Osvrt na film "Citizen Kane" Orsona Wellesa 30.03.2020. god.

Ovaj film bih mogla nazvati jednom vrlo kompleksnom i bogatom puzlom života glavnog lika,
Charlesa Fostera Kanea. Eklatantan primjer žašto je ovaj film jedna pletenica događaja, bolje
reći labirint kojim tumaramo da bismo došli do snažne poruke koju nosi kraj (na kraju teksta ću
se ponovo dotaći nje), je i sama njegova cjelina - film počinje i završava na isti način - s
natpisom "Zabranjen neovlašten ulaz".

Radnja filma se zbiva na jedan interesantan način: na početku se susrećemo s naizgled običnom,
a ipak enigmatskom riječju: "Rosebud", što u prijevodu znači "Ružin pupoljak". Koliko je
enigmatska, vidi se kroz cijelu radnju filma. U filmu se upoznajemo s glavnim likom -
Charlesom Fosterom Kaneom, čovjekom čiji je posao kao izdavača naizgled bio savršen, ali se
ubrzo pretvorio u ono gnusno - glad za moći (možemo uzeti kao primjer njegov brak s
predsjednikovom nećakinjom).

Vidimo da se radi o sasvim običnom čovjeku, možda upravo onom čovjeku kakvim bismo svi
postali da se domognemo svega što se on domogao. Mogu slobodno reći da se radi o čovjeku
koji je imao sve - a bio je bez ičeg.

Ono što se također susreće u filmu je bezvrijednost novca - Kane, iako ima mnogo novca, s njim
ne uspijeva ništa što bi ga istinski, do esencije zadovoljilo. Tu uviđamo kako je ono materijalno
(prvenstveno novac) u našim životima, samo materija koja je prolazna i koju će oteti zaborav, a
svi smo skloni da upravo u toj "materiji" nalazimo satisfakciju i sreću, zaboravljajući da ona ne
nosi nikakvu vrijednost.

Uništavajući sobu druge žene koja ga je napistila, Kane uzme kuglu u kojoj je kućica čiji je krov
prekriven snijegom i oko koje veje snijeg, i tada prošapuće "Rosebud".

Neobično mnogo mi se sviđa radnja filma: pokušaj novinara da otkrije misterioznu riječ
"Rosebud" koju je Kane posljednju izgovorio. Naporno se trudeći, intervjuirajući razne ljude koji
su poznavali Kanea, istražujući, na kraju shvata da će Kaneova posljednja riječ zauvijek ostati
nepoznanica, i da zapravo uzaludno "lovi u mutnom", lovi riječ, koja doista ne može definisati
Kaneov život.

Ovdje se susrećemo sa još jednim psihološkim fragmentom - novinarevom "nagonu za otkrićem

nepoznatog", kojeg svi posjedujemo.

Kanea kasnije vidimo kao jednog očajnog, usamljenog i razočaranog starca kako "trune" u svom
raskošnom dvorcu, Xanadu. (I ovdje vidimo ono što je već u tekstu napisano, a to je
bezvrijednost materijalnog).

Film se privodi kraju scenom u kojoj, na gomili, u vatrenom ognju, gore sanke iz Kaneova
djetinjstva na kojima je ispisana riječ "Rosebud" ispod koje je slika ružinog pupoljka. Tom
scenom se veo misterije sa cijele ove priče skida.

Tada zapravo uočavamo da je "Rosebud" bila refleksija na izgubljeno djetinjstvo, koje je već
odavno prekrila prašina vremena.

Nakon te scene slijedi upečatljiv prizor - kovitlanje crnog, gustog dima iz dimnjaka. (Život i
uspomene jednoga čovjeka se pretaču u dim i odlaze u bezdan, zauvijek.)

Sada ću se dotaći onoga što sam na početku ovoga teksta pomenula, poruke filma, a to je:
Vidimo da je sve zapravo uzaludno i nevažno, jedino što je važno je ono ljudsko, ono što nas čini
živim bićem i onakvim kakvi smo, jedino je važna ta naša esencija.

Film mi se veoma svidio zbog svega što sam navela, a posebno zbog toga što nakon rezimiranja
ove priče možemo pomno istraživati humanu prirodu i secirati ljudsku psihologiju, prirodu samih
nas.

Sarah Sarić, IVd