SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ SOCIJALNOG RADA
KOLEGIJ: OSNOVE SAVJETOVANJA

Izvještaj br.2.
Vježbe br.2.

Nositelj kolegija: dr.sc.Anita Begić, doc.

Studentica: Nedia Opačak
Voditelj vježbi: Ivan Lapajne, ass.
Grupa: 4

Mostar, prosinac, 2022.god.

 1. UVOD
Susret s korisnikom
Već na samom početku rada na problemu s pojedinom osobom, parom ili obitelji
potrebno je biti načistu u pogledu nekoliko osnovnih pitanja, primjerice: „Čiji je problem?“.
Oko toga nema i ne smije biti dileme. Onaj tko zna što je problem, što ga „boli“ je subjekt, a
ne stručnjak, savjetovatelj, terapeut uopće (K. R. Rogers). Ponekad će se činiti da osoba i ne
zna što je zapravo muči pa stručnjak instinktivno uzima pravo koje mu ne pripada i tako
postaje neučinkovit. Dobar stručnjak će to izbjeći jer zna da osobu u iznošenju problema
onemogućava stid, nepovjerenje, unutrašnja bol, strah da ne bude omalovažavana ili čak
ponižena ili ismijana.
Previše velikim pritiskom na subjekta stručnjak će izazvati novi stres, traumu koja će
nositelja problema još više opteretiti i tako mu pogoršati stanje umjesto da ga poboljša, zbog
čega je on uostalom i došao stručnjaku. Stoga treba izbjegavati pritiske, osobito u fazi
stvaranja odnosa subjekt – stručnjak, terapijske atmosfere i osjećaja povjerenja kod osobe u
procesu pružanja pomoći. Istina, postoje situacije u terapijskom procesu kada je neophodno
izazvati stres kako bi proces uopće mogao započeti, ali to su posebne situacije vezane za
posebne vrste patologije (alkoholizam, ovisnost uopće) koje će stručnjak moći procijeniti
kada skupi dovoljno iskustva, ili će mu u izboru i implementaciji takve intervencije pomoći
supervizor.
Stručnjak treba znati postaviti pravo pitanje, a subjekt daje odgovor u onom opsegu u
kojemu se osjeća spremnim izložiti u trenutku. Insistiranje na „vrućim“ sadržajima i
ubrzavanje procesa iznad subjektovih mogućnosti, motivacije i želje za samootkrivanjem
izaziva nepovjerenje i otpor.
Stručnjak mora znati kako takve sadržaje proraditi, kako voditi razgovor – dijalog.
Nikako monolog. Za to nije dovoljno samo teoretsko znanje. Potrebna je i:
Odgovarajuća motivacija, uključujući i onu oko izbora poziva,
 nadarenost,
 praksa,
 supervizija,
 osobna ravnoteža,
 vrijeme.
 Nestrpljivi, najčešće neiskusni stručnjaci, trebaju znati da je vrijeme izuzetno bitno u
procesu pružanja pomoći, promjena i zdravljenja. Stručnjak se mora držati osnovnog pravila
da je osoba u procesu subjekt i donosi ključne odluke pa i one o trenutku iznošenja određenog
sadržaja. U terapiji vrijedi „subjektovo vrijeme“, a ne srednjeeuropsko ili neko drugo! Istina
je da ono ponekad ne odgovara uobičajenom tempu, ali dobar stručnjak zna da svaku osobu
treba poštovati, a to znači i prihvatiti je kakva jest upravo stoga da bi joj pomogli u razvoju i
postizanju „“ a želi biti ili bi „trebala“ biti. Stoga ne treba žuriti i vršiti pritisak. Ne tumačiti –
postaviti pitanje i čekati da korisnik sam odgovori. Poštovati pravo osobe na njezin izbor i
pustiti je da ojača, kada ne želi više govoriti strpljivo čekati i prihvatiti što nudi kada odluči
progovoriti. To nije uvijek lako pa će supervizija pomoći u razumijevanju tijeka procesa, a
samim tim i prevladavanju poteškoća koje stručnjak ima u radu na pojedinom problemu.

Motivacija u psihosocijalnom radu

U psihosocijalnom radu često se susreću osobe – subjekti intervencije koji nisu sami
njezini inicijatori pa je upitna njihova motiviranosti za promjene. Iskustva u ovom širokom
području rada pokazuju da o stupnju motivacije subjekta intervencije uvelike ovisi uspjeh
djelovanja, dakle njezina kvaliteta i intenzitet imaju osobito značenje. Tu nema dilema, ali se
često postavlja pitanje utvrđivanja stvarnog stupnja i kvalitete motivacije, odnosno vrste
motiva. Problem oko stupnja motiviranosti javlja se zbog toga što deklarirana, verbalizirana
motiviranost ponekad nije izdaleka u skladu s njezinom stvarnom razinom.
Osobe u određenim problemnim situacijama često verbaliziraju visok stupanj
motiviranosti i visoke ciljeve jer znaju da će to stručnjaci i socijalno okruženje honorirati na
različite načine (priznanjem, statusom, pružanjem veće pomoći i slično), ali iza tih izjava
može biti jedan zamjetna motiviranost koju će već prvi otpor što se javljaju kod suočavanja s
problemom ili njegovim rješavanjem tako lako neutralizirati da od stvarnih promjena, bez
obzira na napore stručnjaka i bližnjih, socijalne okoline i ulaganja institucije, neće biti ništa.
Što se tiče kvalitete odnosno vrste motivacije, često iza deklariranih humanističkih,
sociocentričnih, trenutno općeprihvaćenih ili vladajućih ideja i/ili ideologija, stoji posve
osobna sekundarna, a nerijetko i primarna dobit (prebacivanje odgovornosti za problem i
njegovo rješavanje sa subjekta na bližnje, okolinu, stručnjake, institucije; postizanje boljeg
statusa u sredini u kojoj živi ili radi; dobivanje određenih oblika pomoći ili beneficija; u
ekstremnim slučajevima tako se nastoji cjelokupan rad na razrješavanju problema sa sebe
prebaciti na druge, dobronamjerne stručnjake, bližnje ili društvo).
 Problemi s motivacijom uglavnom proizlaze iz dva glavna razloga. Jedan od njih je
prejudiciranje postojanja motivacije za rješavanje određenog problema samim tim što je
netko zatražio razgovor sa stručnjakom i spreman je razgovarati o svojim poteškoćama.
Ponekad i ne tako rijetko kao što se to pretpostavlja, osobe s problemima žele samo
razgovarati o svojim poteškoćama, dilemama, izventilirati se, isprazniti nakupljene negativne
emocije i nastaviti živjeti jednako kao i do tada. Pri tome one ni same nisu svjesne što im
zaista treba. One znaju doći s idejom rješenja problema, promjene stanja, a nakon razgovora
o problemu, budući da se smanji emocionalna napetost pa osjete olakšanje, učini im se daleko
težim mijenjati svoju situaciju nego i dalje živjeti s problemom na koji su već u određenom
smislu i navikle; samo im treba omogućiti povremeno olakšavanje u razgovoru s nekim tko
će ih dovoljno pažljivo slušati.
Drugi je mogući razlog znanje. Sama spoznaja o postojanju problema, njegovim
uzrocima, posljedicama i popratnim pojavama još uvijek ni izdaleka ne znači motiviranost,
spremnost neke osobe na njegovo rješavanje. Motivacija uz kognitivnu obuhvaća i
emocionalnu razinu bez koje nema stvarne i cjelovite promjene. Promjena stava ne znači
uvijek i spremnost na promjene, pogotovo kada njezine posljedice zahvaćaju bitna područja
funkcioniranja subjekta i njegovih odnosa s bližnjima iz najužeg okruženja i u bitnim,
egzistencijalnim područjima i razinama.
Za stupanj motivacije prvenstveno je bitan intenzitet i širina problema koji je opteretio
neku osobu i/ili njezinu cjelokupnu obitelj, odnosno određenu skupinu. Ukoliko je problem
egzistencijalne naravi, akutan, tako intenzivan da izazove stres, a dovoljno vidljiv da ga je
moguće uočiti u svim njegovim aspektima, razina motivacije i njezina vrsta bit će gotovo u
pravilu posve dovoljne za pokretanje i vrlo temeljitih i složenih procesa promjena.
Razina očekivanja od odgovarajuće intervencije ili procesa promjene također ima
presudnu važnost. Ukoliko je ona suviše visoka, tako da je posve jasno da je nedostižna, neće
biti moguće postići ni potreban stupanj motivacije koji bi bio dovoljan za zadovoljavanje tako
visokih očekivanja, rješenje određenog problema na način i u opsegu koji subjekt postavlja u
svojim očekivanjima.
Isto tako, stupanj motiviranosti nije uvijek dovoljno postojan. On zna oscilirati ovisno
o trenutnoj percepciji problema, opterećenosti njime, pritisku okoline, osobnim aspiracijama i
potrebama subjekta ili njegovih bližnjih, obitelji, radne ili neke druge skupine kojoj pripada.
Iskustvo je pokazalo kako osobe koje na prvi razgovor sa stručnjakom dođu u potpunosti
sigurne da će uložiti sve svoje napore u rješavanje problema, na sljedećem susretu gube
sigurnost u to ili čak odbijaju rad na promjenama nego se zadovoljavaju razgovorom o njima,
rasterećenju kroz verbalizaciju, da bi se uskoro pojavile "potpuno spremne" na sve kako bi se
stanje temeljito promijenilo i nakon temeljite razrade procesa rješavanja problema na idući
susret došle s "konačnom" odlukom o tome da odustaju od svega ili se određeno, u pravilu
duže vrijeme, uopće ne pojave, a da ni telefonom ne otkažu susret.
Stupanj motivacije osobe koja je u fokusu intervencije u psihosocijalnom radu ovisi i
o tome koliko joj privlačnim i ostvarivim izgledaju mogući ishodi rada na problemu.
Nedovoljno privlačni rezultati napora na rješavanju problema ubrzo će dovesti do pada
motivacije, što će imati za posljedicu slabije zalaganje u nastavku aktivnosti, a posljedica
toga će biti i slabiji rezultati što će imati povratno negativno djelovanje na motivaciju i time
će se zavrtjeti krug negativne akceleracije koji će dovesti do stalnog opadanja stupnja
motiviranosti i konačnog odustajanja.
Razina i vrsta motivacije stručnjaka također ima utjecaja na motivaciju subjekta,
korisnika psihosocijalne intervencije. Nizak stupanj motivacije stručnjak neće moći sakriti u
dovoljnoj mjeri, a korisnik će ga shvatiti kao poruku o nemogućnosti rješavanja problema,
njegovom nerazumijevanju ili neprihvaćanju što će imati negativne reperkusije ne samo na
stupanj motivacije nego i na subjektovu sliku o sebi, samopoštovanje i samopouzdanje. Isto
tako, ukoliko su stručnjakovi glavni motivi materijalni, statusni ili strukovni, u svakom
slučaju daleko od dobrobiti korisnika, uglavnom osobni, poruka subjektu psihosocijalne
intervencije bit će jednaka kao i ishod djelovanja u slučaju niske motiviranosti stručnjaka.
Očito je kako razina i kvaliteta motivacije stručnjaka ima važno mjesto u procesu rješavanja
problema subjekta psihosocijalnog rada bez obzira na to koja će metoda, tehnika, pristup ili
intervencija biti upotrijebljeni. No tu nije kraj povezanosti među razinama pojavljivanja,
razvoja i perzistencije problema pa onda i djelovanja na njihove promjene i konačnu
eliminaciju. Makro razina se ni ovdje ne može izbjeći. Ovisno o općoj društvenoj
usmjerenosti na psihosocijalne probleme ili pojave, davanje važnosti njihovom rješavanju,
spremnosti na njihovo praćenje i ulaganje u stručne kadrove, njihovo kvalitetno obrazovanje i
pripremu za uspješno suočavanje sa svim izazovima koje donosi život sa svim neočekivanim
i očekivanim rizicima, cjeloživotno učenje i rad na sebi, organiziranu, stručnu superviziju, ali
i bazična istraživanja, bit će postignuti i rezultati rješavanja psihosocijalnih problema i
pojava.

Stručnost u psihosocijalnom radu

Motivacija svih sudionika akcije u psihosocijalnom radu je važna, ali nije dovoljna.
Stručnjaci uključeni u sustave koji se bave psihosocijalnim radom trebaju biti širini, težini i
složenosti problema i pojava, primjereno educirani. Razina dosega u pogledu spoznaja,
znanja i vještina odgovarajućih znanosti i struke uopće, ne dopušta više tek intuitivni, čisto
karitativni, humanitarni pristup problemima i pojavama čija je složenost svakim danom sve
veća. U psihosocijalnom radu danas, moguće je djelovati samo ukoliko su zadovoljeni visoki
kriteriji niza međusobno povezanih znanosti (socijalni rad, psihologija, pedagogija, socijalna
psihijatrija, andragogija i druge), teorijskih sustava i na njima temeljenih terapijskih,
savjetovateljskih, suportivnih i informativnih pristupa u radu s pojedincem, parom, obitelji
malim i velikim skupinama, kao i lokalnoj zajednici, kvantitativne i kvalitativne metodologije
društvenih istraživanja. Tome treba pribrojiti i poznavanje i korištenje spoznajnih i
iskustvenih tekovina timskog rada, grupnog rada, rada s obitelji (family work), superviziju i
evaluaciju. Samo ovo nabrajanje, koje i nije iscrpilo sva područja i elemente uspješnog
psihosocijalnog rada, pokazuje njegovu kompleksnost i širinu zahvaćanja problema na svim
razinama i područjima.

Znanje u psihosocijalnom radu

Znanje se podrazumijeva kao presudan faktor u psihosocijalnom radu, mada ga nije
uvijek lako iskazati kao činjenicu ili dokazati rezultatima djelovanja u području razrješavanja
psihosocijalnih problema. S tim u vezi postavlja se niz pitanja kao što su:
 Kako informacija postane znanje?
 Kada je znanje i razumijevanje?
 Kakvih sve tipova i razina znanja - neznanja susrećemo u različitim kontekstima i što
s njima činiti, bilo o kome, čijem znanju ili neznanju bila riječ?
 Koliko je moguće - kako detaljno može jedna osoba opisati izraziti svoja iskustva, do
kojih pojedinosti i do koje mjere su ta znanja stvarna ili sukladna stvarnom stanju
svari. Isto vrijedi i za vještine. Ponekad je nemoguće točno odrediti svoje znanje,
opisati svoju vještinu, čak i onda kada se uspješno izvede nešto u izuzetno složenim,
neočekivanim slučajevima objašnjavanja ili djelovanja.

U ovom kontekstu zanimljiva je skala kompetentnosti koja nudi čak pet stupnjeva
znanja, kompetencije - nekompetentnosti (Bašić, Koler - Trbović, Žižak 1993).
1. Prvi stupanj odnosi se na „nesvjesnu nekompetentnost“. Ovdje je riječ o neznanju
kojega osoba nije ni svjesna. Osoba ne zna da ne zna! Ulazeći u rješavanje složenog
 problema, za što je potrebno određeno znanje ili vještina, nesvjestan svoga neznanja,
stručnjak može problem učiniti daleko većim no što je bio prije njegove intervencije.
2. Slijedi „svjesna nekompetentnost“. Svako je neznanje veliki nedostatak, pogotovo
kada se radi o stručnjaku, ali je ova vrsta ipak manje opasna od prethodne jer
omogućava uvid, a samim tim i učenje ili vježbu, ovisno o tome je li riječ o
teoretskom znanju ili vještini.
3. „Svjesna kompetentnost“ odnosi se na ona znanja kojih je osoba svjesna i može ih u
svakom trenutku uspješno upotrijebiti. To je najveći i najviše korišteni dio svih
znanja.
4. „Nesvjesna kompetentnost“ predstavlja ona znanja ili vještine koje osoba posjeduje,
ali je na njih zaboravila. Ne zna da zna. (Netko je vozio bicikl prije 30 godina i sada
mu se čini da više ne zna voziti, ali dođe li u situaciju da treba tu vještinu, pokazat će
se da zna).
5. „Svjesno nesvjesna kompetentnost“ odnosi se na one sadržaje koje znamo da ne
znamo da ih znamo. Tu je riječ o znanjima ili vještinama koje nismo posebno
savladavali, nisu nam poznate, ali ćemo ih, nađemo li se u prilici, realizirati putem
ostalih svojih znanja.

Znanje viđeno na ovaj način predstavlja se kao vrlo neodređena kategorija i već samo po
sebi zahtijeva stalnu pažnju, ne u smislu procjenjivanja, jer ga je očito vrlo teško procijeniti,
već u vidu posebnog oblika pomoći koji se sastoji u tome da stručnjak osvijesti ona znanja
koja posjeduje a da to i ne zna te da postane svjestan da su mu određena područja nepoznata
ili nedovoljno poznata. Za takvu podršku najpogodnija je supervizija. Kada je vođena
dovoljno suptilno, nedirektivno u svakom slučaju, ona omogućuje superviziranim
stručnjacima da osvijeste do tada nedostupna područja svojih znanja i vještina spontano i
postupno tako da im se i ne čini da to što su netom spoznali nekada nisu znali.

Izbor pristupa rješavanju psihosocijalnih problema

Izbor optimalnog pristupa u rješavanju psihosocijalnog problema ili pojave ovisi o
nizu čimbenika kao što su težina, složenost, vrsta, uzroci, kontekst, trajanje, faza razvoja,
raširenost i brojne druge manje vidljive odrednice psihosocijalnih problema. Zbog toga već
sam izbor pristupa zahtijeva visoku razinu stručnosti i temeljito poznavanje odgovarajućih
znanstvenih korpusa i na njima temeljenih teorijskih i praktičnih pristupa u suočavanju s
problemima. Danas je neophodno, osobito u malim zemljama kao što je Hrvatska, da
stručnjak poznaje više terapijskih paradigmi i na njima temeljenih pravaca, pristupa
savjetovanju, koncepata korištenja određenih kompleksa metoda i tehnika koji, svaki iz svog
aspekta, na osnovi jedne posebne paradigme zahvaćaju složene psihičke i socijalne pojave te
da njihovom primjenom pomaže korisnicima da koristeći svoje vlastite resurse sami uklanjaju
prepreke na optimalan način, te ih vodi kroz rast i razvoj prema razrješenju nastalih
problema. Naravno, sve se to provodi postupno, u skladu s kapacitetima, potrebama i
mogućnostima korisnika. U psihosocijalnom radu stručnjak je samo vodič na putu kroz
nepoznate predjele i svjetlonoša u mraku tunela što su se isprepleli poput labirinta
unutrašnjeg svijeta osoba u problemima, a glavni posao, bez obzira na vrstu problema, treba
obaviti korisnik kako bi ne samo riješio aktualni problem nego bio i ubuduće uspješan u
rješavanju novih.
Pregled mogućih pristupa u pružanju psihosocijalne pomoći korisnicima u ovom
kontekstu iznimno je opsežan i ovdje će biti ponuđeni upravo ti osnovni koncepti koji
budućim stručnjacima osiguravaju njihovo poznavanje do mjere koju dodiplomsko
obrazovanje može dati. Sustavna edukacija za primjenu sofističkih pristupa svim njihovim
metodama i tehnikama (psihodinamski, geštalt, transakcioni i drugi pristupi) moguća je tek
nakon završetka dodiplomskog obrazovanja. Stoga će glavnina prostora u ovoj knjizi biti
posvećena jednome, višestruko potvrđenom pravcu -Rogersovu nedirektivnom pristupu u
savjetovanju ili psihoterapiji koji je u svojoj primjeni najpogodniji početnicima u
kompleksnom području psihosocijalnog rada i djelovanja.

Pomoć nestručnjaka – „nulta psihoterapija“

Osobama koje su se našle u nedoumici i muče se oko svog problema vrteći se u
zatvorenom krugu sve dublje upadajući u problem te tako polako ali sigurno putuju u
depresiju ili neko drugo teže stanje, može relativno jednostavno pomoći znanac, prijatelj ili
neka druga osoba prema kojoj osoba u problemima osjeća naklonost, poštovanje i povjerenje.
Ta se pomoć uglavnom svodi na davanje prilike osobi da isprazni svoje kontejnere
prepunjene negativnim emocijama, podijeli svoje osjećaje s drugim čovjekom koji zna
slušati, riješi se napetosti, izverbalizira svoje dileme i sama ili zajedno s osobom od
povjerenja, nađe odgovor na „nerješiva“ pitanja i izlaz iz „nepremostive“ ambivalencije,
„nesavladive“ krize. To „ventiliranje“ negativnih emocionalnih naboja i rješavanje prevelikih
napetosti koje je guše uz određenu podršku ili neki drugi, konkretni oblik pomoći u
uobičajenim situacijama može pružiti svaka razumna osoba od povjerenja, koja je spremna
saslušati i podijeliti doživljaj s bližnjim. Takav oblik pomoći naziva se i nultom
psihoterapijom. No kada to ne pomaže, potrebno je zatražiti neke druge, sigurnije metode
rješavanja problema, očito složenijih, težih ili dublje ukorijenjenih nego što su na prvi pogled
izgledali.
Informiranje
Vrsta optimalnog oblika pomoći u psihosocijalnom radu ovisi prvenstveno o
složenosti problema. U jednostavnim situacijama kao što je ostvarivanje određenih prava,
provođenje upravnih postupaka i slično, najčešće je dovoljno uputiti osobu što i kada treba
činiti, kako i zašto baš tako postupiti, a ona će sama obaviti potrebne radnje na odgovarajući
način i odgovarajućim mjestima. Bez ikakvih problema ona će realizirati svoja prava,
prevladati poteškoće i riješiti sporne situacije. Uloga stručnjaka u takvim slučajevima vrlo je
jednostavna, mada ne i posve periferna, jer bez njegovih informacija ili uputa ni osoba
iznadprosječnih sposobnosti nije u mogućnosti sama naći razumna, a kamoli optimalna
rješenja budući da joj manjkaju bitne informacije koje im može dati jedino struka čije je o
područje djelovanja. Angažman je kratkotrajan, jednostavan i najčešće jednokratan, a
rezultati su nerazmjerno veliki pa ni gratifikacija ne izostaje. U tim situacijama uloga
stručnjaka nije ni približno tako složena kao u slučajevima kada je potrebno provesti vođenje,
savjetovanje ili obiteljsku terapiju, na primjer. Stručnjak snosi odgovornost jedino za točnost
informacija, a za njihovu primjenu i rezultate aktivnosti u potpunosti snosi korisnik, naravno
pod uvjetom da su sposobnosti i namjere korisnika dobro procijenjene.

Vođenje
U slučaju da pojedina osoba nije u stanju sama riješiti probleme pred kojima se našla,
radi nekih svojih fizičkih ili mentalnih ograničenja, rješenje je u vođenju. Ovaj oblik pomoći
provodi se tako da se osoba vodi korak po korak, od jedne do druge točke (od „šaltera“ do
„šaltera“ odgovarajućih institucija) ili koraka u procesu rješavanja problema, sve dok se neka
složena situacija ne riješi ili se ne realiziraju određena prava, u svakom slučaju postignu
postavljeni ciljevi. Pri provedbi problem solving procesa u takvim okolnostima neophodan je
veliki angažman stručnjaka, a vrlo mali korisnikov, jer stručnjak nudi znanje, vještine, ima
pregled stanja i potrebnih mjera i postupaka, vodi računa o redoslijedu i načinu obavljanja
pojedinih aktivnosti koje obavlja za ili sa korisnikom, sekvenci složenog puta kojim treba
provesti osobu koja nije kompetentna za samostalan život. On razrješava i sve eventualne
sporne situacije. Stručnjak je u ovim slučajevima onaj tko odlučuje, radi, djeluje i dosljedno
tome snosi i najveći dio odgovornosti za posljedice djelovanja.
Savjetovanje

Kad su problemi složeniji pa ih ne mogu razriješiti osobe prosječnih ni nadprosječnih

sposobnosti, jer rješenje nije u dobivanju potrebnih informacija ni uputa za njihovo
rješavanje, nego je neophodno pokrenuti i provesti složen terapijski ili savjetovališni proces,
stručnjak se nađe pred stvarnim izazovom. On će u takvim slučajevima zajedno s korisnikom
proći trijažni intervju i tako doći do spoznaje o tome koji oblik pomoći je optimalan. Ukoliko
problem nije izazvan ozbiljnijim poremećajima niti dubokim intrapsihičkim problemima,
sudionik i savjetovatelj će se odlučiti za savjetovanje.
Danas kod nas postoji čitav sustav specijaliziranih društvenih institucija za
razrješavanje takvih poteškoća - od socijalnih i zdravstvenih, preko raznih nevladinih
organizacija s vrlo širokim područjem djelovanja, do relativno malobrojnih specijaliziranih
savjetovališta koja djeluju samostalno kao specijalizirane institucije, samostalne organizacije
ili u sastavu već spomenutih sustava. U pogledu formiranja i korištenja ovih oblika pomoći u
Hrvatskoj su se u zadnjih petnaestak godina dogodile značajne promjene iz poznatih razloga.
Ljudi koji su se zahvaljujući svojim ambicijama, štedljivosti i vrijednom radu, često i
od dva radna vremena kroz puno godina, i svojim sposobnostima, naravno, bili u stanju
uspješno suočavati s većinom kriznih situacija i uglavnom bili u poziciji da mogu davati i da
daju drugima, odjednom su pod pritiskom ratnog pohoda pali u apsolutnu neimaštinu, opću
socijalnu i radno - profesionalnu imobilizaciju kojoj je doprinijela još nedovoljna
organiziranost nove državne strukture pritisnute istovremeno tranzicijom i surovim ratom.
Nakon prvog šoka, suočeni s realitetom ti su naši ljudi nekoliko godina učili, uglavnom
bezuspješno, kako primati „kruh svoj svagdašnji“ iz ruke drugih bez stida i grižnje savjesti,
umjesto da im je dana prilika da ga sami svojim radom priskrbe za sebe i za druge, kako su
do tada bili navikli činiti.
Socijalna podrška prije domovinskog rata gotovo da i nije bila korištena kao oblik
pomoći u zadovoljavanju bazičnih potreba. To se događalo tek sporadično i kratkotrajno kod
velikih prirodnih katastrofa i obiteljskih tragedija kada bi djeca, invalidi ili ostarjeli ostali bez
roditeljske ili neke druge, odgovarajuće skrbi. Tek određeni dio marginalne populacije
prihvaćao ju je bez osjećaja manje vrijednosti i stida. Vođenje je korišteno u okviru pružanja
pomoći pojedinim osobama sa specifičnim smetnjama (smanjene mentalne sposobnosti,
starost, bolest ili krajnje izražena socijalna neprilagođenost).
 Savjetovanje, osobito u specijaliziranim savjetovalištima, kao način pružanja stručne
pomoći uglavnom se zaobilazilo kad god je to bilo moguće, bez obzira na efikasnost u
preveniranju brojnih individualnih, partnerskih, obiteljskih, međugeneracijskih,
intrageneracijskih, razvojnih, psiholoških i socijalnih poteškoća, problema i
socijalnopatoloških pojava. To se činilo pod izlikom da je ova metoda nama nepotrebna, ne
odgovara našem mentalitetu, pa možda i društvenom sustavu gdje su bitni problemi već po
definiciji riješeni. Neznanje i neshvaćanje o kakvoj je metodi riječ išlo je tako daleko da se
moglo čuti čak i mišljenje kako osobe koje imaju neki problem „nisu lude i ne treba im
psihijatar“ (pa što će im onda savjetovalište - misli se). No kao i uvijek, dobro na kraju ipak
pobijedi. Pred sam rat u Hrvatskoj se malo po malo širila mreža široko koncipiranih i
specijaliziranih savjetovališta, osobito u sustavu socijalne skrbi. Educirani stručnjaci koji su u
praksi primjenjivali metodu savjetovanja i sami su znali biti u nedoumici oko toga što rade.
Ipak, njihove su dileme bile nešto drugačije, tim prije što je odaziv potencijalnih korisnika
savjetovališta bio slabiji od očekivanog i povremeno su se pitali je li to oblik pomoći koji
odgovara našoj kulturi, mentalitetu naših ljudi i njihovom vrijednosnom sustavu. No je li baš
tako?
U velikoj patrijarhalnoj porodici, kod nas poznatijoj pod imenom zadruge, i selima
koja su tradicionalno formirana kao dobro strukturirane i organizirane lokalne zajednice, za
zadovoljavanje brojnih potreba za koje krivo držimo da su plod suvremenih dostignuća
znanosti, postojali su primjereni, djelotvorni i općeprihvaćeni načini dobivanja odgovora na
neka važna životna pitanja u svrhu rješavanja svakodnevnih životnih situacija i planiranja
budućnosti mladih članova ili cjelokupne obitelji, rješenja problema i složenijih situacija
kojima pojedinac sam nije bio dorastao. Lokalna zajednica kao specifičan sustav izgradila je
svoje, uvjetima primjerene mehanizme za suočavanje sa svakodnevnim problemima, stresnim
situacijama, krizama i katastrofama. U tom kontekstu se pod pojmom „posavjetovati se“ s
uglednim seljaninom, župnikom ili učiteljem krije i oblik pomoći vrlo blizak savjetovanju.
Osobama od ugleda, povjerenja i mudrosti išlo se na razgovor da bi se proanalizirale sve
„opcije“ u vezi s nekim problemom, njegovim uzrocima, mogućim posljedicama rješenjima,
a onda bi domaćin sam odabrao neko od rješenja kao optimalno. Što je to do li osnova,
ishodište ove „suvremene“ metode pružanja pomoći osobama koje su trenutno u
nemogućnosti riješiti neki svoj aktualni problem!? Savjetovanje, prema tome, ima čvrste
korijene u našoj kulturi. Pa kako onda protumačiti slab odaziv i silne otpore naših ljudi u
prihvaćanju stručne pomoći u savjetovalištima različitih socijalnih, odgojnih, obrazovnih i
zdravstvenih institucija ili humanitarnih organizacija? Jedan od odgovora je sasvim sigurno u
općem odnosu naših ljudi prema državi, koja je kroz našu dugu povijest uvijek bila tuđa i
samo je uzimala pa se od nje i njezinih institucija zaziralo i kada su nešto nudile. Strah od
mogućih zamki koje vrebaju iza ponude bio je veći od moguće dobiti. Osim toga, ovaj oblik
pomoći s obzirom na organizaciju savjetovališta i posebno educirane stručnjake, vrlo često
psihologe, neupućene ljude neodoljivo asocira na psihijatra, psihoterapiju, a ova na duševni
poremećaj. Shvaćanje da s korisnikom takvog oblika pomoći „nešto nije u redu“ svakako
predstavlja stigmu, pečat koji nitko ne želi sebi „udariti na čelo“. Sljedeći razlog određene
rezerviranosti prema savjetovalištima je vjerojatno taj što su ona često bila organizirana u
okviru sustava socijalne zaštite. Prema „socijali“ naši ljudi isto tako imaju određenu dozu
otpora jer i ona još uvijek znači stigmu. Nitko ne želi biti „socijalni slučaj“ kako se to u
žargonu interpretira. To je svakako i jedan od razloga što su i naši sunarodnjaci tijekom
progonstva i u najtežim krizama vrlo rijetko i nerado dolazili u savjetovališta. Zbog toga se
kod nas pojavio i potpuno novi tip savjetovališta. Kao „radni naziv“ za primjenu savjetovanja
u pružanju pomoći prognanim obiteljima primjerenim se pokazalo Savjetovalište u gostima
(J. Janković, 1995).
Naši su ljudi, naime, bili skloniji primiti stručnjaka „kod kuće“, kao domaćin gosta,
bez obzira na skromne uvjete prognaničkog naselja ili neadekvatnost privatnog smještaja
(garaža, podrum, drvarnica u dvorištu...) nego doći u institucionalizirano savjetovališta s
idealnim uvjetima. Uz obavezno čašćenje koje se teško moglo odbiti zbog srdačnosti,
gostoprimstva i ponosa domaćina, bilo je moguće razgovarati o onome što te ljude
opterećuje, na što traže odgovore i optimalna rješenja.
U svakom slučaju, sigurno je da savjetovanje kao način traženja kvalitetnog rješenja
problema i izlaza iz kriznih situacija nije strano našoj kulturi, ali da postoji određeni otpor
institucionalnom pružanju ovog oblika pomoći. Iz tih razloga savjetovanje kao metodu
nikako ne smijemo odbaciti nego, očito, valja tražiti nove načine njezine implementacije ili
vrijedno raditi na promjeni stava i strpljivo čekati efekte.

Motivi dolaska u savjetovalište

Razlozi ili povodi, ovisno o tome čega je pojedina osoba svjesna, koji ljude dovode u
savjetovalište vrlo su različiti i mada svaki predstavlja problem za sebe, moguće ih je svrstati
u nekoliko osnovnih skupina:
a) zadovoljavanje potrebe za komunikacijom s drugim čovjekom,
 b) osobni problemi i nezadovoljstvo sobom,
c) nezadovoljstvo okolinom ili odnosom s njom,
d) traženje procjene kvalitete vlastitih postupaka i rješenja i potvrda njihove
ispravnosti,
e) posebne poteškoće i problemi.

Zadovoljavanje potrebe za komunikacijom u uvjetima opće otuđenosti ljudi u

suvremenoj organizaciji života, potreba za otvorenim razgovorom u kojemu se može sve
iskreno reći bez straha od osude ili opasnosti prenošenja sadržaja drugima, sve je teže na
tradicionalni način. Stalna kompeticija u gotovo svim međuljudskim odnosima pa čak i među
najbližima, strah od otkrivanja vlastitih slabosti, potreba za samopotvrđivanjem i važnošću u
najužem socijalnom okruženju uvjetuje zatvaranje često i prema članovima najuže obitelji i
socijalne mreže. Zatvaranje u sebe dovodi do sve veće usamljenosti, a ona povećava distancu
od okoline i tako se zatvara krug iz kojega je sve teže, a sve poželjnije, naći izlaz. Tako
nastala izolacija onemogućava iskren dijalog i samim tim zadovoljavanje potrebe za
bliskošću u otvorenoj ljudskoj komunikaciji bez prikrivanja pravih sadržaja i stvarnog
osobnog odnosa prema njima. U takvim uvjetima ljudi gube sigurnost u sve složenijim
socijalnim relacijama i traže potporu pa i putokaz prema izlazu iz brojnih nejasnih,
konfliktnih ili kriznih situacija. Zbrka koju takvi odnosi mogu stvoriti u pogledu vrijednosnih
orijentacija, međusobnih očekivanja i stvarnih namjera izaziva osjećaj nesigurnosti i još veću
potrebu za izoliranjem kako bi se izbjeglo ponavljanje već doživljenih ili mogućih novih
bolnih iskustava.
No i bez tako nastalih složenih situacija ljudi globalnim društvima, mamutskim
stambenim blokovima „ljudskim mravinjacima“, gdje pojedinac gubi gotovo svaku važnost,
sve su više izolirani i nisu u mogućnosti zadovoljiti osnovnu potrebu za komunikacijom,
najobičnijim razgovorom. /Zanimljivo je zapažanje da u uvjetima življenja u odvojenim
stambenim jedinicama, obiteljskim kućama, ljudi imaju potrebu za blizinom i traže načina da
se sretnu, druže i provode vrijeme zajedno uz različite sadržaje u ugodnim razgovorima, a u
velikim zgradama u kojima je tako puno ljudi smješteno na vrlo malom prostoru i
jednostavno su „osuđeni“ jedni na druge, oni se nastoje pod svaku cijenu izbjegavati. Da im
nije teško ići pješice na 7, 10. ili 33. kat ne bi se ni dizalom vozili samo da se ne sretnu! Je li
u pitanju čovjekov otpor prema prisili koju nameće „osuđenost“ na upravo te neke susjede,
čovjekova selektivnost u svemu pa i izboru partnera za provođenje slobodnog vremena u
komunikaciji ili bavljenju nekim drugim sadržajem svejedno, ali ostaje činjenica da gradeći
naselja koja mu nisu „po mjeri“ (R. Supek), čovjek sam sebe odvodi od drugog čovjeka i od
svog vlastitog bića./ Sama potreba čovjeka da ga sluša druga osoba, da bude u komunikaciji s
drugim pripadnikom svoje vrste, privuče i zadrži njegovu pažnju, toliko je jaka i sve jača što
je izoliranost veća, da postaje sve ozbiljnijim i sve teže rješivim problemom. Stoga mogući
prigovor da je preveliki luksuz otvaranje savjetovališta samo zato da bi se osobe željne
razgovora do mile volje „napričale“ ne stoji. Potreba za komunikacijom je jedna od osnovnih
čovjekovih potreba i njezino nezadovoljavanje jednako kao i nezadovoljavanje svake druge
bazične potrebe dovodi do nepoželjnih posljedica.
Osobni problemi i nezadovoljstvo sobom u situaciji izloženosti različitim socijalnim
kontekstima u kojima se u svakom trenutku treba suočiti s nekim novim situacijama i
očekivanjima koja zahtijevaju od svakog čovjeka maksimalnu koncentriranost i spremnost na
traženje optimalnih odgovora, stalni su pratilac većine ljudi. Takva ih stalna napetost
opterećuje i oni s vremena na vrijeme sve češće zbog toga dolaze u stanje preopterećenosti,
nesnalaženja i nesigurnosti iz kojega traže izlaz. Neki ga nalaze lakše i u kvalitetnim, neki
teže i u manje kvalitetnim rješenjima. Veliki broj ljudi potražit će izlaz u bijegu iz društva,
osamljivanju, izolaciji i traženju sebe. Intrapsihički problemi javljaju se i autonomno kao
posljedica strukture ličnosti, transgeneracijskog prijenosa različitih problema, pritisaka suviše
visoko postavljenih osobnih ciljeva, očekivanja od sebe i uopće nezadovoljstva sobom u bilo
kojem pogledu. Samo nezadovoljstvo sobom posljedica je različitih unutrašnjih i vanjskih
pritisaka, nemogućnosti zadovoljavanja sve većeg broja potreba, koje se rađaju stalnim
promjenama i razvojem društva, neispunjenim osobnim očekivanjima ili očekivanjima
okoline, prvenstveno bližnjih, ali i različitih kriza izazvanih vanjskim faktorima.
Tranzicija, temeljita promjena funkcioniranja društva, gospodarska recesija i slične
velike promjene u funkcioniranju globalnih sustava velikom će broju ljudi donijeti mnogo
novih izazova, a samim tim i vrlo osobnih problema iz kojih neki od njih neće biti u stanju
naći zadovoljavajuće izlaze i doći će u situaciju da će morati upotrijebiti sve svoje potencijale
i pored toga jedva preživljavati. Nagle političke promjene koje su u prošlom stoljeću bile
značajno češće nego što ih je čovjek navikao doživljavati, vrlo su ozbiljni momenti u kojima
je veliki broj ljudi doživio da ono u što je donedavno bio uvjeravan pa i primoravan vjerovati,
pa onda konačno i čvrsto vjerovao „kao i sav normalan svijet“, odjednom postaje krivo,
nepoželjno ili neprilično pa čak i zakonski kažnjivo! Ratna događanja, kojih smo još vrlo
nedavno bili svjedoci još su daleko teža, strašnija i donose daleko više izuzetno teških
problema.
 No i bez takvih globalnih kriza u svakodnevnom životu suvremenog čovjeka javljaju
se trenuci krize, umora, zastoja, nemogućnosti da se ostvari ono što je možda i „na dohvat
ruke“ i to će djelovati obeshrabrujuće, izazvati sumnju u vlastite potencijale, sposobnosti ili
razum i u nedostatku socijalne potpore bližnjih, prisiliti čovjeka da od stručnjaka potraži
pomoć, put do rješenja problema, ponovnog uspostavljanja ravnoteže i vraćanja vjere u sebe.
Vrlo često to su problemi koji nastaju zbog neispunjavanja preuzetih ili nametnutih
uloga, organizacije vlastitog života, profesionalnog neuspjeha, školskog neuspjeha kod
učenika ili nedovoljno visokog uspjeha u odnosu na roditeljska očekivanja, nesigurnost ili
čak i nemogućnost donošenja nekih važnih životnih odluka, osjećaj da se osoba kreće sve
više prema margini, sve težim odstupanjima u ponašanju u određenim situacijama, negativna
autopercepcija uz koju se ponekad veže i određeni stupanj autoagresije koji može ići sve do
otvorene suicidalnosti i pokušaja suicida. Ova vrsta problema češće se susreće u
savjetovalištima od onih prvih i svakako se i doima „ozbiljnijom“, mada su oni vrlo često u
dobroj mjeri posljedica nezadovoljenih potreba vezanih za one „manje bitne“. U ovu skupinu
svakako ulaze i problemi prevladavanja gubitka važnih osoba, stvari, ali i životinja, kućnih
ljubimaca. Proces tugovanja ima svoje faze kroz koje mnogi ljudi nisu u stanju ili ne znaju
sami proći na odgovarajući način.
Nezadovoljstvo okolinom kao problem najčešće je prezentiran sadržaj u
savjetovalištu, ne samo zato što je lakše govoriti o tome što drugi čine krivo, neprilično i za
okolinu i sebe pogubno, nego i stoga što je puno lakše procjenjivati drugoga nego sebe. Samo
depresivno orijentirane, hipersenzibilne osobe u svakoj situaciji preispituju najprije vlastitu
„grešku“, „neadekvatnost“ ili „krivnju“.
Najčešći problemi u ovoj skupini situacija koje donose subjekti, osobe u savjetovanju,
odnose se na partnerske, obiteljske, međugeneracijske i uopće nesporazume sa socijalnom
okolinom. Partnerski i obiteljski problemi tu prevladavaju brojem, a izdvajaju se i težinom i
složenošću kriznih situacija do kojih dovode. Njihove dugoročne posljedice su najteže i
prenose se i na sljedeće generacije pa ih treba shvatiti vrlo ozbiljno i temeljito razrješavati na
svim razinama na kojima se manifestiraju, bilo kao direktna posljedica ili reakcija na problem
ili njime izazvane promjene. Ova vrsta problema često zahtijeva uvođenje u proces
savjetovanja i osoba koje bi inače ostale izvan njega i neki savjetovatelji ne ulažu dovoljno
napora da ih uvedu u proces rješavanja problema. Takvo izolirano rješavanje problema
najčešće nije opravdano i predstavlja pogrešku kako u implementaciji ove metode, tako i u
odnosu na tretiranje samog problema. Uvođenjem svih ili bar ključnih sudionika nastajanja i
perzistiranja poteškoća na kojima se u takvom procesu savjetovanja radi korisno je i zbog
toga što je osoba koja je došla zatražiti pomoć, zapravo ona jača strana u paru partnera ili
najjači član obitelji, kojem je pomoć i manje potrebna nego ostalima. Drugi je razlog to što je
često potrebno puno truda da se ostale članove obitelji dovede u savjetovalište. No najčešće
nisu problem upravo oni nego nespremnost osobe koja je pokrenula proces savjetovanja.
Osoba koja zatraži pomoć često ne želi uključiti bližnje u savjetovanje jer se boji da će
njihovim dolaskom više izgubiti nego dobiti, bilo zbog njihove reakcije na iznošenje
problema izvan obiteljskog kruga, bilo zbog otkrivanja i nekih svojih osobina i problema o
kojima ne želi ili još nije u stanju razgovarati. Dok je sama sa savjetovateljem može ponuditi
sliku problema kakva njoj odgovara i razgovarati o tome što nju trenutno opterećuje. Strah je
često vezan za mogućnost da savjetovatelj čuje i „drugu stranu“ pa da osoba izgubi njegovu
naklonost ili poziciju koju je zauzela kao jedina veza sa stručnjakom koji pomaže obitelji
putem „izabranog“ člana. Može se dogoditi da osoba ustvari ne želi riješiti osnovni problem,
jer bi tada izgubila poziciju koja joj je jako važna, nego razriješiti samo neke aspekte šireg
problema. Naravno, ima i situacija kada ostali sudionici zaista sami ne žele ući u
savjetovanje, ali najčešće osoba koja je pokrenula proces zna kako ih uspješno motivirati ako
to hoće i taj potencijal ne treba zanemariti.
Postoje još neki razlozi otporu uvođenja u savjetovanje drugih sudionika nekog
problema; jedan od njih je potreba osobe koja je došla u savjetovalište ne da razriješi problem
nego da ga transformira tako da se svi ostali sudionici promijene, prilagode njezinim željama,
a ona i njezin položaj u spornoj skupini ili kontekstu ostane netaknut. To su osobe koje žele
pored svoje socijalne okoline izmanipulirati i savjetovatelja, „ako bi se ikako moglo“. Tu
priliku im stručan savjetovatelj naravno neće pružiti, ali da u tome uspije mora biti u stanju
otkriti sklonost manipuliranju osobe koju je tek susreo i na optimalan način joj dati do znanja
da savjetovanje tome ne služi, pa ako i dalje uznastoji na svom naumu da pomoć treba
potražiti na nekom drugom mjestu.
Traženje procjene kvalitete vlastitih postupaka i rješenja ili potvrda njihove
ispravnosti povod je dolasku u savjetovanje koji nikako ne treba zanemariti. Osobe koje su
tijekom različitih životnih poteškoća ili pod pritiskom različitog mišljenja, stavova ili pak
interesa okoline počele sumnjati u sebe i svoje mišljenje, ali i one koje su inače vrlo uspješne
pa su se našle u situaciji da nekome od bližnjih moraju dokazivati ispravnost vlastitih
stavova, prosudbi ili ponašanja, potražit će savjetovatelja kao „vrhovnu instancu“ za
utvrđivanje ispravnosti stava, mišljenja ili ponašanja. Naravno da savjetovanje ni
savjetovalište u osnovi nemaju tu funkciju i svaki educirani savjetovatelj će otkloniti i samu
pomisao o prihvaćanju uloge arbitra, no pomoći će sudionicima vodeći ih pažljivo do vlastitih
spoznaja o njihovim percepcijama, stavovima ili ponašanjima. Suština nedirektivnog,
Rogersovog pristupa savjetovanju, upravo je u tome da korisnike osnaži za samostalan,
slobodan i neovisan život oslobođen svih oblika prisile. To ne znači da će nesigurna osoba
nakon procesa savjetovanja biti jednako nesigurna kao i prije njega. Ona neće dobiti
decidirani odgovor, prosudbu „vrhovnog suca“, kojega u većini slučajeva u psihosocijalnim
situacijama i ne može biti, nego će izići iz procesa savjetovanja sigurna u sebe i svoje vlastite
prosudbe, nakon što je otkrila svoje vrijednosti i učinkovite načine i puteve traženja
kvalitetnih rješenja.
Na kraju ovdje nalazimo skupinu potencijalnih subjekata savjetovanja koju čine osobe
što su našle rješenja za svoje probleme, ali nisu sigurne da su ta rješenja dobra ili najbolja,
prava, savršena. To su često vrlo sposobne osobe koje, međutim, zbog neadekvatnih ranih
poruka, neadekvatne gratifikacije i raznih drugih razloga, u prvom redu iz najuže okoline,
imaju imperativ savršenstva, što je naravno nemoguće postići pa se stalno iscrpljuju u
naporima za ostvarenjem nedostižnog, stalno se provjeravaju, sumnjaju u sebe i gube
samopouzdanje. Njima je zapravo samo potrebna potvrda kompetentne osobe za ono što
znaju. Tijekom provođenja procesa savjetovanja iskusan savjetovatelj će im pomoći da
osvijeste i bar od neke mjere razriješe svoj osnovni problem, da iziđu iz nezahvalne uloge
„gospode savršenih“ i postanu slobodni i zadovoljni ljudi. S njima je dobro raditi i na
njihovim komunikacijama, kako teret savršenosti ne bi prenijeli na sljedeću generaciju, svoje
potomke i činili ih nesretnim ljudima jednako opterećenim „tonama nepotrebnih tereta“.
Posebne poteškoće i problemi čine i posebnu skupinu sadržaja što ih donose u
savjetovalište osobe koje su se našle u specifičnim ili posebno složenim situacijama,
posebnim potrebama ili poteškoćama te se trebaju prilagoditi posebnim uvjetima, odnosima
ili na novi osobni identitet (iznenadna pojava invaliditeta kod voljenih osoba ili samog
subjekta savjetovanja). Nadalje, to su i osobe koje su se suočile s problemom profesionalnog
opredjeljenja, izbora optimalne alternative na životnim prijelomnicama ili se susreću s
problemom ovisnosti, a još nisu ovisne, ili im se tako čini, a nisu sposobni sami nositi se s
previše složenim problemom. U takvim situacijama nije lako donijeti potrebne odluke niti
razumjeti pravo stanje stvari i njegove posljedice, a savjetovanje će u tome imati vrlo složenu
ulogu. Naravno, ovo su najčešći problemi s kojima se bave specijalizirana savjetovališta, no
često im se javljaju i korisnici obiteljskih savjetovališta, pa će savjetnici tijekom trijaže
odlučiti može li se problem riješiti u njihovom savjetovalištu ili je bolje uputiti korisnike
drugamo.
 Na kraju, ne zanemarujući sve navedene skupine ljudi koji traže pomoć savjetnika i
ponuđene podjele, pod pritiskom vlastitih iskustava i iskustava brojnih drugih savjetnika,
posebice samog K. R. Rogersa, valja se u konačnici složiti s činjenicom da bez obzira s
kakvim „ključnim problemom“ osobe dolaze u savjetovalište i započinju proces savjetovanja,
one sve imaju problem otkrivanja svoje prave suštine, svog stvarnog bića, koje su negdje
tijekom života i pronalaženja kroz sve njegove scile i haribde „izgubile“, „zaboravile“, ili im
je „oteto“ zanemarivanjem, nasilje, zloporabom najrazličitijeg oblika ili o njemu ustvari
nikada nisu ni imale pravu spoznaju.

Pojam i stručna priprema savjetovatelja

Pojam savjetovatelj kao naziv za osobu koja stručno i kvalificirano primjenjuje

metodu savjetovanja upitan je jer se kod nas do sada nije pojavljivao u tom obliku pa zvuči
neobično. Do sada su se koristili pojmovi savjetnik, stručnjak-savjetnik, savjetodavac ili
savjetovališni. Savjetnik kao pojam ne zadovoljava jer može dovesti u zabludu osobe koje ga
čuju izvan točno određenog konteksta. Savjetnik je, kao što je poznato, i stupanj u
činovničkoj hijerarhiji, a semantički neodoljivo navodi na asocijacije o davanju savjeta, što
stručnjak u ovoj ulozi sasvim sigurno ne čini. Ovaj zadnji prigovor još više vrijedi za pojam
savjetodavac. Sama riječ kao složenica od savjet i davati - davatelj, neosporno upućuje na
davanje savjeta i odgovarajuću poziciju sudionika u procesu savjetovanja. Jedan od njih je
neuspješan, nemoćan, podređeni primatelj, a drugi sveznajući, svemogući i mudri davatelj -
savjeta. Vjerojatno stručnjaku, ako je riječ o omnipotentnoj, autoritarnoj osobi, koji preuzima
ulogu "savjetodavca" i godi takva pozicija, ali je ona nerealna i nikako neće pomoći
uspješnosti vođenja složenog procesa savjetovanja i razrješavanju problema koji osobu -
subjekta, korisnika savjetovanja, opterećuje tako dugo i teško da je odlučio potražiti pomoć u
savjetovalištu, priznati pred sobom i pred drugima svoju nekompetentnost. Ovaj naziv mogao
bi hipotetički odgovarati u situaciji odlučivanja o nečemu gdje odluka ovisi o određenim
podacima koje je moguće dobiti posebnim metodama (testovi sposobnosti ili znanja, na
primjer), pa se na osnovi rezultata primjene tih metoda moglo preporučiti nešto točno
određeno, na primjer izbor zanimanja. No ni u ovim specifičnim situacijama ti tako
sofisticirani podaci ne dopuštaju suviše preciznu sugestiju, a konačnu odluku nikako, kao što
su stručnjaci u profesionalnoj orijentaciji davno shvatili, dopuštaju tek preporuku o području
u kojemu je dobro je tražiti konačan izbor koji ovisi o osobnoj preferenciji osobe koja i ovdje
ostaje subjektom procesa savjetovanja.
 Savjetovališni radnik mogao bi biti dobar naziv kao što je u engleskom „family
worker“ (obiteljski radnik) na primjer, ali je dugačak kao i „stručnjak – savjetnik“ i
neuobičajen u našem jeziku. Osim toga, može se odnositi na sve one koji bilo što rade u
savjetovalištu.
Savjetovatelj, savjetovateljica u našem jeziku dobro mogu poslužiti ovoj svrsi u oba
spola i najbolje reprezentiraju željeni sadržaj. Ne asociraju na neke druge uloge jer je ovaj
oblik riječi na svoj način nov u našem govornom jeziku i nema još strogo utvrđen semantički
prostor; asocira prvenstveno na izvorno značenje – traženje optimalnog rješenja za problem
koji čovjek ima razgovorom, tako da se osoba posavjetuje s odgovarajućim stručnjakom –
„savjetovateljem“.
Svaki savjetovatelj, želi li uspješno i u skladu s općom i etikom svoje osnovne
profesije (psihologije, socijalnog rada, medicine, pedagogije), primjenjivati ovu metodu,
treba proći odgovarajuću specifičnu edukaciju. Sam proces edukacije moguće je podijeliti u
četiri osnovna stupnja:
a) teorijska priprema,
b) rad na sebi,
c) vježbanje vještina neophodnih za vođenje procesa savjetovanja,
d) primjena usvojenih vještina uz stalno praćenje i pomoć supervizora u razvoju
osobnih sposobnosti, stečenih vještina i znanja s odgovarajućeg područja.

Teorijska priprema
Teorijska priprema sastoji se u svladavanju brojnih područja koja obuhvaća pojam
psihosocijalnog rada, psihologije, psihopatologije, caseworka, problem solving procesa,
psihoterapije i brojnih drugih područja koja na bilo koji način korespondiraju s ovim oblikom
pružanja pomoći u sferi razumijevanja problema i pojava ili postupaka za njihovo
razrješavanje i naravno - savjetovanja. Radi toga je dobro da se edukacija provodi u okviru ili
nakon provedenog visokoškolskog obrazovanja iz odgovarajućeg područja. Na našem jeziku
objavljeno je malo radova i knjiga iz područja savjetovanja, ali ipak dovoljno za dobivanje
bitnih informacija vezanih uz Rogersovo nedirektivno savjetovanje ili, kako on to zove,
klijentom vođenu terapiju ili savjetovanja. No tu je vrlo opsežna literatura iz drugih
navedenih područja pa je u našim uvjetima nezamislivo stručno bavljenje ovom vrstom
pružanja pomoći bez odgovarajućeg dodiplomskog obrazovanja. Istina, zadnjih desetljeća u
svijetu i kod nas snažno se razvila mreža savjetovališta u okviru raznih nevladinih
organizacija (ženski pokreti, SOS, plavi, zeleni telefoni itd) usmjerenih na pružanje pomoći
određenim kategorijama stanovništva u kojima aktivisti – laici uspješno pružaju jedni
drugima pomoć u rješavanju problema s kojima i sami imaju vrlo živa iskustva. No taj oblik
pomoći koji podsjeća na savjetovanje, jer podrazumijeva i sadrži neke njegove elemente, nije
stručno, profesionalno vođeno savjetovanje i tolerira niz ograničenja koja se u profesionalno
vođenom savjetovanju nikako ne mogu prihvatiti. Tu se prije može govoriti o prijateljskom
solidariziranju, podršci i pomoći u nevolji sa svim onim elementima naklonosti, „držanja
strane“ i složnog „suprotstavljanja neprijatelju“, ma tko god on i kakve god provenijencije
bio. Ovaj oblik pružanja pomoći ne ostaje bez pozitivnih rezultata, ali ga prije treba
promatrati kao vrstu samopomoći osoba koje imaju slična iskustva s nekim problemima u
individualnom ili grupnom obliku nego kao stručno provedeno savjetovanje.
Konačno se može zaključiti da u pripremi budućih savjetovatelja posebno velik značaj
ima poznavanje ogromnog korpusa spoznaja vezanih za psihičko funkcioniranje čovjeka,
njegovo mentalno zdravlje i odstupanja od takvog stanja, ovisnosti, obiteljske dinamike,
interakcija među ljudima uopće i mnogobrojnih činitelja jasne i nejasne, pozitivno i
negativno orijentirane komunikacije, kompleksnosti motivacije, obrana i otpora, transfernih
relacija itd. Sve je to važno koliko i sama teorija metode savjetovanja.

Rad na sebi
Već je dovoljno rečeno o kvalitetama koje profesionalni savjetnik treba posjedovati
kako bi mogao odgovoriti zahtjevima koje ova uloga pred njega postavlja. Teško da svaki
učenik, pa ni veliki dio njih, posjeduje sve navedene osobine, pa je potrebno tijekom
školovanja provoditi intenzivnije samoupoznavanje te odrediti njihov repertoar i opseg
zastupljenosti, a zatim raditi na njihovom razvijanju do razine najbliže optimalnoj mjeri. Rad
na sebi, dakle, podrazumijeva najprije što potpunije upoznavanje sebe, vlastitih osobina,
percepcije, motivacijskog kompleksa i ponašanja općenito, a potom smanjenje ili kontrolu
nepoželjnih osobina i jačanje poželjnih na optimalnu razinu.
Upoznavanje vlastitih osobina prvenstveno se odnosi na poznavanje sebe kao ličnosti,
svojih sposobnosti, načina na koji se reagira u određenim situacijama, samopercepcije kao
temelja na kojem se temelji osobna spoznaja o vlastitim reakcijama, intervencijama, vlastitoj
razini tolerancije, usmjerenosti ili nedirektivnosti, svoje težnje, gradi se empatija, spontanost
i specifičnosti koje daju osnovni ton odnosima s drugim ljudima (optimizam-pesimizam,
aktivnost, smisao za humor i dr.), njihovi obrambeni mehanizmi i njihovo funkcioniranje. U
obrazovanju budućih savjetnika proces samospoznaje je izuzetno važan i treba mu posvetiti
odgovarajuću pažnju.
Intervju i njegova primjena

Intervju se najčešće definira kao oblik komunikacije u kojem dvije ili više osoba
sudjeluju u verbalnoj i neverbalnoj interakciji usmjerenoj prema unaprijed definiranom cilju.
Kako je njegova primjena općeprihvaćena, koristi se u velikom broju znanstvenih i
primijenjenih područja ljudske djelatnosti. Kako bi se dobio temeljit uvid u širinu i oblike
njezine primjene, dobro je analizirati sljedeću podjelu, koja kao i sve druge podjele ima svoje
nedostatke, ali omogućuje sustavnu i sveobuhvatnu analizu ove metode. Prema kriteriju svrhe
korištenja, moguće je izdvojiti intervju kao instrument za:
a) prikupljanje podataka (istraživački)
b) procjenu sposobnosti i osobina ličnosti (dijagnostički)
c) provođenje terapije (pomažući)

Istraživački intervjui se u pravilu provode s velikim brojem subjekata koji predstavljaju

određenu populaciju ili s ograničenim brojem istaknutih osoba u lokalnoj zajednici,
primjerice, koji imaju ulogu tzv. „indikatora“. Njegova primjena mora biti standardizirana i
ispunjavati točno i unaprijed određene uvjete. Tako dobiveni podaci bit će znanstveno
obrađeni, interpretirani i objavljeni kako bi bili dostupni cijeloj znanstvenoj javnosti i korisni
praktičarima u pokretanju i provedbi odgovarajućih akcija i programa.

Dijagnostičkim intervjuom dobivaju se određeni podaci o određenoj skupini osoba,

obitelji ili pojedincu kako bi se stekli uvid u pojedine aspekte ili njihovo cjelokupno
funkcioniranje, osobine, potrebe i motive. Ti će se podaci koristiti u odabiru zanimanja,
zdravstvenoj dijagnostici i odabiru načina intervencije u svrhu sprječavanja ili suzbijanja
određenih pojava ili problema.

Pomažući intervju se primjenjuje u onim prilikama kada bi komunikacija s određenom

osobom ili grupom osoba trebala rezultirati pozitivnim učincima na njihovo funkcioniranje,
proživljavanje određenih spornih situacija ili problema. Ovdje je moguće izdvojiti trijažni,
ventilacijski, površinski, dubinski, prvi, au nastavku procesa savjetovanja ili terapije obavljen
razgovor. Prema strukturi kolegija, intervjui se mogu svrstati u sljedeće skupine:
a) strukturirani
 b) polustrukturirani
c) slobodni

- Strukturirani intervju je strogo definiran u svim aspektima prijave. Svi ispitanici

dobivaju ista i potpuno identično formulirana pitanja istim redoslijedom i po mogućnosti pod
istim uvjetima.

- Polustrukturirani intervju karakteriziraju unaprijed određena područja na koja se

odnose pitanja koja ne moraju biti uvijek jednako formulirana i postavljena istim
redoslijedom, već se ispitivač prilagođava ispitaniku.

- Slobodni intervju ima unaprijed definiran cilj, a put do njega prepušten je izboru
ispitivača koji se na taj način može u potpunosti prilagoditi potrebama sugovornika, trenutnu
situaciju i sadržaj koji sugovornik proizvodi.

Prema kriteriju broja ispitanika moguće je izdvojiti individualne, partnerske, obiteljske i

grupne intervjue. Također se može govoriti o intervjuu koji je obavljen:
 neposredno, licem u lice i
 posredno korištenjem različitih pomoćnih sredstava komunikacije (telefon, radio
veza, televizijska tehnika, telegraf ili drugi oblici dopisivanja).

Najčešće se koristi intervju "licem u lice", jer je moguće ostvariti najkvalitetniju verbalnu
i neverbalnu komunikaciju, čime se osiguravaju optimalni rezultati njegove provedbe.
Neizravni intervjui sve su češći jer se usavršavaju tehnička sredstva koja omogućuju
komunikaciju u onim prilikama kada to uvjeti ili stanje sugovornika ne dopuštaju.
Međusobna udaljenost aktera odavno je prevladana uporabom telefona, radija, a u pojedinim
područjima ljudskog djelovanja i televizijske tehnologije. Danas je telefon najčešći način
vođenja intervjua na daljinu, dok se tehnika pisanja najrjeđe koristi. Najčešće se koristi u
izravnoj komunikaciji s osobama koje imaju problema sa sluhom i/ili govorom (gluhonijemi),
kada jedan ili oba glumca nisu ovladali odgovarajućom tehnikom, kao što je npr. tipkanje.
Savjetovališni intervju je realizacija suradničko-pomoćnog pristupa osobi opterećenoj
problemima koje trenutno ne može sama riješiti. Obojen je emocijama prihvaćanja i
karakteriziran naporima usmjerenim na uspostavljanje tople terapijske atmosfere pune
povjerenja i sigurnosti te pozitivnog transfernog odnosa uz korištenje verbalne i neverbalne
komunikacije. Sastavni je dio konzultacijskog procesa, njegov osnovni element i tehnika
vođenja samog procesa kroz cijeli njegov tijek istovremeno. Svaki intervju u savjetodavnom
procesu također je svojevrsna zasebna cjelina i treba ga voditi prema određenom općem
obrascu kako bi se osigurao logičan tijek i optimalan uspjeh.
Ovaj općeniti tijek faza intervjua lako je modificirati i prilagoditi posebnim potrebama
određene osobe, problemu, fazi savjetodavnog procesa i kontekstu, a može se prikazati na
sljedeći način i u općem uobičajenom obliku:
1. Postavljanje pitanja općeg tipa koji će omogućiti uspostavljanje komunikacije i
međusobnog upoznavanja savjetnika i subjekta savjetovanja;
2. Lociranje bitnih sadržaja vezanih uz osnovni problem;
3. Ispitivanje (eksploracija) kompleksa bitnih sadržaja vezanih uz problem;
4. Otkrivanje, definiranje i ispitivanje specifičnih (referentnih) točaka koje predstavljaju
bit problema;
5. Povratak na aktualne sadržaje kroz objašnjenje njihovih pozitivnih strana;
6. Završetak razgovora, ali najčešće ne i proces pružanja pomoći i odnosa s ponudom
podrške u budućnosti.

Ovaj opći obrazac treba, kao što je već spomenuto, shvatiti uvjetno u punom smislu te
riječi, jer će pojedini intervjui značajno odstupati ovisno o fazi procesa u kojoj se provode,
transfernom odnosu, broju i sastavu osoba s kim se provode i vrstu problema.
U tijeku provođenja savjetodavnog razgovora najčešće teme bit će:
 razlog dolaska,
 problemi koji zaokupljaju osobu,
 predmet procesa,
 manifestacije tih problema,
 mogući uzroci njihova nastanka, održavanja i tijeka,
 emocije vezane uz problem,
 osnovne relacije koje "škripe",
 doživljaj sebe, okoline i pozadine.

Vidljivo je da su neke od ovih tema usmjerene na uspostavljanje osnovnog kontakta,

neke na lociranje problema, njihove manifestacije ili uzroke, dodatne čimbenike nastanka,
održavanja ili napretka, a neke na okolne čimbenike, komunikaciju i percepciju trenutne
situacije.
Prilikom provođenja intervjua potrebno je imati na umu važnost dobro uspostavljene i
učinkovite komunikacije te stalno voditi računa o mogućim ograničavajućim čimbenicima i
preprekama u procesu savjetovanja. Među preprekama koje mogu imati nepovoljne
posljedice na tijek i kvalitetu intervjua najčešće se spominju:
 ravnodušnost sugovornika,
 nedostatak aktivne pažnje,
 prekidanje,
 davanje savjeta i "naučavanje reda"
 isticanje sebe i svojih sposobnosti.

Sve ove prepreke dobroj komunikaciji vrijede i za druge vrste intervjua, au procesu
savjetovanja mogu biti presudne te su stoga kontraindicirane.
 Ravnodušnost prema ispitaniku, ovdje subjektu savjetodavnog procesa, prva je
i osnovna kočnica jer znači potpuno nerazumijevanje i nedostatak empatije
prema osobi i problemima koje ona ima, a koji joj onemogućuju sve ono što
nazivamo normalnim životom. Njime savjetovatelj poručuje ispitaniku da ga
njegovi problemi, patnje i potrebe uopće ne zanimaju, što će on vrlo brzo
shvatiti, najčešće prvo na emocionalnoj, a potom i na kognitivnoj razini. Kad
shvati da je po tko zna koji put otpisan, ali sada i od stručnjaka, subjekt
savjetodavnog procesa izaći će iz odnosa u kojem ga je „kompetentna osoba
proglasila „izgubljenim slučajem“ i „čistim ekscesom i stvarno više nema
smisla pokušavati.
 Aktivna pažnja jedan je od znakova po kojima ispitanik zna da ga ispitivač
sluša. Čini ga sigurnim u njegovim nastojanjima da istraži i objasni problem i
njegove uzroke, potiče ga i podupire jer predstavlja i poruku u smislu: „Nisi
sam. Uz tebe sam, razumijem te i želim pomoći u mjeri u kojoj Vi želite!“ i
„Dobro si! Vrijedan si pažnje i ako budemo radili zajedno, naći ćeš način da
pokažeš svoju vrijednost i tamo gdje do sada nisi uspio!“. Izostanak takvih
poruka, a pogotovo slanje suprotnih, značit će da osoba u savjetovalištu nije
bitna savjetniku ili da je opet otpisana i da ne može očekivati solidarnost, a
kamoli potporu za svoj trud. Subjekt koji je tako osuđen na samoću i
 bespomoćnost potpuno će se slomiti pod problemima ili će potražiti podršku
negdje drugdje. U svakom slučaju, to znači gubitak za obje strane stručnjaka,
čiji je profesionalni identitet time doveden u pitanje, i neuspješnog subjekta
savjetovanja koji je ponovno ostavljen, ali sada i napušten od strane stručnjaka
čija je nerealizirana pomoć bila njegova Posljednja nada.
 Prekidanje ispitanika tijekom izlaganja znak je nepoznavanja pravila
uspostavljanja i održavanja dobre komunikacije sa subjektom savjetovanja i,
konačno, lošeg odgoja. To znači: „Ti mi zapravo uopće nisi bitan. Mene kao
stručnjaka zanima problem koji ću ja riješiti, a ti si toliko nesposoban brinuti
se za sebe, dapače, ti si čisti višak!“. Nije potrebno dokazivati da takve poruke
ne pridonose partnerstvu ni u jednom, a pogotovo u tako suptilnom odnosu
kao što je savjetodavni. No, prekidi u savjetovanju, kao i u raznim oblicima
psihoterapije, imaju niz drugih nepovoljnih učinaka, poput gubitka „niti“ u
izlaganju, što ozbiljno narušava kontinuitet i često „zatvara neka vrata“ koja
nikada nisu bila otvoren do tada, čak ni nakon što je „stručnjak“ tako
„taktično“ opalio subjekta po nosu, neće to ponoviti, barem ne istom
konzultantu.
 Davanje savjeta nije savjetovanje u smislu Rogersove metode koja osnažuje
osobu s poteškoćama da sama prevlada probleme s kojima se suočava.
Davanje savjeta podrazumijeva odnos između visokovrijedne i kompetentne
osobe s jedne strane i potpuno nekompetentne osobe s druge strane, a to
svakako nije odnos koji krasi savjetovanje kao metodu pružanja pomoći
samopomoći. Još manje u taj kontekst pripada vođenje, davanje „recepata“,
učenje redu i slične intervencije. Savjetnik se toga treba kloniti, ma koliko
njegovom egu bilo stalo do toga da on „zna što mu je činiti“ za razliku od tog
„jada“ koji „nema pojma“ što bi sam sa sobom. Stručnjak mora znati da je
elemente problema i njegovo rješenje puno lakše sagledati sa strane, s ruba,
kada nismo osobno uključeni, emocionalno i egzistencijalno zaokupljeni
njime. Sasvim drugačija je situacija kod subjekata opterećenih problemom.
Umješnost i stručnost savjetnika je pomoći mu pronaći uzroke svoje
neučinkovitosti, sagledati bit problema, naći način da ga prevlada i zapravo
vlastitim snagama to i postigne, te tako osnažen da odabere vlastiti put –
zemlju. ili more, kompetentno i samostalno.
  Nuđenje svojih iskustava, a posebno isticanje sebe i svojih sposobnosti u
procesu savjetovanja, ne samo da je neprimjereno, već može imati i učinak
opisivanja (obezvrjeđenja) Vas. Samo nuđenje vlastitih iskustava, posebice u
obrazovnom procesu, nije kontraindicirano ako je dobro „dozirano“ i
uklopljeno u kontekst, ali u savjetovanju može imati suprotan učinak.
Stručnjak svakako zna da reakcije u određenim situacijama, posebice kriznim,
ne ovise toliko o racionalnoj procjeni koliko o emocionalnom odgovoru koji
se ne može kontrolirati. Posljedica je brojnih subjektivnih čimbenika koji su
toliko različiti od osobe do osobe da je svako izjednačavanje, osim na
površnoj, općoj razini, pogrešno. Često se u ovom slučaju zaboravlja često
ponavljana tvrdnja da svatko ima pravo na svoje emocije, a onda se iz
vlastitog iskustva, strukture ličnosti i emocija nude rješenja za sasvim drugi
kontekst.

Psihodinamski pristup

Psihoanaliza je prvi cjeloviti teorijski sustav u proučavanju, shvaćanju i

razumijevanju čovjeka, njegove prirode-psihologije ličnosti. Izrastao je iz Freudovih
iskustvom stečenih spoznaja o psihičkom funkcioniranju čovjeka.
Klasični analitički pristup prvi je na specifičnoj teoriji temeljen pristup u socijalnom
radu. Zasniva se na izvornim Freudovim spoznajama integriranim i razrađenim u
psihoanalitičkom pristupu čovjeku, konceptu koji i u ovom području ljudskog djelovanja
omogućava uspostavu stručnih normi u pristupanju pružanju pomoći osobama u stanju
psihosocijalne potrebe. Psihoanaliza kako ju je shvaćao njezin tvorac, predstavlja terapijski
postupak kojim se osvješćuju nesvjesni sadržaji vezani za različite poremećaje i njihove
simptome. Psihoanaliza taj proces osniva na specifičnom odnosu između terapeuta i
pacijenta, korisnika, koji je otkrio i nazvao „transferom“, sam njen otac.
Moguće je izdvojiti tri najvažnija djela psihoanalitičke teorije:
 teoriju o psihopatologiji i na njoj građenu psihoterapiju (početak spoznajnog
puta);
 teoriju o razvoju čovjeka kao jedinke (upoznavanja puteva stvaranja osobnosti);
 teoriju ličnosti (osnove razumijevanja strukture i funkcioniranja ličnosti).
Psihodinamsko savjetovanje
Specifičan je oblik pomoći osobama u okviru psihosocijalnog rada. U njemu nakon ili
usporedo s uspostavljanjem pozitivnog transfernog odnosa, koriste se konfrontacije,
klasifikacija i interpretacija kako bi se korisniku pomoglo naći put prema realitetu i učvrstiti
ga, upravo njemu svojstvenom, zdravom odnosu prema sebi i okolini, prvenstveno bližnjima,
članovima obitelji, a onda prijateljima, osobama iz radne sredine, lokalne zajednice i društva
uopće.
Konfrontacija u savjetovanju
Konfrontacija u savjetovanju predstavlja suočavanje subjekta odgovarajućeg procesa s
realitetom ili nekim njegovim osobnim, više ili manje nesvjesnim reakcijama, ponašanjem,
ali i odnosom prema sebi i drugima. U psihodinamskom savjetovanju konfrontacija se
najčešće koristi pri radu na otporima – ponekad kao metoda izbora na njihovo razrješavanje,
a ponekad kao priprema za najvažniju tehniku, već spomenutu interpretaciju.

Klarifikacija
Klarifikacija može slijediti konfrontaciju kako bi se subjektu pomoglo da je lakše
prihvati i razumje relacije koje mu ona tako neposredno i bez ikakve rezerve predočava, da je
korisnik može doživjeti kao puko nametanje. Klarifikacija može prethoditi interpretaciji i kao
svojstvena priprema kako bi osoba lakše mogla doći do uvida.

Interpretacija
Interpretacija predstavlja posebnu tehniku koja služi objašnjavanju i približavanju korisniku
savjetovanja nedostupnih ili nerazumljivih sadržaja koji proizlaze iz objektivnog transferno –
kontratransfernog odnosa. Tako se tijekom transfera osobama interpretiraju različite situacije
koje su značajne za savjetovališni proces i proces u psihodinamskoj terapiji:
 Manifestacije subjektivnog transfernog odnosa prema savjetovatelju i njegovoj
povezanosti s nekim ranim korisnikovim odnosom prema bliskim članovima
obitelji, najčešće roditeljima - u psihodinamskoj teoriji se to naziva objektivnim
odnosima;
 Omaške koje otkrivaju niz potisnutih želja, doživljaja i odnosa prema različitim
situacijama, osobama ili samim sebi.
Kritika psihodinamskog savjetovanja
Između ostalih kritika izdvaja se ona koja se odnosi na njenu znanstvenost. U tom
području osobito su glasne kritike pobornika matematičko – fizikalnog pristupa. Sljedeći
prigovor odnosi se na samu teoriju ličnosti, posebno na njezin dio nesvjesnog koji je bilo
nemoguće znanstveno pratiti i dokazati. Puno prigovora je upućivano i zbog vođenja osoba u
izuzetno duboke regrese da bi ih se potom, nakon razrješenja fiksacije na određenoj razini
psihoseksualnog razvoja vraćalo na aktualnu, odnosno željenu razinu zrelosti što je vrlo
složen proces sa upitnim rezultatom. Zatim imamo trajanje procesa razrješavanja problema i
postizanja potrebnih promjena koji je izuzetno dug, za što kritičari ovog pristupa vrlo
otvoreno govore kako psihoterapija koja traje tri ili čak pet godina danas nije prihvatljiva.

Transakcijsko - analitičko ili „TA“ savjetovanje

Ovaj psihoterapijski pravac jeda je od novih psihoterapijskih pravaca. Pomoću transakcijske

analize Enric Berne (1910-1970) je izgradio vlastiti sustav koji nije samo autentični terapijski
pristup nego i filozofija, svjetonazor i teorija ličnosti. Kao terapijski pristup razvila se vrlo
brzo u čijem se krilu razvio čitav niz pravaca kao što su Cathexis model psihoterapije
Gouldenovih, Body Script model, dinamska TA, sustavna TA, Redecision pravac,
hipnoterapijski model u TA, a u okviru psihijatrije spominje se i farmakoterapijska TA.
Kao filozofija ili svjetonazor TA u osnovi je humanistički, pozitivno orijentirani
pristup. Bazični stav je da je svaki čovjek „u redu“ („OK“), da je jednako vrijedan kao i ostali
ljudi te da u skladu s tim zaslužuje punu pažnju, priznanje svoje vrijednosti, poštovanje i
ljubav, a u koliko su ga okolnosti dovele do toga da to više nije „OK“, treba ga u ono izvorno
stanje ponovo vratiti. U međuvremenu, bez obzira na sve u njemu treba promatrati ono što je
pozitivno i s njim komunicirati u svjetlu i skladu s onim što je kod njega dobro, pažnje
vrijedno, „OK“, neprekidno mu davati do znanja kako nije običan i uvijek ima priliku
prihvatiti ruku koja mu ostaje stalno pružena.
Kao teorija ličnosti TA se temelji na komunikacijsko-kibernetskoj i
konstruktivističkoj epistemologiji. Komunikacijska osnova teorije TA daje i odrednice
razvoja intrapsihičkih komponenti ličnosti kao i njenog sudjelovanja u interpersonalnoj,
dijadnoj i grupnoj dinamici. U skladu s tim i terapija se tumači kao proces pozitivnog
mijenjanja čovjeka kroz interakciju korisnika i savjetovatelja ili psihoterapeuta, ovisno o
tome koji proces se vodi. Kad se provodi transakcijsko analitički orijentirana terapija u
skupini, interakcija dobiva još jednu, grupnu, dimenziju koja cjelokupnom procesu daje na
dinamici, širini i razgranatost. Berne u TA donosi vlastiti koncept ličnosti koji se od
psihoanalitičkog razlikuje između ostaloga i po tome što je umjesto EGA, SUPER EGA I
IDA ponuđena struktura ličnosti u kojoj su isto tako tri osnovna dijela, takozvana ego stanja:
roditelj, odrasli i dijete, svaki sa svojim specifičnostima. Ego stanja su temeljna koncepcija
teorije transakcijske analize. Ona su "dosljedni i cjeloviti sustavi misli i osjećaja koji se
očituju kroz određene oblike ponašanja. To znači da svako Ego stanje sadrži misli i osjećaje
na osnovi kojih se određuju akcije, djelovanje i ponašanje, ali su osjećaji, mišljenja i
djelovanja potpuno različiti i različite kvalitete" (Žanko, 1999, str. 67). Zdrave, prilagođene i
uravnotežene ličnosti imaju jasno odvojena ta tri različita ego stanja koja su ujedno i tri
načina organizacije osjećaja, mišljenja, vrijednosti i vjerovanja

Struktura ličnosti - Ego stanja

Svako ljudsko biće posjeduje potencijale za cjelovit razvoj i pun životni potencijal, a
da bi se ti potencijali realizirali, potreban je poticaj - stroke. Koje će sve mogućnosti neka
osoba ostvariti, a koje ne, ovisi o vanjskim utjecajima, prvenstveno roditelja i uže okoline,
socijalne mreže, ali i cjelokupne lokalne zajednice. Ovisno prvenstveno o ranim, a onda i
kasnijim porukama, koje dolaze od prvih autoriteta i ideala, roditelja, iz primame obitelji i
socijalne mreže, gradi se ličnost sa specifičnim definicijama organizacije osjećaja, mišljenja i
socijalnog funkcioniranja sadržanim u ego stanjima.

Ego stanje roditelj

Ovo ego stanje osnova je kvalitete ličnosti svake osobe i sadrži: osjećaje, misli,
rasuđivanja i prosudbe, kvalitete od roditelja prenesenih, usvojenih i pohranjenih osobina
ličnosti svake pojedine osobe. Sve to što je usvojeno zahvaljujući ranim porukama i
„preslikano“ imitacijom ili modeliranjem osjeća se i doživljava kao svoje vlastito, osobno
iskustvo, a ne odvaja kao od drugih posuđeno, preuzeto, tuđe. Ovo je ego stanje odgovorno
za davanje prosudbi o ponašanju i djelovanju osobe, moralni sudac za sve što se čini I misli.
Razlikuju se dvije vrste ego stanja roditelja ili dvije mogućnosti davanja prosudbi kritički i
njegujući roditelj. Kritički roditelj je strog. Precizno važe, mjeri i odmjerava sve što se
misli, kaže ili učini, kontrolira i određuje što je dobro, a što loše, što se smije a što ne, što
valja a što ne valja činiti, raditi, misliti pa i osjećati. Strog je i preslikava funkciju i djelovanje
stvarnih roditelja osobe kojoj pripada. Njegujući roditelj je blag, brine za integritet osobe i
podržava ju u svakoj situaciji dajući joj uvijek novu mogućnost, izlaz iz slijepe ulice, nadu.
Ego stanje Odrasli
Ovo ego stanje predstavlja neutralnu instancu ličnosti i ima uvid u osobni unutarnji i u
vanjski svijet. Ono određuje što i kako treba činiti jer su u njemu pohranjena znanja, vještine i
načini obavljanja najrazličitijih poslova. Sve što neka osoba zna i može sadržano je u njemu i
iz njega dolazi pa je to važan dio cjelokupne ličnosti i njezinog održanja u biološkom,
socijalnom i psihološkom smislu.

Ego stanje Dijete

To je najzanimljiviji dio ličnosti koji se stvara od naših doživljaja koje smo ugradili u
sebe, od osobnog tumačenja i shvaćanja onoga što drugi rade, misle i osjećaju, od osobnih
osjećaja i reakcija na sve to. To je razigrani, kreativni dio ličnosti, koji daje pečat osobnosti,
ali koji i stvara zabavljajući se i zabavlja sebe i druge. Ego stanje dijete ima, kao i roditelj,
dvije osnovne mogućnosti funkcioniranja: kao adaptirano i kao slobodno dijete. Adaptirano
dijete je usvojilo sve roditeljske poruke. Ono se ponaša, čini, misli i osjeća onako "kako je
dobro". Ta adaptiranost može ići do toga da poslušnost preraste u podložnost i servilnost
kontroliranost u sputanost, a briga za druge u plašljivost pred drugima, prvenstveno
autoritetima. Slobodno dijete je nesputano, otvoreno, iskreno, maštovito i kreativno i
predstavlja pravu autentičnu i autohtonu, odgojem neizmijenjenu ličnost.

Transakcija, razmjena - komunikacija

Transakcijska analiza je usmjerena na analizu komunikacija između ljudi, dviju ili
više osoba, upravo na transakcije po čemu je i dobila svoje ime. Transakcija je međusobna
razmjena različitih poruka među akterima, strokeova ili discounta. One predstavljaju
stimulanse koji se razmjenjuju između dviju ili više osoba, a prema viđenju transakcionalista
sastoje se od poticaja i odgovora na njih između specifičnih ego stanja sudionika transakcije.
Transakcijom dvije ili više osoba mogu razmjenjivati dodir, pažnju ili priznanje
postojanja.
Kada se dvije osobe nađu i stupe u komunikaciju, one razmijene određenu količinu i
vrstu dodira i pažnje (stroke) u jednoj situaciji, a odbacivanja i otpisivanja u drugoj, ovisno o
ranijim transakcijama i u skladu sa svojim aktualnim potrebama. Transakcija započinje
obraćanjem nekom ili nekima, a on/ona ili oni odgovore na primljenu poruku. Osoba koja
započinje komunikaciju šalje poticaj iz određenog ego stanja, a odgovor je reakcija (verbalna
ili neverbalna) koju šalje druga osoba iz jednog od tri ego stanja. Razmjena, transakcija je
ustvari komunikacija.
Transakcije mogu biti jednostavne, kad su uključena dva ego stanja, po jedno od
svakog pojedinog aktera u komunikaciji i složene, kad su uključena tri ili četiri ego stanja, po
dva ili više ego stanja svakog od aktera. Svaka osoba ima po tri ego stanja i još po dvije
mogućnosti u ego stanjima roditelj i dijete pa joj je time na raspolaganju veći broj različitih
mogućnosti razmjene u pogledu izbora ego stanja iz kojega će slati poruke ili odgovarati na
poticaj, ali i prema kojem ego stanju druge osobe će ih usmjeriti.
U transakcijskoj analizi definirane su tri vrste transakcija: komplementarne,
ukrižane i skrivene. One se mogu odvijati na dvije razine - socijalnoj i psihološkoj.
Socijalna razina odnosi se na ono što je rečeno, odnosno na ono što je svaki pojedini akter
čuo da su mu rekli ili na drugi način poručili. Psihološka ili skrivena razina odnosi se na ono
što je stvarno bila namjera poručiti. Nju je moguće prepoznati u tonu i načinu izražavanja,
izrazu lica, mimici, položaju tijela, gestama.

Komplementarne transakcije
Komplementarne ili usporedne transakcije su one transakcije u kojima su vektori
poticaja i odgovora usporedni, to znači da su u razmjenu uključena samo dva ego stanja, po
jedno od svake osobe i da su zadovoljena dva bitna uvjeta da bi transakcija bila
komplementarna. Prvi je uvjet da odgovor dolazi iz istog ego stanja u koje je bio upućen
poticaj te da povratna informacija bude usmjerena u isto ego stanje iz kojega je poticaj došao.
Kod komplementarnih transakcija komunikacija se odvija na socijalnoj razini.
Komplementarne transakcije uključuju samo dva ego-stanja koja se ne mijenjaju do kraja
komunikacije i zato su jednostavne
Ovakav tip transakcija čest je u roditelja. Ako su transakcije paralelne, odnosno
komplementarne, komunikacija između dvije osobe je jasna i može trajati vrlo dugo bez
ikakvih nesporazuma. Ako tijekom komunikacije između dviju osoba jedna od njih promijeni
ego-stanje iz kojega ili u koje šalje poruku komunikacija će postati složena, jer je broj
aktivnih ego-stanja veći od dva. Tada može doći i do ukrižanih transakcija.

Ukrižane transakcije
Ukrižane transakcije su transakcije u kojima
transakcijski vektori nisu paralelni ili u kojima osoba ne odgovara iz istog ego stanja u koje
joj je bila poslana poruka. Ukrižane transakcije mogu bit jednostavne i složene. U
jednostavnim transakcijama osoba iz jednog ego stanja šalje poticaj ili poruku drugoj osobi u
isto takvo ego stanje, a osoba kojoj je poruka poslana ne odgovara iz očekivanog ego stanja
pa se poticaj i odgovor križaju. Tako mogu nastati 72 kombinacije ukrižanih transakcija.
Kako su to vrlo složene transakcije, u njima je teško uvijek postići zadovoljavajuću
komunikaciju, pa može doći do nesporazuma i različitih drugih, ponekad i puno težih
problema. Stoga je ovakvu komunikaciju uputno nakratko prekinuti kako bi komunikacija
ponovo mogla postati komplementarnom.
Kod ukrižanih transakcija često dolazi do prekida u komunikaciji, koji se može
doživjeti kao neugoda, može izazvati ljutnju, agresiju i sukob. Da bi se komunikacija mogla
nastaviti jedan ili oba sudionika se trebaju prebaciti u drugo ego stanje.
Ako osoba koja je primila ukrižanu transakciju promijeni svoje ego stanje u ono u
koje ju je pozvao inicijator ukrižane transakcije, može se ponovno krenuti u komplementarne
razmjene poruka i nastaviti komunikaciju. Ukoliko to ne učini nijedan akter, transakcija će
dovesti do nesporazuma, sukoba ili nekog drugog nepoželjnog završetka.
U procesu savjetovanja ili terapiji kada se radi na promjenama mišljenja, ponašanja ili
odnosa planski i kontrolirano koriste se ukrižane transakcije. Time one dobivaju i novu,
pozitivnu ulogu i konotaciju.

Skrivene transakcije
U skrivenim transakcijama prenose se dvije poruke istodobno, a osnovna im je
značajka da nijedna nije jasno vidljiva. Obično je jedna poruka otvorena, jasna i očita, a
druga skrivena. Otvorena poruka je poslana na socijalnoj razini, a skrivena na psihološkoj.
Poruke koje se šalju na socijalnoj razini često idu iz ego stanja Odrasli u isto to stanje
primatelja poruke (O – O), a na psihološkoj razini ide poruka iz ego stanja Roditelj u ego
stanje Dijete (R – D) ili iz ego stanja Dijete u ego stanje Roditelj (D – R).
Na socijalnoj i psihološkoj razini poruke su ukrižane, a na socijalnoj i na psihološkoj
razini transakcije su usporedne. To znači da se osobe slažu i na socijalnoj i na psihološkoj
razini, ali se njihove psihološke i socijalne razine „ne slažu“. To se događa stoga što se ni kod
jedne osobe, ono što govori (socijalna razina) ne slaže s onim što poručuje mimikom, bojom
glasa, gestom ili položajem tijela (psihološka razina). U takvim transakcijama ključna su
barem tri ego stanja, a najčešće četiri, po dva sa svake strane.

Izbor ego stanja

 U komuniciranju dviju osoba, svaka od njih može slobodno izabrati iz kojeg će ego
stanja poslati poruku i iz kojeg će ego stanja odgovoriti na pošiljateljevu poruku, temeljeći
svoj izbor na vrsti strokea koji želi dati ili primiti, ili na tome što misli o sebi i o drugoj osobi,
odnosno što želi porukom postići.
To je i osnova djelovanja u transakcijsko analitičkom savjetovanju. Stručnim
korištenjem izbora ego stanja tijekom procesa savjetovanja radi se na promjenama percepcije,
stavova u odnosu na okolinu i sebe, osobe koja je korisnik ovog oblika pomoći, ponašanja i
odnosa prema, a onda i sa okolinom. Vještim izmjenama transakcija dovodi se osoba u
optimalnu životnu poziciju (Ja sam OK, ti si OK), poziciju zdravlja.

Životni skript
Skript ili scenarij ustvari predstavlja strategiju za koju se osoba odlučila najčešće u
djetinjstvu i smatra da je mora slijediti. Ona je najčešće nesvjesni životni plan. Skript se
stvara na osnovi ranih odluka koje dijete donosi na temelju iskustva sa svojim roditeljima,
odnosno ranih poruka koje mu oni ili njihovi surogati šalju od samog rođenja. U dobi do treće
godine donose se najvažnije odluke i one imaju najdalekosežniji utjecaj na osobu, njezin stav
prema sebi, bližnjima i svijetu uopće. Najveći broj odluka se donosi u dobi do šest, odnosno
sedam godina, a neke se utvrđuju ili korigiraju u doba adolescencije. Danas se drži da ni tu
nije kraj već da se životno važne odluke donose i kasnije, no za razvoj, rast i sazrijevanje
bitne izbore u životu, presudne za utvrđivanje životnog skripta, čini se do sedme godine.
Odrasle osobe koje se nalaze u skriptu, ponašaju se, osjećaju i misle u skladu s tim ranim
odlukama koje su usvojile u djetinjstvu.
Na temelju verbalnih i neverbalnih poruka koje roditelji i ostali značajni drugi
upućuju djeci, ona ne stvaraju samo svoj skript nego donose odluke na osnovi kojih stvaraju
definicije sebe, drugih i svijeta u cjelini. To su takozvane životne pozicije.

Osnovne životne pozicije

Četiri su osnovne životne pozicije (F. Ernst, prema Janković, 1997) i one pokazuju
kakav je odnos pojedine osobe prema sebi i drugima, svijetu uopće.

+- --
-+ ++
OK - koral
 Prva životna pozicija (+ -) prema podjeli F. Ernst zasniva se na stavu „JA sam OK, ti -
pa ni drugi - niste OK“, U ovoj poziciji osoba sebe doživljava pozitivno, a druge negativno.
Ovo je pozicija „vođ“, pobjednika, narcisoidna ali i šovinistička pozicija jer priznaje samo
sebe i one koji su s njom na istoj strani. U ekstremnim situacijama to je paranoidna pozicija i
navodi na odbacivanje drugih i svega što oni misle, govore, čine.
Druga životna pozicija demonstrira osnovni stav osobe koja ne cijeni ni sebe ni druge
(„- -“). Osnovni stav prema sebi i drugima predstavljen je izrazom „ja nisam OK, ti nisi OK“.
U ovoj poziciji osoba je izgubila vjeru u sebe i druge ljude. Osoba pokazuje shizoidno
ponašanje i u odnosu s njom težak je bilo kakav dogovor. Ona svu svoju energiju ulaže u
dokazivanje da se ništa ne može učiniti i promijeniti.
Treća životna pozicija („- +“) zasniva se na stavu „ja nisam OK, Ti jesi OK“. Osoba u
ovoj životnoj poziciji očito ima negativan stav prema sebi, najčešće zbog toga što je u
djetinjstvu primala negativne, otpisujuće rane poruke, a onda joj se to nastavilo događati i
kasnije. Ova životna pozicija izrazito je nepovoljna upravo za samu osobu koja se u njoj
nalazi i njezin ishod može biti tragičan, naravno za nju samu.
Četvrta životna pozicija („+ +“) može se predstaviti izrazom "Ja sam OK, Ti si OK".
To je pozicija prihvaćanja sebe i drugih, proizišla iz kvalitetnog roditeljskog odnosa prema
sebi, djetetu i svijetu i rezultira sigurnošću, kompetentnošću, kvalitetnim odnosima s drugim
osobama iz okruženja i sveukupno gledano mentalnim zdravljem. U toj se poziciji problemi
rješavaju na konstruktivan način. Očito je ovo poželjna pozicija kojoj teže svjesno ili
nesvjesno svi ljudi, ali svi ne uspijevaju naći put do nje, osobito ako su im roditelji umjesto
strokea slali discounte. Na savjetovatelju je da vodi korisnika prema ovoj životnoj poziciji i
tako mu omogući prevladavanje zastoja tijekom razvoja, promjenu životnih, najčešće ranih
odluka što su ga kroz neproduktivan životni skript dovele do neke od nepovoljnih životnih
pozicija koje odvode izvan područja zdravlja, socijalne prihvatljivosti i prilagođenosti i/ili
samoodbacivanja. Transakciono orijentiran savjetovatelj će zajedno s korisnikom utvrditi da
je savjetovanje završeno kada oboje sa sigurnošću budu mogli potvrditi da je subjekt
savjetovanja čvrsto ukotvljen u životnu poziciju zdravlja.
Cilj transakcijsko-analitički orijentiranog savjetovanja je stvaranje autonomne ličnosti
ili ponovno uspostavljanje i stavljanje u funkciju takve ličnosti, nakon što se prevladaju
zastoji i problemi jačanjem i oslobađanjem triju osnovnih potencijala: svjesnosti, spontanosti
i intimnosti. Transakcijskim savjetovanjem unapređuje se i pospješuje rast i razvoj osobe i
poboljšavaju njezini odnosi s drugim ljudima.
 Transakcijska analiza u savjetovanju pogodna je i za unapređenje odnosa roditelja i
djece; ona objašnjava što roditelji stvarno rade svojoj djeci (otpisuju ih, potiču, postavljaju im
zabrane, kontrazabrane, daju dozvole, za njih donose odluke i drugo), kako se ona formiraju s
tim ili usprkos tome i kako umjesto da postaju uspješna i zrela bivaju neuspješna i nezrela,
odnosno kako to Beme zorno predočuje „...Od svojih prinčeva i princeza prave žapce i žabe“.
No, transakciono savjetovanje omogućava prevladavanje nastalih problema, postizanje
pozitivnih ciljeva - kvalitetnog skripta, životne pozicije zdravlja i punog, kreativnog i
zadovoljnog življenja.

Kritika transakcijskog pristupa savjetovanju

Ovaj tip savjetovanja nudi jedan specifičan aspekt promatranja problema osoba i
skupina u interakciji s drugima i vrlo prikladne tehnike pristupanja problemima. On
istovremeno predstavlja filozofski odnos prema čovjeku i svijetu, poseban svjetonazor,
teoriju ličnosti i terapijski i savjetovališni pristup psihosocijalnim problemima. Prigovor
ovom pristupu najčešće je vezan za njegovu primjenu i izbor korisnika koji je, barem u
početku, bio dosta uzak i odnosio se na "elitni" dio populacije. Kritika je to koja je upućivana
i psihodinamskom pristupu za koji se govorilo da se primjenjuje takozvanoj YAVIS skupini
korisnika koji su mladi (young), privlačni (atractive), elokventni (verbal), inteligentni
(inteligent) i profinjeni (sophisticated). No tijekom sada već relativno dugog razvoja TA se
okušala na različitim područjima i pokazala da nije pristup pogodan samo za one „kojima
terapija i nije potrebna“, odnosno one koji mogu svoje probleme riješiti i sami, samo ako to
odluče.
Transakcijsko-analitički pristup omogućava promatranje osobe, obitelji ili neke druge
skupine u problemu istovremeno na sve tri razine, iz više rakursa pa i razvojno. Nuđenjem
više teorija strukture ličnosti, transakcija, skripta, igara, transakciona analiza dala je veliki
doprinos u razumijevanju pojedinca i njegovih skupina, njihovog ponašanja i dinamike koja
to ponašanje generira. Nadalje, njezin tvorac E. Berne svojim otvorenim odnosima prema
kritici, razvoju i kreativnom interveniranju u cjelokupan sustav osigurao je njezin stalni
razvoj, brojne inovacije i stvaranje niza posebnih pristupa unutar jedinstvenog korpusa
transakcijske analize .

Terapijski ugovori
Psihoterapija i njoj srodni metode i tehnike pružanja pomoći i rada s ljudima,
tradicionalno ima određene karakteristike koje se unaprijed podrazumijevaju. Među njima je i
diskrecija kao osnovna pretpostavka i uvjet uspješnosti terapije koja je a priori osigurana
liječničkom etikom na općoj i Hipokratovom zakletvom na pojedinačnoj razini. Suvremeni,
mnogobrojni, novonikli terapijski pravci koje su razvili praktičari i teoretičari različitih
profesionalnih opredjeljenja, kako zbog svoje „mladosti“ tako i zbog toga što ih primjenjuju i
nemedicinski obrazovani stručnjaci, nisu kod korisnika bezuvjetno nailazili na puno
povjerenje. Nedostatak povjerenja, kao i pasivnost, autoagresivnost i niz drugih kočnica
razvoju terapijskog odnosa ozbiljna su prijetnja uspješnosti terapije. Iz tih i potpuno
koncepcijskih razloga u okviru nekih pravaca, behavior ponajprije (R. B. Stuart, 1969, C. J.
Sager, 1976) pa onda i transakcijskog i niza drugih, razvijena je tehnika terapijskog ugovora.
Ugovor može biti sačinjen i formalno sklopljen potpisivanjem pisanog teksta koji po jasno
određenim točkama obavezuje ugovorne strane, terapeuta i pacijenta, na određene aktivnosti
s određenom odgovornošću. Druga je mogućnost sklapanja ugovora usmenim dogovorom o
tome što će koja strana činiti kako bi se osigurali uvjeti uspješne terapije. to je moguće činiti
ponavljanjem točno određene formula ili tako da svaka strana ponudi najviše ili optimalno što
u okviru svog sudjelovanja može dati. Iz terapije ugovori su preneseni i u edukaciju, osobito
grupnu gdje je ponekad jednako teško osigurati neke bitne uvjete rada (diskreciju i s njom
vezano povjerenje, aktivitet svih članova, isključenje netrpeljivosti među nekim članovima i
sl).

Činitelji dobre komunikacije u nedirektivnom savjetovanju

U psihosocijalnom radu stručnjaci susreću osobe opterećene mnogobrojnim

problemima. Njihov odnos prema svijetu i sebi je negativan pa su preplavljeni negativnim
emocijama, napeti, često i agresivni te je uspostavljanje komunikacije s njima vrlo složen a
ponekad i naporan posao jednako kao i njezino održavanje. Da bi savjetovatelj u tome uspio,
a bez komunikacije nema ni savjetovanja, potrebno je uspostaviti takvu atmosferu u kojoj će
bilo koja osoba koja dođe zatražiti ovaj oblik pomoći biti sposobna slobodno razmijeniti
svoje doživljaje, osjećati se sigurnom, zaštićenom i rado slušanom da bi mogla iznijeti sve, pa
i najosobnije probleme.
Savjetovatelj mora osobi koja je došla u savjetovalište od prvog trenutka dati do
znanja i svakom svojom intervencijom uvijek ispočetka indirektno potvrđivati i učvršćivati
uvjerenje da je diskrecija osnovni zakon ovog odnosa i to bez iznimke. Osobne stvari
savjetovatelj smije iznositi izvan ovog odnosa tek u superviziji, što je u interesu subjekta
savjetovanja. Svako drugo iznošenje je zlouporaba povjerenja i ne dolazi u obzir. Zatim
osoba mora osjetiti da je, bez obzira na vrstu problema, dobrodošla, da je rado slušana i
bezrezervno prihvaćena sa svim što u taj odnos unosi. Kako s potpuno nepoznatom osobom
ostvariti tako kvalitetnu komunikaciju pitanje je koje se nameće samo po sebi. Odgovor nije
teško dati, ali sasvim sigurno nije jednostavno ispuniti sve uvjete koji to osiguravaju u jednoj
složenoj točno određenom cilju usmjerenoj komunikaciji s korisnikom savjetovanja. Ključni
uvjeti koji osiguravaju terapijsku atmosferu i takvu uspješnu komunikaciju su sljedeći:
 aktivno slušanje,
 empatija i emocionalna toplina,
 poštovanje,
 tolerancija,
 iskrenost – autentičnost,
 zainteresiranost,
 jasnoća poruka.
Broj uvjeta za postizanje dovoljno kvalitetnog odnosa s korisnikom i potrebne,
terapijske atmosfere, očito nije malen, ali to su i uvjeti realizacije kvalitetne komunikacije
uopće pa ih je potrebno osigurati i izvan tako strogo definiranog i zahtjevnog odnosa kao što
je savjetovanje u psihosocijalnom radu uopće.

Aktivno slušanje u savjetovanju

Aktivno slušanje je prvi preduvjet svake dobre i pogotovo uspješne komunikacije.
Kratkim i ciljanim pitanjima te stalnom praćenju verbalnih i neverbalnih poruka iznoseći svoj
problem, te će mu tako dati do znanja da je zainteresirana za njegov problem. Savjetovatelj je
taj koji se treba prilagođavati i mijenjati svoja pravila kako bi pomogao osobi u njezinom
problemu i prilagođavanju životnim uvjetima.

Empatija u nedirektivnom savjetovanju

Empatija se najčešće definira kao sposobnost razumijevanja osjećaja drugih i vraćanja
određenog emocionalnog odgovora. Ona je temelj svakoj neposrednoj komunikaciji među
ljudima. Ona je u savjetovanju nezaobilazna i iz razloga što osobe koje ga traže ulazu u takav
odnos višekratno odbacivane, neshvaćene i nepoštovane u svojim sredinama.
Stupanj empatičke komunikacije različit je u pojedinim odnosima i situacijama. u
savjetovateljskom odnosu njegov intenzitet ovisi o:
  strukturi ličnosti subjekta savjetovanja
 emocionalnom stanju osobe u procesu
 vrsti i težini problema s kojim je suočena
 fazi procesa savjetovanja
 empatičkom potencijalu savjetovanja
Emocionalno stanje osobe u tijeku procesa savjetovanja može oscilirati i stupanj
empatičke komunikacije mora pratiti te oscilacije kako bi subjekt stalno ima osjećaj da ga
savjetovatelj prati u njegovom emocionalnom doživljavanju emocionalnih kriza i da bi dobio
odgovarajući feedback i mogao prepoznati granice i slobodne prostore u okviru kojih je
poželjno tražiti odgovore na kritična pitanja.
Savjetovateljev emocionalni kapacitet je svakako limitirajući faktor u pogledu
korištenja empatičke komunikacije u procesu savjetovanja. Poznata konstatacija P. Brajše
„ono što nemamo ne možemo ni dati“ nigdje ne pristaje tako dobro kao ovdje. To je jedan od
razloga koji diktiraju selekciju u primjeni metode savjetovanja, ali ovaj put u odnosu na
ličnost savjetovatelja.
Različiti autori nude različite skale empatičke komunikacije prema kojima je moguće
vježbati i određivati određeni stupanj empatiranja u određenim realnim situacijama koje
donosi proces savjetovanja (Janković 1997):
0 - osjećaji osobe u savjetovanju nisu prihvaćeni,
1 - daje se pravo na emocije, ali nema stvarne brige za osobu koju ih nudi,
2 - daje se i društveno priznanje prava na emocije uz nedovoljnu brigu i
razumijevanje korisnika
3 - emocionalni odgovor pokazuje razumijevanje osjećaja korisnika
4 - odgovarajući emocionalni odgovor je usmjeren na dubinu , intenzitet i značenje
korisnikovih osjećaja
5 - emocionalni odgovor optimalno izražava razumijevanje i značenja kao i pozadine
sudionikovih osjećaja

Poštovanje u savjetovanju
Poštovanje drugoga uvjet je svakoga kvalitetnog međuljudskog donosa, a pogotovo
poštovanje subjekta savjetovanja. Ono je osnovni i neizostavni uvjet uspješne komunikacije s
osobom koja je zatražila ovaj oblik pomoći od stručnjaka. Glavni razlozi temeljeni su na
duboko humanim motivima. Prvi među njima je taj da je riječ o čovjeku, savjetovatelju
jednako vrijednom biću koje ima ista prava – na život, zdravlje, sreću i solidarnost drugih
ljudi baš kao i sam savjetovatelj. Drugi je taj što je to ljudsko biće u nevolji. Ono prolazi
teške trenutke svog života i trpi, često puta baš zbog tog nehumanog odnosa okoline,
ispaštajući tako svu njezinu patologiju, mračne porive ili pak nesebičnost i nerazumijevanje.
Noseći tako „križ“ umjesto svojih bližnjih osoba u nevolji trpi umjesto i zbog drugih, pa je
treba poštovati i kao svojevrsnog „iskupitelja“ koji tako „plaća za svoje bližnje“
osiguravajući njihovu ravnotežu svojom žrtvom, gubitkom ravnoteže tako važne za miran,
uspješan i sretan život. Treći je taj što je to osoba koja je sasvim sigurno doživjela već
mnogobrojna odbacivanja, poniženja i nerijetko podsmjehe drugih ljudi, ponekad i svojih
najbližih čiju ravnotežu osigurava svojim patnjama, pa će konačno odavanje dužnog
poštovanja biti mala satisfakcija za žrtvovanje. Savjetovateljevo poštovanje djelovat će na
kvalitetu autopercepcije, pojačat će samopoštovanje i presudno djelovati na jačanje osobnih
potencijala, jačanje motivacije i njezino održavanje na potrebnoj razini, a samim tim će i
izgledi za uspjeh intervencije biti značajno veći.

Tolerancija u procesu savjetovanja

Tolerancija je posebno važna u ovoj vrsti odnosa. Bez izuzetno visokog praga
tolerancije neadekvatnih izljeva emocija, agresije i raznih drugih negativnih pulzija u procesu
savjetovanja teško je ostvariti bazični savjetovališni odnos, a kamoli uspješno dovesti proces
savjetovanja do kraja. Ovu vrlinu savjetovatelj mora stalno razvijati. Kako su subjekti
savjetovanja prije nego što su stigli pred savjetovatelja imali brojna bolna iskustva, proživjeli
mnogo teških trenutaka, nepravdi, odbacivanja i poniženja jasno je da su puni negativnih
emocija. Da bi proces promjena uopće mogao započeti oni će oh se morati riješiti. Putevi
rješavanja su različiti. Ponekad su to depresivni izljevi osjećaja, ponekad u grču izbace
sekvence iz najtežih razdoblja života koje imaju više simboličko ili inicijalno nego stvarno
ventilacijsko značenje, a ponekad će to biti potreba za agresivnim izljevom dugo zadržavanih
emocija. Savjetovatelju je najteže u ovom zadnjem slučaju. Pri tome kao dobar profesionalac
nikako ne smije odgovoriti na isti način već treba omogućiti oslobađanje što većeg dijela tih
negativnih osjećaja. To u realitetu znači ne samo zabranu zaustavljanja takvog agresivnog
izljeva već i njegovo poticanje kako bi oslobađanje negativnih naboja bilo što potpunije i
iscrpnije.
Tolerantan odnos potrebno je zadržati tijekom izljeva negativnih emocija bez obzira
na koju stranu je usmjeren, pogotovo kada se to događa na samom početku savjetovanja. U
svakom slučaju, savjetovatelj zna da dopuštanjem temeljitog izbacivanja negativnih naboja,
pomaže smanjenju tenzija kod subjekta i time otvara prostor i za pozitivne osjećaje. Prerana
zabrana u vidu konfrontacije ili odbijanja slušanja subjektovog oslobađanja agresije odrazit
će se negativno tako što će:
 subjekt početi strogo kontrolirati svoju verbalizaciju problema, doživljaja,
fantazija i osjećaja pa savjetovatelj neće moći dobiti potreban uvid u
stvarno subjektovo doživljavanje problema, emocionalno stanje,
motivaciju, očekivanja i konačne ciljeve,
 zbog zabrane spontanog komuniciranja stvoriti otpor prema savjetovatelju
i savjetovanju kao mogućem putu u rješavanje problema,
 osoba biti nepovjerljiva prema savjetovatelju, tako da neće moći
uspostaviti terapijsku atmosferu i pozitivni transfer zbog čega nema ni
uspješnog savjetovanja.

Autentičnost u procesu savjetovanja

Autentičnost ili iskrenost je prvenstveno sposobnost ostvarenja kontakta sa samim
sobom, vlastitim unutrašnjim svijetom i prihvaćanja sebe. Prva razina je osobna i temelji se
na kongruentnosti osjećaja, iskustava i svijesti o tome, te prihvaćanja sebe. Osobna
autentičnost je osnova relacijskoj.
Relacijska autentičnost temelji se na tome JA – DRUGI. Karakterizira je:
 otvorenost,
 povjerenje,
 ozračje prostodušnosti,
 očita iskrenost,
 skidanje svih maski,
 prihvaćanje sebe i drugih onakvima kakvi jesu.
Autentičnost je pretpostavka svakom kvalitetnom odnosu sa i među ljudima.

Zainteresiranost u procesu savjetovanja

Zainteresiranost je nezaobilazan faktor svake uspješne komunikacije i svakoga i
najobičnijeg odnosa. Nema tog čovjeka koji će održavati razgovor u kojemu ga sugovornik
ne sluša ili ne pokazuje minimalnu dozu zanimanja za sadržaj i barem na način koji mu se taj
sadržaj nudi. Tijekom istraživanja problema važno je dakle ono što subjekt osjeća,
doživljava kao teret, što je muči, boli ili čini nesretnom.
 Ponekad se savjetovatelju može učiniti da je novi slučaj isti kao i stotine prije njega,
nezanimljiv, jednostavan u toj mjeri da je pravo čudo što ljudi zbog toga dolaze u
savjetovalište, riječju – dosadan. Svaki čovjek je svijet za sebe. On ima svoju povijest, svoju
biološku obitelj kao ishodište i svoje djetinjsko sa bezbroj naoko nevažnih događaja,
presudnih epizoda jedinstvenog procesa socijalizacije, formiranja upravo te određene,
jedinstvene osobe.
Pojavi li se osjećaj nezainteresiranosti ili čak otpora prema stalno novim problemima
korisnika savjetovališta kod inače kvalitetnog stručnjaka, bit će to znak zasićenosti nastale
tijekom dugotrajnog rada na visoko stresnim i negativnim emocijama nabijenim problemima
bez mogućnosti pražnjenja ili dijeljenja stresnih sadržaja sa supervizorom, suradnicima u
savjetovalištu ili timu ustanove. U tom slučaju treba se neko vrijeme udaljiti iz takvih
situacija i sa suradnicima proraditi osjećaje i sadržaje uz koje se vezuju i kojima je
imobiliziran najveći dio savjetovateljevih potencijala i resursa.

Jasnoća u procesu savjetovanja

Jasnoća je presudan faktor uspostavljanja komunikacije između dvije ili više osoba,
jednako kao i njezinog održavanja, uspješnog vođenja i ispunjavanja svrhe i samoga
uspostavljanja određenog kontakta. Poteškoće oko međusobnog razumijevanja aktera u
komunikaciji posljedica su više različitih činitelja koji su prema teoriji informacija vezani za
pošiljaoca poruke, sustav prijenosa i primatelja.
U okviru procesa savjetovanja najčešće će problemi nastati u vezi s izborom načina
slanja poruka ili kodiranja. Ovdje je to verbalna i neverbalna komunikacija. To znači da s
osobom u međusobnom odnosu, pa tako i procesu savjetovanja, možemo komunicirati
verbalno, riječima i neverbalno – bojom glasa, izrazom lica, gestom, položajem tijela, kao i
cjelokupnom dinamikom uključivanja u komunikaciju na oba „kanala“ – verbalnom i
neverbalnom.

Komunikacije u procesu savjetovanja

U procesu savjetovanja poruke među akterima mogu biti „kodirane“ na dva osnovna
načina – kao verbalne i kao neverbalne.
 Verbalne – su poruke kodirane kao riječi jezika kojim akteri inače komuniciraju,
najlakše i najbolje se razumiju pa se i najčešće koriste.
  Direktna verbalna komunikacija - je oblik verbalne interakcije u kojemu se jasno i
otvoreno iznose misli, osjećaji i stavovi tako da ih primatelj poruke može lakše
razumjeti.
 Indirektno verbalna komunikacija – ima zadatak više toga prikriti nego osvijetliti,
ponuditi ili jasno i direktno poručiti.
 Direktna neverbalna komunikacija – je za dobrog poznavatelja intervjuiranja,
savjetovanja i terapije jednako važna kao i verbalna.
 Indirektna neverbalna komunikacija – realizira se kao i direktna, putem tjelesni
reakcija, ali su znakovi tjelesni i fiziološke promjene, trenutne ili na duže vrijeme
skriveni.

Objektni odnosi – stvaranje karaktera

Kao i u pogledu mnogih drugih važnih spoznaja o psihičkom razvoju čovjeka, dugo se
robovalo zabludama vezanima za Freudovo doživljavanje utjecaja okoline. Pravo je čudo
koliko malo ljudi je pažljivo čitalo njegove rane radove pa su tako i njegovi kritičari
previdjeli da je od svojih prvih početaka razrade psihoanalitičke teorije objektne odnose.
doživljavao izuzetno važnima u cjelokupnom sustavu psihoseksualnog razvoja djeteta. Oni,
pak, koji su ga pažljivo čitali, vide u njegovim studijama uvažavanje socijalnih činitelja,
izvrsno prikazan položaj jedinke u njezinom socijalnom okruženju, važnost prvih objektnih
odnosa za razvoj djeteta I njegov budući život. Što će netko izabrati u bitnim relacijama od
emocionalne, prijateljske, partnersko-ljubavne do radne, ovisi umnogome o najranijim
objektnim odnosima s drugima.
Tip i kvaliteta ranih objektnih odnosa velikim dijelom ovise o razini razvoja djeteta i,
u skladu s tim, stupnju razvoja komunikacijskog aparata kojim dijete komunicira s ranim
objektima i gradi te odnose. Psihoanaliza kao teorija zastupa stav da se dijete rada bez ikakve
mogućnosti za komunikaciju sa svijetom, pa ni s primamim objektom ili objektima. Osjeti,
ugode i neugode su jedini most u komunikaciji jer je tek intervencijom vanjskih objekata
moguće neugodu zamijeniti ugodom.
Oralna faza jer rana faza psihoseksualnog razvoja u kojoj dijete preko usana
komunicira sa svijetom, prvenstveno radi otklanjanja neugode zadovoljavanjem potrebe za
hranom. Dijete u toj razvojnoj fazi sve nastoji staviti u usta, inkorporirati, jer je dugo
vremena to njegovo jedino područje komunikacije. Njegov odnos prema objektu ovisi o tome
može li se nešto inkorporirati, koristiti kao hranu ili ne. U izvornoj psihoanalitičkoj
interpretaciji ova faza se promatra kao prvi stadij libidnog razvoja u kojem se seksualna
ugoda uglavnom pojavljuje tijekom hranjenja podražavanjem usana i usne šupljine. Hranjenje
donosi doživljaj koji je u osnovi izražavanja i organiziranja objektnog odnosa. Tako će
„odnos ljubavi prema majci biti obilježen značenjem jesti i biti pojeden“ (Laplanche-Pontalis,
1992). Neki autori (npr. Abraham) ovaj razvojni stadij dijele, u osnovi funkcija u dvije
razvojne uvjetovane aktivnosti, na rani oralni stadij (sisanje) i oralno-sadistički stadij
(grizenje). No Freud ne vidi u prvom, oralnom stadiju razvoja djeteta samo jedan prijelazni
stadij prema osamostaljenju seksualnog nagona, nego i stvaranju izuzetno važnog odnosa s
objektom - pripajanjem na razinu pripadanja. Drugi stadij oralne faze vezan je uz rast zuba,
mogućnost griženja, a samim tim i uništavanja objekta što dovodi do ambivalencije u
objektnom odnosu libido i agresija usmjereni su na isti objekt. M. Klein ne dijeli oralnu fazu
u dva stadija, nego je u cjelini vidio sadističko oralno jer i dok nema zubi „…libidnu želju za
sisanjem prati destruktivni cilj da se usiše, isprazni, izažme sišući“ (Laplanche i Pontalis,
1992). U skladu s ovim osnovnim kriterijem odnosa s primarnim objektom, ukoliko dođe do
određenih konflikata i frustracija na relaciji primarni objekt - dijete, formira se i specifični
„oralni karakter“. Psihoanalitička teorija ovom karakteru pripisuje osobine koje
korespondiraju s naglašenom orijentacijom prema oralnim zadovoljstvima hrani, piću te
ovisnosti o mnogočemu, pa i o drugim ljudima. Te su osobe vrlo agilne i autoritativne. Ističu
se poduzetnošću. Među za njih karakterističnim problemima su ovisnosti koje je teško
razrješavati zbog vrlo rane fiksacije. Oralna faza razvoja djeteta traje, naime, do druge godine
života pa je psihoanalitičko prodiranje u suštinu konflikta u tako ranom djetinjstvu više nego
složeno, a vođenje osobe u tako dubok regres problematično.
Analna faza u kojoj je dijete značajno aktivnije, nastavlja se na oralnu (traje negdje u
vremenu između druge i četvrte godine života), fazu nešto pasivnijeg djetetovog odnosa
prema objektu (majci) i/ili objektima (majčinom surogatu, ocu, ostalim bližnjima,
njegovateljici - prema suvremenim gledanjima). Anus je sada zona oko koje se stalno odvija
komunikacija s majkom i ostalim značajnim osobama iz užeg djetetovog obiteljskog
okruženja. Dijete je doživjelo ugodu pri pražnjenju bolno napregnutih crijeva i istovremeno
komuniciralo s primarnom okolinom. Pravovremenom defekacijom u odgovarajuću posudu
dobivalo je majčinu pohvalu, nježnost i osmijeh, a u slučaju promašaja slijedio je neugodan
doživljaj umazanih pelena, izostanak pohvala i umjesto posebnih nježnosti i osmijeha
pojavljivalo se neveselo, a ponekad i zabrinuto majčino lice. Uspostavljanje kontrole stolice
proces je u kojemu dijete biva nagrađivano za uspjeh ili kažnjavano, odnosno izloženo
frustracijama, u slučaju neuspjeha. Visok stupanj pritiska na dijete u dobi do četvrte godine
života, frustracije i napetosti u tom periodu, utječu na stvaranje specifičnog analnog
karaktera.
Analni karakter opisuje se kao naglašeno točan, tvrdoglav, pretjerano uredan, sklon
perfekcionizmu, kolekcionarstvu, ili pak rasipništvu. To su osobe spremne raditi izuzetno
pedantno i vrlo dosadne poslove. Da bi dosegle savršenstvo u čistoći stana mnoge domaćice
se iscrpljuju do zadnjeg atoma snage, a pedantni službenici imaju sve dokumente složene u
savršeno točno organiziranim spisima, koliko god ih truda i neplaćenog prekovremenog rada
to stajalo. Izvrsni su zaposlenici, a kao šefovi ne samo da sami preuzimaju glavninu tereta na
svoja leđa, nego i od svojih podređenih zahtijevaju istu razinu angažmana.
Falička faza zamjenjuje analnu, a cjelokupna aktivnost usmjerena je na potragu za
objektom ljubavi i njegovo nalaženje. U tom se kontekstu razvija edipalni odnos koji je bogat
emocijama, često posve oprečnima. U tom odnosu se izmjenjuju ljubav i mržnja, bliskost i
sukob, zajedništvo i utrka za prvenstvom. Iz takvih odnosa u slučaju snažnijih frustracija,
zastoja i sukoba u vremenu između treće i pete godine života djeteta, razvija se specifičan
falički karakter. Osobe koje su doživjele fiksaciju na ovom stupnju razvoja, prema
psihoanalitičkoj teoriji, karakterizira samouvjerenost, bezobzirnost i taština, ali i poduzetnost
i zahtjevnost.
Uspješan prolaz kroz faličku fazu, ako su i sve ranije uspješno apsolvirane, osigurava
uspješan prijelaz u genitalnu. To istovremeno jamči zdravlje i uravnoteženu ličnost bez
komplikacija koje donose bilo koju fiksaciju u nekoj od ranijih psihoseksualnih razvojnih
faza i odgovarajućih karaktera. Osoba koja je imala sreće neometano proći sav taj razvojni
put postaje stabilna, zrela odrasla osoba.

Struktura ličnosti – EGO, ID I SUPEREGO

Struktura ličnosti u psihoanalizi opisana je u strukturalnoj teoriji koja nastaje relativno

kasno u razvoju psihoanalitičke teorije i Freudovog života, mada su njezine osnove
postavljene puno ranije. Koncepcija ega sadržana je u samim začecima psihoanalitičke teorije
i razvija se kroz više faza tijekom razvoja psihoanalitičke misli za života svoga začetnika, ali
i nakon njegove smrti.
Ego se obično definira dosta opširno i opisno. Opis ega, prije nego definiciju, dao je i
sam Freud: ....“kao posljedica ranije uspostavljenog odnosa između osjećaja i percepcije i
akcije mišića, ego upravlja voljnim pokretima na svoju zapovijed. On ima zadatak
samoodržanja. Što se tiče vanjskih događaja, on izvršava zadatak postajući svjestan
podražaja, spremajući doživljaje o njima (u sjećanju), izbjegavajući krajnje snažne podražaje
(izbjegavanjem), surađujući s umjerenim podražajima putem adaptacije i na kraju učenjem
dovodeći do izraza prikladne promjene u vanjskom svijetu u svoju vlastitu korist
(djelovanjem).“ (Prema Kecmanović i sur. 1989).
Dakle, već u interpretaciji osnove ega i njegovog funkcioniranja Freud vodi računa o
tome da je osoba u stalnoj interakciji sa svojom okolinom i njezin ego nikako ne postoji izvan
prostora i vremena, kako bi se moglo pretpostaviti iz tumačenja kritičara psihoanalize. On
dalje navodi: "Što se tiče unutrašnjih doživljaja u odnosu prema idu, on ispunjava svoje
zadatke postižući kontrolu nad zahtjevima instinkata. Ego odlučuje da li se oni mogu
zadovoljiti, odgađajući zadovoljenje za neko vrijeme i druge okolnosti, koje su povoljne za
vanjski svijet, ili opet potiskivanjem njihovih podražaja u potpunosti". I kada su u fokusu
intrapsihički procesi, Freud ih povezuje i uvjetuje vanjskim okolnostima dajući tako vrlo
realističnu sliku ega. Čovjek se ne rada s egom već ovaj nastaje tijekom razvoja i kroz
interakciju s vanjskim svijetom i njegovim zahtjevima. U suočavanju s okolinom on korigira
instinkte pri čemu mu pomaže energija koju u izobilju posjeduje id. Na ego se može gledati
kao na psihičku strukturu koja organizira odnose osjetnog, kinetičkog i komunikacijskog,
štiteći svoju ravnotežu posebnim mehanizmima obrane koji su smješteni u njegovom
nesvjesnom dijelu i kontrolom nagonskih impulsa inhibicijom poriva u skladu s usvojenim
normama. U psihoanalitičkom govoru ego se shvaća kao "podanika triju gospodara" - ida,
superega i vanjskog svijeta, realiteta koji pred njega postavljaju svoje zahtjeve.
Id je prema Freudu sve ono što je suprotno egu pa onda i potpuno neorganizirani,
nagonski košmar energije koja sama po sebi nije usmjerena smislenim, voljnim već je vođena
instinktivnim, premordijalnim primarnim procesima. Id ili „ono“ je prvi spremnik psihičke
energije. Iz pozicije psihodinamskog gledanja "ono" ulazi u sukob s ja (ego) i Nad ja
(superego). Ljudsko biće dobiva id dijelom naslijeđem s instinktima koji imperativno traže
zadovoljenje odmah, ovdje i sada, a roditelji imaju zadatak staviti ih pod kontrolu jačajući i
izgrađujući ego. Id ili „Ono je nagonski pol ličnosti: nje govi sadržaji, psihički izražaji
nagona, nesvjesni su, dijelom nasljedni i urodeni, a dijelompotisnuti i stečeni“.
Superego je pojam koji stvara sam Freud, a javlja se najprije kao „samokritička
instanca“ i „cenzor“ u studijama o snovima. Superego za Freuda je ego-ideal i svijest o
dobrom i lošem, mada ponekad djeluje nesvjesno kao kontrolni mehanizam funkcioniranja
jedinke. Superego rađa krivnju, a krivnju se može olakšati odgovarajućom kaznom i patnjom.
Različite religije tu spoznaju o ljudskoj psihi koriste na različite načine kako bi svojim
sljedbenicima omogućile da sačuvaju ravnotežu ega. Kršćanstvo na primjer, posebno
katoličanstvo, to čini dajući vjernicima mogućnost da ispovjede svoje grijehe (ventiliranjem
olakšaju pritisak negativnih emocija nastalih zbog osjećaja krivnje) za to posebno određenoj
osobi, svećeniku u specifičnom ritualu, zatim im u ime boga svećenik daje otpust grijeha s
tim da kroz točno određenu pokoru molitvom „iskupe svoj grijeh“, a onda, nakon što su se
očistili od grijeha, omogućuje im čak i sjedinjenje s najvišim autoritetom svojim bogom
(Isusom Kristom), kojega štuju iznad svega u sakramentu svete pričesti u posebnom ritualu.
Tako prevladavajući krivnju vjernici uspijevaju, bez obzira na svoju nesavršenost i nasuprot
njoj, imperativ stalnog stremljenja prema idealu savršenstva, što bi inače bilo pogubno za
njihovu psihičku ravnotežu, nastaviti živjeti sačuvanog ega.
Superego se razvija tijekom odgoja tako da dijete ulaskom iz edipalne u fazu latencije
već ima definiran takozvani "dječji superego" koji ga kontrolira i kada roditelji nisu u blizini i
često je stroži od samih roditelja. On većim dijelom potječe iz analne faze djetetovog razvoja
i karakterizira ga upravo ta rigidnost koja opterećuje i dijete i njegovu okolinu. Taj
„kažnjavajući superego“ je netolerantan, suviše opterećuje ličnost i potrebno mu je s
vremenom otupiti oštricu kako bi zrela osoba mogla u okviru prihvaćenih normi ipak
zadovoljiti određene nagonske potrebe, osobito u području seksualnosti. Stoga dobro dođe
edipski dio superega koji se usklađuje prema zahtjevima i zabranama okoline s vrijednosnim
sustavom kulture kojoj pripada. Superego je danas instanca odgovorna za samokritiku i
kontrolu agresije, dok je ego-ideal ono što se naziva „dječjim superegom“.
Za razumijevanje funkcioniranja ličnosti na svim njezinim razinama i područjima,
važno je poznavanje libida izvora energije koju koriste svi njezini dijelovi u svojim
aktivnostima.
Libido u psihoanalitičkom tumačenju ljudskog ponašanja ima centralno značenje. On
predstavlja cjelokupni psihički energetski potencijal koji potječe iz ida i prati funkcioniranje
nagona. Manifestira se na području podsvjesnog funkcioniranja osoba u intrapsihičkim
procesima i interpersonalnim relacijama. On se prema psihoanalitičkoj teoriji razvija kroz niz
faza psihoseksualnog razvoja (oralna, analna, mazohistička, falička, primarno edipska ili
pubertetska, genitalna). U početku proučavanja ljudske psihe i stvaranja psihoanalitičke
teorije Freud je libido držao isključivo seksualnom energijom da bi kasnije došao do
zaključka kako je riječ o njegovom širem značenju pa ga izjednačuje s cjelokupnom
životnom energijom koja izvire iz instinkta života.
Ego obrane

Ego-obrane ili obrambeni mehanizmi predstavljaju one akcije koje ego poduzima
kako bi se zaštitio od unutarnjih ili vanjskih prijetnji. Te su prijetnje najčešće pritisci zbog
neispunjenih težnji, nedozvoljenih postupaka, želja i emocija koje se javljaju usprkos
osobnom ili općem sustavu vrijednosti i, uopće, svega onoga što može ugroziti ego, njegovu
ravnotežu i dovesti do psihičkih problema koji će, potraje li stanje duže vremena ili se često
ponavlja, izazvati pojavu lakšeg ili težeg psihičkog poremećaja. Ego je razvio niz složenih
reakcija radi prevladavanja tih opasnosti i tako se održava ravnoteža usprkos prijetnjama.
Psihodinamskim rječnikom rečeno, mehanizme obrane pokreće strah izazvan porivima koji
dolaze iz ida, imperativnih zahtjeva i prijetnji iz super ega kao i sličnih poruka iz socijalnog
okruženja osobe koja se sukobljava s pravilima te okoline.
Poznat je relativno veliki broj obrambenih mehanizama, a različiti autori ih dijele
prema različitim kriterijima. Jedna od podjela koja potječe direktno iz psihoanalitičkih
krugova dijeli ih na nezrele, neurotske i zrele. Vrlo prihvatljiva i primjenjiva je podjela svih
obrana u tri osnovne skupine.

Rekonstrukcijske obrane
U prvu skupinu mogu se ubrojiti one koje, svaka na svoj način, iskrivljuju realitet, takozvane
rekonstrukcijske obrane. Među njima najčešće se susreću racionalizacija, intelektualizacija i
reaktivna formacija.
Racionalizacija se temelji na davanju racionalnih objašnjenja ponašanjima koja se ne
doživljavaju nužno i etički ispravnima. Njome ego skida sa sebe „krivnju“ zbog nekog
nekorektnog odnosa, netaktične reakcije ili neopravdano grubog ponašanja prema nekome ili
nečemu.
Intelektualizacija je obrana vrlo slična racionalizaciji. Temelji se na istom principu i
ima istu svrhu, a razlikuje se tek po tome što su objašnjenja puno složenija jer se obilno
koriste intelektualni procesi kako bi se, bez obzira na osobne poteškoće, ostalo u području
normalnosti.
Reaktivna formacija omogućava osobi da negativne emocije ili odnos prema
drugima pretvori u njihovu suprotnost i manifestira ih u tom novom obliku. Tako osoba
preplavljena negativnim emocijama do potrebe za otvorenom agresijom, uspijeva zadržati
socijalno poželjno ponašanje i u prisustvu osoba u čijoj blizini inače nikako nije u stanju
provesti ni određeno vrijeme bez sukoba. Potreba za verbalnom ili neverbalnom agresijom
konvertira se u otvoreno, a često puta i vrlo glasno, izražavanje simpatije, poštovanja ili
naklonosti.

Kanalizirajuće obrane
Slijedi skupina kanalizirajućih ili preusmjeravajućih obrana među kojima se obično
spominju kompenzacija, sublimacija i fantazija, a ponekad i humor.
Kompenzacijom osoba negativnu energiju nastalu zbog neke, prema njezinom
viđenju, nepovoljne situacije preusmjerava na područje u kojemu je, ili može biti, uspješna pa
nesposobnost ili gubitak na jednoj strani nadoknađuje postignućima na drugom polju.
Sublimacija je obrana slična kompenzaciji: energija nastala u području libida, osobito
kada je seksualna želja neostvariva ili socijalno nepoželjna pa čak i stigmatizirajuća,
preusmjerava se u nekim drugim pravcima koji su socijalno prihvatljivi ili poželjni
(usmjeravanje negativne energije u različite vidove umjetničke ekspresije, što katkad ima za
rezultat i izuzetno zanimljiva i vrijedna umjetnička djela, od poezije do slikarstva).
Fantazija se rjeđe spominje u krugu obrambenih mehanizama i ove skupine jer ona
preusmjerava emocionalni nagon na razinu mašte, „budnog snivanja“ kako bi se
preopterećenje energijom nastalo zbog različitih pritisaka i određenih neugodnih doživljaja
praznilo kroz fantazije i sačuvalo ego od sloma. Mada se fantazija smatra vrlo nezrelom
obranom, ona u kriznim situacijama, osobito kada je osoba vanjskim ili unutarnjim
zabranama onemogućena u djelovanju koje bi dovelo do zadovoljavanja nagonskih poriva,
omogućava prevladavanje krize i zadržavanje ravnoteže ega.
Humor, mada rijetko spominjan u ovom kontekstu, ima izvrstan učinak u situacijama
u kojima ego dolazi u opasnost zbog različitih vanjskih i unutarnjih pritisaka. On je
povlastica osoba koje raspolažu potrebnim stupnjem intelektualnih sposobnosti i dara za
promatranje različitih kriznih situacija iz posve novih, iznenađujućih, rakursa.

Obrane neprihvaćanja realiteta

U trećoj skupini okupljene su obrane koje znače neprihvaćanje realiteta - potiskivanje,
regresija, negacija, projekcija i druge.
Potiskivanje je prva među obranama kojom se neugodne doživljaje posprema,
potiskuje u zaborav, koji nije konačan; materijal je u inaktiviranom stanju potisnut u područje
ida i tijekom psihoterapijskog procesa se osvješćuje. Tako se osigurava zaštita ega do
pronalaženja kvalitetnijih načina prevladavanja krizne situacije ili nekog trajnijeg problema.
Regresija je obrana u kojoj se, zbog prepreka u realizaciji određenih libidnih ciljeva,
određenih gubitaka koje je nemoguće nadoknaditi ili neugodnih doživljaja, osoba vraća na
ranije stadije razvoja i kroz toj razini razvoja primjerene oblike ponašanja prazni kumuliranu
energiju.
Negacija je obrana slična potiskivanju, mada ovdje sav materijal ostaje u području
svjesnog, a sam mehanizam poricanja odnosi se na neke posebne ideje i događaje. Ova je
obrana u dječjoj dobi normalan način suočavanja s vlastitom nesavršenošću.
Projekcija je osobito bitna za razumijevanje nekih odnosa, komunikacijskih zastoja, a
konačno i oblika patologije koja ima paranoidni karakter. U ovom slučaju vlastite želje, ideje
ili osjećaji pripisuju se drugoj osobi. Karakteristična je za nezrele strukture ili ranjive
preosjetljive osobe.
Obrane očigledno služe zaštiti ega od neugode, osjećaja nekompetentnosti, depresije i
određenih oblika patologije.

Uvjet vođenja psihodinamskog savjetovanja

Prostor, vrijeme, okruženje

Kao u dinamskoj psihoterapiji, i u dinamski orijentiranom savjetovanju prostor, opće
okruženje u kojemu se proces odvija ima određenu, svakako nezanemarivu ulogu. Zbog toga
treba prostoru i drugim fizičkim karakteristikama okruženja dati potrebno značenje kako u
savjetovališnoj relaciji ne bi imali negativnu, ometajuću ulogu nego pozitivnu, konstruktivnu,
poticajnu.
U tom smislu treba napraviti pažljiv uvid u prostor, bilo da je to privatna soba
savjetovatelja u kojoj će u određeno vrijeme voditi savjetovanje ili prostor u državnoj
instituciji, stranačkoj ili nevladinoj organizaciji. Prostor ne smije biti prenatrpan predmetima
koji na bilo koji način plijene pažnju osobe koja dolazi na savjetovanje. Tu nema mjesta
plakatima ni bilo kojem drugom političkom promotivnom materijalu koji nudi političke
slogane, vođe i slično. U tom slučaju savjetovatelj bi, uz svoju osnovnu funkciju, imao i
ulogu agitatora kakvog političkog određenja ili lidera, što umnogome komplicira odnose s
korisnicima jer oni više nisu jednoznačni i jednostruki, već postaju u najmanju ruku
dvoznačni. Isto tako, umjesto neophodne terapijske atmosfere, takvo će okruženje stvarati
političko - propagandno ozračje i slati političke umjesto općeljudskih, humanih i terapijski
intoniranih poruka. Korisnik ih može shvatiti uvjetom za kvalitetno vođenje savjetovanja i
osjetiti se povrijeđenim, ucijenjenim pa provođenje savjetovanja može doći u pitanje. U
svakom slučaju, prostor treba biti takav da ne provocira i ne odvodi pažnju u nekom drugom
smjeru izvan korisnika i njegovog problema koji donosi i na kome će se raditi. Stalnost,
nenapadnost i primjerenost prostora omogućava stvaranje bazičnog povjerenja korisnika u
savjetovatelja i uspješnost metode, pa i samog procesa u koji ulazi.
Slično je i s osobnim prostorima savjetovatelja koji su bogato opremljeni bezbrojnim
detaljima, fotografijama članova obitelji, osobnim i umjetnički izrađenim predmetima.
Korisnik će biti u toj mjeri preplavljen osobnošću savjetovatelja i njegove obitelji da će svoju
osobnost teško biti u stanju ponuditi izravno i bez ustezanja, doživljavajući je „neuglednom“
ili „nevažnom“ u takvom jednom trenutku, koliko god savjetovatelj, s druge strane,
pokazivao zanimanje i empatiju. U svakom slučaju, u procesu savjetovanja privatnost
savjetovatelja nije i ne smije biti u fokusu. U fokusu je korisnik, njegova osobnost i
poteškoće i problemi koje je donio sa sobom.
Problem buke iz susjednih prostorija ili s ulice danas je još uvijek u porastu, mada
ekološki pokreti nastoje i u tom pogledu promijeniti stanje duha i realno stanje. Prekomjerna
buka nikako neće koristiti vođenju savjetovanja jer će dekoncentrirati aktere u tom procesu i
stalno korisniku slati poruke o nevažnosti njegovih problema. Tu posebno mjesto imaju
telefoni koji sve većim repertoarom zvučnih efekata znaju javljati da je njihov vlasnik tražen,
i to u najnepoželjnijim i najnemogućijim situacijama. Tijekom razgovora s korisnikom
savjetovatelj se ne treba javljati na pozive ni voditi čak ni kratke razgovore. Dapače, telefoni i
mobiteli trebaju biti isključeni i izvan vidokruga korisnika koliko je to moguće kao i sat koji
treba biti postavljen tako da ga savjetovatelj može lako vidjeti, a da osoba u savjetovanju ne
primijeti kako on vodi računa i o vremenu.
Preporučljivo je i ne mijenjati raspored stvari u prostoru kako bi pažnja od samog
početka susreta bila usmjerena na osobu i njezin problem. Korisnik treba imati na
raspolaganju cjelokupno vrijeme dogovoreno za susret kao i ostale uvjete koje smo već
samim pozivom na savjetovanje implicitno zajamčili. Ako se bilo što od toga nije realiziralo,
osoba će to protumačiti kao savjetovateljevu nebrigu, bagateliziranje, ili jednostavno
usmjerenost na druge „važnije“ stvari i napustiti proces savjetovanja.
U ove fizičke, na prvi pogled prenaglašene, uvjete spada i svjetlo u prostoru, koje
može biti toliko jako da iritira, ili slabo da opet smeta, uspavljuje jer se jedva vidi lice
sugovornika koji sjedi u sjeni pa neverbalni dio komunikacije ostaje skriven, nepoznat što
umnogome osiromašuje komunikaciju. O mirisima, na primjer, se ne govori sve dok se oni ne
pojave iz nekog obližnjeg restorana i, ako su neugodni, natjeraju sugovornike da na brzinu
završe razgovor prije stvarnoga kraja u nastojanju da što prije napuste prostor, ili, ako su
ugodni, izazvat će doživljaj gladi i poput magneta privlačiti savjetovatelja i korisnika prema
izvoru ugode.
Terapijska, a onda i savjetovališna situacija mora biti oslobođena od svih drugih
sadržaja kako bi se stvorila terapijska atmosfera u kojoj savjetovatelj nije netko tko vodi i
usmjerava, nego je u „stanju pripravnosti“. To znači da savjetovatelj treba ostati na određenoj
distanci kako bi što manje utjecao i što više otvarao terapijski prostor osobi kojoj je taj
prostor potreban za razrješavanje određenih osobnih problema. Ta je distanca dobrodošla i
savjetovatelju kako bi mogao što bolje promotriti subjekta savjetovanja dok ulazi u prostor
savjetovališta i prilagođava mu se. Savjetovatelj pri tome ne intervenira nego aktivno sluša i
promatra osobu u njezinom aktivnom odnosu prema novoj situaciji. Tijekom prilagođivanja
osoba šalje veliki broj raznovrsnih poruka okolini pa promatrač može u kratkom vremenu o
njoj dobiti puno različitih informacija. U tim situacijama korisnik obično govori jako mnogo
ili iznimno malo jer se nalazi u za njega posebnoj situaciji koja često izaziva nelagodu.
Savjetovatelj stoga mora aktivno slušati i na djelu pokazati svoju pouzdanost i konzistentnost
kako bi se osoba u terapijskom prostoru osjećala sigurnom i prihvaćenom.

2. CILJ VJEŽBI
- Vježbanje druge faze procesa savjetovanja

3. METODOLOGIJA
- Činitelji uspješne komunikacije
- Druga faza procesa savjetovanja
- Vježbanje provođenja intervjua
- Ispitivanje emocionalne razine problema
- Ispitivanje odnosa unutar obitelji i okoline

4. POSTUPAK
- Uvod u vježbe
- Vježbanje prepoznavanja činitelja uspješne komunikacije
- Provođenje intervjua
5. REZULTATI I RASPRAVA
5.1. Rasprava u maloj grupi

Naziv teme: Anksioznost zbog obveza na fakultetu

Savjetovatelj: Nedia Opačak

Korisnik: Ivana Kosić

Transkript intervjua:

S: Dobar dan. (osmijeh, rukovanje)

K: Dobar dan, kako ste? (osmijeh, rukovanje)

S: Dobro sam. Kako ste Vi?

K: Dobro, sunčano je, lijep je dan.

S: Tako je, malo za promjenu sunca da vidimo (smijeh). Želite li popiti nešto?
Voda, kava, možda neki sok?
K: Može sok, hvala.

S: Može….. Evo, izvolite! (osmijeh)

K: Hvala Vam! (osmijeh)
Komentar: U samoj fazi upoznavanja korisnika smatram da je potrebno
stvoriti ugodnu atmosferu i nastojati da se osoba osjeća što opuštenije.

S: Ja sam Nedia i bit ću Vaša savjetovateljica.

K: Ivana, drago mi je.

S: Koji je razlog vašeg dolaska?

K: Pa došla sam k vama jer osjećam nekakvu anksioznost zbog previše obaveza za
fakultetu i zabrinuta sam jer ne znam hoću li sve stići obaviti na vrijeme.
Komentar: Unatoč drugoj fazi procesa savjetovanja, korisnica i ja se
susrećemo prvi put, te je nužno ispitati razlog dolaska.

S: U redu. Što studirate?

K: Studiram socijalni rad. Trenutno sam na drugoj godini preddiplomskog studija.

S: Možete li mi reći zašto ste se odlučili za studij socijalnog rada?

K: Oduvijek volim pomagati drugima i nekako imam osjećaj da je to moja svrha
na ovome svijetu, nekakva moja misija. Bolje se osjećam kada pomažem drugima.
Ljudi iz mog okruženja mi se često znaju povjeravati i otvarati pa sam odlučila da
će mi socijalni rad biti moj poziv kako bih učinila nešto dobro za svoju zajednicu.
Također, vrlo sam osjetljiva na osobe s invaliditetom, a kao laik im ne mogu puno
pomoći pa je ovaj studij bio nekakav logičan korak.
Komentar: Iskazivanjem zanimanja za razloge upisa na studij, pokušala sam
korisnici prenijeti da se iskreno zanimam za detalje iz njenog života i tako
postići da se korisnica otvori.

S: Odlučili ste se za jako plemenito zanimanje, ali i jako zahtjevno. Stvara li vam
to problem u razmišljanju o budućoj profesiji?
K: Pa zapravo ne. Dugo sam se tražila i tek sam sa 27 godina shvatila što želim
biti. Imam cilj. Zabrinuta sam samo zbog puta do ostvarenja tog cilja. Kako i
radim i studiram, teško je uskladiti sve obaveze pa često zbog posla moram
odlagati za kasnije obaveze na fakultetu pa se toga nakupi poprilično. Nemam
toliko vremena kao drugi studenti koji nisu zaposleni pa mi dosta pati i društveni
život.
Komentar: Postavljanjem ovog pitanja željela sam saznati da li je
anksioznost koju korisnica osjeća povezana s budućom profesijom kojom se
želi baviti ili je vezana za njene trenutne obveze.

S: Kako se osjećate u takvim situaciama gdje Vam je teško uskladiti obveze

fakulteta i posla? Kako se Vaš strah manifestira?
K: Joj.... osjećam stres i pritisak. Kako već godinama imam problema sa
štitnjačom, intenzivan stres se izrazito manifestira kroz niz psihičkih i fizičkih
simptoma kao što su pretjerana zabrinutost gdje se jednostavno ne mogu
koncentrirati na rješavanje tih obaveza već samo razmišljam koliko toga ima, kako
ću ja to, jesu li drugi već započeli ili završili. Osjećam se izgubljeno, kao da
tapkam u mjestu pa ponekad i gubim interes. Ponekad imam i fizičke simptome
poput vrtoglavice, lupanja srca, nesanice zbog čega onda ne funkcioniram
normalno sutradan. Jednostavno osjećam kao da nemam kontrolu nad svime.
Komentar: Postavljanjem ovog pitanja željela sam saznati kako se korisnica
osjeća i koje emocije u njoj izaziva anksioznost o kojoj priča. Otvorenim
pitanjem nastojala sam potaknuti korisnicu na opsežnije odgovore.

S: S obzirom da ste spomenuli psihičke, ali i fizičke simptome možete li mi reći

kako Vaš problem utječe na Vaš svakodnevan život?
K: Utječe poprilično u razdoblju kada nam krenu predavanja na fakultetu pa sve
do ispitnog roka. Tada mi dan izgleda doslovno posao-fakultet pa nemam vremena
ni za što drugo. Nemamo često predavanja, ali se trudim prisustvovati svakom
predavanju iako sam izvanredni student i nemam obavezu biti na svakom
predavanju, ali volim biti u toku i lakše mi je učiti ako čujem gradivo. Kako
uglavnom u istom razdoblju imamo predavanja, tako nam profesori u isto vrijeme
zadaju seminare, vježbe i druge radove pa se tada zabrinem.
Komentar: S ovim pitanjem pokušala sam steći bolji uvid u svakodnevnicu
korisnice. Ponavljanjem riječi korisnice nastojala sam joj ukazati da ju
aktivno slušam i da sam zainteresirana za ono što mi govori.

S: Kad ste prvi put osjetili anksioznost u vezi obveza na fakultetu?

K: Nedavno, kad su krenule obveze druge godine.
Komentar: Ovim pitanjem željela sam saznati kada se pojavila anksioznost
kod korisnice, kako bih mogla doći do drugih informacija koje su mi
potrebne za daljnje rješavanje njenog problema.

S: Spomenuli ste prije da nemate baš vremena za društveni život, te da ste

većinom ili na poslu ili na fakultetu. Kako se snalazite u obiteljskom okruženju?
K: Pa super. Živim s roditeljima još uvijek. Odnosi su nam dobri.
Komentar: Postavljanjem ovog pitanja željela sam potaknuti korisnicu da
priča o svojoj obitelji, te saznati ima li od članova obitelji podršku.
S: Možete li mi reći malo više o svojoj obitelji? Znaju li oni za Vaš problem?
K: Oduvijek smo imali dobre odnose, ali rijetko kada razgovaramo o problemima
pa tako i o ovom problemu. Kada im pokažem svoju zabrinutost, onda niječu to.
Imam osjećaj da ovo uopće ne smatraju nekakvim problemom. Kažu ono "ajde
lako ćeš ti to", "ne sumnjam ja u tebe" i slično pa onda imam dodatni pritisak jer
imam osjećaj da se očekuje od mene da ću to sve riješiti kao od šale što je nekako
dodatni teret.
Komentar: S ovim pitanjem sam htjela pokazati zainteresiranost o sredini u
kojoj korisnica živi i njenim bliskim odnosima, te kako osobe oko nje
reagiraju na problem koji ima. Pitanje je nastavak na prošlo s obzirom da
nisam dobila dovoljno jasan odgovor.

S: Kažete da osjećate dodatni pritisak. Da li ste pričali s roditeljima o tome?

K: Nisam o tome pričala s njima jer ne mogu razgovarati o svojim osjećajima s
njima, teško mi je pokazati ranjivost. Jednom sam pokušala pa sam počela plakati
i odustala sam.
Komentar: Postavljem ovog pitanja željela sam saznati koliko se zaista
korisnica otvara svojim bliskim osobama i koliko priča o svom problemu.

S: Možete li mi reći kako su Vaši roditelji u tom trenutku reagirali?

K: Bili su zabrinuti naravno, ali nisu pokušali istražiti što je problem. Možda sam i
ja dijelom kriva jer sam se zatvorila u sebe, ali sam na van pokazivala da je sve u
redu i da mi se samo nakupilo svega. Čak sam se našalila da su suze nekada
potrebne za skin care. (smijeh)
Komentar: S obzirom da je korisnica spomenula iskazivanje emocija, ovim
pitanjem sam htjela saznati kako su njene bliske osobe, ali i ona sama,
reagirali na samo pokazivanje emocija unutar problema korisnice. Smatram
da će korisničin odgovor biti koristan za daljni proces.

S: Da li ste u obitelji samo vi, majka i otac ili imate možda braće i sestara?
K: Imam jednu stariju sestru koja živi u Njemačkoj.
Komentar: Ovim pitanjem iskazala sam zainteresiranost oko postojanja
podrške od strane drugih osoba izvan samog doma korisnice.

S: Kakav je Vaš odnos sa sestrom? Zna li za Vaš problem?

K: Sa sestrom sam u super odnosu. Čujemo se svakodnevno što video pozivima
što porukama i zna donekle za moj problem da sam zabrinuta, ali ne želim ju
opterećivati s tom pričom jer ima malo dijete pa ju ne želim zamarati.
Komentar: Stekla sam dojam da korisnica ne želi ulaziti dublje u raspravu,
te sam kimanjem glave, na neverbalan način pokazala da sam čula njen
odgovor, ali i da neću ulaziti dublje u pitanje.

S: Drago mi je što ste danas bili ovdje i što ste se otvorili, to je odličan korak
prema samom rješavanju problema. Nadam se da se opet vidimo. Odgovara li
Vam termin idući tjedan u isto vrijeme?
K: Hvala Vam. Može!
Komentar: Htjela sam ukazati korisnici da je samim dolaskom na
savjetovanje i razgovorom o problemu kojeg ima napravila jako velik korak
u samom rješavanju svoje anksioznosti.

S: Odlično! Ivana, vidimo se! Doviđenja! (osmijeh, rukovanje)

K: Hvala! Vidimo se, doviđenja! (osmijeh, rukovanje)
Komentar: Prilikom odlaska korisnice rukovanjem i osmijehom nastojala
sam ukazati korisnici da se ne treba osjećati neugodno zbog svog problema.

Savjetovatelj: Obavljanjem intervjua s korisnicom, nastojala sam stvoriti ugodnu i

opuštenu atmosferu, kako bi se korisnica opustila i otvoreno i bez straha pričala o
problemu kojeg ima. Kroz razgovor sam se trudila što više zanimati za problem
korisnice i aktivno slušati, kako bi korisnica stekla dojam o mom iskrenom
zanimanju za njen problem. Trudila sam se biti što aktivnija tijekom samom
intervjua.
Korisnik: S obzirom na to da mi je ovo drugi puta da sam u ulozi korisnika, bilo
mi je lakše govoriti o svom problemu jer je savjetovateljica Nedia stvorila zaista
ugodnu atmosferu u kojoj sam se osjećala čak i opuštenije nego u prvom
intervjuu. Slušala me je pozorno te je svojom empatijom pokazala da me razumije
 i na svojevrstan način suosjeća. Zbog toga više ne smatram svoj problem kao
bezvezno dramatiziranje već kao problem na kojemu, uz pomoć savjetovanja,
mogu i moram raditi. Nedia se jako dobro snašla u ovom intervjuu, postavljala je
direktna, otvorena i jasna pitanja koja su me potaknula na malo dublje
razmišljanje o problemu i svojim nošenjem sa stresom i velike odgovornosti.

INTERVJU 2
Tema: Strah od vožnje automobilom
Savjetovatelj: Današnjim intervjuom sam donekle zadovoljna. Nisam zadovoljna s
drugim dijelom intervjua gdje sam trebala ispitati odnose unutar obitelji i okoline.
Jednostavno nisam znala na koji način to ispitati, a da ne idem preduboko pa sam
se malo izgubila. Gotovo sva pitanja su mi bila otvorenog tipa, s čime sam
zadovoljna jer sam tako svojoj korisnici davala prostora za otvaranje i ventiliranje
emocija. Zadovoljna sam i činiteljima uspješne komunikacije koje sam tijekom
cijelog intervjua pokazivala. Stvorila sam ugodnu atmosferu, korisnica je
neverbalnom komunikacijom pokazivala osjećaj opuštenosti. Pokazala sam
zainteresiranost za korisnicu i za njen problem. Smatram da nisam „gušila“
korisnicu i stvarala joj nekakav presing u trenutku kada nije bila spremna ispoljiti
svoje emocije ili konkretno odgovoriti na postavljeno pitanje. Iako sam mislila da
će drugi intervju biti lakši, zapravo i nije jer treba biti oprezan kod ispitivanja
emocionalne razine. To u potpunosti nisam ostvarila, ali nisam ni naštetila
korisnicu možebitnim krivo postavljenim pitanjima.
Korisnik: U ovom intervjuu bila sam u ulozi korisnika, te smatram da se Ivana
jako dobro snašla u ulozi savjetovatelja. Prije samog intervjua osjećala sam strah
jer nemam naviku pričati o svojim privatnim problemima s drugim osobama izvan
svog osobnog kruga. Pri samom početku razgovora, Ivana je stvorila ugodnu i
ležernu atmosferu s pitanjima o mom raspoloženju danas i samom dolasku na
savjetovanje, te mi je ponudila piće. Ivana mi je pokazala da je zainteresirana za
problem o kojem pričam, ali i da je zanimaju druge pojedinosti iz mog života koje
direktno ili indirektno utječu na taj isti problem. Smatram da je kao savjetovatelj
jako dobro postavljala pitanja i sa svojim zapažanjem i zainteresiranošću pokazala
mi da želi pomoći rješiti moj problem.

5.2. Rasprava u velikoj grupi

Vježbe druge faze procesa savjetovanja smo odradili u online obliku, te nam je
profesor Lapajne objasnio kako izgleda druga faza procesa savjetovanja. Svaka grupa
dobila je pola sata vremena za provođenje jednog od intervjua, te su se isti nakon
isteka dobivenog vremena komentirali u grupi. Pitanja kojima su se sve grupe u ovoj
fazi bavile bila su utjecanje problema korisnika na njegovu svakodnevnicu, učestalost
problema, manifestiranje problema i slično. Profesor nam je ukazao da trebamo paziti
na činitelje uspješne komunikacije. Krenula je rasprava o odrađenim intervjuima.
Unutar prve grupe problem je bilo nezadovoljstvo na poslu, te je profesor
savjetovatelju te grupe postavio pitanja o njezinoj ulozi, kako se snašla i da opiše
detaljnije problem s kojim je radila. Kolegica koja je bila u ulozi savjetovateljice
opisala je svoje iskustvo kao ugodno, pri čemu joj je jako pomoglo profesorovo
ukazivanje na bitna pitanja koja treba postaviti, te da joj je komunikacija s korisnikom
tekla glatko s obziromna otvorena pitanja koja je postavljala i da smatra da je
korisnikov problem rješiv. Unatoč ugodnom iskustvu intervjua, kolegici se uloga nije
pretjerano svidjela iz razloga što nije sigurna da li dobro postavlja pitanja, na što je
dobila profesorov odgovor da je takvo razmišljanje sasvim normalno čak i kod osoba
koje profesionalno obavljaju savjetovanje. Profesor je naglasio da se s pitanjima može
odrediti kako će se korisnik s njima nositi, te da je jako bitna pažljivost i predanost
poslu kako bi se postigla učinkovitost. Unutar druge grupe problem su bile
nesuglasice unutar obitelj i manjak samopouzdanja. Kolegica koja se našla u ulozi
savjetovatelja objasnila je kako su tijekom razgovora došli do zaključka da korisnik
nema dovoljno podrške, te da mu je ona kao savjetovatelj dala nekoliko savjeta.
Profesor je kolegičin način razmišljanja pohvalio, ali i naglasio da se takav pristup
savjetovanja obavlja kroz pet susreta, te ukazao da u ovoj fazi ispitujemo samo
emocionalnu razinu problema. U preostale dvije grupe nije se razgovaralo o
problemima o kojima su raspravljali, već o tome kako su se kolege snašle u
određenim ulogama.

5.3. Grupna dinamika

Rad u paru je funkcionirao izvrsno, jako sam zadovoljna kako smo kolegica i ja
odradile naš dio vježbi, te smatram da smo se jako dobro snašle u ulogama
savjetovatelja i korisnika. Smatram i da se kolegica i ja jako dobro slažemo, te smo
obje pokušale prenijeti naše stvarne probleme i razmišljanja što je uvelike pomoglo
pri samom obavljanju zadatka.
 5.4. Introspekcija
Prije samog intervjua i pisanja ovog izvještaja, osjećala sam se kao da je to samo još
jedna fakultetska obveza koja se treba zadovoljiti kako bi predmet bio položen i da
zaista nije bitno što će se dešavati prilikom tih intervjua, jer koliko uopće netko može
razumijeti tvoj problem i pomoći ti ako nije stručna osoba. Prvi problem na koji sam
naišla bila je sama realizacija problema kojeg imam, te da li je taj problem uopće
problem o kojem se može raspravljati unutar ovakvog kolegija. Kad sam došla do
saznanja da je u biti svaki problem jednako bitan, pogotovo onoj osobi koja se s njime
suočava bilo mi je puno lakše objasniti ga kolegici s kojom sam odrađivala intervju.
Tijekom samog intervjua nisam imala ni u jednom trenutku osjećaj da pričam s
kolegicom na fakultetu, te iskreno mogu reći da sam otvoreno pričala o svom
problemu, te da su me pitanja na koja sam odgovarala potakla na razmišljanje. Bilo je
jako teško otvoriti se odmah tako na početku i ne mogu reći da sam do kraja uspjela,
ali se nadam da ćemo na tome poraditi tijekom ostalih faza. Iskreno, puno teže mi je
bilo u ulozi savjetovatelja. Suočila sam se s nesigurnosti oko brojnih stvari, kao što su
koja pitanja postaviti i koliko duboko uopće mogu ići. Na koji način postaviti pitanje,
a da se osoba s kojom razgovaram ne osjeća ugroženo? Trenutno u ovoj fazi kolegija,
mogu sa sigurnošću reći da se osjećam puno sigurnije u ulozi korisnika, što me
iznenađuje. Jako se veselim ostalim fazama, jer osjećam da otkrivam određene
dijelove same sebe i svojih mogućnosti i da će se to otkrivanje samo nastaviti.

6. ZAKLJUČAK
Nakon odrađenih samih vježbi i pisanja izvještaja druge faze procesa savjetovanja,
možemo zaključiti da su komunikacije vještine izrazito bitne unutar ovog procesa.
Činitelji uspješne komunikacije kao što su aktivno slušanje, empatija, poštovanje i
tolerancija u ovoj su se fazi pokazali kao iznimno bitni. U razgovoru s korisnikom
potrebno je utvrditi emocionalnu razinu problema i kako taj problem utječe na
svakodnevan život, te odnose koje ima unutar svoje obitelji i okoline u kojoj se nalazi.

7. KRITIKE I PRIJEDLOZI
 Kolegij je izrazito zanimljiv, tako da kritika nemam jer sam jako zadovoljna. Od
prijedloga bih dodala samo da se našoj grupi doda još jedan član kako bi mogle
doživjeti i ulogu opservera.

8. LITERATURA
- Josip Janković, 2004, Savjetovanje u psihosocijalnom radu, Zagreb, str. 16-41, 44-
60, 109-125, 144-145.
- Josip Janković, 2008, Savjetovanje – psihodinamski pristup, Zagreb, str. 29-36,
43-46, 59-63.