Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet
Odsjek za hrvatski jezik i književnost
Kolegij: Stara hrvatska književnost 1
Nastavnik: Izv. prof. dr. sc. Krešimir Šimić
Student: Ana-Maria Antolović

Lirika

Seminarski rad

Osijek, 11. prosinca 2020.

1. Lirika

U ovom seminarskom radu ću analizirati sljedeće pjesme: Šibenska molitva, Prigovaranje

blažene dive Marije i križa Isusova te Isusova mučila. Također ću i analizirati Pariški kodeks,
glagoljički kodeks za koji se smatra da potječe iz 1380. godine, a trenutno se nalazi u
Nacionalnoj knjižnici u Parizu.

Šibenska molitva je jedan od najstarijih jezičnih i književnih spomenika pisan

latiničnim pismom i sa sigurnošću se ubraja među spomenike 14. stoljeća iako nije datirana.
O ovom tekstu se ne zna mnogo; Šibenska molitva je otkrivena u jednom latinskom kodeksu,
a dobila je ime po gradu u kojem je nađena. Originalni naziv ove molitve je Oracio pulcra et
devota ad beatam virginem Mariam što znači Lijepa i pobožna molitva blaženoj djevici
Mariji. Iako se za ovaj tekst može reći da nije ''prava'' pjesma jer se ne drži baš strogo pravila
srednjovjekovnog pjesničkog stvaralaštva, a i sam naziv kaže da je ovo molitva, ovaj izuzetno
važan spomenik se uvrštava među jedne od najstarijih spomenika hrvatskog pjesništva. Misli
se da je tekst napisao franjevac koji i nije baš dobro znao hrvatski jezik ili njegova pravila pa
se zbog toga pojavljuju neke latinske riječi, nepouzdana grafija i jezik. Pjesma započinje
nizanjem epiteta i motiva najčešće vezanih za djevicu Mariju: „O blažena, o prislavna, o
presvitla svrhu vsih blažeih, Bogom živim uzvišena...“. (Pet stoljeća hrvatske književnosti,
knjiga 1, 374) Nakon toga autor opisuje blaženu gospu, govori što ona sve postiže i može.
Opisuje njezin život i spasonosnu ulogu u životu krščana. Nakon opisivanja njezinih muka,
opet ju hvali i naziva kraljicom. „O blažena, o prosvećena, o umiljena, o pričista divo marije,
mati sina Božja!“ (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 1, 376) Autor je završio ovu
pjesmu govoreći o svim značajima Bogorodice; govori kako ona donosi veselje, kako se u
njoj može naći utočište, pokazuje da je ona ta kojoj se kršćani mogu obratiti za podršku i
nadu, ali i da je ona strah svih nečistih duhova i kako može donijeti svjetlo. Ova pjesma pruža
nadu i spas onima koju vjeruju, ali je moraju cijeniti i oni koji ne vjeruju jer je ovo ipak jedan
od hrvatskih spomenika, uvid u jezik Hrvata srednjeg vijeka.

Prigovaranje blažene dive Marije i križa Isusova je dijaloška kontrastna pjesma koja se
ubraja u pasionske tekstove, odnosno one tekstove koji obrađuju teme muka Isusa Krista.
Misli se da je možda nastala u 15. stoljeću, a nalazi se u nekoliko zbirki koje čuvaju hrvatsku
najstariju pučko-crkvenu poeziju (npr. U Trogirskoj pjesmarici, Lucićevom Vrtalu,
Pjesmarici Miše Vrančića itd.). Pjesma započinje Marijinim iskazima tuge zbog gubitka sina,
krivi Križ za njegovu smrt i pita ga što je Isus zaslužio da ga Križ tako kazni. Moli Križ da joj
vrati sina i govori kako je svijet tamniji i tužniji bez Isusa. Križ djevicu Mariju pokušava
urazumiti, objasniti joj kako se Isus Krist žrtvovao za čovječanstvo i njihove grijehe, ali
Marija je još uvijek tužna i očajna te smatra da je nepravda učinjena Isusu. Križ joj opet
govori kako je Isusova smrt dio Božjeg plana, da je On naredio da Isus umre na križu i da će
ta njegova žrtva osloboditi narod. Pjesma završava izjavom Križa kako će on biti ljubljen i
hvaljen jer je Isus umro na njemu. U ovoj pjesmi možemo vidjeti da je i Marija samo obična
žena, obični čovjek koji je upravo izgubio sina i zato očajava. Iako je znala da je on sin Božji,
nije ga htjela pustiti, nije mogla prihvatiti njegovu sudbinu i nije htjela slušati Križ.

Isusova mučila je također dijaloška pjesma s pasionskom tematikom. Ovaj tekst iz

1530. godine pisan latinicom je najvjerojatnije prethodio dramatizaciji ove teme. U prvom
tekstu ima 7 mučila, a kasnije se dodaje sve više i više, odnosno ovaj tekst se prilagođava
novom književnom dobu – baroku. U pjesmi anđeo Gabriel Isusu govori što ga čeka, koje
muke će morati pretrpjeti. Na početku pjesme Gabriel govori da je došao navijestiti Božju
riječ i govori Isusu da su svi anđeli, sva rajska stvorenja molila Boga ga da poštedi, da bude
milosrdan prema svom sinu, ali Isus ipak ne može izbjeći sudbinu pa će mu Gabriel barem
reći kakve patnje će ga snaći. Najprije opisuje konop kojim će Isus biti svezan, zatim klondu
od kamena za koju će ga zavezati. „Evo'j klonda od kamena, tebi, Isuse, pripravljena, pri koj
oćeš svezan biti i od tuge ti zamriti.“ Dok će biti zavezan za klondu, govori mu kako će biti
mučen, kako će mu bičevati „ruke i noge i sve tilo“ dok ne bude kao mrtvo. Zatim opisuje to
treće mučilo; opisuje ga kao uzročnika Isusovih rana iako su zapravo ljudi krivi. Ljudi su ga
optužili kao lažnog kralja, lažnog sina i oni su ti koji ga bičevali. Sljedeće mučilo je trnovita
kruna kojom žele izraniti Isusovu glavu, žele ga okruniti s trnjem kako bi ga osramotili i
pokazali da nikad neće moći biti židovski kralj. Zatim spominje križ, spužvu te napokon
koplje. Isus je bio na križu poput nekog lopova i grešnika, ruke i noge su mu bile pribijene za
njega; iz spužve su mu htjeli dati ocat da pije, a oštro koplje mu je napokon okončalo muke.
Zapravo su pravi mučitelji, tj. mučila ljudi jer su oni ti koji su ga osudili i koji su ga bičevali,
tjerali da nosi križ te ga naposljetku ubili.

Pariški kodeks je jedini glagoljski rukopis u Nacionalnoj knjižnici Francuske. Rukopis

se sastoji od 200 listova pergamene i kao i ostali tekstovi, zbornici i kodeksi srednjeg vijeka,
kršćanske tematike je. Iza potpunog koledara slijedi Psaltir, Cantiea i Commune santorum s
Officijem za mrtve, zatim s listom 147. počinje priprava svećenika za Misu, a treći dio
sadržava ritual s molitvama o krštenju, blagoslove, Misu i blagoslov za ženika i nevjestu,
molitve za sv. Pomast, preporučenje duše i sprovod. Nalaze se i neke duhovne pjesme koje su
pisane glagoljicom, ali narodnom jeziku što ih čini vrlo važnima za poviijest hrvatskog jezika.
(Starine JAZU, knjiga 31, 258-259)

2. Literatura

Grupa autora. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 1. Zagreb: Matica hrvatska, 1969.

Vajs, Josip. Starohrvatske duhovne pjesme. Starine JAZU, knjiga 31. Zagreb: JAZU, 1905.

Malić, Dragica. Na izvorima hrvatskoga jezika. Hrvatska jezična baština, knjiga 2. Zagreb:
Matica hrvatska, 2002.

Malić, Dragica. Jezik prve hrvatske pjesmarice. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 1972.
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet
Odsjek za hrvatski jezik i književnost
Kolegij: Stara hrvatska književnost 1
Nastavnik: Izv. prof. dr. sc. Krešimir Šimić
Student: Ana-Maria Antolović

Dramsko pjesništvo

Seminarski rad

Osijek, 8. siječnja 2021.

1. Dramsko pjesništvo

Ovaj seminarski rad će obraditi temu hrvatskog srednjovjekovnog dramskog pjesništva,

specifično dva djela: Plač Gospin i Muka i uskrsnutje Isukarstovo i Muka svete Margarite.
Danas se na nekim područjima Hrvatske i Bosne još uvijek pjeva Plač Gospin, tj. Gospin plač
u korizmeno vrijeme.

Najstariji sačuvani tekst Plača Gospina i Muke i uskrsnutja Isukarstova se nalazi u

Hvarsko-osorskoj pjesmarici iz 1533. godine, a pronalazimo ga i u korčulanskoj Foretićevoj
pjesmarici iz 1560., Rapskoj pjesmarici iz 1563., Budljanskoj pjesmarici iz 1640. te u Bolskoj
pjesmarici iz 17. stoljeća. Ova pjesma se može naći u više verzija, neke se fokusiraju samo na
Marijin plač, a neki isključivo na Isusove muke. Može se pjevati i tijekom Križnog puta jer se
veličaju i opisuju Kristove muke koje je podnio za spasenje cijelog čovječanstva. Na početku
plača Marija zove blažene duše kako bi slušale o njezinim patnjama i očajanju zbog gubitka
svog sina. Govori kako njegove muku treba žaliti, ali njegovu žrtvu proslaviti. Kao majka sina
Božjega, Marija shvaća da se Isus morao žrtvovati, da je morao patiti kako bi svima bili
oprošteni grijesi i kako bi nas to usmjerilo na pravi put, ali kao majka koja je upravo izgubila
sina, očajava. Svi su pozvani da se obuku u crno i dođu plakati i žaliti s njom, majke koje su
izgubile sinove su pitane sjećaju li se koliko su one cvilile tada. Marija sada za radost ne zna i
zato joj treba podrška. Marija je u ovom plaču prikazana poprilično sebično, zbog gubitka
svog sina želi da se svi drugi prisjete svojh gubitaka i žale s njom. Očekuje se da cijeli svijet
stane i obuče u crno kako bi se ona isplakala radi Kristovih muka. Isus nije htio umrijeti i bio
je tužan što je to Božja zapovijed, ali je podnio sve što su mu napravili. U ovoj pjesmu su
opisane sve njegove muke, opisuje se kako mu je krv curila, koliko je imao modrica po tijelu,
kako su ljudi pljuvali po njemu itd. Ovo je još jedno od djela koje žele pokazati kršćanima
kako trebaju biti zahvalni na žrtvi koju je podnio Isus, ali i na Marijinom gubitku. Osim pisca,
blažene djevice i Ivana evanđelista, u ovom djelu priča i Isus; govori Ivanu kako je njegovoj
majci teško i da joj treba njegova podrška. Njih četvero su kroz monologe pokazali razloge za
slavljenje Isusa i njegove majke.

Latinska legenda Muka svete Margarite je nastala u ranom srednjem vijeku i proširila
se preko raznih prijevoda na narodnim jezicima. Prvo je pisana kao legenda, zatim kao
pjesma, odnosno u stihovima, a zatim je dramatizirana. Hrvatski se prijevod sačuvao u
Oxfordskom zborniku i u Pariškom zborniku i oba djela su pisana glagoljičnim pismom. Neki
tvrde da je ovu legendu dramatizirao otac hrvatske književnosti, Marko Marulić, ali to još nije
dokazano. Drama počinje prikazom Margarite kako pazi na ovce dok pasu. Opisuje se ljepota
ovaca, trave, rose i općenito prirode. Gospodin Olibri zapovijeda svojim slugama da uhite
djevojku koja pase ovce i ima zlatnu kosu, govori o njenoj ljepoti i kako želi da ona bude
njegova. Kada su ju uhitili, počne zazivati Boga da pošalje svoje anđele da ju oslobode jer je
sada poput ribe na udici.1 Sluge Olibriju govore kako psuje njegove bogove i štuje samo
jednoga. Margarita mu govori kako je sljedbenica kršćanske vjere i ne vjeruje u njihove
bogove. Olibri stalno ispituje Margaritu o svojoj vjeri i onda naređuje da ju se uhiti. Ovo je
odličan primjer seksizma i muške prevlasti kroz povijest, žene uopće nisu imale pravo na
svoju vjeru, ali glavni problem je što je ona oteta zbog svoje ljepote i Olibri je očekivao da se
ona uda za njega, nije ga briga za njezine želje. Nakon nekog vremena u tamnici, Olibri ju
opet dovede pred sebe i govori joj kako će imati sve, ali samo ako krene štovati njegove
bogove. Margarita stalno brani svoja vjerovanja i svog Boga, toliko ih brani da je spremna
umrijeti i svaku muku primiti. 2 To je toliko razljutilo Olibrija da joj prijeti smrću i potpunim
nepoštivanjem tako što će joj raštrkati kosti što znači da nikada neće moći naći mir u
zagrobnom životu. Ipak ju pokušava opet uvjeriti da bude njegova žena, ali je Margarita
uporna u svojoj ljubavi prema Isusu i Bogu, ne boji se umrijeti i ništa joj ne može promijeniti
mišljenje. Olibri je očito muškarac koji ne može podnijeti ne kao odgovor i učinit će sve da
provede svoju volju. Naredio je da ju razapnu i bičevaju. Margarita nastavlja pričati o Bogu
što potpuno izluđuje Olibrija i naređuje da joj se meso s tijela razmakne. Njegove sluge
nemaju izbora nego ga poslušati, ali nitko ne može gledati krv koja teče iz Margarite, pa čak
ni Olibri. Olibri ju nanovo pokušava nagoviriti, ali opet bezuspješno, pa ju baca u tamnicu
koja se počinje moliti Bogu za milost. U ovom djelu su uvedeni potpuno nestvarni elementi
jer se pojavljuje zmaj kao simbol vraga i zla i proždire ju, no ona se spašava tako što se
prekriži unutar njega i on pukne. Margarita nakon toga porazi i vraga, a onda joj se ukazuje
Križ na kojem je golubica. Ako je sveta Margarita uistinu i postojala i ova priča je donekle
istinita, može se pretpostaviti da je Margarita u ovom trenutku počela gubiti dodir sa
stvarnosti, poludila je i halucinirala zbog silne boli koja joj je nanesena. Olibri je kasnije
naredio da se Margarita stavio u kotao kipuće vode, a tada joj je golubica stavila krunu na
glavu, a prethodni podanici Olibrija su prešli na kršćanstvo. Kao u većini priča o mučeništvu
neke svetice ili sveca, svi oko njih se preobrate na kršćanstvo, a oni umru i dogodi se neko
čudo. Ovakve priče su očit pokušaj da što više ljudi pređe na kršćanstvo jer svi likovi, osim

1
Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 1, str. 489.
2
Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 1, str. 491
glavnog antagonista, u nekom trenutku shvate da je Bog njihov pravi spas i svi onda žale
glavnu junakinju i junaka. Ovo djelo pogotovo govori kako se kršćani trebaju žrtvovati za
Boga i u najekstremnijim mjerama, trebaju podnijeti najgore muke i onda će ih Bog uistinu
vidjeti, to je sve Njegov plan. Ali život je više od vjere i ne bi ga trebali samo odbaciti zbog
nečega u čije postojanje nismo sto posto sigurni. Trebamo se fokusirati na sebe, na male
užitke u životu, ljubav, obitelj, prijatelje, pa čak i kućne ljubimce. Dosta ljudi u današnje
vrijeme baš zbog tih načela koje Crkva propovijeda i postaje ateistima ili agnosticima. Ljudi
sada cijene svoj život i sreću više od nedokazanog bića, a Crkva, iako se donekle modernizira,
još uvijek priča o stvarima napisanima u 3.-4. stoljeću kao apsolutnoj istini, ali ljudsko
razmišljanje se promijenilo, mnoge skupine su zapravo dobile svoja prava i Crkva bi se
trebala prilagoditi novom svijetu, a ne ustrajati u prastarim vjerovanjima.
2. Literatura

Stari pisci hrvatski. Knjiga 20. Zagreb: JAZU, 1893.

Francev, Franjo. Prilozi za povijest hrvatske crkvene drame. Nastavni vjesnik, knjiga 33.
Zagreb, 1924.
Verdiani, Carlo. O Marulićevu autorstvu Firentinskoga hrvatskog zbornika iz XV stoljeća.
Split: Čakavski sabor, 1973.
Hercigonja, Eduard. Latiničko prikazanje Muka svete Margarite i hrvatskoglagoljska
hagiografskolegendarna tradicija. Croatica, 26-27-28. Zagreb: Odsjek za kroatistiku
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1987.
Morović, Hrvoje. Splitski tekst „Gospina plača“. Split, 1973.