajniji.”
Daleko od pogleda ostalih gostiju, uhvatila me pod
ruku, kao da smo stare prijateljice.
“Lijepo je čuti te kako govoriš lijepe stvari o
njemu. Ne rade to sve žene. Nerijetko se žale,
ogovaraju ih, pa se onda čude kad pobjegnu s
drugom.”
 Lizzie se nasmijala. Zastala je i pripalila cigaretu
štiteći plamen rukom uvučenom u rukavicu. “Ako
muž zaslužuje da ga se ogovara, osoba s kojom je
pobjegao također će ga ogovarati jednog dana;
Vjerojatno zbog istih stvari. Slažeš li se?”
Namjestila sam šešir na glavi. Uz mnogo muke
polazilo mi je za rukom izgledati neporočno i sabrano.
Uvažena supruga na odmoru. Smirena, koja ni od
čega ne bježi, jednostavno je odvojila malo vremena
za sebe.
Lizzien je pogled otišao s mene. Gledala je cestu.
U vidokrug nam je ušao mlad muškarac. Visok,
skladna hoda. Čak i na velikoj udaljenosti, od
pedesetak metara, vidjelo se da dobro zna kamo ide.
Hodao je prema nama i činilo se da ima nešto vrlo
važno poručiti.
“Malo je čudan”, promrmljala je Lizzie.
Nisam je gledala. Pažljivo sam promatrala čovjeka
koji nam je prilazio. Moj je dojam bio oprečan
njezinu. Meni tu ništa nije bilo čudno. Nikada prije u
životu nisam bila toliko smirena glasa i prisebna kao
kada sam progovorila: “Da stvar bude dovoljno
smiješna, slučajno ga poznajem. Ispričaj me na
trenutak.”
“Naravno.” Vidno je zadrhtala. “Mislim da sam
spremna za toplu kupku. Možda se vidimo kasnije,
na kupanju?”
“Možda.” Tada sam već šetala u suprotnom
smjeru.
“Neznancima nije uvijek vjerovati. Imaj to na
umu.”
 “Hvala ti”, odgovorila sam ne gledajući je. “Hvala
ti na savjetu.”
Stopala su mi letjela, kao kad sam bila djevojka.
Nosila su me prema čovjeku. Kao da sam hrlila u
susret najboljem dijelu povijesti. Atmosfera se
promijenila. Nebesa su se otvarala kao da mi žele
predati dar kada sam ga najmanje zaslužila,
Nosio je debeli vuneni džemper i kratki kaput,
otkopčan unatoč hladnoći. Crna mu je kosa padala
preko očiju. Osmijeh mu je bio odavno nestao s
usana, ali u očima su se i dalje prelijevale najljepše
nijanse plave boje. Imala sam debele potpetice,
prikladne za šetnju, manje za trčanje. Nisam si mogla
pomoći. Morala sam stići do njega dovoljno brzo. I
moj se kaput rastvorio na vjetru. Znala sam da će me,
ako mu potrčim ususret, podići i zavrtjeti oko sebe,
ali iz nekog sam razloga stala tik ispred njega. Činilo
mi se važnije pogledati ga, uvjeriti se da je sve to
istina, nego ga zagrliti.
“Finbarre”, rekla sam. “Ne mogu vjerovati.”
“Zdravo, Nan.” Pružio je svoju i uzeo moju ruku.
Prinio je moj dlan svojim usnama i utisnuo u njega
tri poljupca. “Nedostajala si mi.”
.

U Berkshireu i Surreyju već se tražilo mrtvu ženu.

Silent Pool, grmlje, jarci. Psi su zavijali upirući
njuške prema tlu. Naći Agathu Christie nedaleko od
doma značilo bi naći je mrtvu, svojom ili tuđom
voljom.
Drugdje diljem Engleske, istražitelji su tragali za
živom osobu u bijegu. Policajci od Land’s Enda do
Coldstreama pokazivali su Agathinu fotografiju
vlasnicima i gostima hotela. Jeste li vidjeli ovu ženu?
Chilton je bio jedan od mnogih zauzetih sličnim
zadacima. Naređeno mu je da je traži, pa je nakanio
to i raditi. Dan ranije, kada je stigao u hotel, odlučio
se ponašati kao običan gost, prijavio se i otišao
večerati među malobrojne goste.
Supruga Simona Leecha ispratila ga je do stola i
smjestila ga nasuprot naočitoj mladoj dami s
izobiljem tamne kose na glavi, koju je gospođa Leech
predstavila kao gospođicu Corneliju Armstrong.'
“Pretpostavljam da ovdje ne odsjedate sami”,
obratio se Chilton gospođici Armstrong prije negoli je
uopće razmislio što govori.
Ona mu se zauzvrat nasmiješila kao da joj njegova
nevjerica laska. “Krivo pretpostavljate”, rekla je s
nipošto zanemarivom dozom dobrohotnog ukora.
“Ovo je 1926. godina. Ili još niste upoznati s tom
činjenicom? Ako su muškarci mojih godina išli u rat,
mislim da ja mogu izvući živu glavu iz boravka u
hotelu.”
Chilton se nasmiješio. Vlasnica hotela potapšala
je prstima po stolnjaku, valjda zadovoljna što je
razgovor tako brzo uzeo maha. “Ne zaboravite
spomenuti svojim prijateljima i poznanicima ime
najboljeg hotela u Harrogateu”, zvonko se ubacila
gospođa Leech prije negoli se udaljila s poduzetnim
osmijehom na licu. Ostatak Chiltonove večeri prošao
je ugodno dok je uz pomoć gospođice Armstrong širio
svoje spoznaje o ženskim pravima.
 U ponedjeljak ujutro, odmah po doručku, Chilton
je iskoristio vožnju do grada koju mu je ponudio
gospodin Leech. Policijska centrala u Leedsu bila je
više-manje kakvom ju je i ostavio. Lippincottova
vrata vazda su bila otvorena. Mahnuo je Chiltonu da
uđe.
“Pravo si vrijeme izabrao za umirovljenje. Omeo te
zločin stoljeća.”
Nasmijali su se složivši se da tu uopće nije bila
riječ o zločinu. Jednostavno je jedna malo poznatija
gospođa nestala u vrijeme kad je nedostajalo važnijih
vijesti i digla prašinu. Novine su se pomamile.
Lippincott je dao Chiltonu nekoliko policijskih
biltena i Agathinu fotografiju koju je poslao njezin
izdavač, onu istu koja je trenutačno prelazila iz ruke
u ruku diljem Engleske.
“Ako nije mrtva, bit će joj vraški neugodno zbog
čitave ove strke”, dometnuo je Chilton. Pogledavši
Agathinu fotografiju - na njoj je bila puna života i
dražesti - zažalio je što se našalio. Uvijek je to mračna
priča, sa samoubojstvima, ali razumio je kad netko
odluči da mu je vrijeme, da je to to. Imala je svoje
razloge, to je sigurno.
Lippincott mu je izložio svoju nešto više ciničnu,
ali manje tragičnu teoriju. “Ovim će prodati hrpu
knjiga. Samo šačica Engleza znala je njezino ime do
prošlog petka. Ako se ne pojavi do kraja tjedna,
postat će svjetska senzacija.”
“Misliš da je sve to reklamni trik.”
“Neki trik jest. Ali zato mi ti i trebaš, Chiltone.
Znam da ćeš se ti ovog uhvatiti kao da je zbilja nešto
ozbiljno. I tako tom slučaju moramo pristupati. Nitko
Božji ne zna kamo je ta žena nestala. Kako može biti
ovdje, tako može biti bilo gdje.”
Chilton mu je salutirao u znak slaganja, malo u
šali, istina, ali na časak su obojica utihnula. Mnogo
su toga zajedno prošli' i sve mahom uz opetovano
salutiranje.
“Slušaj, Chiltone... Zahvaljujući rođaku i
njegovom hotelu, imam pokrivene troškove. Imamo i
policijski automobil koji možeš koristiti tijekom
istrage. Prerano si se umirovio da bismo ti uručili
skupocjeni sat, ili takvo što, pa te molim da umjesto
toga prihvatiš ovaj mali odmor. Potraži Agathu
Christie, dakako, ali otiđi se i opustiti u toplicama.
Uživaj u hotelu. Jedi dobro. Idi na koju masažu, za
Boga dragoga.”
Chiltonu jednostavno nije polazilo za rukom
zamisliti se na stolu za masažu.
“Jesi li ti svjestan da sam živio u Yorkshireu
sedam godina i nikad nisam ni prstom dotaknuo tu
vodu?”
“Odlično”, rekao je Lippincott, iako je Chilton bio
uvjeren da je isto vrijedilo i za Lippincotta. Možda i
jest želio dobro rođakovu ugostiteljskom objektu, ali
nije bio tip koji bi se obreo na sličnome mjestu. “Eto
ti prilike!”
.

Oko mene je nestao mraz dana, čak i vedro plavo

nebo. Moje su oči vidjele samo Finbarra. Nježno mi je
obujmio lakat i poveo me sa sobom pogledavši preko
ramena je li Lizzie još ondje.
 “Ne trebaš se brinuti zbog nje”, rekla sam, ali kao
da me nije čuo. Skrenuli smo s ceste, kroz grmlje,
prema skupini srebrnih breza.
“Finbarre.” Kada smo bili mlađi, u Irskoj, slična
su skretanja obično bila dio igre, neka vrsta izazova
da vidi dokle sam bila spremna ići. “Što radiš?”
“Mogao bih te pitati isto.”
Njegov me hrapavi poslijeratni glas otrijeznio.
“Na odmoru sam. Kako si me zaboga pronašao?”
“Pusti sad to. Važno je ono što slijedi. Ti i ja
napuštamo ovu tvoju priču i odlazimo kući u
Ballycotton.”
“Ballycotton nije moj dom.” Izvukla sam ruku iz
njegove. Kad sam ga ugledala, moj je mozak
jednostavno prsnuo u atome.
Sada su se ti atomi počeli vrtjeti, slika se počela
izoštravati, sve mi je postajalo jasnije. “Nikada to nije
bio, i nikada neće biti.”
“Bio je i bit će. Moj je otac umro, Nan.” Način na
koji je to rekao upućivao je na to da mu je umrla i
mati, i to prije dosta vremena. “Uštedio sam dovoljno
novca da kupim malu kuću gdje mogu i pse trenirati.
Možemo se vratiti kući, ti i ja.”
Načas sam si predočila dom kakav je on
zamišljao, cestu do Sunday’s Cornera. Znam da sam
trebala reći da mi je žao zbog smrti njegovih roditelja,
ali nisam. Nije mi bilo žao.
“Nan, ne možeš nastaviti ovako. Pogrešno je kako
god da okreneš. Trebaš biti sa mnom, a ne s nekim
oženjenim muškarcem.”
 Dakle, jest primio pisma koja sam mu slala. I ovo
je bio odgovor. Pisati mu bila je greška počinjena u
trenutku slabosti.
“Prekasno je.” Nadala sam se da je moj glas
zvučao više tužno nego prijekorno. “Zakasnio si.”
Uhvatio mi je zapešće, čvrsto, ali nježno, i poveo
me dalje u šumu. Šešir gotovo da mi je spao, ali on
mi ga je namjestio, preko ušiju koje su zacijelo bile
crvene od uzbuđenja i studeni. Finbarr nije htio da
promrznem. Nakon proslave kraja rata, dok smo
ležali zajedno u hotelu usred Londona, u vrtlogu
strasti je zastao i namjestio mi jastuk pod glavom.
Ovo je bio treći put da ga vidim od toga dana. Prvi
sam ga put vidjela u Ballycottonu, dok je ležao u
groznici. Drugi put, gotovo godinu kasnije, nakon što
sam zauvijek napustila Irsku, a on me je konačno
došao posjetiti u London. Molio me da odem s njim u
Australiju, ali odbila sam.
Onaj Finbarr koji je sa mnom vodio ljubav dok je
završavao rat činio se onaj stari. Ili sam ja to tako
htjela vidjeti, tu zasljepljujuću, ali prozirnu iluziju.
Kada se opet vratio po mene, nijedno od nas više nije
bilo isto. Mene je bol samljela. I njega. Izgubio je deset
kilograma. Ni traga onom veselju koje ga je činilo
posebnim. Njegov glas, uništen bojnim otrovom, nije
zvučao nimalo poput onog dječačkog koji mi je ostao
u sjećanju.
(“Katkad”, napisala je Agatha Christie, godinama
kasnije, “jednostavno je nemoguće potisnuti bijes
koji navire kada pomislite na rat.”)
 “Ne”, rekla sam mu tada. “Ne mogu otići s tobom.
Nikamo ne mogu otići.”
Sada, šest godina kasnije, u Harrogateu, Finbarr
i ja možda nismo više bili kao nekada, ali smo barem
mogli mirno pogledati jedno drugo u oči. Mogla sam
ga gledati i ne zamjerati mu ništa. Ništa od svega toga
nije bila njegova krivnja.
“Ono što nama treba”, stisnuo je moje ruke u
svoje, “jest bijeg. Daleko odavde. Da možemo početi
ispočetka, samo ti i ja.”
“Oh, Finbarre. To nije ono što ja trebam. Ništa od
toga.”
Udaljila sam se od njega. Od ceste me dijelio
gustiš kroz koji se trebalo probijati natrag. Zimsko se
nebo jasno otvorilo nada mnom i samu sam sebe
obujmila zagrljajem. Diši. Tako sam namjeravala
izgurati dane koji su bili preda mnom. Dišući.
Finbarr je stajao tik iza mene. Naslonio mi je ruku
na rame, a ja sam je otresla. Kad sam ga zadnji put
vidjela, nutrina mi je bila stopljena u sivu masu. S
mnogo čime sam se još trebala naučiti nositi. I s
promjenom u njemu. Nekoliko dana kasnije
inspektor Chilton reći će mi nešto o ratu. O tome
kako je prije rata svijet bio drugačiji. Kako je nakon
njega sve bilo presvučeno velikim velom tuge koji je
vazda bio pred očima.
Na Finbarrovu licu nije bilo niti jedne jedine bore.
Tijelo mu je i dalje bilo vitko, mršavo i gipko. Ali
svjetlost ga je napustila. Kao što je promuklost u
njegovu glasu zamijenila čistoću, tako je veo tuge
obavio njegovu radost. Da ga nije pretvorio u brod
koji pluta na pučini, daleko od sidrišta, voljela bih ga
još više. I sama sam osjetila tu tugu.
Povukao me natrag, sebi u naručaj. Tri cjelova.
Zatim me pustio, okrenuo Se i hitro nestao, istim
putem kojim je i došao. Možda je mislio da ću ga
slijediti, ali nisam. Samo sam gledala kako odlazi.
Znao je da sam još tu i dok sam još bila u dometu
njegova glasa, podigao je ruku, bez okretanja, i
doviknuo: “Vidjet ćeš me opet, Nan, i to brzo!”
.

Nešto više od sata kasnije, taman prije negoli sam

uronila u bazen s Lizzie Clarke, postavila sam sebi
logično pitanje na koje Finbarr nije odgovorio: kako
je samo znao da sam u Harrogateu?
“Je li sve u redu?” upitala me Lizzie dok sam se
smještala uz nju u toploj vodi.
Potvrdno sam kimnula, ali ne toliko da joj kažem:
Da, koliko da joj nagovijestim: Reći ću ti kasnije.
Navukla sam kupaću haljinu koja je sezala do
koljena, koju sam obično nosila kad bih odlazila na
plažu. Uz nju su išle i kratke hlače. Iako je bila
uronjena u vodu do brade, vidjela sam da je Lizziena
kombinacija znatno hrabrija, barem zbog boje,
crvene poput zrele rajčice. Sve su žene nosile kape za
plivanje koje su potpuno pokrivale kosu i
upotpunjavale nešto što se doimalo poput uniforme,
bez obzira na odabir kupaćeg kostima.
Oblaci pare lebdjeli su oko mene, a mozak mi je
odjednom bio lakši. Možda sam uvjerila Finbarra.
Lucidno življenje. Ili možda upravo suprotno, pa je
sve to samo bio plod moje mašte. Gotovo da sam
htjela pitati Lizzie da mi potvrdi. Jesi li i ti vidjela
crnokosog muškarca koji je dolje na cesti hodao put
nas? Jesi li me ostavila nasamo s njim? Jesi li rekla
kako ti se čini da je nešto čudno u vezi s njim? Nisam
bila sigurna bi li bilo gore da se sve ,to uopće nije
dogodilo, to sa mnom u Finbarrovu naručju.
Prirodni izvori termalnih voda u Bellefortu nalazili
su se ispod hotela u nečem što je podsjećalo na
zadimljene špilje. Niski kameni svodovi, toliko niski
da smo se čak i mi niži morali saginjati sve dok ne
bismo uronili u vodu. Nije bilo obvezno biti gost
hotela za korištenje kupke, bilo je dovoljno platiti
simboličan iznos. Danas su se s nama kupali mahom
drugi gosti. U vodi do vrata, preko puta nas sjedila je
gospođa Marston, starija od novopečenih mladenki.
Promatrala je Lizzie i mene kroz paru. Nas smo joj
dvije prilično otvoreno uzvraćale poglede iako ona
nije bila od onih osoba koje pomno promatraju druge.
U njezinu je pogledu bilo nešto plitko. Pretpostavljam
da, ako bi je tko kasnije upitao za Lizzie i mene, ne bi
bila u stanju navesti niti jedan detalj - boju kose,
boju očiju, ništa. Samo možda spol i okvirnu dob. Za
nju smo bile samo publika kojoj je ona nešto htjela
reći.
“Kako ste danas, drage?” upitala je gospođa
Marston s iskrenom toplinom u glasu.
“Jako dobro”, rekla je Lizzie svojim jasnim
američkim naglaskom.
“Upoznale smo se sinoć”, rekla sam prije negoli je
Lizzie stigla izreći moje ime. Vidjela sam da se
gospođa Marston nije sjećala našeg susreta.
“Vjerujem da vam trebam čestitati.”
Gospođa Marston se nasmijala, sa sjajem u
smeđim očima. “Zahvaljujem. Danas brojim šesti dan
bračnog života i za sada nemam pritužbi. Raj, draga.
Pravi raj.”
“Jako mi je drago zbog vas”, dodala je Lizzie. “A
gdje ste se vi golubići upoznali?”
“O, pa mi se poznajemo već dugo vremena,
gospodin Marston i ja. Nebo nas je spojilo, moglo bi
se reći. Bol i drama, dame moje. Zapamtite moje
riječi. Ali kada je nebo naposljetku postavilo stvari na
svoje mjesto, bilo je još slađe.”
“Ne mogu se složiti s vama”, nastavila je Lizzie ne
skrećući pogled s gospođe Marston. “Moj suprug i ja
smo proživjeli svoju dozu boli i drame, ali, i bit ću
posve iskrena, vjerujem da bi nam bilo bolje bez
toga.”
“Eto, onda sve znate”, zaključi gospođa Marston
pomirljivim tonom.
Pomislila sam na Agathu i na njezinu trenutačnu
bol i dramu u nadi da će jednog dana biti sretnija
nego ikada, upravo zbog onog što sam joj skrivila.
Nisam uzimala u obzir smrt kao ozbiljnu opciju u
Agathinu slučaju. Mi smo bile povezane, ona i ja, i da
se njoj što dogodilo, ja bih to fizički osjetila, u
kostima, kao kada je Colleen umrla.
Gospođa Marston je malo dublje uronila u vodu
koja joj je sada prekrivala bradu. Oči su joj i dalje
svjetlucale kao dokaz bračne sreće. Dok je primicala
glavu bliže vodi, rekla je: “Bila sam prilično uzrujana
kada sam saznala da je vlasnica ovog hotela obojena
osoba. Nisam sigurna bih li odsjela ovdje da sam to
znala prije.”
“Gospođa Leech? Čini se kao krasna osoba.”
Lizzien je glas bio čvrst i odrješit te nije dopuštao
repliku.
Zbog urođ,ene miroljubivosti ili pak
nesposobnosti da izrazi neslaganje, gospođa Marston
se složila promijenivši temu. “Imate li djece?” upitala
je Lizzie.
“Imali smo jedno. Nažalost, preminulo je nedugo
nakon rođenja.”
“Oh, Gospode”, izustila je gospođa Marston svu
moguću majčinsku utjehu kojom je raspolagala. “Ali
ti si mlada. Sigurna sam da ćeš dobiti još jedno, pa
onda još jedno, pa još jedno. Zar ne?”
“Nadam se.” Lizzien se izraz lica nije dao iščitati.
“No to ne znači da ću ikada zaboraviti. Prvo dijete,
mislim.”
“Naravno. Ja se iskreno nadam da za mene nije
kasno. Da imam dijete, I čudnije su se stvari
događale, pa je i to moguće. A to je ono što sam
oduvijek htjela. Bebu. Dobro: bebu i gospodina
Marstona.”
Ustala sam i dohvatila hotelski ogrtač kako bih
pokrila kupaću haljinu.
“Malo mi se vrti u glavi. Možda se kasnije vidimo
za čaj.”
 Gospođa Marston se obratila Lizzie kao da sam ja
već otišla: “Nedraga osoba, vaša prijateljica. Sigurna
sam da još traži muža.”
“Tko vam kaže da muža već nisam našla?”
Zategnula sam pojas ogrtača, glas mi je odavao da
sam uzrujana.
“Dajte se ne srdite odmah”, rekla je gospođa
Marston koja je očito bila navikla zapovijedati.
“Uzalud vam ta vaša ljutnja, ja sam se samo šalila.”
Valjda da mi to dokaže, zvonko se nasmijala, a njezin
je smijeh odzvonio špiljom i odjeknuo kao zvuk koji
nije imao veze sa srećom.
 OVDJE POČIVA SESTRA MARY

.
Diljem svijeta djevojke su čekale da im se jave vojnici
koje više nikada neće vidjeti. Ja sam bila sretna jer
sam ljubila muškarca koji je svoja obećanja
ispunjavao. Finbarr je zajedno s prvim pismom s
fronte priložio i novčanicu jedne funte.
U pismu je pisalo: Činilo mi se da mi je nutrina
odumrla dok te nisam ugledao kako stojiš nasred trga.
Pisalo je: Nije me uzbudio samo kraj rata.
Pisalo je: Istina je, trebali smo čekati prvu bračnu
noć, ali znao sam da u mom srcu nikada neće biti
mjesta za savršeniju ženu. Naša će piva bračna noć
stići, Nan, u to ti nije dopušteno sumnjati.
A onda je drugo pismo stiglo, bez novca. U njemu
je pisalo tek: Volim te, i: Mislim da imam groznicu.
.
Ni sama se nisam najbolje osjećala.
Moj je otac primio pismo iz Irske. Stric Jack je
preživio rat - i to bez zadobivene rane. Ali s fronte se
vratio s gripom i prenio ju je na suprugu i dijete.
Strina Rose se oporavila. Stric Jack nije, kao ni
Seamus. A činilo se da je moj dragi rođak bio
blagoslovljen mladom dobi koja je priječila da ode u
rat. Rat ga je naposljetku svejedno ubio. Činilo se da
ratne plime nikada neće prestati oplahnjivati naše
sprudove. Plakala sam za tom drugom obitelji koju
sam izgubila, za farmom koja je sad zjapila prazna.
Majka me tješila i nije si mogla pomoći da mi rukom
svaki put ne opipa čelo. ,
Kada je oboljela Emily Hastings, Megs, Louisi i
meni bilo je zabranjeno da je posjećujemo. “Bit će to
pravo čudo ako se vi cure ne razbolite”, govorila je
moja mati za večerom, brišući suze. “Jeste li čule?
Andrew Pennington je jučer umro... Svi ti mladi ljudi.
Mladići koji su se sretno vratili kući iz rata. Svi sad
umiru od gripe.”
Golema, dobronamjerna gomila koja me nosila
zajedno s Finbarrom sada je u sebi nosila nevidljivu
bolest. Majka je prestala raditi u Buttons and Bitsu i
tražila je da ja napravim isto.
“Da ti nije palo na pamet”, rekao mi je otac kada
me uhvatio kako izlazim iz stana. “Nije sigurno šetati
ulicama.”
“Megs misli da smo mi gripu preboljele prošlog
proljeća”, rekla sam. Sve smo tri imale laganu
groznicu i brzo se oporavile.
“Misliti je jedno, znati je drugo”, skočio je. “A ja
trebam znati prije negoli te pustim van u propast.”
Godinama je među nama bilo sve manje topline,
ali u tom sam mu trenutku na licu mogla očitati
gubitak najstarije kćeri, brata i nećaka kojega je
jedva poznavao. Tata je ostario stotinu godina otkako
sam ga zadnji put doista pogledala. Čvrsto sam ga
zagrlila. Pomislila sam na Finbarrovo pismo. Hoće li
se naći u Ballycottonu još itko živ da mi napiše par
redaka ako on umre? Mi nismo imali telefon.
Mahoneyjevi također nisu. U Ballycottonu jedva da je
i struje bilo.
 “Izgledaš mi malo blijedo, Nan”, rekla mi je majka
te večeri. Ponovo mi je provjerila temperaturu.
Neprestano nam je rukom provjeravala lica. “Bolje da
se malo odmoriš. Donijet ću ti večeru u krevet.”
Zatvorila sam se u sobu s rukama na trbuhu.
Nisam imala gripu. Bilo je to nešto drugo. Majčin
strah od gripe zamijenio je, barem na neko vrijeme,
njezin strah od trudnoće. Zaslijepio ju je do te mjere
da nije vidjela ono što me uistinu muči. Nije znala da
je u tom nekom kratkom vremenu kad je god grlila ili
dodirivala mene, grlila i dodirivala i svoje unuče.
Colleen je imala moje godine, gotovo u dan, kad
se bacila u Temzu. Ne bih nikada dopustila da moja
mati takvo što opet proživi. Nisam otkrila Megs i
Louisi svoju trudnoću jer nisam htjela da strepe za
mene. I nisam htjela ocu dati šansu da me otjera.
Kanila sam sama prijeći Irsko more i udati se za
Finbarra. Čak i da pogine, bilo je bolje biti vojnička
udovica, nego vojnička budala. Potankosti oko
izricanja sudbonosnog da i svećenikov ili vikarov
blagoslov činili su granicu između heroine i
izopćenice. Sve što sam trebala učiniti bilo je prijeći
sa svog otoka na Finbarrov.
Jedino mjesto na koje je odlazila moja majka tih
dana bilo je piljarnica. Čim je prošla kroz vrata, ušla
sam u njezinu sobu i posegnula za limenkom od čaja
koju nam je pokazala. S novcem koji je ona krišom
sakupila i funtom koju mi je poslao Finbarr imala
sam taman dovoljno novca da stignem do
Ballycottona. Odvagnula sam u ruci bakin prsten i
mislila ga navući na prst. Mjesto toga, vratila sam ga
natrag u limenku. Nije bilo potrebe da glumim udanu
ženu jer sam uskoro to i sama trebala postati.
Posljednje Sam novce dala ribaru koji me na
kolima koja su vukle mule prevezao od željezničke
stanice do bijele glinene kolibe Mahoneyjevih, u selu.
Jarboli u luci su zvonili, a galebovi opisivali lukove
na nebu i kliktali. Znala sam da Albyja ne puštaju u
kuću te da spava ispod kuće. Bila sam malo
razočarana kada nije dotrčao da mi zaželi
dobrodošlicu. No to je možda značilo da je Finbarr
prizdravio te da je otišao nekamo čuvati ovce za dobar
novac.
Gospođa Mahoney je otvorila vrata. Ranije sam je
sretala na nedjeljnoj misi, ali tada se smijala. Bila je
sitne građe i koščata su joj se ramena ocrtavala kroz
vestu.
„Ne možeš ga vidjeti”, rekla je prije negoli sam
uopće zaustila da se predstavim. “Opasno je po tebe.”
Ipak, pomaknula se kako bi me pustila unutra i
užgala vatru na štednjaku kako bi mi spravila čaj. U
kući je bilo hladno i htjela sam primaknuti stolac
bliže vatri, ali nisam je željela uvrijediti. Pod ispod
mojih stopala bio je nabijena zemlja. U neko bi me
drugo vrijeme pogled na brodove kroz prozor možda
čak i razveselio, ali sada je predstavljao sve na svijetu
što Finbarr nije želio. Primijetivši da gledam, gospođa
Mahoney prišla je prozoru i zatvorila žaluzine.
“Ja sam nećakinja Jacka O’Deaa.”
“Znam tko si.”
Osjetila sam da je željela dodati nešto o Seamusu
i Jacku. Možda izraziti sućut. Možda ih okriviti -
Finbarr ih je zacijelo posjećivao prije no što su
oboljeli. Stavila je šalicu čaja preda me ne ponudivši
mi šećer ili mlijeko.
Oči su mi lutale malom kuhinjom. Uočila sam
dvoja vrata - jedna kroz koja sam ušla i druga koja
su vodila u ostatak kuće, čvrsto zatvorena.
“Je li Finbarr kod kuće? Je li dobro?“
“Kod kuće je, ali nije dobro i ne treba mu da ga ti
uznemiruješ.” Sjela je uz svoj čaj. Po naporu koji je
ulagala u odvraćanje pogleda od mene, postajalo mi
je jasno da se trudi biti neljubazna. Možda je znala.
Za mene. Ilije njezina hladnoća bila tek posljedica
brige za vlastito dijete.
“Ima li gripu?”
“Ima, a ti se ne smiješ zaraziti. Moraš što prije
otići iz ove kuće. Brinem se o njemu dan i noć.
Moguće je da sam i sama zaražena. Gotovo sam
sigurna u to...”
“Kad bih samo na časak mogla vidjeti Finbarra...”
“Ne možeš.”
“Samo s vrata?”
“Zar si gluha, dijete? Rekla sam ne.”
“Nan. Ime mi je Nan. Finbarr me želi vidjeti. Znam
da želi.”
Opet je skrenula pogled prema zakračunatom
prozoru. Kosa joj je bila crna poput Finbarrove, s
pokojom sijedom vlasi. Takva će vjerojatno i njegova
biti jednog dana. Isprva sam mislila da su joj obrazi
rumeni zbog studeni, ali izbliza sam spazila mrežu
puknutih žilica koja se protezala po jagodicama. Bila
je iznurena. Nekoć je zacijelo bila lijepa. Finbarr mi
je jednom rekao kako je željela imati stotinu djece. Ja
sam joj sada nudila jedno više.
“Gdje je Alby?”
“Mijenjali smo ga za hranu tijekom rata.”
Jesu li mu pisali da mu to kažu? Ili se Finbarr
vratio kući i vidio da Albyja nema? Zamišljam ga
kako zviždi oko kuće dok njegov otac konačno nije
smogao snage da mu prizna što su učinili. Finbarr bi
radio prekovremeno po svim farmama u okolici
Ballycottona kako bi zaradio novac za moje putovanje
kući i kako bi otkupio svog psa.
Posegnula sam u torbu i izvukla jedno od
Finbarrovih pisama. “Pogledajte.”1 Pružila sam joj
ga. “Želi se oženiti mnome. Slao mi je novac da
doputujem. Kako bismo se mogli vjenčati.”
Pokazivala sam joj riječi na listu papira. “Obećao je.”
Piljila je u mene ne pomaknuvši se. Protresla sam
joj pismo pred očima. Užasan je to osjećaj kada se
nešto u što si polagala velike nade pokaže
beskorisnim.
“Trebala bi to već znati. Svaki muškarac kaže
slične stvari kako bi dobio ono što želi. Valja samo
reći ne. Tako muškarca natjeraš na brak. Valja reći
ne prije. Ne poslije.”
Kako je samo znala? Možda me odala moja
užurbanost. Nikad nisam bila mršavija. Nije imalo
smisla svađati se. “On je to napisao poslije”, rekla
sam mirno, pa spustila glavu na stol. Bila sam tako
umorna. I odjednom jako, jako gladna.
“Nemoj plakati.”
 Kao da sam zaboravila na plač dok me ona nije
podsjetila: dogodilo se upravo to. Duboki jecaji koje
sam vukla iz grla ispunili su skučenu prostoriju.
Isprva sam se malo zasramila, ali sam onda pomislila
da će me Finbarr možda čuti, gdje god da se nalazi, i
dovući se do kuhinje. Reći svojoj majci istinu. Htjet
će se oženiti mnome tog istog dana. No, koliko god da
sam jecala, nije se pojavio, a njegovu majku nisam
smekšala. Plakala sam dok nisam usnula, s glavom
na rukama.
“Dopusti mi da joj barem dadem nešto jesti”, rekla
je gospođa Mahoney suprugu. Otkrila je osjećaje
kada je mislila da je ne čujem.
Otvorila sam oči i ugledala FinbarrOve roditelje
kako stoje do vrata koja su dijelila kuhinju od ostatka
kuće, kao da čuvaju stražu u slučaju da pokušam
proći. Ako je Finbarr naslijedio svoje veselje od jednog
od roditelja, iz njih je to veselje davno isparilo. Ipak,
oni su ga stvorili, to je dvoje ljudi napravilo Finbarra
i podiglo ga u toj maloj kući sa zemljanim podom.
Nešto poput volim vas i hvala krenulo mi je iz grla,
ali sve sam riječi povukla natrag u se. Znala sam da
to ne žele čuti od mene.
“Dopusti mi da joj barem dadem čašu mlijeka i
krišku kruha”, rekla je majka. “Ostalo je i nešto
gulaša od sinoć. Jadnica je zacijelo izgladnjela, u
njezinoj situaciji...”
Podignula sam glavu. Osjećala sam nabore na
koži lica. Oči su mi bile otečene od sna i od plača.
Jadnica. Ta nenadana sućut gospođe Mahoney nije
mogla biti dobar znak. To što više nije morala hiniti
hladnoću prema meni značilo je da je tu ulogu
preuzeo netko drugi. Moja sudbina više nije bila u
njezinim rukama.
Gospodin Mahoney sjedio je na stolici pokraj
mene, umotan u kabanicu. Vonjao je na ribu i na
slani zrak. Njegova je supruga sada živnula i krenula
mi spremati hranu.
“Kad biste mi barem dopustili da ga na trenutak
vidim. Na trenutak. Samo to vas molim.” Tada bi
svima bilo jasno. Nitko nas ne bi vidio zajedno. Nitko
ne bi znao. Da nas vide skupa, razumjeli bi.
Gospodin Mahoney naslonio je svoju ruku na
moju. Bio je mršav kao i supruga, ali viši, punijeg,
rumenog lica, izjedenoga godinama provedenim na
moru. Kada je progovorio, čula sam onaj irski
naglasak koji je za mene bio najljepša muzika.
“Slušaj, Nan? Je 1’ ti tako ime?”
Odbila sam kimnuti. Zar već nije morao znati
moje ime? Naravno da jest.
“Znam da želiš popričati s Finbarrom, ali on nije
u stanju.
Jedva da diže glavu s jastuka.”
“Nema veze.”
Oboje su me pogledali kao da sam lijegala sa svim
vojnicima koji su se vraćali iz rata i onda osvanula na
njihovu pragu da za vječnost utamničim dušu
njihova sina.
“Nisi razumjela”, rekao je gospodin Mahoney.
“On, jadničak, možda ne preživi noć.”
“Ali, molim vas.”
 Pogledali su jedno drugo.
“Moraš nam obećati da ga nećeš dirati”, rekla je
gospođa Mahoney. “Ne želimo da se i ti razboliš.
Moraš misliti i na to dijete koje nosiš.”
Možda se zaista i jest brinula za mene i za dijete.
Nisam se mogla zamisliti u Finbarrovoj blizini a da ga
ne dodirnem, ali sam kimnula.
.

Vrata su se sa škripom otvorila preda mnom

otkrivajući zatamnjenu sobu, navučenih zastora, u
kojoj se dao osjetiti očaj. Nosnice mi je ispunio tužan,
prodoran vonj, po gljivama i znoju. Spodoba na
krevetu jedva da se mrdala pod pokrivačima.
Prišla sam sa strane kreveta i kleknula mu blizu
lica. “Finbarre”, prošaptala sam. “Ja sam, došla sam
ti.” Krenula sam mu pomaknuti kosu s grozničavog
čela, ali njegova je majka stajala iza mene i uhvatila
ju je prije no što sam ga dodirnula. Finbarrove su oči
bile otvorene, ali me nisu vidjele. Iako ga nisam
dodirnula, osjećala sam toplinu koju je njegovo tijelo
isijavalo. Bilo je vrelo poput peći. Ustajao, užasan
miris neoprane osobe položio se na nas. Pomaknuo
se i vlažna krpa koja mu je možda hladila čelo
kliznula je na zemljani pod. Bila je prekrivena
skorenom krvlju, kao i njegove uši. Usne su mu
poprimile čudnu tamnoplavu boju i nisu se micale
niti su izgovarale moje ime. Nije me vidio. Borila sam
se kako bih otrgnula ruku stisku njegove majke i
dodirnula ga. Iznenađujuće snage, još me jače držala.
“Dopustite mi da ostanem i ja ću se brinuti o
njemu, umjesto vas.”
 “To nema nikakvog smisla”, odgovorio je gospodin
Mahoney naslonivši mi ruku na rame. Pogurnuo me
da ustanem, okrenuo i pomalo izgurao iz sobe.
.

Dali su mi večeru i pripremili slamaricu odmah do

peći, u kuhinji. Kad sam bila sigurna da su usnuli,
ušuljala sam se u Finbarrovu sobu i legla do njega.
“Psi i knjige”, šapnula sam. Riječi su mi u očaju
greble grlo. “Vratit ćemo Albyja i bit ćemo samo mi i
psi, i knjige, i beba.”
Njegovo se tijelo pomaknulo i načas sam pomislila
da će odgovoriti, ali je zakašljao. Protresao ga je suh
kašalj, ali ga nije prizvao svijesti. Prestravila sam se
zabrinuta da bi njegova majka to mogla čuti i doći,
ali nije. Finbarrovo se tijelo opet primirilo. Ostala
sam uz njega, budna, čitavu noć, kako bih se pred
jutro mogla vratiti na svoju slamaricu kao što to
priliči dobroj djevojci. ,
“Mogu li ga pozdraviti?” upitala sam prije negoli
smo otišli.
“Moraš učiniti ono što je najbolje za bebu, dušo”,
upozorila me njegova majka.
Kimnula sam ne shvativši da nikoga nije bilo
briga. Ono što je dobro za bebu, bilo je apsolutno
pogubno za mene, ali nikoga nije bilo briga.
 NESTANAK

Treći dan
Ponedjeljak, 6. prosinca 1926.

Možda je to samo okasnjela mudrost, premještanja u

sjećanjima, ali te večeri kada sam stigla u hotel
Bellefort i vidjela inspektora Franka Chiltona, znala
sam da traži Agathu. Nisam mu još- znala ime -
saznat ću ga nešto kasnije. Stajao je kod recepcije i
razgovarao s gospođom Isabelle Leech, našom
karipskom domaćicom. Osjetila su mi bila istančana
od Finbarrova zagrljaja. Mogla sam se jednostavno
okrenuti i vratiti u svoju sobu i izbjegla bih Chiltona
da samo nije pogledao u mom smjeru. Kad me već
primijetio, moje bi povlačenje u njemu samo
probudilo sumnju. Spuštena pogleda, pokušala sam
proći mimo njega do blagovaonice.
“Oprostite”, rekao je Chilton, “gospođice.”
“Gospođo”, ispravila sam ga i prekruto se
nasmiješila. Osjećala sam kako mi se rub usana
neprirodno rasteže. “Gospođa O’Dea.” Nakon bijega
iz kupke odšetala sam do obližnjeg hotela da malo
razbistrim um i kupila novi šal u njihovu darovnom
dućanu, i nalivpero i nešto papira. Možda napišem
pripovijetku dok sam tu, ili pjesmu. Omotala sam šal
čvršće oko sebe, a iz njegovih se nabora ukazala
markka s cijenom.
Chilton je posegnuo za njom. “Znači toliko
koštate?” Bila je to vrsta šale koju sam inače
prezirala, ali u njegovu je licu bilo nešto što me
opustilo. Izgledao je kao da mu je neugodno što se
tako jeftino našalio. Djelovao je pristojno, gotovo
blago. Nesreća je bila nabasati na policajca u hotelu.
Sreća što je bila riječ baš o tom policajcu.
“Izvolite”, gospođa Leech mi je pružila škare. “Ovo
je inspektor Chilton koji traga za damom koja je
nestala u Berkshireu.”
“Zaboga. Nestala u Berkshireu, a traže je u
Yorkshireu?”
“Traži je cijela Engleska”, objasnio je Chilton.
“Inspektori i policajci traže po svim okruzima.”
Od tih sam se vijesti užasnula. Sakrila sam to
osmijehom. “Oh, onda je zacijelo riječ o nekom
važnom.”
Chilton je uzeo škare i odrezao markicu s cijenom
sa šala. “Mogu li vam ukrasti samo trenutak,
gospođo O’Dea?” uručio mi je odrezanu markicu.
Prsti su mu bili ispucani i požutjeli od duhana,
odijelo izgužvano. Pred sobom je, desnom rukom,
držao fotografiju. Lijeva mu je visjela uz bok. “Ovo je
gospođa koju tražimo. Jeste li je vidjeli?”
“Mogu li?”
Kimnuo je i uzela sam mu fotografiju. Agatha mi
je uzvraćala pogled lagano nagnute glave, u sakou, s
kosom počešljanom unatrag i bisernom ogrlicom oko
vrata. Pomislila sam na svoju majku koja se, shrvana
od boli nakon Colleenine smrti, otrgla patnji i mene
odvela izraditi onu malu fotografiju za Finbarra.
Odjenula sam najbolju haljinu, nisam imala nakit, ni
približno nisam bila tako glamurozna.
 “Lijepa je. Ali ne, nisam je vidjela u Yorkshireu.”
Nadala sam se da će se precizno sjetiti mojih riječi
ako policija kasnije poveže nas dvije. “Nadam se da
će sve biti u redu.” Vratila sam mu fotografiju.
“Dobro. Hvala”, rekao je Chilton, kao da neki
drugi odgovor nije hi očekivao. “Hvala na pomoći.”
Po ulasku u blagovaonicu ugledala sam gospođu
Race - predivnu plavokosu mladu - taj put u društvu
naočitog, nešto zlovoljnog supruga. Par je sjedio do
prozora, glaziran vlastitom nesrećom nabijenom
tišinom. Nisu primjećivali moj poprilično uočljiv
pogled.
Moja tek stečena družica Lizzie Clarke mahnula
mi je u znak poziva, a njezin je suprug ustao da mi
ponudi stolicu. Krakat svat, šarmantno nezgrapan,
kako samo Amerikanci znaju biti, tamnih očiju i
dragog, trudbeničkog izraza lica.
“Donny Clarke”, predstavio se.
“Drago mije, gospodine Clarke.”
“Zovi me Donny, molim te. Hvala ti što si mi
zabavila Lizzie jutros. Lijepo je što ste se tako brzo
zbližile na odmoru.”
Nisam dobro ni ubrus namjestila kad se
blagovaonicom začuo veseli smijeh koji je mogao
pripadati samo gospođi Marston koja je pristizala u
pratnji supruga. Izgledala je dosta drugačije u
odnosu na naš zadnji susret u kupkama. Kosa joj je
bila ispunjena kovrčama, nosila je zanimljivu jaknu
te ogrlicu od lažnog biserja.
 “Koga to imamo ovdje?” rekla je gospođa Marston
zastajući do našeg stola. “Naše dvije mlade
prijateljice.”
Suprug, gospodin Marston, stajao je uz nju.
Nekoliko desetljeća stariji od nje, olinjao, rumeni
muškarac u šezdesetima. Naslonio je ruku na naslon
Donnyjeve stolice dok je dijelio prisutnima svoj
osmijeh, ponešto svisoka, kako ga neki muškarci
običavaju uputiti mlađim ženama. Dok sam ja
skrenula pogled prema stolu, Lizzie ga je odvažnije
uzvraćala.
“Kako ste, gospodine Marston?” upitala je Lizzie.
“Vjerujem da uživate u bračnom životu.”
“Uistinu bi se tako moglo reći”, odgovorio je irskim
naglaskom. Na licu mu se nešto odjednom
promijenilo i urodilo željom da se odmah vrati
vlastitom stolu. ‘Jeste li spremni uživati u večeri,
gospođo Marston?”
Ona se rastopila na sam zvuk prezimena koje je
sada dijelila sa suprugom. Gospodin Marston je
položio svoju mesnatu ruku na niži dio njezinih leđa
te je užurbano poveo prema praznom stolu.
‘Je li sve u redu, Lizzie?” upitala sam.
Prenaglašeno je kimnula.
Prišla nam je konobarica i zaprimila narudžbe.
Mogli smo birati između ribljeg složenca, pečene
govedine i pilećega gulaša. Svi smo odabrali pečenu
govedinu. Blagovaonica je imala divne velike prozore
i pogled mi je stalno letio kroz njih, jedan po jedan, u
nadi da ću ugledati Finbarra kako me promatra.
Sunce je već odavno zašlo. I da je bio ondje, ne bih ga
vidjela. Tko zna gdje je provodio noć, je li imao što
toplo pojesti, je li imao bilo što pojesti? Do jutros bile
su prošle godine otkako me prošli put zagrlio, sada
su nas dijelili sati.
Pogledala sam Marstonove dok su namještali
ubruse. Gospođa Marston doimala se veselo kao i
uvijek. Njezina je supruga bilo teže pročitati.
“Ne zamaraj se tim dvoma”, rekla je Lizzie. “Ovdje
ima mnogo zanimljivijih ljudi.” Uprla je bradom
prema naočitom mladom paru. Gospodin Race činio
se grintav i arogantan, dok je gospođa Race bila
ustrajna u svom suznom raspoloženju.
Kao da je Lizzie znala što se spremalo. Izbila je
scena.
“Nije me briga!” kriknula je gospođa Race,
dovoljno glasno da je čuje svatko prisutan, i da
svatko prisutan ušuti. Hitro je ustala zbacivši ubrus.,
“Nije me briga koliko je vjenčanje koštalo i što će ljudi
reći. Ja ovako više ne mogu. Jednostavno ne mogu!”
“Smiri se”, prošaptao je njezin suprug. Njegov se
šapat čuo jednako glasno, ali je uz to bio i
zastrašujuće hladan, za razliku od njezina ispada.
“Sjedni i prestani raditi scenu.”
Mlada se nevjesta okrenula u namjeri da
demonstrativno napusti blagovaonicu. U to ju je
suprug zgrabio za zapešće. Prije negoli sam uopće
stigla i pomisliti na bol koji je mogao nanijeti tim
tananim delikatnim kostima, ona je odignula nogu i
snažno ugazila njegovu. S dovoljno žestine da ga
natjera da je pusti.
 “Što kaniš napraviti?” upitala ga je. “Udariti me
možda? Pred svim ovim ljudima?”
U blagovaonici je nastala pomutnja jer su se neki
od prisutnih muškaraca - uključujući Donnyja i
inspektora Chiltona - digli od stolova i približili stolu
Raceovih s namjerom da interveniraju. Lizzie je
također ustala i približila se šačici muškaraca kako
bi bolje vidjela. Njezina me hrabrost impresionirala,
ali sam ostala na svojemu mjestu dok su mi vidokrug
zaklanjali radoznali promatrači koji su se nakupili
preda mnom.
Vrata blagovaonice su se otvorila i kroz njih je
hitrim korakom umarširao vlasnik hotela. “Molim
vas”, prozborio je Simon Leech. “Mislim da je bilo
dosta.”
“Dopustit ćete da su ovo naše privatne stvari”,
priopćio je gospodin Race, njemu i ostalim
prisutnima.
“U tom bi slučaju bilo najbolje da izbjegavate
svađe na javnom mjestu.” Zadnje što je gospodinu
Leechu trebalo bile su nevolje u hotelu koji se već
ionako borio za opstanak. Glas mu je i dalje bio
pristojan, ali i čvrst. “Dopustite mi da vas ponudim
bocom pjenušca. Ipak ste vi mladi bračni par. Trebali
biste slaviti, a ne se svađati.”
Pogledala sam prema gospođi Marston koja je,
zakrenuta u stolici, uživala u predstavi.
Konsternirani izraz načas joj je prošao licem kao da
je - u svojstvu također tek udane žene - i ona
očekivala bocu pjenušca. Gospodin Marston bio je
ustao, ali ne s namjerom da zatraži jednakost
tretmana. Držao je ruke na vratu i počeo pijuckati
uokolo kao da silno želi udahnuti, ali mu to ne polazi
za rukom.
“Dragi!” počela je zapomagati njegova supruga
okrenuvši se prema njemu. “Oh, dragi. Pomozite mu,
molim vas, neka mu netko pomogne!”
Gospodin Marston se stropoštao na pod
razrogačenih očiju dok je rukama još uvijek stiskao
vrat. Počeo se bacakati po podu i ritati nogama poput
svježe ulovljene ribe. Gotovo svi - hotelsko osoblje i
gosti - pohitali su mu upomoć.
Mlada gospođa Race prva je došla do njega.
“Udaljite se”, zapovjedila je prometnuvši se u posve
različitu osobu od one koja se maločas prepirala sa
suprugom. “Ja sam bolničarka.” Olabavila je kravatu
i otkopčala ovratnik košulje gospodina Marstona,
opipala mu bilo. Tada mu je već glavu prislonila sebi
u krilo i nešto u toj lijepoj mladoj djevojci koja
pokušava zadržati na sebi Marstonovu široku,
crvenu, gotovo žablju glavu, bilo mi je groteskno.
Sada se već Lizzie vratila na svoje mjesto; nas se
dvije više nismo micale od stola. Sjedile smo i u tišini
gledale kako će se sve to okončati. Lizzie je otpila
gutljaj vina i rekla: “Previše kuhara pokvari juhu.”
“Nema mu spasa ako mene pitaš”, rekla sam.
Snažno trzanje tijela gospodina Marstona je prestalo.
Njegov je staklasti pogled sad bio uperen u strop.
Doktor koji je inače masirao taj je dan bio
odsutan, ali srećom u hotelu se nalazio još jedan
liječnik, gost koji je odsjedao u sobi 403. Netko je
otrčao po njega. Sve što je sirota gospođa Marston
mogla učiniti jest čučnuti pokraj supruga i u šoku
gledati ono što joj se odvija pred očima. Doktor je
stigao, jedva odjeven. Djelovao je mlado, ali prerano
osijedjele sljepoočnice davale su mu otmjen i ozbiljan
izgled unatoč nedoličnom stupnju odjevenosti.
“Nema se tu što više učiniti”, dosudio je nakon
kratkog pregleda. Pogledao je oko sebe, sve nas,
prikladno svečanim pogledom, a zatim je vještom
gestom gospodinu Marstonu zaklopio oči.
Zvuk koji je u tom trenutku ispustila gospođa
Marston bio je gotovo neljudski. Zgrabila se za vrat
ponavljajući suprugove radnje od prije nekoliko
časaka i na trenutak mi se učinilo da bi se i ona
mogla srušiti na tlo mrtva.
“Dođite”, rekao je inspektor Chilton zakoračivši
prema njoj. Primio ju je rukama za ramena. Gospođa
Marston je prihvatila njegov zagrljaj, a krici su
postupno postali jecaji. Chilton ju je poveo kroz
prostoriju do drugog stola i posjeo je pazeći da bude
leđima okrenuta preminulom suprugu.
“Malo obilatija doza brendija će joj pomoći”,
savjetovao je doktor. “Također, donesite plahtu za
pokojnika dok čekamo na mrtvozornika. I zovite
policiju.”
“Vi ne znate”, jecala je gospođa Marston, “koliko
smo dugo čekali, što smo sve prošli, čega smo se sve
odrekli. Oh, moj jadni dragi muž. Ne može biti. Tek
tako... ne može. Kamo ću ja sada? Što ću ja?”
Odgurnula se od stola i jurnula prema suprugu,
bacila se na njega i stala ridati. Snaga koju je unijela
u nalet protresla je muževljevo tijelo do te mjere da
su mu se opet otvorile oči. Gospođa Marston
ushićeno je zastala na hip, puna nade, pa ponovo
krenula plakati kada joj je postalo jasno da joj suprug
nije oživio, da ga je drugi put izgubila.
“Mislim da ću večeru ponijeti u sobu”, rekla sam
Lizzie i Donnyju. Jedva da sam kušala jelo.
“U redu”, odgovorila je. “Razgovarat ćemo kasnije.
Hoćeš li biti dobro?”
“Mislim da hoću. Ti?”
Kimnula je, ali oči su joj se punile suzama. Vidjele
smo šokantan prizor.
Dok sam prolazila pokraj zidnog sata s klatnom u
predvorju, vidjela sam gospodina i gospođu Race do
stuba. Više se nisu mrštili ni rječkali. Kao da ih je
tragedija kojoj su prisustvovali smirila. On je stajao
pognute glave i iako ju je držao za mišicu, njegov se
stisak nije doimao nasilnim. Glave su im bile
oslonjene jedna na drugu. Možda se čak ispričavao ili
ju je tješio. Zastala sam na trenutak, ali kako me
nijedno od njih nije zapazilo, nastavila sam dalje.
Moja je soba imala krevet s baldahinom i omanji
radni stol. Sjela sam za njega i iskoristila ga za
večeru. Stol se nalazio tik do prozora i opet sam
pogledala vani, u tamu, kao da i dalje imam četrnaest
godina, i dalje sam u Irskoj, i dalje mislim da se
Finbarr može pojaviti svakog trenutka i zaigrati sa
mnom tenis.
Smrtni slučaj kojem sam svjedočila nimalo mi nije
upropastio apetit, ni za ljubav, ni za hranu. Počistila
sam tanjur. Tijekom rata sam naučila da se hrana ne
baca. Spavanje je pak bilo nešto posve drugo. Krevet
je bio udoban. Čak se i sva ta gužva dolje naposljetku
smirila. Ležala sam mirno u pokušaju da razbistrim
um. Nisam uspijevala zaklopiti oči i piljila sam u
gornji dio baldahina. Vjerojatno sam pomalo utonula
u san jer kad se sunce počelo probijati kroz zavjese
koje sam zaboravila navući, probudio me krik.
 NESTANAK

Četvrti dan
Utorak, 7. prosinca 1926.

Prebacila sam kućnu haljinu preko sebe i izvirila u

hodnik i tako postala jedno od nekoliko lica koja su
se načičkala duž hodnika, sva ženska. Čula sam
liječnikov glas iz jedne od obližnjih soba, iz iste iz koje
je došao krik, i njegovi pokušaji da nekog smiri.
Gospođu Leech, pretpostavila sam. Vrata nasuprot
mojima otvorila su se naglo, pomičući zrak uz šum i
odajući sigurnost. Naspram mene stajala je
gospođica Cornelia Armstrong, mlada dama koja je u
hotelu odsjedala sama.
“To je soba gospođe Marston”, izjavila je pred
čitavim hotelom. Jedva da joj je bilo devetnaest.
Krasilo ju je besprijekorno držanje i gusta crna kosa
koja joj je kao slap padala niz leđa. Kada bi govorila,
podizala bi bradu kao da izaziva sugovornika da joj
odgovori.
“O, Bože”, kazala sam.
“Idem vidjeti što se dogodilo.”
Nije ju se dalo zaustaviti. Gospođica Armstrong je
odmarširala niz hodnik prema sobi gospođe Marston.
Kućna haljina gospođice Armstrong bila je labavo
vezana i u hodu je otkrila veći dio poprsja negoli je to
bilo predviđeno. Kad se vratila, bila je blijeda u licu i
drhturio joj je glas dok nam je govorila:
 “Gospođa Marston je mrtva. Vidjela sam doktora
kako joj navlači plahtu preko lica.”
Sada je u hodniku bilo mnogo više gostiju,
uključujući i zastrašujuće mršavu usidjelicu koja je
zakrila usta suhom i pjegavom rukom i uzdahnula:
“Kakva li užasa!”
“Suprugova smrt joj je slomila srce”, objavila je sa
sigurnošću svoju dijagnozu gospođica Armstrong
pred šačicom gostiju umorna pogleda. Njezina je koža
bila jako svijetla i izgledala je osjetljivo, a oči su joj
bile tamne gotovo koliko i kosa. “Njihova je ljubav bila
prokleta od samog početka, samo da znate. Čak i
prije braka.”
Došlo mi je da joj kažem da više nikada u životu
ne želim čuti taj izraz - prokleta. Došlo mi je da joj
kažem da slomljeno srce ne može biti uzrok nečije
smrti jer da može, ja bih već odavno bila mrtva.
Umjesto toga, zatvorila sam oči bez besjede. S
obzirom na situaciju, uobičajena pravila ponašanja
ionako nisu vrijedila.
.

Kat niže Chilton se prihvatio telefona kako bi

obavijestio Lippincotta. I on je čuo krik, ali ponešto
prigušen i nije mu pridao veliku važnost. Mogla je biti
riječ o nekoj dami koja je vidjela pauka.
“Hoćeš li poslati koga da ovo istraži?” pitao je
Lippincotta misleći na smrt gospodina Marstona.
“Nemam nikoga, zato sam tebe i zvao. Ali
vjerojatno nije ništa. Rekao bih infarkt.”
I najvjerojatnije je tako i bilo. Zašto bi itko naudio
vremešnom Ircu?
 Dočim je Chilton spustio slušalicu, gospođa
Leech se sručila niza stube, izbezumljena.
“Gospođo Leech?”
Rukom je prekrivala usta, odveć uplakana da išta
kaže, i odjurila u kuhinju gdje je njezin suprug
nadgledao pripremu doručka. Trenutak kasnije sišao
je i doktor, i taj put poluodjeven kao prethodne
večeri. Znoj mu je vlažio čelo, unatoč hladnoći.
Chilton mu je pružio rupčić. Večer prije njih su
dvojica malo čavrljala uz cigaretu dok su čekali
mrtvozornika da dođe po nesretnog gospodina
Marstona i ustanovili su da su se zajedno borili u
nekoliko bitaka.
Doktor je obrisao znoj s čela. “Kvragu sve. Ovo mi
je trebao biti odmor.”
“Što je ovaj put?”
‘Još jedan smrtni slučaj. Ovaj put supruga.
Gospođa Marston. Nisam vidio medenijeg mjeseca.”
“Krasno. Dobro, možda su sada zbilja na
najmedenijem mjesecu. Zajedno u vječnosti.” Chilton
ni u ludilu ne bi povjerovao u takvo što, ali mu se
učinilo da Marstonovi možda bi. Tako su izgledali,
samouvjereni u Vlastitoj vjeri, kao da nam je sreća
zajamčena, u ovom životu i kasnije, što god da je
slijedilo. Nije imao priliku porazgovarati s
gospodinom Marstonom prije negoli je stari gospodin
otišao Bogu za pastira, ali nešto mu je govorilo da se
među vremešnom gospodom koja su dala svoj
doprinos domovini u ratu, nije nalazio gospodin
Marston.
 Kako su pošalice često bile ljekovite u
najmračnijim okolnostima, Chilton je pomislio da
nastupi s nečim poput: Što mislite, tko bi mogao
koknuti ovo dvoje? Ako ništa, vjerojatnost da je prva
smrt bila sumnjiva znatno je porasla nakon
suprugine smrti.
“Uzrok smrti?”
“Ni traga na njoj, barem ne na prvi pogled. Ništa
neobično. Premlada je za srčani udar iako je
neupitno bila pod šokom.”
‘Je li štogod uzela sinoć?”
Doktor se obrecnuo: “Dao sam joj najobičniji prah
za spavanje. Posve bezopasan.”
“Naravno. Koja šteta...”
“Uistinu. Mislim da ću morati skratiti odmor. To
nije pošteno.
I ni najmanje ne opušta.”
Chilton je kimnuo i povukao se. Malčice ga je
pekla savjest što su mu Marstoni bili antipatični na
prvi pogled. Još uvijek ga je čekalo ono zbog čega je
došao, potraga za Agathom Christie. Imao je u planu
ispitati goste hotela, baciti oko na cestu. Bodro
obavljati dužnost.
.

Nakon nesretnih okolnosti koje su uzdrmale hotel

prošle večeri, odlučila sam preskočiti doručak.
Odjenula sam najtopliju odjeću i krenula van. U
prolazu pokraj recepcije, gospođa Leech me
neurotično pozdravila. “Krenuli ste u šetnju?
Predivan je dan za šetnje. Svjež zrak je zdrav. Još
uvijek sam potresena zbog onog što se dogodilo
Marstonovima. On od srčanog udara, ona slomljena
srca.”
„Je li mrtvozornik ustanovio uzrok smrti?”
“A što bi moglo biti? Tužne li smrti. Moglo se
dogoditi bilo gdje. Mi nemamo veze s tim nemilim
događajima.”
Pretpostavila sam da je više gostiju otkazalo
boravak u hotelu. Tople kupke nisu bile odveć
blagotvorne jutro nakon dviju iznenadnih smrti.
Zadnje što je hotelu Leechovih trebalo.
Šećući prašnjavom cestom, pomislila sam na
razgovor s Ursulom Owen, u Godalmingu, one večeri
kada je Agatha nestala, o lucidnom sanjanju. I o tome
kako bi lucidan život bio prikladan dodatak. Dok sam
bila djevojka, nisam posjedovala tu sposobnost - da
naprimjer pomislim na Finbarra i da se on ukaže.
Ovdje, u Harrogateu, prvi put od konca rata, učinilo
mi se da tu sposobnost ponovo imam. Nisam imala
drugih nadnaravnih primisli. Bila sam poprilično
uvjerena u to da su duhovi Marstonovi zaista
uzmanjkali čuvstvima najbližih. Znala sam također
da ću hodajući istim putem kojim sam hodala jučer
s Lizzie, ponovo ugledati Finbarra.
I tako, kako sam obišla ugao koji sam zamišljala,
naišla sam na njega, s rukama u džepovima. Para
njegova daha hlapjela je u zraku, a obrazi su mu bili
lagano ružičasto obojeni. Taj mu put nisam potrčala
ususret nego sam nastavila hodati prema njegovim
pruženim rukama i ravno među njih.
 „Jesi li dobro?” upitala sam ga. “Imaš li gdje jesti?
I spavati?” “Da”, šapnuo mi je na uho. Ruka mu je
bila mirna na mojim leđima, nije se tresla. “Ti?”
“Ja?” odvojila sam se od njega. “Odsjela sam u
hotelu. Luksuz. Hrana. Krov nad glavom, vatra u
kaminu. Ti, gdje si se smjestio?”
“Negdje gdje imam krov nad glavom i ogrjev. Ne
moraš se brinuti za nas, Nan.”
“Nas?”
Netko je prošetao preko moga groba. Pred očima
mi se pojavila najnelogičnija, najplemenitija od svih
vizija: Finbarr pokraj prostranog kamina u kojem
pucketa vatra, s našim djetetom u krilu.
.

Chilton se drmusao razrovanim cestama u

automobilu koji mu je na raspolaganje stavio
Lippincott. Usporio je dok je prolazio pokraj para,
mladog, iako ne pretjerano. Muškarac je mogao biti
dovoljno star da je bio u ratu, barem je imao takav
pogled (Chilton je taj pogled znao prepoznati na bilo
kojoj udaljenosti). Katkad mu se činilo da mu se život
još uvijek odvija u tunelima kod Arrasa, pod
stropovima koji se tresu dok s njih otpadaju korijenje
i zemlja. Klaustrofobija i spoznaja da bi vlastiti
instinkt da iziđeš na površinu značio da ćeš kročiti
ravno u neprijateljsku vatru. A to bi značilo da si
mrtav, izrešetan mecima iz neprijateljskih strojnica.
Tada još nije znao da će doći trenutak u kojem će mu
se taj ishod učiniti poželjnim.
Taj mladi muškarac zacijelo je još uvijek želio
živjeti, sudeći po načinu na koji je držao djevojku
pokraj sebe - s tolikim zanosom da je Chilton usporio
da se uvjeri je li to uistinu tako. Bili su toliko očarani
jedno drugim da nisu ni zamijetili automobil i
Chiltona kako ih iznutra promatra. Djevojka je bila
sitna i tamne kose, a lice joj je odavalo toliko emocija
da možda uopće nije bila Britanka, možda
Francuskinja. Odakle god da je bila, nije bila u
opasnosti - barem joj opasnost nije prijetila od
muškarca koji je stajao tik uz nju. A od vlastitih
emocija? To je već bilo nešto posve drugo.
Chilton je ubacio u brzinu i nastavio dalje dok mu
je lice te djevojke i dalje bilo na pameti. Negdje ju je
sreo. Da, odsjedala je u hotelu Bellefort; pokazao joj
je fotografiju Agathe Christie i dobro ju je pogledala.
Nije ni čudo što je nije odmah prepoznao. U tom je
trenutku bila jako suzdržana - fina engleska
gospođa, koja se ponašala kako spada. Gospođa
O’Dea, rekla je tada. Mladić nije bio njezin muž, a nije
ni odsjeo u hotelu Bellefort. Chilton je bio siguran u
oboje. Kakve sve tajne živote ljudi vode.
Sanjarenja su Chiltona najprije odvela do prvog
pogrešnog skretanja, pa onda do još jednog, niz dosta
tamnu seosku cestu. Zaustavio se i izvadio kartu
koju mu je dala gospođa Leech. Čim je ugasio motor,
spazio je kuću, zatvorenu za zimu, s daskama na
prozorima, iz čijeg se dimnjaka prema nebu kružnom
putanjom dizao dim. Izišao je iz automobila. Zrak je
mirisao na paljevinu i opalo lišće. Prišavši bliže kući,
uočio je automobil parkiran pokraj nje. Netko ga je
pokušao skriti i to parkiravši daleko od ceste, a niske
grane brijestova učinile su ostalo. Bile su dovučene,
nisu tu rasle. Auto je bio velik i crn. Chilton nije znao
marku, nije se previše razumio u automobile. Tlo
pred vratima kuće bilo je prekriveno mrazom. Nije
bilo tragova. Chilton je prislonio uho na vrata od
debelog drveta - kuća je bila skromna, ali čvrste
gradnje, prostrana i rađena probranim materijalom.
Lijepog zabata. Iznutra je čuo nekakvo lupkanje koje
je nešto kasnije prepoznao kao zvuk pisaćeg stroja.
Veseo zvuk, marljiv - tik-tik-tik-tik-tik. Pokucao je
teškim mjedenim zvekirom i samo što se nije pokajao
kada je buka prestala i uslijedili su razdraženi koraci.
Uzmaknuo je kada su se vrata naglo otvorila.
Žena je bila dosta visoka, crvene kose i živih očiju.
Lice joj se presložilo kada ga je ugledala, iščekivanje
se pretvorilo u užasnutost, pa u uljudnu masku koju
ljudi navlače kako bi se zaštitili od istine. Nosila je
mušku odjeću: hlače i deblju vestu preko košulje s
ovratnikom. Biseri za vratom jedva su se vidjeli.
“Mogu li vam pomoći?” izrekla je ljubaznim,
otmjenim tonom. Kosa joj se slobodno spuštala do
ramena u valovima. Namjestila ju je s obiju strana
iza uha i pružila ruku kao da su joj upravo ponudili
čaj.
Prihvatio je njezinu ruku. Bila je ljepša nego na
slici koju je ostavio na sjedalu automobila. Svjetlije
puti i mladolika s izrazom lica - koji je doduše
pokušavala skriti - koji nijedna fotografija zapravo ne
može uhvatiti. Oči joj nisu bile tamne kako su se
činile, više svjetloplave i prošarane zelenom. Ipak,
bila je to ista žena.
“Gospođo Agatha Christie. Zaboga. Svugdje vas
tražimo.”
 DRUGI DIO
“Ima važnijih stvari nego pronaći ubojicu.”5
Hercule Poirot

5 Agatha Christie, Smrt u oblacima, prevela Božica Jakovlev, Izvori,

1993.
 NESTANAK

Prvi dan
Subota, 4. prosinca 1926.

Agatha je napustila Styles malo poslije ponoći ne

zamarajući se time hoće li ga više ikada vidjeti. Taje
kuća nosila nesreću. To je osjećala od prvog puta
kada je u nju kročila. Archie je bio taj koji je inzistirao
da je kupe kako bi bio bliže svom golfskom klubu.
Prokleti golf. Prokleti Archie. S njim se nije dalo
razgovarati. Bilo bi bolje da je pokušala sa mnom.
Već je ranije bila nakratko izišla, oko 21.45.
Izvješća su u tom pitanju imala pravo. Agatha se
uputila na vožnju automobilom da razbistri um, no
ubrzo se okrenula i vratila kući kada su već svi
spavali. Kuća je bila mračna, tiha i prazna. Loša se
sreća hvatala za stropove poput dima. Učinilo joj se
kao da joj je koža pretijesna da bi podnijela sav bijes
i tugu i tjeskobu; osjećala je potrebu da je razdere,
da se iz nje izvuče. Htjela je prsnuti i zidove umrljati
svojim jadom. Strgnula je vjenčani prsten i svom ga
snagom bacila o zid. Prstenje odbio malo boje sa zida
i pao na pod, zavrtio se nekoliko puta oko sebe i
naposljetku se primirio. Neka ga ujutro pometu s
prašinom.
Nije mogla. Nije to mogla podnijeti. da je bila
sklona piću, već bi bila ispraznila bocu nečega, ali
nije, stoga je spremila pisaći stroj i još nešto stvari
koje su joj bile potrebne za nekoliko dana.
Namjeravala je krenuti za Ashfield da malo posloži
ideje. No, kada je utovarila stvari u automobil i sjela
za volan, predomislila se. Nije bila spremna uljudno
ustupiti svoj život toj ogavnoj maloj droljici. Umjesto
da ode u kuću svog djetinjstva roniti suze, odlučila
se odvesti izravno u Godalming, umarširati u kuću
Owenovih i napraviti neponovljivu scenu. Pa što ako
je prošla ponoć? Pa što ako probudi sve ukućane?
Archieju se to neće svidjeti, ali zar je to uopće važno?
Zar se nije već predala njemu na milost shvativši da
je neće dobiti? Ipak, na njegovu bi priležnicu scena
mogla imati drugačiji učinak.
Agathi je bilo žao što je prema meni bila pristojna,
onomad na pločniku pred Simpsonom. Sad se već
vidjela kako me grabi za ramena, možda me čak i
umjereno pretresa, i traži od mene da se okanim
njezina muža. U slučaju da to ne upali, bila je
spremna pasti na koljena i moliti. Bila je spremna
osloboditi svu svoju tjeskobu, da je svi čuju i vide.
Angoisse, rekla bi njezina majka - običavala je rabiti
francuske riječi kada je bila riječ o emocijama, u
rijetkim prilikama u kojima je uopće dopuštala da se
o emocijama govori. Agatha se nije planirala oslanjati
na prijevode koji bi ublažili učinak. Zamišljajući
scenu, mislila je: Nan bi se mogla smilovati. Djevojka
je drolja, ali nije čudovište.
Nije dobro vidjela onkraj vjetrobrana, što zbog
tmine, što zbog vlastitih očiju, otečenih od plača. U
protivnom bi ga uočila ranije, čovjeka koji se šetao
sredinom ceste pokušavajući joj reći da uspori
mašući dugim rukama poviše glave, poput slova X.
Uglavnom, Agatha ga je umalo pregazila i usmrtila.
Njoj se činilo da je to bilo u zadnji čas, kada je
skrenula da ga izbjegne, i shvatila - opet u posljednji
trenutak - da će, ako ne nagazi kočnice, odletjeti u
bezdan rudnika krede.
Smrt joj nije bila na popisu želja, ni pod razno. Ali
takvo što shvatiš u časku koji uslijedi nakon što si
preblizu smrti. Na kraju krajeva, znala je podosta o
otrovima, što zbog službovanja u ljekarni u odori
bolničarke, za rata, što zbog istraživanja pri pisanju.
Da si je htjela oduzeti život, već bi bila mrtva.
Netko je pokucao na prozor s njezine strane.
Čovjek kojeg je umalo pregazila sagnuo se i gledao ju
je iritantno miran, kao da je sve što se dogodilo posve
normalno. Možda je sad slijedio dio u kojem on ubija
nju. Ipak, zavrtjela je ručicu koja je spuštala
prozorsko staklo. Crna mu je kosa padala u oči, a
dah se pario na studenom zraku. Po kaputu i crnoj
kosi prepoznala je u njemu muškarca koji je Teddy
poklonio izrezbarena psa.
‘Jeste li dobro?” upitao je promuklim irskim
naglaskom. Oči su mu bile plave i duboke.
“Mislim da jesam.”
“Žao mi je što sam vas uplašio.”
“Uplašio? Dobri čovječe, zbog vas sam izletjela s
ceste.”
Otvorio je vrata kako bi mogla izići. Opet ju je
preplavila spoznaja da bi ga se možda trebala plašiti.
Automobil se opasno zaljuljao i tada je vidjela da su
mu prednji kotači visjeli preko ruba provalije. Osjećaj
tragedije kojoj je upravo umakla podsjetio ju je na to
koliko želi živjeti.
 “Htio sam razgovarati s vama o Nan O’Dea”,
prozborio je mladić.
Kakve li drskosti! Kako se to samo svijet ponašao
prema njoj. Poput ružnog sna. Probudi se, naredila je
samoj sebi. Probudi se, probudi se. Načas je sklopila
oči s nakanom da ih otvori i nađe se kod kuće, u
krevetu uz supruga. Sve to unatoč studeni koja ju je
podsjećala da se nalazila nasred ceste, usred noći,
pred strancem koji je s njom htio razglabati o
potankostima njezinih najintimnijih životnih drama.
“Gospođo Christie, mislim da bismo jedno
drugome mogli biti od pomoći. Vi i ja.” Imao je lijepo
lice. Tres sympathique, rekla bi njezina mati. Naočit
mladi muškarac ovijen aurom dobrote, iako nažalost
možda lišen humora. Rukama je pokrila lice.
“Hajde, smirite se”, rekao je Irac. Laganim je
pokretom spustila ruke, a on ju je nježno dotaknuo
po obrazu, tik ispod oka, gdje je trebala pasti suza.,
“Bit će vremena za plakanje kasnije. Jako je
hladno, a čeka nas i komad puta...”
“Nisam sigurna da će moj motor upaliti.” Kao da
je to bio razlog da ne ode s njim. Nije ni uzela u obzir
činjenicu da odlazi s neznancem. Ni pomislila nije da
je možda šenula umom ili da je možda ipak trebala
pokušati upaliti automobil i pobjeći glavom bez
obzira.
“Ostavit ćemo ga ovdje. To će ih malo zabaviti.
Srećom, nabasali smo jedno na drugo u gluho doba
noći, a ja sam nedavno došao u posjed automobila
koji nitko ne koristi.”
“Ukradenog?”
 “Napuštenog nedaleko odavde, u travi pokraj
ceste. Recimo da sam ga posudio.”
“Dakle, namjeravate ga vratiti?” uputila je pitanje
sumnjičavim tonom.
“Ako mi se pruži prilika.”
U njegovu je glasu bilo sjete koja je dirnula
Agathino iznimno osjetljivo srce. “Nesvakidašnje li
sreće.” Sada je već pokušavala biti malo razumljivija.
“Pretpostavljam da sreća prati Irce.”
Hrapav zvuk, tužna jeka smijeha koji to nikada
nije bio stigla je kao odgovor. “Bojim se da u toj
uzrečici ima jako malo istine.” Ah, sinulo joj je. To je
mladić kojeg je ljubila Nan. Agatha nije obratila
previše pažnje na ono što je o vlastitoj prošlosti
djevojka govorila za ručkom kod Simpsona. Malčice
je stisnula oči. Nije bila sigurna što joj je činiti.
Posljednje što joj je trebalo bio je još jedan muškarac
zaljubljen u Nan O’Dea.
No izišla je iz automobila i pružila mu ruku.
Kimnuo joj je kao da je ponosan na nju jer je upravo
donijela pravu odluku i dala se uvjeriti ukazavši mu
povjerenje. Scena koju je planirala uprizoriti u
Godalmingu više nije bila na programu. Nova je točka
predviđala ulogu za tog momka.
“Uzmite ono što vam treba”, rekao je, “a ja ću
dovesti drugi automobil.”
Dovoljno zbunjena da posve zaboravi na hitro
spakiran kovčeg, Agatha je prebacila najnužnije
stvari - pribor za kupanje i pisaći stroj - u prostrani
Bentley. Prije negoli je kročila u njega, na trenutak je
zastala i čeznutljivo pogledala u svoj automobil.
Trebate razumjeti koliko je obožavala taj automobil.
Koliko je samo bila ponosna što ga je sama kupila,
novcem koji je zaradila pisanjem. Možda je upravo
sada netko sjedio pokraj vatre i, gonjen nesanicom,
gutao stranice njezina najnovijeg romana, Ubojstvo
Rogera Ackroyda. Utjelovljenje svega toga u njezinim
je očima bio taj divni mali automobil koji se sad
ljuljuškao na rubu uništenja, kao i njezin život.
Odluka je pala. Ostavit će ga i sjesti u drugi
automobil.
Vozio je Irac. Agathi se uvijek nekako činilo da ako
se muškarac i žena voze u automobilu, muškarac je
taj koji vozi. Cesta se pružala pred njima pusta i
tamna pod sjajem zvijezda. Polumjesec je izumirao
na nebu. Goli se vjetar uvlačio u vozilo tresući
staklima u okvirima. Bentley nije bio tako uščuvan
kao njezin automobil.
Rijetko se uopće našla u situaciji gdje luta
svijetom nad koji se već nadvio mrkli mrak.
Muškarac koji je sjedio do nje i upravljao
automobilom bio je toliko drugačiji od njezina
supruga. Upravo u tom trenutku, polubudna i
polusvjesna ruševina u koje se njezin život pretvarao,
Agath'a je shvatila kako joj koža ponovo pristaje.
Uhvatila je sebe kako razmišlja ili, točnije, osjeća.
Divne li pustolovine.
 OVDJE POČIVA SESTRA MARY

.
Godinama nakon boravka u samostanu - godinama
nakon hotela Bellefort - dobila sam još jednu bebu,
djevojčicu kojoj sam nadjenula ime strine Rosie. Zelja
mi je bila imati više djece, ali za Archieja je po jedno
dijete od svake supruge bilo dovoljno. Nije volio da
djeca oduzimaju pažnju namijenjenu njemu.
Posvetila sam se zadatku da budem supruga kakvu
je želio i nije mi bilo teško obasipati izljevima ljubavi
vlastito dijete tijekom dana i supruga navečer. Za
razliku od Agathe nikada nisam postala spisateljica.
Taj je vlak za mene prošao.
Ali u redu. Voljela sam biti majka i voljela sam
svoju malu Rosie. Ipak, stotinu beba, tisuću, nikada
neće nadomjestiti gubitak prve.
.

Posrnule. To su nam redovnice govorile da smo mi.

Posrnule.
Gospodin Mahoney zvao je samostan
dobrotvornom ustanovom. Časne sestre će dobro
skrbiti o tebi. Meni je sve to užasno nalikovalo na
radnu ubožnicu koju sam srećom izbjegla. Kasnije
sam saznala neke povijesne činjenice. Negdje između
1900. i 1906. Pelltstown, prva posebna ustanova za
neudane majke, osnovana je u okrugu Dublin.
Nedugo nakon toga slijedio je samostan u Sunday’s
Corneru, U zamjenu za ono što su nazivali našom
dobrobiti, radile smo bez plaće sve dok ne bismo
rodile. Našu su djecu zadržavali u samostanu - prvo
u jaslicama, a kasnije s druge strane onog visokog
betonskog zida - sve dok ih netko ne bi usvojio,
udomio ili ih ne bi preselili u sirotište. Bilo je
predviđeno da nas prebace u okružnu bolnicu u
Gorku dva tjedna prije termina, ali tog proljeća jednoj
je djevojci puknuo vodenjak za vrijeme čišćenja
travnjaka, kad je zamahnula teškim srpom pri košnji
trave. Porodila se na madracu do praonice bez
liječnika ili babice. Tek je nekoliko djevojaka bilo uz
nju. Nakon porođaja časne su sestre odvezle nju i
dijete u bolnicu u farmerovu kamionu. Deset dana
kasnije vratila se na travnjak brati tratinčice, plijeviti
korov i, po potrebi, kositi srpom.
Neke od djevojaka radile su na farmi koju je držao
samostan - starale su se o patkama, muzle krave i
okopavale krumpir - pod stalnom paskom redovnica.
Mene su držali unutar kapije. Možda su časne sestre
uočile iskru bijega u mojim očima. Održavala sam
groblje i prala rublje, četveronoške ribala podove.
Svake bih se večeri sručila na krevet posve iscrpljena.
Od djeteta koje je raslo u meni. Od brige. Od
udaljenosti koja me dijelila od doma. Od buđenja u
pet sati ujutro radi molitve i mise, i rada do šest i
trideset poslijepodne. I možda najviše od svega, zbog
ljubavi prema Finbarru. Iščekivanja da se oporavi,
vrati k sebi, da dođe po mene. Među djevojkama su
kružile glasine da se prije nekoliko godina nečiji dragi
pojavio u samostanu i platio časnoj majci da oslobodi
svoju dragu. Otac Joseph ih je nekoliko ujedinio u
brak u obližnjoj župnoj crkvi. Nisu sve djevojke u
samostanu nosile dijete muškarca kojeg su ljubile,
ali one koje jesu, uključujući mene, njegovale su taj
san kao jedinu nadu. Finbarrovu smrt nisam
uzimala u obzir kao mogućnost. Nije nam bilo
dopušteno slati ili primati pisma, ali sam bila sigurna
da će mu roditelji reći gdje se nalazim i da će on doći
po mene. Nakon što sam prvi put osjetila bebu kako
udara u trbuhu, počela sam željeti da dođe po nas.
Bess, Fiona, Susanna i ja radile smo u praonici u
podrumu, nad velikim loncima koji su ključali, puni
sapuna. Pod je bio prekriven pločicama s većim sivim
i manjim plavim i ružičastim uzorkom u obliku
kvadrata, okrutna počast bebama koje nam nije bilo
dopušteno zadržati. Vatra pod loncima prekrivala mi
je čelo znojem dok sam miješala plahte i ubruse
velikim drvenim štapom. Iznenada sam osjetila kako
mi se beba miče u trbuhu. Nepogrešno, jasno i
skladno. Protrnula sam zastrašena snagom ljubavi
koju sam u tom času osjetila. Djeca se u trbuhu miču
otkako je vijeka i čovjeka, ali nijedno se od njih nije
pomaknulo baš tako. Premetom, dok su mu se
sićušna stopala odgurivala o moju utrobu, a
mjehurići se u mlazu dizali uvis. Stala sam, zadrhtala
i prislonila ruku na trbuh.
Bess je također prestala miješati i nasmiješila se.
“Poput čarolije je, zar ne?”
Nismo smjele prijateljevati ili čak razgovarati
jedna s drugom ili znati jedna drugoj ime. Ali
naravno, radile smo sve od navedenog. Djevojke u
sličnom sužanjstvu se sprijatelje, neizbježno, kao što
je neizbježno da noć ide za danom. Zahtijevala sam
od Bess i Fione da upamte adresu moje obitelji u
Londonu kako bismo si mogle pisati ako se ikada
izvučemo odatle.
“Je li ovo bilo stvarno?” upitala sam Bess gladeći
trbuh na mjestu gdje sam osjetila kretnje djeteta.
“Naravno da jest.” Bess je bila u višem stadiju
trudnoće nego ja, ali je bila toliko vitka i tanka da se
jedva dalo zaključiti da je trudna ispod pregače i
bezoblične haljine. “Nisi valjda zaista mislila da si
zaglavila ovdje zbog priviđenja?”
Nasmijala sam se. Zvuk me preplašio. Toliko je
dugo prošlo otkako sam čula zvuk smijeha u svojoj
blizini, svoj ili tuđi.
“Budite tiho!” obrecnula se Susanna. Mrzila je
kršiti pravila. Bila je najstarija od cura u samostanu,
moglo joj je biti tridesetak. To joj je bio drugi boravak
ovdje. Kod prve trudnoće njezino je dijete usvojeno
nakon šest mjeseci, a ona je ostala u samostanu još
godinu dana prije negoli je otišla raditi kao sluškinja
kod jedne od obitelji iz mjesta. Vratila se u samostan
ponovo trudna pet godina kasnije.
Sestra Mary Clare, najmlađa i najljubaznija
redovnica, došla je vidjeti kako smo. Bila je dovoljno
popustljiva da nas ne kori zato što razgovaramo.
Prostoriju je ispunilo njezino pjevušenje, jedna te ista
gaelska melodija koja ju je obavijala poput magle
kamo god je išla. Za razliku od ostalih redovnica nije
nosila konopac oko struka. Također, za razliku od
ostalih redovnica nije bila Irkinja nego Engleskinja.
Zvuk njezina glasa bio mi je utjeha. Jednog od prvih
dana u samostanu upitala sam je kako je dospjela u
Irsku.
 “Moj je otac bio Irac. Kad sam bila djevojka, slao
bi me ovamo da radim kod rodbine.”
Srce mi je poskočilo u grudima kad sam u njezinoj
prepoznala vlastitu sudbinu.
Dodala je, tužnim i sanjivim glasom: “Nije sve išlo
kako sam zamišljala.” Bio je to jedini put kada je
nisam vidjela veselu.
Od tog sam dana na nju manje gledala kao
redovnicu, a više kao jednu od nas. Sestra Mary
Clare, u to sam bila sigurna, u samostan je stigla
težim putem. Kad je ušetala u praonicu, nisam se
požurila natrag na posao nego sam ostala stajati, s
rukama izvan sudopera, prstima raširenima na
trbuhu.
“Dijete se pomaknulo?” rekla je sestra Mary Clare
prilazeći mi bliže. Obgrlila me jednom rukom, a
drugu nježno položila na moj trbuh.
“Da.”
“Čestitam, majko.” Izvukla j e svoj rupčić i
posušila mi graške znoja s čela. Bila je desetak
godina starija od mene, glatka i čista lica koje je
uvijek uljepšavao osmijeh. Nijedna od redovnica nije
nas nazivala “majkom”. Obično su nas zvale
djevojkama.
Vratila sam se poslu. Beba se opet pomaknula i
odjednom se više nisam osjećala samom, kao što sam
mislila. Još je netko bio uz mene, član obitelji, meni
najbliža osoba, ikada na svijetu. Bess je svoju pažnju
ponovo posvetila pranju, ali mogla sam joj vidjeti
lagani osmijeh na rubovima usana. Pravile smo si
društvo u ljubavi za vlastite bebe.
 Druga opatica, sestra Mary Declan, provirila je
glavom u sobu.
“Otac Joseph te traži, Bess.” Za razliku od svoje
mlađe kolegice, sestra Mary Declan jest nosila
konopac oko struka i nije ga se libila upotrijebiti, ma
kako mlade ili trudne bile. Sve smo spustile pogled.
Bess je osmijeh nestao s lica, obrisala je ruke o
pregaču i ponizno pošla za redovnicom. Sestra Mary
Clare ih je slijedila.
“Jadna djevojka”, rekla je Fiona dok je gledala
Bess kako odlazi. “Pretpostavljam da otac Joseph zna
što je najbolje za nas, zar ne?”
Nisam mogla zaključiti zna li Fiona uistinu zašto
je otac Joseph pozvao Bess k sebi. Fiona je odrasla u
sirotištu. U trinaestoj su je pustili da ode raditi kod
neke daleke rodbine. Nekoliko mjeseci kasnije župnik
njihove župe doveo ju je ovamo. Nikad Fionu nisam
čula da govori ni riječi o ocu djeteta. Samostan je
vrvio djevojkama koje su dočekale svoje muškarce iz
rata, ali sad su svi ti muškarci pomrli od gripe, ili u
Irskom ratu za neovisnost, ili su jednostavno
nastavili sa svojim životima bez osvrtanja za sobom.
Neke od nas, naravno - poput Susanne i Fione, i
mene same, mislila sam - nisu se razočarale u
muškarce koje su voljele, ali su podnosile nešto
mnogo gore. Fionino dijete imalo je već godinu dana.
Nedavno je prebačeno iz jaslica u drugo krilo
samostana. Fiona se uzdala u veliku želju boje
maline na djetetovu čelu koja bi, mislila je, mogla biti
prepreka pri usvajanju. Nije uspijevala zamisliti išta
onkraj samostana, ni za sebe ni za bebu, niti ono što
će uslijediti.
Fiona nikada nije sumnjala u časne sestre ni u
svećenika. Oni znaju što je najbolje za nas, uporno je
mrmljala. Oni znaju najbolje.
“Bess će biti u redu”, zacvrkutala je i zamiješala
svoj kotao poput neke mlade, bezopasne vještice,
pune nade. “Njezin će dragi doći po nju i oni će se
vjenčati. Sigurna sam u to, Nan.” Iako nisam pitala
kako ili zašto je tako sigurna, ona je sama dodala:
“Jednostavno sam sigurna.”
Radost prouzrokovana bebinim pokretima
pomalo je izblijedjela. Fiona je imala crvenu kosu i
pjegice; njezina je svijetla koža bila znojna i rumena
od pare u praonici.
“Bessin dragi je Amerikanac”, rekla je Fiona
Susanni. “Upoznala ga je dok je viđala ranjene
vojnike u ratnoj bolnici.”
“Majka je nikada nije smjela pustiti među
vojnike”, procijedila je kroza zube Susanna. “I molila
bih vas dvije da prestanete razgovarati.”
“I dalje mislim da će njezin muškarac doći po
nju”, dodala je Fiona zanemarivši Susanninu molbu.
“Molim se za to. Po onom što ona kaže, njezin je dragi
dobra osoba.” Fiona je pustila svoj štap. “Stanimo na
trenutak i pomolimo se za Bess. Časne se sestre ne
bi smjele naljutiti ako nas uhvate da molimo, zar ne?
Mala pauza za molitvu? Za Bess i njezino dijete i da
žive svi sretni i zadovoljni?”
“Časne se sestre mogu naljutiti na što god im
ćefne”, rekla je Susanna ne mičući se sa svojeg
mjesta. “Ako ti to još nije jasno, nikada ti ništa neće
biti jasno.”
Susanna je imala pravo, ali Fiona i ja smo
svejedno sklopile ruke i čelom se naslonile jedna o
drugu. Molitva me nije spriječila da se brinem. Taj će
otac Joseph kasnije svoju pažnju s Bess preusmjeriti
na mene. Pravila sam se da ne znam što se događa
kad je on pozove k sebi, ali danas, pomislivši na
Bessinu bebu koja se micala kao i moja, ne mogu se
oduprijeti užasu. Bojala sam se da je Finbarr mrtav
jer sam znala da je to jedino što ga je moglo spriječiti
da dođe po mene.
Čarobni Finbarr. Ako me itko mogao izbaviti
odatle, bio je to on. Zatvorila sam oči, naslonjena na
Fionu, i zamislila ga kako drži lopticu za tenis visoko
u ruci.
Zaželi želju.
Nas dvoje - ne, nas troje - kako odlazimo odavde,
svi zajedno, sigurni.
Ostvarit će se.
Sestra Mary Frances upala je u praonicu i
odalamila Fionu svojim štapom po leđima.
“Dosta je bilo”, rekla je stara redovnica, kao da je
molitva bila nešto na što mi nismo imale pravo,
barem ne bez dopuštenja časnih sestara. “Samo ćete
mukotrpnim radom isprati svoje grijehe.”
Fiona se pridigla i umjesto da se previja od bola,
nasmiješila se. “Imate pravo, sestro.” Glas joj je
zvučao umiljato i čisto. “Znam da imate pravo.”
 Vratila sam se svom loncu. Fiona je pogurnula
kolica puna mokrih plahti koje je trebalo staviti sušiti
na krov. U to je doba dana možda mogla čak i krišom
vidjeti svog malenog dječaka u dvorištu. Brinula se
jer još nije prohodao. Zar već nije trebao hodati?
kanila me pitati po povratku.
Pokušala sam sebe uvjeriti da su moje molitve
djelovale što se tiče Bess i oca Josepha. Kao da sam
to imala u sebi, da molim za sve osim za vlastitu bebu
i samu sebe, unatoč neizmjernoj ljubavi.
 NESTANAK

Četvrti dan
Utorak, 7. prosinca 1926.

Agatha je povukla ruku iz Chiltonove čim je čula

svoje ime. Kako lije samo glupa bila da otvori vrata.
Finbarr joj je lijepo rekao da se pritaji. Nije joj doduše
rekao da nikome ne otvara vrata, ali valjda zato što
nije očekivao da če itko pokucati ili pak da će ona biti
dovoljno šašava da ikome otvori. Ali upravo se to
dogodilo. Agatha je djelovala nošena instinktom. Ako
tko pokuca dok nema batlera, svaka dobro odgojena
dama poći će otvoriti. Koliko samo utjecaja odgoj ima
nad nama, pomislila je Agatha i uspravila
kralježnicu, kao da je to moglo riješiti problem koji je
prouzrokovala svojim finim manirama.
“Bojim se da ste pogriješili. Ne poznajem nikog
pod tim imenom.”
“Imam vašu fotografiju. Ondje je u automobilu.
Želite li je vidjeti?”
“Fotografiju?” mahnula je rukom pokraj lica kao
da tjera dim. “Jedno je lice na fotografiji vrlo nalik
drugom, zar nije tako?”
Zaista su poslali tu silnu policiju sve do
Yorkshirea da je nađu? Koliko nepotrebne galame.
Treperio joj je želudac. Ako su je sve dovde došli
tražiti - gdje nitko na svijetu ni zamisliti nije mogao
da će poći - tko zna kamo su sve bili spremni otići po
nju? Sama pomisao na to što će misliti njezini novi
dragi dobročinitelji - novi agent i novi izdavač - kad
doznaju za taj ponižavajući kaos.
“Gospođo Christie”, rekao je blago muškarac.
“Ime mi je inspektor Frank Chilton i ovdje sam u ime
policijske uprave grada Leedsa. Dobio sam zadatak
da vas nađem iako, moram priznati, nisam vjerovao
da je to moguće.” » ,
Imao je prijazno lice i manire. Fin i pristojan.
Agathi je odmah postalo jasno da će ga se lako riješiti.
“Ispričavam se, inspektore Chilton, vjerujem da me
niste dobro čuli. Ja nisam Agatha Christie.”
Shvatila je da Chilton gleda mimo nje, prema
mjestu na kojem je stala pisati, na dugom seljačkom
stolu na koji je naslagala bilježnice, pisaći stroj.
Povukla je vrata iza sebe, prepriječila pogled.
“A tko ste vi onda?” Ton mu je i dalje bio pristojan,
ali i dovoljno čvrst da je podsjeti da je policijski
inspektor koji očekuje odgovor.
“Mislim da se to vas ne tiče. Moj će se suprug
uskoro vratiti. Ah, eno ga gdje dolazi.”
Osjetila je kako joj osmijeh navire spontano kad
je ugledala Finbarra u prilazu, s rukama u
džepovima, rumenih obraza. Njezina je reakcija bila
posve spontana. U protekla četiri dana gotovo da se
nisu razdvajali. Malne da je poželjela da Chilton
povjeruje da je mogla biti udana za nekog tako
mladog i naočitog.
“Što se događa?” upitao je Finbarr, sad već pred
vratima. Vreća koju je nosio na ramenu bila je
nabrekla od, mogla je to poprilično sigurno reći,
jabuka. Tog jutra spomenula mu je da voli jabuke i
eto jabuka. S obzirom na doba godine mogla se
zakleti da su sorte orange pippin. Jedva je čekala
zagristi u jedan od tih sočnih hrskavih plodova.
“Dragi.” Nije bio prvi put da ga tako zove. Imao je
noćne more. Kada bije probudila njegova
zapomaganja, približila bi mu se i smirivala ga. Smiri
se, dragi, smiri se, govorila bi. Na sigurnom si. Finbarr
se malčice prenuo kada ga je tako nazvala, sada,
usred bijela dana i to pred neznancem.
“Ovo je inspektor Chilton. Čini se da me zamijenio
sa stanovitom gospođom koja je nestala. Kako ste
ono rekli da se zove? Ta nesretna' gospođa koja se
izgubila?”
“Gospođa Agatha Christie?”
“Oh, Gospode. Nesretnica. Iskreno se nadam da
će biti dobro, a vama želim da je ubrzo pronađete.”
Fine manire možda je i jesu navele da otvori vrata, ali
bile su i iznimno korisne kad se trebalo otarasiti
nametljivih stranaca. Trebala je samo slijediti
predložak.
“Eto, sve smo riješili”, zaključi sigurno Finbarr
gledajući prema inspektoru. Prošavši pokraj
Chiltona, uputio je Agathi previše kurtoazan pozdrav,
kakav nijedan muškarac na Zemlji ne bi uputio
vlastitoj supruzi. Htio je zatvoriti vrata kada je
Chilton podigao ruku i zaustavio ga.
Finbarr je obujmio Agathu oko ramena. Ona se
opet nasmijala. U samo nekoliko dana otkrili su da
imaju mnogo toga zajedničkog. Ljubav prema psima,
na primjer. Gotovo da su mi draži od ljudi. On se
složio i dometnuo: Barem od većine ljudi. Prošle noći,
kada ga je probudila iz jednog od njegovih užasnih
snova, palo joj je na pamet da ga poljubi kako bi ga
utješila. Nan je to i zaslužila, zar ne?
Sada, gledajući u Chiltona, samu je sebe
zaprepastila istom pomišlju, da ga poljubi. Unatoč
prijetnji koju je predstavljao po njihovo skrovište,
Chilton je bio pristojan. Podsjećao ju je na Tommyja,
zaručnika kojeg je ostavila zbog Archieja. Samo što
se nije zacrvenjela. „To se valjda događa ostavljenim
suprugama. Te misli o ljubljenju drugih muškaraca.
Nije bila sigurna kako se taj poriv uklapao u njezino
uvjeravanje Finbarra da im je u zajedničkom interesu
uvjeriti Nan da se ostavi Archieja. Dio nje bio je
uvjeren da ništa ne bi ublažilo Archiejevu vezu s
drugom ženom kao veza s drugim muškarcem.
“Oprostite”, rekao je Chilton, “ali s obzirom na
sličnost, morat ću inzistirati da mi kažete svoje ime.”
“Ime joj je Nan Mahoney.”
Kako li je samo bio banalan i predvidiv Finbarr
kada je posegao baš za tim imenom. Agathi se
osmijeh ocijedio s usana.
“Znači, ako odem provjeriti u zemljišnik”, nastavio
je Chilton, “pisat će da je ovo kuća Mahoneyjevih?”
“Naravno”, rekla je Agatha, u isto vrijeme kad je
Finbarr. rekao: “Unajmili smo je.”
Pogledali su jedno drugo. Uhvaćeni u laži. Ali koga
je bilo briga? Ona nije počinila nikakav zločin, osim
što se okoristila tuđom kućom, što samo po sebi i nije
djelovalo kao bogzna kakav prekršaj.
 “Dobro me slušajte, gospođo Christie. Znam da
ste to vi. Mogu vam dati još jedan dan da malo
promislite o svemu i pripremite se. Vratit ću se
ujutro, pa možemo zajedno odlučiti što ćete kazati
suprugu. Mogu vam reći da je jako zabrinut.”
Agatha se nasmijala, toliko napasno da je time
zasigurno smrvila sumnju koja je još postojala glede
njezina identiteta.
Finbarr je rekao: “Ugodan vam dan, inspektore.”
I zatvorio je vrata. Prije nego je povukao ruku s
njezina ramena, laganim ju je stiskom pokušao
utješiti. Njezin zaštitnik.
“Budi bez brige”, rekao je.
.

Chilton je odšetao natrag do automobila s potpunim

neredom u glavi. Pokušavao je posložiti ono čemu je
upravo svjedočio. Zamislimo li da je Engleska plast
sijena, sa stotinama policajaca koji trijebe slamčice,
vjerojatnost da je baš on bio taj koji se nabo na iglu,
komično je mala. Uzeo je fotografiju i ponovo je
proučio. To je bila ona, to je ista žena, u to je bio
siguran. Bila je živa i neće je naći na dnu nijednog
jezera. I to je bila sretna okolnost, unatoč hrpi pitanja
koju je potezalo njezino pojavljivanje - identitet
mladog Irca, za početak, kojeg je Chilton tog dana
vidio kako grli dvije posve različite žene kojima to
očito nije smetalo.
Što je sad Chilton trebao učiniti? Pištoljem je
otjerati do automobila? Ili je možda odmah trebao
otići u Leeds i javiti prijatelju Samu Lippincottu da ju
je pronašao?
 Ne. Dao joj je obećanje i valjalo ga je ispuniti. Dat
će joj još jedan dan da se sabere. Dat će sebi još jedan
dan u hotelu Bellefort kako bi sve to isprao sa sebe u
bazenu. Jest će jorkširski puding i naspavati se u
krevetu koji je barem dvostruko širi od bilo kojeg
kreveta u kojem je do sada spavao. Da se ispostavilo
da je gospođa Christie u opasnosti, to bi bilo nešto
drugo. Ovako je izgledalo da se zagubila u ponešto
rustikalnom ljubavnom gnijezdu s naočitim Ircem.
Ne. Neće prijaviti Agathu Christie, ne danas. Nije
bio siguran zašto je uopće donio takvu odluku.
Možda će sutra promijeniti mišljenje. Ali ne danas.
 NESTANAK

Peti dan
Srijeda, 8. prosinca 1926.

Brak ima snagu, rijetko prepoznatu u kolektivnom

imaginariju. Nisam je nikad posve razumjela dok se i
sama nisam udala. Bilo da je riječ o braku
sklopljenom iz interesa ili o braku koji počinje u
tajnosti, šaputanjem i strašću kojoj je nemoguće
odoljeti. Čak i kada počiva na ogorčenosti i s
vremenom odumire, brak stvara vezu koju nije lako
raskinuti. Kada mu je supruga nestala, Archie se
povio pod jarmom za koji je bio uvjeren da je sa sebe
zbacio. Tijekom posljednje dvije godine, otkako sam
se pojavila ja, na svoju je suprugu mislio ponajprije
kao na “Agathu”. Sada kad je nestala, možda čak
podlegla opasnosti, ona je za njega postala - reklo bi
se da ju je tako zvao čak s novootkrivenim žarom -
“moja supruga”.
Zamjenik šefa policije Thompson nije se dao
dirnuti izljevom tjeskobe pukovnika Christieja.
“Znamo za djevojku”, Thompson mu je rekao dan
ranije, čim je nogom kročio u Styles.
Archie je zacijelo bio u iskušenju da odvrati: Koju
djevojku? Ali bio je dovoljno pametan da shvati da
nije imao izlaza. “Znam kako sad to izgleda”, priznao
je odabravši pogrešan, autoritativan ton, povrh onog
skrušenog. “Ali ja svoju suprugu volim i nikada joj ne
bih naudio.” Archie je znao da Agathi nije fizički
naudio, ali bijesni pozornikov pogled doveo je do toga
da se dodatno poželi opravdati. Prisjetivši se
emocionalne boli koju je prouzrokovao svojoj
supruzi, osjetio se ujedno i ogorčeno nevin i ogavno
kriv.
“To ćemo još vidjeti”, rekao je Thompson gledajući
Archieja s jedva zatomljenim bijesom. Kada bi negdje
isplivalo Agathino tijelo, bila bi to tragedija, a jedino
preostalo zadovoljstvo pričinjalo bi mu utamničenje
njezina supruga. Thompson je naredio da se potraga
pojača.
Archie je sjedio za stolom, a pred njim se nalazio
primjerak Agathine pripovijetke, napisah pisaćim
strojem, ali je naslov - Rub - bio dopisan rukopisom
luđakinje. Pero je potrgalo papir. Ponovo ju je
pročitao. Muža je dobro prikazala. A žena, žena je
uništavala suparnicu, gurala je s litice u bezdan.
Archie je tad prvi put na Agathu pomislio sa
strahopoštovanjem: Ne poznajem je, rekao si je.
Uopće je ne poznajem.
.
Možda uistinu i jesu tražili Agathu u svakom kutku
Engleske, ali posebna je pažnja posvećena
Berkshireu i Surreyju. Do srijede su ta dva okruga
vrvjela psima i policijskim osobljem. Čak i
zrakoplovima koji su prvi put korišteni u potrazi za
nestalom osobom. Osoblje Kuće Coworth, najvećeg
imanja u regiji, uzelo je slobodan dan da im stavi na
raspolaganje svoje iznimno poznavanje tih krajeva, u
čemu su nadmašivali policijske snage. Profesionalno
škrtih riječi, svaku su glasinu koju je izlanulo
prijezira vrijedno osoblje imanja Styles zadržavali su
za sebe (nesvjesni da se sobarica Anna već pobrinula
za to, opravdavši tako svoju pripadnost
drugorazrednoj služinčadi). Svi su bili poprilično
sigurni da je gospođa Christie već mrtva i smetalo im
je da je itko osim njih pronađe.
Kako je samo bilo razočaravajuće kada su dva
batlera pronašla smrznuto tijelo nesretne gospođice
Annabel Oliver u plitku potočiću, zaglavljenu u
vitičastu šipražju. Za glasnim usklicima koji su
popratili pronalazak tijela uslijedilo je razočaranje.
Bila je prestare i presitna da bi bila riječ o Agathi
Christie. Njezino je tijelo imalo vrijednost. Ono drugo,
čiji nestanak nitko nije prijavio, nije.
.

Archie je šetao s Peterom niz cestu. Čuo je zrakoplove

kako prelijeću, propeleri su rezali zrak. Psi su bučili
u daljini. Njihov je zvuk postao sveprisutan otkako je
Agatha nestala.
Ako je njezina namjera bila ta da ga dovede do
ludila, zaslužila je naklon. Peter je neposlušno
zatezao uzicu, pa ga je Archie potegao k sebi. Taj ga
pas nikada nije volio. Ali zamjenik šefa policije
Thompson zamolio ga je da povede psa na mjesto gdje
je pronađen Morris Cowley. Mogao se odvesti
automobilom, ali se nadao da će zrak - bolje rečeno
vjetar, istinski hladan, od onih koji režu kožu -
nekako olakšati nelagodu koja se kovitlala u njegovu
prsnom košu. Što sam učinio, što sam učinio? Sasuo
si vlastiti život u komadiće, eto što. Prouzrokovao taj
sablažnjujući kovitlac koji se nije prestajao dizati oko
njega. Ta je potraga bila kao da je Agathina tjeskoba
oživjela. A uzrok je bio on, i djevojka koja je dobro
igrala golf. Novine su blebetale o Agathinu nestanku
na sve četiri strane svijeta. Policija je bila upoznata s
njegovim preljubom, ali nije im pošlo za rukom naći
Nan da je ispitaju (bio mi je iznimno zahvalan što sam
se pritajila). Koliko je još vremena imao prije negoli
sve iziđe na vidjelo, sve što je napravio? Kad Agatha
vidi priču o njemu i Nan po svim tiskovinama, hoće li
se predomisliti? Hoće li ga još htjeti natrag? Kad cijeli
svijet bude znao? Ilije zaista upropastio svoj brak,
čitav svoj život zbog nečeg što je sad već smatrao
nevažnim, ludošću, razbibrigom?
Policija je čekala pokraj automobila njegove
supruge koji se još uvijek nalazio u Newland’s
Corneru. Odvukli su ga od ruba rudnika. Pozornici
su Archieja gledali strogo, mnogi uvjereni da je
umiješan u neku prljavu igru. Kao da je to uopće bilo
moguće. Kao da je on uopće takva osoba. Zar na
njemu nisu vidjeli koliko je očajno želio da pronađu
njegovu suprugu?
“Evo nas, Peteru”, rekao je Archie. Pas je opet
zategao uzicu, u smjeru doma. Agatha ga je
razmazila, puštala ga da se pentra po namještaju,
hranila ga iz vlastitog tanjura, šetala ga bez uzice.
Frustriran, Archie se sagnuo da ga podigne. Peter se
bacakao u njegovu naručju cvileći. Dva su mlada
policajca razmijenila poglede. Prizor ih je zabavljao ili
nervirao? Briljantni pukovnik nije bio u stanju
kontrolirati ni sićušna četveronošca, a kamoli
suprugu.
 “Hajde, Peteru”, rekao je Archie i smjestio psa
pokraj automobila, ali Peter nije njuškao, nije radio
ništa. Okretao se oko sebe skvičeći.
“Dobro”, rekao je nervozniji od dvaju pozornika.
“Dovoljno smo vidjeli.”
“Pretpostavljam da jeste”, rekao je Archie.
Oslobodio je Petera uzice, a pas je istom pojurio kući.
“Ne mičite se”, začuo se glas dočim se Archie
zaputio za psom. Bio je to Thompson i izgledao je, ako
je to moguće, strože nego inače. Archieju se činilo kao
da ga želi okovati u lance.
Zaustio je da nešto kaže, ali glas jednostavno nije
izlazio. Umjesto toga, čuo se samo Thompsonov, koji
je pokrivao što god je Archie kanio reći i to riječima:
“Bojim se da imamo novosti za vas. Moji su ljudi
pronašli tijelo.”
Tijelo. Agatha? Ne može biti. Na njegovo veliko
iznenađenje, Archieja su izdala koljena. Njegovo
vlastito tijelo, koje ga je uvijek vjerno služilo, mučki
ga je izdalo. Morao se primiti za Thompsonov rever
kako se ne bi skljokao na zemlju.
Thompson se i sam nešto povio u koljenima
koristeći vlastitu težinu kao polugu da održi
pukovnika na nogama. Na licu mu se očitavao
nejasan i zaprepašten izraz lica. Je li to bila bol ili
krivnja?
Moja supruga, pomislio je Archie. Tijelo. Ne može
biti. On to nije mogao podnijeti. U tren oka svijet mu
se pokazao kao nepristupačno mjesto, lišeno oprosta.
Mogao je pustiti policajca, pasti na cestu i plakati, da
je samo bio drukčija osoba.
 .

Ranije tog istog jutra u Yorkshireu Chilton je otvorio

vrata svoje sobe i ugledao gospođu američkog
podrijetla, gospođu Lizzie Clarke, gdje ide hodnikom
odjevena za put. Zatvorio je vrata prije negoli ga je
primijetila i vidio je kako kucka po vratima, jedva
čujnom gestom, kako bije čuo samo gost u toj sobi.
Nitko u susjednim sobama. Kad su se vrata prvo
otvorila, pa zatvorila, gospođa Clarke je nestala u toj
sobi. Chilton je izuo cipele i pohitao niz hodnik kako
bi čuo što govore.
“Donny je primio brzojav”, rekao je glas s
američkim naglaskom. “Moramo skratiti boravak.
Vratiti se natrag u Ameriku.”
Chiltonovim je ušima glas koji je odgovorio -
ženski, britanski - zvučao kao da zna da ih netko
prisluškuje. Bio je preglasan i ne odveć iskren.
“Nadam se da je sve u redu.”
“Da, sve je savršeno. Savršeno.”
Chilton je zamislio dvije žene kako sjede na rubu
nepospremljena kreveta držeći se za ruke. Unatoč
lažnoj noti u jednom od glasova, osjetio je neku vrstu
intimnosti. Vratio se u svoju sobu i sjeo na klupu
podno kreveta kako bi zavezao cipele, za koje je
primijetio da su se gotovo raspale. Danas mora sve
reći Lippincottu. Našao sam Agathu Christie, reći će.
Živu i zdravu. Ni dlaka joj s glave ne fali. Samo želi
malo biti sama.
Možda bi se on i Lippincott mogli nekako
dogovoriti i smisliti neki plan koji bi spisateljici
olakšao situaciju. Mogli bi reći samo suprugu i
nikome drugome, opozvati potragu, pustiti je da se
sama pojavi kada bude spremna.
No, kada bi i uspjeli uvjeriti snage reda da je puste
na miru, tisak joj ne bi dao predaha. Novine diljem
svijeta dizale su pozamašne novce tom pričom.
Gospođa Christie imala je vrašku sreću što ju je
našao netko od policije umjesto novinara. Izabrala je
jedino mjesto u Engleskoj gdje je nitko ne bi tražio.
Ali su je ipak našli. Tako to ide. Ne možeš se dugo
skrivati. Odjenuo se i uputio dolje na doručak.
Clarkeovi su bili na recepciji i podmirivali račune s
gospođom Leech.
“Kako smo jutros?” pitao je sve troje. Izvukao je
cigaretu i prinio je usnama, ali nije ju pripalio.
Gospođi Clarke je na djelić sekunde bilo neugodno,
ali se odmah nakon toga skrila iza uobičajene
nedokučivosti.
“Dobro jutro”, rekla je zakotrljavši američko r.
Njezin suprug nije rekao ništa. Pružao je novčanice
gospođi Leech.
“Zahvaljujem, gospodine Clarke”, rekla je gospođa
Leech.
“Lijepo od vas što plaćate puni iznos.”
Nekolicina je gostiju otišla nakon dvostrukog
nemilog događaja i nisu svi bili jednako velikodušni.
“Pomolit ću se za vaš siguran put kući.”
Gospodin Clarke vratio se Chiltonu. Izvukao je
kutiju žigicu iz džepa i pripalio inspektoru. Lizzie
Clarke je rekla: “Jedva čekam, zapravo. Ponovo
putovati brodom. Držim da su ove tople kupke
precijenjene. Bez uvrede.” Uputila je pogled pun
isprike gospođi Leech. “Milija mi je hladna voda.
Između otvorenog mora i vrele špilje pune pare,
uvijek ću odabrati more.
Suprug je vratio kutiju žigica u unutarnji džep
jakne i naslonio ruku među Lizziene lopatice lagano
je pogurujući prema izlazu kao u nekakvu završnom
plesu.
“Bon voyage”, rekao je za njima Chilton, prateći ih
pogledom. Portir je prošao gurajući pred sobom
kolica s njihovom prtljagom, malobrojnom, sve u
svemu. U to je Chilton rekao gospođi Leech: “Kako
čudno da netko prijeđe sav taj put kako bi ostao tek
nekoliko dana... čovjek bi pomislio da žele barem
malo proputovati i kontinentom.”
Ona ga je upitala treba li mu slučajno telefon. Nije
mu tek slučajno trebao, trebao mu je u svakom
slučaju. No odbio je i zahvalio se. “Ne još, kasnije.
Nego, znate li slučajno ima li u Harrogateu mnogo
napuštenih kuća?”
“Napuštenih, ne. Onih u kojima trenutačno nema
nikoga, da. Ima ih nekoliko. Mahom ladanjske kuće
ljudi iz grada koji rijetko dolaze. Više bi im se isplatilo
da odsjednu u hotelu. Osobno mi se grad nikada nije
previše omilio, gospodine Chilton.”
“Ni meni”, povukao je rubove jakne od tvida,
nekako mu se učinila labavom, kao da je dosta
smršavio. Jesti je važno, podsjetio je samog sebe.
Važno je i raditi. Gurati naprijed.
Uputio se u polupraznu blagovaonicu. Među
rijetko raspoređenim gostima sjedila je i mlada žena.
Gledala je kroz prozor dok se pred njom hladila
nedirnuta šalica čaja. Chilton joj je prišao bez
okolišanja.
“Je li slobodno?” upitao je povukavši stolicu
prema sebi.
Nije mi ostavio izbora. Morala sam reći: “Da.”
.

U odnosu na mene inspektor Chilton bio je u

prednosti na način na koji obično policajci i jesu. Nije
znao kako sam povezana s Agathom Christie, ali je
znao da jesam povezana. Nisam znala kojim sve
informacijama raspolaže. Meni se još lagano vrtjelo u
glavi od vijesti koje sam saznala od Finbarra u čijoj je
priči mi značilo on i Agatha, Agatha koja se zajedno s
njime skrivala ovdje u Harrogateu. Kako bi mi se tek
vrtjelo da sam znala da Chilton to zna? Ovako mi je
on bio jedna od manjih briga.
Veća briga bio je Finbarr i posljedice koje je
njegovo uplitanje u priču moglo imati za moju
budućnost. Kako sam se mogla vratiti Archieju u
naručaj nakon zagrljaja s Finbarrom? Psihologija se
mora poštovati. Psihologija, moja psihologija,
odradila je dobar dio posla u nadilaženju oprečnih
osjećaja koje je sa sobom nosio moj plan da postanem
Archiejeva supruga. S Finbarrovim ulaskom na
scenu sve je moglo otići kvragu.
Prije tri godine, kada sam bacila oko na Archieja,
znala sam damu nema smisla prići. Umjesto toga,
ugodno sam se smjestila u njegovo vidno polje.
Doznala sam što voli i to postala, skretala sam pogled
Umjesto da sam puštala da nam se oči susretnu.
Savršen golferski zamah i sramežljiv osmijeh.
Slijedila sam recept, poput onih po kojima spremamo
savršen kolač. Svakim sam korakom bila bliže
željenu rezultatu.
Chilton se nije činio kao čovjek kod kojeg bi takva
igra bila potrebna. Bio je pristupačan. Skroman, ali
ne na ponizan način. Bio je ugodan. Smiješio se
poput janjeta dok je namještao ubrus. Sve je na
njemu bilo izlizano - odjeća, lice, kosa, koja je
očajnički vapila za češljem. Naručio je čaj umjesto
kave.
“Napetost”, objasnio je pokazujući ruku koja ga je
još dobro služila i koja se lagano tresla. “Još od rata.”
“Žao mije.”
Finbarru se ruke nisu tresle:. Na svakom je
muškarcu rat ostavio drugačiji trag. Sviđalo mi se to
što je Chilton odmah otkrio svoju slabost. Nije ju
pokušao sakriti.
“Vidio sam da vam je prijateljica otputovala.”
“Prijateljica?”
“Da, gospođa iz Amerike, gospođa Clarke.”
“Spomenula je da možda odlazi. Ali ne bih rekla
da smo bile prijateljice. Upoznale smo se ovdje prije
nekoliko dana.”
“Zaista?”
“Da. Nisam nikada bila u Americi.”
‘A ovo je bilo njezino prvo putovanje u Englesku?”
“Ne sjećam se da smo to spominjale.”
Chilton me uznemiravao svojim pogledom.
Ispitivao me i nije se to trudio skriti. Nije očijukao sa
mnom, pretraživao me. Pomno je o svemu promišljao.
Nisu mi se svidjela njegova pitanja o Lizzie Clarke, ali
u isto vrijeme bio je mio i njegov mi je pogled na lice
mamio osmijeh kao da sam ga imala potrebu tješiti.
Konobarica se približila našem stolu, ali on joj je
mahnuo » da ode.
“Kako znate da ne želim nešto naručiti?” upitala
sam. Takvo što Archieju nikada ne bih rekla. Ili
Finbarru, ali on opet nikada ne bi otpravio
konobaricu ne provjerivši želim li ja što.
“Želite li?”
Odmahnula sam glavom.
“Čudna je to priča”, rekao je Chilton.
“Mislite na nestanak? One spisateljice?”
“Ne to. Nisam na to mislio. Iako je i to čudna
priča.”
“Ja mislim da je to predivno. Da žena postane
spisateljica.”
Malo ga je iznenadila ta prepredena promjena
teme. “Naravno, potpuno se slažem.”
“I ja sam nekoć sanjarila o tome. Da postanem
spisateljica. Ali život je za mene imao druge planove.”
Chilton je kimnuo. Nije bio iznenađen onim što
sam mu povjerila. Takve se stvari u hotelima
događaju, daleko od svijeta. Ljudi svašta kažu. Zato
moje brzo prijateljstvo s Lizzie nije bilo nimalo čudno.
„Još ste mladi. Stignete napisati još stotinu
knjiga.”
“Naravno.” Zvecnula sam šalicom o tanjur.
 “Ono što je mene uistinu iznenadilo”, rekao je,
pomalo vraćajući temu na njezino mjesto, “jest smrt
Marstonovih.”
“Zaista. Iznenađujuće. Ispričajte me, gospodine
Chilton. Moj je doručak gotov. Želim vam ugodan
dan.” Položila sam ubrus na stol i ustala. “I dopustite
mi primjedbu, gospodine Chilton: uopće ne izgledate
kao netko tko je na odmoru, u hotelu.”
“Ne sjećam se da sam rekao da sam na odmoru.”
Lagano je trznuo glavom dok je izgovarao te riječi. U
tom trenutku više mi se nije činio skroman. Više
lukav.
“Naravno da niste. Vi ste ovdje jer tražite Agathu
Christie. Želim vam sreću. Ugodan dan.”
Napustila sam blagovaonicu i više nisam znala što
bih sa samom sobom. Razgovor s gospodinom
Chiltonom me iscrpio. Kako li je samo naporno
hodati svijetom nedirnute nutrine.
Kada sada gledam na to vrijeme, ne samo na svoje
dane u Harrogateu nego na godine između dvaju
ratova, često se uhvatim kako mislim da su bile
divne. Mogli smo si dopustiti da vjerujemo da je zlo
poraženo, da se više neće vratiti. Toliko smo
modernih stvari odjednom imali - telefone,
automobile, električnu energiju - ali opet nismo imali
previše i nije nam bilo lako dostupno. Nešto kasnije
nastupit će doba pretjerane buke i zasljepljujućeg
svjetla. Svi ćemo jedni drugima neprestano biti na
raspolaganju. Svjetlo sa zemlje nadmašit će sjaj
zvijezda i više neće biti moguće izvesti ono što sam ja
izvela: pobjeći iz vlastite svakodnevice i iščeznuti u
ništavilo.
Popela sam se do svoje sobe i sjela na krevet.
Uzela sam u ruku Velikog Gatsbyja i stala čitati
nekoliko zadnjih poglavlja. Očima sam prelazila
preko teksta, ali u mislima mi se vrtjela vlastita priča.
Clarkeovi su se spakirali i otputovali. A da ja učinim
isto? U Irsku se više nisam mogla vratiti. Možda da
Finbarru kažem: Zaboravi Ballycotton. Otiđimo
nekamo drugamo. Bilo kamo samo ne u Irsku. I ne u
Englesku. Mogla sam ostaviti Archieja i Agathu
Christie u prošlosti i konačno imati kontrolu nad
vlastitom sudbinom. Početi ispočetka. Kao da je
takvo što zaista moguće.
Jasan je zvuk dopirao kroz prozor. Njsam se
sjećala da sam ga otvorila. Možda mi se samo učinilo
da nešto čujem., Iz hotela sigurno nije dolazilo. Mogla
su to biti dječja kolica koja su se truckala ulicom.
Gotovo da sam bila sigurna da sam čula plač djeteta.
Taj oštri plač koji odaje potrebu, glad. Bol mi je
presjekao prsa, probo ih, kao da iz njih treba izići
mlijeko. Ostavila sam knjigu sa strane, ustala i
zatvorila prozor. Nisam mogla napustiti Englesku,
nikada. Čak ni s Finbarrom.
.

Chilton je bio svjestan činjenice da gospođu Christie

ne može ostaviti skrivenu još dugo. Tratili su se
resursi, ljudi su se brinuli. Pomislio je da bi možda
bilo manje neugodno po nju. Možda bi se dalo sve
demantirati bez velike halabuke kada bi mu ona
samo dopustila da je otpremi kući.
 Odlučio je odmah otići do nje i izložiti joj svoj plan.
Njih bi se dvoje odvezli seoskim cestama. Sve je
manje razmišljao o trenutku dolaska u Styles s njom
u automobilu - kao heroj - a sve više o samom
putovanju. 0 čemu bi razgovarali dok bi se vozili
seoskim cestama?
Ali kad je stigao do kuće u kojoj je našao Agathu,
s namjerom da je uvjeri u svoj plan, nije vidio dim
kako se iz dimnjaka uvija prema nebu. Na mjestu
gdje je prošli put stajao automobil, sada su se mogli
vidjeti samo tragovi guma. Grane koje su ga pokrivale
sada su bile uredno složene. Chilton je lagano
gurnuo prednja vrata, nije ni dodirnuo kvaku, i vrata
su se otvorila pred njim. Prošetao je praznim sobama,
naišao na hladan pepeo u ognjištu. V jednoj od soba
lebdio je lagani miris lavande, a na kredencu je netko
ostavio novčanicu od pet funti.
Chilton je sjeo na krevet i pritisnuo jastuk o lice.
Duboko je udahnuo. Kada u kuću sljedeći put uđu
njezini zakonski vlasnici, od mirisa više neće biti ni
traga, ali sljedeća osoba koja bude spavala na tom
jastuku neobjašnjivo će sanjati polja prepuna
ljubičastih cvjetića.
Možda mu do karijere više nije bilo previše stalo,
ali je trunku ponosa još uvijek posjedovao, a bio je tu
i Lippincott kojemu je morao polagati račune. U
slučaju da mu ne pođe za rukom pronaći Agathu i
drugi put, onaj prvi morat će ostati dobro čuvana
tajna.
 OVDJE POČIVA SESTRA MARY

Spavale smo u spavaonici na drugom katu

samostana, u dugim nizovima uskih kreveta,
stisnute jedna uz drugu. Tijekom dana spavaonica je
bila zaključana da se tko slučajno ne bi išao odmoriti.
Noću, dok smo spavale, vrata su se opet zaključavala,
a ključ su imale samo redovnice. I danas ponekad
sanjam kako samostan guta požar, dok smo mi
zaključane u toj sobi.
Noći su u samostanu bile nemirne, usprkos našoj
iznurenosti. Jaslice su se nalazile odmah ispod nas i
čule smo bebe kako se bude i plaču. Kada je Susanna
posljednji put bila ovdje, samostan je vodila druga
časna majka. Noću bi časne sestre zakvačile odjeću
beba za kolijevku i ostavile ih tako sve do jutarnjeg
dojenja. “To je najgora agonija koju sam doživjela”,
govorila je Susanna. “Čula sam svoju bebu kako
plače, a nisam mogla do nje. Naravno, nije slučajno
da spavamo baš ovdje gdje ih možemo dobro čuti.”
Kažnjavalo nas se na sve moguće načine. Nova
časna majka bila je mekša, barem kad je bila riječ o
djeci. Samo sam je jednom vidjela, na misi, i stajala
je na drugom kraju kapele, toliko daleko da ne bih
ništa znala reći o njezinu licu, dobi, tenu... Za njezina
upravljanja birale su se dvije djevojke koje su trebale
vršiti dužnost noćnih dadilja. Kada bi do nas dopirali
neutješivi vapaji, barem smo znale da djeca nisu
sama, da će ih netko uzeti u naručje i ljuljuškati.
Majke koje su nedavno rodile svako su se jutro budile
u spavaćicama natopljenima mlijekom koje su
njihove grudi ispuštale za djecu koju nisu mogle
priviti uza se.
I djevojke $u noću plakale. Ne samo dojilje nego i
djevojke koje su tek stigle. Plakale su nad vlastitom
nesretnom sudbinom. Djevojke čija su djeca
usvojena ili udomljena ili pak preseljena u obližnje
sirotište iako nisu siročad - majke su im na svega
nekoliko metara udaljenosti kopnjele u čežnji, ufale
se u neostvarivo. Bile smo očajne, a očajnici rijetko
dobro spavaju.
Bessin se krevet nalazio pokraj mojeg. Jedne sam
se noći probudila uz njezine jecaje; pridignula sam se
i škiljila u tami kako bi se uvjerila da je to ona. Ruke
su mi odmah krenule prema ispupčenom trbuhu,
dijete se bacakalo i udaralo me, plesuckalo i
poskakivalo. Nisam još o djetetu razmišljala kao o
“njoj”, ali tako su mi se ti trenuci usjekli u pamćenje.
Ona, moja beba, moja mala djevojčica. Vidim je kako
mi se smije, maše mi. Uzvraćam joj. Šaljem joj
poljupce.
“Bess”, šapnula sam. ‘Jesi li to ti?” Otkrila sam se
i pošla do nje. Prenula se poput ratnog veterana kad
sam joj naslonila ruku na rame. “Tiho, Bess, to sam
samo ja, Nan.”
Prekrila je usta rukom, tresući se, pokušavajući
se smiriti.
Sjela sam na rub njezina kreveta. “Ne moraš
prestati plakati zbog mene.” Nježnom sam gestom
maknula grubo ošišane vlasi s njezina čela. Imala je
umiljato lice, mlado i lijepo. Nije bilo teško zamisliti
nekpg mlađahnog vojnika kako gubi glavu za njom.
Bilo joj je mjesto vani, na slobodi, među svijetom, s
dugom kosom u lijepoj odjeći. Trebala je biti
nasmijana.
“Ne mogu više. Mislila da će me, kad postanem
krupnija, pustiti na miru. Prijeći na nekog drugog.
Ali neće. Neće.” Bess se poduprla laktovima. Bila je u
osmom mjesecu, u najboljem slučaju, ali bila je jedna
od onih žena kojima se trbuh ne vidi. Bila je sitne
građe, uska, sva osim okrugla trbuščića.
Uzela sam Bessinu ruku i poljubila je tražeći
utješne riječi, nešto što bi moglo pomoći: “Mogle
bismo reći sestri Mary Clare.”
Bess mi nije imala srca reći. Sestra Maty Clare već
je znala. Hajde, molim te, nije to ništa što nisi i prije
radila, navodno je rekla cvrkutavim tonom. Kasnije
je malčice promijenila ton, kao da će Bess ikada
zaboraviti ono što je sestra Mary Clare rekla. Nikada
otac Joseph ne bi učinio takvo što. On je Božji čovjek.
Voljela bih da mi je Bess ranije rekla, no njezina
ju je blagost kočila. Uvijek je tražila svijetlu stranu
svega. Rekla je: “A što tu može sestra Mary Clare? I
ona je samo žena, poput nas. Nijedna od njih ne može
ništa. Trebala sam biti dovoljno hrabra i baciti se s
litice prije negoli su me uopće doveli ovamo.”
“Ne govori tako.” Ispričala sam joj, u kratkim
crtama, Colleeninu priču.
“Tvoja je sestra bila pametna djevojka.”
“Molim te, Bess, ozbiljna sam. Ne govori tako.”
“Žao mije, Nan. Zbilja mi je žao. Imam petero
braće i sestru, kod kuće u Doolinu. Nema dana da ne
pomislim na najmlađu sestru, Kitty. Ona vjerojatno i
misli da sam se bacila s litice. Što god da joj je otac
rekao, nije joj rekao da me je ostavio ovdje.” Bess je
legla na bok. Sklopila je ruke i uvukla ih između
obraza i jastuka. “Kitty se obožava fotografirati. Jako
je lijepa. Tek joj je dvanaest godina. Teško mi je bez
nje. Voljela bih da joj mogu reći: Ako se ikada nađeš
u nevolji, ništa ne govori svećeniku, ni tati ništa ne
govori. Nikome ne govori ništa. Samo nestani.’”
Nestani kamo? pomislila sam, ali to sam zadržala
za sebe. Ako igdje na svijetu postoji mjesto u kojem
su dobrodošle trudne neudane djevojke, ja ga još
nisam otkrila.
“Gadi mi se i sama pomisao da bi otac Joseph
mogao dirati nekog poput Kitty”, rekla je ljutito Bess.
“Morala bih ga ubiti. Jednostavne? bih morala.”
Ponovo je počela plakati. Mrzila sam samu sebe
zbog straha koji me obuzeo na pomisao da bi se otac
Joseph mogao uhvatiti mene kad mu Bess dosadi.
Nekoliko dana ranije skrila sam se pred njim. Nestala
sam u kuhinji kad sam ga vidjela gdje ide hodnikom
u društvu sestre Mary Clare. “Sve su djevojke iste”,
čula sam kako govori. Činilo se kao da ga to ljuti.
“Oče, ne možete tako govoriti”, odgovorila mu je
mlada redovnica svojim laganim! veselim tonom.
Gotovo zavodničkim, rekla bih da nisam znala da
tako uvijek govori. “Mi redovnice, na primjer, nismo
takve.”
Otac Joseph je zastao i dodirnuo joj ruku.
“Naravno da niste. Vi ste najčišće među anđelima i
brinete se o najpokvarenijim đavolima. Snježnobijeli
ljiljani naspram otrovna staračca. Čudesa zakona
Tvojega.”
Mi djevojke, vrazi. A redovnice, anđeli, sve iste, s
istim grobom koji na njih čeka. S istim natpisom:
Ovdje počiva sestra Mary. Vidjela sam kako sestra
Mary Frances tuče po dlanovima djevojke jedva nešto
starije od Bessine sestre Kitty. Za mjeseci koje sam
ondje provela, nisu me tukli. Nijednom me nisu
udarili. Gledala sam u pod i činila što su mi rekli.
Poslušnost se činila kao najsigurniji plan. Tada još
nisam znala, nisam još naučila da su najposlušnije
djevojke u najvećoj opasnosti.
Bess je izvukla ruku ispod obraza i pružila je
meni. Ako smo sve iste, a otac Joseph je odabrao
Bess, kada Bess okrupni, može odabrati mene. Ta me
misao mučila jer se u meni mijenjala u ideju da je
bolje da uzme nju nego mene. Jedna od najgorih
posljedica sužanjstva bila je upravo ta što smo
postajale bešćutne i nemilosrdne. Svaka se borila za
sebe.
“Žao mije”, rekla sam joj. “Voljela bih da mogu
pomoći.”
“U redu je”, napravila mi je mjesta, a ja sam legla
pokraj nje. Njezin trbuh o moja leđa, stisnute na
uzanu ležaju. Bile smo toliko blizu da sam iz njezina
trbuha, koji mi je pritiskala o leđa, dobila žustar
udarac. Duboko smo udahnule i ležale načas laka
srca.
“Ova će beba biti snažna”, šapnula je Bess.
“Možda je dječak. Možda će, kada naraste, doći
zahvaliti ocu Josephu u tvoje ime.”
 “Ne, ne bih mu to dopustila. Ja njega moram
štititi, ne on mene. Držat ću ga dalje od svećenika i
od rata. U to ti se kunem.”
„Jesi li već odabrala ime?” Koje god ime da je
odabrala, bilo je kratkog vijeka. Viđali smo ih, parove
koji su pristizali da usvoje našu djecu. U to su
vrijeme žene rijetko rađale u bolnici. Sve se odvijalo
kod kuće. Posljednje bi mjesece provele zatvorene u
kući kako se ne bi previše kretale u visokom stadiju
trudnoće. Bilo je, dakle, lako ne samo ukrasti nam
djecu nego ih i prikazati kao vlastitu.
„Ako bude djevojčica”, rekla je Bess, “nazvat ću je
Genevieve. A dječaka Ronan. To znači ‘mali tuljan’.
Ima li tuljana tamo odakle si ti, Nan?”
“Nema.” Bilo je tuljana na stijenama plaže
Ballywilling, ali nisam se htjela prisjećati tih mjesta.
Irsku je moje srce napustilo. Nije mi više pripadala, a
ni ja njoj. Bila sam iz Londona. Kći svoje majke, ne
Qca.
“Kad ga god na kopnu zadesi nevolja, Ronan će
otplivati. A ako ga neka nevolja snađe u vodi, izići će
na kopno.”
“A zašto Genevieve?” upitala sam.
“To je ime zaštitnice mladih djevojaka. Da bude
jaka, zna skrbiti za sebe.”
Zagrlila sam vlastiti trbuh. Svidjelo mi se kako je
to zvučalo.
“Nevolja ne smije na ovu bebu, ne smije”, rekla je
Bess. “Ja ću se pobrinuti za to.”
 Zvučalo je kao nešto što smo mi željele da bude
istina. Nije bilo važno gdje smo se nalazile. Nas i našu
djecu čekale su samo dobre stvari. Naši će se momci
vratiti po nas. Naša će djeca uvijek biti uz nas. Gledat
ćemo ih kako rastu. Vidjela sam se za kuhinjskim
stolom dok se moje dijete igra s Albyjem oko nogu;
Finbarr kuha čaj dok ja pišem priče. Nisu nam još
oduzele želje. Ne još.
.

Sve su djevojke iste. Propovijed velečasnog Josepha

proganjala nas je do te mjere da smo gotovo
povjerovale u nju. S vremena na vrijeme došlo bi do
kakve pobune, poput djevojke koja je dala petama
vjetra kad su otvorili ogradu zbog mljekarskog
kamiona. Oglasila su se zvona, a redovnice su se
razletjele na sve strane naređujući zatvaranje ili pak
otvaranje vrata. Mi smo klicale znajući da se tako
izlažemo njihovu gnjevu i bile smo razočarane kad se
bjegunka još iste večeri vratila natrag prašnjava i
uplakana lica. Čitav dan besciljna tumaranja nagnao
ju je da shvati da nema kamo.
“Budite zahvalne što imate krov nad glavom”,
govorile su nam redovnice. “To je više nego što bi vam
igdje pružili.”
Ja i Bess jednog smo jutra ribale predvorje.
Podovi koje smo čistile obično su već blistali, ali ljeta
su bila kišovita i djevojke koje su radile u vrtu za
sobom su ostavljale blatnjave tragove. Ostavila sam
Bess na sve četiri kako bih otišla po toplu vodu za
ribanje i na povratku susrela sestru Mary Clare koja
je pjevušila hodnikom.
 “Sestro, pitam se smijem li vas nešto zamoliti...”
“Moja engleska ružo.” Nasmijala se. “Možeš me
zamoliti što god hoćeš. To ti je valjda jasno.”
“Biste li poslali pismo u Ballycotton, Finbarru
Mahoneyju? Tek nekoliko rečenica, da zna gdje sam.”
Na trenutak je oklijevala.
“Ne morate mu reći da dođe po mene. Ne morate
mu ništa reći, tek da je Nan u samostanu u Sunday’s
Corneru. Došao bi po mene, sestro, oženio bi se
mnome, znam da bi.”
“Naravno da bi, to znam i ja.” Prislonila mi je ruku
na rame.
Bila sam koštunjava unatoč trudnoći. Hranili su
nas ostacima. Kruh izjutra i uvečer, siromašan gulaš
usred dana. “Pisat ću tvom Finbarru, Nan. Vjerujem
da si jedna od onih kojima bi se moglo i posrećiti.”
Redovnica me otpratila do predvorja. Nije mi
ponudila pomoć s vjedrima, a vrela mi se voda
prolijevala po potkoljenicama i klompama.
“Sestro”, Bess će. Jedva je ustala. Kameni je pod
bio mokar baš poput nje. Kapljice znoja slijevale su
joj se na obrve.
Sestra Mary Clare pažljivo joj je prišla i punašnom
rukom krenula prema njezinu obrazu.
“Nisam dobro. Imam grčeve i preznojavam se.”
Sestra Mary Clare položila joj je ruku na čelo.
“Čini se da nemaš vrućicu.”
“Molim vas. Mislim da mi se bliži datum. Bol mi
sijeva trbuhom kao da sam na mjesečnim mukama.
Morate me odvesti u bolnicu.”
 “Ti bi, dakle, u bolnicu?” Zbog tona kojim je to
izgovorila zvučalo je kao da se šali, ali i upozorava.
Čak ni ona nije htjela čuti za takve drskosti od nas.
“Moram u bolnicu”, Bess se ispravila već pomalo
beznadnim tonom.
“Pa pogledaj kako si samo sitna. Teško bi čovjek i
povjerovao da si trudna. Tvoje vrijeme još nije ni
blizu, mila, a kad bude, vjeruj mi, znat ćeš. Ne
možemo dopustiti da se tjednima izležavaš poput
kraljice, zar ne?”
Sestra je pogledala Bess pa mene i mora da se
užasnula. “Evo što ćemo učiniti. Pomoći ću ti da se
iskradeš na kat i nakratko se odmoriš. Bit će to naša
mala tajna. Što kažeš?”
“Hvala, sestro.” Bess je klonula ramenima.
Uzela sam joj četku iz vlažnih ruku. Odmor usred
bijela dana bio je pravi presedan. Bilo mi je drago
zbog Bess, ali i sama sam se osjećala bolje. Sestra
Mary Clare možda će zaista pisati Finbarru. Već sam
ga vidjela na ulazu u samostan, prolazi pokraj
trudnih vrtlarica na koljenima, korača prema časnoj
majci ne bi li zatražio moje oslobođenje.
Bess i sestra Mary Clare zajedno su se udaljile.
Nijedna druga redovnica ne bi pristala na to. Bila je
prava sreća što je barem jedna od njih tako ljubazna.
.

Bess je znala da joj redovnica neće biti od pomoći

ugledaju li je. Sve su joj lađe potonule kad je opazila
oca Josepha kako izlazi iz ureda koji je koristio kad
je posjećivao samostan. Bess više nije vjerovala u
molitvu, ali starih se navika teško odreći. Molila se za
to da joj trbuh toliko naraste da više ne može ništa.
Molila se za kilometarski trbuh, da bude najtrudnija
trudnica koja je ikada hodala zemljom.
“Tu si, Bess.” U glasu mu je čula bestidnu slast.
I očaj može biti zamka. Poput ribarske mreže koju
bacaju u zrak pa se širi i spušta nad svoj plijen. Otac
Joseph uvijek je navlačio dobroćudan osmijeh na
hodnicima i u crkvi.
Sestra Mary Clare mu je rekla: “Bess se ne osjeća
dobro, oče.
Vodim je gore da se odmori.”
“Može se i ovdje odmoriti.”
Bess se okrenula k sestri Mary Clare i zgrabila je
za ruku. Ponukana njezinim stiskom, redovnica je
pogledala svećenika koji je stajao prekriženih ruku,
slika i prilika očinskog prijekora.
“Molim vas”, Bess će. “Mene neće saslušati, ali vas
bi mogao.” Sestra Mary Clare se nasmijala, kao da
želi dokazati da je najvedrija osoba na planetu.
“Zaboga! Rekao bi čovjek da te vode pogubiti, a ne na
privatnu molitvu s najčasnijim čovjekom u Corku.”
Bess nije mogla pogledati oca Josepha koji je,
nema sumnje, procvao čuvši izrečenu hvalu. Kao da
bi najčasnijeg muškarca u okrugu poslali u ovakvu
zabit. Bila je uvjerena da su mu one riječi još pojačale
želju da ostane nasamo s njom. Pogledala je sestru
Maty Clare dok, usiljeno vesela izraza lica, odbija
vidjeti ono što joj je pred očima. Ili još gore, odbija
priznati ono što već odveć dobro zna.
 “Sestro, zar zaista vjerujete da ćete u raj kad sve
ovo bude gotovo?”
Redovnica je istrgla ruku iz Bessina stiska, a na
licu joj je zaigrala tamna sjenka. “No, hajde, Bess”,
prosiktala je. “Otac zna što je najbolje za sve nas.
Znaš da je tako.” Naslonila joj je ruku na donji dio
leđa i pogurala je preko praga.
Vrata ureda su se zatvorila. Svećenikov se izraz
lica izmijenio. Pobjesnio je. Kao da je ljutit na Bess
koja ga tjera da okalja čast već okaljane djevojke.
“Rekla si da želiš leći. Lezi onda. Ovdje.” Pokazao
joj je pod iza svog radnog stola, uklonio ovratnik i
bacio ga na pod kao da je riječ o nečemu što se osvaja
tek kako bi moglo biti bačeno na pod.
“Oče.” Glas joj je napuknuo. Mrzila je zvati ga
tako. “Zaista nisam dobro.”
“Već sam čuo slične isprike, zar ne misliš?”
Bilo je uzaludno. Najbrži način do odmora bio je
učiniti ono što joj kaže. Bess je legla. Zatvorila je oči.
“Nećemo tako. Otvori oči. Otvori ih.”
Otvorila je oči. Još otkako je Bess stigla u
samostan, otkako se otac Joseph počeo iživljavati
nad njom, samo je čekala da sve bude gotovo. Čak i
sada, dok se nadala izbavljenju za sebe i svoje dijete,
Bess je znala da nikada neće biti gotovo. Ne dok
svećenik zadnji put ne zagrokće naguravajući se u
nju. Dok ne poravna odoru, a ona ne pobjegne u
hodnik. Ode li ikada s tog mjesta, pozivi li do stote,
svećenikovo lice lebdjet će kao sjenka nad njezinim i
tamom ovijati sve trenutke koji bi trebali biti sretni,
pa čak i njezinu prošlost. Kad god bi pomislila na
braću, zamišljala bi ih kako je ostavljaju pred vratima
oca Josepha. Kad god bi pomislila na mlađu sestru
Kitty, kojoj je bilo tek dvanaest, zamislila bi oca
Josepha koji joj naređuje da legne i da ne zatvara oči.
Tada bi je morala izbaciti iz glave samo da pobjegne
od onog užasa iako je on bio tek plod njezine mašte.
“Mrzim te”, procijedila je Bess i tek potom shvatila
da su joj te riječi zaista sišle s usana. Stisnula se i
pripremila za udarac, no izgleda da su te riječi
zapravo pomogle privesti njezinu današnju patnju
kraju.
Sestra Mary Clare čitavo je vrijeme stajala u
hodniku. Čekala. Smiješila se kao da se ništa nije
dogodilo kad se Bess pojavila na vratima, sva
drhturava, čekajući da je isprati na kat.
“Vidiš”, zapjevušila je sestra Mary Clare, a pjevan
joj se glas odbijao od zidove samostana. “Sad ćeš još
bolje spavati. Otac Joseph zna osnažiti dušu
djevojke, zar ne?”
Bess se ispružila na svom ležaju u našoj
spavaonici. Slušala je škljocanje vrata dok se
zaključavaju i sestru Mary Clare koja odlazi
pjevušeći. S nižeg kata čuo se plač beba, oglašavale
su se jedna za drugom. Jedna od djevojaka koja se o
njima noću brinula otpuštena je iz samostana prije
tjedan dana pa je briga spala na jednu,
preopterećenu djevojku. Ipak, danju je bilo više ruku,
a i redovnice su priskakale upomoć pa se plač ubrzo
stišao.
Kada je posljednji put Bess bila sama u sobi?
Mora da to nije bio čest slučaj jer dolazi iz brojne
obitelji. Bol joj je pulsirao tijelom u ustrajnim
naletima. Sljedeći će ga put odbiti. Neće je biti briga
je li gotov ,s njom, dosta je ugađanja. Možda je i
mogao činiti s nama što god mu je bilo po volji, ali
nije želio skandale. Nije želio da se određene stvari
izgovore naglas. Želio se kretati među nama kao
rumen, očinski lik. Pobožan i milostiv. Nije se doimao
milostivim kad se istrgnula iz njegovih mesnatih
ruku. Nije se doimao milostivim kada se nadvijao nad
nju. Ponekad bi ležala pod njim i pogledom tražila
predmete koje bi mogla dohvatiti i zarinuti mu ih u
vrat. Mogla bi mu zarinuti i zube. Da mu ih zarine u
jugularnu venu, koja je tako blizu i tako nezaštićena,
i snažno stisne, bi li ga raskrvarila, bi li krv potekla
po njoj, bi li bez glasa pao pokraj nje, stišćući ranu?
Ima li vremena ugrabiti nešto, možda teški stakleni
uteg za papir s njegova stola ili pak lampu, nož za
otvaranje pisama, i dokrajčiti ga?
.

Četkom sam ribala izblijedjele fuge, donji me dio leđa

ubijao i razmišljala sam o Bess. Zamišljala sam
sestru Mary Clare kako namjerno zaboravlja
zaključati vrata spavaonice. Brzonoga Bess bježi
unatoč poodmakloj trudnoći. Nailazi na neka
otvorena vrata. Njezin američki vojnik čeka je pred
samostanom. Nije nam se povjeravala o njemu pa mu
nisam znala ni ime niti kako izgleda. Ali zacijelo bi se
pojavio u uniformi. Spašena je i više je nikada ne
vidim, ali ne dopuštam si da mi nedostaje. Jer njezin
bi bijeg bio pravi dokaz. Svaka od nas mogla je u bilo
kojem trenutku biti spašena. Jednog ću dana i sama
biti kući u Londonu i stići će mi pismo s dobro
upamćene adrese. Možda ćemo si pisati da
obavijestimo jedna drugu kako je sve završilo na
najbolji mogući način.
Bess je bila na katu i nije pobjegla nego zapala u
san iz kojeg se nije mogla trgnuti. Zamišljala je svoju
sestricu Kitty u kutu sobe. Moraš se probuditi, Bess,
Kitty ju je dozivala i Bess se svojski trudila držati
vjeđe otvorenima, zaustiti štogod: Moraš pobjeći,
Kitty, moraš pobjeći odavde. U daljini je čula korake
sestre Mary Declan, odzvanjali su spavaonicom, bila
je bijesna što je netko dopustio Bess da prilegne. A
Bess se osjećala kao da je na dnu bazena,
kilometrima duboka bazena. Nad njom natruha
svjetla i jeka. No nije mogla doplivati do vrha. To
nikako nije mogla. Zamišljala je da su koraci sestre
Mary Declan zapravo Kittyni, a Kitty nije trčala k njoj
nego od nje, jurila je kao vjetar, koliko su je nosile
dvanaestogodišnje vretenaste noge, jurila je brzo i
sigurno, jurila je daleko. Znajući da je Kitty na
sigurnom, Bess je mirne duše mogla ostati pod
vodom. Sve nad vodom bilo je zlo i opako. Ostavite
me ovdje, mislila je. Ne vraćajte me gore.
Nije znala da se naposljetku njezin američki
vojnik pojavio na pragu njezina oca. “Oženit ću je čim
je puste van”, obećao je dočim je saznao gdje je Bess
završila.
“Bess!” zaurlala je sestra Mary Declan. Pljusnula
ju je prvo po jednom, a zatim i po drugom obrazu. U
njezinim udarcima nije bilo bijesa, samo strah.
Sestra Mary Clare odigla je pogled i stisnula raspelo.
Svim redovnicama bilo je silno važno da budu
uvjerljive svima koji su ih zvali anđelima. Do večeri
će već sve jedna drugoj oprostiti, izmoliti krunicu.
Ispovjediti grijehe i dobiti oprost samo kako bi ih
izjutra ponovo počinile.
Bilo je prekasno za bolnicu, bilo je prekasno čak i
da” je odnesu dolje i polegnu na madrac blizu
praonice. Susanna i sestra Maty Declan pomogle su
Bess da se porodi najbolje što su mogle, tu u
spavaonici. Do sljedećeg je jutra Bess isplivala na
površinu. Pravo čudo.
Pa onda još jedno čudo: tog istog jutra na vratima
samostana pojavio se njezin dragi i tražio da vidi
časnu majku. Stigao je na vrijeme da povede sa
sobom Bess, ali ne i njihova dječačića. Mali Ronan
bio je jedno od rijetke djece koja su napustila
samostan u Sunday’s Corneru u majčinim rukama,
omotan u žutu dekicu, savršen, bucmast i mrtav.
 NESTANAK

Šesti dan
Četvrtak, 9. prosinca 1926.

Berkširski psi tragači svoj posao nisu odradili ništa

bolje od Agathina psa. Zamjenik šefa policije
Thompson dao je dovesti stanovitu gospođu iz Belgije
čiji su psi slovili za najbolje u Europi. Ti posebno
stručni psi slijedili su Agathin miris u krug, oko
mjesta gdje ju je pronašao Finbarr. Tamo gdje je izišla
iz automobila, kaplje znoja s primjesom miomirisa od
lavande očito su kapnule na tlo. Trag mirisa
završavao je ondje gdje je i počinjao. Agatha je
uskočila u automobil gospođice Oliver i netragom
nestala. Psi su njuškali i zavijali, ali uzalud.
Naposljetku su ušli u trag nekom zecu i odveli
tragače u još jednu besciljnu potragu. Čak su i vrsni
psi, na koncu, samo psi.
“Agatha, Agatha”, zapomagao je Archie dok je
kružio po Stylesu, što po kući, što po posjedu. Našao
je i Teddyn obruč, napušten u grmlju, na rubu
imanja, i načas ga zavrtio. Obruč se okretao nekoliko
metara, poskočio par puta i pao bočno u travu.
Archie se nije pridružio potrazi, ne samo kako bi
izbjegao sumnjičave poglede susjeda nego mu se
činilo kako je sama potraga neka vrsta priznanja da
se tu zaista nešto moglo naći - još jedno tijelo, taj put
Agathino - a on tu mogućnost nije prihvaćao. Ona je
živa. A sretnu će im vijest donijeti policajac iz posve
neočekivanog okruga: pronađena je živa i zdrava i sva
u jednom komadu, spremna za povratak kući.
Noel Owen, došao je praviti mu društvo. Zajedno
su pili do kasno u noć i podijelili večeru u dnevnom
boravku.
“Kada je čitava ova priča s Nan počinjala, sve je
bilo tako novo i uzbudljivo. Vrsta uzbuđenja za koju
sam mislio da je odavno nestala iz mojeg života.
Nemojmo se lagati, činjenica da se radilo o
zabranjenom voću, bila je tako... tako...”
“Neodoljiva?” Noel nije bio veliki zagovarač
čednosti iako je, koliko mi je poznato, ostao vjeran
Ursuli, koliko to već muškarac može biti.
Oh, čujte samo s koliko sam cinizma izrekla tu
opasku. Koliko to već muškarac može biti. No to ne
mijenja moje osjećaje. Ni ono u što u dubini duše
vjerujem. Neki muškarci zaista mogu biti vjerni.
Primjerice, Finbarr. Uvijek mi je bio vjeran i uvijek bi
mi bio vjeran da smo imali prilike ostati zajedno. Da
nas je život pustio da živimo kako Umijemo, bez
crkava i ratova. Koliko bismo se samo smijali. S
koliko radosti. Živjeli bismo okruženi knjigama i
psima i svojom djecom počevši od najstarije, naše
Genevieve koju bih potajno u srcu čuvala kako
miljenicu, ali to drugoj djeci nikada ne bih odala.
“Neodoljiva”, složio se Archie s Noelom, kao da želi
okusiti tu riječ poput doze otrova. “Bajke koje sam
sebi pričao o Nan. O svom braku. Da sam samo
mogao vidjeti što nas čeka, vjerujem da bih se
drugačije ponio. Zaista to vjerujem, Noele.”
 Noel je bio Archiejev prijatelj dugo vremena i
nikad ga nisam vidjela tako punog sumnji. “Nisi
mogao znati da će Agatha tako reagirati.” Noel je
ustao i dolio Archieju još viskija. “Muškarci ostavljaju
žene svaki dan, zar ne? 1 to bez sličnih drama. A
Agatha se uvijek činila tako razborita...”
Archie je napunio lulu i stao gledati kroz prozor;
vani je sve bilo mirno i tiho, kao da je studen
smrznula vjetar. Grane se nisu njihale. Kada bi samo
Agatha razorila taj mir, kada bi se pojavila na cesti i
krenula prema njemu. Mirno i odlučno, onako kako
on to voli. Bio je uvjeren da bi izjurio iz kuće trčeći joj
ususret iako još nije bio siguran bi lije primio u
zagrljaj ili bije zadavio zbog svega što mu je priredila.
Podsjetio je samog sebe, posve netipično za njega, da
je ipak on njoj priredio mnogo više toga.
Sada kada je nestala i nije postojao način da joj
se uđe u trag - bio je nemoćan, nesposoban, prvi put
u životu - njezino mu je predivno lice zauzimalo misli
kao za rata. Breskva, svila, vitka poput pruća, velikih
očiju i očarana njime. Njezine priče, koje je črčkala
da udovolji nagonu dokolice, nikada da uistinu
postigne nešto što će zasjeniti ikoje od njegovih
ostvarenja.
Što sve nisu zajedno prošli, Archie i Agatha. Čak
i njegovu vezu s Nan prošli su zajedno, na neki način.
Agatha je bila dio veze. Nesvjesno, ali je bila dio toga
i to važan, aktivan dio. Njezina je prisutnost
ojačavala tajnost, zamamnost zabranjenog voća.
Znala je, ali je šutjela u nadi da će sve to jednom
skončati. Na kraju on to i jest skončao, ali ne s
ishodom koji je ona sa strpljenjem priželjkivala. Kraj
ju je skršio, prisilio da jednostavno nestane iz
njegova života, iščezne u ništavilo. I sada je on želio
samo da se ona vrati.
“U redu, A. C.”, rekao je naglas Archie kada je
Noel otišao. Pritisnuo je dlan o prozorsko staklo.
“Draga moja suprugo. Učinit ću sve što je potrebno.
Pokajat ću se. Neću se ljutiti zbog čitave ove brige
koju si nam prouzročila, sve zbrke i sramote. Odreći
ću se djevojke. Samo se vrati živa i zdrava.”
Archie nije imao dara za čaroliju. Cesta je pred
njim i dalje stajala prazna, a soba tiha. Njegove
čarobne riječi nisu postigle ništa.
.

U međuvremenu je mrtvozornik u Harrogateu u

obdukcijskom izvješću gospodina Marstona naveo
cijankalij.
“Našao sam rupicu”, rekao je mrtvozornik dok su
sjedili u Lippincottovu uredu, iza zatvorenih vrata. Ni
Lippincott ni Chilton nisu osjetili potrebu da ponovo
pogledaju tijelo. “Sićušnu rupicu na žrtvinu kuku.
Otrov je ubrizgan, rekao bih, kroz hlače. Nije umro
prirodnom smrću.”
“A što je sa suprugom?” nadovezao se Chilton.
“Strihnin. Smrtonosna doza. U ovom slučaju
uzeta oralnim putem.”
“I jedan i drugi otrov daju se lako nabaviti”, rekao
je Lippincott. “Svaka kućanica koja muku muči s
osama ili sa štakorima, zna njima baratati.”
“Istina”, rekao je Chilton kojem su se i pokojnik i
pokojnica učinili posve običnim osobama. Tko bi
pobogu htio nauditi takvim ljudima? “Nešto se
moralo dogoditi u blagovaonici, nema druge.”
Mrtvozornik se složio.
“Sve ukazuje na suprugu.” Lippincott je bio
prirodno zaštitnički raspoložen prema rođakovu
ugostiteljskom objektu, a ništa ne može brže
isprazniti hotel - i to zauvijek - od dvostrukog
umorstva. “Koknula je supruga injekcijom cijanida, a
potom ubila sebe strihninom. Je li ti se doimala
čudnom?” upitao je Chiltona. “Prije suprugove smrti,
mislim.”
“Ne, štoviše. Djelovala je poput najobičnije osobe
na ovom svijetu. Vesele prirode. Čak pomalo i
nesvjesno naporna.”
“Gle njega”, rekao je Lippincott. “Lakše malo,
inače ćeš mi ostati ti kao jedini osumnjičeni.”
Sva su se trojica nasmijala i nakratko zaboravila
mračni i dnevni red sastanka.
“Ali zašto bi ona htjela ubiti supruga?” nastavio je
Chilton.
“Očito je”, rekao je mrtvozornik kojeg je supruga
svake večeri dočekivala sa zagorjelom večerom i
posve novim nizom prigovora, “da nikada niste bili u
braku.”
“Zar zlokobne primisli počinju već na medenom
mjesecu? Gospođa Marston vrlo je otvoreno hvalila
supruga na sva usta.”
“Tim više”, rekao je Lippincott. “Previše
pompoznih riječi i tomu slično. Meni je sve prilično
jasno, no kada si već tamo, možeš malo pročačkati
da potvrdiš moju teoriju. Ali diskretno. Nemoj dizati
mnogo prašine. Vidi je li gospođa Marston komu
štogod povjerila, štogod zanimljivo kojoj od dama.
Zavrijedi taj odmori koji ti plaćamo.”
Chilton je kimnuo, ali umjesto da sjedne u
automobil i odveze se do hotela i počne ispitivati
goste, krenuo je sporednom cestom, pa onda još
jednom, motreći zimski krajobraz. Ogoljeno drveće
olakšavalo mu je zadatak. Ni traga od mladog Irca,
gospođe O’Dea i Agathe Christie, Kada je vidio da
patroliranje zabačenim cestama ničem ne vodi,
odustao je i krenuo prema hotelu. Otići će na
masažu, odlučio je, kad je već bio tamo. I poslat će
majci razglednicu u kojoj će joj napisati kako je otišao
na masažu. Njoj će biti drago vidjeti da je sretan i
opušten.
Gospođa Leech nalazila se na recepciji. Njezino je
dobro raspoloženje bilo plod popriličnog napora.
Chilton je pretpostavio da je još gostiju naprasno
napustilo hotel zbog smrti Marstonovih.’ Bilo koji od
tih odbjeglih gostiju mogao je biti ubojica, ali nakon
malo razmišljanja, Chilton je počeo misliti da
Lippincottova teorija možda nije tako pogrešna: smrt
bračnog para bila je obiteljska stvar.
“Želio bih se zabilježiti za masažu”, rekao je
gospođi Leech.
Ona mu je uzvratila toplim osmijehom i
posegnula za olovkom. “Nadam se da znate da to nije
uključeno u vaš besplatni paket.”
Odjednom mu ideja neznanca koji gnječi njegovu
golu kožu više nije bila tako privlačna. Umjesto toga
se uputio na kupanje. Bio je sam, ali unatoč samoći
i ljekovitim vodama, nije se uspijevao opustiti. U
mislima je ponovo prošao sve prazne i smrznute ceste
koje je prošao. Nigdje nije bilo ni traga od crnog
automobila. Sve kuće iz čijih se dimnjaka dizao dim,
zauzimali su zakonski vlasnici. Pred vlastitom
pogreškom obuzela ga je panika. Imao ju je pred
nosom i pustio ju je da pobjegne. Lippincott ga je
poslao da nađe Agathu Christie, onako iz dokolice.
Tko zna kako bi reagirao kada bi znao da je Chilton
jest našao, ali mu je pošlo za rukom baciti sve u
vodu? Zar nije bio u stanju učiniti jednu pravu stvar
u vremenu koje mu je još preostalo na Zemlji?
.

Nakon večere Chilton se s lulom u ruci uputio u malu

hotelsku knjižnicu kako bi pokušao iskopati štogod
što bi potkrijepilo Lippincottovu teoriju o
Marstonovima. Dame su se često žalile na cigarete,
ali rijetko na lule - muškarac s lulom podsjećao ih je
na oca. Njemu je lula omogućavala da zadovolji
vlastitu želju za užitkom te da izgleda zauzeto. Knjige
na policama mahom su pripadale prošlom stoljeću.
Prstima je prošao po hrptima i zaustavio se na
Sumornoj kući. Uzeo je knjigu i sjeo na kauč i to tako
da je svaki posjetitelj knjižnice morao sjesti ili do
njega ili nasuprot njemu u jednom od prostranih i
ponešto pohabanih naslonjača. Vidio je gospođu
O’Dea kako nosi knjigu, a čitatelju na odmoru vrlo
brzo zatreba novo štivo. U slučaju da zađe u
knjižnicu, mogla bi mu se ukazati prilika da istraži
njezinu vezu s Agathom Christie i tako ubije dvije
muhe jednim udarcem.
 Ubrzo se mlada tamnokosa dama pojavila u
Chiltonovu vidokrugu, s mekanim ružičastim šalom
preko ramena. Gospođica Armstrong, prisjetio se
Chilton, djevojka u čijem je društvu večerao nekidan.
Uputila mu je rutinski smiješak i krenula k policama.
“Nema baš mnogo novijih naslova”, rekao je dok
je ona pregledavala hrpte. “Bojim se da nećete naći
novu Dorothy Sayers.”
“Nema veze, nisam velika ljubiteljica detektivskih
romana. Draže su mi ljubavne priče.” Izvukla je
prašnjavi primjerak Jane Eyre, očistila prašinu s
naslovnice i sjela, kako se nadao, preko puta njega.
Gospođa Leech je uvukla glavu u knjižnicu.
“Imate li vas dvoje sve što vam treba?” veselo je
upitala, željna zadržati preostale goste. “Želite li
možda malo čaja?”
“Šalica čaja bi mi zaista prijala”, rekla je
gospođica Armstrong. Nakon što se vlasnica hotela
povukla, dodala je obraćajući se
Chiltonu: “Drago mi je da vidim takvo što. Mislim
gospodina i gospođu Leech zajedno. I da to nikome
ne smeta.”
Chilton je kimnuo. Nije joj htio reći da zapravo
ima jako mnogo onih kojima to smeta. Umjesto toga
je rekao: “Ljudi znaju biti iznimno okrutni kad je u
pitanju nešto što ih se uopće ne tiče, zar ne?”
“Istina. Ali gospodin i gospođa Leech nisu se dali
smesti. Mislim da je to jako romantično.”
Uto je ušla gospođa Leech s pladnjem za čaj.
Djelovala je jako profesionalno, bez trunke
romantike. Kad je otišla, u njihovim se šalicama
pušio čaj, a Chilton je započeo: “Kakva je tužna priča
zadesila Marstonove.”
“Oh”, gospođica Armstrong je zalupila knjigu kao
da je jedva čekala prokomentirati nemili događaj.
“Zar to nije pravi užas? I predivno, u isto vrijeme?
Sudbina im nije bila naklonjena, rekla mi je gospođa
Marston. Tako su dugo čeznuli da budu jedno s
drugim, a kad im se to konačno ostvarilo...” Suze su
se nakupile u tamnim očima gospođe Marston.
Chilton još nije bio izgubio sposobnost zapažanja.
Još je uvijek dobro zamjećivao stvari, znao
procijeniti. Dražest djevojke koja je sjedila nasuprot
njemu, njezine besprijekorne manire, njezine oči,
toliko tamne da je bilo teško uočiti zjenice. Primijetio
je i ljupkost mlade žene koja jedva čeka da ljubav uđe
i u njezin život, iako je hrabro naglašavala potrebu za
neovisnošću. Chiltonu je bilo jasno da nije tip
muškarca koji je sanjala, ali je također znao da je
barem trebalo biti nekih emocija, neka želja koja
vreba i koju bi trebalo suzbiti, možda uz tužni uzdah
za nečim što se nikada neće dogoditi. Ipak, gledajući
gospođicu
Armstrong, osjećao se kao da čita novine. Vidio je
sve, ali nije osjećao ništa.
„Jeste li upoznali gospođu Marston? Bila je
razgovorljiva i društvena, zar ne? Oh, meni se jako
sviđala, gospodine Chilton. I sigurna sam da ju je
ubilo slomljeno srce.” Kad je izrekla te riječi, položila
je svoju šalicu čaja na stolić i pokrila lice rukama.
Gospođa Marston si je zbilja dala truda da svima
obznani svoju priču. Postojala je mogućnost da se iza
njezine brbljavosti krila strategija. Chilton je izvukao
rupčić iz džepa i pružio ga gospođici Armstrong.
.

Tako sam ih ja našla kad sam ušla u knjižnicu.

Chilton me je točno procijenio. Nakon što sam
pročitala Gatsbyja, čeznula sam za nečim drugim,
bilo čim. Trebalo mi je nešto da me razonodi, udalji
od vrtloga u kojem sam se nalazila u hotelu Bellefort.
Da sam bila malo pametnija, skupila bih se i
otputovala kući, poput Clarkeovih, ali nisam. Ja
sam, štoviše, produžila svoj boravak u hotelu rekavši
gospođi Leech da ću u hotelu odsjedati do daljnjeg.
Što sam drugo mogla? S Finbarrom koji se vrzmao u
okolici hotela...
Gospođica Armstrong okrenula se prema meni.
Pogled joj je odavao neugodu. No ona je to brzo
popravila isturivši bradu kako je običavala kao da me
izaziva da je samo probam osuditi. Možda sam mogla
i pomisliti da sam ih prekinula u romantičnom
trenutku da samo Chilton nije bio tako distanciran.
Pogledao me zainteresiraniji za moj nenadani ulazak
na scenu nego za slatke suze koje su se ronile tik do
njega. To je u meni istom probudilo oprez.
“Gospođo O’Dea”, gestom je pokazao na svoju
uplakanu družicu. Sjela sam do nje i naslonila joj
ruku na rame. “Jeste li dobro, gospođice Armstrong?”
“Jako ste ljubazni”, rekla je i obrisala oči tako
pohabanim rupčićem da nije mogao biti njezin. “Kako
sam bedasta. Do prije nekoliko dana nisam ih ni
poznavala, ali razgovarajući s gospođom Marston,
slušajući njezinu priču, sprijateljile smo se. A njih je
dvoje nebo spojilo. Postoji kineska legenda o
božanstvu koje se zove Yue Lao. Jeste li je ikada čuli?
Kada se rodimo, bogovi nam vežu nevidljivu nit oko
malog prsta, a ta nas nit vezuje za našu jedinu pravu
ljubav. Ne postoje te sile koje tu sponu mogu
raskinuti.”
“Lijepo.” I samoj sam sebi zazvučala neiskreno.
Nisam bila posve imuna na takvu vrstu romanse.
Itekako sam mogla vjerovati u tisuću niti koje
povezuju mene i Finbarra, samo nekako nisam
uspijevala zamisliti Marstonove u sličnoj situaciji.
“To je tako tužno. Užas”, plakala je gospođica
Armstrong, “umrijeti na taj način, pred našim očima,
kada su se njihove niti konačno spojile, kada su bili
na rubu sreće.”
“Rub su već prošli”, rekla sam izvlačeći joj rupčić
iz ruke. Pružila sam ga Chiltonu i dala joj svoj, svileni
rupčić s monogramom, koji je bio prikladniji za
njezinu osjetljivu kožu. Darovao mi ga je Archie, dao
ga je izraditi za mene kod Harrodsa. “Proveli su
zajedno nekoliko dana, u potpunoj sreći. Možda čak
i više negoli su zaslužili.”
Gospođica Armstrong je iznenada prestala plakati
i uperila svoj pogled u mene. Oči su joj bile pune
prijekora. “Što želite time reći?”
“I sami ste rekli da ste ih jedva poznavali. Mogli
su biti odurne osobe.”
Chiltonu se omaknuo zajedljivi smiješak.
“Ali gospođa Marston doimala se kao najugodnija
osoba na svijetu”, rekla je gospođica Armstrong
gotovo me ukorivši.
 “To što se takvom činila, nipošto ne znači da je
takva i bila. Nije mudro kukati za ljudima o čijim
grijesima ne znamo ništa.”
Gospođica Armstrong pogledala me kao da sam
najhladnija, najtvrđa na zemaljskoj kugli. Što je,
naravno, i moguće. Ali morala sam biti mudrija i ne
razotkriti se tako lako. Nema ništa sumnjivije od
bezosjećajne žene.
Ustala sam i otišla pogledati knjige na policama.
Gospođica Armstrong je pružila rupčić s namjerom
da mi ga vrati, ali sam joj odmahnula. “Zadržite ga,
imam ih pregršt.”
Chilton i gospođica Armstrong uhvatili su se
čitanja iako sam imala dojam da ne upijaju tekst već
samo pilje u slova na stranici i čekaju da odem kako
bi mogli prokomentirati moj ispad. Morala sam biti
pažljivija, ali nisam znala da me Chilton vidio s
Finbarrom niti sam znala da on zna da se Agatha
skriva nedaleko od hotela. Chiltonu je, naravno,
odgovaralo da tako i ostane.
Naposljetku sam odabrala Willyjev roman koji je
bio jako popularan kad sam bila djevojka, prva
Claudine i to originalno francusko izdanje. Činilo mi
se da će proces prevođenja čitanje učiniti još
zabavnijim. Kratko sam pozdravila Chiltona i
gospođicu Armstrong i otišla.
Čim sam izišla iz knjižnice, gospođa Leech na
recepciji, kao i obično, podigla je pogled prema meni.
“Gospođo O’Dea, jedan je dječak upravo ostavio
poruku za vas.”
 Otela sam joj je iz ruku, možda ponešto prenaglo.
Brinulo me da možda nije naslovljena na moje ime,
ono pravo, no na omotnici je pisalo - žustrim muškim
rukopisom - samo gospođica O’Dea. Ako je gospođa
Leech i uočila to “gospođica” umjesto “gospođa”,
njezino lice to nije odavalo. Osjetila sam kako mi
toplina preplavljuje vrat. Vrijedilo je, bez obzira na
rizik, upotrijebiti pravo prezime, stoga sam mogla
otvoriti omotnicu i pročitati poruku na komadu
grubog papira, kakav rabe mesari pri umatanju
mesa.
Najdraža Nan, nađimo se večeras u deset sati pred
ulazom u hotel. Ako ne dođem točno na vrijeme,
pričekaj me i doći ću, i nemoj se udaljavati od ulaznih
vrata. Kad padne mrak, ovdje za dame nije sigurno.
Odlebdjela sam u sobu i strpljivo čekala da padne
noć.
.

U međuvremenu je Chilton u knjižnici zamolio

gospođicu Armstrong da mu dade na časak moj
rupčić, da ga vidi. Ona mu ga je rado ustupila, kao
da ga se jedva čeka riješiti.
“Prilično lijep rupčić”, komentirao je. “Svatko bi ih
trebao dati izraditi pregršt.”
“Ne razumijem kako može biti tako okrutna”,
rekla je gospođica Armstrong žestoko. “Ne znam za
vas, gospodine Chilton, ali mene su odgojili da o
mrtvima govorim sve najbolje.”
Chilton je tužno kimnuo, kao da se slaže, iako je
vidio dovoljno toga da je znao da ima mrtvih koji
zaslužuju da se o njima loše govori. Nije mi zamjerio.
Dosta kasnije reći će mi da se zapitao zašto su
inicijali na rupčiću sadržavali veliko N u kurzivu iako
mi je ime navodno bilo Genevieve O’Dea.
.

Hrabri ili jednostavno ravnodušni gosti koji su ostali

u hotelu Bellefort bili su iznureni toplim kupkama,
masažama i nedavnom tragedijom. Kada sam sišla u
atrij, nije bilo nikoga. Čak je i gospođa Leech ostavila
svoje mjesto za recepcijom. Starije zidni sat upravo
odbio deset udaraca i sve je bilo mirno kako to samo
može biti zimska večer. Nisu se čule ni ptice ni
insekti. Umotala sam se u vuneni kaput, šal,
rukavice i kapu te obula čizmice. Zakoračila sam van
pazeći da posve tiho otvorim i zatvorim vrata. Hotel
je bio dobro održavan, a vrata svježe podmazana.
Ostavljali su ih Otključanim, to sam znala. Kriminala
u seoskim krajevima Engleske između dvaju ratova
gotovo i nije bilo. Nema sumnje da je to bio jedan od
razloga zbog kojeg su svi očekivali neko posve logično
objašnjenje za ono što se dogodilo Marstonovima. A o
tisuću odabranih ljudi koji su uokolo tražili nestalu
spisateljicu da i ne govorimo.
Ja još nisam znala koliko je maha potraga uzela.
Leechovi nisu u hotelu držali novine osim kada bi ih
gosti izričito zatražili. Vrijeme provedeno u toplicama
bilo je vrijeme daleko od svih briga ovog svijeta,
govorila je gospođa Leech.
Dah mi se pario pred licem. Zrak je bio predivan.
Prisjetio me da se približavao Božić. Kad smo sestre i
ja bile male, znale smo izići vani i piljiti u zvjezdano
nebo ne bismo li vidjele Djeda Božićnjaka prije negoli
bi nas majka otpremila u krevet. “Ako vi, cure,
ostanete budne, Djed Božićnjak će zaobići našu
kuću.” Jele smo kestene pečene na vatri i odlazile u
krevet ljepljivih prstiju, nasmiješene. Božićnom sam
se vremenu uvijek jako veselila, više' nego ičemu
drugom na svijetu, prije ljeta u Irskoj i Finbarra.
Čim se njegovo ime složilo u mojim mislima,
izronio je iz sjene, s rukama u džepovima. Zakoračila
sam prema njemu i obgrlila ga oko vrata. Uzvratio mi
je zagrljaj, triput.
“Hodaj sa tnnom”, rekao je hrapavim glasom na
rubu šapta.
Uhvatila sam ga pod ruku i udaljili smo se od
hotela u tminu kakva je danas rijetka. Električna
rasvjeta nije bila česta onomad u seoskim krajevima,
a automobili nisu često jurcali cestama po mraku.
Šetali smo neko vrijeme kada je pred nas izletio pas i
počeo lajati. Finbarr je kleknuo i u nekoliko
trenutaka ta krupna zvijer - napola ovčar, napola
nešto čudovišno - skutrila mu se u krilu i veselo
mahala čupavim repom dok joj je on češkao bijelo
krzno. Nastavili smo hodati, a pas nas je neko vrijeme
slijedio dok mu Finbarr nije zapovjedio: “Vrati se
kući.” Pas je spustio uši, potišteno, ali poslušno i
otrčao onamo odakle je došao.
“Imaš li psa?” upitala sam ga.
Pitanje je neizbježno prizvalo sjećanja na Albyja.
Tako mi je Finbarr i odgovorio. Rekao mi je da se
čovjek koji je kupio Albyja pridružio IRA-i i koristio
ga za prenošenje eksploziva do baze RIC-a6. Alby je
odletio u zrak, raznesen u komadiće zajedno s
metom. “Sjećaš li se kako sam ga naučio da čučne i
ostane miran, da se ne mrda nizašto na svijetu? To
ga je i ubilo, Nan, ta poslušnost. Kunem se da više u
životu neću tako dobro istrenirati psa.”
Bol koja je nastupila trgala mi je grudi. Očajnički
sam željela da nisam čula ono što mi je rekao
Finbarr. Od tog trenutka pa do kraja života sanjat ću
Albyja kako kontrolirano miran promatra naše
teniske dvoboje, -a potom se pretvara u buktinju
prije negoli ga stignemo spasiti.
“Čini se da je prošla vječnost”, rekao je Finbarr.
“Ali nije. Osam godina otkako je završio rat, dvanaest
otkako je počeo. Jednostavno se svijet toliko
promijenio, u krivom smjeru. Promijenilo se i vrijeme,
način na koji prolazi. Čini mi se da sam u rovovima
bio jučer ili prije sat vremena. Ali vratit će se opet
sutra. Ti i ja i Alby, bilo je to prije stotinu godina, ali
i svaki dan od tada.”
“A Genevieve?”
“Prije tisuću godina, i jutros.”
“Ali sutra ne.”
“Ne, Nan, sutra ne.”
Suze koje je gospođica Armstrong željela da
prolijem sada su se slile uz rubove mojih očiju.
Nastavili smo hodati, dovoljno daleko da mi je postalo
jasno da se te noći neću vratiti u hotel Bellefort. Nitko

6 Kraljevska irska policija (engl. Royal Irish Constabulary) osnovana

početkom 19. st.
neće ni primijetiti. Možda inspektor Chilton sa svojim
tužnim, budnim očima i jednom zdravom rukom?
Tko zna što uopće misli o meni? Ništa važno, ništa
što bi moglo pokvariti čaroliju te šetnje u Finbarrovu
društvu. Kad sam napustila samostan, sve što sam
silno željela bilo je hodati. Prešetala bih čitavu Irsku,
pa onda Englesku, hodala bih od Land’s Enda do
Thursoa. Besciljna pogleda, sa spoznajom da za
mene na ovom svijetu nije bilo ničeg osim potrage,
potrage i potrage.
Finbarr sa mnom nije pješice prošao čitavu
Englesku nego do dugog prilaza koji je vodio do
gospodske kuće, s drvoredima s obiju strana. Stabla
su bila dovoljno ogoljela da se kuća ocrtavala na
mjesečini. Kuća nas je čekala. Bila je velika, ali ne i
velebna. Ladanjska kuća kakva imućna Londonca,
po svemu sudeći.
“Kako si našao ovo mjesto? Zna li uopće tko da si
ovdje?” Čim sam progovorila, sinulo mi je da ju je
pronašao na isti način na koji je pronašao sobu za
nas, tijekom slavlja za kraj rata. Finbarrova čarolija.
“Kuća zna da sam ovdje. A to je važnije nego da
znaju vlasnici.”
Hrastovi su bili svijeni u neku vrstu baldahina,
pognuti sjećanjem na opalo lišće, koje kao da su
pokušavali dohvatiti. Sjaj zvijezda prodirao je kroz
gole grane i topio se u maglu zajedno s našim dahom.
“Tko će prvi do ulaznih vrata?” upitao je.
Nasmijala sam se, ali prije negoli sam se stigla
oduprijeti ideji, moje je tijelo reagiralo. Dobila sam na
prednosti krenuvši bez najave. Mišići su mi bili nešto
kruti, ali su se na hladnom zraku brzo budili. Finbarr
me ubrzo sustigao, ali ne i toliko brzo da nisam mogla
biti ponosna. Bila sam mu za petama, omamljena
živim osjećajem krvi i daha koji su letjeli svakom
česticom svake stanice.
Finbarr je stigao prvi udarivši po ulaznim vratima.
Ušli smo u kuću zadihani i prošli mimo vatre koja je
tinjala u predvorju.
“Je li gospođa Christie ovdje?”
“Da, ovdje je.”
Slijedila sam Finbarra uza stube prema onom što
je izgledalo kao glavna spavaća soba u kojoj je on već
bio rasporedio svoje malobrojne stvari - šal preko
stolice, iznošena torba s jedva vidljivim očevim
inicijalima ležala je u kutu. Lijepo od Agathe,
pomislila sam, što mu je prepustila tu sobu umjesto
da ju je uzela za sebe. Kleknuo je i oživio vatru dok
sam ja promatrala njegovo lice obasjano plamenom.
Obujmila sam si laktove. Znala sam da sam trebala
drhtati od hladnoće sve dok se vatra dobro ne
rasplamsa, ali bilo mi je toplije nego ikada.
Finbarr je ustao. Skinuo je kaput i bacio i njega u
kut. Ovio je ruke oko mene i privio me uza se.
“Nan, znam da te boli. Boli i mene. Nećemo je
nikada zaboraviti, ali možemo imati drugo dijete.
Možemo biti zajedno.”
“Ne možemo”, rekla sam iako sam mu dopustila
da mi otkopča kaput. Osjetila sam čak i dodir
njegovih usana na vratu. “Moram biti s njom. Ne
mogu otputovati i otpočeti novi život u drugoj
hemisferi dok je moje dijete ovdje.”
 “Nan”, rekao je nešto oštrije. Lagano me protresao
za ramena, kao da me pokušava probuditi. “Ja sam
ovdje, pred tobom. Nje više nema. Nema smisla
žudjeti za nečim što ne postoji ili se hvatati za nešto
što je izgubljeno.”
Finbarr nikada nije ni vidio ni dodirnuo našu
bebu. Možda je i jest volio, ali nije mogao razumjeti.
Nisam mu to htjela reći; nisam se htjela svađati. Taje
noć došla niotkuda, poput neočekivana dara, i ja sam
željela da se nastavi, izdvojena iz vremena, poput
mjehura udaljena od svijeta i svega što nam je taj
svijet učinio. Mijenjala bih taj trenutak isti čas kad
bi mogao izmijeniti prošlost, no to nije bilo moguće.
Zato sam ga prihvatila, bez imalo straha da će mi
promijeniti budućnost. Nisam ponijela
kontracepcijsku spužvu kad sam napustila London.
I zašto bih uostalom? Nije me bilo briga. Sve što se
trebalo dogoditi, ionako je trebalo biti drugačije nego
prošli put.
“Tiho, Finbarre, budi tiho.”
Ušutkala sam ga poljupcem koji nas je odnio do
kreveta, jedinog mjesta, u vremenu i prostoru, na
kojem smo bili zajedno onako kako smo oduvijek
trebali biti.
.

Chilton je u ratu naučio hodati u tišini. Jedna od

prednosti nižeg rasta i lakše građe bila je ta da je
oslanjajući se na pete i koristeći se kukovima, mogao
hodati gotovo bez buke, čak i najdužim koracima.
Istini za volju, čak i da je stupao, bez ikakve
namjere da prođe neopaženo, ne bismo ga primijetili.
Bili smo posve obuzeti jedno drugim. Ali uistinu nas
jest slijedio, neopažen, čak i kada se Finbarr okrenuo
da ,onog psa pošalje kući. Chilton se tada pritajio, s
rukama uz tijelo, kao da želi biti nevidljiv i za
životinju. Kada je Finbarr okrenuo pogled, a mi
nastavili s hodom, Chilton je nastavio koračati za
nama. Tužan smo par bili. Chilton je to znao, vidio je
on to, da nas je rat razdvojio i da smo se tek sada
ponovo pronašli. Ono što mu nikako nije bilo jasno
jest naša veza s Agathom Christie. Samo je znao da
ćemo ga odvesti izravno do nje. I jesmo.
Kada smo skrenuli u prilaz koji je vodio do kuće,
Chilton je znao naše odredište, pa je postao pažljiviji
kako ga ne bismo spazili. Čekao je pokraj kapije koju
je Finbarr, seljačko dijete, naviknuto na ograde,
zatvorio i vezao za nama. Kada smo bili dovoljno
daleko da ne čujemo škripu, Chilton je otvorio kapiju
i krenuo prilazom. Poput mene primijetio je baldahin
od isprepletenih hrastovih grana i pomislio kako je
morao biti lijep u proljeće i ljeto kada je sve u cvatu.
Duboko je udisao noćni zrak kako bi se smirio -
napadaji tjeskobe znali su ga iznenaditi - jer mu se
počelo činiti kao da ga netko promatra, vreba iz
svakog tamnog kutka. Yorkshire je bio posve ugodno
mjesto, ali Chilton je odrastao uz more. To je bilo to,
samo to: nedostajao je huk valova na sprudu. Ili
šetnja do stijena u Churston Coveu gdje je mogao
vidjeti tuljane. Ovdje nije mogao uroniti glavu u slanu
vodu kao što je znao činiti, čak i za najhladnijih
mjeseci, i pustiti da mu iznenadna studen razbistri
um.
 Stajao je pred kućom, ugodnim starim zdanjem,
ovećom kamenom kutijom čija su stakla bljeskala
pod svjetlom zvijezda. Iz jednog od prozora na
drugom katu dopirao je drhtav sjaj svjetla; zacijelo
Irac koji potpiruje vatru za svoju večer s gospođom
O’Dea, ako joj je to uopće bilo ime. Što god nas je
razdvojilo, Chilton se nadao da se dalo izgladiti, da
smo ponovo mogli biti zajedno. On je svoju djevojku
izgubio zbog rata. Katherine ga je strpljivo čekala,
moleći za njegov povratak, ali njezine molitve nisu
bile posve uslišene jer joj se iz rata vratio drugi
čovjek, drugačiji od onog kojeg je voljela. Jedva te
prepoznajem, Frank, rekla mu je plačući. Nedugo
nakon što je prekinula s njim, pošla je za cvjećarova
sina, koji je trebao naslijediti očev posao, a u ratu nije
bio jer je bio slijep na jedno oko. Bio je to jedan od
razloga iz kojeg je Chilton iz Brixhama otišao u Leeds,
prije godinu dana. Jednog je dana prošao pokraj
cvjećarnice i ugledao Katherine kako namješta vazu
punu božura, s trudničkim trbuhom. Odlučio je otići,
kao da nešto što ti nije pred očima svejedno ne izaziva
patnju.
Torquay je bio dovoljno blizu Brixhama da je i
Agatha Christie mogla kupiti cvijeće u toj trgovini,
čak možda iz ruku same Katherine. Ili možda ipak
ne. Vjerojatno je to bila dužnost služinčadi, ići u
nabavu cvijeća.
Kad je ušao u, kuću, tiho je zatvorio vrata za
sobom. Kuća je bila hladna, puna propuha. Uočio je
tek pokoji komad namještaja, jako malo znakova
života. Prošlo mu je kroz glavu kako je kuća možda
na prodaju. Nije izgledala kao da će se u nju uskoro
vratiti obitelj . Namjestio je šal i krenuo tražiti dalje.
Kuća je bila prostrana, ali ne pretjerano. Na brzinu je
skrenuo dolje, do kuhinje, vinskog podruma (dobro
opremljenog za napuštenu kuću) i majordomova
ureda. Nakon toga je krenuo prizemljem u salon i
biblioteku. Zavirio je u svaku od soba osim u onu u
koju se smjestio par. Ispod vrata je dopiralo
nejednako svjetlo kamina. U hodniku je mogao čuti
njihove glasove, čak i smijeh koji ga je obradovao.
Bilo je teško zamisliti ijedno i drugo kako se smiju,
bili su oboje tako zamišljeni i ozbiljni.
U potkrovlju su se nalazile skromne odaje za
služinčad, niz zatvorenih vrata. Ispod jednih je
ugledao jedva zamjetnu mijenu u sjeni, lagano
svjetlo, možda od jedne svijeće. Lagano je pokucao
lupkajući sa samo dva članka.
“Da, dragi”, rekao je glas, umoran i malo zabrinut,
poput glasa majke koja se obraća djetetu koje bi
usred noći trebalo biti u krevetu. U njegovoj obitelji
njegov je brat, ne on, vazda budio majku po noći. Ona
ga je uvijek smirivala s puno ljubavi. Kako li je samo
voljela svoja tri sina.
Chiltonu je bilo jasno da Agathina dragost i poziv
unutra koji se podrazumijevao nisu bili upućeni
njemu. Svejedno, otvorio je vrata. Sjedila je pred njim
u tvrdom drvenom stolcu - u muškoj pidžami,
raspuštene kovrčave kose. Bila je lijepa u polutami
sobe. U sobi su se nalazila dva kreveta za jednu
osobu od kojih je samo jedan bio napravljen. Na
stoliću koji je rabila kao radni stol nalazio se pisaći
stroj i dvije upaljene svijeće s kojih se topio vosak,
zadjenute u srebrne svijećnjake. Na komodi su bili
složeni već natipkani listovi papira. Još ih je bilo
naslagano na nenapravljenom krevetu. Agatha je
iznenađeno pogledala u Chiltona, s nalivperom u
ruci, mirna, kao da ju je netko tek omeo u pola
rečenice.
“K vrapcu.” Nije ni pero položila.
Ušetao je u sobu i sjeo na rub nepospremljena
kreveta pazeći da joj ne pomiješa papire. Nije skinuo
kaput. U kutu sobe gorjela je mala peć, vjerojatno na
ugljen, ali činilo mu se da će zgasnuti prije jutra.
Zamišljao ju je kako se budi drhteći dok se dah pari
pred njom. Je li kanila sama oživjeti vatru ili je
namjeravala pozvati Irca? Ili je obrnuti smještaj u
kući zamijenio i uloge?
“Gospođo Mahoney”, rekao je Chilton s nemalom
dozom sarkazma. Morala se okrenuti u stolici kako
bi ga mogla gledati u oči.
“Zar se jorkširska policija tako ponaša?”
Uvježbani ton visokog staleža čuo joj se u glasu, ali
Chiltonu je bilo jasno da ga nije osjećala. “Upadate
ženama u sobe usred noći?”
“Kucao sam. Očekivali ste supruga?”
Tužan pogled prešao joj je preko lica. Chilton je
nije namjeravao rasplakati. Barem ne kao čovjek.
Kao inspektor, znao je da emotivna krhkost obično
vodi do erupcije informacija.
“Bojim se da je vaš suprug u jednoj od soba s
drugom ženom.
Zao mi je što vam baš ja moram donijeti tu vijest.”
 Na to je konačno ostavila pero i položila ga na
noćni ormarić uz uzdah nekog čiju je koncentraciju
netko uistinu neuviđavno poremetio. “Dostaje igre.
Vi, dobro znate da mi on nije suprug.”
“Ali zar niste na njega mislili kada ste rekli dragi?
On nije..
“Da se niste usudili. Nisam ni približno dovoljno
stara da bih mu mogla biti majka.”
' “Htio sam' reći vaš brat.”
“I postao je nešto vrlo slično bratu i zaista mi jest
drag iako i dalje ne vidim kako se to vas tiče.”
“Ono što se mene tiče, gospođo Christie”, Chilton
je prešao na njezino pravo prezime iako mu još nije
potvrdila svoj pravi identitet, “jest da sam u službi
jorkširske policije koja vas traži zajedno s mnoštvom
drugih postrojbi.”
“Mnoštvom? Koje mene traži? I to po Yorkshireu?
“Po Yorkshireu i po cijeloj Engleskoj.”
Agatha se namrštila. Taman je pomislila na
posvemašnji manjak sreće s odabirom Yorkshirea, a
činilo se i da je odabrala Derbyshire ili Cumberland
ili Norfolk, našao bi se gdjekoji policajac da zakuca
na vrata njezina skrovišta.
“Za Boga dragoga”, rekla je Agatha iscrpljena
onim što je čula. “Kakva zbrka.”
“Dakle, priznajete da ste Agatha Christie?”
“Nipošto.” Ali izgledala je neodlučno.
Da je gospođica O’Dea (počeo je o meni razmišljati
kao o gospođici, a da nije ni primijetio) ili bilo koja
druga žena napravila što je tada napravila Agatha
Christie, Chilton bi to smatrao pokušajem
manipulacije i postao bi iznimno oprezan. Ali kada je
pružila ruku i dodirnula mu ruku, prstima stisnula
debelu vunenu tkaninu, nije to učinila kao žena
muškarcu, nego kao ljudsko biće ljudskom biću. Bila
je to iskrena, neodloživa molba.
“Gospođine Chilton, jeste li se vi ikada našli u
nevolji? Onoj pravoj, onakvoj kakva vas može snaći
samo iznutra? Na mjestu na koje niste ni pomislili?”
Njezino je lice djelovalo otvoreno, bolno nježno.
Trideset šest dob je na koju gledamo kao na mlade
godine, ali u ono vrijeme naći se' u koži staroj trideset
šest godina nije se smatralo odveć mladenačkim.
Žene se vrlo rano počnu smatrati starima, zar ne?
Agatha nije shvaćala da joj je upravo njezina mladost
omogućavala da satima sjedi na neudobnoj tvrdoj
stolici i pilji u stranice bez potrebe za naočalama i da
je nijednom ne presijeku leđa. Jednog dana, daleko
u budućnost, gledat će na te dane i razumjeti da nije
bila stara, čak ni sredovječna, nego mlada, a život ju
je tek čekao, najbolji dani bili su pred njom.
Prokušavala je svoj oštri pogled na njemu,
otvoreno ga proučavajući, jednom kada je pustila
njegov rukav.
Kako li se Agathi samo promijenio život otkako je
odbjegla s Finbarrom. Kako li se samo, u svega
nekoliko dana, promijenila kao osoba. Skrivati se u
nečijoj praznoj kući ne znajući niti tko je vlasnik.
Poput odmetnika. Ovaj put neće ni novac ostaviti bez
obzira na to koliko je toga po kući koristila. Odabrala
je za sebe služavkinu sobu samo zato što u njoj nije
bilo gotovo ničeg, a i zbog privatnosti. Sjedila je tu s
potpunim strancem, muškarcem, i nije osjećala
nikakav strah niti se brinula zbog ćudoređa. Istupila
je iz svijeta kakav ga je znala i obrela se negdje gdje
ništa nije bilo važno, čak su se i velike policijske
potrage odvijale negdje drugdje, u njezinu čast.
“Gospodine Chilton.”
I taj je put u tonu čuo potpuni manjak namjere
da ga obmani. Predivna surovost odavala je njezin
karakter, ili ono što je od njezina karaktera ostalo,
ono u što se njezin karakter prometnuo zahvaljujući
traumi koja ju je tu dovela.
Jedan od problema s kojim se nosio od rata bila
je nesposobnost; da prepozna tuđe traume, barem na
prvi pogled. Sve mu se činilo nevažno. No ovaj put
pred njezinim čelom koje se brazdalo, dražesnim
čelom, počeo je suosjećati.
“Traži li me još tko u Harrogateu?”
“Ne, ova je zona u mojoj nadležnosti. Kao što
možete pretpostaviti, potraga je intenzivnija bliže
kući. Vašoj kući. Pretražujemo dna jezera i slično.”
“A Teddy? Nadam se da nisu rekli Teddy? Mojoj
kćeri. Nisu valjda prenijeli tu brigu na nju?” Ustala
je. Mjesto na kojem je sjedila postalo je pretijesno za
količinu brige koja ju je tištala.
“Ne bih znao.” A onda, kako su okolnosti - kakve
su to točno bile okolnosti, još nije bio u stanju reći -
nalagale da je smiri, dodao je: “Pretpostavljam da
nisu.” Nikada nije vidio to dijete, ali ju je zamišljao
maženu i paženu, zaštićenu od svake informacije
koja ju je mogla uznemiriti. Možda više zbog roditelja
nego samog djeteta. Ima li gore stvari od djetetove
brige čiji su uzrok roditelji?
Zapitao se je li Agatha Christie ikada prije u životu
bila spremna pokazati svoje osjećaje tako otvoreno,
vidljive na licu.
S naporom je osjećaje ponovo učinila
nevidljivima. “Dostaje igranja, gospodine Chilton.”
Glas joj je zvučao kao da u njega želi utjerati autoritet
na koji je navikla, ali svejedno je zadrhtao. Plamen
svijeće na stolu ustuknuo je. Peći je uzmanjkalo
ugljena.
“To ste već rekli. Ne trebate ponavljati. Nisam
veliki ljubitelj igara. Želim vas samo vratiti kući
čitavu.” Kako nije odgovarala, dodao je: “Gospođo
Christie, zar vam nije dosta svega ovoga? Utjerali ste
suprugu strah u kosti. Jedva vas čeka vidjeti. Mislim
da je došao trenutak da okončamo ovo i da odete
kući.”
“Jeste li vidjeli tu djevojku? Onu za koju ste rekli
da je došla s gospodinom Mahoneyjcm... “
Sad je priča već počela ići u nekom smjeru.
Misterij će valjda dobiti rješenje.
“To je slučajno i ljubavnica mog muža. Mog
zakonitog supruga, pukovnika Christieja. Vjeruje da
će mu uskoro postati i supruga.”
Priča je počela poprimati konture, iako posve
nelogične. “Upravo se spotaknula na putu prema
oltaru, ako želite da tako kažem.”
U kući je vladao spokoj, ali osjećao se i određeni
naboj, povezan s onim što se zbivalo kat niže. Dvoje
ljubavnika koji su se ponovo pronašli (to se činilo
jasno). Nije to bita samo fizička stvar nego čitav
kovitlac emocija koji ih je pratio, širio se prolazeći
ispod vrata i lebdio po cijeloj kući poput neke nove
vrste kisika. Chilton je sad o njoj razmišljao kao o
Agathi, ne više kao o gospođi Christie. Ta se
promjena dogodila posve neprimjetno. Udisali su
zrak koji ih je ovio intimom, suočio s bliskošću.
(Kuća bez vremena, tako smo je Agatha i ja
kasnije nazvale. Nikad se više nisam vratila ni u
Harrogate ni u tu kuću, ali katkad mislim da bih je
mogla pronaći isprve. Odmah bih pronašla potez
raslinja bez kuća, vrijesak i kupine, a kuća bi se krila
iza, gdje je pronašla utočište u izmaglici na još
stotinu godina.)
“Mislite li da je lijepa?” upitala je Agatha. “Ta...
djevojka.”
Gotovo joj je omaknula neka druga riječ. Chilton
je u to bio siguran. Odgovor mu je bio nezgrapan, ali
s dozom iskrenosti jer mu se činilo da joj je u tom
trenutku trebalo baš to. “Ne kao vi.”
Na trenutak, dok je napetost činila nepomičnim
Agathine crte lica, njemu se učinilo da bi mu se
mogla približiti i poljubiti ga.
Ali nije.' Samo je rekla: “Molim vas, nemojte
nikome reći da ste me našli. Ne još. Dajte mi još dan,
dva dana.”
Znao je da bi on sad morao prigovarati,
nagovarati, uvjeravati. Odbiti njezin zahtjev. Umjesto
toga Chilton je ustao s izrazom pomirenja na licu.
Nije tu bila riječ o ubojstvu. Čemu uzbuna i dizanje
ljudi iz toplih kreveta zvonjavom telefona? Ona je bila
odrasla žena, slobodna donositi vlastite odluke. A on
je u svemu tome uživao. Nije htio da završi. Da je
izvršio vlastitu dužnost i javio da ju je našao,
vjerojatnost da će je ponovo vidjeti bila bi iznimno
mala.
“Obećavam da nikom neću reći, zasad. Ali vi meni
morate obećati da se nećete micati odavde. Molim
vas, ostanite ovdje da vas mogu naći ako to bude
potrebno.”
“Dogovoreno, obećavam.”
Pružila mu je ruku na stisak. Mekana, hladna
koža.
‘Jadan Finbarr. Zaista se nadam da se Nan ne
poigrava s njime.”
“Nježna ste srca.”
Agatha se nasmijala. Složila se s njim. “U tom nas
je slučaju dvoje.”
Dugo vremena Chilton nije uspijevao odgonetnuti
gdje mu je srce, njezine su ga riječi zatekle. “Znate,
ranije kada ste me onako prodorno gledali, na čas
sam povjerovao da me želite poljubiti.”
“Nisam poljubila drugog muškarca osim svog
supruga već godinama. Otkako sam ga upoznala.”
“Bili ste dobra supruga.”
Agatha je odlučno kimnula. Bila je tako dobra
supruga da je sada zbog toga bila bijesna. Chiltonu
je izgledala zadivljujuće mlado, prepuna misli koje
nije znao pročitati. Podsjetila ga je na njegovu
djevojku, Katherine, prije rata. Misli su ga odmah
navodile, gotovo rutinski, na prvu mračnu stvar na
koju je mogao pomisliti, prema gorkoj strani života.
Odupro im se.
“Gospođo Christie.”
“Zovi me Agatha.” Poništila je udaljenost među
njima i poljubila ga, s oklijevanjem, ali dugo. Chilton
se nije usudio obujmiti je oko struka. Bojao se da bije
i njegov najmanji pokret mogao trgnuti i sve bi bilo
gotovo - njezine mekane usne na njegovima, njezine
ruke prislonjene, lagano, o njegova prsa. Otvarali su
usta koliko je bilo potrebno da im se ispreplete dah.
Okus ruže i proljetne trave.
“Agatha”, rekao je Chilton kada se ona konačno
udaljila.
“Bolje da sad odeš.” Njezine su ga riječi gotovo
ranile, toliko je njezin glas zvučao neizmijenjeno i
neokrznuto.
“Da”, u njegovu nije bilo ni približno toliko mira.
Glas mu je pukao kao u dvanaestogodišnjeg dječaka.
“Ispunit ćeš obećanje? Nikome nećeš reći...”
“Neću.”
Chilton je zatvorio vrata za sobom. Sišao je niza
stube i izišao iz kuće poput duha, kao da nije koračao
nego lebdio, mirnih stopala, na pedalj i više od tla.
 NESTANAK

Sedmi dan
Petak, 10. prosinca 1926.

Sir Arthur Conan Doyle odveć je volio misterije da bi

priznao kako, do njezina nestanka, nikada nije čuo
za Agathu Christie. Šuškalo se da je riječ o obmani
javnosti, ali što i da je uistinu bilo tako? Ako je željela
obmanuti javnost, pošlo joj je za rukom.
Ljudi vole rješavati zagonetke. Što više ljudi
pokušava riješiti slučaj, čovjeku je tim više stalo da
baš on bude taj koji će ga riješiti.
Donald Fraser, Agathin novi agent, odgodio je sve
svoje obveze kako bi se sastao s Conanom Doyleom.
Proslavljenim tvorcem Sherlocka Holmesa! Fraseru
nije bilo jasno kako bi mu sir Arthur mogao biti od
pomoći u potrazi za Agathom, ali možda bi ga mogao
nagovoriti da napusti svog agenta i postane jedan od
Fraserovih autora.
Nije da mu je Agatha bila samo posao. Bio je
zabrinut zbog nje. Bilo mu je žao gospodina
Christieja. Fraserova je žena pobjegla s jednim od
njegovih pisaca prošlog proljeća. Bio je uvjeren da je
i Agatha povukla sličan potez. Uvijek se smatrala
nedodirljivom, ali i njegova se supruga tako
ponašala.
Fraser nije vjerovao da Conan Doyle može
odgonetnuti nešto što nijednom policajcu u
Engleskoj nije pošlo za rukom. Ta bio je pisac, a ne
detektiv. Ima li lakšeg zadatka od rješavanja vlastitih
zagonetki? Pisci su izmišljali probleme, nisu ih
rješavali. Dorothy Sayers, koja je također pisala
kriminalističku prozu, već se sama pozvala u
Šunningdale kako bi tragala za dokazima i ispitivala
energiju. Agatha Christie nije jedna od onih koji se
bave sličnim glupostima. Ne bi htjela da šarlatani
sudjeluju u ovome, Fraser je bio siguran u to.
Conan Doyle, kojemu je bilo šezdeset sedam (još
četiri godine i sam će se preseliti u duhovnu
dimenziju), odavao je dojam zgodna i samopouzdana
čovjeka. Bilo je gotovo simpatično što netko toliko
karakteran može povjerovati u poruke s drugog
svijeta. Kad mu je postalo jasno da ga neće nagovoriti
na promjenu agenta, Fraser je odlučio privesti
sastanak kraju. Sve ga je to činilo tužnim. Želio je da
pronađu Agathu Christie koliko i svi drugi i nije
mogao podnijeti to gubljenje vremena.
“Imate li što njezino?” Brk Conana Doylea bio je
suvereno nepomičan bez obzira na emociju na
njegovu licu. “Primjerice osobne stvari koje je ostavila
za sobom? Odjeća bi bila najkorisnija. Ali poslužit će
nam i kakva poruka koju je ona napisala.”
Fraser je otvorio ladicu svog radnog stola, ladicu
u kojoj je već devet mjeseci ležao par rukavica u
iščekivanju povratka one kojoj je pripadao. Nakratko
je oklijevao prije nego što mu ih je pružio.
“I smijem li vas upitati o vašim planovima? Psi
tragači već imaju njezin miris, znate. U Berkshireu
već čitava vojska traga za njom.” Fraser je spomenuo
i Dorothy Sayers.
Conan Doyle na to se samo nasmijao. “Ona nema
pojma što treba tražiti.” Zgrabio je rukavice od
Frasera koji ih je pokušao povući k sebi. “Treba nam
duhovni otisak. U dosluhu sam s Horaceom Leafom.”
Fraser je trepnuo davši mu tako naslutiti da mu
to ime ništa ne predstavlja.
“Moj dobri čovječe, ta govorimo o najmoćnijem
vidovnjaku u Europi.” ,
Bilo je zanimljivo kako je, od svih ljudi, baš Conan
Doyle . pribjegavao spiritualizmu i prizivanjima
umjesto da se okrene deduktivnom zaključivanju. “A
on, na našu golemu sreću, boravi u Londonu. Je li
nosila ove rukavice u posljednje vrijeme?”
“Oh, da, nedavno. Gospođa Christie bila je ovdje
dan prije nestanka. Sjedila je baš u ovom
naslonjaču.” Conan Doyle je kimao gladeći naslon za
ruke kao da pokušava prikupiti molekule koje je
Agatha ostavila za sobom. Podignuo je rukavice kao
da ih je sam pronašao, važan dokaz. “Ovo će nam
itekako poslužiti. Horace Leaf riješit će zagonetku.
Naći ćemo Agathu Christie, živu ili mrtvu. Do jutra
ćemo znati gdje je. Budite sigurni u to.”
Fraser nije osjećao krivnju. Ako gospodin Leaf
raspolaže ikakvim moćima, prvo što bi trebao
dokučiti jest da su rukavice pripadale gospođi
Fraser, koja je pripadala gospodinu Fraseru, sve dok
nije prebjegla u Devonshire i slomila srce svom
vjernom suprugu.
 Teška su se vrata zatvorila. Fraser je piljio u njih,
pun čežnje. Možda bi trebao otići do Harrodsa i kupiti
gospođi Fraser novi par i poslati joj ga u Devonshire.
Kao darak. Možda joj ruke zebu.
Fraser je bio iznenađen što susret s autorom
Sherlocka Holmesa na njega nije ostavio jači dojam,
bio je dirnut tek nestalnošću života na Zemlji. Velika
četvorka, novi roman
Agathe Christie, trebao je biti obavljen u siječnju.
Možda se dotad upristoji i odluči se vratiti mužu. Ili
će se pak obistiniti mračnija predviđanja, umjesto
žene pojavit će se truplo. Kako god da se stvari
odigrale, vidjeli je opet ili ne, do siječnja će svi u
Engleskoj znati njezino ime, štoviše, znat će ga čitav
svijet. A to ne može naštetiti prodaji.
Fraser je uzdahnuo, melankoličan zbog vlastite
pohlepe. Ništa u životu ne bude onako kako smo
zamislili. Zar ne?
.

U krevetu u Kući bez vremena oslonila sam se na

laktove i promatrala Finbarrov usnuli obris kako bih
mu vidjela lice pod prvim zrakama sunca. Cigla koju
smo ugrijali u vatri kako bi nas grijala, već se
ohladila. Teški su zastori bili navučeni, a soba je bila
u tami ranojutarnjeg zimskog mraka. Kad se sunce
probilo unutra, Finbarr je već otvorio oči i promatrao
me. Sjetila sam se one večeri u Irskoj kad sam ležala
pokraj njega, a to je, uz ovu, bila jedina noć koju smo
proveli u istom krevetu.
“Kad smo posljednji put spavali zajedno, ujutro te
nisam zatekla otvorenih očiju.”
 Posegnuo je za mojim rukama i položio ih na svoje
srce. “Da jesi, tog bismo se dana i vjenčali.”
Zasuzila sam. “Sad bismo bili zajedno.”
“Ali mi i jesmo zajedno.”
“Ne zadugo. I nismo svi na broju.”
Uspravio se. Prvi sam put zamijetila nešto što mi
je promaknuto prošle noći. Njegova gusta crna kosa
bila je pripitomljena i podšišana. Stražnji dio vrata
obrijan. Zbog toga je odavao pogrešan dojam, doimao
se urednim. To me uvjerilo u ono što sam do tada
smatrala nemogućim: Agatha Christie bila je ovdje, (
zaista je bila ovdje. Pod ovim krovom. S nama. Živjela
je, a ja još nisam dobila priliku za to, s Finbarrom
Mahoneyjem.
“Ošišala te?” Zamišljala sam Agathine ruke kako
mu s vrata pomiču nestašne pramenove. Prstima
prolazi kroz guste mu, svilene vlasi, .podiže ih, reže i
ispušta. Njezine ruke uklanjaju kosu s njegovih
ramena.
“Jest.” Provukao je ruku kroz kosu kao da se
upravo toga sjetio. “Sviđa li ti se?”
“Draži si mi s dugom kosom.” Glavom sam
utonula u ustajao jastuk bez jastučnice. Kuća je bila
toliko loše opremljena da se doimalo kao da smo na
kampiranju. Odmetnici i dužnici. Finbarr je ustao
kako bi ubacio cjepanicu u vatru. Ja sam zurila u
strop s izrezbarenim medaljonima, nepotrebno
ukrašen. Pomisao na Archieja i njegovu ženu u meni
nikada nije izazivala ljubomoru. Pa ipak, ubijala me
pomisao na Agathu i Finbarra. Mora da se i sama
tako osjećala pri pomisli na Archiejeve ruke na meni,
diraju mnogo više od moje kose.
“I sada je u ovoj kući, baš u ovom trenutku?”
“Naravno. Već sam ti rekao da jest. Pa gdje bi
bila?”
“U vlastitoj otmjenoj kući u Torquayju. Ili u finom
hotelu. Novca ima napretek, znaš, itekako, si to može
priuštiti.”
“Misliš kao što si i ti možeš priuštiti?”
Nisam odgovorila. Finbarr se vratio u krevet. “Ona
voli svog muža, Nan. Želi ga natrag. Vrati joj ga i pođi
sa mnom. Učinit ćemo ono što smo trebali učiniti čim
je rat završio.”
“Ah, Finbarre.”
“Možemo se vratiti u Ballycotton.”
“Nisi pri sebi ako misliš da ću ponovo kročiti
nogom u Irsku.” “Možeš mrziti Irsku zbog onog što si
ondje doživjela. Ali i ja sam Irska. Mrziš li i mene,
Nan?”
“Naravno da te ne mrzim. Znaš to.”
“Irska nije jedina zemlja u kojoj se takvo što
događa.”
“Ali meni se to dogodilo u Irskoj.”
Sklopio je oči. Pomaknula sam mu podšišane
pramenove s čela, noktima mu zagrebla tjeme, željela
sam da opet bude onaj stari nemarni, razbarušeni
Finbarr. Znala sam. Draži mi je od svih, moje je
mjesto uz njega. Znala sam, a u isto vrijeme,
Geneviveve mi je bila još draža.
 “Finbarre”, prošaptala sam ne bih li ublažila
oporost vlastitih riječi, “najdraži si mi. I dalje si mi
najdraži.”
Otvorio je oči. Nešto se u njemu smrknuto, ali i to
je već bila uspomena, nastojali smo uvijek zadržati
svjetlo. Možda bih mu ga mogla vratiti. Tako smo se
ponovo odali poljupcima, dodirima i strastima.
.

Nismo čuli Agathu, iznad sebe, nismo čuli kuckanje

po pisaćem stroju. Znala je da je suludo što je tu, što
nitko ne zna gdje je. Trebala je odmah sjesti u
automobil gospođice Oliver, odvesti se ravno u
policijsku postaju i sama se prijaviti.
Sama se prijaviti! Bila je ogorčena vlastitim
mislima. Kakav je to zločin počinila? Baš nikakav.
Imala je svako pravo nestati s lica zemlje.
Pa ipak. Toliko ju je ljudi tražilo i brinulo se zbog
nje, znala >je da bi se odmah trebala vratiti kući.
Znala je da se, zbog istih razloga, baš nikada ne smije
vratiti kući. Kako bi se suočila sa svim tim ljudima?
Kakvo bi im objašnjenje ponudila?
Kako bi pogledala Archieja u oči i suočila se s
nepostojanjem ljubavi u njima? Ne, nije bila u stanju
za takvo što.
Nadala se da se može pouzdati u Chiltona,
vjerovati mu da će držati svoju riječ. Sinoć je drhtao
nastojeći se obuzdati iz poštovanja prema njoj. Usne
su mu mekše od Archiejevih. Nije mirisao po sapunu
ili skupim kremicama, mirisao je prirodno, travnati
vonj s notom slane vode. I njezin se miris izmijenio u
proteklih nekoliko dana, posljednje note lavande
zamijenila je mirisom nagorena drva i dobrim
staromodnim mirisom znoja.
Nije bilo važno što je gospodin Chilton policijski
inspektor. Trebala bi mu vjerovati da će čuvati
njezinu tajnu. Znala je da mu može vjerovati.
.

Chilton se također probudio u cik zore, u istoj odjeći,

nije ni oka sklopio. Jedva se sjeća kad je zadnji put
poljubio ženu. Smiješno je biti tako sretan. Bila je to
prava dvojba. Cijeli svijet traži ženu kojoj je on ušao
u trag i što je učinio, poljubio ju je i dao joj obećanje
da nikome neće odati gdje se skriva. S godinama se
promijenio, ali nipošto nije postao pametniji.
Iznad glave je začuo neočekivan udarac koji ga je
odmah doveo u stanje pripravnosti. Kad te probudi
vrištanje, logično je očekivati još vrištanja. Ali nakon
nekoliko trenutaka tišine ponovo je počeo disati.
Danas će se usredotočiti na Marstone kako bi mogao
potvrditi Lippincottovu teoriju i pobrinuti se da nema
ubojicu na slobodi. Nedjelovanje može prouzročiti
jednaku štetu kao i djelovanje. A Chilton se nakon
rata zakleo da više neće nanositi štetu svijetu.
Nije bilo onako kako je to zamišljao dok je bio
dječak, čak ni kada se igrao mačevanja i pucanja.
Životi koji se gase na tvojim rukama. Nikako nije
mogao izbrisati sliku mladog Nijemca iz rovovskog
napada. Mladić je puzao iz rova na rukama i
koljenima, a Chilton se zaustavio kako bi mu
prostrijelio srce. Kako li je samo iznenađen bio, kao
da mu nitko nije rekao da odlazak u rat može dovesti
i do takva ishoda. Chilton se užasno osjećao zbog
toga, kleknuo je ne bi li mu dao vode iz svoje čuture
iako tom mladiću više nije bilo do vode ili do bilo čega
drugoga. Što to radiš, stari? upitao ga je vodnik
bacajući bombu u rov. Chilton je vratio čep na svoju
čuturu. Mladić je bio toliko mlad da su mu obrazi još
bili dječački rumeni, a koža djevojačka, kao da se
nikada nije obrijao. Kasnije, kad je Chilton doznao da
mu je i brat ubijen, dva su mladića zamijenila lica,
umjesto njega gledao je Malcolma, svog najmlađeg
brata, svačijeg miljenika, oči bi mu se zasuzile od
šoka. Dovoljno mlad da pronađe besmrtnost među
topovskom paljbom. Svi smo mi prokleti i glupi idioti,
mislio je Chilton. Hodali smo među leševima misleći
kako nas smrt neće okrznuti.
Nešto odozgo ponovo je narušilo tišinu. Chilton je
začuo vrisak, koji je odmah bio ugušen, a zatim se
čulo otvaranje i zatvaranje vrata. Požurio se
stubištem, ali nije trčao, nije želio da njegovi koraci
probude čitav hotel. U hodniku je naišao na
gospodina i gospođu Race, divan par, lica su im se
crvenjela, muževo od bijesa, a ženino od muke.
Gospodin Race stiskao je zapešće gospođe Race i to
je izgledalo kao bolan stisak koji će ostaviti traga.
“Pustite je”, rekao je Chilton blagim i mirnim
tonom. Obratio mu se kako bi se obratio bijesnom
psu povlačeći se unatrag. Samo što se Chilton nije
povukao nego zakoračio prema njemu.
“Ovo vas se ne tiče, gospodine”, Race će mu.
“Savjetujem vam da se vratite u svoju sobu.”
“Zaboga, čovječe! Žena vam je. Ne možete se tako
ponašati prema njoj.”
 Gospođa Race istrgnula je ruku iz muževe i
privukla je na prsa. Kad ju je ovaj pokušao ponovo
zgrabiti, Chilton je napravio još jedan korak prema
njemu.
“Prije negoli probudite čitav hotel”, Chilton će i
dalje vrlo mirnim tonom, “dopustite mi da ispratim
gospođu Race do kuhinje na šalicu čaja. A vi pođite
u svoju sobu i pokušajte se smiriti.”
Par se konačno usredotočio na Chiltona. Shvatio
je da su primijetili kako je potpuno odjeven, čak je i
kaput imao na sebi, njih dvoje bili su u spavaćicama
i ako im ponašanje nije bilo takvo, njihova odjeća bila
je kudikamo prikladnija od njegove za to doba dana.
“No dobro.” Gospođa Race graciozno je zagladila
kosu. “Prijala bi mi šalica čaja. Hvala vam, gospodine
Chilton.”
.

Chilton joj je obećao čaj, ali hotelsko osoblje još se

nije sastalo. Umjesto u kuhinju, odveo ju je u salon
uz predvorje. Chilton je i sam bio gadno uznemiren,
odveć uznemiren, pomislio je, da bi smirivao nekog
drugog. Posegnuo je za cigaretom u unutarnjem
džepu jakne. Kad ju je pripalio, nagnula je glavu
naprijed, kao da je zaboravila da je ondje. Chilton joj
je pružio otvorenu tabakeru. Uzela je jednu. Spremio
je tabakeru u džep i pripalio joj cigaretu. To je uvijek
intiman trenutak. Primijetio je da nema tragova na
zapešćima, kao što se pribojavao, koža joj je bila
glatka i netaknuta. Imala je svjetloplavu, svilenkastu
kosu do ramena. Bez uvojaka, razbarušenu od sna.
Bila je jedna od onih žena koje nje slute da su ljepše
bez šminke i frizure. Poput Agathe Christie. Od same
pomisli na nju usne bi mu se nesvjesno iskrivile u
osmijeh.
Gospođa Race uvukla je dim cigarete, duboko,
gladno, a zatim ga vješto ispuhala u stranu.
“Bit će bolje da vam natočim brendi. Vidio sam da
gospođa Leech čuva bocu na recepciji, ali ne mogu
jamčiti za kvalitetu.”
“To zvuči fantastično.” Gospođa Race odmarširala
je do kauča i bacila se na nj. “Postala sam netko tko
poseže za čašicom i cigaretom i prije samog svitanja.
Pogledajte u što me ovaj brak pretvorio, gospodine
Chilton.”
“Bojim se da ste se udali za nasilnika.”
“Bojim se da je tako.” Govorila je to stisnutih zubi,
zureći u neku točku pokraj njega. “I sad sam
zaglavila s njim. Moja obitelj nikada ne bi podržala
razvod. Ne bi im odgovarao skandal.”
“Znate li kakav je bio prije? Prije negoli ste se
udali za njega?” Gospođa Race uvukla je još jedan
dugačak dim cigarete.
“Nije da nisam sumnjala.”
“Smijem li vas onda upitati zašto ste pristali na
udaju?” “Ne. Ne smijete me to pitati, gospodine
Chilton.”
“Ako je tako, postavio bih vam drugo pitanje.
Zanima me ono što se zbilo neki dan. U blagovaonici.
Siroti gospodin Marston. Zaista ste se herojski
ponijeli.”
“Uopće nisam.”
 “Pitam se jeste li bili u prilici popričati s njim ili
suprugom.
Prije sve one... nesreće.”
“Nisam bila u prilici. Bila sam poprilično
zaokupljena vlastitom nesrećom.” Ugasila je cigaretu
u porculansku pepeljaru, pritisnula ju je mnogo jače
negoli je bilo potrebno. Zatim je ustala. “Hvala vam
na brizi, gospodine Chilton, ali vrijeme je da se
suočim s vlastitim problemima. Život nije bajka.
Pomislio bi čovjek da je to nešto što je vas starce rat
naučio.”
Odlebdjela je iz sobe, visoko podignute glave, kao
da je plesačica, a ne medicinska sestra. Chilton je
uvukao dim cigarete i shvatio da je već potpuno
dogorjela. Blaga ga je opeklina prodrmala, kao da ga
je trgnula iz čvrsta noćnog sna ili bilo kakva noćnog
sna.
.

Ondje u Kući bez vremena, kako je već počela misliti

o njoj, Agatha je sjela za dugačak stol za poslugu u
kuhinji na donjem katu. Povratak u Sunningdale nije
dolazio u obzir. Za razliku od Stylesa, taje kuća
odisala pozitivnom energijom. Ilije pak ona u nju
unijela pozitivnu energiju. Ne samo ona nego i
Finbarr koji je i sam zračio divnom energijom otkako
su, na krilima uzbuđenja, otišli iz Newlands Cornera
ostavljajući svoje odgovornosti za sobom. Mogla se
brinuti zbog Teddy, ali odlučila je da neće. Honoria
će marljivo skrbiti o njoj. Agatha se neće brinuti ni
zbog Archieja, a mora priznati i da joj je njegova briga
zbog nje, za promjenu, predstavljala zadovoljstvo.
 Neke je dijelove svijeta odlučila ostaviti za sobom.
Pisala je kao i uvijek, ne mareći za čitatelje, agente i
urednike. Agatha je pisala kako bi zabavila samu
sebe, baš kao što je, još kao dijete, smišljala priče iz
čiste zabave, vrteći svoj obruč oko stabla araukarije
u Ashfieldu, izmišljajući likove. Pisati roman značilo
je nastanjivati drugi svijet. A njoj je taj drugi svijet
bio itekako potreban.
Posljednjih je nekoliko dana odijevala komade iz
muške kolekcije koju je ponijela iz prethodne kuće, a
nosila je i topao, iznošen kaput gospođice Oliver.
Taštini tu nije bilo mjesta. I dalje je nosila svoju
bisernu ogrlicu, pripadala je njezinoj majci, ali svoj je
biserni prsten skrila duboko u praznu ladicu sobe za
poslugu u kojoj je boravila. Tog se jutra promotrila u
ogledalu, neoprane kose, u muškoj odjeći i pomislila
kako bi takva zacijelo mogla neopaženo proći kraj bilo
kojeg od svojih poznanika, prepoznali bi je samo
najbliži. Ali tko su njezini najbliži? Nitko joj nije
dolazio u misli, pa ni Honoria, plaćena družica koja
ju je, iskreno, razumjela jednako dobro i s kojom je
bilo lako, baš kao i s Ircem koji joj je pomogao da
iščezne.
Cak i u toj, iznimno prostranoj, kući Agatha je
mogla čuti Finbarrove noćne more. Svake noći
otkako su pobjegli, do Nanina dolaska, Agatha je
ustajala iz kreveta kako bi mu položila ruku na rame.
Finbarre, dragi, probudi se. Tada bi otvorio oči, upio
njezinu prisutnost i ponovo nastavio disati, zahvalan.
Dvaput ju je obavio rukama i čvrsto držao. Bilo joj je
čudno, ali istovremeno i prirodno osjetiti njegovu
blizinu. Nije vjerovala u reinkarnaciju, ali da jest,
pomislila bi da se Finbarr i ona poznaju iz prošlog
života. U teoriji nisu imali izgleda, ali u praksi su bili
sasvim vjerojatan par. To ju je natjeralo da shvati
koliku je ulogu u njezinu životu igrao njezin muž.
Svaki je muškarac nekako poprimao njegove crte
lica, a drugi su je muškarci doživljavali onako kako
bije on gledao. Finbarr je bio nešto posve drugačije i
na čudan su se način savršeno uskladili.
To je pak značilo da bi se mogla uskladiti i s
drugim. Njezinoj se majci ne bi svidjela pomisao da
joj se kći udaje za policijskog inspektora. Ali majka
joj nije mogla prigovarati, zar ne? Agathu je ta misao
nasmijavala i užasavala, osjećala je olakšanje smijući
se uspomeni na smrt vlastite majke.
“Što je smiješno?”
To sam bila ja, stajala sam na vratima.
Zajapurena od vođenja ljubavi, razbarušene kose,
prkosno podignute brade. Jedva da me i primijetila.
Nije mi zavidjela niti me željela povrijediti. Gotovo me
i nije doživjela kao smetnju. Kao još jednu bjegunku.
Bila sam dobrodošla dok god sam pristajala držati
jezik za zubima. Doimalo se kao da je već zaboravila
misiju koju joj je Finbarr povjerio.
“Zdravo, Nan.”
“Zdravo, gospođo Christie.”
.

U tom trenutku nisam dijelila njezinu opuštenost. Iz

nekog razloga bila sam pomalo bijesna. Vidjeti je tu
za stolom za služinčad. Nju koja je odrastala u
otmjenim kućama koje su imale imena. Nju, čija je
definicija financijskih poteškoća nekoliko stotina
funti godišnje, a da ni prstom ne mrdneš. Peterosobni
stan, batler i služavka. Život u kojem samo zaželiš
spisateljsku karijeru, muža, dijete, a onda ti sve to
netko dostavi, kao da se želja prirodno izjednačavala
s ostvarenjem želje. Zbog nje i njoj sličnih patile su
stotine drugih žena.
“No, hajde”, rekla je. Nisam razumjela njezino
veselo raspoloženje.
“Zovi me Agatha. Možemo se okaniti formalnosti
u ovakvim trenucima. Obje smo u bijegu.”
‘da nisam u bijegu. Ja sam na odmoru.”
“Pa čudan je to odmor. Pitam se što bi Archie
mislio o tome?” Šutjela sam.
“Sjedni. Znala sam da ga ne voliš.”
Sjela sam za stol.
Agatha je ustala kako bi uzela još jednu šalicu.
“Bojim se da nam je ponestalo mlijeka.” Natočila mi
je čaj.
“Mislim da Archie nema pravo glasa u ovome, zar
ne? Barem ne još.”
“Imaš pravo.” Mogla mi je pričati o svojoj
posljednjoj noći s Archiejem, ali nije to učinila. Bio je
to prvi put da smo nas dvije bile zajedno otkako je
naša prijevara razotkrivena. Pretpostavljala sam da
je sada uživala u vlastitoj prijevari. Očekivala sam da
odmah od mene zatraži da se odreknem Archieja, ali
samo je sjedila ondje, pijuckala čaj, promatrala me
dok pijuckam svoj. Zbog toga sam malčice omekšala
svoj stav prema njoj. Možda ću, ne budem li se više
gnušala nad njezinom srećom, konačno dočekati
vlastitu.
“Kako stojimo sa zalihama? Hoće li nam
potrajati?”
“Imamo konzerviranog voća. Mesni doručak i
riblje konzerve. Sardine. Vina ima napretek, ako na
to misliš. Finbarr je poharao grad u potrazi za
svježom hranom. Dočepao se jabuka i sira.
Mirni smo neko vrijeme. Ali ne zauvijek, dakako.
Isto tako, ne znamo kada će se stvarni vlasnici
vratiti.”
“Ne izgleda kao da će se uskoro vratiti, zar ne?”
“Ne. Ali ne možemo predvidjeti njihove planove.”
“Dio mene želi samo otići gore. Ne jesti i ne piti.
Osušiti se i postati kostur pod njegovim rukama.”
“Poput Elvire Madigan i Sixtena Sparrea? Užasna
priča. Da možemo razgovarati s njihovim duhovima,
zacijelo bi nam rekli da nije vrijedilo toga. Nikada me
nisu zanimale romantične priče, pogotovo one
tragičnog završetka.”
“Ni mene”, slagala sam. Ako joj je pomisao na
mene mrtvu u Finbarrovim rukama, ili pak samo na
mene mrtvu, predstavljala zadovoljstvo i otvarala joj
put do vlastitog supruga, nije to otvoreno pokazivala.
“Finbarr mi kaže da želiš postati spisateljica.”
“Kaže li?” Kako ponižavajuće. Pitala sam se što joj
je još rekao. “Htjela sam postati spisateljica, valjda.”
Tada je Finbarr banuo unutra. Doimao se
zaposlenim i punim energije. “Dobro jutro, Agatha”,
rekao je kao da se obraća istinski jednakoj, kao da
su najbolji prijatelji.
“Dobro ti jutro, dragi Finbarre”, odvratila mu je s
nehinjenom toplinom, a ja sam se prisjetila da je
Finbarr svima mio. Držala sam da je to zbog njegove
neumoljive radosti. Ona je pak nestala, ali ljubav
koju je budio u drugima i dalje je bila tu.
Nekoliko su minuta prijateljski čavrljali. Finbarr
je iz smočnice izvukao štrucu kruha, a Agatha je
pronašla staklenku džema i natočila mu čaja. Bilo je
uistinu fascinantno svjedočiti čemu sličnom. Samo
sam sjedila ondje, nisam im pomagala, a nešto
kasnije hrana je bila postavljena pred mene.
“I onda, imaš li kakvih vijesti od našeg
muškarca?” Agatha me upitala kad je sve bilo na
stolu.
Dobacila sam letimičan pogled Finbarru čije se
lice smrknulo na spomen nekog drugog kao mog
muškarca.
“Nemam. Već danima. Ne zna gdje sam.”
“Onda nisi jedina.”
“Umire od brige za tobom”, rekla sam.
“Kako znaš ako se niste čuli?”
“Pa umirao je od brige kada smo zadnji put
razgovarali.”
“Još prije nekoliko dana to bih možda i smatrala
dobrom viješću. Sada me, iskreno, više nije ni briga.”
Nisam mogla znati da iza onog osmijeha na
njezinu licu, barem djelomično, stoji poljubac s
Chiltonom. Razmišljala sam samo o sirotom
Archieju. Prošli su se tjedan za njegovu pažnju
natjecale dvije žene, a sada je sam.
“Finbarr želi da ti kažem neke stvari”, rekla je
Agatha.
“Zaista?”
“Prije negoli započnem, željela bih ti reći ovo.
Nitko me nikada nije povrijedio kao ti.”
Dio mene nije mogao podnijeti činjenicu da
Finbarr promatra tu raspravu pa sam lice pokrila
rukama. Agatha je posegnula za mnom i odmaknula
mi ih s lica. “Ne ide to tako. Neću ja tebe tješiti zbog
sveg zla koje si mi nanijela.”
Pogledala sam Finbarra. Promatrao je Agathu
iščekujući da kaže ono što je želio da kaže i da
popravi situaciju.
“I meni je naneseno zlo.” Znala sam da joj se
obraćam zloslutnim tonom, ali nisam marila za to.
“Izgubila sam nešto mnogo vrjednije od muža.”
“Finbarr me upoznao s tvojom pričom. Rekao mi
je stvari koje nisam znala. Stvari koje, usudim se
reći, ni Archie nije znao. Ili je pak znao?”
Je li to bila prijetnja? Uputila sam optužujući
pogled Finbarru jer joj je odao ono što je samo
nekolicina ljudi znala.
Zatim je rekla nešto što me iznenadilo: “Žao mi je
zbog onoga što ti se dogodilo u Irskoj.” Njezine su
ruke i dalje bile na mojima. “Užasno mi je žao. Takva
izopačenost. Gadarija. Sramota.”
Bila je to prva isprika koju su mi uputili vezana
uz moj boravak u Sunday’s Corneru. Tad sam znala
i još uvijek znam da je bila vezana uz pitanje koje je
uslijedilo:
“Nećeš nikome odati da sam ovdje?”
“Ne”, obećala sam. “Neću.”
Tijekom godina koje su uslijedile nakon Agathina
nestanka, uz nagađanja o njezinu duševnom
zdravlju, njezinim djelima, motivima, nitko od mene
nije tražio odgovore. Ljudi su se radije držali
određenog scenarija. Nikome nije palo na pamet da
smo možda prijateljice. Da možda nije šutjela kako bi
zaštitila sebe nego mene.
S vremenom je krenula dalje. Ponovo se udala (za
mnogo mlađeg muškarca) i postala ludo slavna.
Sreća ju je poslužila na način na koji mene nikada
nije služila. Na način na koji rijetko koga služi.
Tada smo pak sjedile, zureći jedna u drugu preko
uskog stola, zbog vatre koja je pucketala u peći
prostorijom se širio osjećaj ugode. Obe smo odbijale
reći ono što je druga htjela čuti. Finbarr je sjedio s
nama, uvjeren da je njegova misija gotovo dovršena,
ne znajući da ću i sama, što god mi rekli ili učinili,
uskoro postati gospođa Christie.
 OVDJE POČIVA SESTRA MARY

.
Otac Joseph volio je Englesku. Godine 1919. to ga je
činilo posebnim Ircem. U lipnju je omanja engleska
patrola napadnuta kod Rathclarena, a on je za
propovijedi, prekinuvši uobičajenu tiradu protiv
pohote, izrazio svoje negodovanje. “Kralj i domovina”,
grmio je s propovjedaonice, “za to smo u rat otišli, a
sad ovi mangupi sve to žele sunovratiti u pakao.”
“Mislim da imamo sreće”, rekla mi je jednog
poslijepodneva sestra Mary Clare. “Jer nam ovdje ne
zamjeraju naše englesko podrijetlo. Nekoliko sam
puta pomišljala da odem kući, u neki engleski red.
No otkako je otac Joseph na čelu samostana,
odustala sam od te namjere.” Nasmijala se, ali više za
sebe nego za mene. “Zapravo, uvjerena sam da sam
njegova miljenica. Zato što sam Engleskinja.”
Hodala mi je uz bok dok su se djevojke nizale u
hodniku za sveti sat, obred koji se održavao svakog
prvog petka u mjesecu. Sestra Mary Declan osvrnula
se prema meni negodujući, ali sa mnom je
razgovarala opatica, a ne druga djevojka, pa sam
mogla nastaviti razgovor i odgovoriti.
“Zaista?” trudila sam se zadržati bezazlen ton, ali
sam osjećala kako mi krv napušta lice. Pribojavala
sam se da bi moje englesko podrijetlo moglo privući
pažnju oca Josepha.
“Sve je to kratka vijeka, čitava ta priča oko IRA-
e”, nastavila je sestra Mary Clare ne primijetivši moju
nelagodu. “Bila bih jako iznenađena ako potraje više
od mjesec dana. Zar tim momcima nije dosta
ratovanja, užasa? Nego sad još boli nanose vlastitoj
zemlji.”
“Zna li otac Joseph da sam i ja Engleskinja?”
“Nisam ga nikad čula da te spominje.”
Njezine su mi riječi trebale donijeti olakšanje jer
sam zaista osjećala kao da sam za oca Josepha
nevidljiva - kao da sam nekim čarobnim plaštem
zaštićena od njegovih pogleda - ali nekako sam se
pribojavala da bi se to moglo promijeniti.
Sestra Mary Clare stisnula mi je ruku i udaljila se
prije negoli smo ušle u kapelu, mrmljajući svoju
uobičajenu čudnu melodiju. Imala je lijep glas iako
melodiju nikada nije pratila pjevanjem. Čula sam je i
dok sam stajala s ostalim štićenicama, još dobrih
petnaest minuta, dok smo mi stajale s rukama
ispruženima sa strane, kao razapete. Kada bi se neka
od nas pomaknula, sestra Mary Declan natjerala bi
nas da krenemo ispočetka. Taj smo put u kapeli
stajale punih sat vremena. Nije bilo lako ne zadrhtati
misleći na domoljublje oca Josepha. Osjećala sam
ručice djeteta kako upiru o stijenke moje utrobe i bila
sam presretna što još nije vidjelo vanjski svijet.
.

Nova je djevojka stigla u utorak, a u petak je već

pobjegla. Kako, to nitko nije znao. Jednostavno je
nestala ne rekavši ikome ni riječi. Zvona su zvonila,
a redovnice žurile samostanom. Osokolila me
činjenica da se više nikada nije vratila. Dan kasnije,
dok sam redila groblje redovnica, kroz ogradu sam
pokušavala dokučiti smjer u kojem je otišla. Mogla
sam vidjeti ulaz samostana, kovana željezna vrata
koja su se otvarala pri ulazu posjetitelja. U samom
kutu vrata, gdje je željezo zalazilo u cementni zid,
primijetila sam da je jedna šipka istrunula i otpala u
visoku travu. Otvarala je prostor kroz koji i dalje nije
mogla proći trudna verzija mene. Ali neću vječno biti
trudna.
Druge dvije djevojke radile su pokraj mene u
poslušnom muku, trijebeći korov, čupajući lišajeve s
nadgrobnih kamena. Kleknula sam i vratila šipku na
njezino mjesto uglavivši je kako napukli dio ne bi bio
uočljiv osim izbliza.
Tog poslijepodneva sestra Mary Clare sjela je do
mene u sobi za šivanje, gdje sam radila zajedno s
nekolicinom djevojaka i krpala stare odore. Ostale
djevojke - koje su za razliku od mene bile vješte s
iglom u ruci - radile su na kratkim kaputićima za
bebe, a ja sam se molila da moje dijete nikada ne
bude moralo odjenuti jedan od njih. Trebala sam
odande otići prije negoli ga redovnice odjenu u to.
Koju god odjeću moje dijete bude nosilo, neće biti
šivana u samostanu.
“Draga Nan”, obratila mi se sestra Mary Clare
sjedeći na jednom od stolaca bez naslona koje smo
rabili. “Primijetila sam da si malo odsutna”, dodala je
i potapšala me po ruci.
Dvije su časne sestre ušle noseći bebe, a njihove
su majke odložile šivaći pribor kako bi ih mogle
podojiti.
 “Što biste vi bili”, pitala sam sestru Mary Clare
dok sam nespretno probadala šavove, “da se niste
zaredili?”
“Bila bih majka, naravno.” Nasmiješila se
gledajući dojilje i onda citirala Coleridgea, iako sam
onomad vjerovala da su to njezine riječi: “Majka je
uvijek majka, najveća svetinja.”
Pustila sam da mi pribor klizne u krilo i prekrila
lice rukama.
Pomislila sam na Bess. Tko zna je li i dalje bila
najveća svetinja na svijetu, sada kada joj je umrlo
čedo. “Bess, jadna Bess.”
“Hajde, hajde, ne brini se za Bess. Sada je nečija
supruga. Može opet roditi, i to dijete koje će onda biti
kršteno, kako spada. Može imati i deset beba ako
hoće. Sve lijepe i bucmaste koje joj se igraju oko
nogu.”
Počela sam ridati, a sestra Mary Clare nježno mi
je kružeći gladila leđa. Mogla je biti dobra majka.
“Glavu gore, Bessin je dragi došao po nju. Možda će
se i tvoj pojaviti. Vjerojatno je dosad već pročitao
pismo koje sam mu poslala.” Dala mi je rupčić pa
sam ispuhala nos.
“Gledaj”, posegla je u svoj rukav, “imam nešto za
tebe.” Pritisnula mi je o dlan komad kruha, još topao,
premazan svježim maslacem. Nešto tako slasno
nisam vidjela otkako sam otišla od kuće. Pogledom
sam se ispričala ostalim djevojkama.
“Slobodno ga pojedi. Tvoje ti prijateljice neće
zamjeriti malo čašćenje, je li tako, djevojke?”
 Nitko od njih nije podigao oči i presreo njezin
izazivački pogled. Morala sam znati da će se to
dogoditi. Nisam si mogla priuštiti da je odbijem.
Zagrizla sam u kruh, maslac mi se topio na jeziku.
Bilo je tako ukusno da sam se jedva obuzdala da joj
ne kažem da je volim.
.

Te sam noći sanjala oca Josepha i njegovo podbuhlo

lice kako lebdi nada mnom. Njegove venama
prošarane ruke su me vrebale. Stenjao je i frktao.
“Ne, ne, ne!”
Probudila sam se u sjedećem položaju. Držala
sam ruke na obrazima, mirisale su kao tuđe. Čitavo
mi je mjesto bilo strano. Fiona je sjela do mene,
tapšala me po leđima, nije postavljala pitanja. Sve
smo sanjale iste snove, i lijepe i ružne. Po tome, ali
samo po tome, bile smo iste, kako je govorio otac
Joseph.
“Reci mi”, prošaptala sam. Fiona je izdeklamirala
adresu mojih roditelja u Londonu, laganim i zvonkim
glasom, poput vile.
Nas je bilo toliko više nego njih. Što bi se dogodilo
da se udružimo? Dignemo bunu? Stotinu djevojaka
protiv šačice redovnica i razvratna svećenika? Imali
smo viši cilj od bilo kojeg IRA-ina borca. Mogle smo
poraziti svoje tamničare i vratiti se svojim životima,
svojoj mladosti, vratiti svoju djecu.
.

Bess i njezin Amerikanac vjenčali su se prije no

što su prešli Atlantik. Vjenčao ih je anglikanski
svećenik u Londonu. Skrasili su se u Philadelphiji.
Jesu li možda njezini roditelji u Doolinu plakali kad
se nikada više nije vratila? Ili su bili sretni što se više
ne moraju nositi s njezinim grijehom i njezinom
sramotom?
Za to je više nije bilo briga. Nedostajala su joj
braća i mlađa sestra koju će uvijek voljeti, ali jedini
grijeh koji je bio počinjen, počinjen je nad njom. Dok
je bila živa, nikada više nije kročila u crkvu.
Noću bi se stisnula uz svog novog supruga.
Nikada mu nije spočitala što je stigao prekasno, U
tome su bili jedno, u boli koja im je nanesena, u zlu
koje im je učinjeno. Ali s jednim se zločinom, nad
njom počinjenim, nosila posve sama, svakog dana i
svake noći. Nemoćna pred sjećanjima na svećenikova
silovanja koja su navirala.
Pa ruke, boljele su je kako samo mogu boljeti ruke
iz kojih je oteto dijete, zauvijek odneseno.
“Ronane”, znala bi govoriti tijekom dana, mahom
kada je nitko ne bi mogao čuti. Različitim tonom.
Nježno. Grdeći. Smijući se. Ponosno. Kao da ju je
njegov duh pratio, onako kako bi je pratio on sam da
je bio tu, uz nju, kao odraz svih osjećaja koje je
zaslužila umjesto onih koje je osjetila.
 NESTANAK

Sedmi dan
Petak, 10. prosinca 1926.

U petak ujutro u Sunningdaleu je padala kiša.

Zatoplilo je. Teddy je stajala na prozoru dječje sobe
stišćući plišanog zeca kojem je Agatha nadjenula ime
Štitonoša. Poklonila joj ga je prije negoli su ona i
Archie otputovali na put oko svijeta. “Pohranila sam
u njemu malo svoje ljubavi”, rekla je djevojčici dok je
vezivala plavu vrpcu oko zečeva vrata. “Dok je god uz
tebe, moja je ljubav uz tebe. Kad ga god zagrliš, ja
grlim tebe.”
“Štitonoša će biti curica, a ne dečko”, inzistirala
je Teddy. Muškarci joj nisu bili odveć mili. 0 njoj su
se brinule žene. Svaka igračka s licem za nju je bila
ženskog roda. Sonny, mali lukavi psić, također je bio
žensko.
Unatoč kiši, u Sunningdaleu je sve vrvjelo od
ljudi. Teddy je promatrala kišu kako rominja niz
prozor. Vidjela je grupice ljudi u kišnim ogrtačima,
ali to je nije brinulo. Već je navikla na kojekakve
zbrke na imanju koje nisu imale veze s njom. Odložila
je Štitonošu. Pas njezine majke ležao joj je do gležnja.
Podignula ga je kako bi i on mogao gledati kroz
prozor. Peter je dvaput zalajao čim je ugledao
nepoznate osobe, a potom se smirio, pomiren, u
njezin zagrljaj. Kada bi Agatha nekamo putovala,
obično bi ga vodila sa sobom. Teddy je bilo drago da
ga je taj put ostavila; bilo joj je zabavno imati ga samo
za sebe. Zalajao je, ispustio svoj smiješni “vau” kada
se netko novi ukazao na vidiku i stao truckati
prilazom.
“Hajde, daj, smiri se”, rekla mu je Teddy. “Nema
se smisla uzbuđivati zbog svega toga.” Udaljila se od
prozora i stala se oblačiti za školu. Honoria će je
najvjerojatnije voziti umjesto uobičajene šetnje, s
obzirom na vrijeme.
.

Novine su prozvale potragu za Agathom “velikim

lovom”. Kao da je riječ o romanu ili o filmu. Ili o
sportskom događaju, nacionalnoj razonodi. Ili ratu.
Policijski službenici i društveno osviješteni građani
raspršili su se širom Engleske kako bi dali svoj
doprinos.
“Poprilično ste megalomanski ovu potragu
prozvali velikim lovom”, bjesnio je Archie na
Thompsona držeći u rukama novine s velikim
naslovom uokvirenim na naslovnici. “A niste još
pronašli ni jedan jedini trag.”
Thompson je prekrižio ruke i pogledao Archieja
koji je upravo ušetao u njegov ured u berkširskom
policijskom stožeru kao da ga želi ukoriti ili mu
naređivati. Thompson se zaista nadao da će Agathu
Christie pronaći živu, ali to se činilo sve manje
vjerojatno sa svakim danom koji je prolazio. Živi se
ljudi obično brzo pojave. Mrtvima treba vremena,
posebice ako ih je ubojica dobro skrio.
“Pronašli ste svaku mrtvu ženu u Engleskoj”,
nastavio je Archie nezasluženo koriti Thompsona.
Pronađena je jedna mrtva žena, nesretna gospođica
Annabel Oliver. “Sve osim one koju ste krenuli
tražiti.”
Thompson je pokušao odignuti obrvu, ali mu to
nije pošlo za rukom. Ta je gesta bila dio Archiejeva
repertoara, pa se Thompson razljutio sam na sebe
kada se uhvatio kako je pokušava oponašati.
“Znači tražimo mrtvu ženu?” Thompsonov je ton
trebao Archieja podsjetiti tko tu zapovijeda i tko što
zna.
“Ne”, odvratio je Archie. “Živa je, znam da je živa.”
“Imate pravo kad kažete da nam potrage za
ženama baš i ne idu jer znate što? Nismo uspjeli
pronaći ni gospođicu Nan O’Dea. Čini se da se više
nije pojavila na radnom mjestu kao ni u vlastitom
stanu.” Thompson nije Archieju rekao da zapravo
nije bio zabrinut za moje zdravlje. Naime, jedan od
njegovih žbirova svratio je u Imperial British Rubber
Company i saznao da sam telefonirala i javila da
želim produžiti svoj odmor za nekoliko dana u
odnosu na dogovoreni datum. Malo čekanja neće
nikome štetiti, mislio je Thompson, ispitat ćemo je
nakon što se nestanak već bude pretvorio u umorstvo.
“Nema razloga da gnjavimo Nan”, rekao je Archie.
“Zaista nema, ona je posljednja osoba koja bi mogla
znati gdje se nalazi Agatha.”
“A tko bi mogla biti prva?”
Mračan i tugaljiv pogled ukazao se na Archiejevu
licu; razočarao je Thompsona kada je odjednom
briznuo u plač. Čak i ako se ispostavi da Archie
Christie nema nikakve veze s nestankom vlastite
supruge, Thompsonova averzija prema tom čovjeku
vjerojatno bi ostala ista. Dan ranije Archie je dao
prilično nezgodan intervju za Daily Mail, u kojem je
tvrdio da njegova supruga nikada ne bi digla ruku na
sebe, ali u slučaju da se naposljetku ipak ispostavi
da je tako, nastavio je, gotovo bi se sigurno poslužila
otrovom. Kao toliki muškarci koji su se držali iznad
svake sumnje, bezgrešni mišlju, riječju, djelom i
propustom, i uživali u sudbini nekog tko je na svijetu
jednostavno važan, Archie nije posjedovao ni najblaži
filtar u odnosima s javnošću. Thompson se, kao dio
skupine muškaraca na položajima moći koji su bili
podređeni svim archiejima ovoga svijeta, naslađivao
pomislima o Archiejevu padu. Nije mu padalo na
pamet da bude iole ljubazan prema njemu.
Archiejeve su suze, iako su potekle iz vrutka iskrene,
nehinjene patnje, padale na posve neplodno tlo.
.

Archie se, drhtureći, vozio k majci kroz kišu. Otišao

je od kuće bez kaputa, netipično za njega. Briznuo je
u plač pred drugim muškarcem ne osjetivši ni trunka
srama; ni trunka nelagode osjetio nije, ni išta drugo
osim jednog te istog pitanja koje ga je izluđivalo: Gdje
je ona?
Zažalio je zbog intervjua koji je dao Mailu. Kao da
ga policija već nije krivo gledala. Gotovo je s
novinarima, zakleo se misleći pritom ne toliko na
sebe koliko na svoju suprugu koja je bila sramežljiva.
Sramežljiva. Teorija koju su zastupali neki od
policijskih službenika, po kojoj je sve to bio veliki
reklamni trik, bila je posve suluda. Njegova supruga
na takvo što ne bi ni pomislila. Ako je živa, nemoguće
da nije vidjela novine diljem Engleske - i svijeta - s
čijih je naslovnica vrištalo njezino ime. Bila bi
preneražena. Bio bi joj dovoljan tek pogled na naslove
u kojima je pisalo koliko joj je godina (!) da odmah
podigne slušalicu i nazove Archieja ili policiju ili se
pak jednostavno ukrca u vlak i zaputi se kući. To ga
je zapravo i brinulo: gdje li se to samo zavukla kad je
ni sav taj žamor oko njezina nestanka nije sustigao?
Jedino što mu je padalo na um jest da je mrtva.
Dorothy Sayers koja si je, uz to što je bila
spisateljica, umišljala da je i medij, doputovala je i
otišla posjetiti Silent Pool, a nakon toga je .tvrdila
kako je osjetila da Agatha nije u tom kraju. To jest
bio reklamni trik, ta odurna žena koja je koristila
graju nastalu oko vijesti idealne da potpomogne
prodaju detektivskih romana na metre. Sir Arthur
Conan Doyle telefonirao je kako bi priopćio da se
posavjetovao s vidovnjakom koji ga je uvjerio u tužnu
okolnost po kojoj Agatha više nije nastanjivala naše
smrtno carstvo. “Upotrijebili smo njezine izvorne
riječi”, rekao je Conan Doyle, a Archie je spustio
slušalicu bez riječi. Proklet bio Red Britanskog
Carstva. Naravno, ideja da bi šačica duhova mogla
iznaći ono što stotine živih ljudi nije moglo vlastitim
očima i ušima bila je potpuna besmislica.
Kada je parkirao pred majčinom kućom i ugasio
motor, Archie je naslonio obraz o staklo i zatvorio oči.
Pokušao je osjetiti je li Agatha zaista napustila ovaj
svijet. Može li muškarac uistinu živjeti toliko godina
sa ženom, spavati s njom sve te silne noći a da se
molekule u njegovu tijelu osjetno ne preslože nakon
njezine smrti? Zaboravio je da su se razdvojili,
zaboravio je da razvod uopće postoji kao riječ u
engleskom jeziku.
Živa je, pomislio je. Znam da jest.
Agatha je bila sramežljiva i krasna i brižna i sva
kako treba. Agatha je bila obzirna. Agatha bi se
zgrozila kada bi znala kakva se samo galama
podignula oko nje. Nije moguće da živo biće uspije ne
vidjeti novine. I nije bilo moguće da ona vidi novine i
ne pohita kući.
Da, bila je živa. Morala je biti.
.

“Od prvog sam se dana protivila tvom htijenju da se

oženiš tom ženom, znaš to.”
Peg Helmsley vrlo je suptilno izrazila svoje sumnje
dok je vitlala svojim štapom i njegovim srebrnim
drškom u smjeru sina, kao mačem. Godinama ranije,
kada joj je Archie priopćio da se zaručio, Peg je
otvoreno izrazila svoje neslaganje. On je, na kraju
krajeva, bio samo podčasnik, a od nje se nije moglo
očekivati ni novčića. Nije se slagala ni s Agathinim
ovratnicima u stilu Petra Pana. Smucala se uokolo
naga vrata! Peg je dolazila iz stroge irske katoličke
obitelji, bila je jedno od dvanaestero djece. Golovrata
Agatha, koja je k tomu već jednom bila zaručena, za
nju je bila laka žena. Kada su se njih dvoje
naposljetku i vjenčali, mimo njezinih zabrana,
briznula je u plač i zalegla u krevet iz kojeg nije
ustajala danima.
“Ne želiš valjda reći da zaista kriviš Agathu”, rekao
je Archie. I dio njega je krivio Agathu. Da se samo
znala nositi s preljubom kako je to i priličilo njezinu
odgoju. U tom bi se slučaju, tvrdila je njegova mati,
morao nositi samo s Agathinom burnom reakcijom
nakon što je saznala za vezu s Nan.
Peg je spustila štap. Njezin drugi suprug, William,
bio je otišao u šetnju. Bili su sami, Archie i ona, i bio
je to idealan trenutak za povjeravanje tajni. Približila
se sinu i uhvatila ga za rever.
“Nisi valjda počinio kakvu gnusobu, Archie?”
“Za Boga miloga, majko. Naravno da nisam.”
Izmaknuo se njezinu hvatu tako naglo da se starica
zanjihala unaprijed na nesigurnim nogama. Archie ju
je primio za laktove i pomogao joj da sjedne.
“Rekla sam Williamu da mi više ne donosi
novine”, nastavila je Peg lupivši ljutito štapom o tlo.
“Moždani udar vreba iza svake ,vijesti o vlastitoj
obitelji koju prenose te novine. To je pravo poniženje,
eto stoje. O, ako je živa, imat će što čuti od mene!”
Archie se strovalio na kauč nasuprot njoj. Možda
bi joj bio i kimnuo u znak slaganja da ga nije pogodilo
to što njegova vlastita mati vjeruje da je kadar
usmrtiti vlastitu suprugu. On jest počinio gnusobu i
baš je to tu istu suprugu otjeralo u bijeg. Prisjetio se
masnica na njezinim zapešćima i vlastite bešćutnosti
prema njoj. Jedino što joj još nije napravio bilo je
umorstvo.
.

Vrativši se kući u povečerje, Archie je pripalio lulu i

lijevao viski za viskijem dok nije postao
sentimentalan. Uspeo se stubama do Teddyne sobe.
Njezin duboki san pratilo je duboko disanje. Bilo je
to prvi put da je vidi taj dan - možda čak i u više dana.
Jednostavno su se kretali u različitim dijelovima
kuće, a staranje o njoj nije bilo Archiejeva dužnost.
Sjeo je na rub njezina kreveta. Peter je ležao uz nju.
Htio ju je pogladiti po čelu, ali bojao se da je ne
probudi, pa je podigao plišanog zeca kojeg joj je
poklonila Agatha i počeo ridati u njegovo baršunasto
krzno.
Teddy je ležala zatvorenih očiju kako on ne bi
shvatio da je budna. Archiejeva prisutnost u njezinoj
sobi stvarala joj je nelagodu. A tek plač, za Boga
dragoga; očevi ne bi smjeli plakati.
Ne bi se moglo reći da ga se bojala. Nije se nikog
bojala.
Zahvaljujući životu koji su joj Archie i Agatha
pružili, Teddy nikada nije saznala kakvi muškarci
znaju biti.
.

Vratimo se opet na jutro.

U Harrogateu je padala kiša i kapi su se slijevale
niz okna Kuće bez vremena. Nakon doručka Finbarr,
Agatha i ja smo se uspeli stubama; Agatha do
potkrovlja gdje je kanila pisati, ja sam se htjela
vratiti’ u spavaću sobu, ali je Finbarr odmahnuo
glavom. “Tražit će te u hotelu. Nemojmo privlačiti
pažnju. Ako ne želiš još danas sa mnom napustiti
Englesku?”
“Naravno, jedva čekam”, rekla sam tonom koji je
odavao oprečne nakane.
Odvezao me natrag do hotela u Bentleyju
gospođice Oliver. Čim sam ušetala u atrij, riječi
gospođe Leech pokazale su da je imao pravo: “Eto
vas, gospođo O’Dea. Samo što nismo pustili pse za
vama.”
“Oh, žao mi je, ali obožavam se gubiti u šetnjama
ovim divnim krajem.”
“Po ovom vremenu? Moglo bi vas koštati glave.
Preporučam da se pribilježite za masažu, gospođo
O’Dea.”
Obećala sam joj da ću o tom razmisliti kasnije, a
ona me ispratila u blagovaonicu. Doručak je već bio
gotov, ali čaj i kolači su se nalazili na stolu za posuđe.
Nisam bila previše gladna, ali sam svejedno sjela i
stala gledati kroz prozor. Čitavo je moje tijelo vibriralo
od susreta s Finbarrom. Lagano sam ispijala čaj, već
je bio mlak.
“Gospođo O’Dea, mogu li vam se pridružiti?”
Chilton, zgužvan, naočit i mutnih kontura. Nisam
čula kad je ušao. Kretao se poput aveti.
“Vi dođete kao nekakvo tumaralo po hotelima..
“Nipošto.” Sjeo je do mene iako ga nisam pozvala.
“Gospođa Leech mi veli da ste odlučili produljiti
boravak.”
“Ah, zaista? Kako indiskretno od nje.”
“Zabrinula se za vas. A ja slovim za stručnjaka za
nestale dame.”
Jedna od Chiltonovih čari bila je ta što je svaka
njegova rečenica zvučala kao da čeka da je netko
dopuni, nikada kao puka izjava. Unutarnja
dražesnost, otvorenost propitkivanju samog sebe bili
su površinski vidljivi. Mislim da bi mi mogao biti mio
sve do trenutka kad mi stavi lisičine. Možda čak i
kasnije. Nije bio tip kojeg ste mogli za nešto kriviti.
Život je s njim pomeo pod kao i sa svima nama, a on
se svesrdno trudio opstati. Djelovao mi je tako
bezazleno da me gotovo prepao kada je rekao: “Otišao
sam do mrtvozornika.”
“Zaista?”
“Da; Jadni gospodin i gospođa Marston. Nisam ih
imao priliku ni upoznati kako valja. A vi?”
“Ne. Zastrašujuća priča. Takve se stvari često
čuju, zar ne? Jedan od supružnika umre, a drugi
svisne od boli. S vašim dopuštenjem, gospođine
Chilton, mislim da ću malo prileći.”
Ustala sam, ali sam prenaglo odgurnula stolac
koji je bučno zastrugao pod. U pulsirajućim
sljepoočnicama budila se glavobolja. Tražila sam
previše od svog tijela nakon premalo sna.
“Laku noć, gospodine Chilton”, rekla sam i odmah
se ispravila, “želim vam ugodan dan.”
.

Chilton me zamišljeno promatrao kako odlazim.

Pripalio je cigaretu. Dohvatio je nepojedeni kolač koji
sam ostavila za sobom i zagrizao. Djelovao je
razočarano, valjda zato što se činilo da ne znam da
nas je sinoć posjetio u kući. Zar je mislio da ćemo
Agatha i ja tračati o njihovu poljupcu poput školarki?
Kiša je jenjala. Dodirnuo je usne i ustao da ode.
Namjeravao je malo odspavati, ali je najposlije
odšetao do gradske knjižnice. Malo i ugodno zdanje
vodila je sijeda knjižničarka koja je ljubazno dočekala
Chiltona na ulazu. Priupitao ju je zna li slučajno drže
li knjige Agathe Christie.
 “Sve su na posudbi”, rekla je knjižničarka,
gospođica Barnard. Podigla je dnevne novine i
pokazala mu Agathinu fotografiju, na kojoj je u krilu
držala djevojčicu krupnih očiju. “Interes za njom
porastao je ovih dana. Nakon što je tragično nestala.”
Gospođica Barnard uputila ga je prema stolu na
kojem je bio naslagan izbor novijih romana. Chilton
ih je pogledao u nadi da će naći nešto što bi mi više
odgovaralo nego Willyjev roman koji sam pred njim
posudila s police u hotelu. Primijetio je da sam knjigu
uzela bez ikakva entuzijazma i bio je uvjeren da bi ga
to učinilo prikladnim da bude moj prijatelj unatoč
mojem otporu. Nakon nešto zdvajanja, opredijelio se
za Srebrnu žlicu Johna Galsworthyja, najnoviji
nastavak sage o Forsyteima. Kako je knjigu stavio
pod onu zdravu ruku, pogled mu je zapeo za ženu
koja je sjedila za stolom u susjednoj prostoriji sa
stupcem knjiga naslaganim pred sobom dok je jednu
pomno pregledavala: gospođa Agatha Christie. Za
izlazak se vratila vlastitoj odjeći, suknji i čarapama.
Potonje su bile iznošene, naborane i umrljane blatom
oko šavova i gotovo da su takve privlačile više pažnje
nego da je u knjižnicu došla u muškoj odjeći.
Chilton je lakim korakom pohitao do njezina
kutka. Bila je posve zadubljena u knjigu i trebalo joj
je malo vremena da osvijesti njegovu prisutnost.
“Pa to ste vi, gospodine Chilton.” Dražesno je
porumenjela. Kao daju je to iznenadilo, to naglo
zatopljenje lica, pa je dodirnula obraz i odmah
povukla ruku, posramljena što je sve tako očito.
“Molim te, zovi me Frank.”
 Kao po dogovoru, stali su jedno pred drugo.
Agatha je odjenula dug vuneni kaput koji joj nije
pristajao. Bio je preširok i prekratak za nju. Chilton
joj je pomogao s hrpom knjiga, pa su zajedno krenuli
prema pultu za posudbu. Iznenadilo ga je kad je čuo
da je uzela knjige na ime O’Dea.
Gospođica Barnard ih je pogledala s osmijehom.
Odjednom se nešto promijenilo na njezinu licu.
“Zaboga, vi izgledate kao nestala spisateljica. Ona
koju je on tražio.” Uperila je prstom u Chiltona, pa
okrenula novine prema njima još jednom pokazujući
fotografiju.
Chiltonova greška. Morao ju je upozoriti. Reći joj
da se kloni knjižničarke. Promatrao je Agathu kako
prinosi ruku bisernoj ogrlici i blijedi, gotovo jednako
dramatično kako je ranije crvenjela. Priskočio joj je u
pomoć zagrlivši je. “Ali, draga, ti zaista malo sličiš na
nju, zar ne?” Knjižničarki je zatim rekao: “Moja
supruga mrzi kada joj kažu da na nekog sliči. Želi biti
svoja.”
Sumnjičava, gospođica Barnard ponovo je
pogledala fotografiju, pa opet Agathu. “No, dobro”,
rekla je nepovjerljivo, “iskreno se nadam da će
nesretnicu naposljetku naći živu iako mi se to čini
sve teže kako dani prolaze. Što vi mislite?”
“Imate pravo”, rekao je Chilton.
Agatha se, bez svojih knjiga, već uputila prema
vratima.
Chilton je sve pokupio - uključujući i mog
Galsworthyja - i oprostio se od knjižničarke.
 “Ne snalaziš se najbolje u ovakvim situacijama”,
predbacio joj je kada ju je sustigao, već vani.
“Pretpostavljam da ti ni kartanje ne ide.”
“Jesi li vidio taj naslov? I moju fotografiju? Veliki
lov? Kako se uopće mogu vratiti? Kako se uopće
mogu više pojaviti pred svijetom?” Rukavicama je
skrila lice, zakoračila naprijed i naslonila glavu o
Chiltonova prsa. Nije bio mnogo viši od nje, pa se
morala malo pognuti. Chilton ju je krenuo zagrliti,
knjige su se rasule po pločniku. S mjesta na kojem je
stao, mogao je vidjeti knjižničarku na prozoru kako
ih promatra.
“Agatha.”
Odmaknula se i zajedno su čučnuli da pokupe
knjige.
“Hoćeš li me odvesti natrag do kuće? Mislim da
sama ne bih mogla...”
Chilton je pokrenuo motor Bentleyja, a Agatha se
smjestila na mjestu suvozača. Kaput gospođice
Oliver mirisao je na ružinu vodicu. Bentley je bio
preglomazan za Agathin ukus. Kako joj je samo
nedostajao njezin mali automobil. Pomislila je na
opasno mjesto na kojem ga je ostavila i ponadala se
da je još čitav; da ga je neka dobra duša - možda čak
Archie - pogurala natrag na cestu i odvezla kući gdje
i pripada. Kad je bila dijete, u valu financijskih
nevolja koje su ih zadesile odmah po smrti njezina
oca - i u drugim trenucima njezina života, tek udanu,
na primjer, kada su ih još tištali problemi s novcem,
kada su se predviđanja njezine punice pokazala
točnima i brojevi se nisu poklapali; da joj je tada tko
rekao da će jednog dana ona sama zarađivati toliko
novca da će si moći priuštiti što slično, njezina
dragog Morris Cowleyja... Tko zna hoće li ga ikada
opet vidjeti? Je li uopće vrijedilo ostaviti ga za sobom,
onako, sa svim ostalim - s Teddy - samo da izbjegne
pitanja koja će joj čitav svijet postavljati po povratku?
Kad je Chilton sjeo za volan, rekla mu je: “Ne bih
mogla podnijeti povratak kući i suočavanje sa svim.
Ali što mi drugo preostaje? Što me duže traže, to gore.
Bilo bi najbolja da me odmah odvedeš do najbliže
policijske stanice. Da sve ovo okončamo što prije.”
“Mislim da nisam u stanju takvo što napraviti. Ne
još.”
Toliko policije, sva sila ljudi raspoređena u potrazi
za njom. Koliko je samo sreće imala što ju je
pronašao najljubazniji među njima. Dohvatila mu je
ruku. “Ne volim romanse. Sve mi zvuče lažno.
Posebice kad se ljudi sretnu i zaljube se na prvi
pogled.”
“A što ako se zaljube nakon nekoliko pogleda?”
Nasmijala se i pustila mu ruku. Nekoliko su
minuta tako sjedili i buljili kroz vjetrobransko staklo.
Potom je ona rekla: ‘Još uvijek nas gleda.
Knjižničarka. Najbolje da kreneš.”
.

Dotle u hotelu Bellefort ja nisam otišla prileći, kako

sam rekla Chiltonu, nego sam se jednostavno otišla
presvući. Nakon što sam se ukazala u hotelu
uvjerivši tako prisutne u svoje daljnje postojanje,
gotovo sam odmah opet umaknula. Danje bio topliji,
kiša je prestajala. Solvitur ambulando. Kad sam stigla
do prilaza koji je vodio Kući bez vremena, pretrčala
sam ga sve do vrata.
“Gle što sam pronašao”, rekao je Finbarr kad me
spazio na prednjem travnjaku, kao da je znao da ću
se vratiti. U rukama je držao mrežu za tenis, rekete i
loptice. Postavio je teren i odigrali smo dva seta koja
sam lako dobila.
Veliki crni automobil kašljucao je prilazom.
Podignula sam ruku da zaklonim pogled od sunca.
Na vozačkom sjedalu sjedio je gospodin Chilton. Svi
su mehanizmi mog tijela istom stali. Dah mi nije
dopirao do pluća ni krv do srca. Pronašli su Agathu.
Možda je Chilton došao uhititi Finbarra? Ili sve nas,
zbog prijestupa? Najgore od svega bilo je to što će se
sve ovo naglo skončati, a mi ćemo se svi vratiti
životima koji će se nastaviti odvijati kao i prije.
Umjesto toga, kad su izišli iz automobila, Finbarr
im je doviknuo U znak pozdrava. Veseo kako je samo
on to znao biti, obratio se Chiltonu kao da ga poznaje
cijeli život: “Igrate li tenis, gospodine Chilton?”
A Chilton je, posve opušteno, odgovorio: “Pa igrao
sam jednom ili dvaput, prije rata, ali sad mislim da
bih vam samo bio teret.” Pritom je pokazao na svoju
ozlijeđenu ruku.
“Ne bojte se, igramo iz zabave”, rekao je Finbarr.
Chilton je kimnuo. Pogledao je u mene kao da je
bilo posve očekivano da me vidi tu. “Pozdrav,
gospođice O’Dea.” Riječ gospođice posebno je
naglasio.
“Nemam baš oko za loptu”, rekla je Agatha.
“Nikad ga nisam imala.” Svejedno, otišla je u vlastitu
sobu da se presvuče u mušku odjeću. Finbarr,
Chilton i ja čekali smo je na travnjaku. Kanila sam
priupitati Chiltona kada je otkrio Agathu, ali nešto
me spriječilo. Nisam htjela da moje riječi razbiju
čaroliju koja je sve to omogućila - svi smo bili
razotkriveni, ali ne i upropašteni.
U meni je ključala dragost prema Chiltonu koji ju
je pronašao i nije imao namjere razglasiti to na sve
četiri strane svijeta.
“Ovo je mjesto čarobno”, rekla sam umjesto da
postavim ikakvo pitanje.
“Uistinu jest”', složio se Chilton.
Agatha se vratila. Kako sam ja bila najbolji igrač,
odabrala sam Chiltona za svog partnera. Taj sam put
zauzdala svoj pobjednički duh i puštala sam
Chiltonu da udara lopticu iako bih je ja lako sustigla.
Unatoč izlikama, Agatha je lijepo igrala. Sve su
dobrostojeće djevojke neloše igrale tenis. Igrali smo,
nas četvero, dok su nam vratovi crvenjeli, i obrazi, i
dlanovi se trošili. Ista čarolija koja nas je tu sve
dovela usprkos stalnom nagoviještanju katastrofe,
držala nas je u igri, gonila nas u utrci za naizgled
izgubljenim loptama koje su letjele zrakom, pri
brojenju bodova uz udarce i vitlanje reketa.
Koliko smo uopće igrali? Kako se prati vrijeme na
mjestu na kojem vrijeme ne postoji? U jednom je
trenutku čupavi pas kojeg smo sreli na cesti iskočio
iz grmlja i ukrao nam loptu usred igre. Iako smo
jednostavno mogli odustati, Finbarr i ja dali smo se
u potjeru za psom, trčeći za njim u krug, vičući, sve
dok se pas nije izmorio i ispustio loptu pred
Finbarrom. Nas smo se dvoje sručili na travu, smijući
se, i stali gladiti psa koji nam je lizao bradu. Finbarr
je uzeo loptu i ustao.
“Zaželi želju.”
Na mojem je licu vidio sve. Znala sam tu igru.
Možeš slobodno reći da će ti se želja ostvariti, ali to
ne znači da uistinu hoće. Pustio je loptu. Smijeh je
stao. Finbarrove čarobne moći imale su granice, a
granice su katkad bile presudne. Skrenula sam
pogled, pogledala prema drveću. Nisam bila spremna
suočiti se sa svijetom bez čarolije.
.

Prije negoli smo se uopće sjetili da pogledamo oko

sebe, Agatha i Chilton su nestali.
Tiho su se uputili do potkrovlja gdje je Agatha
prilegla na krevet koji se nije ni potrudila napraviti
tog jutra. Obično su to drugi radili za nju. Chilton je
raspirio vatru i legao pokraj nje. Ona se nije protivila.
Ništa stvarno više nije postojalo. Bili su u
izvanvremenskoj dimenziji. Bez posljedica. Bila je
svjesna osjećaja koje je trebala osjetiti - obnovljena
ljubav između Finbarra i mene otvarala joj je put
prema Archieju. Umjesto toga osjetila je nešto posve
drugo, oslobađajuće.
Osjetila je da može poljubiti Chiltona, dopustiti
mu da joj skine odjeću, čak mu i pomoći oko odjevnih
predmeta koji zahtijevaju više od jedne ruke. Mogla
ga je pustiti u sebe i silno uživati. U slučaju da
zatrudni, mogla se vratiti Archieju i reći da je dijete
njegovo, drugo nije ni zaslužio. U slučaju da
zatrudni, Chilton nestaje iz njezina života, a ona i
Archie se razvedu, njezin bi je brak i dalje štitio, kao
i njezin novac. Mogla je prilično dobro sama skrbiti
za sebe. Među Agathinim zavidnim osobinama,
možda njezina najznačajnija vrlina, bila je njezina
sposobnost da uspije u muškom svijetu, igra prema
njihovim pravilima, ali ih i nadigra.
Njezin je novi roman trebao biti objavljen za
mjesec dana. Koliko god da se zgražala nad
naslovima kojima su novine pratile njezinu priču, u
tom novom spokoju u kojem društvena pravila nisu
vrijedila, mogla je sebi priuštiti misli poput: Koliko će
samo ljudi prepoznati moje ime kad u izlozima
knjižara ugledaju Veliku četvorku? Radoznalost se
nerijetko dala kvantificirati utrošenim novcem.
To je, ipak, bila sekundarna misao. Ona glavna
bio je mjehur koji ih je štitio od svih uobičajenih
briga.
.

Poslije, kada je Chilton buljio u strop, a Agatha gola

ležala u njegovu zagrljaju ispod nekoliko debljih
pokrivača, rekao je: “Moram te pitati... rekla si mi da
je gospođica O’Dea ljubavnica tvog supruga.”
“Da.” Lagano je uzdahnula. Nije željela da prošlost
ili svakodnevica prodru u sklad tog trenutka.
“Ali to nije vaša jedina poveznica, zar ne?”
“Ne”, rekla je iskreno Agatha. “Gospođica O’Dea
ljubavnica je mog supruga jer vjeruje da moja kći
pripada njoj.”
I tako je Chiltonu ispričala sve što je Finbarr
ispričao njoj, sve o vremenu koje sam provela u Irskoj
i kako je sve to završilo.
 OVDJE POČIVA SESTRA MARY

.
Moja je djevojčica rođena 5. kolovoza 1919. u
okružnoj bolnici u Corku. Kažu da su prvi porođaji
spori i teški, ali moje je iskustvo bilo drugačiji.
Trajalo je svega nekoliko sati. Susanna me upozorila
na šavove koji će uslijediti nakon porođaja, djevojke
iz samostana Sunday’s Corner bile su vječno
kažnjavane kamo god pošle, no naišla sam na vrlo
ljubaznu babicu. Imala je zelene oči i pjegice koje su
me podsjetile na majku i Colleen. Ništa u načinu na
koji se odnosila prema meni nije odavalo da zna
odakle dolazim iako je zacijelo znala, vidjela je moju
kratku kosu i sivu Uniformu, način na koji sam
posegnula za svojim novorođenčetom, kao da ga više
nikada neću držati.
“Kako ćeš je nazvati?” pitala me tako nježno da
sam gotovo povjerovala da će zauvijek zadržati ime
koje joj odaberem.
“Genevieve”, prošaptala sam prolazeći joj prstima
preko sićušna nosića, plosnata od borbe za dolazak
na svijet. Upamtile smo lica jedna drugoj dok sam je
prvi put hranila. Majka je uvijek majka, najveća
svetinja.
“Biste li poslali pismo za mene?” upitala sam
babicu šaptom. Sjetila sam se iste zamolbe upućene
sestri Mary Clare i pisma koje Finbarr nikada nije
primio. Sjetila sam se majke. Megs i Louise. Strine
Rosie.
 Babičino se lice smrknulo od tuge. “Zagrli svoje
dijete, mila”, rekla mi je kao da odbija moj zahtjev.
“Daj mu svu ljubav svijeta.”
Samo sam to i činila tih veličanstvenih deset dana
boravka u bolnici. Njezina je kolijevka bila pokraj
mog kreveta, ali Genevieve nije ležala u njoj. Spavale
smo priljubljene jedna uz drugu, iz usta joj se širio
miris kolostruma, a zatim i mlijeka, dok je slatko i
zadovoljno disala u moju bradu.
.

Razumno je pomisliti kako mi je tih deset dana bilo

jedinstvena šansa. Nije bilo željezne ograde. Uvečer
me nisu zaključavali. Uistinu sam razmišljala o
bijegu. No našla bih se sama na mračnoj cesti,
stišćući uza se bespomoćno novorođenče. Bez
prebijene pare. Kosa i odjeća bi me odale, moleći da
me se vrati u samostan ili na kakvo još lošije mjesto.
Stoga sam čekala svoje vrijeme. Vratila sam se u
samostan, ležala sam u svom krevetu u spavaonici te
prve večeri, a Genevieve je spavala daleko od mene u
sobi na katu niže. Nekoć sam mislila da znam što
prolaze druge djevojke slušajući svoju dojenčad koja
plače i pritom ne mogu k njima. Mislila sam da
dijelim njihovu bol. Nisam pojma imala. Da sam
mogla izići kroz prozor i spustiti se u njezinu sobu,
učinila bih to. Umjesto toga stiskala sam svoje poput
kamena tvrde grudi, odlučna u nakani da ni kap
mlijeka neće poteći iz njih dok ne dođem do nje. A
zatim bi se kroz grede probio plač, znala sam da je to
Genevieve, a mlijeko je samo teklo bez djeteta kojem
je bilo namijenjeno.
 “Tako dobro siše”, sestra Mary Clare joj je tepala
izjutra dok je Genevieve sisala s očajničkim
olakšanjem, uvlačeći obraze od napora, crvena od
boli zbog prve noći provedene daleko od majke.
“Molim vas”, preklinjala sam redovnicu. “Imate
samo jednu, noćnu njegovateljicu. Zar ih ne trebate
još? Zašto to ne bih bila ja?”
“Taj se posao obično ne povjerava majkama”,
rekla je sestra Mary Clare sumnjičavo.
“Molim vas. Jako ću se truditi. Bit ću izvrsna.
Kunem se.”
“Vidjet ću što se da učiniti.” Primila me za bradu,
a oči su joj se obasjale dragošću.
Dok sam ležala te večeri u krevetu, osjećala sam
očajničku potrebu za snom, ali nisam se mogla
oglušiti na plač svog djeteta. Ustala sam iz kreveta i
krenula prema vratima, treskajući kvaku iako sam
još prije nekoliko sati čula škljocanje ključa. Vrata su
bila čvrsto zaključana.
“Nema smisla”, Susanna je šaptala iz svog
kreveta. Bližilo joj se vrijeme porođaja. Kad sam
godinama kasnije bila drugi put trudna i udana za
Archieja, spavala sam s najmanje pet jastuka oko
sebe, dok je Susanna ležala na boku, a tanašan je
jastuk za glavu stiskala uz trbuh.
Sjela bih na rub njezina kreveta i nježno joj
protrljala donji dio leđa, uvjerena da će me otjerati od
sebe, ali čuli su se samo uzdasi olakšanja. Dok sam
tonula u san, zamišljala sam tešku, ali povoljniju
budućnost koju sam prokockala dolaskom u Irsku u
potrazi za Finbarrom. Onu u kojoj uzimam bakin
prsten i bježim s blistavom čednošću na prstu.
Ukrcavam se na brod za Ameriku, rađam u New
Yorku ili San Franciscu, kao ratna udovica. Mogla
sam postati bilo tko drugi, a ne djevojka koja je
vlastito dijete dala u ruke strancima.
Idućeg jutra sestra Mary Declan ispratila je mene
i ostale majke koje su dojile do dojenčadi kako bismo
ih nahranile prije molitve. Kad sam se smjestila na
stolac s Genevieve, u prostoriju je ušla sestra Mary
Clare s trijumfalnim osmijehom na licu.
“Uspjela sam, Nan. Časna majka je pristala.
Možeš se noću brinuti o djeci, počinješ večeras.”
Stisnula sam Genevieve toliko čvrsto da sam je
gotovo odvojila od dojke. Uznemireno me pogledala,
a njezine oči čeličnosivih nijansi najednom su postale
plavkaste poput onih njezina oca.
“Tu sam, tu sam.” Obrisala sam joj bradu i
ponovo je privila uza se. “Jesi li čula to? Bit će nam
dobro. Bit ćemo zajedno.”
.

Odbila sam potpisati papire koje mi je tutnula sestra

Mary Declan, papire kojima se odričem Genevieve.
“Zar joj to priželjkuješ?” sestra Mary Declan me
ukorila. “Odrastanje u sirotištu? da je uistinu voliš,
omogućila bi joj da pronađe pristojne roditelje.”
“Ali ona već ima pristojne roditelje.”
Sestra Mary Declan zbog te me opaske ošinula
svojim konopcem, ali nije to zaista mislila. I dalje je
bila dovoljno humana da se sažali nada mnom. Kada
se osvrnem na milost koju sam doživjela od
redovnica, obuzme me bijes. Zadovoljavala sam se s
toliko malo, svaki šamar od kojeg su se suzdržale
doživljavala sam kao milost i zbog toga sam predugo
ostala ondje.
Bila sam im toliko zahvalna na sitnim ustupcima.
Kap kada bi otac Joseph prošao pokraj mene ne
okrenuvši se i drugi put. Kao kada bi mi dopustili da
ostanem budna čitavu noć brinući se o Genevieve i
ostaloj dojenčadi. Kad god bi neko od njih zaplakalo,
pomislila bih na majku koja sluša plač pa bih
milovala i ljuljuškala uplakano dojenče. Nakon
obavljene noćne dužnosti okupala bih i nahranila
Genevieve, otišla na molitvu i misu, a zatim u
spavaonicu kako bih odspavala do ručka i vratila se
ribanju podova ili pranju rublja do same večeri.
Sestra Mary Clare i dalje me je potajice dodatno
hranila. “Ne brini se”, rekla bi gurajući mi keks ili
tvrdo kuhano jaje u ruku. “Sakrit ću Genevieve. Nitko
je neće usvojiti, kunem ti se. Tvoj će se mladić
jednoga dana pojaviti. Ljepša si no ikada, rekla sam
mu to. Bit ćeš jedna od onih kojima se posreći.
Sigurna sam da hoćeš.”
.

Susanna se otišla poroditi u okružnu bolnicu, vratila

se tri tjedna nakon porođaja, a zatim su je poslali u
Magdalensku praonicu u Limericku. Njezin je sinčić
ostao u samostanu.
“Ne možemo dopustiti dvostrukoj prijestupnici da
se predugo zadrži ovdje, iskvarit će vas ostale”, rekla
je sestra Mary Declan kad su otpravili Susannu.
Sunday’s Corner i Pelletstown bili su izum
dvadesetog stoljeća namijenjen majkama i bebama.
Magdalenske praonice bile su namijenjene
zbrinjavanju prostitutki, ali kada im je država
ukinula neovisnost, mahom su pretvorene u smještaj
za svaku djevojku čije se ponašanje smatralo
nedoličnim, a nedoličnima su smatrane i one koketne
ili previše lijepe. Djevojke koje su zgriješile priznavši
svećeniku ili članu obitelji da su zlostavljane.
Djevojke koje nisu imale kamo poći kada bi odradile
svoje dugove. Djevojke koje su se pokazale
nedostojne spasenja jer su čak dvaput završile u
Sunday’s Corneru. Posrnule.
Koliko znam, Susanna je čitav život provela u
Magdalenskoj praonici. Nije bila prva kojoj se to
dogodilo, a ni posljednja.
Fionin je sinčić u međuvremenu posvojen, a
redovnice joj nisu htjele odati kamo je odveden.
Upamtila sam njezine vesele riječi. Ruke su joj
drhtale kad je rekla: “Redovnice znaju najbolje. Ja
mu ne bih mogla pružiti takav život”, a blijedo joj je
lice postalo još bljeđe. Ponekad bi krenula s rubljem
na krov, a zatim bi se ukipila sjetivši se da njezin
dječačić više nije ondje da ga gleda ili se o njemu
brine.
“Reci mi”, tražila bih od nje kada se doimalo kao
da će se urušiti iznutra. Tada bi mi izrecitirala
londonsku adresu mojih roditelja, poput utješne
mantre koja je za nju označavala sretnija vremena
koja će tek doći.
Jednom tjedno odlazila sam na groblje redovnica,
jesenska je studen već ujedala, a ja sam se uvjeravala
da istrunula šipka nije popravljena. Prošle zime,
kada sam pristigla, imala sam ruke djevojčice. Odatle
ću otići s rukama starice, isušenim i ispucanim. No
bila sam jaka i bilo je bolje otići prije no što nastupi
zimska studen. Ruke su mi možda bile stare, ali ja
sam bila mlada. Tragovi trudnoće pod bezobličnom
haljinom nestali su zahvaljujući teškom radu,
dojenju i škrtim obrocima.
Sutra, govorila sam si dan za danom. Sutra ću se
iskrasti iz sobe za dojenčad i krenuti prema groblju.
Progurat ću Genevieve kroz šipke ograde, poleći ću je
na travu, a zatim ću se i sama provući. Podići ću je i
ukrcat ćemo se na brod za Englesku.
Budem li morala krasti ili prodavati svoje tijelo,
učinit ću to. Učinit ću što god bude potrebno da se
izvučemo odavde.
.

Susannin sin i Genevieve bili su jedine bebe mlađe

od četiri mjeseca. Stariju se djecu dalo umiriti
ljuljuškanjem ili bismo im pustile da nam šišaju
palčeve. Za dana su redovnice hranile
Susannina dječaka kruhom namočenim
mlijekom, iako mu je bilo svega šest tjedana. Uvečer,
kad bi zaplakao, podignula bih ga iz kolijevke i
podojila ga.
Jednog je jutra nakon mise sestra Mary Clare
bacila pogled preko mog ramena dok sam kupala
Genevieve. “Kako je samo bucmasta i rumena!”
uskliknula je redovnica.
Druge su bebe bile mršave i blijede zbog velikog
razmaka među podojima. Ali Genevieve je izgledala
zdravo kao i svako dijete pod majčinom skrbi. Plave
su joj oči suzile vodenastom tekućinom dok sam joj
brisala lice. Podigla sam je u zrak iz umivaonika sa
sapunicom pa sam je spustila i gricnula za obraz, a
ona se prvi put nasmijala.
“Ah”, redovnica će. “Ima li veličanstvenijeg zvuka
od bebina prvog smijeha?”
Ponovila sam isti pokret, podigla sam Genevieve i
ponovo je naglo spustila i gricnula je za obraz, a ona
se smijala, bio je to trbušast, cvrkutav smijeh. I
mojim se grlom razlio smijeh, a mišići su mi drhtali.
Tada su me obuzela sjećanja, kako sam samo voljela
svoju majku dok sam bila maleno dijete. Kakvu mi je
samo radost i sigurnost ulijevala. Čeznula sam za
njezinim zelenim očima i pjegavim licem, htjela sam
da me vidi, s vlastitim djetetom koje me jednako voli.
Ponavljala sam isti pokret, dizala sam Genevieve
u zrak i naglo je spuštala, smijala se, smijala se i
redovnica, a i ja sam se smijala udišući jak miris
svoje bebe kad god bih je gricnula za obraz;
ponavljala sam taj pokret dok mi se pregača nije
potpuno namočila vodom koja je prskala naokolo.
Prijateljski sam pogledala sestru Mary Clare. Nije
mi mogla zamijeniti majku, ali bilo je lijepo imati
svjedoka, nekog tko se smije s nama.
Sestra Mary Clare tada je preuzela Genevieve i
umotala je u ručnik. “Idi, odmori se. Kasnije ću ti
donijeti posebnu slasticu.”
Uto je stigla sestra Mary Declan i ispratila mene i
drugu noćnu njegovateljicu u spavaonicu na katu i
zaključala nas kako bismo odspavale nekoliko sati.
Još sam jednom preko ramena promotrila sestru
Mary Clare koja je tepala Genevieve odnoseći je od
mene.
.

Tog sam popodneva gurala kolica s mokrom

posteljinom na ravan krov staklenika kako bih
prostrla plahte na suncu. Odozgo sam ugledala
muškarca koji je netom izišao iz automobila, imao je
kraljevsko držanje i zalizanu kosu. S te sam visine
zamjećivala samo neuobičajene detalje, raskoš čiji je
sjaj dolazio do mene iako sam promatrala iz daljine.
Određene bi ga djevojke smatrale očaravajućim. Ali
mene nikada nisu zanimali očaravajući. Nikada neće.
Pa ipak, imao je nešto posebno i upamtila sam tog
čovjeka čije sam lice vidjela samo letimično i s visine.
Kad sam dovukla nova kolica mokre posteljine kako
bih ih prostrla na krovu, njegov je automobil već
otišao. Na povratku u samostansku praonicu iskrala
sam se do dječje sobe. Danju nisam odlazila onamo,
strahovala sam od susreta s ocem Josephom, bojala
sam se da ću izgubiti noći s Genevieve. No nešto me
tjeralo onamo pa sam projurila šarenim pločicama
pod visokim lukovima, oprezno gazeći kako moji
drveni potplati ne bi proizvodili buku. Mogla bih
upasti u nevolju zateknem li tamo neku redovnicu,
ali sestra
Mary Clare ne bi mi zamjerila kršenje pravila. Još
uvijek je bila pod utjecajem Genevieveina smijeha.
Kad sam stigla onamo, njezina je kolijevka bila
prazna i gola. Nije bilo plahti, tek zamrljan madrac
na kojemu su ležale brojne bebe. Prišla mi je sestra
Mary Clare raširenih ruku, umiljato zbunjena
pogleda od kojeg joj se nabralo veselo, mlado lice. Ali
bilo je tu još nečeg. Nešto joj je zasvjetlucalo u oku.
Vidjela sam to. Što god da mi se sprema reći, postat
će uzrokom mog današnjeg nemira. Bolno shvaćanje
bilo je poput munje koja mi je smrtonosnim udarom
proparala srce.
“Gdje mi je dijete?” zahtijevala sam odgovor.
Dječak u susjednoj kolijevci bio je dovoljno star
da se sam osovi na noge, imao je crvenu kuštravu
kosu. Pružao je ruke ne bi li ga tko primio, a sestra
Mary Clare udaljila se od mene da mu pomogne.
Zgrabila sam je za lelujav rukav.
“Gdje je Genevieve? Odmah me odvedite k njoj,
molim vas.” Redovnica je bila tek nešto niža od mene,
ali znatno jače građe. “Ah, Nan. Sirota, mila Nan. Ne
brini se za to dijete.”
To je bio običaj drugih redovnica. Nazivati naše
bebe “tom djecom” ili “tim djetetom”, kao da su još
uvijek u maternici i zaživjet će tek kada ih se položi
u ruke zamjenskim roditeljima ili ih se prebaci u
susjedno sirotište. Sestra Mary Clare do tog je
trenutka, barem u mojoj prisutnosti, Genevieve zvala
njezinim imenom.
“Tvoje je dijete otišlo. Dobit će divnu obitelj, Nan.
Imat će predivan život.”
“Ne možete je nikome dati. Ona je moja.”
“No, hajde, mila. Uvijek ćeš joj biti u srcu.”
“Gdje je sada?”
 “No, hajde, Nan. Ne smijem ti to reći. Mogla bih
upasti u nevolju, ali vjerujem da će te ovo obradovati.
Usvojila ju je engleska obitelj. Divna engleska obitelj,
bit će dobro i ispravno odgojena.”
“Iz kojeg dijela Engleske?” samo sam ispalila
pitanje. Zvučalo je više kao kontrolirana životinjska
rika. Kako li sam zvučala sestri Mary Clare? Dovoljno
zastrašujuće da uzmakne ne vjerujući u vlastitu
sposobnost da me primiri.
Kako sam joj mogla vjerovati? Osjećala sam se
obmanuto. Rukom sam joj i dalje stiskala rukav.
Prišla sam joj bliže, nosovi su nam se gotovo dirali.
“Odmah mi vratite dijete.” Tog puta nisam
susprezala riku. Rečenicu sam dovršila u mislima: Ili
ću vas, kunem se Bogom, ovog trenutka dokrajčiti.
Tad me je uistinu doživjela. Tad me se bojala. Kao
da ona prijetnja nije ostala u mojoj glavi, kao da je
uistinu izrečena. Na njezinu licu više nije bilo radosti
ni suosjećanja. Prišla sam još bliže. Uzmaknula je.
Nikada nije bila toliko blizu zida da joj se njegova
hladnoća probije kroz odoru.
Soba je još bila ispunjena Genevieveinom
prisutnošću. Njezin je smijeh još odzvanjao tim
prostorijama.
Bio je to čovjek kojeg sam vidjela. Znala sam. Jesu
li mu je odmah dali na ruke? Ili ju je pak morao
kupiti, kao da je riječ o štencu? Možda se prešetavao
među kolijevkama, zavirivao u svaku dok nije
ugledao blistavoplave oči moje Genevieve. Njezin tako
budan pogled. Moju predivnu Genevieve. Bucmastu i
rumenu od majčina mlijeka. Vrijednu svakog novčića
koji su časne tražile za nju. Možda mu je pokazala
svoje nove trikove i nasmijala mu se. Očarala ga. Uzet
ću nju.
A sestra Mary Clare položila mu je moje dijete u
ruke. Genevieve, sklupčana na rukama stranca i
odnesena. Ja sam čitavo to vrijeme crnčila u istoj
zgradi.
Redovnica je zurila u mene. Čovjek bi pomislio da
će zauvijek upamtiti izraz mog lica, ali nikada me nije
uistinu vidjela. Ne zapravo. Vidjela je tek kako
njezina hinjena ljubaznost nailazi na nešto stvarno.
Njezin pogled nije bio ništa iskreniji od dobro
izvježbane brazde među obrvama koja bi trebala
izgledati kao odraz brige za mene. Kao da nije, vesela
i nasmijana, kumovala otmici mog djeteta.
Kriminalka. Već sam vam prepričala nekoliko
zločina. Pa ipak, nije bilo gnjusnijeg, nasilnijeg,
beskrupuloznijeg zločina od toga. Od krađe mog
djeteta. Što god da sam joj učinila, ne bi se moglo
mjeriti s onim što je ona upravo učinila meni.
Osjećala sam kako mi se prsti trzaju. Podižu se,
gotovo protiv moje volje. Položila sam joj obje ruke
oko vrata. Ispunjavalo me zadovoljstvom slušati je
kako dašće, isprva od šoka, a zatim od bola.
Pokušavala je doći do zraka, ali nije joj uspijevalo.
Moje su se ruke brinule da za nju ne bude kisika.
Razrogačila je oči. Dlanovima je hvatala moje ruke,
ali savladala sam je snagom majke koja štiti svoje
dijete, možda malo prekasno, ali ne i slabije.
Pokušavala me odmaknuti, ali njezini su zamasi bili
poput slabašna vjetrića, kao da je znala da nema
pravo braniti se.
Bio je to dobar osjećaj. Novi početak. Ubit čuje, a
zatim ću otići iz samostana i pronaći bogatog
muškarca zalizane kose i vratiti svoje dijete. No
valjalo mi je prvo obaviti taj slatki zadatak, ugušiti
sestru Mary Clare, gušiti je dok joj lice ne poplavi.
Kad umre, mlatnut ću njezinim tijelom o kameni zid,
bit će to tek jedan jak zamah. A kada padne na pod,
smrskat ću joj lubanju, bit će to zadnji udarac, krv
će joj se razliti hladnim pločicama okrutno ružičastih
i plavih nijansi. Sestra Mary Clare počela je grgljati
od straha, a zadovoljstvo je u meni raslo. Uskoro ćeš
umrijeti.
Osjećala sam joj puls pod svojim rukama,
ustrajan i nezaustavljiv. Osjećala sam kako
usporava. Grgljala je pod mojim dlanovima, ali nije
mogla proizvesti zvuka. Pojačala sam stisak.
Razrogačila je oči. Dobro. Izvrsno. Dobro. Prije nisam
bila svjesna vlastite snage. To je bilo prvo vjersko
iskustvo koje sam doživjela među tim svetim
zidovima.
Zatim je beba zaplakala. Vjerojatno Susannino
dijete. Gladno mijaukanje, prodoran očajnički plač.
Mlijeko mi je samo poteklo, mlaz poput oštra uboda,
najednom su mi i košulja i pregača bile mokre.
Pustila sam redovnicu. Sestra Mary Clare stavila je
ruke oko vrata, ublažavajući bol milovanjem, uz
bolne, hroptave udisaje. Modrice su joj se već vidjele,
bile su crvene, do večeri će poprimiti crne i plave
tonove. Zurila mi je u prsa dok se mlijeko izlijevalo
po mojoj haljini i odjeći, a njegov se slatki miris širio
sobom.
Koliko je daleko bila Genevieve u tom trenutku?
Svake je sekunde bivala dalje i dalje od mojih ruku.
Podignem li ponovo ruke, ubijem li sestru Mary
Clare, dobit ću doživotnu kaznu. Sudit će mi. Moji će
roditelji iz novina doznati gdje sam. Bludnica koja je
zadavila Kristovu zaručnicu. Provest ću ostatak
života u zatvoru posluži li me sreća pa mi prištede
smrtnu kaznu.
Stoga sam zbacila klompe sa stopala i otrčala iz
dječje sobe, namočene pregače, u čarapama. Otrčala
sam iz samostana. Na groblje redovnica. Djeca iz
sirotišta igrala su se u dvorištu, zrakom su se
pronosili njihovi glasovi. Kad sam došla do željeznih
vrata, morala sam tek šutnuti šipku, okrenuti se
postrance i provući se, baš kao što sam vježbala.
Pobjegla sam dalje od ceste i trčala poljima. Nakon
nekog vremena oglasila su se samostanska zvona, a
zatim i policijska sirena.
Zvona su bila za mene. Znala sam da će se
redovnice uskomešati, vriskati i ustrčati se u krug.
Ali sirene kao da nisu imale veze sa mnom. Policija
je, srećom, imala drugog posla. RIC-ova patrola
naišla je na zasjedu u Cobhu i svi su slobodni
policajci jurili u tom smjeru. Sve su djevojke iz
samostana mogle neometano pobjeći i nitko ih ne bih
uhvatio, da sam im samo uspjela reći.
.

Isprva sam trčala koliko su me noge nosile, nimalo

radosna. U pokretu sam zbacila kapu i pregaču ne
zaustavljajući se ni trenutka. S ceste sam otrčala u
polja. Nisam se niti jednom poskliznula ili uganula
gležanj. Čisti, brzi zamasi, kao da sam trenirala za to.
Prošla sam pokraj farme pred kojom se sušilo rublje
ljuljuškajući se na prohladnom popodnevnom zraku.
Trebala sam se zaustaviti i ukrasti štogod, prerušiti
se. Prednji mi je dio haljine bio namočen mlijekom
koje se već sušilo na vjetru i suncu. Ali nisam zastala.
Trčala sam i trčala.
“Gle ti to”, oglasila se neka žena.
Nisam je uočila jer je bila naslonjena na staju.
Nosila je hlače i toplu jaknu, u jednoj je ruci imala
cigaretu, a drugu je podignula u zrak zakoračivši
preda me ne bi li me zaskočila.
Imala je divlje sijede kovrče i vjetrom išibano lice,
a stajala je toliko blizu da sam joj u dahu osjetila vonj
sinoćnjeg viskija.
“Molim vas, molim vas, pustite me.”
Spustila je pogled na moja prsa, na već sasušene
mliječne mrlje, a zatim i do mojih poderanih čarapa i
stopala. Ispuhala je dim, a zatim, poprilično hrabro,
ispustila cigaretu u sijeno. Trebalo joj je nekoliko
trenutaka da nogama pogazi iskre.
“I kamo si, onda, krenula?”
“Mislim da vas se to ne tiče.” Ton mi je bio više
plačljiv negoli prkosan. Zaustavljanje je bilo najlošije
što sam mogla učiniti. Morala sam trčati, trčati od,
ali i prema.
Žena je svukla kaput i ogrnula me. “Znam kamo
ćeš”, rekla je hrapavim glasom nastojeći zvučati
ljubazno i trudeći se izgledati strogo. “Ravno mladiću
zbog kojeg si i završila ondje. Ali ne smiješ ići k
njemu. Poslušaj se. Zvučiš kao Engleskinja. Iz
Engleske si, zar ne?”
.

Zvala se Vera i uvela me unutra, dala mi je čistu

odjeću i nahranila me. Mislim da mi je pričala o svom
životu, o prijateljici s kojom je živjela i o svom stavu
prema redovnicama i onome što one nazivaju
milosrđem. Nije me zanimalo ništa od toga. Već dugo
nisam čula ni riječi koju bi mi drugi uputili. Bila sam
bosonoga djevojka u bijegu koja očajnički želi
pobijediti u utrci s automobilima i brodovima. Od
trenutka kad sam otkrila da sam trudna, samo sam
to i bila, djevojka u bijegu.
Tada nam se pridružila i druga žena, također u
muškoj odjeći, a i sama je vonjala po cigaretama i
viskiju. “Za Boga miloga”, rekla je ugledavši me.
“Ovo je Martha”, Vera mi ju je predstavila.
Martha je gledala samo u moje grudi, otečene,
asimetrične stijene pune majčina mlijeka. “Pođi sa
mnom, mila. Pomoči ću ti s time.”
Uvela me u skučenu sobu i razmotala platnene
zavoje kojima bih trebala omotati prsa. “Svako toliko
pusti malo mlijeka. Tek toliko da se oslobodiš
pritiska, ali ne previše jer ne želiš da se i dalje
nadolazi!”
Kad se toga prisjetim, zapitam se s čijim je
bebama imala posla, čije je mlijeko zaustavljala u
prošlosti. Tada se to nisam pitala. Vera i Martha
ispraznile su staklenku s novčanicama od funte i
šilinzima. Ušuškale su me u svoj najbolji kaput.
Verine su mi cipele bolje pristajale, dala mi je par
kožnatih čizama. Zatim su me nagurale u stražnji dio
svojih kola.
“Lezi i budi mirna”, naredila mi je Vera.
Tako sam iz Sunday’s Cornera otišla onako kako
sam i došla, kočijom koju su vukli konji. Marta je
pjevala tjerajući konje, sestra Mary Clare ponekad je
pjevušila istu melodiju, koja se poput gajda pronosila
samostanskim stubištima i hodnicima. Konačno sam
naučila riječi:

Dođi, o mila djevojko nježna,

što blistaš sad u punom cvatu.
Ne daj muškarcu da u vrt ti kroči
da ti pupovi ne uvenu u blatu.

Do željezničke su me stanice dopratile pjesma i

dvije žene, kupile su mi kartu za Dublin i dale mi
ostatak novca za brodsku kartu do Engleske.
“Kako ću vam se odužiti za ovo?” pitala sam.
“Brini se o sebi”, odgovorila je Vera, “i budi
sretna.”
.

Marthina mi je haljina bila prevelika. A topao sam

kaput zakopčala do vrha. Kad je brod pristao u
Liverpoolu, grupa engleskih vojnika čekala je da ih se
pošalje u Irsku. Pitala sam se je li, u povijesti svijeta,
ijedan vojnik ikada bio poslan na misiju spašavanja
ukradena djeteta? U mjesecima koji su uslijedili
tragala sam za Genevieve na najsuludije načine.
Pješačila sam od Londona do Croxley Greena, noću,
potplati su mi se izlizali i u njima su se otvorile rupe.
Zavirila sam u svaka kolica dok su ih oprezne majke
i dadilje povlačile k sebi i navlačile kapuljače.
Kad izgubiš dijete, njegov te plač prati posvuda.
Čuješ ga u golemom parku. Dvije ulice dalje, kroz
otvoren prozor. Probudiš se usred noći i zatekneš se
na krivom mjestu, trebala bi biti drugdje, uz nekog.
Gdje god da jest, znaš da se i ona budi, u mraku
otvara svoje plave oči, pogledom traži jedinu osobu
na svijetu koja se odaziva na ime Mama. Ne lažnu
majku. Traži svoju jedinu, pravu majku. Tijelo zna i
ono što um ne zna.
.

Kad sam konačno stigla kući, blijeda i premorena,

pronašla sam gomilu Finbarrovih pisama koja su me
čekala, a u nekima je bio i novac, za put u Irsku, nije
znao da sam već bila tamo.
“Zašto mi ne odgovaraš, Nan?” pisao je opet i opet.
Roditelji mu nikada nisu rekli da sam završila na
njihovu pragu. Nije imao pojma o onoj noći koju sam
provela uz njegovo od vrućice usijano tijelo. Sestra
Mary Clare nikada mu nije pisala, u to sam sigurna,
a čak i da jest, Mahoneyjevi bi uništili pismo.
“Ako me više ne voliš”, napisao je u zadnjem
pismu, koje je u Englesku stiglo prije mene, “želim da
mi to kažeš u lice. Doći ću u London i stati pred tebe.”
Posegnula sam za papirom i olovkom ne bih li mu
odgovorila. No previše sam mu toga htjela reći.
Previše tuge koju je trebalo izraziti.
Kad je moja majka pisala strini Rosie da joj kaže
što se dogodilo, Rosie je otputovala iz Dublina za
Sunday’s Corner inzistirajući na razgovoru s časnom
majkom, koja ju je posjela i pokazala joj smrtni list.
Majka: Nan O’Dea.
Djevojčica: Preminula. Pokraj te riječi stajao je
datum u studenom kada su je predali muškarcu
kojeg sam vidjela s krova.
Bio je to rukopis sestre Maty Clare. Znala sam to.
‘Jako mi je žao, Nan”, rekla mi je majka kroz
jecaje. Nije vidjela Genevieve, djevojčicu koja je tog
dana pucala od sreće i zdravlja.
“Nije mrtva”, ustrajala sam.
Majka me pogledala, obuzeta tugom zbog mog
gubitka, a možda i zbog moje deluzije.
Što mi je, dakle, preostalo nego propješačiti do
Londona i dalje, odbaciti uživanje u vlastitoj slobodi
i dati se u potragu za Genevieve iako nisam imala
pojma gdje započeti. Rukama sam obavila tijelo koje
se okrutnom brzinom vratilo u prvotno stanje, trbuh
mi je bio ravan i gladak, a mlijeko je nestalo.
Da nisam potpuno izgubila pojam o vremenu,
mogla bih vam reći točan datum kad sam na
povratku kući pred zgradom zatekla Finbarra koji me
čekao s torbom pod nogama. To je bio jedini put da
mi srce nije zaigralo kad sam ga ugledala. Nije mi
preostalo drugo doli dvaput mu slomiti srce, valjalo
mu je reći za Genevieve i otjerati ga od sebe.
.

Da me barem potražio nešto kasnije, kad sam bila u

stanju donekle se pretvarati da sam ona stara. Do
idućeg proljeća već sam popodnevima radila u
prodavaonici Buttons and Bits. Megs se školovala za
medicinsku sestru. Louisa, koja je još uvijek bila kod
kuće, ali već zaručena, pohađala je tečaj za tajnice.
Za našim me kuhinjskim stolom podučila stenografiji
i tipkanju, vještinama koje će mi pomoći da se
jednoga dana zaposlim u Imperial British Rubber
Companyju. Do tog sam ljeta naučila hodati svijetom
s izrazom lica koji se nije doimao potpuno
slomljenim, ponašati se kao da nisam u neprekidnoj
potrazi.
Pa ipak, bila sam u potrazi. Neprekidnoj. Jesam
lije ikada prestala tražiti? Ne. Jesam li imala namjeru
prestati tražiti je, jesam li ikada pomislila da će
osvanuti dan, trenutak u kojem ću priznati poraz i
suočiti se s uzaludnošću vlastitog pothvata? Naravno
da nisam.
Četiri godine nakon mog povratka u Englesku
gotovo sam je slučajno pronašla. Nije bilo nikakve
sumnje da je to ona. Bila sam u posjetu sestri Megs
u njezinu novom domu u Torquayju, gdje je radila
kao medicinska sestra.
Megs je uzela slobodan dan i pošle smo u šetnju
plažom. Do nas je tad, dječjim cik-cak korakom,
dotrčala malena djevojčica. Isprva sam pomislila da
je sama ondje, ali pogledom sam, kroz zrake sunca,
iza nje, ugledala dvije žene, bile su toliko daleko da
sam im jedva razabirala oblike. Kad je djevojčica
ugledala mene i Megs, umjesto da nas zaobiđe,
rukama mi je obgrlila noge.
“Ah”, zaustila sam gledajući u plave oči. Imala je
visoko čelo, blistavu tamnu kosu koja je padala
unatrag dok me gledala. Malenu šiljastu bradu.
Odmah sam je prepoznala. I ona je prepoznala mene.
Sigurna sam u to.
“Nan”, oštro mi je dobacila Megs dok sam podizala
djevojčicu. “Ne možeš samo tako podizati tuđu
djecu.”
Malena se djevojčica nije složila. Vratila mi se u
zagrljaj kao da se sjeća posljednjeg puta kad ju je
majka držala. Njezina prava majka.
“Teddy”, zazvala ju je jedna od žena. “Ovdje smo,
Teddy, moramo natrag u Ashfield.”
Njezina se svijest odmah vratila u sadašnji
trenutak. Izmigoljila se iz mojih ruku i otrčala onim
ženama, koje su se okrenule i odšetale u drugom
pravcu. Zgrabila sam Megs za ruku ne bih li se
pribrala.
“Ne brini se”, rekla mije, „Jednog ćeš dana imati
svoje, Nan, znam da hoćeš.”
“Već imam jedno svoje”, glasno sam odgovorila. U
sebi sam samo ponavljala riječ Ashfield, dobro sam
upamtila to ime, nema nikakve sumnje i zaklela sam
se da ću otkriti sve što se da otkriti o ljudima koji su
živjeli ondje.
.

Je li bila lijepa?
Da. Mnogo ljepša nego što možeš zamisliti.
Onog dana kad je Finbarr konačno došao po
mene, otjerala sam ga i, unatoč njegovu protivljenju,
vratila mu novac koji mi je poslao. Jedva smo i
porazgovarali, a sat vremena kasnije već mi se
izgubio iz vidokruga, još tužniji zbog svega što je čuo.
“Znaš gdje me možeš naći”, Finbarr mi je dobacio
prije no što je otišao, a suze su mu se slijevale niz
lice. “Neću se nikamo preseliti, a da te o tome ne
obavijestim. Predomislit ćeš se ti već. Znam da
hoćeš.”
.

Ženka šišmiša u stanju je pronaći svoje mladunče u

špilji s tisuću šišmiša, a gotovo je slijepa. Kad ti je
dijete oteto, određuješ mu dob danima koji su
proletjeli. Zagledaš se u lica druge djece samo kako
bi se uvjerila. Neprestano to radiš kako bi bila
sigurna da ne griješiš, a onda je naposljetku i nađeš.
Ponekad se pitam je li to Agatha naučila od mene.
O najgorem obliku nasilja koji čovjek može doživjeti.
Na što te takvo iskustvo može natjerati. Ratovi mogu
tako započeti, pravda se mora udijeliti. Sve kako bi
se osvetilo jedno dijete.
 TREĆI DIO
“Zlo nikad ne ostaje nekažnjeno, Monsieur.
No kazna je ponekad tajna.”7
Hercule Poirot

7 Agatha Christie, Posljednja kuća, preveo Mirko Kovač, Izvori, 1997.

 .

16. rujna 1926.

Najdraži Finbarre,
nadam se da će te ovo pismo naći pri zdravlju, nakon
svih ovih godina. Zapravo, nadam se da će te naći i da će ti
biti drago što primaš vijesti od mene. Moram priznati da,
unatoč svemu što se dogodilo, iako nisam odgovorila na
tvoja pisma, kada vidim tvoje ime na omotnici (kada vidim
riječi Finbarr, s ljubavlju na dnu stranice), moje srce
poskoči i obrne se u prsima.
Moram ti reći nešto što sam si obećala da neću, nešto o
čemu mi je riskantno pisati. Našla sam naše dijete, našu
djevojčicu, našu dragu Genevieve. Vidjela sam je, čak sam je
držala u naručju. Sretna je i zdrava i živi sa svojim
“roditeljima” u kući Styles u Sunningdaleu, u Berkshireu.
Da si je samo vidio! Ima tvoje oči, Finbarre. Pametna je,
srčana i predivna. Obožava pse i knjige. Na taj se način
barem neke od naših želja ispunjavaju.
Ljudi s kojima živi zovu se Archibald i Agatha Christie,
i tu počinje ono teško. Archie Christie namjerava ostaviti
suprugu i vjenčati se mnome. Koliko sam ja tomu
doprinijela? Koliko sam ja sve to isplanirala? Dosta. To
mogu priznati samo tebi. Napravila sam to iz jedinog
razloga koji ćeš moći prihvatiti: da budem prisutna u životu
svog djeteta.
Da sam ja dobila ovakvo pismo od tebe, u kojem mi
pišeš da se ženiš, zacijelo bih bila jako tužna, ali bih ti bila
zahvalna što si mi to rekao osobno. Nadam se da ćeš shvatiti
da je to jedino što mi je preostalo. Prekasno je da je odvajam
od jedine obitelji za koju zna. Ovako joj barem mogu biti
pomajka. Barem je mogu gledati, privinuti je na grudi i zvati
je pravim imenom kad zaspi.
Ne volim Archieja, ali si ne mogu priuštiti da ga mrzim
unatoč njegovoj ulozi u svemu što se dogodilo. On za mene
predstavlja jedini način da dođem do Genevieve. Napravit
ću sve što je potrebno. I znaj, Finbarre, ništa ne može biti
poput nas. Moje srce pripada tebi, kao i uvijek.
S ljubavlju
Nan
 NESTANAK

Osmi dan
Subota, 11. prosinca 1926.

Finbarr je sustigao Agathu pri vrhu stuba, na

drugom katu, uhvativši je za lakat naglo, ali pažljivo.
Kuća je bila tamna, ponoć je tek bila prošla. Ona i
Chilton su propustili večeru, a ona je samo sišla po
gdjekoju konzervu da se malo okrijepe.
“Agatha”, rekao je Finbarr, a hrapavi mu je glas
zvučao užurbano. “Nemoj mi samo reći da mi nakon
svega ipak nećeš pomoći.”
Pogledala gaje. Njegovo je lice bilo jedva vidljivo na
treperavu plamu svijeće koju je nosila u ruci, ali bilo
je ozbiljno. Pomislila je: Kakva je Nan samo budala.
Svaka bi žena s imalo soli u glavi pobjegla glavom bez
obzira s tim momkom čim bi joj to ponudio. To ju je
uvjerenje, dok ju je gore Chilton čekao, nagnalo da
gotovo počne suosjećati s Archiejem u toj igri
dvostrukih strasti, podijeljenih osjećaja.
“Trebaš joj samo reći, jedna je riječ dovoljna. Reci
joj. da je tvoja kći tvoja. Da nije Genevieve.”
“Jedna riječ! Mogla bih joj izverglati deset tisuća
riječi i svejedno mi ne bi povjerovala. Mogla bih joj
pokazati rodni list i ona bi rekla da je lažan. Zar ne
vidiš da ona u to vjeruje već godinama? Kad bi
prihvatila bilo kakav dokaz da nije tako, ponovo bi
izgubila svoje dijete..
 Tko zna je li u tom trenutku Finbarr zastao na
trenutak i razmislio o tome treba li vjerovati Agathinu
nijekanju činjenice da su Teddy i Genevieve ista
osoba? Da kad Agatha kaže moje dijete, misli na
njegovo dijete? Čisto sumnjam. Takvo bi ga što omelo
u ostvarenju njegova glavnog cilja. Već sam mu rekla
da Teddyn rođendan pada na isti dan kada i
Genevievein; da je Archiejeva majka iz istog onog
okruga Cork tako da je znala za mjesto na kojem je
moguće dobiti bebu i podvaliti je kao vlastitu.
Časne sestre nikada ne bi dale dijete
protestantima, rekao je tada Finbarr.
Archiejeva je majka katolkinja. I molim te, nemoj
mi govoriti o tome što časne sestre bi ili ne bi napravile.
Ali to lice. Finbarr je kleknuo pred Teddy onomad
kada joj je poklonio psa od drveta. Njegove su ga
vlastite oči pogledale. Kako je moguće da to nije
vidio?
Ljudi rješavaju probleme koji im više odgovaraju.
Vjeruju u ono što im odgovara. Ne krivim Finbarra.
Što je ukradeno meni, ukradeno je i njemu. Čak i više
nego meni. Do te mjere da on nije svjestan za što se
treba boriti. Misli da sam ja njegov cilj.
“Baš je zato trebaš uvjeriti”, rekao je Agathi. “Nisi
ni pokušala.”
Agatha je okrenula glavu prema dubokoj tmini.
Frustrirajuće tiha.
“Onda joj reci, reci joj koliko patiš. Zbog toga što
ti je otela supruga.” Nikada nisam čula Finbarra kako
izgovara Archiejevo ime, niti jedan jedini put. “Nan
nije tako okrutna. Reci joj da ne možeš živjeti bez
njega.”
“Ali naprotiv, mislim da mogu živjeti bez njega. I
ti možeš živjeti bez nje.”
“Znam da mogu. Sve sam ovo vrijeme proveo bez
nje. Ali ne želim. Agatha, zar zaista više ne želiš
vlastitog supruga?”
“Nisam više toliko sigurna. Barem ne posve.” Više
nije bila sigurna što govori da njega udobrovolji, a što
ne: “Ne znam, Finbarre. Zao mi je, jednostavno ne
znam.”
Pustio joj je lakat i dodirnuo joj obraz, nježno,
svojim grubim dlanom. A zatim se okrenuo i otišao.
Njegova spuštena ramena razljutila su je. Nije mu
htjela oduzeti nadu, zaista nije' Ali nije mogla ni svoju
posve uništiti.
.

Kada se razdanilo, prvo što je Agatha osjetila bila je

sreća koja joj preplavljuje tijelo. Sve joj je to bilo
posve novo i oslobađajuće. Mogla je zaboraviti na sve
ono što se od nje očekivalo, pa i na pitanje što
sljedeće treba učiniti. Budući da je tako naprasno i
javno napustila vlastiti život, kako sada da mu se
vrati privatno?
“Može li jedna žena izazvati takvu zbrku”, rekla je
Chiltonu tog jutra, skutrena u njegovu naručju pod
brdom grubih vunenih pokrivača, “pa se onda vratiti
bez ikakva objašnjenja?”
“Naravno da ne.” Chilton se trsio da je obgrli na
način da je zdrava ruka pomagala onu bolesnu. Tako
joj je priječio da se pridigne i pogleda ga u oči. “Posve
je jasno da više ne možeš natrag. Morat ćeš ostati sa
mnom.”
Prstima mu je dodirnula usne gledajući u strop.
“Još uvijek me čeka ono umorstvo...” rekao joj je
Chilton. Oslobodila se njegova stiska i sjela kako bi
ga mogla gledati.
Bio je to prvi put da je čula za to. Chilton joj je
ispričao o Marstonovima.
“Kako tužna priča.” Suze su joj ispunile oči. Posve
je bila zaboravila na vanjski svijet i na njegove
stanovnice usred vlastitih peripetija.
“Što ti misliš o tome? Ipak ti pišeš detektivske
romane. Uvjerava li te Lippincottova teorija u smislu
da je možemo prihvatiti i riješiti slučaj?”
“Ne mogu riješiti slučaj koji nisam ja izmislila. Bit
dobrog detektivskog romana jest da sve treba
izgledati tako očito. Ubaciš dovoljno varijabli da
zbuniš čitatelja, ali on na koncu opet može biti sretan
jer je pohvatao sve konce. U stvarnom životu mislim
da vrijedi princip Occamove britve. Najjednostavnije
je rješenje obično točno.”
Chilton se nasmiješio. Pričinjalo mu je ogromno
zadovoljstvo slušati je.
“Što se tebi čini?” upitala gaje. “Misliš li da taj tvoj
Lippincott ima pravo što se tiče žene? Nema razloga
da sumnjaš u bilo koga drugog, zar ne?”
“Da budem potpuno iskren, nije mi stalo koliko bi
trebalo...” Poljubila ga je.
“Volio bih pročitati tvoje knjige. Volio bih pročitati
svaku riječ koju si ikada napisala.”
 Agatha se nasmiješila i pritisnula svoje čelo o
njegovo. “Još uvijek nisam spremna poći kući.”
Njihovi su se poljupci počeli nizati ozbiljnim ritmom.
Tko je ikada mogao pomisliti da je moguće tako
strastveno voditi ljubav i u isto se vrijeme nositi s
toliko briga? Agatha je ležala širom otvorenih očiju.
Nalazila se u skromnom sobičku, uz muškarca koji
joj je do prije kojeg dana bio potpuni stranac.
Vjerovala je da će uvijek biti zahvalna za to vrijeme
izvan vremena; čak je i pomislila da bi mogla štogod
učiniti da potraje zauvijek. Mogla bi jednostavno
postati gospođa Chilton, i to istog dana. A zatim bi
njih dvoje mogli nekamo otići zajedno, nekamo gdje
ih nitko ne poznaje. Ne bi nikada bila povezana s tom
užasnom riječi razvod ili slušala kako je pobjegla i
izazvala sav taj kaos. Na Teddy bi to sigurno ostavilo
trag, ali svima nam se za života slične stvari
događaju, zar ne? Unatoč našim naporima da
osujetimo nedaće. Osim toga, Nan bi se prihvatila
uloge majke sa žarom koji je rijetko viđen u povijesti
majčinstva.
Na koncu konca, ako se Agatha odluči nastaviti
skrivati, svi će pomalo zaboraviti da je ikada pobjegla
ili uopće postojala. Nije joj bilo teško zamisliti da se
rješava svega. Pepeo prošlog života prosula bi u vjetar
da se rasprši zrakom, poput morske prašine. Nan je
mogla preuzeti sve - kuću, muža, dijete. Naravno, sve
bi to ispalo jako loše za Finbarra, ali morala je misliti
i na sebe.
Mogla je vrlo lako uskočiti u novi život; bilo joj je
dovoljno pisanje. Mogla je početi iznova pod novim
imenom. Mogla bi promijeniti kosu, smršavjeti ili se
pak udebljati do neprepoznatljivosti. Njezin bi
prethodni život ostao tek neriješen slučaj. Dotle bi
gospođa Chilton lupala po pisaćem stroju i rekreirala
se dugim šetnjama po plaži ili se obrtala pod
plahtama sa svojim milim suprugom koji je obožava,
koji je lud za njom.
“Agatha, dušo”, rekao je Chilton gotovo joj
prislonivši usne o uho.
Bilo je tako ugodno biti nečija duša da uopće nije
marila za vlastiti nestanak.
.

Nešto kasnije Chilton se odvezao natrag u hotel

Bellefort kroz vlažno, kasno jutro. Njegov ofucani
vuneni kaput ležao je na sjedalu pokraj njega.
Jednom je rukom držao volan. Kiša koja je padala u
Sunningdaleu sada se premjestila sjeverno i tek je
lagano sipila. Osmijeh mu je krasio lice, uljepšavao
mu usne. Nije bio upoznat sa stupnjem Agathinih
maštarija, od bijega u njegovu društvu do dijeljenja
istog prezimena, ali bi joj učas pomogao da se
ostvare.
Prvi put nakon rata osjetio je kao da je vratio dio
sebe. Nipošto nevinost niti braću, ali nešto uistinu
važno. Volju da živi onkraj puke želje da majci ne
nanese bol. Tek nekoliko dana ranije, da mu je
slučajno tko javio vijest o majčinoj smrti, sjeo bi na
vlak kući, poljubio čelo pokojnice, a onda bi okrenuo
staru očevu sačmaricu marke Purdey prema sebi i
sasuo naboj u sebe s olakšanjem. Napokon.
Ali sada... Sada je osjećao da bi mogao izdržati na
ovom svijetu još koji dan, čisto da vidi što će se
dogoditi. Dok je držao Agathu u zagrljaju objema
rukama, onom dobrom i onom lošom, Chilton je
vjerovao, onako kako to biva u prvim čudesnim
naletima uzvraćenog žara, da se noć puna strasti
može pretvoriti u vječnost. Zašto onda sad ne pobjeći
s njom? Što se cijelog svijeta tiče, zar nije već nestala?
Kada je Chilton parkirao automobil pred hotelom,
ugledao je gospodina Racea kako puši i šeta gore-
dolje. Debele kolute dima pratili su još deblji izdisaji
i postajali para. To ga je podsjetilo da je zaboravio
pušiti, i to satima, možda čak i čitav dan. Posegnuo
je u unutarnji džep kaputa za kutijom cigareta, ali se
zaustavio. Nije želio imati ništa zajedničkog s
gospodinom Raceom, kojeg je nekako bio svrstao u
isti koš s Archiejem Christiejem. Tip osobe prema
kojima je Chilton osjećao prijezir. Nije da je to takve
ljude diralo ili da su to primjećivali. Ma kakvi. Prijezir
je bio njihovo područje djelovanja. To su ratoborni
ljudi i ljudi zaokupljeni sobom, čak i u
najvelikodušnijim trenucima. Ljudi koji su u ratu
služili u rovovima i ljudi koji su rat proveli u zraku.
Race je možda bio odveć mlad da bi u ratu uopće
sudjelovao, ali Chilton ga je smjestio u potonju
skupinu.
Moram reći da je Chiltonov sud o Archieju bio
posve nepravedan s obzirom na to da ga u životu nije
vidio. Da i ne govorimo o tome da je upravo proveo
noć i dobar dio dana vodeći ljubav s njegovom
suprugom. Znao je Chilton to. Ali hvatanje za sve loše
o Archieju bilo je posljedica njegova hvatanja s
Archiejevom suprugom.
 Kako je Chilton izišao iz automobila, vidio je
Racea kako čini nešto što ga je iznenadilo. Race je
bacio cigaretu na zemlju, zgnječio je potplatom, a
zatim pokupio ostatke kao da ih misli baciti kasnije.
Chilton ga nikada nije procijenio kao osobu koja bi
počistila za sobom. Gospođa Race se ukazala na
vratima hotela trenutak kasnije skrivena šeširom i
kaputom. Kad je ugledala supruga, usne su joj se
razvukle u blistav osmijeh i pohrlila mu je u zagrljaj
gledajući ga s obožavanjem.
Chilton je dovoljno toga prošao u životu i nije mu
bilo prvi put da vidi ženu kako se vraća nasilnom
muškarcu. Ipak, nešto je u toj sceni odudaralo. Taje
žena bila dvije posve različite osobe. Gospodin Race,
koji je zamijetio Chiltona, bio je svjestan nelogičnosti.
Položio je ruke na suprugina ramena, dok je sada
gospođa Race sada gledala u Chiltonovu smjeru.
Ugledavši ga, prilično se naglo udaljila od supruga.
“Dobar dan, gospođo Race”, javio se Chilton
trudeći se zvučati veselo. “Gospodine Race.”
Promrmljali su uzvratni pozdrav, opet zlovoljni.
Ušavši u hotel, Chilton je pričekao trenutak.
Zatim je opet izišao van. Raceovi su nestali. Mirno je
odšetao do stražnje strane hotela gdje ih je opet
ugledao jako bliske, kako se drže pod ruku. Učinili
su mu se ne samo zaljubljeni nego i vjerni jedno
drugom, i intimni.
Nije se usudio prići im bliže kako bi čuo o čemu
razgovaraju jer bi ga zacijelo vidjeli. Pokušao je nešto
načuti s mjesta odakle ih je potajice promatrao. I iako
su se njihove riječi gubile, mogao se zakleti da su
govorili irskim naglaskom.
.

Nešto ranije Finbarr i ja odvezli smo se natrag u

hotel, u sivu zimsku zoru.
“Nešto mi je palo na pamet”, rekla sam mu, “zar
se psi ne mogu dresirati i u Engleskoj jednako kao i
u Irskoj?”
Zaustavio je automobil uz cestu i okrenuo se
prema meni.
“Što želiš reći, Nan?”
Odmah sam vidjela da sam mu dala lažnu nadu.
Nisam mu mogla ponuditi sve ono što on želi. Možda
nešto blizu toga. “Ono što ti želim reći...” zastala sam
pokušavajući naći način da to što bolje sročim. “Moj
bi plan mogao ostati nepromijenjen, ali ti bi mogao
biti dio njega. Razmisli malo, Finbarre. Archie putuje,
radi cijeli dan. Zaboga, prije samo dvije godine otišao
je iz Engleske na čitavu godinu. Mogli bismo dosta
vremena biti zajedno. Mogla bih ti ponekad dovoditi
Genevieve.”
“Isuse Bože, Nan, kakva si to osoba postala?”
Plam srama koji je uvijek tinjao i čekao da se
rasplamsa, zaiskrio je u meni. Planula sam. “Postala
sam ono što jesam, od kolovoza 1919. Majka koja voli
vlastito dijete. I žena koja je spremna na sve. To sam
postala.”
Dugo je stajao nepomičan. “U tom slučaju,
uzmimo je”, rekao je naposljetku. “Nas dvoje. Otiđimo
iz Engleske, kamo god hoćeš, i odgajajmo je kao da je
naša.”
“Ne mogu joj to napraviti, Finbarr. Da je otmem?
Da je još mala beba, možda bih i mogla, ali sada?
Kako bi se to odrazilo na nju? Osim toga, ako čitava
vojska traži Agathu Christie, pokušaj zamisliti kako
će tek izgledati potraga za djetetom. Nemam ni
dokaza da je uistinu moja. Prekasno je za takvu vrstu
pravde. Voljela bih da nije, ali jest.”
“A što ako za mjesec dana otkriješ da opet nosiš
moje dijete? Što ćeš tada?”
(Oh, Finbarre, oh, čitatelju. Moram li baš ja biti ta
koja ima odgovor na sve?)
Zatvorila sam oči kako bih spriječila suze da
poteku, on me prihvatio u zagrljaj. Čvrsto me grleći,
rekao mi je na uho: “Kako uopće možeš podnijeti da
te taj muškarac dodiruje ako znaš da je uzeo naše
dijete?”
Ostala sam tiho, kao da o tom razmišljam upravo
u tom trenutku. Zapravo, razmišljala sam o tome već
dugo vremena. Nisam krivila Archieja, barem ne
posve. On je samo prihvatio nešto što mu se nudilo,
ne razmislivši o tome. To je tipično u muškaraca
kakav je on. On ovaj svijet nastanjuje lakomisleno,
na način na koji to inače rade muškarci njegova
položaja, ali Archie nije taj svijet izmislio, on se samo
rodio, kao i svi mi ostali.
“To je kao kad diplomat sklapa mir nakon rata”,
rekla sam. “Imati mene za ženu bit će mu dovoljna
kazna. Posebice ako ti budeš živio negdje blizu.”
 “Nisam ja za takve stvari. Da kujem lukave
planove. Ja samo želim biti tvoj suprug. Ti to dobro
znaš, Nan. Osim toga, nisam baš siguran da bih tog
čovjeka mogao samo i pogledati a da ga ne ubijem.”
Možda će vam se to učiniti kao hiperbola, ali taj
sam osjećaj dovoljno dobro poznavala da mu
povjerujem na riječ. Nisam bila spremna na taj rizik
- izgubiti Finbarra zbog toga što je usmrtio Archieja;
ni na Archiejevu smrt nisam bila spremna. Za što god
da je bio kriv, nije zaslužio da ga se ubije.
“Jedino rješenje”, rekao je Finbarr ustrajno, “jest
da ti i ja odemo nekamo zajedno.”
Nisam ništa rekla. Ni da se slažem niti da se ne
slažem. Negdje duboko u našem zagrljaju, u čvrstoći
njegova stiska, osjetila sam da moja tišina Finbarra
ohrabruje.
.

Dok je Chilton stigao u Bellefort, ja sam se već vratila

u svoju sobu. Pokucao mi je na vrata, a kad sam ih
otvorila, tutnuo mi je Galsworthyjev roman u ruke.
“Hvala vam. Baš ste ljubazni. Iako sumnjam da
ću ga imati vremena pročitati prije no što ga budem
morala vratiti. I prije nego što se budem morala
vratiti u London.”
“Zaista? A ja sam mislio da ćete se vratiti u Irsku
s gospodinom Mahoneyjem.”
“U Irsku se neću nikada vratiti.”
Chiltonu zacijelo nije promaknulo da nisam rekla
da nikada neću nekamo otići s Finbarrom. “Kad smo
već kod Irske, moram vam reći nešto vrlo čudno. Čuo
sam gospodina i gospođu Race kako razgovaraju i
izgledali su kao potpuno druge osobe. Ne samo da su
bili ljubazni jedno prema drugom nego su i zvučali
kao da su upravo sišli s broda za Dublin.”
Osjetila sam toplinu kako mi hvata lice. Nisam
željela da uđe u moju sobu.
“Gospodine Chilton, ako ste već odlučili da nećete
odati gdje se skriva gospođa Christie, zašto se niste
još uputili kući?”
“Moji su razlozi za ostanak vjerojatno vrlo slični
vašima.” Rekao je to ljubaznim tonom. On je sve
govorio ljubaznim tonom. Ali to nije nužno značilo da
je uistinu bio ljubazan, zar ne?
“Zar se nećete uvaliti u grdne nevolje”, rekla sam
naglašeno, “kad se sazna da je sve to vrijeme bila
ovdje?”
“Nevolja nema ako vas ne uhvate, zar ne?”
Prisjetila sam se tada svojih ruku na vratu sestre
Mary Clare. Zamislila sam nadgrobni spomenik iza
samostana, na kojem, kao i na ostalima, piše: Ovdje
počiva sestra Mary. Samo što je taj bio za nju.
Niže niz hodnik otvorila su se vrata i ukazala se
mlađahna gospođica Armstrong. Njezine crne vlasi
padale su raspuštene, a svijetlo lice odisalo je
manjkom mučne prošlosti. Kad bih barem mogla
nagnati svoju dušu da se iseli iz mojeg tijela i nastani
se u njezinu kako bih mogla sretno proživjeti ostatak
vlastitih dana.
“Oh, gospodine Chilton”, rekla sam i skljokala se
licem o podnice.
 Chilton me nije namjeravao uznemiriti, barem ne
do te mjere. Bio je to dio njegova posla, da oslabi
obrane ljudi koje ima pred sobom, da ih učini
ranjivima, razgovorljivima. Radio je to iz puke navike.
Ono u čemu je bio manje vješt jest otvaranje samog
sebe. Zapravo, prije negoli sam udarila o tlo, njegova
me zdrava ruka malo usporila, prištedjela mi jači
udarac.
“Gospode Bože”, rekla je gospođica Armstrong i
priskočila u pomoć. “Hoćemo li je položiti na krevet?”
“Nije potrebno.” Uspjela sam sjesti i malčice
olabaviti ovratnik haljine. “Dobro sam.” Oslobodila
sam se oba para ruku. “Potrebno mi je samo malo
zraka. Malo prostora i malo zraka.”
“Dopustite mi barem da vas otpratim dolje na
ručak”, rekla je gospođica Armstrong. “Kombinacija
hladnog zraka i tople vode je, vele, zdrava, ali ja se
osjećam poprilično omamljenom otkako sam stigla.
Možda je upravo to ubilo Marstonove. Neka vrsta
šoka koji je pogodio organizam. Stariji ljudi to
vjerojatno lošije podnose.” Pogledala je Chiltona kao
da ga želi upozoriti.
Chilton je ostao usredotočen na mene. “Jeste li
sigurni da ste dobro?”
“Dobro sam, posve. Samo mi je malo neugodno.”
“Je li ona bolničarka negdje u blizini?” upitala je
gospođica Armstrong. “Gospođa Race?”
“Mislim da nije”, rekao je Chilton. “Možemo je
kasnije pitati za mišljenje.”
“Ali to nije potrebno”, rekla sam.
 Prihvatila sam ruku koju mi je ponudila
gospođica Armstrong i ustala. Pristala sam na ručak
kako bih im udovoljila. Nakon toga sam se kanila
iskrasti na susret s Finbarrom. Već sam se trebala
vratiti u London. Još jedan dan, govorila sam samoj
sebi. Dajte mi samo još jedan dan.
Chilton je gledao kako gospođica Armstrong i ja
silazimo na ručak, dok me ona obgrlila da mi
pomogne, istinski zabrinuta. Ljudi katkad znaju biti
tako ljubazni, pomislio je. Osobito žene. U trenutku
potrebe žena se posve spontano stavi na raspolaganje
drugoj.
 NESTANAK

Dan kada je zadnji put viđena

Petak, 3. prosinca 1926.

Možda bi vas iznenadilo, ali većina bi žena, kada bi

vidjele Finbarra i Archieja jednog do drugog,
smatrala Archieja ljepšim. Osobito iza rata, kada je
Finbarr već bio izgubio onaj veseli sjaj.
S druge strane, ja sam s godinama postala
privlačnija negoli sam bila kao djevojka. Vješto sam
skrivala svoju potrganu nutrinu i to mi je pomoglo.
Učinilo me privlačnom.
“Oh, Nan”, rekao je Archie i prinio me sebi u
zagrljaj one večeri kod Owenovih, kada još nismo
znali što nas čeka sutradan. Ako se pitate kako je
mogao jednako tako uzeti i vlastitu suprugu ni
dvadeset četiri sata ranije, odgovor leži u činjenici da
me volio, zaista jest.
Mislite li uistinu, kao Finbarr, da sam trebala
mrziti Archieja? Možda jesam. Kada je sve počelo, i
jesam, najvjerojatnije. Kada sad pomislim na te
trenutke, teško mi je reći. Na koncu konca, udala
sam se za njega. Rodila mu dijete koje volim
jednakom ljubavlju kao i ono koje sam izgubila.
Provela sam uz njega tisuće dana i tisuće noći,
usnula i budna. Ako me sada pitate mrzim li ga,
jedini odgovor koji vam mogu dati jest ponekad. I to
samo neke njegove osobine. Ako bismo to uopće
mogli nazvati mržnjom.
 Svaki muškarac živi svoj život na određeni način.
Da je u ono vrijeme zakon dopuštao Archieju da ima
više žena, on bi ih vjerojatno imao deset i sve bi nas
volio, na ovaj ili onaj način. To ne znači da se prema
meni ili prema Agathi odnosio kao da nas posjeduje.
Tako nas je možda vidio. Na terenu za golf namjestio
bi se iza mene, prekriženih ruku, i budno bdio nad
mojim zamahom, nad mojim stilom, pratio bi putanju
lopte koju sam udarila. “Krasno”, komentirao bi
dovoljno glasno da svi mogu čuti. A nasamo bi dodao:
“Krasno, divna djevo!”
Mogla sam ga bez puno muke pobijediti u golfu,
ali nikad to nisam učinila. Htio je da budem dobra,
ali ne i bolja od njega. Volio me gledati kako igram
tenis, u klubu, protiv drugih žena. I sviđalo mi se što
se taj aspekt moje osobnosti sviđa njemu. Moj plan
da osvojim Archieja nastao je iz nužde, ali to ne znači
da nisam uživala u njemu. Trčala sam, zamahivala
reketom, pobjeđivala.
Funktionslust. Njemačka je to riječ, a označava
radost koja se osjeća dok radite nešto u čemu ste
uistinu dobri. Zavesti Archieja, oteti ga supruzi, sve
sam to učinila s određenim razlogom, ali je ispalo da
sam u tome jako dobra. I više nego dobra. Da je bila
riječ o tenisu, nijedna žena u klubu, nijedna žena
igdje, ne bi mi bila ravna.
“Oh, Nan”, rekao je Archie. Njegove glatke ruke
kliznule su niz moje glatke bokove. Imao je lijepe
usne, Archie, i predvečer su imale okus po viskiju.
Do sada sam već vrlo dobro naučila kako se povijati,
šaptati, kako se popeti, osvojiti. Večer prije negoli je
Archiejeva supruga nestala, bila sam svjesna da ga
imam, da na njega imam pravo. Sada kada je i on
odlučio ići do kraja, više nije bilo posustajanja,
zdvajanja. Bila sam poput morskog psa - plivaj ili
umri.
Rukom sam poklopila Archiejeva usta, dovoljno
jako da je mogao osjetiti bol. “Tiho”, zapovjedila sam.
“Nan”, odvratio je kroz stisak.
A onda, kada se sve smirilo, dodao: “Volim te.”
Pokrivači su se valjali po podu, a moja se glava
odmarala na njegovim glađahnim prsima, disanje mu
je još uvijek bilo ubrzano.
“Nan, draga, doista te volim.”
.

Nakon devet dana Archieju će konačno glavom

prohujati misao nakon koje će se ozbiljno zapitati
kamo li sam to nestala.
Imao je jedno poslijepodne na raspolaganju da
umakne iz Stylesa, daleko od beskorisne potrage.
Odlučio je otputovati u London.
Podigao je ovratnik da se zaštiti od studeni i
odlučio odšetati do mog stana. Popeo se uza stube i
pokucao na moja vrata. Prislonio je i uho nakon što
nitko nije otvorio. Tišina koja je dopirala iznutra
doimala se trajnom, kao da joj je trebalo vremena da
nastane. Stanje zvučao kao nenastanjeno mjesto.
Ništa na svijetu ne liječi bračne tegobe poput
univerzalnog balzama ljubavnice. Dok je osluškivao
pred stanom, pomislio je da bih možda mogla naglo
otvoriti vrata i zaželjeli mu dobrodošlicu uz zamaman
osmijeh. Da se to dogodilo, bila bih tek zamjena,
netko tko ga tješi dok mu ne pronađu suprugu.
Vrata mojeg stana i dalje su bila zatvorena.
Prostor s druge strane njih bešuman. Moja susjeda,
stara gospođa Kettering, otvorila je vrata. Nije joj bio
prvi put da vidi Archieja i namrštila se kao i svaki put
kada bi ga ugledala. Uzvratio joj je umirujućim
osmijehom. Ljudi poput nje, koji su nas vidjeli
zajedno, mogli bi biti problem kasnije.
Ipak, u njemu je bujalo pitanje za pitanjem, i nije
mogao odoljeti a da je ne priupita: “Dobar dan,
gospođo Kettering, pitao sam se jeste li slučajno
vidjeli gospođicu O’Dea...”
“Nisam, već danima. Više od tjedan dana, rekla
bih. Ni traga ni glasa od nje. Nadam se da nije
pobjegla s nekim tipom svojih godina.” Za kraj,
gospođa Kettering uputila mu je konačni orlovski
pogled prije negoli je zalupila vrata za sobom i otišla
stubama. Toliko žena na svijetu pomaže muškarcima
u prljavom poslu, ali opet toliko njih pomaže jedna
drugoj u neočekivanim situacijama.
Jednako neočekivano Archie je naišao na
trenutak stanke koji je toliko htio. Prvi put u nekoliko
dana um mu je ostao pust, posve ošamućen. Jedno
mu je pitanje zasjenilo emocije, iako tek nakratko:
Kamo je otišla Nan?
Pohitao je niza stube na ulicu. Kretao se brzim
koracima, dah mu se u naletima pario iz usta. Jedva
se uspio suzdržati da rukama ne pokrije lice. Suze u
očima mogao je pravdati hladnoćom. Miljama daleko
odatle, u Harrogateu, ja nisam mislila na Archieja.
Jedva malo. Nimalo.
Uto je vrijeme on mislio: Kakve su. to bizarne
okolnosti? Što ih je potaknulo? Doba nestalih žena.
.
Doba nestalih žena nije počelo s Agathom Christie.
Počelo je puno prije no što je Agatha uskočila u
automobil i odlepršala od Newlands Cornera u
Finbarrovu društvu. I trebalo se nastaviti još neko
vrijeme. Nestajale smo iz škola, iz rodnih gradova. Iz
obitelji i s poslova. Jednog smo se dana bavile
uobičajenim aktivnostima, sjedile mirne u razredu,
smijale se s prijateljima ili šetale držeći se za ruku sa
svojim dragim. A sljedećeg dana nije nas bilo.
Stoje bilo s onom djevojkom? Zar je se ne sjećaš?
Kamo lije samo nestala?
U Americi smo odlazile u kuće Florence
Crittenton, u Engleskoj u kuću Clark ili u razne
domove koje je mahom vodila Anglikanska crkva. U
australskim su se bolnicama bebe oduzimale
majkama koje su prethodno drogirane, kojima je
onemogućeno da same odluče. Neke od nas nisu
odlazile nikamo. Iskrvarile bi na smrt na stolovima
mesara. Skakale bi s mostova.
Doba nestalih žena. Traje oduvijek. Na tisuće je
nas nestalo, a da nas ni jedan jedini policajac nije
tražio. Novine ni retka nisu posvetile nekima od nas.
Samo dugi nestanci i tihi povratci. Kada bismo se
uopće vratile.
.
Dok nije nestala Agatha. Dok nisam doznala da se
Finbarr vratio u Englesku. Plan koji sam skovala već
je postojao. Kod Owenovih, u tuđem krevetu dok sam
snažno grlila Archieja. Osnova mu je bila interes, to
je istina. Ali bilo je tu i još koječega.
“Volim te, Nan”, rekao je Archie, kao da je to
morao stalno ponavljati, kao da su se te riječi morale
ponavljati unedogled sve dok svijet ne bi dopustio da
taj trenutak potraje, predivan, tajan i bez daha.
I ja sam njega voljela. Ako to baš želite nazvati
ljubavlju.
 NESTANAK

Osmi dan
Subota, 11. prosinca 1926.

Usred vrtloga Agathi je pisanje bilo još jedno mjesto

na koje je mogla otići. Odvojeni svijet kojem je mogla
otići u posjet. U njemu se mogla izgubiti bez obzira
na to što se događalo oko nje. U Kući bez vremena
pisaći je stroj neprestano lupkao. Neka traže. Neka
se Archie brine. Dok su njezini prsti letjeli po
tipkama, cijeli je vanjski svijet nestajao.
Ja nisam bila te sreće. U Harrogateu, u trenucima
kada Finbarr nije bio uz mene, moj je um podlijegao
strahu, brizi i malodušnosti. Pokušavala sam se
usredotočiti na čitanje romana koji mi je donio
Chilton. Jedva sam izgurala do drugog poglavlja kad
sam začula kucanje na vratima. Otvorila sam i
ugledala gospođu Leech.
“Dolje je muškarac koji vas želi vidjeti.” Po načinu
na koji je podignula obrvu mogla sam reći da se brine
za ćudoređe. Pretpostavila sam da je riječ o Finbarru
i lice mi se odjednom promijenilo - razvedrilo.
Gospođa Leech se nasmijala.
“Vi niste uistinu udani, zar ne, gospođice O’Dea?”
“Ne, nisam”, priznala sam.
“Nemojte se previše brinuti”, potapšala me po
ramenu da me utješi. Tko god je bio zaljubljen, zna
da je to stanje koje zahtijeva zrno utjehe. “Idite dolje.
Recite mu da malo živne. I nemojte ga voditi u svoju
sobu. Ovo nije ta vrsta hotela.”
“Naravno, gospođo Leech.”
Finbarr je sjedio na kauču u atriju, raskopčana
kaputa i trljao dlanovima koljena. Ustao je i izišli smo
vani, na studen. Čim smo izišli, prišla sam mu i
uvukla dlanove u džepove njegova kaputa. Pod
jagodicama prstiju osjetila sam četvrtasti komad
papira, sjajnog, i izvukla fotografiju koju sam mu
poslala kad je krenuo u rat. Bila je presavijena i
izgužvana, potrganih rubova. Rupice u jatima, na
određenim dijelovima, odavale su da je bila pribijana
o mnoge zidove.
Jeste li ikada pogledali nečiju fotografiju - iz
vremena kada je ta osoba bila jako mlada - i pomislili:
Kako tužno. Sva ta nada, sva ta obećanja u očima.
Djevojka koja me gledala s te fotografije možda je
znala što je tuga (njezina ju je rastrojena mati, stoički
stisnutih usana, odvela da izradi tu sliku), ali nije
znala što je čeka u životu. Tugovala je za sestrom, ali
bila je sigurna da nju slična sudbina neće zadesiti.
Znala je da je počeo rat, ali nije u to previše vjerovala.
Kako ikakav rat može doseći englesku obalu?
Nemoguće. Da sam toj djevojci rekla što je sve čeka -
prorekla joj sve to - dala bi mi rješenje za svaki od
problema. Lice na toj fotografiji odavalo je vjeru u
bolje sutra. Fotografirala se za vojnika koji je obećao
da će se vratiti iz rata kao što je obećao da će se s
njom vjenčati i naposljetku je odvesti u Irsku, zemlju
beskrajne sreće.
 “Voljela bih da imam tvoju fotografiju iz tog
vremena”, rekla sam. “Zašto djevojke šalju fotografije
vojnicima, ali ih ne primaju?”
Finbarr je pažljivo uzeo fotografiju natrag, poput
dragocjene relikvije, i vratio je u džep. “Pođi sad sa
mnom i više neću trebati to nositi sa sobom. Napravit
ćemo novu. Ovu ćemo sačuvati u albumu i pokazivati
svojoj djeci.”
“Ali u tom slučaju više neću moći vidjeti naše
dijete.”
“Oboje smo postali osobe za koje nismo nikada
mislili da ćemo postati. Ja nikada nisam htio ići u
rat. Nikada se nisam htio razboljeti. Nikada nisam
htio napustiti domovinu, ni Ballycotton. A najviše od
svega nikada nisam želio da se tebi dogodi ono što ti
se dogodilo.”
Zgrabila sam mu ruke i poljubila ih.
“Reći ću ti nešto strašno”, nastavio je. “Da moram
odabrati između mogućnosti da uskrsnem svakog
poginulog u ratu, od 1914. do danas - Irca, Engleza,
Australca, Nijemca, Turčina, bilo koga - da se mogu
vratiti unatrag i sve ih vratiti u život i mogućnosti da
ponovo udahnem život našoj bebi i položim ti je u
naručje, svi bi ti pusti vojnici ostali mrtvi. Do
jednoga.”
“Onda shvaćaš zašto moram nastaviti.”
“Postoji samo jedan put do tebe, do one prave
tebe, Nan. A to je sa mnom.”
“Alija se ne želim vratiti k sebi. Ja želim k
Genevieve.”
 Prvi put nakon dugo vremena zamislila sam lice
svoje kćeri ne više kao curice koja je trebala pripadati
Christiejevima nego kao bebe koju sam zadnji put
vidjela prije sedam godina dok ju je sestra Mary Clare
odnosila od mene. Udahnula sam, nenadano snažno,
kao da je u moja pluća netko upuhao dozu bojnog
otrova. Možda je najmilosrdnije što je Agatha Christie
mogla učiniti - ne samo za Finbarra nego i za mene -
bilo uvjeriti me da je dijete uistinu njezino.
Dok se Chilton penjao do drugog kata Kuće bez
vremena, mogao je čuti Agathin pisaći stroj. Veselo i
radno kuckanje. Nije mu bilo teško zamisliti isti zvuk
kako ispunja njegovu kuću. Vidio se kako se svake
večeri vraća kući i pristavlja vodu za čaj dok zvuk
pisaćeg stroja dopire iz druge sobe, a Agatha je toliko
obuzeta pisanjem da uopće ne opazi da se on vratio
kući sve dok joj se ne ukaže na vratima sa šalicom
vrućeg čaja. Oh, dragi, rekla bi mu, što bih bez tebe?
Chiltonu bi bilo milo. Kako je navikao brinuti se sam
o sebi, ne bi mu teško padalo brinuti se i o njoj. Ti
nastavi pisati, rekao bi joj, ja ću se pobrinuti za
večeru.
Sada je odgovarala na njegovo kucanje. Tipkanje
je prestalo, a lice joj se ozarilo radošću kada ga je
ugledala. Nakon nekog vremena njegovo bi
prekidanje dok piše vjerojatno postalo nešto oko čega
bi se svađali. Chiltona je zabavljalo misliti na to, kako
će se morati naučiti da je ne ometa. Morat će skidati
čajnik s vatre prije nego što počne pištati, tiho
donositi šalicu i stavljati je na stol pokraj nje, a ona
će ga svejedno ukoriti jer je dekoncentrira. Moraš li
me baš uvijek prekidati? On će je na to poljubiti u
kosu i iskrasti se kako bi je ostavio da radi.
Pomaknula se sa strane i pustila ga unutra. On
se bacio na uski krevet - njihov krevet, pomislio je u
tom trenutku - i dohvatio jedan od listova koji je
izišao iz pisaćeg stroja s uredno složene hrpe koja se
nalazila na drugom krevetu. Agatha mu ga je istom
otrgnula iz ruke i vratila ga onamo gdje je pripadao
pa se vratila na svoje mjesto.
“Kada ću ga moći pročitati?”
“Kada iziđe iz tiska, kad ga uvezu i stave u
prodaju. Ni časka ranije.”
Vratila se tipkanju s osmijehom koji je odavao da
joj njegovo zanimanje predstavlja zadovoljstvo.
Dok je tipkala, on joj je prepričao scenu kojoj je
svjedočio, između gospodina i gospođe Race.
“Slušaš li me uopće?” pitao je zatim. “Ili pišeš?”
“Radini oboje.” Ustala je i bacila se na njega, na
krevet. Prošle su godine otkako je zadnji put osjetio
da ima dvije ruke, ali Agatha ih je obje omotala oko
sebe. “Nikada nisam znala da ljubljenje može biti
tako zabavno”, rekla je nakon nekoliko ugodnih
trenutaka.
Ali znala je, zar ne? Agatha je otkrila koliko
ljubljenje može biti zabavno još prije mnogo godina,
u mlade dane s Archiejem, kada je bio drugačiji
muškarac, kada ju je njegova nepobjedivost štitila
umjesto da joj naudi. Ono što je zapravo naučila
novoga bilo je da gubitak mijenja stvari, ukazuje na
situacije u kojima se nema što izgubiti i valja nam
samo posegnuti za srećom, makar ona dolazila u
obličju izgužvana, ali ustvari jako naočita policijskog
službenika.
Chilton je otišao u ostavu i vratio se s dvjema
konzervama goveđeg jezika u salamuri. Ona se već
jednom bila zaklela da nikada više neće jesti jezik iz
konzerve, ali toliko je skapavala od gladi da joj je taj
sirotinjski, vazda isti, jelovnik bio iznimno
primamljiv.
“Znaš li što bih htjela?” rekla je Agatha. “Otići u
one toplice?” “Duga šetnja po hladnoći praćena
groteskno toplom vodom?” “Ima li što bolje?”
.

Hodali su žustrim korakom držeći se pod ruku.

Cestom je prolazio tek pokoji automobil. Mladi kovač
na kolima ponudio im je prijevoz. Isprva su odbili, no
potom su potrčali za njim vičući i popeli se otraga kad
je on zaustavio dvije kobile koje su vukle kola. Agatha
se smjestila na balu sijena pokraj alata koji je lupao
u vožnji i stala gladiti zadihana labradora koji se
skutrio uz nju. Nasmijala se kada joj je pas polizao
bradu i uzvratila mu poljupcem. Hladnoća joj je
prizvala boju u obraze. Njezin je smijeh zvučao poput
zvončića koje je njihao vjetar.
“Recite mi, gospodine Chilton”, rekla je trudeći se
nadglasati topot kopita i zveckanje alatki, “volite li
pse?”
“Nemam ništa protiv njih.” Kako je vidio da je
Agatha obgrlila životinju i zarila lice u njezino prljavo
krzno, odlučio se malo bogatije izraziti. “Obožavam
pse”, dodao je, “a ti izgledaš predivno. Izgledaš poput
djevojčice.”
 Odabrao je pogrešne riječi. Osmijeh joj se
povukao s lica, a boja izblijedjela. ‘Ali ja nisam
djevojčica.” Dočim je izrekla te riječi, kao da su se
ostvarile. Ukazale su joj se bore na čelu, a lice ovila
sjena.
Kovač ih je ostavio kod toplica Karnak. Razišli su
se dosta tiho, Chilton je odšetao do muške
svlačionice, a Agatha do darovnog dućana da kupi
kupaći kostim. To je značilo da će se pokazati većem
broju ljudi, ali tko je bio toliko budna oka da poveže
sređenu ženu s fotografije s ovom ovdje, čiju je kosu
isprepleo vjetar i koja je nosila mušku odjeću?
Zakopčala je vuneni kaput gospođice Oliver sve do
brade u nadi da neće izgledati previše čudno. U
dućanu je odabrala najskromniji mogući kostim koji
je našla, zelenoplavi s v-izrezom, koji joj je sezao
taman do koljena. Uz njega je išla i kupaća kapa koju
je također kupila.
Za razliku od špilja u Bellefortu, u Karnaku su
kupke bile otvorene i za žene, i za muškarce, a
pristupalo im se kroz prozračni atrij koji je bio pun
vlage i paprati, dok su magla iz bazena i ljudski dah
skrivali ono što se inače dalo vidjeti kroz stakleni
strop. Chilton se već namakao u vodi kada je Agatha
izišla iz svlačionice u odebljem ogrtaču koji je dobila
od osoblja. Para se oko njih uskovitlala kada je
skinula ogrtač i oprezno ušla u toplu vodu, trzajući
se što od nelagode, što od zadovoljstva dok je ulazila
dublje. Opet mu se smiješila.
Chilton je osjetio kako mu se grlo stišće. Naglo.
Zažalio je što je napustio kuću. Izvan nje vrijeme je
odmicalo brzo, toliko brzo da njegova silna želja nije
bila dostatna da ga uspori.
„Agatha”, rekao je.
Ona je zabrinuto pogledala ostale kupače misleći
da su joj čuli ime i povezali ga s naslovima iz jutarnjih
novina. No jedina osoba koja ju je zamijetila bila je
mlada žena ljubaznih očiju, bez kape, čija je kosa bila
skupljena na vrhu glave - gospođica Cornelia
Armstrong.
“Zdravo”, pozdravila je uvijek ugodna gospođica
Armstrong. “Vi ste zacijelo gospođa Chilton. Dođite,
pridružite se suprugu.”
Agatha se nasmiješila. Chilton je bio beskrajno
razdragan što joj se možda svidjelo kako to zvuči:
gospođa Chilton.
“Da”, rekla je Agatha, “rekao mi je da putuje
poslovno, ali menije to sve zvučalo kao odmor, pa
sam se odlučila pridružiti.”
Chilton se obratio gospođici Armstrong: “Mislio
sam da ćete se kloniti ovog mjesta.”
“Ne pada mi na pamet, gospodine Chilton. Valja
uvijek probati što novoga i izdržati. A kad mi je tek
postalo jasno da bi moja mati mogla prigovoriti što
sam došla baš ovamo, ništa me nije moglo zaustaviti.
Ovdje se muškarci i žene mogu kupati zajedno.
Poprilično skandalozno.” Zadnju je riječ gospođica
Armstrong izgovorila kao da je riječ o najljepšoj riječi
u engleskom jeziku. “Odlučila sam se zabaviti unatoč
nesretnim okolnostima koje su zadesile Marstonove.”
Ponovo se okrenula Agathi: „Je li vam suprug prenio
vijesti? Ispričao vam sve što se zbilo u našem malom
hotelu?”
“Da, jako tužno.”
“Ni sami ne znate koliko. Ne znate jer sam sigurna
da vam on kao muškarac to nije dobro ispričao.
Njihova je ljubavna priča bila nešto posebno. Sve su
te silne godine čeznuli jedno za drugim. I onda kada
su to naposljetku dočekali, sve im je zajedničko
vrijeme oduzeto. Tek tako. U toj priči mora biti neka
pouka, zar ne, gospodine Chilton? Ne smijemo živjeti
nesretni.”
“Slažem se s vama”, rekla je Agatha. “Radije bih
tratila vrijeme na sretne trenutke.”
Chilton je pomislio: Ako je ujutro nagovorim da se
zajedno ukrcamo u vlak, potratit ćemo ostatak života
na sretne trenutke.
Ono što je trenutačno činilo sretnom Corneliju
Armstrong bilo je tugaljivo lamentiranje o preranoj
smrti Marstonovih. Pomaknula se i sjela tik do
Agathe. Chiltonu je bilo drago što nijedan od gostiju
hotela nije bio upoznat s činjenicom da je u tijelima
Marstonovih pronađen otrov.
“Znate li”, rekla je gospođica Armstrong Agathi,
“da je gospođa Marston, prije negoli je pošla za
gospodina Marstona, bila časna sestra?”
“Ma nemojte?” Agatha je uputila značajan pogled
Chiltonu i njezin interes za temu prestao je biti puka
kurtoazija.
“Da, sama mi je to rekla i zamolila me đa nikom
ne kažem. Ali mislim da sad više pije važno.”
 “Pretpostavljam da nije”, Chilton je hinio
staloženost kao kada se netko sprema najaviti nešto
važno, nadao se da se ubrzanje otkucaja njegova srca
nije dalo primijetiti.
“Bila je redovnica”, nastavila je gospođica
Armstrong, a u glasu joj se dao iščitati određeni polet
zbog količine romanse koju je priča u sebi nosila. “A
gospodin Marston bio je svećenik. Zar to ne zvuči kao
u romanima? Njih dvoje razdvojeni, a spojeni
ljubavlju svih tih godina. Radili su zajedno sve do
trenutka kada to više nisu mogli podnijeti. Odrekli su
se crkve i odbjegli kako bi mogli biti zajedno.” Na to
je gospođica Armstrong svoj glas spustila u šapat:
“Znate, nisam čak ni sigurna da su se zaista vjenčali.
Ali to je samo moje mišljenje, sklona sam
skandalima.” Nasmijala se dražesnim cvrkutom koji
je mogao zvučati kao najmiliji poj, dokaz sreće te
drage mlade žene, da samo nije prizvao neke mračne
primisli.
“Znate li možda”, Chilton je priupitao pažljivo,
“kojem su redu pripadali?”
“Nekom sirotištu”, odgovorila je toplo gospođica
Armstrong kao da čini najveće moguće dobro koje se
može zamisliti. “Gospođa Marston bila je tako
dobrohotna osoba, to se odmah dalo primijetiti.
Sigurna sam da je dobro skrbila o toj djeci.”
“U to nema sumnje”, rekao je gospođin Chilton.
“Sjećate li se možda je li ikada spomenula gdje se to
sirotište nalazilo?”
“U okrugu Cork, u Irskoj. Sjećam se čak i imena
grada, zvučalo mi je tako poetično.”
 Prije negoli je gospođica Armstrong uspjela
izgovoriti riječi
Sunday’s Corner, Chilton je pogledao Agathu. Po
njezinu je licu bilo očito da je njoj, baš kao i njemu,
sve postalo jasno.
.

Možda ste i vi u tom trenutku, zajedno s Chiltonom i

Agathom, pretpostavili da su gospođa Marston i
sestra Mary Clare jedna te ista osoba. Ili ste to možda
pretpostavili već prije nekoliko stranica. Nisam
dovršila posao onog dana u Sunday’s Corneru kada
su se moji prsti stisnuli oko vrata sestre Mary Clare.
U kupki se na svijet spuštala mlaka vlaga. Strop
je bio podosta visok i rizika od klaustrofobije nije bilo,
čak ni u trenutku kada je Chilton pomislio da je
našao poveznicu između dvaju slučajeva i element
koji ih povezuje. Mene.
“Zanimljivo”, promrmljala je Agatha. “Moja je
punica podrijetlom nedaleko od Sunday’s Cornera.”
“Oh”, gospođica Armstrong se okrenula prema
Chiltonu. “Vaša je mati Irkinja?” Na njegovo
nesigurno kimanje njihova je mlađahna sugovornica
nastavila, sada se obraćajući Agathi: “Gospođa
Marston bila je iznimno vesele naravi. Slažete li se,
gospodine Chilton?”
Opet je kimnuo, jednako lažući kao i maločas.
Gospođa Marston bila je vesela točno na onaj način
u koji on nije vjerovao. Način koji je nešto krio ili je
krio manjak nečega. Želio je da je postojao način da
nekako to predoči mladoj gospođici Armstrong. Činilo
mu se to važnom lekcijom za mladu osobu. Oprez nije
bio koristan samo s ljutitim osobama. One vesele
katkad mogu biti mnogo opasnije.
“Kamo se vi vraćate, gospođice Armstrong”,
upitala je Agatha, “nakon ovog odmora?”
“Mundesley.”
“Lijepo”, rekla je Agatha. “Samo da znate, more je
uvijek moj prvi izbor, gospođice Armstrong. Mnogo
mi je draže od kontinenta. Čak i zimi. Nije me briga
koji su tu prirodni izvori i čime me sve žele primamiti.
Sve je to fino i krasno, ali ništa ne osvježava tako kao
more. Znate, moja je majka vjerovala da morska voda
sve liječi, od osipa do srčanih tegoba.”
“I moj otac veli isto”, rekla je gospođica
Armstrong.
“Nema ništa bolje od hladne slane vode.” Činilo se
da je Agathi ugodno, čak da je osvježava topla voda u
koju je bila uronjena. U jednom je trenutku u vodu
ušla do ušiju kao da ne želi čuti nekoga tko joj
proturječi.
Vani je puhao hladan vjetar, dovoljno jako da se
dašak te studeni uvukao kroz stakleni strop koji je
zadrhtao otkrivajući da je klimaviji no što se dalo
pretpostaviti. Agathine hvale morskim predjelima
bile su milozvučje Chiltonovim tišima.
.

Chilton i Agatha požurili su se ponovo odjenuti.

Išetali su van s još vlažnom kosom. Pramenovi su im
mrznuli. Agatha je svoje stisnula da bi ih čula kako
pucketaju.
 “Znaš li o čemu razmišljam?” rekla je kad su se
uputili prema cesti.
Ni jedno ni drugo nisu rekli ništa, jednostavno su
se složili. To je ljubav, pomislio je Chilton, kada dva
uma rade kao jedan.
Agathi, više nego njemu, bilo je jasno da je u tom
trenutku bilo važnijih stvari od njihove romanse.
“Mislim da nije samo Nan. Čini mi se prije kao da je
svaka od žena u Bellefortu umiješana na neki način.
Kad samo promisliš koliko je djevojaka prošlo kroz to
užasno mjesto i druga njemu nalik... Bilo bi
nepošteno da u osveti uživa samo jedna od njih kad
toliko djevojaka ima pravo na osvetu.”
Chilton to zaista nije očekivao. “Pretpostavljam da
ću morati natjerati Nan da prizna.”
“Nemoj to raditi.”
“Ali, Agatha. Ovo je ubojstvo, a ne neka igra.”
“Ono što neki zovu ubojstvom, drugima je
pravda.”
Chilton je prestao hodati. Agatha je nastavila
čvrstim i sigurnim koracima. Uvukao je ruke u
džepove - umetnuvši prvo onu beskorisnu - pa
pomislio na sva ubojstva koja je počinio u ratu; na
sva tijela koja je preskakao trčeći kroz ničiju zemlju.
Sve je to bilo dopušteno, štoviše, naređeno. Možda
žene gledaju na stvari nešto drugačije. Možda im je
ubojstvo u nekim situacijama prihvatljivo.
 OVDJE POČIVA SESTRA MARY

Nedugo nakon ,mog bijega Fiona je otpuštena iz

samostana kako bi služilh u obiteljskoj kući u
Sunday’s Corneru. Pobožno je odlazila na mise oca
Josepha u župnoj crkvi. Njezina polupismena pisma
obilovala su svojstvenim joj lažnim veseljem, pisala
mi je da je presretna i na sigurnom te da se svaki dan
moli za svog dječaka. “Nadam se da mu nikada neće
reći odakle dolazi”, napisala je. “Redovnice su
oduvijek znale što je najbolje za nas, zar nije tako?”
Pročitavši tu rečenicu, pokidala sam Fionino
pismo u stotinu komadića, tjednima sam mela
ostatke u naletu bijesa pokidanog papira koji se
raspršio po čitavoj sobi.
“Nemoj se ljutiti na Fionu”, pisala mi je Bess. “Nju
su odgojile redovnice. Ako je pouzdanje u njihove
riječi ono što joj pomaže da ne poludi, tko smo mi da
joj to oduzmemo?”
Nisam se mogla suzdržati, sjela sam i napisala
Fioni kako će njezin dječak zauvijek nositi uspomenu
na nju, duboko u svojim kostima, kolat će njegovom
krvlju. Tako je to s ljudima. “Dijete nikada u
potpunosti ne napusti majčinu utrobu”, napisala
sam joj. “Dio tvog sina, stanice od kojih je građen, još
žive u tebi.”
Odgovorila mi je da su te godine ruže procvale
ljepše no što je ikad vidjela. Pisala mi je i da je pošla
do samostana kupiti mlijeko i rotkvice za svoje
kućanstvo i da su sve redovnice poprilično dobro.
 Bess je tražila sreću u Philadelphiji. To ne bi
trebalo biti teško. Suprug joj je bio dobar čovjek,
obožavao ju je i dobro mu je išlo kao upravitelju
brodogradilišta. Živjeli su u bijeloj, drvenoj kući u
ugodnom susjedstvu. Dvije prazne dječje sobe čekale
su svoje žitelje: njezin je muž priželjkivao dva dječaka
i dvije djevojčice. Ali Bess te sobe nije doživljavala
praznima u iščekivanju djece koja će doći, u
iščekivanju obitelji za koju još nije pronalazila
hrabrosti. Njoj su pak sobe odisale njegovom
odsutnošću, ondje nije bio Ronana koji se micao u
njoj i udarao je nožicama, u nagovještaju svog
dolaska, a iz nje izišao kao hladan smotuljak koji ne
diše.
“Sjećaš li se kako je samo bio lijep?” pitala bi svog
muža kasno uvečer. On ju je čvrsto grlio, ljubio je u
zatiljak i nadao se da će jednoga dana uspjeti
prebroditi gubitak.
“Alija to ne mogu prebroditi”, priznala je svom
liječniku. Bio je ćelav, nevjerojatno tamnih obrva i
pokazivao je suosjećanje. “U strahu sam zbog toga.”
“Savršenog ste zdravlja”, uvjeravao ju je doktor
Levine. “Nema razloga za strah. Mladi ste.”
“Mislite li da je svećenik kriv? Za mog
mrtvorođenog sina?” Za prethodnih pregleda priznala
je doktoru Levineu ono što je pretrpjela, sve kako bi
objasnila ožiljke koje je uočio na prvom pregledu i
zabrinuo se da bi joj muž mogao biti zlostavljač.
Podignuo je pogled k stropu prije negoli je
odgovorio. Zamislio se. Htio joj je dati iskren odgovor.
 “Ne mogu to sa sigurnošću ustvrditi ili
opovrgnuti”, odgovorio je naposljetku. “Znam tek da
ono što vam je učinio zasigurno nije pomoglo.”
Ona je zaplakala, a on ju je potapšao po ramenu.
Bess se u samostanu nije počela užasavati svakog
muškog dodira. Doktorovo je tapšanje doživjela kao
utješnu gestu. Uživala je u vođenju ljubavi s vlastitim
suprugom. Otac Joseph nije joj uspio i to oduzeti.
Pa ipak, nije mogla vratiti ono što joj, svesrdno je
u to vjerovala, uistinu jest oduzeo. Izišla bi iz svog
udobnog doma, sa šalicom kave u ruci (pravom
američkom kavom, više nije pila čaj) kako bi
pozdravila muža koji je vlakom odlazio na posao.
Dočim bi joj se izgubio iz vidokruga, počela bi
zamjećivati majke koje su se u lijepim dvorištima
igrale s djecom. Tada bi ugledala Ronana i bio je tako
stvaran. Koliko god bi mu godina u tom trenutku
bilo. Vidjela bi ga u kolicima. Naganjao je mačku u
vrtu. Igrao se svojim kamiončićem na kućnom
prilazu. Kredom je crtao po pločniku.
Trebao bi biti tu. Trebao bi biti tu, trebao bi biti tu,
trebao bi biti tu.
“Želim zaboraviti svoju prošlost”, napisala mi je.
“Pišem tebi, Fioni i svojoj sestri Kitty. Jedino ste što
me zanima osim sadašnjeg trenutka i vremena.”
Znala je da zapravo nije tako, čak i dok je to
pisala. Bess je htjela djecu. Radosno bi i s ushitom
ispunila sobe na katu. Ali to nije bilo moguće dok god
je otac Joseph disao, a Ronanu je to bilo uskraćeno.
Mržnja koju je nosila u srcu nije imala nikakve veze
s majčinstvom. Samo je jedno moglo otkloniti tu
mržnju.
Pa ipak, doimalo se nemogućim. Sve dok nije
primila Fionino pismo s tračem iz Sunday’s Cornera.
Sestra Mary Clare i otac Joseph su se zaljubili te se
odrekli svojih zavjeta.
“Bila je u selu. Brbljava, kao i obično”, Fiona je
pisala. “Rekla mi je će se vjenčati za mjesec dana i
poći u Yorkshire na medeni mjesec, u hotel po imenu
Bellefort. Rekla mi je da je slobodno mogu zvati
gospođa Marston jer će to uskoro postati njezino
ime.”
Bess je zamišljala veselo smijuljenje kojim je to
izrekla. Morat će brzo djelovati. No znala je da će sve
biti izvedivije sada kada su sestra Maty Clare i otac
Joseph zajedno, u Engleskoj. A u meni će imati
izvrsnu suučesnicu.
 NESTANAK

Peti dan
Srijeda, 8. prosinca 1926.

Bess i ja bile smo potpuno svjesne da je Chilton

pred vratima i da nas sluša. Ne zato što smo ga čule,
bio je tih poput miša, nego zato što smo pretpostavile
da će nas promatrati. Znale smo da mnogo riskiramo
planirajući ubojstvo dvoje naizgled nevinih ljudi. Ali
nismo imale pojma da će u igru biti uključena
supruga mog ljubavnika i inspektor koji je tragao za
njom. Štoviše, tu je bio i Finbarr koji je došao po
mene.
“Donny je primio brzojav”, Bess će toliko glasno
da sam zbog njezine glume gotovo prasnula u smijeh.
“Moramo ubrzati stvari. Vratiti se u Ameriku.”
Sjela je na krevet pokraj mene i stisnula mi ruke.
Zurile smo jedna u drugu, širom otvorenih očiju. Što
god da uslijedi, bit će vrijedno toga.
Otrov je bilo lako nabaviti iako je bilo pomalo
čudno kupovati cijankalij ljeti kad uopće nema osa.
Obišla sam dvije trgovine u Londonu ne bih li
pronašla cijankalij i strihnin, uživajući u ljepoti
velegrada u kojem me nitko neće prepoznati ili
povezati kupljene supstancije s bilo kakvom smrću u
Yorkshireu. Archie možda nije čitao Agathine knjige,
ali ja sam ih pročitala. Znala sam da je otrov najbolji
put do brza i jednostavna, lako izvediva i teško
dokaziva ubojstva.
 Sestra Mary Clare, sad već gospođa Marston, bila
je krajnje neiskrena i nerazborita u svojim riječima i
djelima. U hotelu Bellefort buljila je ravno u mene.
Nikada me nije gledala u lice. Gledala me površno.
Tako je bilo i s Bess, gospođa Marston nas je obje
promatrala govoreći o sebi. Baš kao u samostanu,
smješkala se, čavrljala. Naslanjala je svoje punašne
ruke na naša ramena kao da joj je istinski stalo do
nas. Ali kad smo se ponovo susrele, nije prepoznala
nijednu. Njoj su sve djevojke bile iste.
Bio je to Hamlet, zar ne? Nije li on rekao: “Kako
se netko / može smiješiti, i smiješiti, i biti nitkov.8”
Čovjek koji se nikada nije potrudio nabaciti
osmijeh na lice, barem ne nama - otrovnu kukolju,
staračcu - ipak je upamtio poneku. Otac Joseph
prepoznao je Bess dočim ju je ugledao. Ondje, u
hotelskoj blagovaonici, dok je obavljala ono što je
valjalo obaviti, Bess nije osjećala strah. Ni najmanji.
Ispunjavalo ju je zadovoljstvom gledati njegovu
nelagodu. Sve to znajući da će umrijeti prije negoli
supruzi oda tko smo.
Bessina sestra Kitty i njezin muž Carmichael, koji
su glumili nesretan engleski par, poslužili su kao
zgodna distrakcija, njihova je veličanstvena svađa
zaokupila pažnju svih prisutnih. Bess je, zahvaljujući
tome, uspjela zabosti iglu u bok oca Josepha i
skloniti je u džep svoje haljine prije negoli je i osjetio
ubod. Kitty koja se pretvarala da je medicinska
sestra, jurnula je do njega ne kako bi mu pomogla

8 William Shakespeare, Hamlet, preveo Mate Maras, Matica hrvatska,

2011.
nego kako bi se uvjerila da je mrtav. U džepu je,
ustreba li, imala dodatnu iglu koja se, naposljetku,
nije pokazala potrebnom.
Bess ne bi nazvala užitkom promatranje čovjeka
dok umire. Nije bila okrutna. Bio je to neugodan, ali
prijeko potreban čin. Pravdu nismo dočekale pa smo
je same udijelile.
Kitty, malena djevojčica o kojoj mi je Bess pričala
u Irskoj, lijepa dvanaestogodišnjakinja koja je htjela
biti glumica, izrasla je i udala se za mladića
blagoslovljena ne samo obiteljskim bogatstvom nego
i kazališnim ambicijama. Uz njegovu pomoć Kitty je
ostvarila najbolju izvedbu svoje karijere koja još nije
ni počela. Ona i Carmichael ostali su u hotelu i nakon
incidenta kako nitko njihovu svađu ne bi povezao sa
smrću Marstonovih.
U svojoj hotelskoj sobi, znajući da nas Chilton
prisluškuje, glasno sam joj odgovorila: “Uistinu se
nadam da je sve u redu.”
“Da”, Bess će, “sve je u savršenom redu.
Savršenom.” Zatim je dodala još nešto, učinila je to
šaptom koji Chilton nije mogao razabrati koliko god
da je naćulio uši: “Kitty i Carmichael još će se
zadržati, platili su i tvoj boravak do kraja idućeg
tjedna. Ali mi odlazimo. Vraćamo se u Ameriku.
Trebala bi poći s nama.”
Odlučno sam odmahnula glavom.
“Ostani u Engleskoj ako baš moraš. Ali vrati se u
London.
Otiđi odavde što prije.”
 “To bi bilo poprilično sumnjivo, zar ne?” Pa ipak,
nisam razmišljala o tome hoću li ispasti kriva.
Razmišljala sam samo o Finbarrovim rukama, od
kojih me dijelila tek kraća šetnja. Preda mnom je
život bez njega. Još nisam bila spremna za rastanak.
Trebalo mi je još vremena. Čak i po cijenu toga da me
osumnjiče.
Bess i ja smo se zagrlile, stišćući se za odjeću,
moje lice na njezinu ramenu, njezino na mome.
Obavile smo ono što smo došle obaviti. Nakon toga
bit će što bude. Oca Josepha više nije bilo među
živima, a Bess je konačno mogla nastaviti sa životom.
Nismo znale da je Englesku napustila trudna, noseći
djevojčicu koja će se tog rujna roditi živa i zdrava.
.

Ja sam se pak pobrinula za sestru Mary Clare.

Natočila sam šalicu vrelog čaja i nježno joj pokucala
na vrata.
“Ah, mila”, bivša će redovnica dočim sam joj
kročila u sobu. “Lijepo od tebe što si me se sjetila.
Bojim se da večeras neću spavati. Neću ni oka
sklopiti.” Lice joj je bilo otečeno i crveno od plača.
Prekrila ga je rukama i ponovo zaplakala.
Prišla sam joj i sjela na njezin krevet tutnuvši joj
šalicu u ruke. “Popijte ovo”, rekla sam najutješnijim
tonom. “Dodala sam malo brendija.” Bila sam u
ogrtaču, raspuštene kose. Ona je na glavi imala
noćnu kapicu. Na licu sam joj vidjela odsjaj kreme,
ni težak gubitak nije ju omeo u ritualima.
 “Divna si. Onaj mi je liječnik dao nešto za
spavanje, ali živci mi divljaju.” Uzela je šalicu i otpila
gutljaj.
Tipično engleska ljubav prema čaju kao rješenju
svih životnih problema čini ga idealnim pićem za
trovanje.
“Ne znam kamo ću poći sutra. Imali smo planove,
gospodin Marston i ja, isplanirali smo čitavo
putovanje. Manchester, u kojem sam provela
djetinjstvo, prije negoli su me poslali u Irsku.” Pričala
je sama sa sobom, ne sluteći da sam već čula priču.
“Ali moja obitelj više nije ondje. Kako ću otići onamo
bez gospodina
Marštona? Znaš, nikada nisam živjela sama. Bila
sam redovnica, vjerovala ili ne.”
“Ah, vjerujem vam, gospođo Marston. Naravno da
vam vjerujem.”
Plakala je i ispijala, plakala i ispijala. Sjedila sam
pokraj nje i tapšala je po koljenu. Prošlo je tek sedam
godina i bila sam u životnom razdoblju u kojem su
znakovi starenja jedva zamjetni. Bila mi je dvadeset
sedma, ali izgledala sam kao da mi je dvadeset.
Provele smo barem četiri mjeseca zajedno. Bila je uz
mene kad se Genevieve prvi put nasmijala. Ona je
posljednja koja je ondje držala moje dijete. Ustrajno
sam buljila u nju priželjkujući da mi uzvrati
zadubljenim pogledom. Duhovi koji su je trebali
proganjati samo su odlepršali, činilo se.
“Divna si.” Vratila mi je praznu šalicu.
Odložila sam je na noćni ormarić. Nakon svega
sam je i obrisala ne bih li uklonila otiske i talog.
Sestra Mary Clare je legla. Posegnula je za mojom
rukom i čvrsto je stisnula. “Ostat ćeš uz mene, zar
ne? Dok ne zaspim.”
“Naravno da hoću.”
Kapci su joj treperili. Znala sam, pričekam li
malo, otrov će je ubiti. Ali ja sam, za razliku od Bess,
htjela vlastitim rukama dokrajčiti svoj plijen.
Mrtvozornik će pronaći strihnin, ali ja ću biti brža od
otrova. Otpjevušila sam joj nekoliko taktova drage joj
melodije, ali i dalje me nije prepoznavala. Nasmiješila
se i rekla tihim glasom i sklopljenih očiju: “Ah, kako
volim tu pjesmu.”
Prošlo je još nekoliko trenutaka. Uto se oglasio sat
na donjem katu, ali nisam prebrojila udarce.
Podignula sam jastuk, onaj koji je, nesumnjivo, još
prethodne večeri bio pod glavom oca
Josepha. Zatim sam je dodirnula ne bih li se
uvjerila da nije zaspala. Kapci su joj se podignuli.
Nasmiješila sam se, svojski sam se trudila da na
mom licu prepozna ljubav i ljubaznost. Uzvratila mi
je umornim, zahvalnim osmijehom. Zatim sam joj
spustila jastuk na lice.
Odlučila sam riskirati i na trenutak ga ponovo
podići. Sestra Mary Clare nagradila me drugim
iskrenim izrazom lica: strahom i nevjericom,
tjeskobom. U tom sam joj trenutku mogla reći tko
sam. No zabavljalo me gledati je zbunjenu usred svih
užasnih emocija koje su je savladavale. Potom sam
joj ponovo pritisnula jastuk o lice. Snažno sam je
držala. Sve dok nije odustala od borbe. Dok nije
prestala nanositi zlo. Dok joj se tijelo nije umirilo, dok
nije prestala disati. Kad sam podignula jastuk, s lica
joj je iščeznula hinjena radost, glumljena ljubaznost.
S usana joj više nisu silazila prazna obećanja. Pogled
joj je bio staklast i nepomičan, kapci rastvoreni, ali
više nije vidjela. Usta razjapljena, zamrznuta u
uzaludnu pokušaju udaha.
Godinama sam gurana u smjerovima koje nisam
sama odabrala. Griješila sam, nevoljko ili slijedeći
tuđe naredbe. U tom sam trenutku konačno postala
autoricom vlastite priče. Svemir me nije kaznio,
štoviše, bila sam nagrađena s još nekoliko dana u
Kući bez vremena.
Zrak se posve promijenio dok je sestra Mary Clare
ležala mrtva preda mnom. Nabijene su čestice
najednom postale inertne. Bijes se u meni stišao.
Strašna se oluja primirila.
Nagon za ubijanjem. Nije me napustio dok god
nisam obavila posao.
 NESTANAK

Osmi dan
Subota, 11. prosinca 1926.

Finbarr je potpaljivao vatru u kuhinji kada su se

Chilton i Agatha vratili u Kuću bez vremena. Na stolu
su stajale boce vina - posegnuo je za sadržajem
vinskog podruma - i nekoliko štruca svježeg kruha
zajedno s raznim vrstama kobasica, kolutom
swaledaleskog sira i konzerviranim breskvama.
“Rekla si da si umorna od jezika u salamuri”,
rekao je Agathi, “pa sam otišao u nabavku.”
“Vidim, dragi”, odgovorila je.
Chilton se tek primjetno namrštio i pogledao ih
oboje. Agatha je sjela, očito umorna od svih tih dana
daleko od kuće, bez jasne slike vlastite budućnosti
koja nije poprimala nikakvo jasnije obličje. Chilton je
privukao stolicu i sjeo pokraj nje. Mirnim je glasom
iznio Finbarru svoje i Agathine zaključke. Stvarni
identitet Marstonovih i moju umiješanost u
umorstvo.
Finbarr ga je saslušao. Lice mu je bio nepomično
i nedokučivo. Kad je Chilton dovršio, rekao je:
“Dobro.”
“Dobro?” Chilton će. “Nije valjda to sve što imaš
reći.”
“Ali zaista to mislim.”
 Agatha sije ulila vina u šalicu za čaj. Trenutak joj
se činio prikladnim da prekine svoju poslovičnu
apstinenciju. Palo joj je na pamet da bi se možda
morala veseliti na pomisao da će mene strpati u
zatvor što će me ne samo maknuti s puta nego i
kazniti za svu bol koju sam joj prouzrokovala. No čak
i prije našeg bijega - koji se posve slučajno dogodio u
isto vrijeme - takvo je što ne bi uveselilo. Nije bila ta
vrsta osobe niti će ikada postati. Bila je sposobna
zamisliti tuđe osvetničke planove i gorčinu koja ih je
pokretala, mogla je čak suosjećati sa mnom. Ali nije
ih bila kadra sama sprovesti. U tome je bila bolja od
mene ili barem sretnija.
“I što je sljedeće?” upitao je Finbarr.
“Bojim se da ću morati priopćiti jorkširskoj policiji
sve što znam”, odgovorio je Chilton. “Sve o tome tko
su bili zaista Marstonovi i za što su Nan i njezina
prijateljica krive. O svemu daljnjem odlučit će sama
istraga.”
“Ne danas”, rekao je Finbarr. Agathi se učinilo da
mu je glas promukliji nego inače.
“Da”, složila se. “Ne danas.”
“Ali, Agatha...” Chilton se okrenuo prema njoj kao
da ga Finbarr ne može čuti. “To će im dati vrijeme da
umaknu.”
“Zar bi to bilo tako loše?” rekla je Agatha.
“Ponekad je bijeg upravo ono što je potrebno.”
Chilton je zdvajao. Koliko će samo zakona
prekršiti prije nego što sve privede kraju? Što ako
Agatha želi da Nan pobjegne kako bi opet imala
supruga samo za sebe? U slučaju uhićenja Nan bi
dobila istu priliku. Archie ne bi bio uz mene tijekom
suđenja za umorstvo. Ne bi kada bi me čuo kako
govorim naglaskom nekog tko pripada radničkoj
klasi koji sam tako brižno nastojala ukloniti sve ovo
vrijeme.
“Još samo jedan”, mekim je glasom rekla Agatha,
dražesno svjesna svoje moći nad Chiltonom. “Možda
dva.”
Još jedan dan u tajnosti. Možda dva. Još jedan
dan izvan vremena i posljedica svega. Još jedan dan
bez vlastitih odgovornosti. Još jedan dan kao da joj
mati nije umrla, a muž je nikada nije zamijenio
drugom. Zapravo kao da nijedno od njih nije niti
postojalo, ni prouzročilo joj radost i bol. Zašto ne
onda još i dva dana? Zašto ne tisuću?
“Još samo jedan dan”, ponovila je Agatha. “Samo
jedan. Odlučit ćemo sutra. Možda osmisliti plan.” To
“možda” bilo je briljantan potez. Ostavljao je Chiltonu
iluziju da on na tu odluku može uistinu utjecati.
“Slijedite me”, rekao je Finbarr kao da su se oko
svega već dogovorili. Ponio je sa sobom pladanj i
izišao iz kuhinje, a gestom glave dao je Chiltonu do
znanja da uzme vino.
Na gornjem katu, u gospodskoj sobi, namještaja
gotovo da i nije bilo osim kauča koji je plahtama bio
zaštićen od prašine i hrpe jastuka razbacanih po
podu (kao da oni nisu bili prvi koji su se ušuljali u
Kuću bez vremena nego ih je netko pretekao i snašao
se najbolje što je mogao s jastucima). Na podu, tik uz
kauč, mogao se vidjeti gramofon marke Victrola,
ponešto staromodan čak i za ono vrijeme, s velikom
trubom od mahagonija.
“Pronašao sam ga u batlerovoj ostavi”, rekao je
Finbarr. Navio je gramofon, spustio iglu na ploču
koja je pokrenula ponešto zahrđalu melodiju koja je
ispunila polupraznu sobu.
.

Bilo je dovoljno prepustiti se glazbi i već si bio dio

zabave. Finbarr se ispružio na tlo, na jedan od onih
velikih jastuka s čašom vina u ruci. Chilton i Agatha
su plesali; njezino je lice sjalo od svjetla plamena i
dana provedena u toplicama. Izgledala je dražesno
kao i uvijek u vesti i hlačama, kao da je odjenula
večernju haljinu i spremila se za ples.
Tri su se lica okrenula prema meni, brižnih
pogleda koji su odavali da znaju nešto važno. Sutra.
Sve to može čekati do sutra. Sada ćemo pustiti da
naš nestanak još malo potraje. I potrajat će, do kasno
u noć, do sitnih jutarnjih sati. Jednu smo stvar
naučili otkako smo otkrili ovo mjesto: nema toga što
ne može čekati sutra.
“Oh, Nan”, rekla je Agatha kada ju je Chilton u
zanosu plesa spustio glavom unatrag. Kada me
spazila, ton joj je bio radostan kao da sam joj najbolja
prijateljica na cijelom svijetu. “Dođi, pridruži nam se
na čaši vina, malo sira. Zapleši. Tko znam što nam
sutra nosi?”
Začudo, te riječi nisam protumačila zloslutno.
Zvučalo je kao poziv. Da sam bila drukčija osoba,
odgojena u drugoj zemlji i drugom vremenu,
vjerojatno bih joj rekla da je volim. A ona bi mi
vjerojatno uzvratila. Umjesto toga smo se jedna
drugoj nasmiješile. Kao da nismo suparnice, nego
drugarice. Dijelile smo tugu koja nas je povezala
neočekivanom toplinom, ukazala nam na koje se sve
načine naš svijet raspada.
 NESTANAK

Deveti i deseti dan

Nedjelja, 12. prosinca i ponedjeljak, 13. prosinca 1926.

Mašinerija svijeta već je pomalo počela mljeti naše

tajno skrovište. Knjižničarka iz Harrogatea,
gospođica Barnard, stala je kupovati novine s
obnovljenim žarom, motrila svaku novu fotografiju i
mislila da zna - dabogda u zemlju propala ako ne zna
- da je žena koju je vidjela bila ta spisateljica koja je
potpisivala te silne detektivske romane. Naposljetku,
odvažila se okrenuti broj policijske postaje u Leedsu.
Policajac koji je odgovorio na poziv, čuvši oklijevanje
u njezinu glasu, odbacio je njezine pretpostavke. No
ipak je sjeme sumnje počelo je klijati.
.

Dotle je u Kući bez vremena sve bilo prekrasno.

Te smo noći ostali do zore, ploče su se okretale,
vino je teklo u potocima, mi smo se vrtjeli i smijali i
plesali. Agatha se opet osjetila mladom. Istinski
mladom - ponovo je bila ona djevojka koja je kliznula
s konja dok joj je perika letjela s vjetrom i pokupila
tu istu periku smijući se. Na svim zabavama na
kojima je bila kao djevojka, išla je sjedne na drugu -
ponekad iz puke potrebe: ponestalo je novca, a kuća
u Ashfieldu bila je iznajmljena. Bez društva u kojem
se kretala, Agatha nije imala kamo poći. Ali kada je
dolazila kao gošća, bila je zbrinuta, sve je bilo veselo
i zabavno. No nikada nije bilo zabavno kao sada.
Nitko nije bio kao Finbarr. Nitko nije bio kao Chilton,
sa svojom rukom oko njezina struka dok se krećemo
uz muziku. Čudna i divna jeka njezina starog života
prodirala joj je u uši, ali nastanjena nekim posve
neočekivanim ljudima i lišena svakog pravila.
Što bi samo njezina mati rekla? Bilo je tako
oslobađajuće gledati kako to pitanje hlapi, nevažno,
bez odgovora. A nekad je lebdjelo nad svakim
njezinim pokretom. Kako li je samo u mlade dane
pazila na svaku gestu. Nikada nije previše popila,
kada bi uopće popila. Pazi što govoriš, s kim govoriš.
Nemoj slučajno odlutati u nečiju spavaću sobu s
nekim tko ti nije suprug i s njime raditi one stvari.
Sada njezine majke više nije bilo, a život se nastavio
čudnim putevima. Ljudskijim. Upravo je to i bio
problem. Biti osjećajnija i ljudskija. Iako se u tom
trenutku činilo da više nije posebno osjetljiva, u tom
trenutku, prvi put u životu - i to samo za tih kratkih
dana - Agatha je živjela punim plućima sudbinu koja
joj je bila namijenjena.
Kada su se ona i Chilton povukli na gornji kat,
Finbarr i ja još smo dugo nastavili plesati. Zaboravila
sam se vratiti u Bellefort, moja je soba ostala prazna
još jednu noć. Kitty i Carmichael već su jamačno
otišli. Trag njihovih tajni potrajao je već dovoljno
dugo da više nikoga ne obrlati; više nitko neće o tome
razmišljati niti smatrati to svojevrsnom diverzijom.
Nisu se vratili u Irsku nego su se uputili u Ameriku,
posjetivši Lizzie i Donnyja u Philadelphiji, a
naposljetku su otišli u New York, oboje predodređeni
za pozornicu. Prije negoli su otišli, pokrili su troškove
moje sobe nekoliko dana unaprijed. Gospođa Leech
nikada nikome nije rekla da su oni bili moji
dobročinitelji.
I nikada nikome nije odala gdje sam, barem ne
još. Znala je i za Finbarra. Nas mlade ljubavnike.
Vjerojatno se nasmijala tajnovitim smiješkom
prisjećajući se svoje romanse i vremena kada joj je
bila zabranjena.
Jutarnje svjetlo već je obasjalo kuću kada smo
otišli na spavanje. U glavi nam se vrtjelo od vina i
ljubavi. Nitko me tog dana nije optužio za ubojstvo.
.

U ponedjeljak ujutro u Sunningdaleu Teddy se

probudila užasnuta kad je vidjela vlastitog oca gdje
spava pokraj nje. Na njezinim pokrivačima, u odijelu,
čak je i cipele imao. Usta su mu bila otvorena,
pljuvačka mu je iz usta završila na jastuku. Iskočila
je iz kreveta što je brže mogla, zgrabila Štitonošu i
stisnula ga na grudi.
“Pukovniče Christie!” uskliknula je odlučivši se
ipak za formalno obraćanje.
Archie se prenuo i hitro spustio noge na pod. “K
vrapcu, izgleda da sam usnuo.”
“Rekla bih da jesi.” Djevojčica je bila zgrožena.
Archie je prošao rukom preko čela. Neposlušni
pramenovi oslobodili su se preko lica. Teddyna
reakcija pripriječila mu je da sazna da zapravo
nikada nije bio naočitiji nego tako ranjiv i
razbarušen. A nije želio pokazati se ranjivim. Tijekom
proteklih deset dana postao je sve što je prezirao -
melankoličan, boležljiv, neučinkovit.
 “Samo želim biti sretan”, rekao je Teddy nagnuvši
glavu. Mrzio je patetičan glas koji je proizvodio.
Teddy je bila ljubazno dijete i potapšala je oca po
glavi. „I bit ćeš”, obećala mu je.
.

Poput gospođice Barnard, žena koja je radila u

darovnom dućanu u sklopu toplica Karnak također
je razmišljala o Agathi Christie. Alije pričekala
ponedjeljak prije negoli je ikome išta rekla. Nedjelja
joj se nije činila prikladnom za podizanje ikakve
uzbune.
“Vidjela sam onu nestalu spisateljicu vlastitim
očima”, svečano je objavila gospođica Harley pred
policijom grada Leedsa. Gospođica Harley, žena
srednjih godina nesretna u ljubavi, vazda kivna na
muškarca koji ju je zaprosio prije negoli je otišao u
Burski rat i netragom nestao.
Mladić na šalteru pozvao je Lippincotta.
„Jeste li posve sigurni u to što govorite?” upitao ju
je Lippincott vjerujući da nije imala nikakve posebne
koristi da takvo što slaže. “Imam čovjeka koji
danonoćno radi na tom slučaju.” U to mu je sinulo
da Chiltona nije čuo već nekoliko dana. “On mi je
javio da od nje tamo nema ni traga ni glasa.”
„Slušajte, ja sam vidjela i trag, a čula sam i glas.”
Guša na vratu gospođice Harley tresla se od gnjeva.
“Došla je u darovni dućan, gledala me u oči, ista kao
na slici. Kupila je kupaći kostim i razglednicu. Na
prvu sam pomislila da sam sve to umislila, ali onda
sam vidjela njezinu sliku u današnjim novinama i to
je bila ona. Jednostavno jest.”
 Trebao sam uzeti stvar u svoje ruke, pomislio je
Lippincott. Uputio se u knjižnicu ispitati gospođicu
Barnard.
„O, da, prilično sam sigurna da je to bila ona”,
rekla je gospođica Barnard zahvalna što je konačno
netko sluša. “Problijedjela je kada sam natuknula da
sliči na nestalu ženu. Može li se uopće reći da netko
sliči na samog sebe?” Gospođica Barnard se
nasmijala, ali se odmah pribrala kada je vidjela da
Lippincott u tome ne vidi ništa zabavno.
“Uzela je čak i nekoliko knjiga. Mahom
detektivske romane?”
“Na čije ime?”
“Gospođa O’Dea. Rekla je da je odsjela u hotelu
Bellefort.” “U Bellefortu?”
Sama pomisao na Agathu Christie pod
Chiltonovim nosom sve to vrijeme - a da o
Lippincottovoj obitelji i ne govorimo - bila je previše.
Koliko god je volio Chiltona, Lippincott je odmarširao
iz knjižnice stisnutih šaka, odlučan učiniti sve što se
učiniti trebalo.
.

Te je večeri telefon zazvonio u Stylesu. Anna,

služavka, zatekla je Archieja za večerom, dok je piljio
u nedirnut tanjur s čašom skoča u ruci. Oči su mu
neprestano tražile prozore. Trenutačno su bili tamni
i uzvraćali su mu njegov odraz.
“Pukovniče Christie. Policajac na telefonu. Veli da
zove iz Leedsa.”
 NESTANAK

Naša posljednja noć

Ponedjeljak, 13. prosinca 1926.

Tijekom godina, nakon tih dana provedenih u

Yorkshires Agatha i ja uspjele smo ukrasti gdjekoji
trenutak ili dva, kada su nam se putevi ukrstili -
slučajno, u Londonu, ili u nekoj obiteljskoj prilici.
Pogrebu Archiejeve majke, na primjer. Na Teddynu
vjenčanju. Situacije u kojima se miješanje obitelji,
prošlih i sadašnjih, nije moglo izbjeći.
Ona i ja smo se složile da ćemo se Kuće bez
vremena sjećati u svako doba godine iako smo u njoj
provele nepun tjedan, usred zime, uz golo granje i
zamagljene prozore. Prisjećale smo se predivna
baldahina koji se nadvijao nad prilaz, isprepletenih
grana s kojih je visjela mahovina. Travnjaka na
kojem smo igrale tenis, koji je smekšala tek pala kiša
u kojem su naša stopala ostavljala otiske. Ptica koje
su pjevale kada bismo jutrom otvorile oči dok se
sunce provlačilo među zavjese. Polja koja su se
prostirala iza kuće prekrivena dalijama, ljiljanima i
primulama. Prisjećale smo se Teddy kako trči kroz
sve to cvijeće i bere ono najživljih boja, sva umrljana
od blata i trave, iako ona tu nikad nije kročila.
“Amnezija mi se ne čini prikladno ime za to”, rekla
mi je jednom. “Zvuči više poput nevjerojatna sna.
Jednog od onih koje umišljamo kako bismo potisnuli
nešto bolno.”
 “Morale bismo opet umaći zajedno”, barem sam
joj jednom rekla. “Morale bismo se vratiti tamo.”
Priznala mi je da je čak razmišljala o tome da
pronađe vlasnika i kupi kuću. Ali nikada to nije
napravila. Nitko se od nas više nije tamo vratio, ni
zajedno ni sam za sebe. Ta je kuća živjela kao mjesto
koje smo pohodili razgovorom i sjećanjima.
Vanjskom je svijetu bila nevidljiva, poput nas dok
smo se u njoj krili.
Katkad se noću nađem usred sna. Usred zabave.
Kuća nije prašnjava, ni bez namještaja nego blistava
i potpuno uređena. Genevieve i moja mala Rosie, i
djeca moje sestre Louise, i Colleenina, sjede na vrhu
stuba i promatraju nas kroz ogradu jer su već odavno
trebali biti u krevetu. I Finbarr je tu, i Chilton, i moji
roditelji. Fiona i njezin sin kojem je želja boje maline
izblijedjela. Bess i Donny i Ronan i tri curice koje će
dobiti. Sve tri moje sestre. Tu su i Mahoneyjevi i stric
Jack i strina Rosie. Seamus, sad već odrasli
muškarac, smije se kao da dana u životu nije bio
bolestan. Albyjevo crno-bijelo krzno sjaji, pravi je
gospodin dok sjedi pokraj Finbarra. Blještava svjetla,
pladnjevi čaša punih šampanjca uz najveseliju
glazba - ne sa staroga gramofona Victrola, nego živog
orkestra. Najsretniji trenutak u životu. Tu je sve o
čemu sam ikada sanjala, podarena mi je obitelj.
.

Sve četvero dobar smo dio dana provodili spavajući

prije no što bismo se u povečerje našli u velikoj
gospodskoj sobi, uz hranu, vino i pucketanje vatre.
Zaliha svježe hrane se potrošila, a Finbarr nije
odlazio u nabavku, stoga smo se opet vratili na jezik
u salamuri i ribu u konzervi posluženu na stolnjaku
s požutjelim rubovima koji smo prostirali na
podnicama.
Jednom, kada smo nalili vina, Finbarr mi je
rekao: “Vrijeme je, Nan, vrijeme je da nam kažeš neke
stvari. Misle da si počinila ubojstvo.”
Ljudi se čine osobito lijepima uz plamen vatre.
Agatha je sjedila prekriženih nogu, poput
istraživačice u svojoj muškoj odjeći, razbarušene
kose, ružičastih obraza. Chilton je izgledao mlađi
nego što sam pretpostavljala da jest i bio je ispružen
do I nje, potpuno bezbrižan. Finbarr me primio za
ruku, a ja sam ga poljubila u obraz.
“Zbilja to misle?”
Agatha mi je pružila tanjur, ali sam odbila, nisam
bila gladna. “Želite li čuti priču”, rekla sam, “o
vremenu u kojem sam gotovo počinila ubojstvo?”
Večer je bila idealna za priče o duhovima. Vani je
puhao vjetar, a obasjavala nas je tek vatra u kaminu.
Sve četvero osjećali smo se blisko i sigurno i, na
čudan način, zadovoljno. Ispričala sam im o bijegu iz
samostana i o rukama stisnutim oko grla sestre Mary
Clare.
“To je bila gospođa Marston, pretpostavljam”,
rekao je Chilton.
Nisam se složila s njim nego sam mu umjesto toga
ispričala još jednu priču o duhovima, taj put o
svećeniku i trudnici i Božjim zakonima i onim
ljudskim koji su nas zatočili u samostanu kamenih
zidova. Svećenik je mogao raditi što je htio. Unutar
samostana za njegove se grijehe uvijek našlo oprosta,
ali ne i za djevojke koje je zlostavljao.
Nisam im ispričala baš sve dijelove priče.
Prešutjela sam Kitty i Carmichaela (Chilton, kako se
ispostavilo, nije bilo Hercule
Poirot - posve je smetnuo s uma da ih je čuo kako
govore irskim naglaskom) ili Bessino pravo ime ili
gdje je živjela.
“Nisam nikada počinila ubojstvo”, rekla sam.
“Samo sam izborila pravdu za sebe.”
Na gornjem su katu zaškripale šarke vrata, vjetar
ih je otvorio. Agatha je podignula pogled prema
stropu u potrazi za nečim što bi potvrdilo njezine
zaključke. Nisam htjela da o tome razmišlja. Htjela
sam da shvati i da prizna. Kada je primila moju bebu
u svoj dom, prihvatila je nešto što je nekome oduzeto.
“Reci istinu”, rekla sam joj.
“Da”, poticao ju je Finbarr. “Reci joj. Okončajmo
sve to jednom za svagda.”
Radost je učas napustila sobu.
Agatha je rekla: “Mislila sam da znate, da ste
sigurni u to. Oboje.”
“I znam”, rekla sam. “Ali želim te čuti kako to
izgovaraš. Ja sam priznala. Sada je na tebi red.”
“U redu. Sve je istina.”
Finbarr je ustao. Zasukao je rukave kao da je želi
udariti. Chilton je odjednom postao napet i sjeo
uspravno, spreman stati među njih.
“Što? Što je istina?”
“Dio koji je ispričala Nan.”
 “To nije točno. Znaš dobro da nije.”
“Žao mi je, Finbarre. Ali to je sve što imam reći.
Nan ima pravo. Nisam mogla imati dijete, pa se
Archie potrudio da dođe do našeg djeteta. Nisam
znala, nisam ni razmišljala. Nisam uzela u obzir da
je to okrutno za nekoga. Žao mije.”
“Nan”, rekao je Finbarr. “Ne slušaj je. Menije
ispričala upravo suprotno. Mijenja priču.” Pao je na
koljena i uzeo Agathine ruke. Uputio joj je jedan od
svojih toplih, uvjerljivih pogleda. Uvjerljivih samo za
ono što je bilo vrijedno uvjeravanja, ne za kojekakve
spletke. Gledao ju je tako jer nikada u životu nije
prozborio lažnu riječ.
“Žao mije, Finbarre”, rekla je Agatha. “Zaista mi
je žao.”
Pustio je njezine ruke i ustao. “Ne znam zašto ovo
radiš. Vjerojatno nikada neću ni znati.”
Ali ja sam znala. Svi su zurili u mene. Ili je to bilo
možda zato što sam bila prelijepa uz plam vatre.
Možda je Agatha priznala da je Teddy moja jer više
nije željela Archieja i znala je da će me njezino
priznanje gurnuti njemu u naručaj. Ilije pak mislila
da je neizbježno, da je njezin brak ionako gotov, pa je
htjela biti sigurna da ću se ja, što god da se dogodi,
brinuti o njezinoj kćeri kao da je moja. Možda se
samo loše osjećala zbog svega što sam prošla, pa je
htjela da i dalje vjerujem da je Teddy moja jer je moje
pravo dijete bilo zauvijek izgubljeno. Tom ju je
nježnom laži htjela, makar varkom, vratiti meni.
 Ilije ipak rješenje bilo jednostavnije. Occamova
britva. Možda mi je rekla da je Teddy Genevieve iz
jednog jedinog razloga.
Jer je to bila istina.
.

Na gornjem katu Finbarr je sjedio na krevetu.. Ja

sam stajala pred njim, među njegovim koljenima.
Pomaknuo mi je pramen kose iza uha. “Sjećaš li se
kada si imala dugu kosu?”
Nikada me nije vidio s tako kratkom kosom, do
ušiju. “Svega se sjećam.”
“Hoćeš Ii se i ovoga sjećati?”
“Uvijek.”
Da nije bilo plamena u kaminu, soba bi bila posve
mračna. Ovako u mraku, naša su lica bila ona ista
kao onog prvog ljeta - otvorena, nedirnuta, puna
budućnosti. Gotovo da sam mogla hiniti da ne znam:
nikada više nećemo biti zajedno kao u tom trenutku.
Toplina vatre širila se sobom. Dim iz dimnjaka na
krovu kuće već nas je odavno morao odati - četiri
zaljubljena odmetnika. Odsjaj plamenova obasjavao
je stakla na prozorima. Posebno ove noći. Kada god
zamišljam Kuću bez vremena, zamišljam je izvana,
obasjanih prozora i drhturave svjetlosti, kao da je
ukleta.
 NESTANAK

Dan kada je pronađena

Utorak, 14. prosinca 1926.

Probudila sam se nešto prije zore i dodala još drva u

vatru. Vlasnici kuće mogli su se vratiti svakog
trenutka, gdje god da im je bilo prebivalište. Ili su pak
mogli doći novi vlasnici jer je kuća bila prodana. Ili,
još vjerojatnije, mogla je doći posluga da pripremi
kuću za boravak vlasnika. Tko god da je trebao
sljedeći proći kroz ulazna vrata, nabasat će na
tragove našeg boravka u kući. Pepeo u ognjištu.
Manjak konzervirane hrane. Prazne boce vina
vraćene na prvotno mjesto u vinskom podrumu. I
možda tragovi sreće raspršeni po sobama, kako se
kovitlaju poput zrnaca prašine.
Utisnula sam poljubac na Finbarrovu usnulu
glavu i iskrala se iz sobe. Uputila sam se duž seoske
ceste ovijena niskom maglom. Ništa me nije plašilo,
ni psi koji su lajali iz polja, ni mrzli zrak, čak ni
ljudska figura koja je prošla mimo mene poput sjene
i dodirnula obod šešira u znak pozdrava. Da sam
skrenuvši s ceste ušla u posve novi svijet, ne bih se
previše iznenadila. Ali koliko god da je taj svijet
mogao biti predivan, učinila bih sve da se vratim
natrag u ovaj. U njemu je još uvijek živjelo moje
dijete, a ja nisam mogla biti daleko od njega, barem
ne za ovog života.
 Tiho sam se uspela stubama u Bellefortu i uvukla
se u krevet.
Usnula sam i spavala satima, sve dok me nije
trgnuo zvuk poznata glasa koji je, dovoljno glasan,
dozivao iz atrija - ali ne mene.
.

Chilton se također probudio rano. Sjeo je na rub

kreveta do usnule Agathe. Prethodne su se noći
odlučili prebaciti u jednu od većih soba drugog kata.
Nije ju više ništa pitao o kćeri (je li to uopće bilo
oprečno s onim što je do tada znao?) ni o pretpostavci
koju smo svi dijelili, da će me on zaštititi. Dvoje
mrtvih. A od njega se očekivalo da sve zaboravi.
Pomilovao je Agathu po kosi, nježno, kako je ne bi
probudio. Negdje duboko u njihovu odnosu ležao je
prešutni sporazum prema kojem se te riječi nisu
smjele izgovoriti. Ali sada je bio siguran da ga neće
čuti jer je spavala dubokim snom, lagano razdvojenih
usana i s licem ozarenim onom groznicom koju kod
djece izazivaju snovi. Prošaptaoje: “Volim te, Agatha.”
Oči su joj se pomaknule pod kapcima. Lagani
osmijeh prešao joj je preko usana. Zašto ne očekivati
od njega nešto posve pogrešno vezano uz Nan? Ta
svjesno je griješio i kad je bila riječ o Agathi.
Zbog jednog je čavla izgubljeno čitavo kraljevstvo.
Koliko je samo zločina zapostavljeno, diljem
Engleske, zbog činjenice da su svi ljudski resursi bili
zauzeti potragom za ženom koja je ležala tu pokraj
njega, živa i zdrava i očaravajuća. Njezin topli dah bio
je sve što je želio u životu od tog dana nadalje. Iskrao
se iz kreveta i otišao do prozora. Uvijek je najbolje
razmišljao dok je gledao krajobraze. Iza sebe je čuo
Agathu kako se budi. Ustala je i prišla mu. Još uvijek
je bio okrenut prema prozoru, pa mu je prišla s leđa,
naslonila se i obgrlila ga oko struka. Svoju je šiljastu
bradu naslonila na njegovo rame i pogledala prozor
zajedno s njim. Pogled na brežuljke u daljini priječio
je nešto bliži drvored stabala.
“Pretpostavljam da razmišljaš o Nan”, rekla je.
“Razmišljam.”
“Jesi li čuo za Claudea Moneta, slikara?”
“Onaj s ljiljanima i zamućenim slikama?”
“To je on. Preminuo je početkom mjeseca. U
članku koji je donosio vijest ’o njegovoj smrti
pročitala sam da je jednom rekao: ‘Kako bismo
uistinu vidjeli, moramo zaboraviti ime stvari koju
gledamo.’”
“A što bi to značilo točno?”
“To je tvoj slučaj. Ti si onaj koji gleda na njega. Uz
mnogo sretnih okolnosti, baš ti si taj kojeg je dopao
zadatak da taj slučaj riješi. Zar, dakle, nisi ti taj koji
će odrediti ishod?”
“Pretpostavljam da jesam.”
“Dobro”, rekla je i udaljila se od njega kao da je
stvar riješena.
“Što dalje? Ne misliš valjda zauvijek ostati ovdje?”
Ona je sjela na rub kreveta.
“Nema više dodatnih dana”, Chilton je kleknuo
pred nju i uzeo je za ruke. “Ili možemo imati ostatak
dana. Ako odemo, ti i ja. Zajedno, i to danas. Neka
nestanak potraje cijeli život. Zašto ne?”
 “Zašto ne?”
Nije htio pokvariti radost koja je kuljala iz njega
nakon što mu se učinilo da se složila s njime misleći
na detalje. O tome su se mogli dogovoriti kasnije.
Automobil, vlak, odredište...
“Idem u Bellefort po svoje stvari. Kad se vratim,
smislit ćemo plan.”
“Idem s tobom. Godilo bi mi malo zraka.”
“Ali, draga, ne smijemo dopustiti da te vide sa
mnom.”
“Takvo što bi nam zajednički život učinilo
nemogućim, zar ne?” Nasmijala se i stavila njegov
šešir navukavši ga preko očiju. “Ovako me nitko neće
prepoznati. Mogla bih proći za tvog brata.” . Možda
je. Chiltona malčice pogodio spomen njegova brata,
pa se zato nije usprotivio. Možda Agatha - više
nesvjesno i više negoli je bila spremna priznati - i jest
željela da je nađu. Ili ih možda uistinu, barem koliko
su oni znali, nitko nije zamijetio. Zašto onda ne
okušati sreću još jednom? Svima pod nosom
pokazalo se jednako dobro mjesto za skrivanje kao i
bilo koje drugo.
.

Dok se nalazila u Chiltonovoj hotelskoj sobi i

pomagala mu da pokupi svoje stvari, Archie i
Lippincott stigli su u hotel Bellefort. Gospođa Leech
primila ih je u knjižnicu. Donijela im je knjigu gostiju
da je pregledaju.
Archiejev pogled odmah je zapeo za jedno
prezime, moje. “Ovo ovdje”, upro je prstom. “Ovo
ovdje je rukopis moje supruge.” Kao da me posve
zaboravio. Mene i moj rukopis. Mala zabuna.
Zamijenio je nas dvije. Rukopis jedne od njegovih
žena, nije više bilo važno koje. U njegovu korist valja
reći da je greška vjerojatno proizašla iz želje. Želio je
vidjeti svoju suprugu, živu i dobra zdravlja. Brisanje
mojeg postojanja i mojeg rukopisa iz pamćenja sve je
dovodilo u red. Konačno ju je mogao prizvati
čarolijom.
Naravno, smetnuo je s uma da ja i dalje postojim
i, štoviše, da sam na gornjem katu. Nad njegovom su
se glavom nalazila moja stopala, a srce mi je propalo
negdje u utrobu kad sam prislonila uho na vrata.
.

Gospođa Leech bila je posve sigurna. To je dama iz

sobe 206, gospođa Genevieve O’Dea, a ne nestala
spisateljica.
“Zbilja, Same”, govorila je Lippincottu, “gospođa
O’Dea naša je gošća već više od tjedan dana. Dobro
joj znam lice. Niža je rasta. Mlađa. Ima tamniju
kosu.”
“Teško je odrediti boju kose prema fotografiji”,
kazao je Lippincott. “Vidio sam i svoju mater na
slikama, a ne bih se mogao zakleti da je to ona.
Fotografija je vražji izum, ako mene pitaš.”
“Ja svoju majku na fotografijama prepoznajem i
prepoznajem gospođu O’Dea. Ovo nije ona.”
Gospodin Leech im se pridružio. Pozdravio je
rođaka čvrstim i srčanim stiskom ruke, pa se onda
namrštio pokušavši bolje vidjeti fotografiju. “Mislim
da bi gospođa O’Dea vrlo lako mogla biti ona.”
 “Za Boga dragoga, Simone. Jedva da si je i vidio”,
rekla je gospođa Leech. Nije ni naočale imao. Otišla
je mrmljajući bez pogleda i pozdrava.
“Slušaj”, Leech će smiješeći se Lippincottu. “To bi
nam bila izvrsna reklama, zar nije tako, Same? Ime
hotela Bellefort našlo bi se na naslovnici svih novina
u zemlji. Izvrsna reklama i za Agathu Christie.”
Nikada prije nije čuo Agathino ime, ali ako je njezino
ime bilo posvuda samo zato što je nestala na nekoliko
dana, morala je biti jako poznata.
Lippincott, Leech i Archie skovali su plan. Složili
su se da ne bi bilo pametno da se Archie otvoreno
suoči sa suprugom u njezinoj sobi ili je dočeka podno
stuba kada se bude spuštala na doručak. Umjesto
toga posjeli su ga u blagovaonicu s raširenim
novinama pred licem kako bi mu prikrili identitet.
Dotle je Lippincott čekao u atriju da je presretne ako
krene van.
“Isabelle mi je potvrdila da se gospođa O’Dea
nalazi u svojoj sobi”, potvrdio je gospodin Leech svom
rođaku. “Izbivala je iz hotela neko vrijeme. Inače,
obično dođe nešto pojesti kada ustane.”
Te mu riječi nisu ni napustile usta kada su se
stubama spustili Chilton i Agatha, stisnuti jedno uz
drugo, glave su im se gotovo dodirivale. Ona je
zaboravila staviti njegov šešir kao da je vjerovala da
je nevidljiva pripadnicima vanjskog svijeta, pa se
može među njima neopaženo kretati, u bilo kakvoj
situaciji. Chilton je nije bio obujmio oko struka,
nasreću, ali dok je razgovarao s njom, njegov je dlan
lebdio zrakom blizu njezina lakta i odavao intimnost.
Lippincott je blenuo otvorenih usta. Pomalo zbog
sulude hrabrosti geste. Pomalo zbog promjene koju
je uočio na Chiltonu u svega nekoliko dana otkako ga
je posljednji put vidio. Izgledao mu je viši. Kosa mu
je bila uredno počešljana. I doimao se nevjerojatno
bezbrižan, možda pretjerano za nekog tko je radio na
slučaju nestale osobe i mogućeg dvostrukog
ubojstva.
Ipak, ono što ga je najviše iznenadilo bila je žena.
Izgledala je mlađe nego na fotografijama. Također
bezbrižna, sretna. Zračila je. Bila je odjevena kao da
se upravo vratila s rada u polju, posve neprikladno.
On je očekivao, u slučaju da je to zaista ona, da ga
dočeka blijeda poput aveti. Žena koja je stajala pred
njim - i koja nije gledala ikog osim svog partnera -
bila je nešto najoprečnije tome što se dade zamisliti.
“Gospođo Christie”, rekao je Lippincott. Tek tako,
kao da su mu riječi same pohrlile iz usta.
Agatha i Chilton prostrijelili su ga pogledima s
dna stuba. Lippincott je bio pristojan čovjek, ali
njegov je ton u tom trenutku - tih nekoliko
iznenadnih slogova koji su odavali ozlojeđenost -
graničio s ukorom. Kao da je kanio dodati: Gospođo
Christie. Kako se samo usuđujete, gospođo Christie?
Što vas je pobogu spopala? Bio je to ton koji su ljudi
diljem svijeta počesto rabili kada bi nekog valjalo
vratiti u zbilju, lijepim manirama, uobičajenu
ponašanju za ono što su bili, što god da su bili.
Njezina je odsutnost odjednom nestala. Sram čijem
se izostanku do sada čudila, sada je stigao, poput
vjedra vode, poput vela.
 “Krasno, gospodine Chilton”, rekao je tonom koji
se mijenjao, i dalje zgroženim tonom, ali koji je sad
otkrivao i dozu divljenja. “Vidim da ste je pronašli.”
Archie, koji je sve to slušao skriven iza novina u
blagovaonici, tik do atrija, više nije mogao izdržati.
Zamislio je dva scenarija. U jednom je napasao oči
pojavom svoje supruge Agathe, žive i zdrave, uz
spoznaju da je čitava ta noćna mora konačno gotova.
U drugom je vidio neznanku, nekog njemu posve
irelevantnog, a to je putovanje postajalo rupa u vodi
i traćenje vremena, nešto poput čeprkanja po dnu
Silent Poola ili angažiranja medija dok mu je život
nastavljao biti cirkus načinjen od javne prismotre i
neodgovorenih pitanja.
Zakoračivši u atrij, uzdahnuo je. I Agatha je
stajala pred njim. U hlačama i muškoj vesti. S kosom
skupljenom unatrag poput djevojke. Da je zapazio
Chiltona i njegovu bliskost s njom, vjerojatno bi se
bacio na njega. Ali Chilton nije bio tip muškarca
kojeg bi Archie zamijetio, osim u slučaju da mu što
treba, naravno. Da je ušetao u atrij i vidio Chiltona u
blizini, vjerojatno bi mu predao kaput i šešir ne
uputivši mu riječi.
Olakšanje je preplavilo Archiejevo tijelo kao da
mu ga je netko ubrizgao injekcijom. Bio si je predočio
suprugino beživotno tijelo na toliko različitih mjesta
- na dnu jezera, u jarku, u prtljažniku nekog
manijaka. Na sve načine na koje su u Agathinim
romanima nalazili mrtva tijela, on je zamislio nju. A
nije bio ni osobito maštovit. Sada je bio odveć obuzet
emocijama da bi primijetio njezino razočaranje. Nije
mu ni palo na pamet da ona ne želi da je nađu. A
trebao je to već shvatiti. Jednim je pogledom trebao
shvatiti da ju je izgubio.
“Agatha.”
“Archie.”
Izgovorila je njegovo ime neprirodno glasno. Da
me obavijesti ako sam nekim slučajem u hotelu. Nisu
nas trebali baš obje uhvatiti.
Archie je pokazao u smjeru knjižnice. Ispružena
mu je ruka drhtala kao da pripada stogodišnjem
starcu. Do toga, ga je dovelo tih jedanaest dana,
toliko su ga postarali. Među njima je bilo stvari koje
su si trebali reći nasamo i koje su mu mogle pomoći
da se malo oporavi.
Agatha je stajala nepomično, poput školarke koju
je nakon neke psine ravnatelj pozvao k sebi. I čitatelji
svih onih novina sa svim onim naslovnicama. I sve
snage uključene u potragu za njom. I dijete koje je
ostavila samo kod kuće, bez pozdrava. Sve što je
uspjela na čudesan način zanemariti sada ju je
sustizalo snagom bujice koja uslijedi nakon što
brana pukne.
Nije se usudila pogledati Chiltona. Udaljila se od
njega pognute glave i sišla niza stube. Poslušno je
ušla u knjižnicu i sjela na rub izlizana kauča, kao da
strepi da ga ne umrlja. Odjednom je bila svjesna kako
izgleda u očima svijeta, u odjeći koja je bila nečuveno
neprikladna, bez nakita. Poput ježa kojeg je netko
presreo kako se igra na ulici.
A Archie? Archie je napravio nešto posve
neočekivano. Nasamo s njom u čitavoj knjižnici,
vidjevši njezino snuždeno lice - milo, zgrčeno,
dražesno, poznato lice - pao je na koljena. Položio je
lice njoj u krilo, otporan na sve neznane mirise, i ovio
ruke oko nje.
“A. C.”, rekao je plačljivim glasom kakav kod njega
nikada nije čula. “Živa si. Jesi li dobro?”
“Jesam.” Njezin je glas zvučao zastrašujuće slabo.
Znala je da mora uzvratiti, to A. C., ali se jednostavno
nije mogla prisiliti na to.
Zgrabio ju je za ruku i poljubio mjesto gdje se
trebao nalaziti vjenčani prsten, zatim je taj posvećeni
komad nakita izvadio iz džepa i stavio joj ga natrag
na prst. Oprostio joj je bijeg i svu brigu koju mu je
zadala (njezin oprost njemu za sve što je on njoj
priredio podrazumijevao se).
“Gdje si bila?” upitao je Archie kao da ga je to
pitanje mučilo do te mjere da ga je jednostavno
morao postaviti iako su je upravo pronašli na mjestu
gdje je najvjerojatnije bila. “Kamo si otišla? Što si
radila?”
Prvo što joj je palo na pamet bilo je: Ovdje. Došla
sam ovamo.
Ali to joj se nije činilo dovoljno istinito, stoga je
rekla prvo sljedeće čega se sjetila i što joj se nekako
činilo manje lažnim, iako se sve sad činilo čudnim i
zbrkanim. Na kraju krajeva, nije ona bila jedina
stranka s pričom koja se mogla podijeliti. Već me je
odlučila zaštititi i od toga ne bi odustala ni za što na
svijetu.
“Ne sjećam se.”
Taj će odgovor ponavljati ostatak svog života.
 NESTANAK

Dan kada je pronađena

Utorak, 14. prosinca 1926.

Gore, u svojoj sobi, spakirala sam se što sam brže

mogla i odvukla sam kovčeg niz hodnik do sobe
Cornelije Armstrong. Ako ste mislili da će nakon dvije
neobjašnjene smrti možda zaključati vrata, grdno ste
se varali jer ju je njezin snažni, ali i lakovjerni duh
koji ju je naposljetku nagnao da svejedno ostane u
hotelu, koji ju je potjerao samu na put, ponukao i da
vrata sobe ostavi otključana. Kad sam joj ušetala u
sobu, sjedila je za stolićem za šminkanje i četkala
kosu. Naglo se okrenula prema meni jer nisam
pokucala. Stavila sam prst pred usta.
“Molim vas, mogu li načas ostaviti ovaj kovčeg kod
vas? I hoćete li mi obećati da nikome nećete reći da
je ovdje? I da sam ja bila ovdje?”
Gospođica Armstrong na trenutak je zastala pa
odmah potom Ustala, dohvatila moj kovčeg i gurnula
ga pod krevet. “Nikome neću reći ni riječi.”
“O, draga hrabra djevojko.” Prekrižila sam ruke
na srcu. “Ako se nikada ne vratim po njega, sve što
je u njemu je vaše.”
“Ne budite šašavi. Naravno da ćete se vratiti.”
Rekla je to pa kimnula. Nedugo nakon svega posve
sam slučajno nabasala na vijesti o njoj, u članku u
Daily Mirroru. Svega nekoliko mjeseci nakon onog što
se zbilo u Harrogateu, gospođica Armstrong' otišla je
na put kako bi istražila ostatke memorijalnog
kazališta u Stratford-upon-Avonu, nedavno spaljena
do temelja.
Dok je gacala među ruševinama, za oko joj je
zapeo pustolov poput nje same, mladi i buntovan
vojvoda. Vjenčali su se za dva tjedna, a ona se uselila
k njemu na imanje u Derbyshireu. Nebo ih je spojilo
u ljubavnu priču sa sretnim završetkom kakvu je
priželjkivala. Kako se nikada nisam vratila po svoje
stvari, nekako sam se nadala da je na sebi imala
moju vestu od kašmira i lažno biserje kad su se sreli.
Za sada sam joj samo uzela ruku među svoje dvije
u znak pozdrava i odšuljala se do vrha stuba u
čarapama, s cipelama u rukama. Krišom sam
pogledala dolje i ugledala Archieja kako ulazi za
suprugom u knjižnicu. Tamo mu je Agatha mogla reći
kako sam ga odabrala i zavela samo zato što sam
vjerovala da je njihova kći moja; mogla mu je reći
kako sam za tog nestanka utjehu pronašla u
zagrljaju, emotivnom i fizičkom, čijoj se snazi on i ja
nikada ne bismo mogli ni približiti; da sam sve ovo
vrijeme znala gdje mu je supruga i nisam mu rekla;
da sam počinila jedno ubojstvo i bila suučesnica u
drugom. Koji će od tih činova - iskreno me zanimalo
- on smatrati najogavnijim?
I zašto bih uopće razmišljala o tome hoće li mi on
oprostiti ili ne? Kada se Archie odvezao iz Sunday’s
Cornera s bebom umotanom u pokrivače, bebom
koju je kupio i za koju je izbrojio novac, i odnio je
kući poput dijamanta na dar supruzi, je li barem
jednom pomislio na majku tog djeteta?
 Morala sam iskoristiti tu priliku. Sručila sam se
pokraj nesretnog i zaprepaštenog Chiltona, i
Leechovih koji su zinuli u čudu, konstemiranoga
gospodina Lippincotta i izjurila kroz vrata. Čim sam
kročila van, nazula sam cipele i sjela za volan
Chiltonova posuđenog policijskog automobila. Kamo
god da je morao ići nakon toga, bilo mu je suđeno da
ide pješice. Vozila sam nespretno, odlučna da
stignem do kuće prije negoli u nju provali vrijeme
svojom brutalnom grmljavinom.
.

Nasreću, Simon’Leech odvukao je Lippincotta u

blagovaonicu prije no što je šef policije stigao izgrditi
Chiltona onako kako se spremao.
Chilton je iskoristio priliku. “Gospođo Leech”,
rekao je kada je vlasnica hotela izišla iz blagovaonice
i uputila se prema recepciji. “Mogu li vas zamoliti za
minutu vremena?”
Ljudski je um izvanredan, svi njegovi vanjski i
unutarnji slojevi. Chilton se izvanredno ponio
izgovarajući riječi koje je jedva ikada čuo, dok mu se
um jedva uspijevao zgražati nad tim - činjenicom da
će taj suprug iz kojeg se arogancija cijedila poput
meda iz saća, odvesti Agathu sa sobom.
“Morate mi pomoći”, rekao je gospođi Leech.
“Barem tako što ćete se suzdržati pred očitim
proturječjem. Slušajte. Agatha Christie, nalazila se
ovdje u Bellefortu sve ovo vrijeme, pod imenom
Genevieve O’Dea. Išla je na kupke i na masaže i
držala se po strani.”
 “Ne dolazi u obzir. To je stvar časti, gospodine
Chilton. Ja nikada ne lažem.” Gospođa Leech
prekrižila je ruke, dok joj je glas postajao sve
muzikalniji. Njezine su riječi utješile Chiltona. Tko
god tvrdi da nikad ne laže, samom je tom rečenicom
rekao barem jednu laž.
“Zar vam nisam rekao? Moja je istraga gotova.
Mislim na smrt Marstonovih. I ustanovio sam da
nema nikakvog ubojice U bijegu.”
Leech i Lippincott izišli su iz salona na vrijeme da
čuju tu njegovu konstataciju. Gospodin Leech sporo
je trepnuo pažljivo slušajući kao' da mu nude popust
ha nešto.
“Nema potrebe da se pročuje”, nastavio je Chilton
potvrdivši gospođine sumnje, “jer ne postoji nikakva
opasnost za goste niti je ikada postojala. Gospođa
Marston usmrtila je svog supruga, a zatim si oduzela
život.”
“Eto”, gospodin Leech pljesnuo je rukama
poprativši to izrazom lica koji nije mogao biti
radosniji. “Baš kako je Sam mislio sve ovo vrijeme,
zar ne? Mi ćemo se pobrinuti da se te neugodnosti
više ne spominju. A boravak te gospođe Christie fino
ćemo razglasiti na sva zvona. Posao će cvjetati. Vidjet
ćeš, Isabelle.”
Gospođi Leech oteo se uzdah. Čim se njezin
suprug okrenuo da nešto kaže rođaku, Chilton je
šapnuo: “To će puno pomoći gospođici O’Dea i
njezinom dragom.”
Konačno, gospođa Leech kimnula je u znak
pristanka. Bila joj je milija ideja da laže kako bi
pomogla Nan nego da laže kako bi spasila ugled
hotela. “Znala sam da je ona gospođica, a ne
gospođa”, šaptom mu je odgovorila gospođa Leech.
“Imam šesto čulo za takve stvari. Nadam se da će se
udati za onog tužnog naočitog momka. Volim sretne
završetke, gospodine Chilton.”
“Svi ih volimo”, Chilton će. “Svi ih volimo.”
Vrata knjižnice su se otvorila i izišli su Archie i
Agatha. Chilton se grčevito trudio da joj presretne
pogled u tom trenutku, ali ona je oči držala uprte u
pod, poput djeteta koje je netko upravo dobrano
ukorio.
“Gospođo Christie”, rekao je Chilton trudeći se
zadržati glas na službenim frekvencijama. “Možda je
bolje da se vratite u svoju sobu, da vas možemo
ispitati.”
“Takvo što ne dolazi u obzir”, Archie će. “Ovaj je
slučaj riješen. Nikakav zločin nije počinjen. Došlo je
do nesporazuma. Nema potrebe za još policije. Dosta
nam je do kraja života.”
Chilton se zapitao je li on ikada zborio s takvom
sigurnošću. Smetalo mu je što je Archie, okrenuvši
se supruzi, rabio mnogo mekši ton.
“Agatha, dušo, idi i skupi svoje stvari. Moramo
krenuti prije negoli novine doznaju da smo te našli.
Bojim se da ćeš imati poprilično posla s njima tijekom
narednih tjedana.”
I dalje bez ijednog pogleda prema Chiltonu,
Agatha se popela u moju sobu. Chilton je zakoračio
kao da će poći za njom, ali ga je Lippincott uhvatio za
rukav.
 .

Gore u mojoj sobi Agatha se osvrnula oko sebe kao

da je to mjesto, na kojem su se naše dvije osobe
preklapale, moglo štogod odati, bilo što, vezano uz
mene, ili nju, nešto što već nije znala. Pogled joj se
zaustavio na točki lila boje. Bio je to šal, bačen preko
stolice, tik do stola. Uzela ga je i sjela. Pero i papir
stajali su na stolu, nekorišteni. Agatha je uzela oboje,
nižući slova tako da rukopis ne izgleda kao njezin.
Presavila je list i na njemu napisala “inspektor
Chilton” velikim tiskanim slovima. Nije se brinula što
netko drugi može naći i pročitati njezino pismo. Znala
je da će on pohitati u sobu u potrazi za tragovima čim
ona napusti hotel.
Agatha je prebacila moj šal preko ramena kao da
je imao moć da preobrazi njezinu muškobanjastu
odjevnu kombinaciju u nešto primjerenije.
Elegantnim je kretnjama napustila sobu i sišla
stubištem do atrija gdje ju je čekao suprug, vedra
lica, vidno rasterećen, pun ljubavi i nade za kojima je
čeznula od trenutka, kada su nestali.
“Gdje su ti stvari?” upitao je Archie. Lagano
drhtanje moglo mu se osjetiti u glasu kao da se
pribojavao da je odlučila ostati.
“Ovdje nema ničega što mi je zaista potrebno.”
Prošla je mimo njega, izišla iz hotela i ušla u
automobil koji je čekao vani, čvrsto umotana u moj
šal. Tijekom vožnje do Sunningdalea Archie ju je
obasipao svim mogućim pitanjima koja su mu padala
na pamet. Dovodio ju je do ludila.
“Zašto si onako naprasno napustila automobil?”
 “Kako si uspjela doći do Yorkshirea?”
“Zašto si tako odjevena?”
“Zar nisi vidjela novine? Zar nisi znala koliko te
ljudi traži? Ne vjerujem da se ne bi vratila da si znala
za svu tu zbrku.”
Nije odgovarala. Samo je malčice spustila staklo
da osjeti hladan zrak na licu, da je osvježi. Archie je
zadrhtao. Dva tjedna ranije užurbano bi podignula
staklo. Sada je jednostavno odlučila da on to mora
otrpjeti. Prisjetila se bisernog prstena i biserne
ogrlice koje je ostavila za sobom u kući. Obilato će
pokriti sve troškove njihova boravka ondje i
nadoknaditi sve namirnice koje su ukrali. Već se
vraćala zakonitom načinu razmišljanja.
“Jesi li znala, A. C.?” inzistirao je Archie. “Koliko
te je ljudi tražilo?”
“Ne sjećam se.” Gledala je kako se krajolik kotrlja
pokraj prozora. Jedno te isto, kada god su joj
postavljali pitanja, odgovarala je jedno te isto: “Ne
sjećam se.” Sve čak i malo blizu istine za mene bi
značilo propast, a ona bi vjerojatno završila ondje
gdje je donedavno očajnički željela biti: s Archiejem,
zauvijek.
Kada su stigli kući, u Sunningdale, da se suoče
sa novinarima, Archie - čiji je zadatak bio da zaštiti
suprugu i čija je mašta bila iznimno ograničena -
rekao je . novinarima točno ono što je ona rekla
njemu.
Ne sjeća se.
“Godina koja je uslijedila godina je koje se ne
volim prisjećati”, napisala je u vlastitoj autobiografiji.
 Mnogo godina kasnije, dok sam čitala tu rečenicu,
nasmijala sam se. To mi se često događalo kada bih
u njezinim knjigama nabasala na tračak našeg
vremena izvan vremena. Razasula je te dane
posvuda, mala sjećanja, a nikada nisam znala gdje
će se pojaviti.
“Moraš li pročitati baš svaki?” pitao bi me Archie
kad bih sa sobom u krevet ponijela njezin najnoviji
roman.
“Žao mije”, uvijek sam odgovarala. “Ali tako su
zabavni.”
Agatha se možda nije voljela prisjećati nekih
dijelova te godine, ali ne čitave godine. U to sam
sigurna.
.

Chilton je gledao Archieja kako odvodi Agathu i zatim

se vratio u hotel. Bio je svjestan da su svi pogledi
uprti u njega. Pogledi Leechovih i Lippincottov.
Pretpostavljao je da će mu trebati truda da ostane
miran, ali nije bilo tako. Nije bio umrtvljen, samo je
osjećao manjak osjećaja. Što mu je, začudo, dalo
nadu.
“Chiltone”, rekao je Lippincott strožim tonom
nego što se želio obratiti dragom prijatelju. “Mislim
da mi duguješ par objašnjenja.”
“Moj je zadatak bio pronaći Agathu Christie.
Pronašao sam je.”
Prije negoli je Lippincott stigao odgovoriti, Chilton
se uputio gqre stubama, grabeći dvije po dvije. Vrata
sobe gospođice O’Dea bila su pritvorena. Gurnuo ih
je i otvorila su se uz laganu škripu. Leech će ih
svakako morati podmazati prije negoli stigne sljedeći
gost. Vjerojatno je već zamišljao spomen-ploču da
ovjekovječi boravak slavne spisateljice.
Na stolu je ugledao presavijeni komad papira sa
svojim imenom ispisanim velikim slovima. Prišao je i
dodirnuo ga. Prinio ga nosu. Da je proteklih deset
dana provela u svojem svijetu, mirisao bi na
Yardleyjevu Staru englesku lavandu. Umjesto toga, za
kratkih trenutaka tijekom kojih je bila u dodiru s
papirom na kojem se odmarao dio njezina zapešća
dok je pisala, ostavila je za sobom miris dima i
borovine. Možda i neprimjetnu notu znoja. Možda
njegova. Pažljivo je rastvorio pismo. Mislio je da će
pročitati nešto poput Žao mi je ili Volim te, a najviše
se nadao da će sadržavati upute o mjestu njihova
susreta, što im je sljedeće činiti, kako će se snaći. Da
ostanu zajedno.
“Molim te, pobrini se za moj pisaći stroj i, još
važnije, za moje papire”, pisalo je u pismu. “Važno je
da mi se knjiga pošalje diskretno i što prije.”
Okrenuo je papir, pa onda još jednom. Ali to je
bilo sve što je napisala.

***

Slijedi moj dio priče.

Kada sam bila djevojčica, zaljubila sam se u more.
Zaljubila sam se u čudesnu zelenu boju, duge
cvrkutave note ševa i u ljubazne, pristojne ljude. “Kao
da si u zemlji punoj Djedova Božićnjaka”, rekla sam
tati prvog ljeta kada sam se vratila kući iz Irske, a on
se nasmijao i rekao: “Kad te čujem, zapitam se zašto
sam uopće otišao?” Nitko od nas nije znao što nam
nosi budućnost. Tada sam ga voljela bez rezervi pa
smo se zagrlili.
Kad sam bila djevojčica, zaljubila sam se u ovce
koje lutaju smaragdnim padinama brežuljaka i u pse
koji su ih ganjali. U galebove i kulike u brišućem letu.
Topot kopita i vlagu u zraku, slanu morsku pjenu
koja kupa kopno. Tuljane koji se izležavaju na
stijenama. Pjevni zvuk irskog naglaska zbog kojeg me
mati zadirkivala svaki put po povratku u London.
I zaljubila sam se u dječaka. Godine su mi oduzele
ljubav za sve osim njega. Nikad mi nije bio
suučesnik, bio je žrtva poput mene, jedina osoba na
svijetu koja je uopće imala pojma što sam izgubila. I
znala sam da ću, ako ga vidim još jedan put, odustati
od svojih nauma. Finbarr nije nikada vidio Genevieve
niti je primio u naručaj. Saznao je za njezino
postojanje kada je već nije bilo. Zato može nastaviti
sa svojim pokušajima da me odvuče sa sobom, i ako
ga još jednom vidim, mogla bih popustiti.
Pala mi je na pamet Cornelia Armstrong i
božanstvo Yue Lao. Nevidljiva nit. Ali ne ona koja je
povezivala Finbarra i mene. Ona koja je mene
povezivala s Genevieve, još uvijek i zauvijek. Mogla
sam je fizički osjetiti kako se proteže od mojeg srca
do njezina i vuče me ne ka Kući bez vremena nego
prema željezničkom kolodvoru. Chilton je obećao da
neću biti optužena za ubojstvo. Osjećala sam se
sigurno nadajući se da će zanemariti i krađu
automobila. Naposljetku, sve što sam naumila učiniti
da pridobijem Archieja za sebe, išlo je i Chiltonu u
korist.
 Svako pomirenje Archieja i Agathe za mene je
značilo gubitak pristupa Teddy. Morala sam je vidjeti
barem još jednom. Morala sam joj dati do znanja da
može računati na mene ako se ikada nađe u nevolji.
Ja ću se pobrinuti za nju. Osigurati što god bude
potrebno. Ne znam zašto sam vjerovala da moram
takvo što napraviti. Vjerojatno jer je moja majka
napravila isto.
Volim te. Te sam mu riječi telepatski uputila iako
to nije bilo nešto u što sam vjerovala. Molila sam se i
nadala da će Finbarr te riječi čuti i razumjeti. Možda
se potajno dio mene nadao da ću se po povratku u
London razočarati u Christiejeve, da će me odbaciti.
Propast plana na kojem sam predano radila tri
godine bila je jedina šansa da Finbarr i ja budemo
zajedno. Prihvatiti propast plana nije mi predstavljalo
problem, ali nisam namjeravala odustati.
.

U međuvremenu se Chilton pješice vratio do kuće -

koja više nije bila bez vremena - pokupiti ono što ga
je Agatha zamolila. Njezin pisaći stroj i sve što je
napisala za te pustolovine. U godinama koje će
uslijediti nikad neće biti previše zadovoljna time.
Jedna ili dvije pripovijetke i početak romana Tajna
plavog vlaka. Uvijek će o tom romanu govoriti da joj
je najmanje drag. Ipak, svejedno ga je objavila.
Objavila je sve što je napisala - čak i pripovijetku Rub
koja je završavala s mojom dvojnicom usmrćenom u
podnožju planine. Izišla je naredne godine u jednom
od brojeva Pearson’s Magazinea, s nešto
izmijenjenim završetkom. Moj lik više nije pogibao
gurnut u ponor nego je sam skočio.
 Chilton nije planirao prenositi Agathin pisaći stroj
i papire do Sunningdalea. Kanio je sve odnijeti sa
sobom u Brixham kako bije primorao da sama dođe
po to.
“Gdje je Nan?” upitao je Finbarr kada mu je
Chilton rekao da je Agatha otkrivena.
Suosjećajnom gestom Chilton je položio ruku na
Finbarrovo rame. Nakon što je meni poklonio
slobodu, ponestalo mu je značajnih ustupaka. Nije
mogao Finbarru podariti mogućnost da se njegova
romansa skonča u njegovu korist.
“Žao mi je. Ako se Nan ne vrati do večeri, ne
vjerujem da će se uopće vratiti.”
“Hoće, vratit će se”, rekao je Finbarr, ali nije
zvučao previše uvjereno. Stoga je dodao: “Ako je vidiš,
reci joj da ću je čekati u Ballycottonu, spreman da s
njom pođem bilo gdje na svijetu. Tamo će me naći
kada dođe razumu.”
Ali, nažalost, nikada nisam.
 NOVA GODINA

1928.
.

Nema potrebe da pogađate. Sve to već ionako znate.

Agathin i Archiejev pokušaj spašavanja braka nije
uspio. Snažna potreba da nastavi biti u braku s
Archiejem napustila je Agathu. Tumarala je po
Stylesu sanjareći o Kući bez vremena. Bilo je dovoljno
da se samo pojavim pred Archiejem s osmijehom na
licu, stalnim osmijehom. Naposljetku, Agatha je
otišla, taj put zauvijek, i povela je Teddy sa sobom.
Kasnije je Teddy poslala natrag u Styles. Tada
smo Archie i ja već bili vjenčani. Dijamantni prsten i
vjenčani prsten zamijenili su Finbarrov claddagh.
Teddy je ostala s nama čitavu godinu dok je Agatha
putovala iz pustolovine u pustolovinu na prvom od
mnogih putovanja Orient Expressom.
Honoria je dijete dovela nama, iz Londona.
Zamišljala sam da ću tog dana zajedno s Archiejem
izići pred Teddy, ali kada sam vidjela automobil kako
se približava, emocije su me preplavile i nisam željela
da to moj suprug vidi. Vidjela sam Teddy nekoliko
puta otkako sam se vratila Archieju, ali taj je put
trebala ostati duže, trebale smo dijeliti dom, ona i ja,
sada i službeno njezina pomajka.
“Jesi li dobro?” upitao me Archie dok me grlio oko
struka. Naučio je biti brižljiviji nego u prvom braku.
 “Da, dobro sam. Imam laganu vrtoglavicu. Mislim
da bi bilo bolje da odem malo gore i odmorim se.”
Kako sam se uputila prema stubama, čula sam ih
- Honoriju i Teddy, jedan dubok i čvrst glas i jedan
tanak i lagan. Prešla sam hodnik sada već svojeg
doma i krenula u dječju sobu gdje više nije bilo
nikoga da me otjera. Honoria će se vratiti u London.
“Bit će mi drago brinuti se o njoj”, rekla sam Archieju
kada me pitao hoćemo li se snaći s djetetom. ‘Jedva
čekam.”
Brinut ću se o njoj u puno navrata tijekom godina
koje su predstojale. Jurit ću u njezinu sobu kad se
probudi plačući iz ružna sna. Držat ću je za ruku,
grliti je kada joj liječnik bude šivao poderano koljeno.
Kada se bude udavala, tijekom Drugog svjetskog
rata, uz užurbanu ceremoniju na kojoj Archie neće ni
prisustvovati, Agatha se pobrinula da dobijem
brzojav i budem tamo.
Na prozorskoj dasci nalazio se psić kojeg je
Finbarr izrezbario za nju. Sonny. Uzela sam ga u
ruku. Čula sam Teddyne brze i odlučne korake kako
se približavaju niz hodnik. Tko god da je izmislio
frazu “topot sićušnih stopala”, vjerojatno je
najgenijalnija osoba u povijesti. Kako li je samo taj
zvuk ispunjao kuću, poput glazbe koja prati dijete.
Udahnula sam i odlučila da mi oči neće biti pune
suza kad se okrenem prema njoj.
“Nan”, rekla je Teddy kad je ušla u svoju sobu i
zatekla me s izdjeljanim psom u ruci. “Baš sam tebe
tražila.”
 Vratila sam Sonnyja na njegovo mjesto uz prozor
i kleknula. Naslonila sam po jedan dlan na svaki
Teddyn obraz dok su me njezine svijetle plave oči
gledale. Privukla sam je sebi u zagrljaj i kao da mi se
učinilo da je njezina kosa - koja je od prošlog puta
potamnjela - načas donijela miris Irskog mora.
“I ja sam tebe tražila.”
.

Finbarr se vratio u Ballycotton gdje ga je sustigla

vijest o mojem ,i Archiejevu vjenčanju. Poslala sam
mu pismo u kojem sam mu javljala sve novosti i
kojem sam priložila pramen Teddyne kose. Za koju
godinu oženit će Irkinju. Pomisao na to me zaboljela,
ali u isto sam vrijeme bila jako sretna zbog njega.
Poželjela sam mu sve pse, sve knjige i sve moguće što
smo planirali za nas. Postao je otac trojice sinova i
mogu samo zamisliti koliko je u njima uživao, koliko
ih je volio prije negoli je, još uvijek mlad, preminuo
od raka na plućima koji ga je sporo izjedao, raka koji
mu je podario, kao posljednji dar, bojni otrov koji je
udisao u ratu.
Kakav me bijes obuzme kada samo pomislim na
rat.
.

Ali ostavimo načas to sve. Čitateljski umovi streme

dugo očekivanom koncu, unatoč onom što znamo da
je istina. Zamislimo na trenutak da nema Drugog
svjetskog rata za kojeg će se bombe sručiti na
Englesku, što nitko ne bi trebao iskusiti za života.
Niti jednom, a kamoli dvaput. Ova priča pripada
meni. Mene povijest ničim ne obvezuje jer mi
nijednom nije išla na ruku. Ovu priču ne mogu
zaključiti s Finbarrom, niti u mašti, jer je svaki kraj
s njim kraj daleko od našeg djeteta.
Ali Agathinu priču, nju mogu završiti kako god
hoću.
.

Zastanimo na trenutak i vratimo se natrag. Mjesec

dana nakon što je u pratnji supruga napustila
Bellefort i vratila se u Styles,
Agatha je naložila Honoriji da spakira torbu za
Teddy. Nakon što je ostavila pismo za Archieja na
stolu u predsoblju, pregledala je jutarnju poštu i
nabasala na majušan paket koji je poslao nitko drugi
nego sir Arthur Conan Doyle. Otvorila ga je i pronašla
par lijepih kožnatih rukavica koje nikada prije u
životu nije vidjela, praćenih ceduljom (Sretan sam što
ste na sigurnome kod kuće. Drago mi je što ih mogu
vratiti njihovoj vlasnici), što ju je još više zbunilo.'
Ipak, nije mogla odbiti dar od nekog poput njega, a
vani je bilo hladno pa ih je navukla na ruke.
Prije negoli je otišla, okupila je malobrojno osoblje
Stylesa i jasno im rekla: “Odlazim u Ashfield. Teddy
ide sa mnom. Ako koga bude zanimalo gdje sam,
molim vas, pošaljite ih u Torquay. Ako me ne nađu u
kući, šećem po plaži.”
Ukrcala je psa i Teddy u svoj dragi stari Morris
Cowley i odjurila mimo svih rudnika krede i voda
stajaćica bez jednog jedinog problema. Površina
Silent Poola mreškala se dok se u njoj zrcalilo hladno
plavo nebo kao da iz njegovih muljevitih dubina
nikada nije izvučeno beživotno tijelo. Prošla je i mimo
rukavca u kojem je pronađena Annabel Oliver. U tom
je trenutku položila dlan na grudi, u znak pozdrava i
tužne, ali iskrene zahvalnosti.
.

Chilton je do tada već riješio stambeno pitanje, u

Brixhamu, dovoljno blizu majke da je može
svakodnevno obilaziti. Kućica uz more u to se vrijeme
davala u bescjenje. Iako je već odustao od Agathe,
kada je čuo da netko kuca na vrata, znao je da je to
ona. Otvorio je vrata i ugledao je kako stoji u hladno
povečerje odjevena u bluzu i suknju pod krznenim
kaputom, dok joj je kosa bila zanosno razbarušena.
Osmijeh joj je bio širok i slobodan.
U naručju je nosila Teddy koja je usnula u
automobilu i obraz joj je bio naslonjen na Agathino
rame.
“Sačuvao sam tvoj rad”, rekao je Chilton. “Sve je
ovdje.”
“Hvala ti.”
Pomaknuo se u stranu kako bi mogla ući, a onda
tiho zatvorio vrata za njom. Psić koji je ušao za njom
mahao je repom gledajući Chiltona kao da čeka da ih
netko predstavi kako treba.
“Ovuda”, pokazao je Chilton onom dobrom rukom
prema gostinskoj sobi. Agatha je pošla za njim i
pričekala dok je navrat-nanos navlačio plahte na
uzani krevet. Polegla je Teddy - koja ništa od toga nije
čula jer je spavala kako samo djeca to mogu - i
navukla joj pokrivač do brade. Poljubila ju je u čelo.
“Divno dijete”, rekao je Chilton.
 “Da.”
Pas je skočio na krevet i sklupčao se do djeteta.
Neko su vrijeme Chilton i Agatha promatrali Teddy
kako spava, kako se pomiče pri svakom udisaju i
izdisaju. Dječji je dah posve drugačiji od daha
odraslih. Dublji i dragocjeniji. Pažljivo su zatvorili
vrata njezine sobe i otišli u kuhinju. Kuća je bila
mala, ali udobna, sa stropom kojim se nalazio nisko
nad glavama kao u kakvu gnijezdu.
“Čaj?”
“Ne, hvala.”
I tada su se zagrlili. Dugo su se grlili. Chilton je
bio tako sretan, zahvalan što je živ, jedva da je
prepoznavao samog sebe. Kad nas je već tako dobro
krenulo, vratimo mu i uporabu lijeve ruke. Podignula
se kao začarana i čvrsto zagrlila Agathu kao da joj
želi dati do znanja da je više ne kani pustiti.
“Dražesno mjesto”, rekla je Agatha, negdje nakon
ponoći, dok su ležali isprepleteni u krevetu. “I na tako
divnoj udaljenosti od Ashfielda. Teddy i ja ćemo se
ujutro tamo smjestiti.”
“Da. Znaj da ću ti dolaziti u posjet, pa te molim
da budeš kod kuće kad navratim.”
Smijali su se i smijali, njih dvoje. Sreća je
prožimala tu malu kuću poput vrtloga. Teddy se u
susjednoj sobi smiješila u snu.
“Ne volim ljubavne priče”, podsjetio ju je Chilton.
“U pravilu ni ja. Ali ova mi se sviđa.”
.
Detektivski bi roman trebao završiti otkrivanjem
ubojice i tako je i bilo. Potraga bi trebala stati kad se
pronađe blago. I to se isto dogodilo. Priča o nesretnoj
ljubavi mora završiti s dvoje ljubavnika koji su ili
mrtvi ili razdvojeni. Ali u romansi ljubavnici na kraju
ostaju zajedno.
Onkraj rubova ovih stranica život će se kotrljati
naprijed. No ovo je moja priča. U mojoj je moći
dopustiti da se bilo što dogodi, bez obzira na
budućnost koja je sada već prošlost. Možemo se
pozdraviti s jednom slikom i hiniti da će trajati
zauvijek.
Što se tog dijela priče tiče, stat ćemo ovdje. Ostavit
ćemo Chiltona i Agathu kako se šeću plažom u
Torquayju dok njezin psić skakuće s jedne stijene na
drugu. Agatha i Chilton drže se pod ruku i smiju se
pod vedrim plavim nebom. Borave u carstvu tog
dana, samo u tom vječnom trenutku. Nema potrebe
za propitkivanjem budućnosti koja čeka nakon tog
trenutka.
Dopustite si to i zatvorite ovu knjigu na sretnom
završetku.
~
 ZAHVALE

U veljači 2015. moj agent Peter Steinberg poslao mi

je mejl u čijem je zaglavlju pisalo: “Što misliš da
napišeš roman o ovom?” U privitku se nalazio članak
iz The Lineupa iz pera Matthewa Thompsona: Lady
Vanishes: The Mysterious Agatha Christie
Disappearance. Uslijedilo je pet godina dobrohotnog
uvjeravanja dok sam radila na ovom romanu.
Zahvalna sam Peteru za svaki dan bodrenja i našeg
prijateljstva.
Teorije o kojima je govorila Nan, one o lucidnom
življenju, nisu mi mogle prizvati bolju urednicu za
ovaj projekt od Jennifer Enderlin koja jednostavno
postavlja prava pitanja. Beskrajno sam joj zahvalna
za sve nadahnute opservacije, nepogrešive ispravke,
toplinu, podršku i ljubaznost.
Zahvalna sam svima u St. Martinu, a posebice
Liši Senz (autorici najboljeg mejla koji sam ikada
pročitala), Sallie Lotz i Stevenu Boldtu.
Zahvaljujem i Yoni Levin, Mariji Rejt i Sabini
Schultz kao i svima iz Gotham Groupa iako moram
posebno istaknuti Richa Greena koji jednostavno
isijava toliko blistavom svjetlošću da ga katkad
poželim svukuda voditi sa sobom. Hvala mom starom
drugu Scottu Rittingeru koji zaista zna sve o starim
automobilima i odmah odgovara na nenadane
poruke. Celia Brooks sa mnom je podijelila svoje
znanje o geografiji Londona i za to sam joj zahvalna.
Hvala prijateljima, kolegama i studentima na odsjeku
za kreativno pisanje Sveučilišta u Sjevernoj Karolini,
u Wilmingtonu, a posebice Philipu Gerardu koji mi je
pomogao da dobijem dovoljno slobodnog vremena za
pisanje, te Rebecci Lee, najzabavnijoj osobi s kojom
sam ikada razmijenila knjige. Velika hvala ide i mom
bratu Alexu koji mi je pomogao s ispravljanjem
teksta, mojim roditeljima čija podrška nikada nije
izostala. Melody Moezzi usnula je krucijalan i
ponešto proročki san; obznaniti njoj i Matthewu
Lenardu da se taj san ostvario predstavlja jedan od
meni najmilijih trenutaka ikad.
Danae Woodward uvijek je moja prva i najbolja
publika.
Ovo je priča koja počiva na svojevrsnoj
alternativnoj povijesti; mnogo toga dugujem mnoštvu
knjiga, dokumentaraca, članaka i znanstvenih
radova koji su pomogli ovoj knjizi da uistinu bude
zasnovana na stvarnim događajima. Čak i da nikada
nisam objavila Aferu Christie, bila bih iznimno sretna
što sam pročitala The Adoption Machine Paula Rude
Redmonda. Riječ je o iznimno dobro dokumentiranoj,
izvrsno napisanoj te iznimno osobnoj knjizi i
preporučam svakome koga je lik Nan dirnuo da je
pročita. Druge knjige koje su mi bile od velike pomoći
jesu The Light in the Window June Goulding,
Ireland’s Magdalen Laundries and the Nation’s
Architecture of Containment Jamesa M. Smitha (dr.
Smith je strpljivo odgovarao na moja pitanja i
preporučio mi memoare June Goulding te mi
pomogao da stupim u kontakt s njegovom jednako
velikodušnom kolegicom Claire McGettrick),
The Great Influenza Johna M. Barryja, Agatha
Christie and the Eleven Missing Days Jareda Cadea,
Autobiografija9 dame Agathe Christie, glavom i
bradom (ako je još niste pročitali, čeka vas
poslastica), i naravno, čitava kolekcija detektivskih
romana Agathe Christie i to posebno Smrt na Nilu,
Ubojstvo u Orient Expressu, Deset malih crnaca,
Ubojstvo po abecedi, Smrt u oblacima, Posljednja
kuća, Zla kuća i Vječita noć zajedno s pripovijetkom
Rub.
Pri detaljnoj rekonstrukciji epohe u kojoj se
roman odvija te za anegdote iz tog vremena poslužila
sam se velikom količinom članaka, novinskih i
znanstvenih, među kojima ističem When the World’s
Most Famous Mystery Writer Vanished Tine Jordan
(The New York Times), The Mysterious Disappearance
of Agatha Christie Gilesa Miltona (History Extra),
Unmarried Mothers in Ireland: 1880-1973 Marie
Luddy, Unmarried Mothers And Their Children:
Gathering the Dana dr. Maeve O’Rourke, Claire
McGettrick, Rod Baker i Raymonda Hilla, te već
spomenuti Lady Vanishes Matthewa Thompsona.
Priče iz dokumentarca Petera Jacksona They
Shall Not Grow Old pomogle su mi da zamislim
Finbarra i Chiltona, a zauvijek ću biti zadivljena
ženama iz šokantnog dokumentarca Stevea
Humphriesa Sex in Cold Climate.
Moje zahvale, ljubav i divljenje zaslužuju Brigid
Young, Phyllis Valentine, Martha Cooney i, napose,
Christina Mulcahy.

9 Prevela Dunja Vražić-Stejskal, Globus, 1980.

 Najljepša hvala Davidu i Hadley. Provela bih
stotinu godina tražeći posvuda po svijetu da nađem
nekog poput vas.