Ionizacija kiselina i njihova jakost

Poznato da su neke kiseline u prirodi slabije te da ih kao takve možemo

konzumirati najčešće preko voća i povrća.. To su npr. jabučna kis. limunska
kis. oksalna kis… Karbonatnu kiselinu trošimo u obliku gaziranih mineralnih
voda i bezalkoholnih gaziranih pića.
Neke su kiseline jake!
U praksi nam je često u upotrebi klorovodična kiselina.
Postoji niz drugih slabih i vrlo slabih te jakih i vrlo jakih kiselina.

Kako se određuje jakost kiselina i baza?

Jake kiseline poput klorovodične, sumporne, dušične, perklorne …ioniziraju

u potpunosti tako da u njihovim razrijeđenim otopinama postoje samo nastali
ioni, hidronijev ion i kiselinski ostatak. Veliki je broj kiselina koje ne
disociraju u potpunosti. To su slabe kiseline. U njihovim otopinama nalazimo
značajan broj ne ioniziranih molekula. U takvim se otopinama u dinamičkoj
ravnoteži nalaze ne ionizirane molekule i određeni udio iona.
Takve, slabe kiseline, su ravnotežni sustavi i za njih vrijedi Guldberg-Waage
ov zakon, zakon kemijske ravnoteže.
Iz zakona kemijske ravnoteže proizlazi:
Konstante ionizacije kiselina i baza

Za reakciju neke kiseline (nazovimo je "HA" ) s vodom, tj. njenu

ionizaciju u vodi:
HA + H2O H3O + A
možemo napisati konstantu ravnoteže:
[ H3 O + ] [ A ]
Kc =
[HA] [ H2 O]

U našoj literaturi stoji umjesto množinske koncentracije vode množinski udio

vode x(H2O) budući da je za vrlo razrijeđene otopine množinski udio vode
gotovo 1 (odnosno 100%). Stoga ako cijelu jednadžbu pomnožimo sa x(H2O)
odnosno sa 1, dobiva niže navedeni izraz ka konstantu ionizacije kiselina.
To možemo obrazložiti i na slijedeći način. Naučili smo kako je voda ne samo
reaktant, već i otapalo, često je u velikoj većini pa se koncentracija vode može
uzeti približno konstantnom i dogovorno se zanemaruje. Zato se konstanta
ionizacije kiseline, Ka , definira ovako:

[ H3 O+ ] [ A ]
Ka =
[HA]
Može se uočit će da ovo izostavljanje ravnotežne koncentracije vode nije
realno. Primjerice, koncentrirana sumporna kiselina je 98% ; koncentrirana
klorovodična kiselina je 36 do 38 %; koncentriranom dušičnom kiselinom
smatra se 68 %... Očito u mnogim slučajevima kiselina, također i baza, voda
nije u velikom suvišku, blago rečeno . Međutim, kemičari se drže danog
dogovora.
Analogno, za ionizaciju neke baze (od takvih smo upoznali samo reakciju
amonijaka s vodom ali ima organskih baza koje ioniziraju s vodom –
uglavnom se radi o aminima, derivatima amonijaka), vrijedi:
HB + H2O OH + B+

[ OH ] [ B+ ]
Kb =
[HB]

Vrijednost razlomka je to veća što je veći brojnik. U brojniku izraza ovih

konstanti su ioni vode. Što je kiselina (ili baza) jača, to je vrijednost njene
konstante veća.
Naravno, vrijednosti konstante ionizacije ovise o temperaturi. U tablicama su
navedene konstante ionizacije najčešće pri termodinamičkoj temperaturi
298.15 K , dakle pri 25 °C .

Poliprotonske kiseline (kiseline s više od jednog kiselog vodika u molekuli)

imaju onoliko stupnjeva ionizacije, koliko imaju protona. Svaki stupanj
ionizacije ima svoju konstantu. Konstante ionizacije su tabelarni podatci i ne
treba ih učiti napamet.

Primjer:
 H3PO4 + H2O ⇄ H3O+ + H2PO4 Ka1 = 6,9 · 10-3 mol dm3
H2PO4 + H2O ⇄ H3O+ + HPO42 Ka2 = 6,2 · 10-8 mol dm3
HPO42 + H2O ⇄ H3O+ + PO43 Ka3 = 4,8 · 10-13 mol dm3

Svaka sljedeća konstanta ionizacije poliprotonskih kiselina ima za nekoliko

redova veličine manju vrijednost. Naime, teže je odcijepiti Brønstedov proton
(pozitivno nabijenu česticu) od aniona (negativno nabijene čestice) nego od
neutralne molekule, to teže, što je naboj aniona veći. Zato se jakost
poliprotonske kiseline određuje prema prvoj konstanti ionizacije.

Jakost kiseline (ili baze nastale ionizacijom molekula) određuje se, po

kriteriju o kojem je riječ, prema vrijednosti njene konstante ionizacije. Što je
konstanta ionizacije kiseline (ili baze) veća, to je kiselina (ili baza) jača.

U svojoj poznatoj knjizi "Stehiometrija", koja je doživjela mnoga izdanja,

prof. dr. Milan Sikirica (izvrstan profesor i autor mnogih vrijednih knjiga)
daje ovakvu podjelu jakosti kiselinâ (analogno bi vrijedilo i za baze, s Kb ):

jakost Ka / mol dm3

kiseline
vrlo jaka veća od 103
jaka 10-2 do 103
slaba 10-7 do 102
vrlo slaba manja od 10-
7

Međutim, češće se koristi jednostavnija podjela kiselina na jake, srednje jake i

slabe (dana je kasnije), jer, kao što ćemo vidjeti, jakost kiselina i baza je
relativna.
Niže je navedena tablica konstanti ionizacije i jakosti nekih čestih kiselina pri
25 °C (tablicu, naravno, ne treba znati napamet, već služi stjecanju predodžbe)
U vašem udžbeniku na str.172. stoji tablica 1.: Konstante ionizacija kiselina
Ka i baza Kb.
Podaci iz tablice u knjizi niže navedenoj tablici nisu potpuno identični.
Za naše potrebe koristiti ćemo se podatcima iz našeg udžbenika.

kiselina Ka / mol dm3

 perklorna  1010
jodovodična 3,2 · 109
bromovodična 1,0 · 109
klorovodična 1,3 · 106
Ka1 = 1,0 · 103
sumporna
Ka2 = 1,0 · 10−2
dušična 2,4 · 101
trifluoroctena 3,0 · 10−1
trikloroctena 2,2 · 10−1
klorna  1 · 10−1
oksalna 5,6 · 10−2
Ka1 = 1,4 · 10−2
sumporasta
Ka2 = 6,3 · 10−8
klorasta 1,1 · 10−2
Ka1 = 6,9 · 10−3
Ka2 = 6,2 · 10−8
fosforna
Ka3 =
4,8 · 10−13
Ka1 = 7,4 · 10−4
limunska Ka2 = 1,7 · 10−5
Ka3 = 4,0 · 10−7
fluorovodična 6,3 · 10−4
dušikasta 5,6 · 10−4
mravlja 1,8 · 10−4
mliječna 1,4 · 10−4
benzojeva 6,3 · 10−5
octena 1,8 · 10−5
Ka1 = 4,5 · 10−7
ugljična Ka2 =
4,7 · 10−11
Ka1 = 8,9 · 10−8
sumporovodičn
Ka2 =
a
1,0 · 10−19
hipoklorasta 4,0 · 10−8
cijanovodična 6,2 · 10−10

Za konjugirane Brønstedove kiselinsko-bazne parove upamtimo

sljedeće pravilo: Što je neka kiselina jača, njena konjugirana baza je slabija, i
obratno. To je logično, jer konstanta povratne reakcije inverzna je konstanti
polazne reakcije.
Osim pomoću konstante ionizacije jakost kiseline može se dati i na slijedeći
način:
Stupanj ionizacije (disocijacije)

Jakost kiselina i baza može se izraziti i stupnjem ionizacije, odnosno

stupnjem disocijacije,  (alfa) :

broj ioniziranih molekula

= ·100 %
ukupan broj molekula

 dakle predstavlja udio ioniziranih molekula u otopini (odnosno udio

disociranih iona, radi li se o hidroksidima). To je omjer efektivne i nominalne
koncentracije kiseline ili baze. Ili koncentracije iona u ravnoteži i početne
koncentracije.
Naime, u ovom načinu izražavanja uzima se sljedeće:
● Jake kiseline su u vodi približno 100 % ionizirane.
● Srednje jake kiseline su u vodi između 1 % i približno 100 % ionizirane.
● Slabe kiseline su u vodi manje od 1 % ionizirane

Zapamtimo za sljedeće navedene kiseline i baze jesu li jake, srednje

jake ili slabe:

♠ Jake kiseline su: perklorna, jodovodična, bromovodična,

klorovodična, sumporna i duši-čna.
♠ Osrednje jake kiseline su: sumporasta, fosforna,
limunska, dušikasta, mravlja.
♠ Na granici osrednje jakih i slabih kiselina je octena –
otprilike 1 % njenih molekula (1,3 %) ionizira u vodi.
♠ Slabe kiseline su: ugljična, sumporovodična,
hipoklorasta, cijanovodična.
♣ Jake lužine daju (v. Periodni sustav): cezijev, rubidijev,
kalijev, natrijev, barijev i stroncijev hidroksid; osrednje jaka je
kalcijeva lužina; slabe su magnezijeva, litijeva, amonijeva i
organske lužine; hidroksidi ovdje nespomenutih metala ne daju
lužine.1
Gradivo je obrađeno u udžbeniku na str. 40. 41. 42. i 43.