SABRANA D JE L A M IR O SLA V A K R L E Ž E

SVEZAK DVAD E S ET PETI

MIROSLAV KRLEŽA

ZASTAVE

ZORA
IZDAVAČKO PO D U Z E Ć E
Z A G R E B 1 967
 ZASTAVE
K N JIG A ČETVRTA
 LJUBAV NA O D R U

D a je bračni par »Erdmann« na putu u Ameriku,

da se gospoda spremaju zadržati na kratkom izletu u
prolazu kroz Zagreb, to je Kamilu navijestio T rupac
već prije nedjelju-đvije, kada ga je bio potražio kao Alisin
pourparleur, a od rastanka s ocem, kad su m u baš u
trenutku dramatskog loma sa starim gospodinom tele­
fonirali, da se »gospodin i gospođa Borongay zanimaju
mogu li za dan-dva sigurno računati sa sastankom, jer
da će krenuti iz Beograda netom gospodin profesor
bude prim ljen u audijenciju kod m inistra prosvjete«,
ovaj gotovo spiritistički randevu počeo se Kamilu pri­
činjati pomalo smiješnim, a na trenutke upravo neinteli­
gentnim.
„Ovom suvišnom sastanku bio bi se mogao ukloniti
jednostavno, da je poručio da putuje, ili da je, bez
obzira na konvencionalne posljedice, doista i otputovao,
što bi svakako bilo nerazmjerno m udrije nego da se
upušta u otvaranje jednog groba, i, prem a tome, to, što
poslije toliko mnogo godina kapitulira pred hirom go­
spođe Ane, znak je sažaljenja dostojne slabosti, u sva­
kom slučaju dokaz pomanjkanja pameti, a nadasve pak
dostojanstva. “
Sipi sobom sumrak sivog svitanja, a Kamilo poslije
probdjevene noći ne može da se probije na kraj beskrajno
dugog, mračnog tunela, smušen pljuskom m utnih i
nerazgovijetnih slika, osjećajući kako bi bilo dobro da
se otme mutnoj bujici pamćenja, što vitla čitavom mu
supstancijom kao m rtvom pticom. Rasplinjujući se u
nedoglednim krugovima snatrenja, on nikako ne uspijeva
da usred uskovitlanog vrtloga uznemirene svijesti odredi
jednu jedinu stvarno postojeću pojavu, od koje je ludo
to kovitlanje zapravo počelo. Ponirući u zahuktalu, pri­
jeteću bujicu uspomena, nikako ne uspijeva fiksirati
kamo je sve to proteklo s Anom za ovih nestalih tri
tisuće dana, i kako su se rasplinule sve one mase izgo­
vorenih riječi od nervoznog posljednjeg dramatskog pri­
zora, kada se Ana, pod drvoredom tihanjskih kestenova,
udaljila kroz m račnu aleju, a poslije svega nastupila
je duga, devetogodišnja noć.

„K renuli su u Peštu drugoga dana poslije objeda u

pratnji glasnih bečkih trabanata gospođe Ane. U vlaku
odvijalo se sve normalno, prividno skladno, Kamilo
bio je, istina, rezerviran spram Aninih pratilaca, ner­
vozan i, moglo bi se reći, razdražen zbog alarmantnih
vijesti sa makedonskog ratišta, no sve se to kako-tako
kotrljalo do prolaza peronom na kolodvoru, kad su se
norm alno i srdačno, moglo bi se reći, prijateljski toplo
oprostili na stubama s time, da će se telefonski dogovo­
riti za eventualni još večerašnji sastanak. Ukrcavajući
se u drošku, u maleni, crnom kožom tapetirani, lakirani
kabriolet sa razbitim staklenim prozorom, Ana m u se
ljubazno nasmiješila, i nosač koji je dodao kočijašu na
boku Anina dva kovčega duboko se poklonio dami i
odmah, idućeg trena, bacio Kamilovu torbu u slijedeći
fijaker, a taj je krenuo kasom za Aninom kočijom,
nestalom u gužvi oko Brončanog Gospodina M inistra
u salonroku, koji je stajao na svom granitnom postolju
tako patetično, kao da nije ukrao Fijum u Hrvatim a, a
to m u je slavno djelo historijski — eto — priznato kao
da je u najmanju ruku Gam betta.“
„K ada se popeo gore, u svoju sobu, na trećem spratu,
u stan gospođe de Szemere, u stanu nije bilo nikoga i,
našavši na svome stolu očeva pisma i ona dva fatalna
telegrama o maminoj agoniji, telefonirao je Ani da putuje,
a kako je Ana bila u kupatilu, u vodi, on je sa starim
profesorom izmijenio nekoliko sasvim beznačajnih fraza,
a odonda svi su pomrli, i to je sve što se otprilike može
pojmiti: od Ivamrathovih nema više žive ni duše. I
gospođica Tommaseo je umrla, i general M artinenghi,
i onih pedeset hiljada seljaka sa Bregalnice, i mama, i
Čupa, i Tunguz, i Voja, i Apis, i očev stari bečki kolega
i prijatelj, obrenovićevski m inistar Mihailović Gruić
(koga su objesili M adžari nasred Banje Koviljače), a
Vojin grob razm etnuli su austrijski detektivi od straha,
da se Voja ne povampiri u osvetničku svetinju, razba­
cavši truplo parcovima, a taj njihov policijski strah bio
je potpuno suvišan, jer da je Voja ispred austrijskih
kuršum a izvukao živu glavu, bili bi ga ubili vlastiti
ljudi u Solunu! Sin staroga Mihailovića Gruića, Ge-
deon, m uku muči sa svojom ženom, koja je pobjegla
s jednim austrijskim oficirom u Beč, a Joja stoji pred
tim da ga poslije izdržane kazne o štamparskim delik­
tima transportiraju u Srbiju, na ponovnu robiju, u smislu
osude Skopskog divizijskog ratnog suda po još uvijek
pozitivnim zakonima Kraljevine Srbije iz godine 1913,
kada je bio suđen zbog pomaganja arnautskih odmetnika
na osam godina, a odležao je u Požarevcu svega samo
dvije, oslobođen, jeseni 1915, o, glupe li igre sudbine, od
austrijskih četa, i, prem a tome, Joja ima da odleži još
punih šest godina, a sve je sivo kao dim kada se povija
nad garištem, te više ničega nema od svega što je jedamput
davno plamtjelo kao velika vatra, te nikako da se ugasi,
sve tinjajući dalje podjednako kobno. Šetnja kroz pa­
kao, usred bjesomučne igre ognja i mraka, traje punih
devet godina, te jedva da se oslobodio Trenkove pan­
durske regimente broj 53, koju su dotukli do posljednjeg
čovjeka na D rini i na D njestru, a sve se slučajno desilo
oko njegovog nervoznog skoka u Beč da izmoli protek­
ciju Frana Šupila kako bi spasio Joju, a i sam Frano bio
je već onda truplo . . . Šta je preostalo ubogom Franu
nego da se utopi sa svim svojim iluzijama u londonskoj
magli, a kako ga je Amanda luckasto isprotežirala u
Ungarisch-W eisskirchen kod Siebzehnera husara, pa
poslije kod M artinenghija sve do Grodeka Jagiellon-
skog, a od Grodeka pa do Amadea, do Alise, do su­
trašnjeg sastanka s Anom, sve se to još puši oko
njega podjednako vulkanski, enervantno i neprozirno,
od Bregalnice do danas, neprestano i postojano kao
dim nad grobovima, sama trupla, leševi, kadaveri,
pogrebi, pogrebne šetnje, mrtvaci, grobovi. Bezbrojno
mnogo grobova. I generalica Amanda je predala dušu
Gospodinu, i Jenoke, i Jolanda, i stari Kam rath, i Kam-
rathova supruga, barunica Pongracz, i pedeset tisuća
lubanja sa Bregalnice, i dvanaest milijuna grobova od
Bregalnice do najnovijih Horthyjevih grobalja preko
Drave, a gospodin Admiral kolje hladnokrvno dalje,
dvadesetičetiri sata dnevno, kao i Voždov U nuk u D ar-
ul-D žihadu; plivaju Dunavom Admiralova trupla i
trupla kapetana Dere kolegijalno, a njegov gospodin
otac je poklisar ove slavne hajdučke družbe, Gospodin
tata, sa svojom suprugom Frâulein Fistritsch, vozika
se u lakiranoj limuzini, u pratnji gala-husarske eskadrone,
na Budimski G rad, uz srebrne zvukove fanfara, da
Njegovom Visočanstvu Regentu preda akreditive, a K a­
milo se bio vratio iz Beograda maja 1913, neposredno
prije sloma s Anom, te nikako nije uspio da se nađe
s Jojom i, poslije smiješne scene s Jolandom zbog
Vasca da Game u Alagonu, otputovao je na Balaton
sa gospođom Borongay-Erdélyi — Jolandi uprkos, da
bi demonstrirao kako su sve Jolandine iluzije fiktivne,
kako gospođica nema baš nikakvih prava da reflektira
na njegovu ličnost, jer sve su to bili hirovi jedne balavice,
koja tada još nije bila ni maturirala, a on je bio do­
brano pod parom kada su se stvari iz dana u dan sve
dramatskije stale razvijati između bugarskih i srbijanskih
četa na Vardaru, i kako je, paralelno sa crescendom sulu-
dog makedonskog pokolja, stizala sve ciničkija bečka i
peštanska štampa, tako da je gospođa Ana imala da guta
dobru vatru zbog njegovih nerava, pak zapravo nije
čudo da joj je sve dosadilo i da je nervozno otputovala
na Vrpsko jezero (u sanatorij doktora Lechnera), po
svoj prilici s osjećajem olakšanja, prem da je pitanje,
da li su joj se tada zaista javile tem perature, što po svoj
prilici nije ni bila istina, nego samo tako, tem perature,
bože moj, kao izlika i kao motiv bijega, façon de parler,
da se nešto napiše na anzihtskarti, jer drugo m u nije
ni pisala nego samo razglednice, iz Bayreutha, iz Pariza,
iz Badena, iz Antibesa, a od tih razglednica minulo je,
eto, punih devet godina i više, i sada, poslije svega,
Ana stiže sutra, u pratnji svoga mnogopoštovanog
supruga, koji je svoje prezime kamuflirao pjesničkim
pseudonimom mnogopoštovane poetese, putuje bračni
par u Ameriku, poslije devet godina, tritisućetrista-
tridesetitri dana, i on će se porazgovoriti sa šarmantnom
damom, s nadarenom poetesom, »ogromnom lirskom
nadom čitave jedne Nacije«, i sve će to biti ljubazan
susret između jednog i drugog Simplona, konvencio­
nalno, više nego pristojno, srdačno, »dobar dan, i sretan
vam put, i drago nam je što smo se sreli, poslije punih
devet godina, pa bolje ikad nego nikad, dobro izgledate,
u sjajnoj ste kondiciji, želimo vam sve najbolje, gledajte
da se ponovo sretnemo, svijet je danas zaista sasvim
malena, jeftina dječja lopta, i doviđenja, sretno«, a,
zapravo, trebalo bi znati kako je sve to teklo od posljednje
tihanjske noći pa sve do ovog sutrašnjeg randevua,
kada Ana konačno stiže u Zagreb, a on ne može da je
povede ni u Jurjevsku, ni na Ladanje, ni u Zdenčaj,
jer je sve u razvalu i u ruševinama kao i njegov vlastiti
dom, a sve da Alisa i nije u Beogradu, kakvog bi smisla
imalo da povede Anu pod jedan krov koji tek što se nije
srušio, i tako, od tihanjske one noći do danas, sve je
lutanje mračnim podzemljem bez izlaza."
„O, ona posljednja julska balatonska noć bila je za­
pravo parafraza prve Anine noći, pod krovom, u m an-
sardi, kod barunice Adelshofen, na Duhove, da, zaista,
s jedne strane edenski bezazlena, adagio cantabile, a
s druge već marcia funebre, kao da se živo tijelo rastaje
samo sa sobom u taktu pogrebne pratnje i kao da to živo
još tijelo samo sluti da nikada više ne će otkriti dublji
smisao vlastite utrobe, a zašto se sve to odjednom pre­
kinulo i zašto se gospođa Ana tako tvrdoglavo sustegla
da m u se javi u vezi s majčinom sm rću, a naročito sa
sm rću nesretne djevojke, kao da su za nju obje te smrti
bile najravnodušnija stvar na ovome svijetu. Što se
njega tiče, on je lojalno očekivao poziv ove gospođe
kao pseto, pa kada poziva nije bilo, otkinuo se i odlutao
kao pas bez marke niz ulicu, a danas, iz retrospektive,
možda sve ono i nije bilo naročito inteligentno što se
od Ane oprostio tako izazovno grubim pismom, jer,
na kraju, ako je već riječ o povrijeđenom ponosu, Ana
je podnosila njegove inzulte sa samilosnom uzvišenošću
godinama, to se mora priznati, a, na kraju, sve ima svoje
granice.«
„D a li je ono bolećivo m učenje godinama imalo smisla,
i da li je bilo vrijedno da se preživi tako suludo i tako
surovo te se ni danas, poslije devet godina, ne bi moglo
reći da je čovjek ravnodušan spram onih ozljeda, koje m u
se još uvijek javljaju kao žive rane, no, dakako, ipak,
koliko god je to bila opasna igra prkosnom šutnjom,
za onaj Anin udarac, kada m u se nije javila takoreći ni
onda kada je izdisao na samrti, ne bi se moglo reći da
nije bio pogano smišljen, zaista, to je s njene strane bio
revanš, koji je čitavu pustolovinu oborio odjednom kao
am putiranu, tako da je nema više kao ni odrezane ruke,
a ipak se javljala kao da je živa i kao da zaista intenzivno
boli, a sada se i to gasi te nema više ničega, nego sakato
kunjanje u praznini. A što li se sve nije dogodilo od onih
dana kad je fanatično vjerovao kako će nas srbijanski
bajoneti osloboditi, pa sada, kad se i to desilo, da je
nestalo Austrije doista, baš kao i Ane, i Kamrathovih,
i Jolande, i M artinenghija, i Pešte, kad ta ista Srbija
inzistira na svojoj oslobodilačkoj ulozi (koju tako divno
razumije po logici Sablje njegov mnogopoštovani go­
spodin otac, budimski poklisar), sad još uvijek traje zbrka
ni za vlas manja od one kada je Anu gnjavio, da se Srbija
na Bregalnici kompromitirala definitivno, da su takvi
eksperimenti ludi, da su Arnauti s pravom pograbili
puške i da će se sve to osvetiti grdno, a Ana se, korigi­
rajući feljtone za bečku štam pu, smješkala naivnom
idealistu, šta se, do vraga, on toliko uzrujava zbog nekih
albanskih bandita, od kojih se jedan zove Isa, a drugi
Bajram ?“

Bilo je već oko ponoći kada se javio Burić, ispriča­

vajući se — da je zvonio čitavo poslijepodne, pak je
riskirao da eventualno digne svoga šefa iz kreveta.
— Telefonirao je, naime, doktor Rabar, koncipijent
doktora T rupca, koji poručuje gospodinu doktoru da su­
trašnjim jutarnjim Simplonom stiže iz Beograda, u pra­
tnji šefa kabineta M inistra prosvjete, profesor Erdm ann
sa gospođom. D oktor Rabar rezervirao je za profesora
apartm an i još jednu odvojenu sobu u hotelu »Royal«
jer su svi ostali hoteli puni, a doktor T rupac moli go­
spodina doktora, da bi bio ljubazan da se javi profesoru
Erdm annu u hotel, oko deset prije podne, kako bi se
odredio sastanak po dogovoru. Erdm annovi produžuju
p u t u Pariz slijedećeg jutra rano, pa gospodin doktor
T rupac moli Kamila da osigura za profesora Borongaya
kreditno pismo na dvije tisuće USA-dolara za banku
Baruch u Parizu, pošto su beogradski čekovni računi
banke Baruch vezani na Talijansku banku u Zagrebu.
 Slijedećeg jutra, u devet sati, javio se ponovo Burić
telefonski: da ga je obavijestio doktor Vlaisavljević da
je stigao u pratnji gospodina profesora Erdm anna, da su
gospodin i gospođa odsjeli u hotelu »Royal«, i da mole
gospodina doktora da ih obavijesti kad bi mogli da
ga posjete i gdje, a na odgovor da čekaju u hotelu do
jedanaest sati. Doktor Vlaisavljević da prati po nalogu
svoga M inistra profesora Erdm anna do granice i da se
interesira da li je stvar sa kreditnim pismom uređena,
s molbom da ga Burić obavijesti, kako stvar stoji, kod
direktora Državnog Arhiva, jer će doktor Vlaisavljević
ostati u Državnom Arhivu do podneva da tamo organi­
zira kopiranje nekih dokumenata za profesora Erdm anna.
Burić je obavijestio Vlaisavljevića da je stvar sa kreditnim
pismom uređena i moli gospodina doktora što da javi
u hotel madžarskoj gospodi u stvari sastanka?
Da skrati proceduru, Kamilo je zamolio Burica neka
izvoli obavijestiti gospodina profesora da će se pojaviti
u hotelu u jedanaest sati lično i da će tamo lično sa
gospodinom profesorom dogovoriti daljnji program.

Pojavivši se kod portira dvije m inute prije jedanaest

»lično«, Kamilo nije čekao ni m inutu, kada se, silazeći
stubama, prekrivenim poderanim sagom, uz zlatne vaze
sa paunovim perjem i s prašnjavim otrcanim paomama,
tanak u pasu kao džokej, pojavio profesor Ottokar
Erdelyi alias Borongay-Erdm ann, koji je svoje ime (kao
što se otkrilo kasnije u razgovoru) izmijenio u hirovitim
igrama oko revolucije i kontrarevolucije po liniji po­
litičkog oportuniteta, a kome su dlanovi bili opori tako

2 Krleža: Zastave IV
17
da je Kamilo, rukujući se, osjetio kako sedamdeset i
devetogodišnjem starom gospodinu šušte prsti kao na
dim u isušene ribe.
Sastanak između dva stara znanca odvio se u sjeni
sustegnute nelagodnosti i uprkos, na prvi pogled, sr­
dačnim riječima, Kamilo se nikako nije mogao oteti
zaista zagonetnom dojmu, kako se tu, u ovom zapuštenom
staromodnom hotelu, našao kod bijedne pogrebne for­
malnosti, prisustvujući ispraznoj društvenoj igri s osje­
ćajem bespomoćnosti i pobune istodobno, što se tako
neinteligentno upustio u balzamiranje jednoga trupla
poslije devet godina: neka varijanta Lisztovog »Csardas
macabre«, ništa više.
D a ne ostanu ispred portira, poprilično ravnodušnog
spram ovog sasvim svakodnevnog sastanka, kakvim se,
poslije dužih vremenskih razmaka, susreću svi hotelski
gosti čitavoga svijeta s uzvicima i nervoznim kretnjama,
profesor Erdelyi ponudio je Kamilu da prijeđu u po-
krajnu dvoranu, gdje je bio smješten kao tobože otmjeni
restoran, što ga je današnja direkcija hotela uredila pod
m ram ornim kolonama kao neku vrstu living-rooma za
hotelske goste, a čitava jazbina sa poderanim naslonja­
čima i sagovima nosila je još uvijek tragove ratne oluje,
koja je razorila na stotine i stotine takvih hotela po
kakvima se i Kamilo naspavao od Krakova do Lavova,
kao što se već spava po ratnim kvartirima, na pu tu u
smrt. Promatrajući na štukaturi stropa čađave amorete,
kako se kao prljavi dimnjačarčići poigravaju girlandama
od sive paučine i prašine, pod tam nim, kao venozna
krv crvenim m ram ornim stubovima, gdje su polomlje­
nim kitajskim paravanima, vezanima uzicom, bile izoli­
rane dvije salonske garniture kao lože, Kamilo se usitnio
od neugodnog čuđenja što se našao usred ovih razvalina,
iznenađen, kako Trupčev koncipijent nije imao više
rutine, da za otmjene goste pronađe neko odgovarajuće,
u svakom slučaju bolje sklonište, od ove, na prvi već
pogled, skandalozne spilje.
— M oram priznati, zaista, pojma nisam imao da se
hoteli u našem gradu nalaze na tako očajnom nivou,
što nas uostalom i ne bi trebalo iznenaditi, jer naspavao
sam se u ratu u takvim hotelima po čitavoj M onarhiji,
a sve je to još uvijek više-manje ratno stanje u kome
živimo, i Kam ilu je zaista neugodno što se tako desilo,
jer uprkos tome što je ovdje u ovome brlogu sve slupano
i skrpano kao na ciganskom vašaru, on je uvjeren da u
gradu ima, po svoj prilici, i boljih hotela, uznastojao
se Kamilo ispričati, stideći se pomalo što nisu imali
više invencije da dragog gosta smjeste pod pristojnijim
krovom.
— Ali, molim vas, ni u Beču nisu danas hoteli na
višem nivou, a zanovijetati danas, na ovome svijetu,
nema rezona, dragi de Emericzi, uostalom svejedno, či­
tava naša civilizacija leži u ruševinama baš kao i ovaj
hotel, a i mi sami u tom i takvom hotelu, naime, pardon,
to se vas, dragi de Emericzi, ne tiče, naime, mislio
sam, naim e, na sebe, to jest na svoju generaciju, ogradio
se profesor od generalizacije! — N o, dobro, stvar je,
kao što se vidi, normalna, ali da se u ovoj, inače gosto­
ljubivoj kući raspada baš sve, i kvake, i ključevi, i vrata,
i pipe, i zavjese, čudno, sve, čega se čovjek takne, da mu
ostaje u ruci, to baš, mislim, ne bi bilo potrebno, doista!
A tek oni brlozi od soba, gore, na katu, da vidite onaj
naš apartm an, znate li, onaj stereotipni miris politirane
daske, natopljen slatkastim sapunom i aromom od urina,
a ne znam zašto, ne znam zaista zašto sve ove proklete
hotelske sobe m irišu uvijek po jednom te istom sapunu,
dakle, u jednu riječ, dobro, recimo, u ovom slučaju,
tješimo se, hotel kao hotel, dakako, bilo je već i slabijih
ležaja, gdje smo očekivali da nas ubiju, sve je to još
veoma dobro i sjajno, i budimo zahvalni da smo izvukli
živu glavu iz ovoga kaosa, jer da su nas zaklali, ne bismo
imali prilike da kukamo, zar ne, ni vi, ni mi, dragi moj
de Emericzi, tako je to, a u Beogradu odsjeli smo u
»Ekscelzioru«, nova, m odem a zgrada, svakako neraz­
mjerno više Evropa nego ovaj agramerski Stundenhotel
ovdje, »Ekscelzior«, sjajan, komfortabilan hotel, sa da­
lekim vidikom na otvorene krovove, na vode, na ptice,
n a nebo, na horizonte, no, svejedno, šta vrijedi kukati,
nema smisla, dobro je na ovome svijetu, kao što je rekao
Voltaireov Candide, eto nas poslije toliko mnogo go­
dina, kako ste, dragi de Emericzi, vidim, u sjajnoj ste
kondiciji, ove vaše prve sivkaste sjedine, grau meliert,
das steht Ihnen wirklich sehr gut, doista ove srebrne
žice u vašoj bujnoj kosi veoma vam dobro pristaju, ali,
molim vas, oprostite mi što ja to trabunjam , vi ste još
na početku svoga puta, gdje se ja mogu mjeriti s vama,
kao da je netko kredom povukao preko vaše crne kose,
tako, kako da kažem, ovi vaši sivi pramenovi djeluju
više kao kozmetički trik, no, dakle, šta da pričamo, ovaj
frizerski kontrast djeluje zaista dobro, to je dobro, to
vas podmlađuje, drago mi je, bravo, sjajno što ste u tako
dobroj kondiciji, još se uvijek vidi stara viteška figura,
Bože moj, pa koliko li vam je ono godina, trideset i d v 'e ,
o, pa vi još niste ni nel mezzo del cammin, dakako,
vi ćete još uvijek svirati klavir kada meni, pa čak ni
mojim kravatama i cipelama više ne će biti ni traga, da,
da, sjajno, kao da vas gledam kada ste stigli k nama,
još uvijek imate nešto u sebi od m aturanta, oprostite,
tako je, zar još uvijek izazivate ljude na dvoboj svojim
tonom, svojom izazovnom uzvišenošću, o, Bože moj,
Bože dragi, kad smo se ono posljednji put vidjeli, pa da,
ima tome desetak godina, tko bi rekao, čitav život, a šta
li smo odonda doživjeli, a tek vi, dragi de Emericzi,
što ste tek vi doživjeli, u ovom ludom ratu, u ovom
klanju, u vatri, bili ste ranjeni, dvaput, smrtonosno,
da, da, doznali smo i to, a šta ćete vi tek još doživjeti,
vjerujte mi, ne zaviđam vam, m oram priznati, naime,
mi vas nismo zaboravili, mi smo ostali u vezi sa starim
de K amräthom , i preko Kam ratha trajno smo bili infor­
m irani o vašim, da tako kažem, neprilikama, čuli smo da
ste stradali na manevrima, još odmah na početku ove
ludnice, a onda se i to prekinulo, ja ne znam da li vam
je poznato, i njega su ubili, Kom una, zna se kako je to
išlo, jadnik, odvukli su ga, a od vas nije bilo glasa osten-
tativno, godinama, prolazili ste kroz Peštu, i to nam je
bila tajna, zašto se zapravo ne javljate tako postojano
okrutno, nikako nismo uspjeli da odgonetamo što je
moglo zapravo biti motivom vaše demonstrativne ap­
stinencije, no, eto, a sad smo stigli, hvala Bogu, poslije
toliko godina, šta li se sve nije na nas oborilo od one
ludnice Osamnaeste, pa onda ona prokleta Kom una,
ona jezivo kriminalna Kom una, šta da vam kažem, sve
perverzno kao K raft-Ebbing, Bože nam pomozi, ne dao
vam Gospodin Bog doživjeti ni pola od onog što je
nam a bilo suđeno, i tako, vidite, postali smo emigranti,
jer, opet, pardon, vratiti se u onu osramoćenu, kompro­
m itiranu, krvavu Peštu, pod Horthyjem, onda više vo­
limo umrijeti na asfaltu, nego da gospodinu lajtnantu
Hejasu ljubimo ruke, a ne, to ne, to nikako ne, tako
duboko još nismo pali, a pričao nam je vaš prijatelj
doktor Amadeo da je vaš gospodin otac akreditiran u
Pešti, no, čestitam m u, i taj će imati što da vidi i da
doživi, moram da vam kažem, ne, ne, veoma delikatna
misija, i tako, eto, vidite, dragi moj de Emericzi, dobio
sam neke amerikanske kredite da u Bostonu organiziram
Institut za historiju Balkana i dunavskih naroda, a ovamo
spada i vaša zemlja, i, eto, proputovao sam kroz Beograd
da se s vašim ministarstvom dogovorim o tehničkim
elementima zajedničkog posla u tome smislu, jer, dakako,
moja katedra namjerava djelovati prijeko na drugoj obali
na liniji pune solidarnosti dunavskih naroda, pa kako je
u ovom pitanju zainteresirano i vaše ministarstvo, morao
sam tu stvar koordinirati sa mjerodavnom gospodom
u Beogradu, i m oram priznati, svaka čast, naišao sam
na puno razumijevanje, i tako, tko bi rekao, dragi moj
de Emericzi, da ćemo se sresti u vašem gradu pod
ovakvim okolnostima, kao politički emigranti, a kako
mi vi živite, čime se bavite, pišete li još uvijek, publi­
cirate li, jeste li nešto ostvarili od velikih svojih planova,
mislim, naime, neko djelo većega formata, u vašem stilu,
o aktuelnim političkim snagama koje ste tako vidovito
anticipirali, predviđajući katastrofe, jer, eto, za ovih
desetak godina, vjerujte mi, nije se desilo ništa krupnije
a da nismo pomislili na vas i na vaše prognoze, no,
uprkos tome, jedna stvar, mora se priznati, de Emericzi,
jedna stvar, ipak, kao što rekoh, uzeli je mi ovako ili
onako, ne ide mi u glavu, dobro, ako ste objektivni,
priznajte i sami, u svojoj ulozi K asandre mogli ste pred­
viđati da ćemo propasti koliko vas je volja, dobro, zar
ne, ali, ipak, priznajte, da li ste se mogli nadati da će
se sve to srušiti kao kuća od karata, u dvadesetičetiri
sata, ajde, molim vas, priznajte da niste, sami ratovi i
katastrofe, a ja sam radio mnogo, bio sam u Beču anga­
žiran u štampi, prije svega, dakako, pisao sam o madžar­
skim pitanjima, Hungarica u Beču još je uvijek vrelo
dobre zarade, od nečega se, na kraju, m ora živjeti, a vi
se bavite advokaturom, politikom, političkim procesima,
kako čujem, to mi je drago, jer niste li zaboravili, sjećate
li se, uvijek sam vam govorio da iz vas progovara rođeni
advokat velikoga stila, o, da, da, zaista, veoma mi je
drago da vas vidim u tako dobroj kondiciji, a od vas
je doista ženerozno da ste bili ljubazni da nas potražite,
jer mi smo, napokon, ipak, stranci u stranom gradu,
a ovako je mnogo jednostavnije, Ana vas mnogo poz­
dravlja, Ana je jutros u vozu bila neobično uzbuđena
kad smo se približavali vašem gradu, mizerija lijevo i
desno, vidi se, seljačka zemlja, uopće, ove nesretne
seljačke zemlje na Dunavu, neprilika sebi i drugima,
narodi u gaćama i u opancima, što da se radi, zar ne,
a zatim, kao po pravilu, stižu uvijek od vremena na
vrijeme pustolovi na vlast u takvim zaostalim zemljama,
a u što može drugo vlast pustolova da se pretvori nego
u zločinstva, u pobunu plebsa, razumije se, a zatim,
poslije ekscesa mase, u brahijalnu reakciju elite, reda
m ora biti, dakako, circulus vitiosus, krv, prim itivna,
nepismena, gruba glupost, nasilje, u jednu riječ, a što
tu može intelekt u borbi sa Vandalima, ništa, manje od
komarca, kao što smo o tome davno već pisali, ako se
sjećate, Boetius, Consolatio philosophiae, a i to su bili
samo aspirini u moralnoj migreni, u historiji važna je
jedino sjekira i ništa više, krvnički panj, to, ali pustimo
to, tako jeste i tu mi ne možemo ništa, to su zakoni
naravi, no, dobro, što da kukamo, drago mi je da smo
se ipak sreli, dakle, gospođa Ana vas mnogo i toplo
pozdravlja, ona, vi znate, do podneva nije pokretna,
to su njeni stari običaji, od njih ne odustaje, ona će se
pojaviti svakoga trena te vas moli za obzir da je ispričate,
ona je mnogo, mnogo radila, prevodila, prevela je čitav
niz Engleza, prevela je i Shelleya, sirotica, kakva šteta,
kakva golema, neizreciva šteta za njen talenat da se javio
u ovakvim prilikama, štampala je nekoliko knjiga pje­
sama i eseja, prava, autentična poetesa, prokletstvo,
zapravo, od talenta, zar ne, jer što znači roditi se kao
poetesa u ovim našim prilikama, molim ja vas, a danas
još povrh svega i u emigraciji, pisati čistu poeziju na
jednom bizarnom, da, upravo potpuno izoliranom jeziku
kao što je madžarski, tko o tome u svijetu vodi računa,
ali Ana se, vidite, ipak, ne da, njen elan, vidite, ipak
nije spao, ona je još uvijek ona ista Ana kakvu ste je
ostavili, a ni Ana ni ja, oprostite što se vraćam na tu
tem u, nikako nismo mogli da odgonetamo, zašto se vi
nama zapravo više nikada, baš nikada niste javili, dragi
naš de Emericzi, zaista, zaista mi je mnogo milo da vas
vidim, da vas čujem, da budemo s vama, da mi pričate
o sebi, o svojoj zemlji, i tako brbljajući, obuzet zamahom
svoga solilokvija, stari je profesor i sam osjetio kako se
ne umije oteti i'utiniranoj rječitosti kao škrebetaljka, i
da se nije pojavio portir da javi, kako gospodina pro­
fesora zove interurban Beograd, ovaj bi i dalje šušljetao
bez predaha, samo da ispuni prazninu, osjećajući i sam
nelagodnost zbog Anina nedolaska, jer to da je gospođa
poručila po svome suprugu da će se pojaviti i da moli
obzir, pa te su fraze lišene svake najelementarnije pri-
stojnostij i tako je nastala pauza, a ona je poslije Erde-
lyijeva odlaska potrajala prilično dugo.
„Eto nas na glupoj pogrebnoj svečanosti, zapravo
sasvim suvišnoj“ , pomislio je Kamilo sav pod trom im
dojmom Erdelyijeve olinjale staračke pojave, kome kostur
pod tvrdo ispeglanim plastronom šušti kao da je od per-
gamene. „Opustio m u se lijevi kut usne tako kao da
pomalo reži, te se samo pričinja kao da se ceremonijalno
učtivo smješka, a zapravo doista reži, pareza lijevog
facijalisa, a klonula m u je i lijeva ruka, visi mrtvo, a i
lijevu nogu vuče kao ranjeno pseto. Oči su m u m utne
od sive prljave smjese, to su siva stakla kroz koja ispod
garavih, nakostriješenih obrva ne gleda nitko, no, uprkos
tome, ovaj stari vještak još uvijek koketira sa svojim
bivšim đakom koji tu skrušeno očekuje suprugu svoga
učitelja da bi mogao da joj se pokloni poslije devet
godina. Šef-redaktor Barjaka glumi još uvijek visoko-
učenog m andarina koji u svakome trenutku, opsjenju­
jući svoje đake, može da prospe iz rukava masu raznih
trikova znanosti, poezije, statistike ili filozofskih teorema,
uvijek podjednako uvjerljivo i prividno istinito, kao i u
ovom slučaju, kada ispričava svoju ženu prozirnim izli­
kama, a zapravo se radi o dami koja pušta svoga trabanta
da je čeka po ceremonijalu iz davnih dana. Ovaj ga je
stari šarlatan uveo na pozornicu takozvane javnosti,
on m u je bio m anuduktor kod njegovog »sjajnog« na­
stupa u Barjacima, on i njegova draga gospođa, koja
m u je kao patetična biblijska žena prostrla svoje haljine
po životnoj stazi i posula je cvijećem u iskrenom zanosu
ljubeće žene, a ta je žena danas stigla, ona je ovdje,
u hotelu, gore, u prvome katu, no ipak, eto, ona ne
može da se pojavi prije podneva, nikako, pa ni danas,
poslije punih devet godina, jer nije u stanju da svlada
svoje taštine, što je nesumnjivo bolećivo, da, više od
toga, perverzno, upravo slaboumno. Doputovati iz da­
ljine, iz nedogledne daljine od devet godina, na pro­
lazu, možda na putu u nepovrat, i ne pojaviti se gotovo
više od pedeset m inuta na ugovorenom sastanku, to je
zapravo prava slika i prilika ove mnogopoštovane dame,
supruge starog majmuna, i, uopće, nisu ono bili nikakvi
hirovi sa Kamilove strane da se od početka trajno kidao
i bunio protiv negativnih magneta tajanstvenog bračnog
para, u sjeni šarma ove gospođe bilo je isto tako ener-
vantno vegetirati, onda baš kao i danas, i on se s pravom
alergično trzao da se otme misteriju tjelesne tajne i
moralnih nelagodnosti, u koje ga je ova žena podjednako
perverzno zapletala. Igra s Amadeovom metresom Pi-
rikom, koju m u je ustupio Trupac, kao neka vrsta lju­
bavnog mentora, mjesec-dva prije duhovskog izleta s
Anom na Balaton, ono je bila pustolovina u okviru
Trupčeve »eksperimentalne spolne higijene«, ali prva
balatonska Anina noć bila je objavljenje edenskog pro­
kletstva već odmah na početku, a sve ono što je odonda
potrajalo nije, nažalost, više nikakav početak, jer traje
već dugo, a sada, na kraju, svršava u ovoj hotelskoj
jazbini kao jalovo đačko očekivanje da se Dulcineja
pojavi na randevuu, koji je sama nametnula, a nje,
dakako, n e m a ..
„1 sada, bude li se stari profesor ponovo pojavio, što
da kaže ovom dosadnom glupanu, a, opet, ne bi se moglo
reći, da on lično od ovog glupana nije baš ništa naučio.
S ovim prevejanim peštanskim masonom i liberalom
on se našao kao m aturant, oduševljavajući se dječački
još bezazleno nacionalizmom Meštrovićeve skulpture, i
da ga nije bregalnički pokolj otrijeznio, on bi s Anom
bio organizirao kolektivnu izložbu našeg Rasnog Genija.
Vjerujući da je Meštrovićeva simbolika Više Poslanstvo
s onoga svijeta, Vrhunaravno Objavljenje od sasvim
druge, bitno različite građe nego što je bila masa sece-
sionističkoga gipsa na onoj istoj bečkoj izložbi na kojoj
se Kamilo prvi p u t sreo sa »veličanstvenim božanstvima
našeg narodnog, rasnog, Vidovdanskog Panteona«, K a­
milo je bio doslovno zbunjen, kada je stari Erdelyi
počeo igrati u njegovom životu ulogu mentora, koji
svoga ljubimca upućuje opasnim stazama ne samo ru-
tinerski nego doista s iskrenom simpatijom. U ogromnom
rasponu stvari i pojava, usred kritične dinamike između
sloma Frana Šupila, Friedjunga i Balkanskih ratova, stari
se profesor veoma vješto snalazio na m arginama bečkih
socijalističkih, takozvanih marksističkih državotvornih
teorija, kao predstavnik madžarskog liberalizma i slo­
bodne misli, koji nastoji da stvari objasni — »moderno«,
materijalistički. A zapravo, stari Erdelyi, Amadeo i či­
tava kompanija takozvanih progresista, slobodnih mi­
slilaca, pretvorljivo se obarala na konzervativni varme-
đijski gentry-m entalitet, i to ne iz nekog progresivnog
uvjerenja, nego po direktivama i sugestijama Amađeo-
vog protektora doktora Kronberg-K oronaia, u sjaju
belvederskog nadvojvodskog Autoriteta. U zm e li se
tačno, iz današnje retrospektive, nije se u čitavom radi­
kalnom brbljanju oko Barjaka radilo samo o katedrama
ili o političkim karijerama, i koliko god je stari Erdelyi
kao autoritet u očima Kamilovim igrao ulogu čistunca,
čitava ona politički veoma zapletena igra ipak nije bila
lišena takozvanih grubih zemaljskih motiva. Profesor
Erdelyi bio je sociolog po pozivu, koji je sa svoje katedre
grmio protiv bečkog i budimskog mandarinizma veoma
glasno, veoma nametljivo, a često i demagoški, no uprkos
tome oko njegove naučne karijere kružile su čas diskretne,
a čas sasvim bučne i nametljive glasine, da se u ovoj
ili u onoj kombinaciji oko eventualnog rađania ovog
ili onog kabineta govori o gospodinu profesoru kao o
ozbiljnom kandidatu za m inistra socijalne politike ili
prosvjete, pa čak i policije. Ovaj politikant pojavio se u
Kamilovom životu kao čovjek koji se kretao ispred
čitave jedne generacije sa svjetiljkom »Progresa« u ruci,
a njegova supruga, slavna poetesa, o, Bože, njegova
tajanstvena balatonska Medeja, zasjenila je pojavu svoga
supruga od prvoga dana do potpune nevidljivosti, tako
da se Kamilo, godinu-dvije još poslije preloma, nije
nikako oteo tajni Aninog šarmantnog magnetizma. Još
godine Šesnaeste oko Silvestrova, kad se našao na pro-
putovanju u Beč preko Pešte, on u jednom slabom tre­
nutku osamljenosti i mračne melankolije, u praznoj
hotelskoj sobi, nije mogao da prevlada napast da ne
podigne telefonsku slušalicu i da ne potraži Anin broj.“
„Bilo je već kasno predvečer i palile su se prve svje­
tiljke. Sjever je njihao lampe na dunavskoj obali, a
uznemireni odrazi svjetiljaka na vodenoj olovnoj masi
otvarali su fantastične staklene perspektive u dubij ini
te je izgledalo kao da se pod staklenim sivim dunavskim
ogledalom rastvaraju ogromne kristalne dvorane sa m ra­
mornim trijemovima, sa galerijama, sa koridorima, sa
magično rasvijetljenim monumentalnim vestibulima. Na
dnu, na olovnom dunavskom dnu, daje Dunav gozbu
svim svojim utopljenicima kroz vjekove, a na ovu silve-
starsku pogrebnu svečanost stižu bezbrojne povorke.
Teče gluhonijemo dunavska voda pod Kalemegdanom,
teku i pretječu blatne i nesretne dunavske vode već
milijunima godina, prolaze i putuju kroz ove podvodne
gradove fantasti i pustolovi, kraljevi i admirali, Hrvati
kleče pred kraljem Kolomanom, a jedna madžarska
poetesa kleči opet pred njim, a ne bi trebalo klečati i
moliti se, a ne zna se zašto, i tako je uzeo telefonsku
knjigu i, zamolivši gospođicu na centrali Anin broj
(što ga je još uvijek znao napamet), čuo je kako zvoni
zvonce na drugoj strani žice. Dugo. Nikoga. Stan je
prazan. Zvoni zvono u kabinetu. Zvoni još uvijek. Škljoc-
nula je slušalica i tiho kao iza sna zameketao je Erde-
lyijev glas, on je staroga po svoj prilici probudio, bilo
je već kasno, ponoć je minula: — Halo, molim, tko je,
a Kamilova ruka je klonula i slušalica s rukom, a čitava
utroba zapalila m u se u bjesomučnom frenitisu. Steglo
ga je u grudnom košu kao da boluje od angine pectoris,
i tako je zaklopio telefon, poniknuvši na rubu nesvje­
stice, sa glavom u dlanovima kao da se moli sabrano i
bolno. Da se javila Ana, što bi se bilo desilo? M eđutim ,
Ana se nije javila, Ane nije bilo, Ane nije bilo kao što
je nema, eto, ni sada, čekao je godinama, devet godina,
a i ne čeka je više, đavo je odnio, i bilo bi najinteligentnije
da uzme svoj šešir i svoju kabanicu i da ostavi glas kod
portira da je nestao."

Svladavši se dolaskom profesora, koji se m eđutim

popeo na kat, da vidi šta je s njegovom poštovanom
suprugom i koji se, eto, vraća kao njen glasnik — »i ko­
liko god m u je to neugodno, uz rizik da će razočarati
svog mladog prijatelja, on mora da m u podastre Aninu
skrušenu molbu, no ona, nažalost, još uvijek nije dovr­
šila svoj jutarnji autoportret, a toliko je tašta, što se
uostalom može razumjeti, te ne bi nikako htjela pojaviti
se pred Kamilovim licem, a da ne zablista u punom e
sjaju svoga šarma. No, dakako, bez obzira na duhovitu
stranu ovog pitanja kozmetike, a pomalo sada već i
etikete, ipak je istina da je žena uznemirena, može se
misliti, od uzbuđenja, i Ana moli Kamila da joj pokloni
još desetak m inuta i zato predlaže da se prošetaju korak-
dva na svježem zraku, ona će se pojaviti za najviše
pola sata, sretna, zaista, da poslije čitave jedne vječnosti
vidi konačno ,najtvrdoglavijeg čovjeka’, za koga je je-
dam put potpuno bezrazložno povjerovala da je naj­
vjerniji od njenih trabanata na ovoj planeti«.
O supnut ovim sasvim iznenađujućim prijedlogom,
Kamilo nije progovorio ni riječi.
— Što da radimo, što da radimo, zar ne, dragi amice,
vi znate, Anine direktive su za nas oduvijek bile više-
manje svetinja, pak da se eventualno zaista prošetamo
gradom?
Profesor Erdelyi, koji je i sam osjetio abnormalnost
situacije, da bi se spasio iz neprilike stao je per longum
et latum docirati o tome »kako bi na kraju ipak želio
da vidi ovaj tako slavni grad jednog malog naroda,
koji je osam stotina godina prkosio ,Sjaju K rune Sve­
toga Stjepana', a prije tridesetak i više godina, jedne
jeseni, na putu u Rijeku, proputovao je profesor kroz
Zagreb i, zaustavivši se između jutarnjeg i poslijepodnev­
nog riječkog brzog voza, prošetao se do centra, sve do
samoga Jelačića bana, i tamo sjeo na terasu jedne male
kavane prisluškujući zagrebačkim zvonima kako bruje
cijeloga dana, a mora priznati, jutros m u se ova impresija
povampirila, zagrebačka zvona nisu se trideset i više
godina zaustavila ni za čas. ,Natio catholica1, nema
sumnje, Antemurale C hristianitatis. . . D va-tri fijakera,
um orne konjske glave maskirane zobnicama kao fanta­
stične krabulje, zvona, golubovi, mali, m inijaturni konjski
tramvaj, blatne, neasfaltirane ulice, sve zapravo žalosna
provincija. Spram te žalosti, tada, devetstotih godina,
već su i fijumanski tramvaji grmjeli kao peštanski. Malena
austrijska garnizona, jedna infanterijska kompanija sa
muzikom i barjakom, prazne ulice, nigdje nikoga, tu
i tamo po neka građanska dama sa marabuovim perjem
i zvona, i zvona, prokleta ta zvona, te ne će da stanu
kao gnjila glavobolja. Žao m u je, ali, eto, istu ovu im­
presiju imao je i jutros: mali provincijski grad, nema
šta, treba priznati istinu, bijeda i provincija na sve strane.
Za razliku od Beograda, na prim jer, nažalost, zaista
provincija! Beograd, eto, danas, ako se hoće, još je uvijek
balkansko-arnautski pašaluk, a ovo ovdje je zaostala
austrijska graničarska provincija, nekakav Klagenfurt,
Graz, Lemberg, u centru sa dvije-tri kulise, a oko toga
jad i gad, baš kao i u Hebbelovo vrijeme, kada su na
glavnom trgu gakale guske. Da, da, za razliku od Beograda
austrijska provincija! T o se možda iz subjektivne per­
spektive tako plastično ne primjećuje, ali vješto oko
nezainteresiranog putnika može to da uoči na prvi
pogled. Beograd, istina, danas je to još turska palanačka
kaldrma, dakako, ali — pro futuro — Beograd je grad,
Beograd nosi u sebi sve elemente velikoga grada naj­
većeg stila: grandiozne vode, široki, kilometarski pro­
spekti, bulevari, to su konture jednog novog velegrada,
jedne nove Pešte in statu nascendi, a ne ovaj mali dvo­
katni grad, sa skromnim fasadama, sa tomjevima, sa
crkvama, sa samostanima, na svakome koraku po jedna
crkva ili po jedan kloštar, pa ova prokleta jezuitska
zvonjava. Zar vi, gospodo, u ovome gradu nemate
sluha? Zvonjava je u ovome gradu perverzna, a u Beo­
gradu nema ni crkve, ni zvonika, ni biskupa, tamo ne
zvoni ni jedan toranj, eto, bili su u Beogradu proveli
gotovo punu nedjelju dana, a nisu ni jedam put čuli ni
jedno jedino zvono da bi se oglasilo. Ono je grad gdje
se diše slobodno, a politika ovog malog grada, kakva se
vodi danas, to je politika, nažalost, u sjeni biskupske
m itre, provincija bez horizonta, politika crkve, a ta je
oduvijek odiozna i opasna«.
— Što se mene lično tiče, Kamilo nije mogao da
odoli a da se ne opre kameleonskoj dijalektici starog
masonskog majstora, molim, ne bi se moglo reći da sam
naročitim poklonikom ove popovske politike, ni katoli­
cizma, no ipak, dragi i poštovani gospodine profesore,
na prolazu, i to još poslije neprospavane noći, mislim
da nije oportuno da se stvaraju sudovi o bilo kakvom
gradu ili politici toga grada. D a je ovaj grad danas
još uvijek provincija, a to, nažalost, nesumnjivo tako i
jeste, za to postoje i neki razlozi, a o tim dubljim, po­
litičkim razlozima i o tim posljedicama mi smo se po­
prilično nadiskutirali, dragi profesore, niste li zaboravili?
N išta se ne bi bilo dogodilo u Pešti što se dogodilo i
ni u kome slučaju ne bi danas na Budimu sjedio vaš go­
spodin admiral, da za to nisu postojali dublji, političld
razlozi, isto tako kao što ni vi jutros ne biste bili doputo­
vali iz Beograda da se vodila druga politika s ovim, kao što
vi kažete, provincijalnim gradom. Tako isto ste gledali na
Požun, na Košiće, na M unkač kao na provincijalne sele­
ndre, tako ste gledali na nas kao danas što iz Beograda
gledate na T iranu ili na Ljubljanu, a ove vaše današnje
terazijske perspektive isto su vam tako krive kao što su
bile i peštanske jučer. Možda to i nije tako nevažno što
je ovaj grad snižen do toga da ostane zaostala bijeda u
zaostaloj provinciji, ali nije riječ samo o ovom gradu,
nego o milijunskim masama ovih naroda, koji na Balkanu
vegetiraju i prkosno odolijevaju već stoljećima. Ovaj grad
je simbol zarobljene i nepriznate narodnosti, koja trajno
ratuje protiv svojih vlastitih interesa, gubeći ratove koji
nisu njeni, ali zato plaća odmazdu kao da je izgubila
svoj vlastiti rat,
— Pa jeste, dragi de Emericzi, nisam drugo ni htio
da kažem nego to, a ja, eto, konstatiram fakta, samo to,
ja nisam govorio o razlozima, nego o faktima,
— Oprostite m i, profesore, tako ste nas metodički
učili da prom atram o stvari objektivno i dopustite da vam
kažem, per analogiam historicam, bude li ovaj grad i
nadalje ostao zabačeno provincijalno gnijezdo, nisam
danas siguran da ona moja stara peštanska prognoza
— ceterum censeo M onarchiam delendam, ne će biti
parafrazirana i u ovoj zemlji. Do ovoga rata bili smo
kolonija vaše madžarske kolonijalne satrapije koja je
opet bila kolonija jedne druge satrapije, a sada treba
i dalje da ostanemo kolonija jedne tiranije, jer smo
»izgubili rat kao madžarska kolonija«, a taj rat, što smo
ga izgubili, nije bio naš rat, nego upravo vaš, madžarski
rat, i to sto posto vaš austro-madžarski rat, a ja sam vas
pitao tada i pitam vas i danas, kakva vam je to poli­
tika bila i kamo vas je dovela? Do toga, oprostite mi,
da danas kao emigrant putujete preko oceana,
— Vi znate, dragi de Emericzi, ja već po svom kate-
darskom pozivu pratim razvoj političkih snaga u svim

n K rleža: Z astave IV
ovim podunavskim zemljama, a i s vama smo o tim
pitanjim a mijenjali misli, moglo bi se reći, godinama,
i vi znate, koliko li sam napora utrošio na to da
evropeiziram bolesnu, reakcionarnu madžarsku politi­
ku, ja, dakle, nisam baš najveći ignorant u tim stva­
rima, no ipak, sine ira et studio, molim vas, sa gle­
dišta suvremene, m oderne političke koncepcije, na
vašem političkom terenu, bez obzira na mnogobrojne
detalje koji mi po svoj prilici nisu poznati, današnji
beogradski unifikatori, a m eđu njima ima, molim vas,
i nekoliko Hrvata, na primjer, ipak strše iznad lo­
kalnog, provincijalnog prosjeka kao visoki toranj. M o­
lim vas, centralistička politika ipak je, uprkos svemu,
politika velikoga stila! To je politika jugoslavenskih
razmjera! Oprostite, to nije sitno, provincijalno, var-
međijsko nadm udrivanje još iz vremena Hrvatskoga
Sabora. Eto, Ana i ja bili smo s M aestrom Meštrovićem
u Beogradu, M aestro bio je ljubazan i pozvao nas na
ručak kod »Srpskoga Kralja«, vi znate, bilo je to svoje­
vremeno na vašu inicijativu, Ana se dopisivala s M ae­
strom, Ana je objavila o M aestru na temelju vaših
sugestija nekoliko feljtona, i ona je, ako se sjećate, upravo
uz vašu pomoć, bila na putu da organizira izložbu nje­
govog Vidovdanskog ili Kosovskog M isterija u Pešti,
ali je u to buknuo ovaj prokleti rat i odnio sve do đavola,
a tako, u razgovoru sa Maestrom, M aestro se složio
s nama, da mora priznati kako je beogradska politika,
za razliku od ove vaše zagrebačke, ipak politika velikoga
stila.
„Buknuo je ovaj prokleti ludi rat, istina, ovaj prokleti
ludi rat je doista buknuo i kako je buknuo, počeo je
proždirati ljude i pamet ljudsku i tako sve dalje i dalje
proždire sve više ljudske pameti i mesa, a tako je na­
grizao i ovog starog glupana ovdje“ , pomislio je Kamilo
i od te pomisli kako ovaj ludi rat ždere i ždere neum o­
ljivo i neumorno sve dalje i dalje, a da se uopće nije ni
jednog trena zaustavio u tom svom kanibalizmu i da će
proždrijeti sve što se požderati može, osjetio je od tre­
perenja svoje utrobe kako m u svijest obavija koprena
neke prozirne omaglice, kako m u navire krv u glavu
i kako se javlja misao neobično logična i gruba da ovoj
senilnoj framazonskoj opici saspe u lice svu istinu.
„Ovaj stari prevejanac dokazuje njem u danas kako
je politika »unitarizma« politika velikoga stila, a to m u je
potvrdio i M aestro M eštrović na objedu kod »Srpskoga
Kralja«! Zaista duhovito. Nedostajalo je još samo to
da kod tog slavnog objeda kao treći prisustvuje i njegov
gospodin otac kao peštanski poklisar sa svojim unio-
nističkim i unitarističkim floskulama. A kada je Kamilo
ovom starom profesoru proricao agoniju madžarske
Unije, na tem elju istih tih glupih gipsanih figura tog
istog politikanta od M aestra, ovaj kostobolni prorok
rennerizma u karpatskom krateru, ovaj stari zbunjenko
koji se trajno kretao na polju naddržavnih planova
svojih bečkih protektora, crno-žutih marksista, za račun
Belvederea, smatrao je ovu secesionističku »jugopro-
pagandu« kretenizmom, a danas, kao emigrant ispred
Bele K una, pjeva slavu beogradskom M aestru kao Pro­
roku Ujedinjenja! Ovaj neovidovdanski apologet »ge­
nijalne unitarističke politike« — ad hoc, s obzirom na to
što će u Bostonu predavati nacionalnu historiju naših
naroda kao brodolomac, koji je doputovao u ulozi gosta
gospodina M inistra Prosvjete i tako dalje, na kraju
(ljudski razumljiva bijeda), sm atra da su m u za pro­
pagandu historije dunavskih naroda potrebne foto­
grafije Meštrovićevog Vidovdanskog Hram a. Bravo!"
„T o je taj isti gospodin profesor, zbog koga je zapravo
slomio s Anom, jer m u je izgledalo nespojivo da Ana
ostane i dalje u vezi s ovim starcem (a to je bila pritajena
ljubomora koju ne bi bio priznao nikome), a sad bi
poštovanom gospodinu Erdelyiju trebalo ipak nekon­
vencionalno odgovoriti, da je oduvijek bio kombinator
sa skrivenim mislima, karakter sumnjiv i politička nulla
nullissima, a bilo bi najinteligentnije ne odgovoriti
ništa, nego prekinuti jalovo nadmudrivanje, pokloniti
se i nestati, što bi bilo isto tako glupo, kad se već tako
zbiva da smo se našli na sastanku na obali Aheronta,
a sve to brbljanje spada zapravo m eđu pogrebne for­
malnosti.“ Uprkos svim dokazima normalnog razuma,
on se ipak nije mogao oteti da ne odgovori starom zano­
vijetalu, našavši se u svojoj otrcanoj ulozi pomalo smi­
ješnog a pomalo bezazlenog čovjeka, koji na obali velike
rijeke nastoji kako bi svojim riječima vratio vodu na
izvore.
— Čujte me, dragi profesore, poslije svega što smo
doživjeli u ovim prilikama, ja mislim da bi bilo već
krajnje vrijeme da se pristupi izgradnji jedne nove po­
litičke zgrade, ali isključivo, naglašavam, isključivo, dragi
profesore, samo na temelju slobodne konfederacije! I
to, konfederacije sa svim atributim a, bez skrivenih
kombinacija, bez ciganskog driblinga, tko će kome da
ukrade srebrnu uru, bez nacionalne megalomanije, bez
lažnoga mitosa, kao što je bio onaj o madžarskim kra­
ljevima ili o madžarskom mileniju, uopće bez etatistič­
kog mitosa, tako, da, logično, i to odmah, a jedina
formula koja bi danas još eventualno mogla da postane
političkom bazom za ujedinjenje ovih naroda na Bal­
kanu i na D unavu jeste komunistička! A ova politika,
kojoj vi pjevate danas ditiram be, što me zaista iznena­
đuje, to je politika sitnih rojalističkih izmećara, poli­
tičkih varalica koje vi proglašavate »genijima«! Onaj
vaš gospodin M aestro i rojalistički prorok, koji vas je
pozvao na ručak kod »Srpskoga Kralja«, on je, vidite,
politikant i majstor baš ovog istog ciganskog driblinga
o kome govorim, on je politikant lažne megalomanije,
politikant katastrofe, u jednu riječ, on je oličenje svega
što smo negirali u vašim Barjacima, ako smo uopće
nešto ozbiljno negirali, u Pešti ili u Beču. I pazite, molim
vas, proričem vam ponovo, kao što je propala bečka,
peštanska ili bilo kakva druga megalomanija, ni ova ro-
jalistička nema bolje šanse.
Slušajući sa namjernom pasivnošću svoga partnera,
gospodin profesor Erdelyi nije vršio vidljivo baš ni­
kakav naročiti napor te se ne bi bilo moglo primijetiti
kako m u je sve to, što Kamilo govori, u najm anju
ruku, ravnodušno, a pomalo i dosadno, da se ovdje
nadm udruje o nekim, za njega, u situaciji u kojoj se
nalazi, doista provincijalnim i potpuno sporednim po­
litičkim lapalijama, ali kako iz Kamilova pogleda zrači
alergična opasnost, da, upravo za nijansu i suviše ner­
vozno naglašena prijetnja, da bi se ovaj, kao što se već
na početku ocrtao, po svemu neuspio sastanak mogao
prosuti kao šaka pijeska, osjetio je i stari gospodin
konvencionalnu potrebu da usmjeri čitavu konverzaciju
novim tokom, i tako je ponovio, kako bi bilo možda
doista dobro da se prošetaju gradom do katedrale, do
one monumentalne madžarske gotičke katedrale, koja
je sama po sebi curiosum m undi, da je tu, usred mani­
hejskih predjela, u centru hrvatskog političkog sepa­
ratizma, in partibus infidelium, sazidana već u ranom
Srednjem vijeku takva grandiozna crkva, koja pod sim­
boličnim patronatom madžarskog Svetog Kralja pred­
stavlja negaciju hrvatske moralne egzistencije.

D a se skrati sve očitija neprilika oko ovog neural-

gičnog brbljanja, Kamilo je pristao na dobru ideju, no
u m om entu, kad još nisu učinili ni korak-dva, udario
je divlji proljetni pljusak s jakom grmljavinom tako,
da su se ponovo morali vratiti u hotelski salon i tu se,
naručivši konjak i kavu, ponovo počeli nervirati u ukle­
tome krugu prekinutog razgovora.

Protječu m inute, jedna za drugom , trči m inutna ka­

zaljka po bijeloj kružnici kao luckasta, popela se na vrh
porculanske ploče i, obletjevši je nekoliko puta, trči
dalje, trči u krugu, trči kao bjesomučna od brojke
do brojke, penje se preko dvanaestice, pada okomito
na šesticu, juri i vrti se kao pseto kad hoće da se uhvati
za rep, vrijeme se primiče podnevu, još samo dvije
m inute, a gospođe Ane nema i nema već eto pedeset i
devet m inuta, gospođe Ane n e m a . . .
Očito sada već neprikriveno enerviran Aninim ne­
dolaskom, profesor se Erdelyi ponovo oborio gotovo
histerično na političku koncepciju federacije, »jer bilo
kakva federacija seljačkih naroda na D unavu nosi, usli­
jed ekonomske bijede ovih pauperiziranih seljačkih masa,
u sebi osnovnu slabost koja je tako presudna te se na
njoj ne može izgraditi baš ništa što ne bi bilo od slame,
oprostite, a o civilizaciji, koja živi pod slamnatim kro­
vovima, jedan sociolog, koji vlada materijom i koji se ne
da impresionirati nikakvim apstraktnim parolama, ne
može misliti pozitivno«.
— Znači: po vama, naši opanci treba da prestanu
biti opanci na distancu do Proximae Centauri, i to je
jedina vaša socijalna dijagnoza, a dotle da ostanemo
bijedna i nepismena raja pod slamnatim krovovima?
— Pa dobro, oprostite, gospodine doktore, ali obja­
snite vi meni, kakve su to političke formule koje nekom
revolucionarnom metodom rješavaju ekonomsku proble­
matiku?
— Im a i takvih koje je rješavaju, gospodine profe­
sore, usprotivio se Kamilo, nervozno, brbljanju stare
papige.
— A gle, molim vas, a koje su to, molim vas, na
prim jer?
— Komunističke, gospodine profesore, komunističke
političke formule, na prim jer, smijem li primijetiti,
— T o je zanimljivo, »komunističke«, znači, formule
— made in Sov-D ep-Land?
— Da, revolucionarne formule, ruskog ili balkanskog
tipa, svejedno, jer, na kraju, nije važan tip, nego princip,
a, bez primjene ruskoga principa, ja, oprostite mi, svo­
jim normalnim razumom ne vidim na ovom našem
terenu nikakve druge političke solucije,
— N e razumijem, pa kako vam pada na pam et ova
bizarna misao, i to upravo vama, tako tipičnoj anarho-
individualnoj ličnosti? Pa zar nemate toliko smionosti
da uvidite kako komunizam nije drugo nego perverzno
upropaštavanje svake i najmanje mogućnosti ostvarenja
bilo kakvih, već u Devetnaestome Stoljeću zagaranti­
ranih, građanskih, individualnih, znanstvenih i uopće
filozofskih ili moralno-intelektualnih sloboda? Dobro,
uzmimo, kao akademski primjer, uzmimo građansko
društvo klasičnog, liberalnog modela, dakle, baš to i
takvo, nazovimo ga pravim imenom, »buržujsko« dru­
štvo (bez obzira na sve njegove nedostatke) zagarantiralo
je svojim članovima do dana današnjega dostignuti
maksimum svih mogućih »građanskih« sloboda, a po­
jam »građanina« uzimam u smislu Konventa kao pojam
koji se podudara s jakobinskim pojmom citoyena, m i­
slim, dakle, na stečena jakobinska prava i sve slobode
koje proistječu iz tih pravnih odnosa, dok komunizam,
molit ću lijepo, spram ovog, kako da kažem, da, i ne
stidim se, »buržujskog« socijalnog i etičkog nivoa, znači
stopostotnu negaciju svih progresivnih ideja, pred­
stavljajući slobodan pad sa devet cijelih i osam desetina
akceleracije naniže, u ponore, u socijalni diluvij, u kani­
balizam, da, doista tako, u doba kamene sjekire, u
Neandertal,
— Pustim o ove teorije, dragi profesore, o građanskoj
ravnopravnosti i o slobodnom moralnom uvjerenju za­
garantiranom svakom građaninu, to su priče iz Tisuću
i jedne noći, znamo mi to napamet da i milijunaši i
prosjaci ne smiju spavati po parkovima, i jednima i
drugima po pozitivnim je zakonima zabranjeno da po­
čine samoubojstvo, to su paradoksi, to nisu zagarantirana
građanska prava, to su fraze,
— Paradoksi, dakako, i fraze, ali ne dao vam Bog
poživjeti pod bélakunovskim liberalizmom, koji nije,
dakako, priča iz Tisuću i jedne noći, nego baš prava,
autentična »diktatura proletarijata«, pak da se sjetite
svega što ste o aktivnim ministrima, o predsjednicima
madžarske feudalne vlade slobodno mogli štampati u
mojim Barjacima, one svoje, ne samo duhovite, nego
nadasve drske, upravo izazovne entrefilete, o kojima se
još godinama govorilo po našim koterijama kao o savr­
šenom modelu političkoga pamfleta! Ne, ne, bezidejnoj
barbarskoj nivelaciji »odozdo« svaki kulturni čovjek treba
da se opre upravo tako energično, kao što su se naši
djedovi opirali provali Tatara, kada je i ovaj vaš grad
bio srušen do temelja.
Kamilo zapravo i nije bio iznenađen antibélakunovskom
rodomontadom Aninog supruga, jer ova vrsta, čini se po
svemu, već poodavno sklerotiziranog mozga nije bila
u naročitoj kondiciji da se snađe usred katastrofalnih
poremećen ja, kada se čitava ogromna civilizacija odro­
nila kao Atlantida u nepovrat i potonula, a danas se
tek ocrtavaju najelementarniji obrisi za eventualno pla­
niranje nove, buduće civilizacije, možda one Dvadeset­
prvog ili one Dvadesetdrugog Stoljeća, a da bi čovjek
mogao da slijedi ove smione misli, hoće se imati fantazije
nerazmjerno više od one kojom raspolaže jedan pred­
ratni ordinarijus konzervativne sociologije, no uprkos
tome, ipak, da će stari rutiner baš tako papagajski
kriještati najbanalnije parole iz histerične štampe go­
spode Héjasa i Horthyja, tome se nije nadao, i tako se
predao šutnji kao da je klonuo pod snagom profeso­
rovih argumenata.
„Bilo bi već krajnje vrijeme da se pojavi gospođa
Ana, poslije tritisućetristatridesetitri dana, ona ista, ka­
kva je stizala u kavanu, u sportskom trench-coatu,
podstavljenom kamilinom dlakom, obavijena turbanom
od svilene batik-marame, blistava, puna životnog elana,
opaljena planinskim suncem, sa zdravim zubima, a
pojavi li se na ovim staklenim vratima, on će morati
ustati da je pozdravi, a osjeća kako m u se već od te
pomisli slila sva krv u noge, kako su mu stopala otežala
kao da je zapeo u olovnim čizmetinama, kako m u je
glava prazna kao prazan karnevalski mjehur, a Ana
pojavit će se maskirana gustom svilenom koprenom, kao
orijentalna žena, pa kada palcem i kažiprstom lijeve
ruke razotkrije svoje lice kao da diže zavjesu ispred
sanktuarija, pružajući m u desnu ruku, o kojoj se njiše
zlatna narukvica, na cjelov, kao što se objavila poslije
balatonske noći na povratku, u koridoru vagona, on će
se pokloniti bez riječi, a ova ga paralitička bluna tu još
uvijek gnjavi svojim invektivama, kako m u sve to do­
kazuje, nažalost, na temelju svog vlastitog iskustva!«
U komunizmu belakunovskog tipa on ne vidi pod bo­
gom ništa nego slijepo antikulturno uništavanje svega što
je do danas bilo čovjeku drago i sveto, i jedino što postoji
kao barijera protiv ove najnovije provale Mongola u
Evropu, to je konzervativni otpor seljačkih masa na
D unavu i na Balkanu, a, eto, Kamilo, sada, obratno
od svakog razuma, da, upravo anticivilizatorski, pred­
laže komunističke metode, a to ga nije ni najmanje
iznenadilo, jer ga je o toj Kamilovoj najnovijoj apostazi
informirao njihov zajednički prijatelj, doktor Amadeo.
Kamilo, m eđutim , po mišljenju svoga profesora, koji
je godinama propovijedao zdrave nacionalističke i na­
cionalne koncepcije, mjesto da podupire konzervativne
nagone vlastitih seljačkih masa, on je, vidi se, zaražen
ovom kugom, a ako misli da njegove parole nisu pro­
pagandistička kamuflaža zločina, ljuto se vara.
Sve nervozniji od očekivanja što se Ana još uvijek
ne pojavljuje, Kamilo prisluškuje histeričnoj filipici za­
griženog, najtipičnijeg filistarskog negatora komunizma,
osjećajući neobično intenzivno kako ovome čovjeku
nem a zapravo što da kaže, kao ni svome ocu što nika­
da nije um io nešto objasniti već prije deset godina, u
Anino vrijeme, pa ni danas, kada se njegov otac zaputio
na svoju diplomatsku karijeru, razočaran, što m u se sin
odm etnuo u bandite. ,,A ovaj gospodin suprug slavne
madžarske poetese sprema se u Ameriku, na američku
katedru, kao evropski »socijalist«, smatrajući lenjinizam
kugom i kolerom, uvjeren, ne nađe li se takvih vitezova
kao što je on sam, koji u svojoj osamdeset i sad svejedno
kojoj godini ima m oralne smionosti da se opre socija­
lizmu, Evropa će se udaviti u krvi.“
Mislio se oprijeti svom starom profesoru čitavom
serijom argumenata, direktnih, neoborivih, logičnih, da
m u odgovori i da tako neumoljivo prekine dosadno
zvm danje, no onda se ipak izgubio u dobronamjerno
kompromisnom objašnjavanju naročitih okolnosti, u
okviru kojih se pojavila ruska revolucija, kada se stari
Erdelyi bio gotovo neubrojivo oborio na političke sli­
jepce koji ne će da vide vlastitim očima kako se ruska
revolucija davi u vlastitoj krvi i kako je ova katastro­
falna glad na Volgi danas upravo simbolična formula
svega što se zove »komuna«.
— Zašto stari gospodin toliko strahuje pred kata­
strofom koja dolazi, kao da se čitav naš život već ne
odvija u okviru katastrofe koja je već stigla, koja tu,
m eđu nam a i u nama, urla, koja perm anentno traje i
razara sve m oralne vrijednosti pa je sve pred našim
očima razmetano, rasuto i izobličeno u dim u požara i
baruta. T o su fakta, kao što je fakat i to da, usred m eđu­
narodnog ludila danas, za čovječanstvo druge direktive
nema nego što je lenjinska prognoza. Ova katastrofa
nije nikakav svršetak. U historiji evropske civilizacije
uslijedit će još čitava serija takvih katastrofa, i gdje postoji
jedna formula koja bi mogla prevladati ovo ludilo, ako
nije lenjinska? Veličina Lenjinove pojave i leži upravo
u tome što je prorekao neminovnost budućih ratova u
okviru ovoga sistema, o kome vi mislite da je zagarantirao
maksimum građanskih prava čovjeku kao takvom, a za
situaciju, u kojoj se Rusija našla, revolucija nosi najmanju
odgovornost, jer da su je pustili na m iru, ne bi bilo došlo
do ove katastrofe.
Pogledavši Kamila u oči samilosno, stari se Erdelyi
toliko uznemirio te se osjetilo kako ga je steglo u dušniku
tako da jedva udiše kod gutanja pojedinih slogova, te se
moglo primijetiti da je sav ustreperen od unutarnje
vibracije kao čovjek koji više ne vlada svojim nervima,
kada m u tu netko docira o pojavama koje on smatra
kriminalom, u okviru koga tek što nije izgubio glavu,
i on i njegova mnogopoštovana supruga. „Teško je
govoriti slijepim fanaticima koji se — kao derviši —
klanjaju jednoj jedinoj knjizi, uvijek spremni da zapale
sve biblioteke svijeta, s neznalicama koje turaju glavu
u pijesak te ne će da vide oko sebe rasulo svih m oralnih
vrijeđnosti.“
— Čujte me, Emericzi, nisam ja nikakav kontrarevo-
lucionar, i ne znam da li vam je poznato, da sam jedan
od glavnih aktera naše madžarske Oktobarske Revolucije
1918, ako Boga znate? N e znam što ste vi radili u ono
doba kada se sa Dolomita i iz Italije vraćala razularena
demobilizirana rulja, a ja znam da sam ostao na palubi
usred brodoloma, i da nisam dezertirao, te mi je danas
savjest potpuno mirna,
— Da, da, primijetio je Kamilo bez ikakve skrivene
misli, vi ste bili ministar za socijalnu politiku, ne varam
li se, pa ipak, koliko god je ova doista siva i besadržajna
fraza bila izgovorena savršeno konvencionalno, Erde-
lyiju se pričulo kao da tu odjekuje neki prizvuk ironije
i tako je reagirao alergično.
— Ne, nisam bio ministar, oprostite, bio sam samo
pomoćnik ministra, da, ali trebao sam postati ministar,
i to, vidite, baš u Kom uni, da, u Kom uni, ali nisam!
Ah, molim vas, ne spominjite mi uopće onaj naš madžar­
ski oktobar!
Osjetivši i sam da m u je ton suviše oštar, on se izgubio
u razmatranju onih davnih zgoda, »koje su po grofovsku
revoluciju završile tako žalosno, kada se usred sveopće zbr­
ke jeseni 1918 dogodilo tako da se na kukanje samoga grofa
Karolyija primio državnog sekretarijata za socijalnu po­
litiku, a kakvu je vrstu pobačaja ona nesretna madžarska
,republika" predstavljala ili šta je uopće bila i biti mogla,
to je, dakako, posvema druga tema, no on se susteže od
svakog komentara, jer od prvoga dana, kako se ta ,repu­
blika' pojavila, bilo bi bolje da je đavo uopće nije ni
namjerio na ovu prokletu madžarsku zemlju, koja nikada
nikome pa ni sebi samoj nije sreće donijela. Našao se
čovjek u debaklu 1918 usred gužve, a poznato je kakvu
je ulogu godinama igrao da baš do tog debakla dođe,
pa ne bi bilo prosto gentlemanlike, da se izvukao iz
neprilike, kada je direktno ili indirektno godinama ex
cathedra propovijedao neminovnost ovakvog sloma, kao
što je bio onaj, jeseni 1918. Kada je jednoga dana dakle
došlo konačno do one oktobarske komedije, koja je
počela i završila sa bijelim jesenjim cvjetovima kao kakav
provincijalni bal, on se primio da bude konzultor repu­
blikanske vlade u delikatnim revolucionarnim pitanjima
oko etničkog razgraničenja, ali je poslije histeričnog
povratka grofa Karolyija iz Beograda odbio da u koa­
liciji sa komunistima preuzme resor kulture, protivan
tome što je ona naivna grofovska revolucija tako neod­
govorno rezignirala, predavši se na milost i na nemilost
černijevcima i samuelijevcima. Osim njega samoga ni
jednome od građanskih republikanaca nije bilo jasno
da na ovaj način ,oktobarska revolucija“ svršava samo­
ubojstvom. Odm ah na početku, dakle, on se već za prvih
dana onoga čuda od ,diktature proletarijata' temeljito
kompromitirao kao ,reakcionarni buržuj', kao kontra-
revolucionar ,koji ne zna šta hoće', kao ,kolebljivac'
i, u jednu riječ, ,oportunist', kao ,klasni neprijatelj',
a što je to značilo, pojma ne može imati nitko tko na
svojoj vlastitoj koži nije doživio, kako funta ljudskoga
mesa ne vrijedi ni filira«.
— Dobro, stvari, koje se zovu »revolucija«, i tako dalje,
ne mogu se rješavati u glace-rukavicama, to je jasno, i
to ne treba dokazivati, ali je prosto nepojmljivo odakle
mogu da buknu onakvi vulkani poganih strasti iz čovjeka,
te se čitava farsa od revolucije preko noći našla u krvi
do koljena? Nije mi jasno, možda zato, jer sam na rubu
osamdesete, pak su ovi novi pojmovi za moj kapacitet
i suviše dinamični, ali da se vojničkim kaznenim ekspe­
dicijama i masovnim potpisivanjem sm rtnih osuda ne
može svršiti nikakav pošteni posao na ovome svijetu,
a najmanje pak »revolucija«, i to revolucija usred razva­
lina jednog krvavog rata, i to još takva koja nastoji da
bude »socijalistička«, to je aksiom za svaku norm alnu
pam et, i to uopće ne treba dokazivati. Bože moj, sve
su ove revolucionarne ideje bile same po sebi logične,
priznajem, molim vas, u izvjesnom smislu one su ple­
m enite i idealne, kao svako zvono, uostalom, na crkve­
nom tornju, ali kako da se objasni histeričnoj rulji što
je zapravo etički smisao »revolucije«, ukratko, da nije
riječ o grabežu nego o izgradnji novog, idealnog soci­
jalnog sistema, kada pigra massa nem a nikakve druge
ideje nego da čovjeku izvuče iz džepa zlatan sat? Poznato
nam je iz svih historija revolucije, o tome smo napisali
čitave debele dosadne folijante, to smo propovijedali
godinama, još za vaših dana, to su ukleti krugovi, tako
je bilo sa jakobincima i žirondom, tako je bilo i sa ko-
m unarim a i, na kraju, tako se klasično ponovilo i sa
boljševizmom pred našim očima: jedan teror izaziva
drugi, bez obzira na to kakve je boje, crvene, bijele,
crno-žute ili bilo kakve, jedan teror mehanički izaziva
protuteror, krv na krv, teror na teror, i tako se gazi u
krvoproliće, »das Blut ist ein ganz besond’rer Saft«,
i tako krvi, dragi moj, nema ni kraja ni konca, o, Bože
moj, zar ne, netko, tko se nije rodio da bude mesar, šta
da radi sa sjekirom u ruci, pa zvala se ta sjekira giljo­
tina ili diktatura proletarijata, to je, u biti, zapravo,
ipak pitanje tjelesnog, kako da kažem, nervnog sistema,
jedan je za te stvari rođen, a drugi, opet, ne može da
podnese miris vrele ljudske krvi, tako je to, i tako, pod
impresijom krvi, odgovorio sam gospodi drugovima,
»jeste, draga moja i poštovana gospodo kameradi, vidite,
revolucija pije ljudsku krv na hektolitre, dobro, da se
sporazumijemo, možemo li se uopće u pitanju krvi
sporazumjeti, ako da, onda molim, prim am se bez
razmišljanja i bez rezerve da se stavim na čelo madžarske
progresivne kulturne misije u revoluciji, ali bez garan­
cija, što se tiče kontrole nad krvlju, dopustite, principi­
jelno ne pristajem da mi bilo kakvi deklasirani elementi
nam etnu svoju politiku krvi, to ne, gospodo, pod takvim
traljavim uvjetima ne mogu se primiti da odgovaram
za ,kulturu,«. Landler i Bohm, stari socijaldemokrati,
uvjeravali su me da »njihova« diktatura u ovom histo­
rijskom momentu nema druge svrhe nego da se pristupi
organizaciji Madžarske Socijalističke Oružane Snage za
obranu Integriteta Zemlje protiv A ntantinih suludih
zahtjeva, jer da je u interesu madžarskoga proletarijata
da se bori za integritet zemlje i države kao takve, bez
obzira na izgubljeni rat, a to se ne može provesti bez
saveza sa Belom Kunom i njegovim dervišima, a ja sam
se, opet, zahvalio učtivo, ako je diktatura madžarskog
proletarijata danas jedini mogući način obrane madžar­
skog integriteta, onda je to contradictio in adiecto, koji
mora svršiti ukleto, jer sve to je, kao što Madžari kažu,
»fabol vaskarika«, a pitamo se, no, dobro, »obrana«,
u redu, »obrana« — čega, »integriteta«, dobro, ali kojeg
i kakvog »integriteta«? Pitamo se, gospodo, a zašto da mi
branim o ovaj takozvani madžarski »integritet«, kada je
jasno, kao što ste i vi, dragi moj de Emericzi, toliko mnogo
puta bili prognosticirali, zar ne, da zvono zvoni i da
bubanj bubnja baš ovom integritetu, a gospoda Landler
i kompanija, dakako, u ime »socijalizma« brane danas
taj isti »integritet Svete Krune«, jer da je to u »interesu
proletarijata«, kao da živimo još uvijek u starim dobrim
varmeđijskim prilikama, što ni tada, nota bene, nije
bilo u interesu nikakvog »proletarijata«. Jer, pitamo se,
a što je to, zapravo, »integritet«, to, mislim, barem
vama ne moram tumačiti, vi ste ionako mnogo egzaktnije
od svih nas znali kakvi se skandali kriju i kakve sve
prevare stanuju pod našim »slavnim milenijskim krovom«,
a uzme li se, vidite, historijski retrospektivno, onaj
madžarski »milenijski krov« nije nikada bio samo ma­
džarski, pa kad se je već tako desilo da je sve to jednoga
dana planulo, stiglo je vrijeme da vatru gasi onaj kome
taj krov i pripada, a ne da se tog vatrogasnog posla primi
madžarski proletarijat, i to još pod firmom svoje »dikta­
ture« ili obrane »integriteta«.
Osjećajući kako je nezahvalan posao neprikrivenom
simpatizeru »diktature« Bele Kuna, upravo zaslijeplje­
nom »boljševizanu«, tumačiti svu protuslovnu zaple-
tenost vlastite nezavidne situacije u kojoj se našao u
K om uni, stari rutiner počeo je gomilati masu dobro
smišljenih argumenata, kao neku vrstu dijalektičke kro-
kodiline, lukavo pretpostavljajući da će Kamilo, kao
beskompromisni negator madžarske megalomanije, jednu
od varijanata njegove antiintegracionističke filipike mo­
rati priznati kao ispravnu.
— Braniti »integritet Svete Krune«, molim ja vas,
pa ovu politiku produžio je H orthy sa svojim krvavim
bandama, to je danas njegova politika — »nem, nem,
soha, m indent vissza«, to je politika Admiralovih »pro­
buđenih Madžara«, koju ne može da sprovede u djelo
n i on sam, sa sasvim drugim, solidnijim žirantima, nego
što su bili žiranti Bele K una, die H erren Bronstein et
comp., a braniti »Integritet Svete Krune«, u ime soci­
jalističke ili komunističke revolucije, izgledalo mi je
principijelno, oprostite, nespojivo sa bilo kakvim kla­
sičnim pojmom proleterske diktature, jer, uzme li se
marksistički u bilo kakvom smislu, madžarski proleta­
rijat nije imao baš nikakva razloga da brani »integritet«,
ni onda kada je ovaj igrao neku državotvornu ulogu,
a kamoli u m om entu poraza, kada ga je historija otpisala
kao deficit. Ova nesretna »Sveta Kruna« bila je, oprostite,
čista fikcija, a ona je, ako se pravo uzme, kao kontrarevo-

^ K rleža: Zastave IV
49
lucionam a formula, ostala dobrom parolom i Horthy-
jevim banditima! G raditi bilo kakvu proletersku po­
litiku na kontrarevolucionamim formulama opet je, po­
navljam, contradictio in adiecto, i tako sam iz vlastite
inicijative odbacio jedinu šansu, koja bi mi bila mogla
eventualno prištedjeti onaj perverzni zulum deklasiranih
elemenata! T o je, vidite, bila moja lična koncepcija,
i, dakako, ona nesretna diktatura našla se odmah u krvi
preko glave, jer je peštanski lumpenproletarijat nasjeo
rulji pseudoboljševičkih bukača, kojima su baš naj­
brutalnije metode pljačke i umorstava postale jedini
program. Počele su, dakle, padati glave! Jeftino! N e
može se dobiti revolucija, čujte me, dragi, govorim vam
iz iskustva, ako se subjektivni faktori revolucionarne
svijesti nisu popeli na nivo da mogu svladati elemente
slijepe mase, jer onda pobjeđuje fizika, a ne intelekt,
a bez intelekta ni jedan ljudski posao ne vrijedi ni boba.
Vidljivo sve nervozniji, uslijed Aninog, sada već
nesumnjivo jasnog zakašnjenja, stari se nekoliko puta
mašio svoga sata i, uvjerivši se kako vrijeme leti, opet
ga vratio u džep, a zatim je iz Kamilova paklića cigareta
uzeo jednu i smrvio je prstima da bi se poigrao drugom
kao da će je zapaliti, »eto, već ima desetak godina što se
odrekao nikotina, a nikako ne može da odoli ovoj na-
pasti, a za vrijeme Komune, kada je ležao po zatvorima,
jedino on bio je lišen ove proklete manije, jer pušači
iza brave imaju, jadni, još jednu brigu više«, ali osjećajući
po ravnodušnom Kamilovom pogledu, koji učtivo prati
njegovo pričanje, kako ipak govori u prazno, da bi
čitavom razgovoru dao neki intimniji karakter, to jest
da ne bi Kamilo pomislio kako on pojma nema s kime
govori, to jest da objasni kako mu je poznata Kamilova
životna historija, kako nije neupućen u okolnosti u kojima
se Kamilo nalazi, stari profesor upustio se da proko­
m entira specifičnost situacije svog dragog mladog pri­
jatelja.
— On zna s kime govori u ovome m om entu i baš zato
misli kako je potrebno da se izgovori sve, bez lakiranja
istine, jer neka laici koji vjeruju u revoluciju imaju
toliko m oralne kuraže da čuju punu istinu. On je upućen
u sve obrate Kamilove anabaze, još od Kamilovih ratnih
pustolovina. Njem u je poznato da Kamilo danas, na­
žalost, simpatizira sa boljševizmom, da kao komunist
misli da se kandidira na listi ekstremnih političkih ele­
menata, da je advokat politički kom prom itiranih sumnji­
vaca i u vezi s tim i sam kom prom itiran iz oficijelne
beogradske perspektive, da se odrekao svojih predikata
i obiteljskog imena, da je embrouillé sa svojim gospo­
dinom ocem, da je u krizi sa svojom gospođom, koju
je on s Anom zajedno imao čast upoznati u Beogradu,
posredstvom izvanredno m arkantnog i simpatičnog go­
spodina doktora Amadea, koji je opet bio ljubazan te
ih je čitavo vrijeme ženerozno gostio kao da su prava
pravcata familija, i tako su imali prilike da se dnevno
susreću i sa šarmantnom gospođom de Emericzi junior,
koja je osvojila Anu na prvi pogled, da, a ta je simpatija
bila, čini se, obostrana, dakle, Erdélyijevi čuli su o njemu
sve, i kako živi i čime se bavi, kako je proputovao kao
agitator čitavu zemlju u izbornoj kampanji za Konsti-
tuantu, kako je angažiran u obrani Béle K una i njegove
bande, što je samo po sebi pohvalno, ah to ona banda
nije zaslužila, doista, jer ono su bile krvave stvari, a,
dakako, druga je opet stvar Horthyjev kriminal, to je,
opet, kulmen političkih zločinstava, izvan debate, ali,
nažalost, gospoda u Pešti uživaju pune kredite na Za­
padu, to je tako, i to je danas već irréparable, nije se
nikako trebalo igrati košutovske megalomanije, nije tre­
balo braniti nikakav madžarski integritet, jer ta je stvar
— a priori — bila bezizgledna po pravilu izgubljenog
rata, a rat je historijski zakon, šta ćemo, tako je pod ovom
kapom nebeskom i tako će nažalost i ostati.
Sluša Kamilo kako se T rupac pred jadnim inostran-
cima raspričao o svome pašancu, a naročito pak Trupčeva
»,izvanredno kulturna supruga', gospođa Dagmar, viso-
konatprosječno obrazovana dama, koja tako savršeno
govori nekoliko evropskih jezika, a koja očito o suprugu
svoje mlađe sestre ima superlativno mišljenje, tako da
su se Ana i gospođa de Emericzi junior složile sa go­
spođom Amadea T rupca u procjeni Kamilove ekstra­
vagantne i hirovite ličnosti, da je čovjek svakako izvan­
redan, sposobnost nesvakodnevna, ličnost uzvišena iznad
svoje okoline, ličnost, koju očekuje izvan svake sumnje
briljantna budućnost, možda baš ne politička, ali karijera
svakako, i to zavidna, izvan debate svakako«, i tako,
prisluškujući beskonačnom brbljanju, osjeća kako se
očekivanje gospođe Ane pretvara u motiv sublimne
slaboumnosti.
„Ona duhovita bitanga od Amadea priredila je sebi
zaista jeftinu cirkusku predstavu, magare izvjedljivo, tri
je dana sproveo s ovim slaboumnikom, vozikao ga po
zemlji Serviji i, gosteći ga, pravio viceve na Kamilov
račun. Istina je: Ana je T rupca interesirala godinama,
Ana m u je na neki način imponirala, i sada, dakako,
nije mogao odoljeti da ne zadovolji svojoj znatiželji,
jer bez pomoći Amadeove ovaj peštanski commis voya­
geur ne bi bio mogao u Beogradu napum pati ni pare,
Amadeo m u je bio pri ruci, sam priznaje da ih je gostio
gospodski kao da su prava, intim na svojta, a i konto
m u je otvorio u Parizu, pa dok je Ana s Amadeom i
Alisom imala vremena da provede pet punih dana,
ovamo, na ugovoreni sastanak s njime, poslije devet
godina, ne može da stigne ni poslije dva sata, preglupo!
Šta već ova dama može da radi gore u svojoj sobi, a
jadna mizerija pred njim, na koju je bio ljubomoran
do neurastenične antipatije, da, do intenzivne mržnje,
brblja i brblja, preživajući naivne laži, »kako ljubaznijeg
i šarmantnijeg čovjeka od doktora T rupca u životu
nije sreo«, mjesto da se sabere i da pogleda što se to
zbiva s njegovom gospođom i zašto ta dama ne dolazi,
jer, na kraju, postoje ipak neke konvencionalne mjere
pristojnosti, a ovo Anino nedolaženje nije više nikakvo
zakašnjenje nego baš izazovna nam jerna demonstracija.“
I koliko god m u je bilo glupo da s učenom benom
mlati praznu slamu, on se ipak opro starome, tek toliko
da produži razgovor, ,jer kad je već Anino zakašnjenje
prešlo onu demarkaciju koja bi se mogla braniti bilo
kakvom etiketom, nema razloga da štedi njenog supruga
nekim naročitim obzirima, a bilo bi logičnije da ga
pošalje do đavola, nego da se gubi u konverzaciji koja
polagano gubi svaki smisao“ .
„G dje su ono bili stali usred kontrarevolucioname
propedeutike ex cathedra, o čemu se ovaj paralitik bio
razbrbljao, o fizičkim elementima nekulturne mase.“
— Da, da, postoji doista mehanički elemenat fizičke
mase, i, vidite, dragi profesore, baš to, kada se taj ele­
m enat fizičke mase popne do revolucionarne napetosti,
to se zove »objektivna revolucionarna situacija«, a ona
se javila u svim austrijskim zemljama na Dunavu baš
kao i u Berlinu, jeseni 1917, da potraje sve do jula 1918
i u Francuskoj, i da je tada u Evropi bilo lenjinske kon­
cepcije, danas bismo živjeli u evropskoj socijalističkoj
federaciji,
— »Objektivna revolucionarna situacija u Francuskoj«,
molim vas, Clemenceau i Poincare u Parizu, kao trijum -
fatori, to je za vas bila »objektivna revolucionarna situ­
acija«, pa zar vi to, dragi doktore, mislite zaista ozbiljno?
— Clemenceau i Poincare, budimo precizni, sedam­
naeste jula nisu znali gdje im stoji glava, čitave francuske
divizije bile su u otvorenoj pobuni, demonstriralo se
protiv rata na sve strane baš kao i u Rusiji,
— M a to su priče za djecu,
— T o su fakta, profesore, i, molim vas, »objektivna
revolucionarna situacija« u Francuskoj potrajala je punu
godinu, do ljeta Osamnaeste, i to su fakta, i da je bilo,
ponavljam, u Francuskoj, tada, lenjinske koncepcije,
stvar bi se bila razvila do pobune masa u svim evrop­
skim zemljama, da, oprostite, govorim vam to kao
svjedok koji je sve to doživio na vlastitoj koži!
— Kako možete, dragi, da tako, oprostite, djetinjasto
fantazirate? Kakva »revolucionarna situacija«, u Pragu,
na prim jer, gdje je svijet klečao pred Masarykovom
slikom, ili u Parizu, ili u Varšavi, gdje su ljudi po crkvama
palili svijeće pred fotografijom Pilsudskoga, ili u Beo­
gradu, gdje je pojam Kralja i dan-današnji identičan
sa pojmom Pobjede? N e treba se obmanjivati apstrak­
cijama, ne, ne, u politici nikako, to je opasna stvar,
nije u Evropi bilo nikakve objektivne ni neobjektivne
revolucionarne situacije! »Objektivna revolucionarna situ­
acija« javila se samo u pobijeđenim zemljama, a peštanski
lumpenproletarijat bio je demoraliziran uslijed sloma
jednog izgubljenog rata, i zato su one iluzije o obrani
integriteta, pomoću diktature proletarijata, bile, nor­
malno, čista glupost! Himere!
— Budimo logični, za vas je, prem a tome, pojam
socijalne revolucije kao takve, po sebi i uopće — himera?
— Najčistija, stopostotna himera!
— Znači, vi poričete Lenjinovu tezu o kriminalnom
besmislu im perijalnih ratova i o m iru bez aneksija i bez
kontribucija?
— N e negiram ja nikakvu tezu ni hipotezu, nego
njenu izvedljivost, a ta je irréalisable i, prem a tome, nije
politički stvarna, jer je irréalisable!
— Vi, dakle, apodiktički negirate da je ova, po vama,
irréalisable Lenjinova teza revolucionirala ne samo
Evropu, nego i čitav svijet?
— Da, da, ona je možda »revolucionirala« — mnogo
toga na svijetu, ali to, što je ona »revolucionirala«, to su
negativne snage! Kao »socijalistička« zamisao, ona je bila
i ostala irréalisable, fantom, koji je čitavu civilizaciju
bacio u bezizglednu krizu, iz koje nem a drugog izlaza
nego krv,
— Znači: vi negirate ulogu bilo kakve subjektivne
svijesti? Vi negirate da se na temelju Lenjinove teze
»objektivna revolucionarna situacija« u Evropi mogla
pretvoriti u djelo? A ja, vidite, tvrdim , da je bilo subjek­
tivne evropske svijesti na visini onoga što vi zovete
»mehanizam fizičke mase«, revolucija bi bila pobijedila
u Berlinu baš kao i u Parizu, jer je već tada svakom čo­
vjeku, ako baš nije bio idiot, bilo jasno, da rat donosi
samo poraze a nikakvu pobjedu, jer da ne pobjeđuju
ratnici nego ratni liferanti i državni funkcionari, to jest
ratujuće vlade, a to su evidentno kontrarevolucionarni
faktori, koji po samoj logici stvari spremaju uvijek
novije i novije ratove,
— Da, da, sve je to vrlo lijepo na papiru, ali ja ipak
tvrdim, da je u Evropi došlo do lenjinske pobune po
receptu Bele Kuna, bila bi se pretvorila u krvavu pu­
stolovinu baš tako kao i u Pešti, i ni u šta više!
— Vi, dakle, kao stopercentan negator Lenjinove
teze, inzistirate. . .
— Ne, ne, ne inzistiram ja ni na čemu, oprostite, ja
sam negirao tezu obrane madžarskoga integriteta na
temelju diktature proletarijata, a part od bilo kakvih
Lenjinovih teza, pardon, da se razumijemo! Mislim
da vama ne trebam dokazivati kako je upravo taj »inte­
gritet« bio principijelna afirmacija i stopostotno produ­
ženje iste one austro-madžarske aneksionističke politike
koja je do rata i dovela. Vidite, dragi de Emericzi, kako
je trom ost političkoga duha ogroman faktor u formiranju
svijesti, jer što znači teza Lenjinova: m ir bez aneksija
i kontribucija? Prevedena na normalan madžarski se­
ljački jezik, ona glasi »svakome svoje«, zar ne, a upravo
ta teza »svakome svoje« nije ušla u glavu niti grofu K a-
rolyiju, ni gospodi liberalima u okviru madžarske revo­
lucije, pa n i marksistima, uglavnom kompaktnoj lijevoj
madžarskoj inteligenciji, a Bela K un bio je u tom
pogledu oportunist, i koliko god to zvuči komično, on
je produžio šovensku, ungarocentričnu, četrdesetosma-
šku košutovsku politiku, politiku sto posto kontrare-
volucionarnu, koja je direktno pomogla H orthyju da se
pojavi u Pešti kao »garant civilizacije«,
— A ovo što se danas zbiva u Pragu, u Varšavi, u
Berlinu, u Beogradu, zar to nije isto tako čista kontra­
revolucija kao i ona madžarska, pa zar gospoda garanti
zapadnjačke civilizacije nisu spremni da svakoga časa
krenu s oružjem preko granica svoga »cordona sanitairea«?
— Da, razumijem, samo vas molim da mi objasnite
što je to — za vas — kontrarevolucija? Po odgoju i po
principima, kojih se, ponavljam, nikada nisam odrekao,
ja sam romantičarski odgojeni hum anist, zastarjelog,
možda, tipa, priznajem, ali u tom pogledu — irréparable !
Ja sam još uvijek principijelno sklon da poštujem prije
svega vrijednost ljudskoga života kao takvog, u svakom
slučaju, više od bilo kakve doktrine, pak bila ona i
socijalistička, a ako hoćete i lenjinistička, a naročito
pak bélakunovska,
— T o su glasne riječi, ali objasnite, šta nam govori
svakodnevno političko iskustvo, dokazujući nam neo­
borivo u historijskoj praksi da su parole o humanizmu
najobičnije fraze! Sto posto malograđanske, veoma jef­
tine fraze! One, vidite, a to vam govorim isto tako iz
iskustva, one mogu u danome m om entu jedne objektivne
revolucionarne situacije postati elementarna antihum a-
nistička opasnost baš zbog svoje čovjekoljubive privid-
nosti, a humanistička slatkorječivost u biti i nije drugo
nego solidna priprem a za brutalnu pobjedu najreakcio-
narnijih snaga, kojima ni u snu ne pada na pam et
da vode bilo kakvu brigu o čovjeku i uopće o ljudskim
stvarima i brigama. N e treba dokazivati da upravo
antihumanističke snage u historiji propovijedaju »ljubav
spram čovjeka«, a kako se ona provodi u djelo, to znamo
još od Tacita!
— Ne, ne, moj humanizam je nažalost veoma skupo
plaćen, jer kada čovjek očekuje da m u skinu glavu samo
zato, jer nije pristao da potpisuje sm rtne osude, mislim
da je stekao pravo da m u se vjeruje da ne frazira! Opro-
štite, dovoljno sam star da mogu riskirati da kažem, da,
bez obzira na društvene uređaje ili na teorije o revolu­
cijama, postoje dva ljudska tipa u okviru današnje civi­
lizacije: ljudski i neljudski! Dva elementa: Neandertal
i Dvadeseto Stoljeće! Da, da, nemate vi pojma kako je
to bilo. Potekla je poplava krvi, forumi revolucionarnog
tribunala pobili su za nekoliko dana nekoliko stotina
nevinih lica,
— Oprostite, što se tiče sm rtnih osuda, izvršenih po
forumima revolucionarnog tribunala, njihov broj iznosi
egzaktno 28, i to 4 u Pešti i 24 u provinciji, a od toga
dvije zbog kriminala, a četiri zbog prekršaja vojničke
discipline, i to, molim, za trajanja čitavog perioda
Kom une, prekinuo je Kamilo staroga nervozno, jer
nije prvi put što od prosječnih Alistara sluša ovu dekla­
maciju o »poplavama krvi«, i to usred jedne krvave
klaonice, u kojoj se ljudska krv lije u slapovima već
godinama.
— Ali, dragi moj doktore, pa to je zaista gruba šala
što pričate, a tko vam je to rekao?
— Nitko mi nije ništa »rekao«, nego sam kao član
M eđunarodne komisije za ispitivanje političkih i kazneno­
pravnih zločina za vrijeme madžarske Kom une angažiran
na tom poslu, i te su mi cifre, prema tome, poznate,
a, molim vas, H orthy sam, u svojoj promemoriji, januara
1920, navodi, citiram egzaktno, 234 žrtve »crvenoga
terora« i ni jednu više,
— Pa to je cifra upravo smiješna, vi ste nasjeli, dragi
doktore, glupoj propagandi, ovaj vaš plaidoyer ne zvuči
ni najmanje uvjerljivo, s ovim možete vi mistificirati
zapadnoevropske kvekere, to da, ah, pred jednim svje­
dokom onoga terora^ ove vaše cifre zvuče., oprostite
mi — komično,
— T o su egzaktne brojke iz januara 1920! Horthy
je kasnije »dopunio i proširio« svoje podatke i tako je do
januara ove godine uspio povisiti broj pobijenih za
vrijeme diktature na nekih pet stotina glava, a naša
komisija opet je egzaktno utvrdila, da je ovaj isti go­
spodin likvidirao oko deset hiljada ljudskih života, a taj
se broj naknadno iz dana u dan sve više penje. T o su,
vidite, bilance »etički visoko odgojenog humanizma«
— s jedne i »praljudskih, neandertalskih destruktivnih
nagona« — s druge strane. Vidim, nerviram vas, ali
nisam ja počeo tu tem u, to je problematika kojom se
bavim već treću godinu,
— Pa vi razgovarate s jednim političkim emigran­
tom , molim vas, ne samo da se nisam htio vratiti pod
Horthyja, nego nisam dao nikakve podatke o ličnom
zahtjevu za odštetu, a ondje sam izgubio sve što sam
posjedovao, i knjige i rukopise, a njih mi, molim po­
korno, nije oteo H orthy nego Komuna! Prisustvovao
sam onom ludilu, padale su glave, strijeljalo se na sve
strane, iz noći u noć, pa bio je to pravi pravcati inferno,
— D a nije bilo krvi, ne poričem, pa čak ni to, da
nije bilo kriminala! Sve to spada u otrcanu filistarsku
kazuistiku, koja je u trajnoj pobuni protiv »kriminala
revolucije«, zaboravljajući da je revolucionarni »krimi­
nal« izravna posljedica ratnog zločinstva, koje se uzima
kao norm alna društvena pojava. N e mogu se mase s
jedne strane siliti da se profesionalno ubijaju pune če­
tiri godine u punom legalitetu, da bi se baš u pobuni
protiv klanja preko noći vladale kao stado pitomih
ovaca. Mase su se barbarizirale za četiri ratne godine,
ljudski život pretvorio se u pojam jeftinog mesa koje se
kolje jeftinije od govedine, a i to je trebalo, oprostite,
doživjeti na vlastitoj koži! Trebalo je biti ratnik da bi
čovjek mogao da govori o tome što je to rat i ratni
kriminal! N e treba zaboraviti, revolucionarni teror samo
je reakcija na ratni kriminalni teror, a taj je ultima ratio
regum et regnorum, princip koji se kroz čitavu historiju
uzdiže do ideala! N e govorim teorijski, nego iz perspek­
tive ratničke, a ni to nisu fraze, jer trebalo je ležati u
vlastitoj krvi do grla, da bi čovjek na svome mesu osjetio
ovu evidentnu laž svake humanističke filozofije na rije­
čima,
— Da, da, to je logično, i nije mi nepoznato, što se
vašeg ličnog slučaja tiče, ali ne bih želio da doživite
ono što se zove ostvarenje vaših revolucionarnih prin­
cipa. Im ate li pojma što znači kad elementi — de bas
fonds d ’une société postanu arbitrom vaše egzistencije,
i ne samo vaše, nego i one svih vaših dragih lica, pa da
vidite kako to izgleda, kada ova gospoda jedne noći
stanu da udaraju kundacima o vrata vašega stana, pa
kad vam se u kabinetu našla pijana rulja, naoružana
bombama i nabrušenim noževima, kao rutavi gorile,
— Da, to su dramatski momenti, ne poričem, ali,
vidite, objektivirajmo se, i u najlegalnijim takozvanim
civiliziranim prilikama dešava se po pravilu da nam ti
isti gorile svojim kundacima razbijaju ne samo naše
stanove i naše gradove i naše domove i naše familije
i naše vlastite moralne i materijalne egzistencije, nego
mnogo više od toga, da nas ta ista gospoda vješalima i
mitraljezima tjeraju u ubojice, u ratnike, u palikuće, već
prem a tome, kako se to ovoj gospodi gorilama sviđa.
Dakle, gorilizam, gospodine, u ime pune zakonitosti,
historijskih principa, nacionalnih ideala i državnih in­
teresa, a taj gorilizam smatra se kroz historiju potpuno
normalnom pojavom, dok se o pobuni protiv gorilizma
govori kao o kriminalu. Vi razgovarate sa mnom, kao
da nisam dvije godine krvario u prvim linijama toga
kriminala,
— Pardon, pardon, a vi sa mnom, kao da nismo za­
jedno potpisali prilično mnogo antimilitarističkih dekla­
racija i kao da moje riječi nisu isto tako skupo plaćene,
— Za razliku od vas, nastojim se objektivirati,
— T o je veoma lijepa stvar, dakako, ali »objektivi­
rajte se«, molim vas, kad su vam odvukli vlastitu ženu
jedne noći, a vi tri puna dana niste u stanju da utvr­
dite šta se s njom dogodilo, da li je otputovala m eđu
anđele ili nije, tu se, onda, molim ja vas, »objektivirajte«,
ako ste u takvoj kondiciji — to, jer, dobro, »objektivi­
rajmo se«, u redu, bandita i banditizama bilo je i bit
će dok je svijeta i vijeka bez obzira na revolucije, ali kad
se nađe jedna družba drskih momaka, koji robe i ma-
sakriraju lijevo i desno, koji strijeljaju na licu mjesta
bilo koga i bilo zašto i bilo kad, već kako im se prohtije,
a sve pod parolom da se »bore protiv kontrarevolucije«,
no, dakle, servus, pišite im, pa kad su ta gospoda uspjela
da svojim parolama isteroriziraju i najviše forume, jer
nitko nije smio da se makne, onda, molim vas, šta se
događa u praksi, trgovina taocima postaje najunosnijom
poslovnom granom. Biti strijeljan kao talac ili pušten
na slobodu, značilo je platiti hiljadu dolara ili dvije,
pa čak i četiri, i tako dalje, šta da vam pričam, eto,
pitam vas, kakvi su to principi i šta da se tu radi, da
strijeljate ili da se date ustrijeliti?
— Da, dakako, historijska je istina da se uzimanje
talaca provodi kao drakonska mjera milenijima! D a to
postaje svrhom zarade u svim civilizacijama, i to je istina!
M eđutim , uzimanje talaca, kao sredstvo terorističkog
zastrašivanja, upotrebljavalo se u ovome ratu pune če­
tiri godine — exempli causa! Uzimanje talaca ostalo
je jedini vademecum svih vojničkih komanda, i ja sam
se u ovome ratu prošetao ispod čitave aleje obješenih
talaca, i tako dalje, što da vas gnjavim! T o su relikti!
Način kako živimo njeguje se od kanibalskih dana, a
oni još uvijek traju. Upravo ovaj kanibalizam i jeste ono,
mislim, protiv čega se borimo, u principu, profesore,
od dana kako smo počeli o stvarima razmišljati vlastitom
glavom,
— I kanibalizam je samo riječ, sve su to samo riječi,
samo kada se čovjek našao u takvim prilikama da može
otkupiti svoju vlastitu ženu za dvije tisuće dolara, i to
u ime »revolucije«, hvala ti na takvoj »revoluciji«,
— Nema revolucije koja nije rođena u krvi, nažalost!
Lenjin je iz K ronštadta progovorio »Svima«, nad masom
od petnaest milijuna grobova, to ne treba zaboraviti!
Najprije je došlo do pokolja, a zatim su se javile revolucije,
pa, molim vas, po čemu i zašto da mi od tih revolucija
tražimo da u borbi protiv kriminala budu naročito sama­
ritanske, da budu više hum ane i uopće više ljudske
nego što je krim inal koji ih je rodio? T o su krive hipoteze!
Oprostite, svjedok sam ovog ludila baš kao i vi, i ne
zaboravite da prom atram sve te stvari iz perspektive
čovjeka koji je svoje iskustvo platio vlastitom krvlju.

Pristupila je starija sobarica, koja je tu već m inutu-

dvije veoma učtivo čekala da prekine ovaj tempera­
m entni razgovor:
 — Neka gospodin profesor oprosti, ali ga gospođa
supruga moli da bude ljubazan i da na m omenat skoči
u njenu sobu!
Ustali su. N e snalazeći se, profesor Erdelyi nestao je
sa bespomoćno raširenim rukama, pardoniravši se usput,
nervozno, a Kamilo i sam u nedoumici, postajavši
časak-dva, zaista nije uspio da se snađe, da li da navuče
svoju kabanicu i da krene, ili da ostane, i tako je ponovo
sjeo, sagnut nad zgužvanom francuskom UIllustration
sa kromolitografiranom reprodukcijom Maršala Focha
na bijelome konju, na naslovnoj stranici.
Profesor Erdelyi vratio se iza kratke stanke, bez jedne
jedine kaplje krvi u obrazima, sasvim šuštavo proziran,
»da moli tisuću puta za oproštenje, ali kao da su se svi
demoni čitavoga svijeta urotili danas protiv njihovih
planova, jer, eto, što se odigrava iza kulisa?«.
— On je zaboravio da inform ira Kamila, da ovdje, u
Zagrebu, živi kćerka njegove sestre, njegova nećakinja,
jedna, uostalom, veoma simpatična, talentirana, draga
i skromna osoba, koju je Erdelyi svojevremeno školovao
i koja je pokazivala mnogo dara za slikarstvo, a onda se
posvetila um jetnom obrtu i postala specijalist za batik,
pa su njene radove doista i cijenili, i bila bi mogla postići
dobru artističku karijeru, ali, eto, sudbina je htjela i
ona se sm rtno zaljubila u jednog subalternog željeznič­
kog činovnika i udala se protiv volje familije, i tako živi
u sretnom braku, ima troje djece, a njen suprug radi
ovdje kod željezničke direkcije, i tako je, eto, njegova
nećakinja osvanula sa svoje troje djece kod Ane, i eno
ih gore, u Aninoj sobi, te nikako da krenu, a žena, kao
što već biva, inzistira da dođu k njoj na objed, jer,
na kraju, to je normalna familijama pojava, a, osim
toga, ni Ana ni Irma nisu se vidjele već punih deset
i više godina pak je bilo normalno da joj telegrafiraju
da prolaze kroz grad, i tako, eto, đavo je sve to sada
spleo, Irma se nalazi gore u sobi kod Ane sa djecom,
Ana ne može da ih se oslobodi, a Ana, kako ju je bog
stvorio, ne će da inkomodira Kamila i da se sastane
s njim u prisustvu stranih lica, i sada se stari osjeća kao
»Zauberlehrling« — apprenti sorcier, otčepljene su ove
proklete začarane flaše, i duhovi su se razletjeli svijetom
pa ih sada hvataj, ako umiješ, tako, i pitamo se šta da
se radi, on predlaže kompromisnu formulu, on moli
Kamila da bude ženerozan i da razumije delikatnost
situacije u kojoj su se našli, i tako misli da bi bilo naj­
inteligentnije, to jest, kada se je sve to tako zaplelo,
on ne zna, kakvi su zapravo bili Kamilovi planovi, što
je Kamilo mislio kako da provedu zajedno ovaj dan,
koji im je bilo suđeno da dožive kao blagdan poslije
toliko mnogo godina, a oni će u svakome slučaju re­
spektirati Kamilovu volju.
»Kamilo nije imao nikakvog određenog plana. Mislio
je da će se dogovoriti po volji i raspoloženju svojih
gostiju, a kako je njegova supruga u Beogradu, on je
svakako planirao da ručaju zajedno, da mu budu gosti
i da se nađu u nekom restoranu«.
Stari gospodin primio je ovaj prijedlog kao genijalnu
soluciju: — On će se sada oprostiti od svog mladog
prijatelja, sa počašću primajući gostoljubivi poziv u
ime svoje i svoje supruge sa jedinom molbom, da ih
Kamilo isto tako iskreno prijateljski pardonira. Gospođa
Ana i on posvetit će se pola sata-sat Irmi, oni će posje­
titi Irmu u njenom stanu (Irma stanuje negdje u ulici
jednog hrvatskog romansijera, s njemačkim imenom, a
to je u blizini kolodvora), oni će se odvesti s Irmom
njenoj kući, u njen dom, gdje ih Irma očekuje na objedu,
da se pozdrave s njenim suprugom, odglumit će tamo
jedan objed — comme ii faut — en famille, ili tako
nekako otprilike, već kako se to čini iz konvencionalnih
obzira, a onda bi bili zaista slobodni od svih famili­
jarnih spona sve do uveče, i tako bi mogli ostati zajedno
i na objedu, i poslije na čaju, pa čak eventualno i na
večeri, što će biti već kompliciranije, jer, nažalost, njihov
Simplon kreće oko dva noću, tako da o nekom solidnom
odmoru poslije jedne već probdjevene noći, nažalost,
ne će biti govora, no, dakle, svejedno, bit će, eto, ipak,
prilike da se mirno porazgovore o svemu, kao stari
prijatelji prije rastanka — eventualno zauvijek. . .

Tako su uglavili objed u restoranu »Grand Hotela«,

u tri popodne, i profesor Erdelyi, rukovavši se kao en
passant, zaputio se umorno, teškim korakom i čulo se
kao da u pustenoj papuči vuče lijevu nogu po parketima.

U glavi sapetoj šubarom, u grlu, u grudima, u vatri

toplom bundom uznemirena tijela, pod vodopadom
prve proljetne kiše, osjećalo se srce kako bije o manšete,
o kucavice u poškrobljenom okovratniku, o dlanove
što se oznojeni lijepe uz hladnu kožu rukavica, i da
prekine ritam sve enervantnijeg i sve bržeg kretanja,
skinuvši rukavice, raširivši svoje dlanove pod ledenim
slapom, zaustavio se Kamilo i ostao nepomičan tre-
nutak-dva, uvijek još opijen vlastitom zbunjenošću. Na-
kvasivši čelo svježom rosom kišnice, kao denarkoti-
ziran, produžio je šetnju sve više ogorčen izrazitom

K rleža: Z astave IV
65
glupošću ovoga sastanka, do koga, na kraju, a to je
najsmješnije, nije ni došlo.
„Pojavio se fantom od žene, luckasta fikcija svega
što su prozvali, ne zna se zašto, »das Ewig-Weibliche«,
a ovu glupu frazu on je u svojoj krvi, u mesu, kroz
kiše i vjetrove, kroz ratove i bolnice i bitke i gradove
tajio i krio, da bi se poslije toliko glupih godina našao
tu, na ulici, uz glupu zvonjavu, uvijek još glupa matu-
rantska sjenka, samilosti dostojna prilika koja nema snage
da pošalje do đavola ovu ženu i njeno perverzno poigra­
vanje tuđim nervima."
„Puna dva sata, od jedanaest do jedan, od minute
do minute, dva puta po šezdeset minuta, kao salonsko
psetance, kada njuškom pripijenom uza sag očekuje
svoju gospodaricu na vratima, zavaravajući se da će
ga udostojati pozivom, čekao je i on ovu damu jalovo,
ali gospođi uopće nije palo ni na pamet da se pojavi
za puna dva sata, da bi ga na kraju indirektno ekskompli-
mentirala, i to još posredstvom trećega lica, i to još
svoga gospodina supruga, »izvolite, molim vas, hvala
vam, dragi mladi gospodine, oprostite, čekali ste, istina,
prilično dugo, ali, eto, jeste, nažalost, tako je, čekali
ste dva puna sata dresirano, kao što ste dresirano čekali
punih devet godina, pa sada što da se radi, žao nam je,
i meni i mojoj supruzi, doista, vjerujte nam, izvolite,
strpite se, budite ljubazni, izvolite, pričekajte dresirano
još dva sata, kada ste nas čekali devet godina, jer naša
draga i jedina nièce, naime, pozvala nas je na
objed poslije duže stanke, a vi znate što to znači
— ne vidjeti se devet godina, familijarne veze konvencio­
nalna su laž, istina je, pa ipak, zna se, postoje i neki
obziri, devet godina nismo imali prilike da se sretnemo
s našom nećakinjom a bila nam je ljubimica, a vama neće
biti teško čekati i dalje još nekoliko minuta, u tom
pogledu vi ste trenirani, mi smo digli, doduše, larmo-
yantnu galamu kako nam je jedina želja da vas još
jedamput sretnemo, da bismo se od vas oprostili, a
zapravo, eto, ruku na srce, doputovali smo da eskon-
tiramo naš ček kod Talijanske Banke, jer ni o čemu
drugom nije se ni radilo nego o našem čeku u Parizu,
nama su, naime, potrebni likvidni dolari, jer, eto, c’est
la vie, čekovi, Simploni, randevui, katedre, politika,
revolucije, Amerika, a vi izvolite fantazirati još devet
godina oko naše lirske komedije, jer još od smrti vaše
pokojne gospođe mame i one gospođice, luckaste
Jolande Kamrathove, sve to nije bilo ništa više nego
najbanalnija feljtonistička igra u nedjeljnom prilogu
bečke ili peštanske štampe, da nam bude manje dosadno,
premijera u Parizu, u inscenaciji arhitekta Baranyaia,
slavna baletna premijera u jednom bulvarskom teatru,
premijera jedne male Ljubavi na odru, pa poslali smo vam
kritike, ogroman uspjeh u artističkim redovima, niste
li zaboravili, nismo ostali neprimijećeni, a to je mnogo,
šta mislite, između stotinjak pariških premijera ostati
zapažen nije mala stvar, a što je neki provincijalni
maturant pri tome zapeo zabezeknut, to je, na kraju,
spomena jedva vrijedna epizoda, a odonda zbilo se toliko
mnogo toga te se danas i ne sjećamo više, da li je sve ono
bilo zbog nervnog poremećenja, i da li je uopće vrijedno
danas govoriti dramatizirajući i preuveličavajući efe-
meride kada je na ovome svijetu sve, a naročito ljubav,
prolazno, kao trzaj trepavice«
 U sve nervoznijem kretanju sivom i dosadnom ulicom,
pod dosadnim i sivim krovovima, zaustavio se pred
izlogom jedne cvjetarne. Izlog krcat paomama, mimo­
zama, glicinijama, rascvjetanim bokorima azaleja i klivija,
a po buketima ljubičica i jorgovana razastrlo se jato
osmrtnica, jato bijelih tropskih leptira sa raširenim crno-
obrubljenim krilima iznad tapiserije od zimzelena i od
lovorike, čitava lepeza bogate posmrtne pošte mrtvih
sugrađana, koji nam se javljaju na odlasku, pozdravljajući
nas svojim crnouokvirenim oproštajnim pismima i cvi­
jećem, očekujući na molitvu sklopljenih ruku da ih
karuce smrti provezu na posljednju vožnju sa gorućim
svjetiljkama, kako im ne bi bilo tamno na dugom mrač­
nom putu, posutom ružama.
Promatrajući crnouokvirenu korespondenciju nepozna­
tih pokojnika, rasutu po cvijeću izloga tako dekorativno,
tako ceremonijalno, kao da se radi o pozivima na neku
svečanu prekogrobnu gozbu, sjetio se kako je poslije
eksplozije na Martinenghijevoj koti 217, kada se u
sanitetskim nosiljkama na trenutak vratio svijesti, ski­
cirao svoju partu o vlastitoj junačkoj smrti i kako je,
daveći se u lokvi vlastite krvi, svoje oproštajno pismo
adresirao ovoj istoj gospođi, koja je jutros stigla Simplo-
nom i koja mu je i u momentu umiranja ostala, đavo bi
je znao čime — znamenom ili ključem životne instru­
mentacije, smislom besmisla, jedinom formulom do­
stojnom ovozemaljske egzistencije u višem značenju toga
pojma, u jednu riječ, nečim, što se zove najviši uspon
životnog potencijala, tako te ni na samrti nije mogao
da se otme njenom magnetu, pa kada se ranjen, u
krvi, u nosiljkama, sa sanitetima našao ponovo u pljusku
šrapnela pod padinom same kote, u smjesi od blata i
od krvi, on je, držeći u rukama svoj blok, osjećao kako
mu lopti topla krv niz podlakticu i kako mu se gasi
svijest blago, kao da mu Ana sklapa vjeđe. Kasnije, kada
su ga u etapi bili već slijepili kao bazarsku bebu, vratila
mu je jedna madžarska bolničarka njegovo posmrtno
pismo natopljeno krvlju pomalo koketno, a pomalo iro­
nično, »kako na ovom kurvinskom svijetu ima danas,
nažalost, još veoma malo takvih vitezova, koji ginu u
bitkama s imenom ljubljene žene na umirućoj usni«.
„1 poslije svega toga, danas, kada se sve pomalo pretvo­
rilo u nedostojnu pelivaniju, u izazovno, drsko i u
svakom pogledu najelementarnije pomanjkanje odgoja,
zar ne bi bilo dostojanstvenije, da se ova perverzna igra
prekine već konačno jednom jedinom logičnom gestom,
jednim buketom crvenih ruža, jednim oproštajnim pi­
smom, protestom ili skandalom, svejedno, svakako ne­
čim neočekivanim, da se kaže već jedamput ovoj dami,
»neka bude ljubazna i neka izvoli uvažiti kako mu je
dosadilo čekati, i zato je moli da ga ispriča pred svojim
dragim i poštovanim suprugom, on ih je, doduše,
oboje pozvao na objed, to je istina, ali, eto, kako su,
po svoj prilici, već objedovali kod svoje drage nećakinje,
ne će, nada se, ostati gladni, i tako ih moli da mu oproste,
no on zaista nema vremena ni volje više da ih čeka, i tako
ih ponovo usrdno moli da mu budu i nadalje skloni,
pa budu li se eventualno sastali jednoga dana na dru­
gome svijetu, imat će o čemu i pričati, jer, u nebeskim
perivojima, gore, dosadno je kao u malome gradu kad
pada kiša, kada su izlozi cvjetarne puni osmrtnica,
kada zvone pogrebna zvona i jauču kao usidjelice na
sprovodima, a sve je, najbanalnije rečeno, sastanak za
koji se ne bi moglo reći da nije potpuno promašen«."
 U cvjetami mirisalo je na mrtvačnicu.
— Imate li kardinalskih ruža, zapitao je ljubazno
gospođicu, pojavu nadasve šarmantnu, u tako ljupkom
kontrastu s masom pogrebnih vijenaca, natopljenih vlaž­
nim mirisom cvijeća i mrtvačkog voska, da je prijalo
zaroniti u bistre oči ove nasmijane, vedre srne.
— Kako ne bismo imali, gospodine, naravna stvar,
ruže, kakve želite, maršalke ili kardinalke ili bengalke,
perzijanke, englantinke, po volji i po izboru, popratila
je ljepotica svoj odgovor koketnim smiješkom, proma­
trajući s punim zanimanjem kavaljera koji se odlučio
da svojoj dami pokloni baš kardinalske ruže, taj simbol
goruće, grimizne ljubavi.
— Dobro, molim onda trinaest kardinalskih ruža,
— Ne, to ne, to nikako ne, smijem li primijetiti, to je
nesretan broj, trinaest se ruža principijelno ne šalje,
ne, ne, to bi bio ominozan znak, jer govor ruža je opasna
stvar, gospodine,
— Dobro, kako mislite, onda molim petnaest, ili
sedamnaest, ili dvadeset i jednu,
— Dvadeset i jednu kardinalku, dobro, za koga mo­
lim, adresu molim,
—■ Za gospođu Anu Borongay, »Hotel Royal«,
— Tko šalje, molim, uz pismo, uz posjetnicu, snizila
je šarmantna cvjećarica svoje fraze na poslovni ton,
primijetivši da se radi o suhoparnoj i dosadnoj mušteriji,
koja ne pokazuje nikakvog smisla ni razumijevanja za
ljubavni govor ni očiju ni cvijeća.
— Da, uz posjetnicu,
Dohvativši se lisnice, sjetio se da još nije dao štampati
posjetnice sa svojim novim imenom, „to jest, zaista, on
se ne zove više Emerički, kao što se zvao, a bilo bi bizarno
i afektirano da se Ani potpiše svojim novim prezimenom
(kao da je »polupismeni kalfa« — po Alisinoj verziji
— to jest »socijalistički snob koji pati od manjevrijed-
nosti spram nižih društvenih slojeva«)“, i tako, izgubljen
u mračnome labirintu socijalnog anonimiteta, zamolio
je ljubaznu gospođicu da će napisati nekoliko riječi,
smjestivši se uz stolić pod ružmarinom i lovorikom
i rascvalim grmom azaleja, sa grubim rond-perom u ruci,
nad musavom masnom čorbastom tintarnicom, prljavom
od gustog mastila, u nedoumici, kakvu posvetu da uputi
ovoj gospođi „koje se zapravo prepao, kada je, ugledavši
je prvi put, osjetio instinktivnu potrebu da se pomoli
Pallas-Ateni neka bi mu rasvijetlila pamet, a ove ga
milosti Pallas-Atena, kao što se pokazalo, nije udostojala“ .
„Šta bi mogao poručiti Ani u hotel, kada se Ana onamo
po svoj prilici ne će uopće više ni vratiti, ako je istina
da se odvezla na objed svojoj kuzini Irmi, a da šalje
glupe ove kardinalske ruže u »Grand Hotel«, da ih tamo
predaju supruzi profesora Erdmanna, koga u »Gran-
du« baš nitko i ne poznaje — nota bene — povrh
svega još i s nepristojnom porukom, da se uopće ne će
pojaviti na objedu u hotelu, kamo je kao neka vrsta
domaćina pozvao ovaj bračni par u goste, sve to ne bi
imalo forme, da ljude grubo blamira histeričnim otka­
zom“ , i tako, pod prvim impulsom, smeten još uvijek
delikatnim pitanjem svojih kardinalskih ruža, „kome da
ih pošalje kad ih je već naručio, a u čitavom gradu ne
zna ni za jedno žensko biće koje se ne bi onesvijestilo od
čuda da primi buket kardinalskih ruža od gospodina
Emeričkoga Juniora, alias doktora Mirkovića, a na kraju,
ipak, ruže mora poslati već i zbog ljubazne gospođice,
jer njoj da ih pokloni, ispao bi neuračunljivo slabouman
(ta ga balavica promatra sa mnogo sumnjičavog čuđenja
kao nekog nastranog smetenka), možda Joj i u zatvor
da ih uputi, to bi bilo bizarno, a ne bi mu ni predali“.
Sjetio se Vjeročke, Burićeve dijurnistkinje, koja Buricu
prepisuje koncepte, ,,i to bi bilo glupo, jer Burićeva pi-
sarica, koja ga intenzivno podsjeća na Ženku Tomma-
seovu, već je nekoliko puta odnijela cvijeće na grob
njegove majke, i to sa mnogo takta, pa čak i simpatičnog,
toplog pijeteta, a da šalje ruže na majčin grob zato, jer
je doputovala Ana Borongay, to ne bi imalo zaista smisla“,
i tako je napisao poruku direktoru »Grand Hotela«,
da se ruže aranžiraju na stolu rezerviranom za doktora
Mirkovića, u tri sata poslije podne, u Maloj Dvorani.

U kancelariji, do objeda, nad advokatskom korespon­

dencijom koju mu je priredio Burić: jedna brako­
razvodna parnica, dva prinudna poravnanja, nikako se
nije uspio sabrati. Još uvijek pod enervantnim utiskom
zagonetne neizvjesnosti što se Ana nije pojavila i hoće
li se uopće pojaviti, nije se smirio, osjećajući kako mu
naviru sve neuračunljiviji porivi povrijeđenog bijesa,
„što se, do vraga, ipak nije uspio oprijeti naknadnoj
varijanti sastanka na objedu u »Grandu«, nego se smjesta
zadovoljio prvom kompromisnom formulom ovog pot­
puno suvišnog objeda, gdje, sve ako do objeda uopće
i dođe, ne će biti riječi ni o čemu drugom nego o
nadgrobnom slovu nad odrom jedne fikcije, koja nije
bila živa ni onda kada se pričinjalo kao da doista živi.
Jer, danas, kada je riječ o ovoj ženi, vidi se kako »Sve
Ono«, o čemu se godinama sanjarilo, nije bilo mnogo
više od povišene groznice jednog dječaka, o kome bi
danas teško bilo reći da li je bio nadaren kao što se mi­
slilo, i da li je uopće raspolagao nekim svojstvima koja
bi opravdavala famu koja je o njemu kružila još od
Hungaricuma, da ne odudara samo od svoga razreda
nego od čitave generacije, i da ga kolege nisu zaludu
izabrale ideologom svoga pokreta, uvjerene da će u
nacionalnoj politici odigrati glasnu ulogu. Iz Jojinog
magnetskog kruga on je doputovao u Hungaricum kao
neka vrsta inostranca, pomalo zavjerenika, koji se na
drugoj obali Drave, od prvoga dana, osjećao porte-
paroleom Svoga Naroda, i koliko god to bilo bezazleno
pa čak i smiješno, on se postojano tako i vladao: pomalo
patetično, a pomalo dostojanstveno; u ime Veličanstva
Svoje, u političkom sužanjstvu ponižene Narodne Svi-
jesti, on je svaku pojedinu riječ o narodnoj časti izgovarao
povišenim glasom. Teško bi bilo danas govoriti o nekoj
naročito razvijenoj nadarenosti, koju su mu svi, pre­
uveličavajući je, trajno priznavali, jer se uslijed zbrkane
mješavine mašte i temperamenta radilo više o sentimen­
talnom lutanju za iluzijama, nego o određenom znanju
ili postojanoj sklonosti za svladavanjem konkretnih di­
sciplina. Godine između Hungaricuma i Franciscojo-
sephinuma, a i one za prvih semestara u Pešti i u Beču,
odvijale su se u znaku trajnih depresija u osjećanju
nacionalne sramote, prevladavane uzvišenom umišlje-
nošću, koja se objavljivala uvijek više-manje u ner­
voznoj, zajedljivoj rječitosti, uperenoj protiv luckaste
megalomanije madžarske štampe, o čije su se evidentno
izazovne gluposti spoticale gotovo sve njegove smione
misli i čežnje“.
 Naročito uzbuđeno reagirao je na laži i falsifikate iz
repertoara madžarske narodne milenijske sheme, na
neistine u naučnom školskom planu, toliko grube i
nerazumne, te nije spadalo ni u kakvu naročitu mudrost
da se u polupismenoj i poludrskoj melasi panmadžarskih,
panturanskih i mongolskih državotvornih laži otkrije
vijak plitke i najjeftinije političke propagande, toliko
slaboumne kao da je pisana za analfabete. Raskrinkavanje
lažnog mitosa tugaljivih i otrcanih imitacija budalastih
pangermanskih panegirika, stvorenih u svrhu imperi­
jalne politike njemačkih Carstava, a montiranih za
specifičnu propagandističku upotrebu madžarskog po­
litičkog Olimpa, izvrgavanje ruglu one operete, sa le­
gendarnim hunskim bogovima i pobjedonosnim kralje­
vima, nije predstavljalo neki naročiti napor, a u tom
pogledu Kamilova metoda negacije bila je, mora se
priznati, invenciozna i bogata. Za tu vrstu kritike nije
bila potrebna nikakva naročita mudrost, ni sposobnost,
ni znanje. Sve se to prosipalo samo od sebe kao iz ru­
kava, pa kada se već dohovito poigravanje političkim
svetinjama usavršilo do virtuoznosti, mali mehanizam
Kamilove kritičke mašine zvrndao je i mljeo austro-
madžarsku političku pljevu, kao perpetuum mobile ta­
koreći dvadesetičetiri sata dnevno. Padali su žrtvom
njegovih smrtnih osuda, u okviru beskrajnih razgovora,
legendarni kraljevi, sveci i junaci u masama, tako da se
patetično osvijetljena pozornica madžarske historije pri­
kazala u punoj golotinji kao bijedna ciganska družba,
bezglavo tumarajuća pod olujnim prijetećim nebom
u neminovnu propast države, politike i naroda. Sve se
to već bilo pretvorilo u neku vrstu jogunastog, posprd­
nog ismijavanja svakodnevne političke retorike, tako da u
ono vrijeme, kada je stari Erdćlyi počeo štampati
njegove regnikolame pamflete, nije bilo teško zabli­
stati na nebu peštanske publicistike, koja se davila u
bezidejnom mulju gnjile, korumpirane režimske štampe
od parlamenta do bulvarskih listova. Tko već od pe-
štanskih probisvijeta nije cinički zarađivao političkom
publicistikom, da bi mogao gubiti cekine na konjskim
trkama, putovati na izlete u Pariz ili Veneciju, plaćati
metrese ili varati na kartama, jer to je u očima peštanske
zlatne mladosti bilo »šik« — igrati poker, razbijati
klavire na lumperajima, lijepiti primašima banknote o
čelo, to je bila gospodska moda koja je zračila iz »Herren-
kluba«, to je spadalo u reprezentativni standard, a jedini
taj modus vivendi novinarske boheme njegovao se na
korupciji ili kompromitantnim stipendijama, pa kada
se Kamilo pojavio u ulozi materijalno nezavisnog mo-
ralističkog i estetskog arbitra, uzlepetalo se i uščavrljalo
jato novinarskih šojki kao da je među njih sletio kobac.
Sve je to bila smiješna borba sa čitavim krugom beza­
zlenih fikcija s jedne, a opasnih i poganih laži, prevara
i krivih hipoteza s druge strane, a čitava se gužva odvi­
jala na tako niskom nivou te se nije htjela nikakva na­
ročita mudrost ni sprema da bi se čovjek uzvisio iznad
onog meteža na jadnoj provincijalnoj publicističkoj po­
zornici, sa koje se Kamilo pročuo kao neka vrsta doko­
nog levente, koji za svoju razonodu obara političke
bogove i statiste — podjednako nemilosrdno.

Da je uspio impresionirati takvu politički bezazlenu

i neuku dušu kao što je bila Ana, nije bilo iznenađujuće,
jer je Ani nedostajao svaki i najneviniji dar snalaženja
u zbrkanom svijetu političke stvarnosti, ali zašto su ga
primili sa tako glasnim simpatijama masonski krugovi
oko Barjaka, objasnilo se Kamilu tek iz retrospektive.
Erdelyijevi slobodni mislioci i braća zidari (a stari je bio
jedan od majstora) pozdravili su Kamila s oduševljenjem,
jer im je kao sin visokog političkog funkcionara veoma
dobro došao u kritičnome momentu vlastite zakulisne
političke strategije. Koliko se, dakle, radilo o naročitim
okolnostima neke publicističke karijere (ako se ova,
zapravo veoma kratkotrajna turneja u Barjacima uopće
mogla nazvati karijerom), s obzirom na prilike koje su
mu poslužile za osnovni uspjeh, ono što mu tada nije
bilo jasno, spoznao je razmišljajući o tim minulim da­
nima pod kišom šrapnelskih krhotina u artiljerijskoj
vatri, uz zvižduk tanadi, nekoliko godina kasnije u
okviru Martinenghijevih pustolovina. On se tada, u
Anino vrijeme, ipak indirektno koristio visokim poli­
tičkim položajem svoga oca, jer da nije bio sin eksponi­
ranog hrvatskog regnikolarca, za koga se od vremena
na vrijeme šaputalo u kuloarima parlamenta, po politič­
kim klubovima i redakcijama da je jedan od najsolidnijih
kandidata za ministra i jedan od najpovjerljivijih favo­
rita Grofa Premijera, moglo se sumnjati da bi ga stari
lisac Erdelyi uopće bio primio pod svoj protektorat
tako poltronski, kao što se to doista i zbilo. A toplo
razumijevanje gospođe Ane, zapravo neka vrsta obo­
žavanja mladića, koji s uzvišenom lakoćom obara ne
samo pojedine madžarske historijske veličine, događaje,
datume, ratove i sabore, nego čitave slavne, po madžar­
skim klasicima klasičnim dvostihom ovjekovje­
čene periode madžarske Države kao dječje igračke,
objavljivala se pobožnom šutnjom predanog razumije­
vanja, jer sve što je Ana mogla o tim zbrkanim pi-
tanjima da kaže bilo je otprilike kako ona »o svemu
tome doduše pojma nema, ali da je način kako se Kamilo
buni zbog katedarskih i parlamentarnih slaboumnosti,
kritizirajući, čini se po svemu, doista skandalozne Pa­
name peštanske parlamentarne štale — doista ingeni­
ozan«.
Šta je ova žena mogla pojmiti o njemu više nego što
se može pojmiti o jednom od maturanata, kojima su na
pameti glupe šale, nevine terevenke, strah pred hiper-
manganom ili pred salvarzanom, pa kada se već takav
maturant našao pod protektoratom jedne slavne žene,
tako slavne kao što je bila Ana, naravno da su šanse
njegovog viteškog uspona zaimponirale čitavom krugu
drugova i da je to u izvjesnom snobovskom smislu
polaskalo i njegovim vlastitim slabostima, da mu kolege
zaviđaju kako supruga profesora Erdelyija, slavna poetesa,
citira u svojim feljtonima sentencije jednog njihovog
kolege, koji nije samo istaknuti suradnik ekskluzivnih
Barjaka, nego favorit, kome najslavnija madžarska li-
rikinja posvećuje svoje pjesme.
Ana se zapravo trajno kolebala u procjeni njegovih
sposobnosti: sva fascinirana literarnom rabotom, ona
je bila lutka punjena od glave do pete novinskom har-
tijom u najbanalnijem smislu te riječi, uvjerena da pred
Kamilom stoji sigurna budućnost, ako se posveti
feljtonistici, jer je i sama, prekrajajući svoje tekstove
po njegovom ukusu, bila sklona da prima Kamilove
kritičke savjete, a taj se zajednički posao pokazao kao
interesantna pojava. Kada bi korigirao Anine rukopise,
a to mu je postalo dragom razonodom, Ana se, čavrlja­
jući oko njega, oduševljena njegovim emendacijama,
divila kako bi bilo najinteligentnije da se on kao njen
tandem, pod zajedničkim pseudonimom, angažira kao
literarni kroničar u Madžarskom slovu, jer njegova na­
mjera, da se posveti politici, Ani se pričinjala primitivnom
i glupom. Lukava i šarmantna, ova žena, u čijim je
žilama teklo više tinte nego krvi, udvarala se »svome
trabantu«, »svome pažu«, »svome korektoru«, s potaj­
nom nadom da će u njemu rasplamsati vatru zanosnog
apologeta njene poezije, jer bi se Kamilo, poslije lektire
nekih njenih stihova, živo predavao iskrenom poklon­
stvu Aninih lirizama, tako tajanstveno povezanih sa
magnetizmom njene ličnosti.
Spram politike Ana je osjećala od početka trajnu,
dosljednu idiosinkraziju, ne pokazujući za Kamilove
političke nemire ni najmanje namjere nekog intimnijeg
razumijevanja: za to su joj nedostajali baš svi predu­
vjeti odgoja, temperamenta i dara. Ni o poeziji, u pi­
tanjima ukusa, njihovi pogledi nisu bili podudarni u
mnogim detaljima, razdvajajući se veoma često do izra­
zitih negacija, ah što se politike tiče, ti su razmaci bili
nepremostivi. Jedno od presudnih mjerila takozvanog
»zanatskog« snalaženja u svijetu poezije i literature uopće,
za Anu su, kao rezigniranu i slabim razumijevanjem
okoline osamljenu i izubijanu rutinerku, bile i ostale
dobre recenzije. Vrijednost te pisanije mjerila se po
broju komplimenata, predstavljajući ono što se banalno
zvalo »dobra kritika«. Ana se tješila banalnim frazama
kako u ovakvim bijednim, perifernim književnim civi­
lizacijama, kao što je madžarska, nema poticaja koji
bi osamljenim poetskim dušama mogao poslužiti izvo­
rom nekih specijalnih »nadahnuća«. Pa kad je već tako
da su madžarski pjesnici osuđeni pjevati na »hridinama
svoje samoće«, osamljeni i ostavljeni sa svojim harfama,
svakako je, nema sumnje, udobnije da ih kritika pozdra­
vlja cvijećem nego da budu pljuvačnicom po pijanim
književnim krčmama. Dolazilo je u tim pitanjima do
trajnih trvenja s obzirom na Kamilov neumoljivo strogi
kriterij, spram relativno veoma niskog estetskog i inte­
lektualnog morala peštanske literarne publicistike, a
tako ekskluzivan i opasan, upravo izazovan stav njenog
ljubimca i prijatelja nailazio je na trajni otpor gospođe
Ane, u panici da je Kamilo ne bi kompromitirao u
očima te iste peštanske štampe, koja je Anu nosila na
rukama.
U sudarima, često i suviše temperamentnim, Ana bi
već popuštala po svojoj, gnjilim kompromisima uvijek
sklonoj naravi, samo da joj ne bude Kamilovim lajanjem
ugrožen udobni mir i takozvano trijumfalno spavanje
na lovorikama. U određenim momentima on je imao
impresiju da Ana strahuje i pred njim samim kao pred
svojim potencijalnim negativnim kritičarom — pro fu-
turo, a s obzirom na njegova često drska a često izazovna
zanovijetanja, koja je Ana podnosila sa dobroćudnom
flegmom, ta mu se antipatična misao javljala sve češće,
trujući ga sve intenzivnije. O političkoj i socijalnoj
bezizlaznosti iz austro-madžarskih labirinata, a naro­
čito onog, sasvim beznadno mračnog, plutonskog i pri­
jetećeg, povezanog sa problematikom raznih madžar­
skih narodnosti na karpatskoj periferiji, a specijalno o
bolesnim prilikama južno od Drave i Dunava, Ana
tvrdoglavo nije vodila računa: sve se to zbivalo za nju
negdje daleko, na turskoj granici. Ovi svjetovi za nju
nisu bili ni stvarno postojeći ni privlačni, i u tom po­
gledu ona je Kamila trajno žalila da je i suviše impre­
sioniran svojim jadnim hrvatskim brigama, o kojima,
u civiliziranom svijetu, nitko mudar ne vodi računa!
Da li je neki belgijski katolički časopis objavio prije­
vod jedne njene poeme, Ani je bilo važnije od bitke na
Bregalnici, jer, otkad ima svijeta i vijeka, barbarski
narodi uništavaju se ratovima, a život se ne sastoji od
krvavih bitaka nego od dobrih recenzija po časopisima.
Ana je povrh svega živjela u komfortabilnoj izolaciji
peštanske velegradske umišljenosti i višeg, »asfaltiranog
kulturtregerstva«, a da se snizi da promatra stvari i
pitanja i događaje iz takozvane »hrvatske perspektive«,
značilo je za nju potpuno suvišan i naivan izlet u
nepoznate i sasvim nezanimljive predjele graničarske
Morlakije, gdje putnike ubijaju Jelačićevi panduri i
haramije, koji za trenutak, kao socijalni fenomeni »mi-
lieua«, nisu baš tako jezivo dosadni isključivo samo zbog
Kamilovih komentara, ali su je s vremenom i Kamilova
dociranja, sa bogatim asocijacijama iz ilirske i južno-
slovjenske problematike, zamarala kao isprazno gubljenje
vremena. Primjećivalo se da je često duhom odsutna
i da joj Kamilo dosađuje. Sami nesporazumi. Anini
autoriteti, bečko-peštanski književni asovi, iz Kamilove
perspektive bili su najništavnije ništice, a jedan od
razgovora o Molnaru, na primjer, da li je Molnar ta­
lentiran pisac ili nije, doveo je do grubog incidensa, kada
je on Ani bjelodano i neuvijeno dokazao kako pojma o
pojmu nema šta su istinite literarne vrijednosti, jer ne
mogu estetskim idealom da budu Molnarovi vicevi nego
Danteove tercine, bez obzira na to što Dante nije štampao
svoje feljtone u peštanskoj štampi. Anin svijet ostao je
obasjan peštanskom feljtonistikom, jer ona se i sama virtu­
ozno poigravala ovom vrstom štampanih testova, i jedino,
što je moglo da doista uzbudi njenu »političku« fantaziju,
bili su kupleti na aktuelne političke teme za kritičnih
dana generalnog štrajka maja Tisućudevetstotinadva-
naeste, kada je vlada slomila političku krizu mobiliza­
cijom željezničara i masovnim kordonima pješadije i
kavalerije na peštanskim ulicama. Za peštanske snobove
to je bila senzacionalna cirkuska predstava, tako da je i
Ana uživala u ritmu ulice, u požarom obasjanim ho­
rizontima pa čak i u zveketu carskog oružja, ironizirajući
peštansku revoluciju kao besmislenu ludoriju koja se sa
stogodišnjim zakašnjenjem sprema da obori Bastilju,
ali je carski i kraljevski gospodin bog ipak toliko mudar
te ne će dopustiti da mu peštanski željezničari skinu
sa metafizičkog klobuka najljepšu kitu madžarskog ruž­
marina. U tome vakuumu Kamilo bi od vremena na
vrijeme reagirao provalom temperamenta u pobuni protiv
Anine evidentne duhovne bijede, no sve se ipak svrša­
valo sentimentalnim pomirenjima u recitaciji poezije
Rilke-Dauthendey-Holderlin, između baudelaireizma i
mallarmeizma, obično u krevetu. T e bi se intimne
scene odvijale poetski kao recitativi na klaviru, na temu
poznatih kantilena i arija, uglavnom koncerti kod kojih
se Kamilo kao pratilac primadone sve više dosađivao,
baš kao i Ana kada je bila riječ o politici, a takvi enervantni
momenti uzajamnih negacija postajali su sve češći.
Kakvi su rasponi poezije njegovog vlastitog jezika,
za to, za literarnu kulturu na jugu od Drave, nije nikako
uspijevao da probudi u Ani interes. Njegujući i dalje
svoj umišljeni tvrdoglavi superiority-kompleks, Ana se
nije htjela pomiriti sa hipotezom da izvan madžarske
civilizacije, na ovom istom terenu, postoje krugovi kao
što su Seicento Dalmatico, da se javljaju prvi simptomi
renesansne literature na jadranskoj obali u vrijeme kada.

^ K rleža: Zastave IV
81
još od madžarske laičke literature, kao organske pojave,
takoreći nema ni traga, priklanjajući se tim tvrdnjama
konvencionalno, Ana se opirala, jer bit će da je tako
kada Kamilo to prikazuje tako znalački i uvjerljivo,
ali uklanjajući se tim razgovorima veoma oprezno, sa­
svim jeguljasto, kao da te gnjavaže ne će biti ipak da su
tako ozbiljne, ona je trajno razvijala sumnju u vjero-
dostojnost tih tvrdnja. U vječitim paralelizmima između
jedne i druge poezije ad hoc, hrvatski dekorativni pano
ispadao bi u Kamilovoj rasvjeti monumentalniji od svega
što je Ana mogla da zamisli, a ona se isto tako ustrajno
bunila protiv očitih preuveličavanja, da je šoven, da je
primitivno pristrani nacionalist u književnosti kao i u
politici, da bitno miješa političke i književne pojmove,
što je opet samo po sebi nesumnjiv simptom zaostalosti.
Iz današnje retrospektive, Ana, u biti, nije imala sa­
svim krivo, jer je to iz Kamila progovarala zaista naivna
forma nacionalizma: u odnosu spram te žene on je bio
nacionalist i ništa više, zaslijepljeni fanatik, koji bi u
vatri diskusija znao prijetiti politički čitavoj peštanskoj
poeziji — dinamitom. U tome pitanju Ana je bila su­
periornija, premda ju je trajno dražilo što se kod njega
javlja neprikrivena namjera da je sprovodi nepoznatim
predjelima ove poezije kao mentor, oduševljen origi­
nalnim obiljem svog narodnog stilskog simultaniteta,
kao osnovnog elementa balkanskog kulturnog bogatstva.
— Ta valjda ne ćete reći, nepismeni seljaci, tamo
dolje, vi da imate tri poezije, tri književnosti, i da je
svaka po sebi bolja od madžarske, e, molim vas, dragi
de Emericzi, oprostite, ali vi se šalite!
— Ne samo da imamo tri lirike i tri novelistike nego
su bogatije i na nerazmjerno višem nivou od vaše da­
našnje peštanske pseudopoezije, s izuzetkom, dakako,
od nekoliko imena, a značenje vašeg, dakako, ne mislim
time da smanjim.
Za tip ovog ili onog madžarskog poete — en vogue
— Kamilo bi istresao kao iz rukava po desetak vlastitih,
od Cinquecenta pa sve do Nikole Zrinskoga, i jedino
madžarsko Ime, koje je priznavao kao superiornu vri-
jednost, bilo je ono baruna Balasse Balinta, a kad bi
riječ spala na prozu, gnjavio je Anu srbijanskom prozom
još od memoara Prote Mateje, tako da se Ana nikako
nije uspjela orijentirati, lutajući nepoznatim prostorima
potpuno zbunjena, a to je stanje Anine inferiornosti
trajalo sve dok slučajno nisu prisustvovali jednoga dana
premijeri Gospođe sa suncokretom grofa Ive Vojnovića.
Od te jadne premijere, odigrane u punome sjaju repre­
zentativne društvene predstave u najbanalnijem smislu,
kao poslije kakve fatalno proigrane nogometne utakmi­
ce, gospođa Ana, u ime svoje madžarske književne re­
prezentacije, stekla je neprocjenjive poene, kasnije, u ok­
viru raspra o književnim vrijednostima, uvijek u dobroj
situaciji da citira ovu Gospođu sa suncokretom, kao
argumentum ad hominem, jer kakva mora da je ta
bijedna književnost iza kulisa, ako je autor Gospođe
sa suncokretom jedan od njenih najrenomiranijih dra­
matika? Kada su, na Anino inzistiranje, poslije pred­
stave pročitali tekst Vojnovićeve drame, lektira se pre­
tvorila u neočekivani Anin trijumf koji joj je dopustio
da definitivno raskrinka i neoborivo dovede u sumnju sve
njegove metode nadmudrivanja kao prozirne političke
podvale s nesumnjivom namjerom da se poigrava njome
prosto zato, jer o tim delikatnim pitanjima razmišlja
prozirno politikantski, a zapravo ipak pojma nema o
literarnim vrijednostima kao takvim.
Sve Kamilove teze da se ukus kod nas, u našoj po­
eziji, davno već bio orijentirao po Waltu Whitmanu i
Verhaerenu, a da je, spram našeg lirskog impresionizma,
Ady zakašnjeli pariški trubač, prestale su zvučati uvjer­
ljivo. Poslije brodoloma slavne naše Gospođe sa suncokre­
tom, tu je bila izgubljena jedna važna bitka, tako da
sve njegove deklamacije o merimeeovskom »couleuru
localeu« od Fortisa do Goethea i od Kačića do Meštro-
vića nisu zvučale više tako trijumfalno kao prije one
proklete premijere, na kojoj se grof Vojnović pojavio
u savršeno skrojenom smokingu, u pratnji intendanta
Hrvatskog narodnog kazališta Vladimira Borote pleme­
nitog Treščeca Branjskog, a u glavnoj ulozi Miss Mag
briljirala je Frida Gombaszogi.
Razgovori o specifičnim vrijednostima naše poezije,
o dijapazonu srpske lirike, između Branka i Vojislava,
Sime Pandurovića i Disa, komentari zašto je Oton
Župančič autentična lirska vrijednost i sa poezijom A. G.
Matoša nesumnjiva evropska pojava, i tako dalje, sve
se to pretvorilo u zveket praznih riječi bez naročite
dokazne snage, jer poslije Vojnovićevog mletačkog Bu-
cintora, koji je uostalom ispao na sceni bijedno ko­
mično kao da se radi o inscenaciji Vesele udovice, jalovo
je bilo dokazivati takvom snobu kao što je bila Ana, da se
radi o poetskom djelu pjesnika koji kod nas predstavlja
prodor u Evropu. Ana je bila dekadentno biće i njoj
su bili i ostali uzorima likovi iz estetskog panoptikuma
Stefana Georgea, jer se ukus njen i njene generacije
podudarao na vlas s pojmom lirske instrumentacije
Gustava Mahlera, a Gustav Mahler bio je i ostao apso­
lutnim autoritetom još od onih dana, dok je bio direktor
peštanske opere. Za Anu i krug njenih obožavalaca
Mahlerova instrumentacija kitajske lirike predstavljala
je vrhovni uspon svih muzičkih ostvarenja u krugovima
suvremenog stila i tematike, tako da Kamilo nikako nije
uspio objasniti svoju trajno rezerviranu sumnju spram ma-
hlerovskih drugorazrednih kompilacija, jer Busonijeve teo­
rije i Schonberga, prije svega, Ana je odlučno poricala, a
i Bartoka, priznajući ga isključivo samo u folkloru. Iznad
Klimta u slikarstvu Ana se nije uspjela uzvisiti, i po
kanonima bečkog secesionističkog ukusa javio se kod nje
afinitet spram Meštrovićeve, nažalost, isto tako bečke
skulpture, koju je Kamilo u prvoj fazi svog romantičnog
zanosa smatrao istinitim otjelotvorenjem rasnog južno-
slovjenskog »karaktera«. Paradoksalno je, ali je tako bilo,
da je jedino, što je od ove »rasnočiste« južnoslovjenske
nacionalne simbolike Ana mogla donekle pojmiti, bila
bečka secesionistička tajna Vidovdanskog Misterija, a na
ovim krivim i lažnim premisama došlo je tada do Anine
odluke da organizira u Pešti Meštrovićevu kolektivnu
izložbu, što je veoma ozbiljno i metodički bila uzela u
ruke po planu, i da nije Jolanda pala s konja, ta bi se
šuma divljih kipova bila pojavila pred peštanskim sno­
bovima kao »rasna prijetnja dekadentnoj Pešti« baš ne­
kako u predvečerje Sarajevskog atentata. U ono vrijeme
kada se Ana počela ozbiljno baviti idejom Vidovdan­
skog Hrama, da ipak nekako osvoji Kamilove likovne
simpatije, u ono vrijeme tragične anabaze Frana Šupila,
u predvečerje Bregalnice, Kamilo, u svojim intimnim
mislima, spram svega tog mutnog romantizma bio je
već temeljito distanciran i njegove negativne sumnje
javljale su se sve intenzivnije iz dana u dan. Da Meštro-
vić u svojoj skulpturi glupo laže, da se kod Meštrovi-
ćeve artističke mizanscerie radi o običnom fraziranju i
simulantstvu, to Kamilu, što se skulptorske fakture
tiče, nije bilo tako jasno, kao što je vidovito spoznao
da je lirska proza arhimandrita Nikolaja Velimirovića,
na primjer, odvratna krivotvorina i unebovapijuća inte­
lektualna drskost. Drugujući baš u doba svoje najbolnije
političke krize s Anom dnevno kao s najintimnijim dru­
gom, vapijući isto tako dnevno za utjehom i zaboravom
od tragične stvarnosti koja se razotkrila u balkanskom
pokolju, on je tada tavorio u potpunoj samoći, jer Ana
nije mogla pratiti njegove krvave brige ni sučuvstvo-
vati s njima. Objašnjavati Ani ili bilo kome iz njenog
kruga, pa i starom profesoru Erdelyiju, kako onaj ludi
provincijalni pop plagira Nietzschea, kako karikira
Nietzscheovu poetsku instrumentaciju polupismeno i
neuko, kako od najbezbožnijih Nietzscheovih tempera­
mentnih parada stvara svoju slatkopravoslavnu kantilenu
najbanalnije kaluđerštine, kako su lude pretenzije ludog
popa da igra ulogu »narodnog proroka« čista hohštaple-
rija, kako se sve to jezivo podudara sa Meštrovićevom
političkom mistifikacijom, kako je čitava igra tim pro-
fetskim nacionalnim kosovskim blefom fanfaronata i
bezobrazluk najgore sorte, kako ovo luckasto izvrtanje
svega što se zove evropski intelektualno-moralni nonkon-
formizam predstavlja zapravo prevaru i kriminal i kako
su obadva primitivca, i pastir i kaluđer najobičnije varalice
koje kao prave šeret-budale opsjenjuju prostu i neuku
svjetinu najbanalnijom dinastičarskom propagandom,
kako je čitava ta rabota smjesa od bečko-peštanske sece-
sionističke glupe feljtonistike, sve to objašnjavati gospođi
Ani Borongay i njenim trabantima, značilo je govoriti
u prazno. U tome vakuumu Ani su nedostajali svi pre-
duslovi da se odredi spram bilo koga od otvorenih pi­
tanja u bilo kom pogledu, i tako je bilo momenata kada
je Anu s pravom smatrao plitkom, priglupom i površnom
guskom, na ne baš mnogo višem planu od njegove tetke,
generalice Amande, a usred ove političke i feljtonističke
kaše pojavio se još povrh svega arhitekt Baranyai kao
Anin trabant i arbitar in artibus et musicis, koji je o
svim pitanjima arhitekture i muzike govorio autorita­
tivno iz olimpijske visine. Taj gospodin arbitar, kavaljer
koji nosi crne svilene ženske čarape, dokoljenice, hvaleći
se egipatskim kamejama kao autentični oscarwildeovac,
postao je Anin mentor u pitanjima književnog i likovnog
ukusa još od prvih dana njenog literarnog débuta, pa
kada se Kamilo pojavio u Aninom krugu, on je ovog
arhitekta zatekao kod Erdélyijevih kao neku vrstu obi­
teljskog inventara. Sa Kamilovom pojavom na erdé-
lyijevskoj sceni u tom pogledu ništa se nije izmijenilo
bitno ni u repertoaru ni u načinu glume: brbljalo se
uzduž i poprijeko o svemu podjednako strastveno i
podjednako isprazno. Bile su to zaista najbanalnije
konverzacije na čaju, kad bi se kod gospođe Ane našli
utroje ili upetoro s ostalim peštanskim trabantima u
okviru razgovora, kako da se ilustriraju neke Anine
poeme u stilu Beardsley a ili Klimta, jer to je bilo vrijeme
Zuloage, Anglade, Aksela Gallén-Kallele, Muncha i
Griega, a u poeziji, prije i iznad svega, Alberta Samaina,
njegovih perivoja i slatkih infantkinja. Paralelno s time
bilo je očito jalovo gubiti vrijeme objašnjavajući Ani ili
njenim snobovima, koji od Wedekinda ili Przybyszew-
skoga većih briga nemaju, kakav je gorostasni lik lik
Frana Šupila u hrvatskoj politici, zašto je Frano Šupilo
tragično upropašten u Friedjungovom procesu i koje
su to bečke dvorske intrige koje su oborile tog hrvatskog
političara, koji je jedini Madžarima otvorio političke
perspektive na Zadar i na Dalmaciju. Razgovarati s ovim
političkim naivčinama o hrvatskim atentatima, da li je
ljudski razumljivo, da li je humano a, naročito, da li je
politički pravilno pucati po austrijskim generalima i
po hrvatskim banovima, pucati uopće, i zašto biskup
Bonaventura Jeglič pali Cankarovu liriku, što to rade
hrvatski biskupi, kao onaj Kranjac Mahnič sa svojom
glagoljicom na Krku, kakvu opaku politiku vodi sara­
jevski biskup Štadler, kakvo je značenje biskupa Stross-
mayera, što rade sabori u Zadru, u Poreču, u Zagrebu,
kakvi su to uopće sabori i kakve su to narodne sramote,
kakvu ulogu u svim tim opasnostima igra srpski gene­
ralitet između Obrenovića i Karađorđevića, između
Sankt-Petersburga i Beča, što znači Bregalnica, i šta
se to zbiva tako kobno po egzistenciju Pešte i Beča kad
Austrija ne leži samo na samrti, već je davno sklopila
svoje umorne oči, sve je to bilo glupo, bezazleno i,
uglavnom, više od toga, zaista sramotno, jer sve se to
uzimalo neozbiljno kao salonska šala i knjižilo na račun
hirovitih duhovitosti drskoga mladića, materijalno tako
dobro situiranog te može da dopušta za svoju razonodu
i takav hobby da se proglasio Koriolanom. Da Anu
zainteresira za ta goruća pitanja, nije mu uspijevalo
nikako. Dao joj je francusku brošuru s Bjornsonovim
predgovorom: Le proces d'Agram i Vladana Georgie-
witscha Die serbische Frage, ali mu je Ana vratila obje
brošure, sa rezigniranom zahvalnošću »kako ne može da
prati ove teme suviše zamršene, kako to prelazi njene
sposobnosti, kako je sve to više-manje doduše veoma
zanimljivo, dakako, historijski možda iznad svega i
veoma važno, a u to ona ne sumnja, jer po svoj prilici
bit će da je tako kako on tvrdi i kada on to tako apodik-
tički tvrdi da je tako, ali je to ipak sve zajedno ono što
Ana trajno govori — politika, a ta i takva politika, htjeli
mi to ili ne, ipak je — ,igra veleizdajom', a to je opasna
igra, i ona ponavlja da strahuje za Kamilovu egzisten­
ciju, jer bila bi enormna šteta da jednoga dana upro­
pasti sebe i svoju karijeru — a ni za štc«.
Vjerujući do Bregalnice u ulogu srbijanskoga gene­
raliteta kao u jedinu pozitivnu komponentu narodnog
»oslobođenja«, Kamilo se manifestirao trajno kao fanatik
srbijanske državne pijemonteške misije, doslovno baš
tako kao što mu je i Ana govorila, »kao veleizdajnik
svega«, što je Ana smatrala političkim aksiomom, osnov­
nom i glavnom pretpostavkom za svaku civilizaciju na
Dunavu.
Ljubav i politika, kakvog smisla imaju po sebi kao
takve, a kakav se tek besmisao rađa iz ovih sukoba
temperamenta, odgoja i predrasuda! Tako je Ana, kao
stopostotni peštanski snob, trajno i tvrdoglavo bila
uvjerena da je madžarska civilizacija svakako garant
takvih vrijednosti koje ne treba da propadnu, jer propast
madžarske civilizacije bila bi opasnost i po Kamilovu
vlastitu egzistenciju, bez obzira na to što on tu propast
i želi i proriče.
U tom pogledu njihovi razgovori, kad je bila riječ o
političkim događajima, odvijali su se trajno u obliku
uzbudljivih dramatiziranih dijaloga, a pitanje je kako
bi se njihova madžarsko-hrvatska ljubav bila razvila da se
nije razboljela u sjeni tih kontrasta? „Šta je bila Ana?
Fantom! Ništa više ni manje nego fantom, ona ista
slijepa i, kao sve na svijetu, glupa sila koja pokreće ribe
i gmazove, sve pernato i sve četvoronožno u letu i u
trci za onim nečim, što se u njegovom slučaju zvalo Ana?
Na njegovim nervoznim putovanjima između peštanskog
Istočnog Kolodvora i Zagreba, Ana je bila koprena
što se vijori iznad vlaka kao barjak s kojim se putuje
u susret vedroj radosti. Nestaju agramerski tornjevi u
pastelnoplavom velu ljetnog poslijepodneva, vraćamo se
u stan gospođe de Szemere, na Rakoczijevom bulevaru,
treći sprat lijevo, vraćamo se pod okrilje gospođe Ane
koja nas očekuje, primila je naš telegram, kad stignemo,
javit ćemo joj se telefonski, strelohitro prelijeću sta­
nice jedna za drugom, kao bazarske igračke na zelenim
sagovima livada, jablanovi, polja, ceste, dvorci, čaj
u vagon-restoranu, dunavski mostovi, rasvijetljeni sta­
kleni kadrani na tornjevima, predvečernja zvonjava u
daljini, Ferencvaros — Istočni Kolodvor, večernje
svjetlosti na Dunavu, stigli smo, hvala bogu, drago
nam je da smo živi, za pet minuta pozvonit ćemo na
Aninim vratima, svaki dan, što nam ga daruje gospođa
Ana, blagdan je od boga dan, kao što bi patetično go­
vorio stari Kalman Emerički. . . “
„Sve je to bilo natopljeno Anom: i stabla, i vode, i
oblaci, i nebo, i srna koja se bezglavo ustrčala u stravi
pred zviždukom lokomotive preko livade, cvrkut vra-
baca i plač vjetra, fenomen životne tajne koja postoji
i traje, životne pjesme koja daje aninski smisao mračnom
svemirskom besmislu. Kad Ane nema, vrijeme protječe
polagano bez Ane, sve se zaustavilo i stoji daleko, ne­
pojmljivo, nepokretno kao zelene zvijezde, hladno i
prazno, a u rasvjeti Anine magije plavo-žuto tihanjsko
jutro, voda sa rascvjetanim lipama, sa jorgovanom i
oleandrima, sa zelenim ječmom i pšenicom, sve se pre­
lijeva u bogatu muzičku temu, sve miriše po zlatnom
ulju, sve je vlažno kao daske na palubi balatonske je­
drilice, sve se lijepi glicerinasto, i vesla, i jedra, i tkanine,
sve je pastelnoplavo kao nebo sa lirskim ovcama na
nebeskoj livadi, i bakrena muzika zvonjave sa tihanjske
opatije, Cigani, čerge, liže tamnonarančasto čađavi oganj
pod kotlovima u šumi, ludo plaču cimbali — Falu vegen
kurta kocsma, na čaju smo kod barunice Souchez-Adels-
hofen, večeramo kod Šimanjskih, cvjeta lopoč na jezeru,
praćakaju se ribe u ribnjaku, šute gospodski perivoji
za poslijepodnevne sijeste, miruje svaki list sa listom,
žute staze pješčane kao u cirkusu, pada snijeg, peštanski
snijeg, peštanska predvečerja u centru lipotvaroškom,
orkestrioni, kavane, restorani, opere, premijere, lepeze,
bombonijere, banketi, ruže, intenzivan Anin chypre,
miriše slatko, opojno kao njene grudi, balustrade, mra­
morne skalinate, svijećnjaci, koncerti, sve je obasjano
Anom kao čudnom svjetlošću iz astralne daljine, a
istodobno sve se odvija u nizu nelagodnih sudara na
takozvanom intelektualno-artističkom i političkom planu,
i dok Kamilo docira kako je skeptik kada je riječ o
»apsolutnom duhovnom valeuru poezije ili religije«, jer
tako se onda brbljalo u stilu oduhovljenog panteističkog
tračkompleksa, kada Kamilo objašnjava da principijelno
sumnja u »sve apsolutne vrijednosti duha ili bilo čega
što se zove duhovno«, jer da je »skepticizam prva i
najnaivnija areligiozna formula ateizma, a ateizam opet
da nije drugo i da nikada drugo bio nije nego naivno
rađanje materijalističke svijesti«, dotle je Ana najnaivniji
fetišist najbanalnijih, sasvim plitkih slika i simbola. Ana
pjeva o bogu, o bogovima, o crkvama, o Anđelima, o
bogatstvu rituala i ornata, Anu prevode belgijski ka­
tolici kao autentičnu katoličku poetesu, a u njenom domu,
pod pokroviteljstvom njenog supruga, Velikog Meštra
peštanske masonerije, zapravo je organiziran duhovni
generalštab slobodnozidarske lože Galileo Galilei, a
usred ovog sasvim sumnjivog društva Kamilo igra smi­
ješnu ulogu Aninog pjetliča, koji se vlada patetično
kao da se odlučio na političku ulogu Saint-Justa“.
„Sve je to bila pomalo komična a pomalo tužna zbrka,
kad se Kamilo bio gorko narugao jednom Nietzscheo-
vom citatu što ga je Ana uzela kao moto za jednu od
svojih religioznih kantata »Spare li se sumnja i čežnja,
rađa se mistika«. Parafraziravši ovaj Nietzscheov moto
u jednome od svojih pisama u vlastitu buntovnu parolu:
»Spari li se sumnja sa svijesnom voljom, rađa se pobuna«,
jer pobuna je bila i ostala »jedini fetiš kome bi svi pje­
snici svijeta morali pjevati ditirambe«, ali takvih poeta,
dakako, nema, a to nije, nažalost, ni Ana, on je opet
jedamput svijesno udario u njeno srce, osjećajući kako
svojim grubim negacijama svakoga dana sve više minira
svoje šanse kod gospođe Ane, koja se navikla da joj
se svi poklonici dive samo klečeći, na koljenima, a taj je
mladi gospodin svojim tvrdoglavim zanovijetanjem sve
više uzrujava, pak se u posljednje vrijeme događa sve
češće da Ana gubi nerve, i, što se prije nije zbivalo,
da mu sve nervoznije otkazuje sastanke s prozirnim
izlikama“.

U »Grandu«, u očekivanju Erdelyijevih, paleći i ga­

seći cigaretu za cigaretom, iskapio je Emerički nekoliko
vermuta, i davno je već treća ura minula, i davno su već
posljednji gosti nestali iz restorana, i davno su se uga­
sili dekorativni svijećnjaci, tako da je dvorana utonula
u smeđem polumraku, obasjana narančasto zasjenjenom
svjetlošću aplikacija na crvenom brokatu tapeta, a Ani
i njenom suprugu još uvijek nije bilo traga. Zamolio je
šefa sale da telefonira u »Hotel Royal«, nije li profesor
Erdélyi tamo ostavio neki glas, pa kad se šef sale vratio
s negativnim rezultatom, u Kamilu se počelo ponovo
javljati sve nervoznije neraspoloženje.
„Bilo bi najlogičnije da se na ovako grubo pomanjka­
nje takta reagira odlaskom, jer prosto je neshvatljivo
kojoj i kakvoj svrsi služe ovi provincijalni komedijantski
trikovi 1“
Već na polasku da zatraži iz garderobe svoj kaput
i da krene, ponovo je zapalio cigaretu, kada se, na kraju
svih tih enervantnih kolebanja, u polumraku dvorane,
pod tamnorumenom zavjesom bordo boje, pojavila go­
spođa Ana Borongay. Ista ona Ana Borongay, koja ga
je posljednji put, prije devet godina, počastila ljubaznim
pozdravom iz fijakera pod Barossevim spomenikom, kada
su se, na povratku sa balatonskog izleta, oprostili na
Istočnom Kolodvoru, i, ustavši da joj pođe u susret
preko prazne dvorane, osjetio je, kao što je precizno
bio predviđao, kako mu se krv slila u noge i kako se
korak po korak otima zemlji da ga ne proguta, a do
drugoga kraja dvorane, do tamnokrvave zavjese, ipred
koje se pojavila Ana, tako je neizrecivo daleko, kao do
druge obale fantastično razlivene, opasno prijeteće rijeke.
Bio je to jedan od onih kobnih trenutaka, kada se
svijest ljudska gasi do potpunog pomračenja, te je kasnije,
u sjećanju, veoma teško uskrisiti pojedine detalje kako
su se odvijali, na koji način i kojim redom, jer to su
zasljepljujući momenti kada se čovjek, kao u polusnu,
kreće kroz zadimljeni polumrak, gdje se na dnu sale
ocrtavaju obrisi otmjene dame, u sportskom trench-coatu,
podstavljenom kamiljom dlakom, pod crnom, zlatno-
protkanom svilenom maramom. U crnom rupcu, kao
seljakinja iz Adony-Pusztaszabolcsa, minimalno za
dvadesetak kilograma eteričnija spram svoje davne ju-
nonske fazone, kada se sviđala muškarcima »kao dobra
hanoveranska bedevija«, prividno nerazmjerno viša, vitka,
prosjeda, opaljena planinskim suncem, nasmijana, po­
javila se Ana Borongay, na ovom posljednjem randevuu
kao sjenka svog vlastitog šarma, pa kada mu je pružila
ruku oslobodivši je rukavice, ruku sitnu, prozeblu,
bez jedne jedine kaplje tople krvi, pomilovavši ga po
desnom, a zatim po lijevom obrazu sa mnogo rafinirane
nježnosti, više od toga, sa toplinom intimne koketerije,
kao da parafrazira davnu onu scenu kada su se našli
jedno spram drugog u koridoru vagona, na povratku
u Peštu, poslije historijske duhovske noći pod krovom
barunice Souchez-Adelshofen, Kamilo je protrnuo od
okrutne pomisli da stoji nad otvorenim grobom.
Ugledavši pred sobom poznatu a opet sasvim nepoj­
mljivo stranu ženu, koja je, nervozno, gotovo grubo
skinuvši sa svoje kose zlatnoprotkanu maramu, stala
pred njim gologlava, imao je dojam da je prozebla
ona anemična ruka, koju je prinio svojim usnama,
hladno voštana, da su ti prsti karbonizirani kao prsti
mumije, a kosa ove, od sunca opaljene žene da je olovno
siva, sasvim izlizana, tanka, toliko prozirno začešljana
uz tjeme, kao da joj je lubanja zalijepljena fantastičnom
lakiranom perikom, i ova Anina nova frizura, s okomitim
razdjeljkom preko tjemena, sa školjkama bogatih ple­
tenica na ušima, toliko ga je zbunila — nije li se pred
njime našla prikaza u crnoj svili, kostur sa grozničavo
upaljenim očima, sa toliko ljubazno pretjeranom, ner­
vozno nasmijanom grimasom, te zubi ove žene, uokvi­
reni krvavo grimiznim usnama, i suviše zdravo blistaju,
kao da nisu porculanski ukras mrtve paradentozne
čeljusti.
— Dobro izgledate, Emericzi, o, kako mi je milo
da smo se sreli, a nije baš sve isključivo moja krivnja
da se to dogodilo tek danas, u dobroj ste kondiciji, i
treba da vam kažem, vi znate, nikada nisam bila beskom­
promisnim poklonikom istine, i ako niste zaboravili
onu moju varijaciju o fanatičarima istine, koji se obrti-
mice bave razaranjem svih iluzija, da, dakle, molim, u
ovom hipu doista nemam potrebe da govorim konven­
cionalno, no, ali ipak, uprkos vašem briljantnom izgledu,
vi ste, mili moj, ipak ostarjeli, no, dakako, molim vas,
to vam dobro pristaje, niste doduše više maturant,
koji se moli Pallas-Ateni da mu prosvijetli pamet, a
ne znam da li je hirovitoj onoj dami baš sasvim uspjelo
da ga urazumi, da, doista, sjajan vam je izgled, intere­
santno, od prvoga dana kako mi vas je Otokar doveo u
našu kuću, u naš dom, imala sam trajno impresiju da vaša
pojava podsjeća, pardon, koliko god to paradoksalno
zvučalo, ali je tako bilo, doista, na kavalerijskog oficira,
i, oprostite mi, molim vas, bez komplimenta i bez
ironije, eto, u ovome momentu opet mi se javlja ista
misao, u vama se krije nešto od kavalerijskog oficira,
treba da naglasim, nadasve elegantnog kavalerijskog ofi­
cira, uostalom, to ste vi i bili, ili, još bolje, vi to još
uvijek i jeste, visokodekorirani Siebzehner-Husar, ili,
pardon, danas, u vašoj oslobođenoj domovini, ne znam,
ima li kavalerijskih husarskih oficira, jer nije da vas
nismo pratili, gospodine doktore, na vašim lutanjima
ratničkim, husarskim, trajno u panici zbog vaših kava-
lerijskih viteških eskapada, i što da vam kažem, eto, kada
se sve ipak tako dobro svršilo, hvala bogu, ostali smo
živi, zaista, radujem se da vas vidim, a ne znam da li
vam je Otokar već priznao, da smo se zaustavili u vašem
gradu, bila je to zapravo isključivo moja ideja, ali,
par don, istine radi moram naglasiti kako ju je i Otokar
pozdravio s oduševljenjem, veoma ženerozno, o, bože,
bože, dragi moj, što da vam kažem, da sam imala prilike
da vas još jedamput vidim, sada, kada se rastajemo,
po vašem ukusu, po svoj prilici, nažalost — pour tou-
jours, to smatram »neobično sretnom konstelacijom či­
tavog zvjezdanog neba«, smijem li, s vašim dopuštenjem,
citirati jedno od vaših lirskih pisama, koje nisam, kako
vidite, zaboravila...
Dodirujući oba Kamilova obraza desnom rukom, ustre-
perenim prstima, sasvim pahuljičavo, kao što se lirski
miluju skupocjene porculanske figure ili kod obreda
Svete Potvrde, na duhovski blagdan, kada biskup pal­
cem, orošenim posvećenim uljem, blagoslivlje a istodobno
i kori pomazanika dlanom (kao simbolom prijetnje i
pedepse), Ana Borongay je svojim ženeroznim uvodom
dala Kamilu prilike da se pokloni, da se, ljubeći joj
ruke, sagne, i tako, promatrajući »svoga maturanta« kako
stoji pred njom sagnut u pasu, spuštene glave, kao pred
sanktuarijem, dodirujući mu prstima toplu, bujnu, gustu,
prosjedu kosu, ona ga je ponovo pomilovala po tjemenu,
po zatiljku, kao što se miluju dragi psi, a zatim mu je
pridigla glavu objema rukama ispod podbratka, toplim
melankoličnim pogledom zaronivši u njegove oči, te se
na momenat osjetilo kao da će se zaboraviti i privući
ga u zagrljaj sa glasnim, pomalo melodramatskim suzama.
— Ne znam kako da vam uzvratim vaše prijateljske
riječi, da ne kažem komplimente, draga gospođo, sa­
brao se Kamilo, izenerviran Aninom sentimentalnom
uvertirom u prisutnosti staroga gospodina, kome se od
nervoze desni facijalis opustio za nijansu mrtvije, nego
jutros u hotelu. Osjetivši opasnost nervnog sloma tanko­
ćutne ove poetese, koja se sa svojom suviše dekorativ­
nom perikom i blistavim porculanskim zubima vlada
tako slobodno, kao da se na balu pred njom pojavio
doista neki lajtnant od Siebzehner-Husara, Kamilo se
zamaglio u ne pretjerano uvjerljivoj a istodobno ne
manje laskavoj retorici, »kako je naime i Ana, kako da kaže,
u veoma dobroj, da, upravo sjajnoj kondiciji, i da je i
njemu drago da je tako, što opet samo po sebi i ne izne­
nađuje da je tako, »pa kad mu je kod prvih komplimenata
zapela riječ prosto bezidejno, gotovo idiotski (jer Ana,
bez obzira na svoju »buršikoznu« formu, očito nije ulije­
vala mnogo lirskog zanosa za neku naročitu inspiraciju),
da se ukloni opasnim ditirambima o savršenom izgledu
prisutne dame, sjetio se »kako mu je u Krakovu jedan
madžarski oficir poklonio njene Elegije i kako je Anine
Elegije bio pronio kroz čitavu kampanju sa detašmanom
generala Martinenghija, i kako su mu te Anine Elegije
ostale posljednjom utjehom sve do generalove smrti i
propasti, kada je i on sam, lično, pao ranjen, i tom
prilikom, uvjeren da doista umire, napisao je Erdelyijevima
oproštajno pismo, no, međutim, kako je ostao na životu,
ono sentimentalno pismo izgubilo je svaki rezon, a i
Anine Elegije odnio je đavo kod one eksplozije, a to sve
spominje samo zato, da se ne bi moglo reći kao da je

K rleža: Zastave IV
zaboravio da se u erdélyijevskom gostoljubivom domu
uvijek osjećao intimno, i ako na ovome svijetu ima
zahvalnosti koja se ne njeguje samo riječima, to on
gospođe i njenog supruga nije zaboravio ni jednog je­
dinog dana, i čast mu je, i to izjavljuje nekonvencionalno,
kako ima duboku potrebu da to izjavi, pa kad je već
riječ o tome da je gospođi i njenom suprugu drago što
su se ponovo našli, a on u to nema razloga sumnjati,
uvjeren da ne treba naročito naglasiti kako i njegova
lična radost ni u kom slučaju nije manja...«, prekinuo se i
zapeo mrtvo sumorno, kao da mu je pamet zatajila te
ne može ni makac dalje da se snađe u mreži od ispraznih
fraza, koje zvrndaju kao umiruće muhe u paučini.
— Dakako, dakako, sve su to lijepe riječi, ali fakta
govore drugo, zar ne, i ja sam našemu mladom prijatelju
već bio očitao lekciju, uznemirio se stari profesor, da ne
bi ostao bez riječi kao suvišno treće lice u trokutu, jeste,
rekao sam gospodinu doktoru, da je teško drugovati
sa tako bizarnim ljudima koji bezrazložno napuštaju
svoje prijatelje, da, da, i zamislite, šta mi je odgovorio,
da se on smatra isto tako napuštenim s naše strane, a ja
mu to, dakako, nisam mogao priznati, jer, eto, i vi ste
mu to isto tako spočitnuli, međutim, što vrijedi mačku
učiti plivanju, pa mi ionako znamo da tvrdoglavijeg
čovjeka sresti nismo imali prilike, jer dok smo vas
jutros očekivali, šta mislite, o čemu smo diskutirali, o
peštanskoj Komuni, no bez obzira spram momentanih
uvjerenja gospodina doktora, molim vas, draga Ana,
naš prijatelj i danas još brani stvar Bćle Kuna i kompanije
svim argumentima zdrave pameti uprkos, pa expressis
verbis izriče deklaratorno, takoreći, da je po svome uvje­
renju komunist, za boga miloga, molim ja vas, on, naime,
izazovno tvrdi da je komunist, i to poslije svega što se dogo­
dilo s tim komunizmom, on danas tvrdi da je to još uvijek,
uprkos svemu, »komunist«, i to iz uvjerenja, inzistirajući
da je to jedini put za sve jadne narode na Dunavu, a
mislite li da mi je od svega što sam mu ispričao o
našim stradanjima povjerovao samo jednu jedinu riječ,
ne, ne, ma kako, ni govora, kao da sam govorio u vjetar,
molim ja vas, i zato nije nikakvo čudo i ne iznenađuje
me da nema za okrutnost svoga postupka, kako nas je
izbrisao iz svoga pamćenja, baš ni jednog opravdanja, jer
on nas po svoj prilici smatra bijelobanditskim kreatu­
rama, moja draga, tako je to, da, d a . . .
— Čuli smo mi tu priču o apostazi našega gospodina
doktora od najautentičnijih svjedoka, takoreći iz nje­
gove familijarne perspektive, nije nam to prvi slučaj,
ljudi su slijepi i gluhi za argumente zdrave pameti,
prekinula je Ana svoga supruga, a u tom pogledu s ovim
gospodinom iskustvo nam je bogato; naše se prijateljstvo
odvijalo ionako od početka trajno u znaku političkih
kontrasta! Gospodin doktor oduvijek je bio autsajder,
i u tom pogledu on je, mora se priznati, ostao dosljedan!
Pa zar nismo godinama citirali njegova tako kobna pro­
ročanstva, a priznajmo mu lojalno, nitko mu tada od
nas nije isto tako vjerovao ni jedne jedine riječi, pa kad
nas je vihor ponio kao smeće, zar se nismo tješili da nam
ne preostaje nego da se pomirimo sa svojom sudbinom,
jer da je sve to zapravo programatsko ostvarenje ideja
našeg prijatelja, sve je to on skuhao nama sam u svojim po­
litičkim retortama, čitava se ova politička komedija odi­
grava danas po njegovom scenariju, matematski točno
po njegovom receptu, a eto, kao što se vidi, sve mu to
još uvijek nije dosta, on nas tjera okrutno dalje, iz
Evrope, preko mora, i dalje, sve do na kraj puta, ad
absurdum, i zar mu još uvijek nije dosta da nas život
vitla kao prosjake, a za sve to je on subjektivno odgovoran,
no, dobro, ali sva njegova okrutnost je, međutim, ne­
znatna dječja igra spram one, kako nas je okrutno
zatajio, jer ima stvari koje su nezavisne od ljudske volje
i te se opraštaju kao slabosti, ali to, da je jednoga dana
nestao i da nam se više nikada nije javio, to je njegovo
vlastito djelo, za koje on snosi punu odgovornost, a ne
bi se moglo reći da se baš iskreno pokajao,
— Ne vitla život samo vas, odahnuo je Kamilo od
trenutačnog olakšanja kao da je minula neposredna opa­
snost od Aninog sentimentalnog sloma, jer su potrajala
dva-tri stravična momenta, kao u cirkusu, kada zastaje
dah nad sudbinom ekvilibrista, koje iz visine na trapezu
jedan jedini dašak može survati sa konopa, a sada se
ukazala mogućnost da se ovaj razgovor uputi u pravcu
politike, što je u svakom slučaju manje enervantno od
Aninih suza koje su se bile pojavile u prvome času,
kao da nad posljednjim izdisajima umiruće ljubavi ne
prisustvuje ova bijeda od paralitičkog supružnika, na
koga je Kamilo bio reagirao godinama luckasto ljubo­
morno, pak su ti Kamilovi ispadi i bili jedan od razloga
rasula. „Za čitav raspon najapsurdnijih odnosa prisutna
dama, lišena svake osjetljivosti, čini se kao da nikada nije
imala čula: ona se zapravo vladala okrutno godinama a
sada se ranjena buni što je »život vitla kao smeće«, i to
— zašto, zato, jer se Kamilo bavio političkim proro­
čanstvima jučer, a danas ponovo luduje kao simpatizer
kriminalne destruktivne bande”.
— Sve nas »vitla život kao smeće« i zavitlao nas je
dobrano, a ne samo vas, ogradio se Kamilo od Anine
invektive, kao da je sve ove godine proživio u svilenoj
kutiji i kao da nije proveo šesnaest mjeseci u bitkama,
dva puta ranjen, sa prostrijeljenom kičmom, u trajnoj
opasnosti od hemiplegije, a drugi put u lijevu podlakticu,
tako da mu je elastičnost lijeve ruke i danas bitno sma­
njena, a onda, kad je završio ratovanje sa osamdeset-
postotnim invaliditetom, advokatura, život u malome
gradu, politika, provincija, te misli da ne treba naročito
akcentuirati u ovome momentu koliko bi mu bilo
drago kad bi mogao Anu pozdraviti u svome domu, ali
s obzirom na okolnosti da je Alisa u Beogradu, da mu je
kućanstvo u dekompoziciji (on kuburi s jednom jedinom
sobaricom), to će tehnički biti jedva provedivo, a otac
mu se oženio i otputovao u Peštu, njegova djedovska
kuća je zaključana, a stara kurija u Ladanju prodana,
tamo se gradi velika tekstilna fabrika, a da odu do
Zdenčaja, to nije daleko, svega desetak kilometara od
grada, a to je ona kurija koju je naslijedio od svoje po­
kojne mame, no, ali za to nema vremena, kada gospod­
stva već putuju sutra,
— Da, a što da se radi, takav je generalni plan, u
škarama smo s vremenom, to nam je svakako žao, i
Otokaru, a naročito meni, te mislim da je suvišno da vas
o tome uvjeravamo, koliko to iskreno žalimo, ogradila
se Ana u uvodu od svake eventualne posjete Alisinog
doma, baš, eto, i to ponajviše iz tehničkih razloga, jer
je dobro poznato koliko su domaćice tašte kada se indi­
skretno diže zavjesa nad njihovim kućanstvom kad su
odsutne. Godinama vaš roditeljski dom bio je motivom
naših razgovora, s vama smo se takoreći intimno kretali
po ladanjskim poljima za kasnih ljetnih poslijepodneva,
tako lirskih, tako plavih, kao što su, ako niste zaboravili,
»plave ženske oči«, a te su nam lirske uspomene i suviše
drage, a da bismo mogli bezbolno rezignirati, jer smo
svijesni kako smo baš time izgubili nešto što je i nama
i našem prijateljstvu bilo u svakom slučaju veoma dra­
gocjeno, i koliko god žalimo što vam je gospodin otac
otputovao, no ipak, eto, mi smo rekompenzirani neobično
bogato na jednoj drugoj, neočekivanoj strani, jer nam se
ukazala iznenadna prilika da posredstvom vašega kom­
panjona i prijatelja doktora Amadea upoznamo go­
spođu de Emericzi Junior, te ne samo da smo bili
počašćeni otmjenim poznanstvom, nego nam se još uka­
zala i sreća da sprovedemo u društvu vaše gospođe ne­
koliko nezaboravnih dana, da, da, i treba da vam na­
glasim ponovo, kako smo i moj suprug i ja ostali zaista
očarani visokim intelektualnim i moralnim kvalitetima
vaše supruge, koja nije poliglot ni univerzalni connais-
seur mnogih impozantnih detalja u raznim granama
ljudskih vještina kao njena sestra, gospođa Dagmar,
supruga doktora Amadea, ali koja nadvisuje svoju dragu
i milu sestru ljupkom i zapanjujućom širinom srca,
— Bravo, Ana, to ste se veoma dobro izrazili, bravo,
šarmantna dama madame de Emericzi Junior, da, da,
doista, ona je jedinstveno šarmantna dama, a da se o
ljupkosti njene pojave uopće i ne govori, nastojao je
da se u pljusku slatkih laži i u prosipavanju kompli­
menata svoje, u tom pogledu zaista rutinirane supruge
pojavi kao ministrant, koji samo kao jeka ponavlja mo­
litvu misnika, da bi Kamilu ponovo priznao, što je uosta­
lom jutros već i učinio, da su se sve tri dame, naime,
madame doktor Amadeo, pak Kamilova simpatična Alisa
i Ana, našle sa gospodinom doktorom u naročito harmo­
ničnom kvartetu, a da je gospođa Alisa osvojila sve
Anine sklonosti toliko te je njihov rastanak na beograd­
skom kolodvoru, kada su ih Amadeovi s Alisom otpra­
tili, bio nalik na bolno opraštanje doista blizih bića,
a to je, molit ćemo pokorno, kuriozum sam po sebi, jer
je poznato svima nama kako gospođa Ana u principu
nije tako ženerozna u podjeljivanju svojih simpatija, a
naročito pak ne — u poklanjanju svoga srca ženama,
ali je gospođu de Emericzi Junior tako prigrlila kao što
to nije uradila ni sa svojom rođenom kćerkom,,
— Kada je Otokar već toliko indiskretan te diže
zavjesu ispred mojih intimnih simpatija za vašu dragu
gospođu, što nije nikakva tajna, te nemam namjere da
nešto krijem, istina je, ova delikatna tema spada u inti-
missima, to je izvan sumnje, i ona je sama po sebi
toliko intimna, to je izvan debate, toliko delikatna, te
bi bilo možda oportunije da je nismo uopće ni tangirali,
priznajem, no, opet, život naših prijatelja donekle je
i naš vlastiti život ili barem mi sebi tako umišljamo da
bi tako trebalo da bude, i, prema tome, zamišljajući te
odnose kao da stvarno odista postoje, kao što su bili u
prošlosti, još uvijek podjednako intenzivno i iskreno,
pretpostavljajući dakako naivno, da na to imamo puno
pravo, mi samodopadljivo i sebeljubivo dopuštamo svo­
joj imaginaciji, da jedina mjera za pravo prijateljstvo
i leži u tome (što i jeste zapravo tajna i šarm svega što
se »prijateljstvo« zove), da smo se identificirali s intere­
sima svojih prijatelja, i ja sam po tom istom prijatelj­
skom pravu prenijela sve svoje simpatije za vašu ličnost
na vašu suprugu, smatrajući da su ti moji osjećaji pot­
puno razumljivi. Usuđujem se, dakle, bez uvijanja, da
vam to i priznam isključivo iz tog aspekta, neposredno
i iskreno, kao da smo se jučer rastali, nadajući se da ćete
mi oprostiti što vas znatiželjnom nametljivošću eventu­
alno i grubo smetam, jer, molim vas, za to nemam,
dakako, baš nikakva ovlaštenja, to se razumije samo po
sebi, no opet, s obzirom na to što me je vaša draga
mlada supruga počastila naročitim povjerenjem, mislim
da nije deplasirano da vam izjavim, uza sve poštovanje
vaših vlastitih, u tom pogledu, po svoj prilici, o ovoj
stvari rezerviranih misli, kako smatram da vašu mladu,
nadasve dragu i sretnu, da, da, može se reći zaista
izuzetno sretnu i harmoničnu bračnu vezu možda ipak
nije bilo potrebno izvrgnuti tako surovom iskušenju
kao što ste to učinili vi svojom vlastitom inicijativom,
a čini se, oprostite, to je moja impresija, zbog jednog
hirovitog i banalnog motiva, kao što je rezignacija i
odricanje od vlastitih predikata! Takav mladi brak, na
početku puta, izvrgnuti kritičnoj opasnosti, minirati ga
potpuno bezrazložno, namjerno, da, da, molim vas,
oprostite, moglo bi se reći zaista namjerno, ja tako
mislim, pardon, ne ulazeći u vaše subjektivne motive,
ali, poznavajući vas i vaš temperamenat, mogu da kažem
bez rezerve potpuno sigurno, no, dakle, da, da ja dijelim
mišljenje gospođe Alise, zbunila se gospođa Ana na
kraju, osjetivši po hladnom i rezerviranom pogledu koji
je pratio njene riječi hladno povučeni stav svoga part­
nera, pa kako joj se pojavila obeshrabrujuća pomisao,
nije li možda ipak prevršila izvjesnu mjeru potrebnog
takta, ona je, tražeći prekinutu nit svojih misli, zbunjeno
ponovila posljednju frazu, kao što je, dakle, htjela, naime,
da kaže bez ikakve rezerve, a na temelju svoga subjek­
tivnog iskustva, kako misli da je Kamilov postupak u
pitanju njegova braka potpuno nemotiviran i kako je
čitavu tu nepriliku izazvala neka vrsta provale tempe­
ramenta pod inspiracijom, po svoj prilici, sasvim neodre­
đenog, hirovitog raspoloženja, kao što se to uostalom
već jedamput prije devet godina dogodilo i u okviru
jednog drugog pouzdanog i harmoničnog prijateljstva,
oprostite, isto tako poslije potpuno nemotiviranog pre­
kida, prije devet godina.

Ne bi se moglo reći da se nije primijetilo, to jest da

nije bilo odigrano tako te se ne bi bilo moglo primijetiti,
kako se gospodin doktor Emerički mlađi, alias Mirković,
za čitavo vrijeme ovog dugog, u interesu familijarne,
bračne sreće madame de Emerički Junior naročito iski­
ćenog preambula gospođe Borongay nije osjećao ni naj­
manje dobro, jer je bez ikakvog naročitog formalnog
prijelaza, tonom i načinom kako se obratio šefu sale,
da prekine Anin monolog, zapravo neuljudno i uz svako
pomanjkanje takta, prenio čitavu enervantnu napetost
na jadnog konobara, zasuvši ga pljuskom glasnih ri­
ječi samo da povuče osjetljivu demarkaciju između
sebe i ove nervozne konverzacije. Oborio se, usput, u
povišenoj izmjeni riječi i fraza na šefa sale, »da ga veoma
čudi kako da još uvijek nisu servirali vol-au-vent od
pilećih jetara sa prelivom od šampinjona, kada je tako
bilo dogovoreno, nego da su se poslije supe od šparge
pojavili hors-d’oeuvre variés mjesto smuđa, jer je
sa direktorom sale on lično dogovorio ribu, i gdje je
taj čovjek sa grijalicom za plzenjsko pivo za gospodina
profesora, kada se na tu prokletu grijalicu čeka već više
od pola sata, i, na kraju, on je poslao dvadeset i jednu
ružu da se tu aranžira na stolu u počast gostiju, a ovdje ih
ima svega petnaest, pa ako je ,Grand Hotel‘ takva
špelunka da se tu kradu ruže kupljene za goste, onda
to treba znati, pa čovjek ne će riskirati da se pojavljuje
s inostranim gostima u brigantskoj spilji, a osim toga
on je lično dogovorio isto tako sa gospodinom direktorom
sale, telefonski, da se servira Odescalchijev burgundac u
buteljama, a ne ovo kiselo vino iz bačve«, pa dok je go­
spodin šef sale nešto zamuckivao za svoju ispriku »kako nije
i ne može da bude odgovoran, jer da je gospodin doktor
naručio ovaj meni tek u pola dva, i da je tako personal
tehnički bio stavljen pred svršeni čin, te im ništa drugo
nije preostalo osim improvizacije«, madžarska gospod­
stva nisu, dakako, od ne pretjerano učtivog, indiskretnog
a na momente očito temperamentnog dijaloga razumjela
ni riječi, no opet ni njihova aperceptivna sposobnost
nije bila na tako niskom stupnju gluhonijemog nesna­
laženja, te ne bi bili primijetili kako je iz nadasve kon­
vencionalno gostoljubivog domaćina, koji nastoji da u
svakom slučaju do krajnjih granica vlada svojim nervima,
buknula rječitost u povišenom raspoloženju, i tako je
u prijateljskoj konverzaciji nastala poduža stanka, te se
primijetilo kako je upadica sa poslugom, koja se oko
stola uzmuvala sa kasrolama i toplim tanjirima i srebr­
nim grijalicama, više-manje ipak bila izazvana namjerno,
da razdere u svakom pogledu nametljivu temu o »na­
dasve sretnoj bračnoj vezi bračnoga para Emerički Junior«.

Da bi se ogradio od čeprkanja po zakulisnim prili­

kama svog »u svakom pogledu zavidno sretnog braka«,
Kamilo se, pošto je prohujala strka kelnera sa grijali­
cama i pivom, opro gospođi Borongay izravno i upao u
samu stvar neuvijeno, »neka mu gospođa oprosti, ali
brakovi, koliko god bili u krizi ili ne, pa ipak, valjda,
nisu poderani kišobrani te bi se mogli krpati, i ako
se gospođa Ana primila nezahvalne uloge amrelara da
popravi sve Alisine suncobrane (a tih ima najmanje
dvadesetak u njenim ormarima), ta je Anina namjera
nesumnjivo pohvale dostojna, i on joj zahvaljuje u ime
svoje i u ime svoje supruge srdačno, no, međutim, ako
se smije pretpostaviti da se po svemu, kao što se po
Aninim riječima čini, njegova supruga subjektivno osjeća
— in statu divertendi, tu je i on pozvan da kaže meri­
tornu riječ«, a pošto se upravo u tome momentu pred
njim našao konobar s ogromnom srebrnom zdjelom
punom riba, Kamilo je, zbunivši se, produžio, ne zna
se, doista, zašto, francuski, »alors, notre droit civil di­
stingue bien le divorce de la répudiation. Dans notre
cas il ne s’agit de divorce par consentement, à cause
d’une incompatibilité mutuelle, parce que cette répudi­
ation se fait exclusivement par la volonté de la part
de madame de Emericzi Junior (da citiram Alisinu
punu supružansku titulu vašim riječima), i, razlikujmo
dobro, dakako, treba da se kaže bez okolišanja, jasno
je po svemu što se vidi i čuje, kako se Alisa gospođi
Ani pritužila, da je njen suprug lično isprovocirao
razvod ovoga braka, međutim, to ne odgovara stanju
fakata, i spada među najtipičnije Alisine mistifikacije!
Ništa od svega toga nije istina, sve je to fiktivno, pravno
i verbalno«.
Profesor Erdélyi, impresioniran pomalo posprdnim a
pomalo odrješitim juridičkim tonom, kao što se obično
zbiva, umjesto da se ukloni opasnoj plovidbi po katarak­
tima nervoznih bračnih neprilika, on se bezazleno upu­
stio u zabrinutu, gotovo dušobrižničku ulogu dobro­
namjernog savjetnika, koji na temelju svog vlastitog
negativnog dugogodišnjeg bračnog iskustva dijeli sve-
izlječiteljne recepte, »kako je istina da brakovi nisu do­
duše kišobrani, ali da je opet istina i to, kako se ni svi
rasparani kišobrani ne bacaju odmah u smeće, jer kada
je takva otmjena i distingvirana mlada dama, kao što
je Kamilova gospođa (koju su i on i njegova Ana od
prvoga momenta zavoljeli kao da im je rođeno dijete),
uzela ličnu inicijativu da ih obavijesti o stanju fakata
i kada tako uporito inzistira da njen suprug samovoljno
i potpuno bezrazložno izaziva krizu, onda će dragi i
poštovani de Emericzi ipak dopustiti da takav stav
jedne mlade žene nije, po svoj prilici, subjektivno sa­
svim nemotiviran i da valjda ipak ima neko svoje, pa
makar i skriveno specifično značenje«.
— Nikakvi motivi moje mnogopoštovane supruge ne­
maju niti mogu imati, u tom pogledu, bilo kakvo zna­
čenje, ni »specifično« ni »nespecifično«, dragi gospodine
profesore, vratio je Kamilo udarac, jer, ponavljam, po
svom građanskom pozivu ja sam pravnik i, prema tome,
bavim se, naravno, i ženidbenim pravom isto tako pro­
fesionalno i tako valjda znam šta govorim! Nikada ničime
što bi bilo utuživo po pozitivnim zakonima nisam dao
svojoj supruzi povoda za bilo kakvu, kao što vi apostro­
firate njene riječi, »krizu«, a najmanje pak na temelju
nekog imaginarnog »stanja fakata«,
— Da, razumijem, dobro, recimo da je tako, no
ipak, moglo bi se pretpostaviti da su posrijedi i neki
drugi elementi, sad svejedno kakvi, to je irelevantno,
ali ipak. . .
— »Elementi«, a molim vas kakvi, prekinuo je Kamilo
starog profesora vidljivo sve manje sklon konvencional­
noj igri, koja se tu zavrtjela kao ruleta oko traljavog
pravnog ništavila jednog proigranog bračnog odnosa,
pitanja najmanje podesnog da se rješava u okviru pri­
jateljskog objeda, kod koga svi glume da ručaju, a za­
pravo se nikome ne jede, jer su Erdelyijevi stigli od
drage svoje nećakinje Irme više-manje zasićeni svime onim
što je jedan, po riječima staroga profesora, Francuz
duhovito prozvao: nourritures terrestres.
Erdelyijeva ljubimica servirala je svome ujaku teleću
glavu, ispečenu u torbici od fileka, izvanrednu delikatesu,
koju je naučila od svoje pokojne mame, Erdelyijeve
sestre, udovice vesprimskog veterinara, lovca i žderonje,
u čijem se domu stari Erdelyi još kao student častio
raznim sladokusnim specijalitetima, od kojih mu je u
dobroj uspomeni ostala pašteta, punjena svinjskom krvlju
isprženom u kesi od pergamene sa veprovom slaninicom
i raznim mirodijama, a servirana sa vrelim uštipcima od
kopunskoga sala, isfriganim na gorućem rumu, što je
bilo naročitim predmetom razgovora kod drage nećakinje
za vrijeme ručka, kada je stari izjavio »da se nadao da
će mu Irma servirati baš tu paštetu kao uspomenu na
svoju pokojnu mamu, što se, međutim, na njegovu
veliku žalost nije obistinilo, ali ipak, mora se priznati,
ostao je bogato rekompenziran, jer ga njegova draga
nećakinja nije razočarala«. U oblacima plamenih vesprim-
skih uspomena na pokojnu Irminu mamu i njene je­
dinstvene slavne kobasice od kosane srnetine i medvje­
đih šapa, stari profesor, da ne dopusti da ovdje, kod
ovoga gostoljubivog stola, postupaju s njime kao s nekom
vrstom potrkivala, usprotivio se svom bivšem učeniku
kao pravniku, »da se, pardon, neka otvorena juridička
pitanja ne mogu puniti kao kobasice raznim ingredi-
jencijama sa dvije-tri juridičke fraze, prosto advokatski,
jer tako se ne mogu pojednostavniti baš svi problemi, a
naročito pak ne bračni, koji su, uglavnom, sastavljeni
od samih moralno-psiholoških imponderabilija«.
— Govorio sam, bez obzira na takozvane juridičke
poglede, o elementima krize, a oni bi i u ovom slučaju
mogli biti psihološko-moralne prirode, i trebalo bi ih
kao takve uzeti u obzir, jer tu se radi, po svoj prilici,
0 nerazmjeru u godinama, na primjer, a zatim o soci­
jalnim momentima, o razlikama u ambijentu, a prije
svega i u pogledima na svijet, o bitnoj razlici u poli­
tičkim i socijalnim uvjerenjima i principima, tako ot­
prilike nekako, to sam mislio da kažem. . .
— O kakvoj razlici u godinama vi tu pričate, pro­
fesore, prekinuo je staroga Kamilo veoma odrješito,
moglo bi se reći grubo, Alisa je u dvadeset i šestoj
godini, to je prvo, a, zatim, Alisa više nije nikakav bakfiš,
prema tome, između mene i Alise, oprostite, nema ni
šest godina razlike, a ako vi, profesore, mislite na neke
socijalne razlike, ne znam koji bi to »socijalni« elementi
mogli da budu u ovom slučaju od pretežne važnosti?
Alisa je iz građanske obitelji, njen otac je advokat, po­
litičar, karijerist, administrativni činovnik, varmeđijski
šljivar, a u tom pogledu, koliko god to smatram smije­
šnom predrasudom, ni moji nisu bili Cigani, što se tiče,
naime, tih vaših »socijalnih elemenata«, koji bi — hipo­
tetično — mogli da budu izvorom nekih smetnji, dakle,
što se nekih socijalnih razlika ili ambijenta tiče, sve bi
to bilo u redu, ali ima tu čitav niz drugih stvari koje
nikako nisu u redu, a o tim drugim stvarima, dakako,
moja mnogopoštovana gospođa supruga veoma oprezno
1 veoma lukavo, uostalom, nije htjela s vama da govori,
to joj, dakako, nije palo ni na pamet,
 — Moram priznati da od svega toga ne razumijem
mnogo, i ako se pravo uzme, gotovo ništa, a vi ste mi,
Ana, uznastojali objasniti o čemu se radi, ne varam li se,
i ja sam se priklonio vašim argumentima, obratio se
profesor Erdélyi svojoj supruzi za pomoć, gubeći tlo
pod nogama svoje kazuistike. — Eto, još u Beogradu,
sve mu je bilo jasno i on je bio uvjeren da se radi zapravo
o nekim afektima emocionalne prirode, kada mladi
ljudi gube obično dar razumnog prosuđivanja. . .
— Ne bi bilo tragično da se radi o »lj ubavi«, ove lju­
bavne stvari ne treba dramatizirati, dragi moj, uznastojala
je gospođa Ana da svojom intervencijom otvori eventu­
alnu mogućnost za izmjenu ove sve alergičnije teme, jer
se i u Beogradu, u društvu sestara Jurjaveških i doktora
Trupca, uglavnom o drugome i nije govorilo, nego o
tome kako je Kamilo izazvao Alisu isključivo baš pot­
puno neuračunljivom, histeričnom izmjenom svoga pre­
zimena.
— Među mladim ljudima, nasmijala se Ana pomalo
gorko, odmahnuvši rukom kao žena kojoj su sve te
priče na Kamilovu varijaciju »divorçons« davno već
dosadile, sve su to prolazne stvari, efemeride, javljaju
se i nestaju kao proljetne oluje,
— Ne znam tko je u ovom slučaju dramatizirao stvar,
ponovo se ogradio Kamilo od svakog pristranog tuma­
čenja ovog pravnog slučaja, ali kada se već otpočela
potpuno suvišna tema, zašto da se klonimo prozvati stvar
pravim imenom? Nije riječ o »ljubavi«, nego o tvrdo­
glavoj ograničenosti jedne konzervativno odgojene, mo­
ram da kažem, ne pretjerano pametne djevojke, koja
nikako ne će da se pomiri s time, da sam se odrekao
nekih izmišljenih predikata, koji nisu značili baš ništa
ni onda kada im se pridavalo neko socijalno značenje
takozvanih društvenih atributa, ali, dakako, da sam za
ovaj čin ili, ako hoćete, za ovu svoju demonstraciju imao
čitavu vreću objektivnih i subjektivnih razloga, za to
moju mnogopoštovanu suprugu malo boli glava,
— Pa jeste, tako je, Ana, vidite, to sam zaboravio
da vam kažem, ono, što nam je gospođa de Emericzi
Junior nagovijestila, kako se boji da će uslijediti, ono
je već provedeno u djelo! Naš mladi prijatelj jeste,
naime, doista izmijenio svoje ime i sve su juridičke
formalnosti tog posla svršene! De Emericzi je svoju
suprugu stavio pred svršeni čin, a da se prethodno nije
s njome konzultirao, i mislim da je upravo taj formalni
propust i izazvao čitavu zbrku, i, prema tome, stvar je
u neku ruku irréparable, zar ne, a to sam zaboravio
da vam kažem,
— Oprostite, ali moram priznati da zaista ne razu­
mijem kako vam je mogla pasti na pamet ova apartna
pomisao, to jest, to nam je zaista zagonetno i nepoj­
mljivo da netko odbacuje svoje obiteljsko ime potpuno
bezrazložno, pa to su čiste fikcije, jer kada smo se već
pojavili na ovome svijetu, nemamo zaista nikakva razloga
da se stidimo svoga imena! Treba da vam kažem, da u
tom pogledu potpuno dijelim mišljenje vaše supruge,
ogradila se gospođa Ana od svake eventualne i najmanje
mogućnosti, da se krivo protumači kako pokazuje
bilo kakvo razumijevanje za ovaj Kamilov postupak, a
osim toga, iako, po svemu, nesabrana što se tiče same
teme, ona je uznastojala da se isprazno loptanje o even­
tualnoj rastavi Kamilova braka po mogućnosti produži,
da se igra ne bi prekinula, osjećajući da će tako konačno
uspjeti da se skupi, jer se još uvijek nikako nije otela
dojmu prvoga šoka.
— Nije mi sasvim jasno, zašto vas taj moj postupak
čudi i što je to što je u ovome slučaju tako zagonetno
i tako nepojmljivo?
— Pa to što ste se odrekli svog obiteljskog imena,
— A vi, oprostite, gospođo, kad ste se pojavili kao
poetesa, zar se niste odrekli svog obiteljskog imena?
Pa vi ste nastupili pod pseudonimom!
— Da, dobro, to je bila onda literarna moda, ali vi
valjda svoje novo prezime ne smatrate literarnim pseudo­
nimom?
— A zar je literarni pseudonim to što se Erdelyi
prozvao Erdmann, ili to što se danas krije pod vašim
vlastitim pseudonimom? Zašto vam ta izmjena nije ni
po čemu ni zagonetna ni nepojmljiva? Bože moj, ja sam
demadžarizirao svoje prezime, ja se i dalje zovem kao
što sam se zvao, samo sam, po mišljenju svoje supruge,
svoje ime plebejizirao, a to je baš ono na što Alisa reagira
alergično, ali mi nije jasno, zašto je vaš suprug pošvabio
svoje ime kad nije Nijemac po porijeklu?
— Sigurno ne zato da se demadžariziram, jer, vidite,
za ovu vrstu konformizma s nacionalnom megaloma­
nijom, da netko kroatizira ili da netko demadžarizira
svoje ime, nikada ne bih mogao pretpostaviti da je
mogla postati motivom vašeg postupka! Poznavao sam
vas godinama, i vaš karakter i vaš način mišljenja, pa
kada me već pitate, ja sam prozvao sebe ponovo imenom
svog požunskog djeda Erdmanna, a uzeo sam pseudo­
nim svoje supruge kao svoje drugo obiteljsko ime iz
sentimentalnih razloga, a i zbog toga, jer se to, prijeko,
na drugoj obali oceana, u USA, njeguje kao društveni

g K rleža: Zastave IV
običaj. Bilo je za to i političkih momenata, oprostite,
moje prezime Erdélyi, a i to je bila neka vrsta pseudo­
nima, vezano je, ako baš želite, za čitav jedan predratni
period madžarske progresivne i revolucionarne misli!
Čitava moja uloga, svi pozitivni i negativni rezultati
mojih katedarskih napora vezani su sa sjenom ovog
mog imena, a, danas, čitav onaj svoj posao smatram
toliko kompromitantnim, politički toliko besmislenim,
da ne kažem skandaloznim, da sam htio po svaku cijenu
da ga izbrišem, jer nisam više ono što sam bio i jer mi
je namjera bila da se demonstrativno odreknem svoje
prošlosti, a to, mislim, danas nije i ne će da bude vaš
slučaj ! Vi niste nikakav politički apostata, obratno,
koliko sam čuo, vi urbi et orbi propovijedate svoje
ekstremističke poglede,
— Doktor Amadeo objasnio nam je, Otokare, da se
tu radi o sasvim drugim motivima, i želimo li da budemo
objektivni, ne možemo negirati, da je rojalistička kari­
jera gospodina oca zapravo osnovni motiv ove demon­
stracije o kojoj i doktor Amadeo misli, smijem li da kažem,
s pravom, da je nerazumna. Emericzi nema zapravo
nikakva razloga da se stidi karijere svoga oca ni da to
veže sa svojim obiteljskim imenom, no to je njegova
privatna neurastenična reakcija, chacun à son goût. . .
— Sve je to isprepleteno i trebalo bi segnuti daleko
unatrag da se sve objasni od početka, ab ovo, i to bi
bila duga historija, pa mislim da sada zaista ne bi imalo
baš nikakva smisla da se na to gubi vrijeme, prekinuo je
gospođu Anu Kamilo, ogradivši se od bilo kakvog
detaljnijeg objašnjavanja, kada su kelneri u tome tre­
nutku servirali konačno englesko meso sa malim gla­
vicama bruseljskog kupusića i kad se kod stola pojavio
doktor Vlaisavljević, pratilac gospodina profesora Erd-
manna, u ime ministra prosvjete, koji prati madžarski
bračni par sve do talijanske granice. Stigao je po dogo­
voru da digne profesora Erdmanna i da ga otprati na
ugovoreni sastanak s jednom grupom historika u Dr­
žavnom arhivu, gdje gospoda očekuju svoga kolegu i
slavnog sociologa po mogućnosti točno u četiri sata i
trideset minuta, a doktor Vlaisavljević stigao je nešto
ranije prosto zbog udobnosti gospodina profesora, pod
pretpostavkom da će eventualno biti potrebno da se
obavi još neka komisija.
Gospodin savjetnik ministra prosvjete pao je u »Grand
Hotel« između kave i likera (bilo je servirano bogato,
kao na seljačkim svatovima, kao da su madžarski gosti
stigli izgladnjeli od dugogodišnjeg stradanja i neimaštine),
a sada je trebalo produžiti razgovor u prisutnosti trećeg
lica, lica, doduše, veoma diskretnog, koje vlada madžar­
skim jezikom savršeno, no koje već svojom pasivnom
pristojnom prisutnošću nameće da se iz normalnih ob­
zira promijeni intimna tema i da se prestane raspredati
o familijarnim brigama, i tako se konverzacija prenijela
na poeziju.

Profesor Erdélyi, uznemiren prisutnošću sivoga lica

(koje se pred gospodinom profesorom pohvalilo da je
prisustvovalo profesorovim predavanjima prije desetak
godina, »kada je gospodin profesor blistao obasjan au­
reolom najsavršenijega govornika na peštanskoj katedri«),
a pomalo od artističke taštine da još jedamput zabriljira
pred svojim bivšim đakom, razbrbljao se o poeziji i o
poetskom stvaranju, u opoziciji spram bilo kakvog sim-
bolističkog pomodarstva à la fin de siècle, s urođenom
odbojnošću staromodnog pamasovca, s jedne strane,
a s druge pak kao čovjek iz koga pomalo progovara
— veritas in vino. Docirajući protiv modeme vulga-
rizacije pjesničke riječi, on je ispraznim, u ovome mo­
mentu potpuno suvišnim, da, upravo papagajskim iza­
zivanjem nekih aluzija izenervirao gospođu Anu, koja
se na kraju svojih snaga, ne umijući kako da urazumi
staroga, da prestane zvrndati kao bumbar, obratila Ka­
milu moleći ga bespomoćno da se servira neko drugo,
lakše, salonsko vino, jer da su se njih oboje već davno
odvikli od uživanja balkanskih, seljačkih, teških alkohola.
— Pogano vino, ali sjajno, usprotivio se stari Erdélyi
Aninoj samaritanskoj sugestiji da se odrekne »Prima
A-klase« od vina, razdražuje, doista, kao da je otrovano,
ne znam šta je s tim vinom, prosto mu se čovjek ne može
oteti, nije se dao smesti stari profesor serviranjem
novog »salonskog« vina i ostao je kod Odescalchijevog
burgunca, prokletog kneževskog vina, poganog, ali »Prima
A-klase«, a glavno je da čovjeku ne prijeti glavobolja,
kao što nas uvjerava gospodin direktor sale, dakle, da
popijemo, gospodo, čašu ovog ukletog i zabranjenog
vina, pour la poésie pure, da, što sam ono mislio da
kažem, da se u poeziji pretjeruje, da je svaka i suviše
glasna riječ u poeziji izazov za dobro uho, a danas
idejno ih, ako hoćete, politički angažirani pjesnici, ili
pak oni drugi, već kako se uzme, takozvani moralisti,
nudisti, perverzni psihoanalitici, koji uživaju u tome, da
nam se, čeprkajući po svojim tjelesnim tajnama, prika­
zuju u lascivnoj golotinji, svi oni, u korovima, zajedno,
ne rade zapravo drugo nego larmaju! To je vikanje,
moja gospodo, to nije poezija! Eto, tako, na primjer,
i naša gospođa Ana bila je veoma često i suviše glasna,
o, da, da, i te kako glasna, a koliko li sam se bio nadekla-
mirao godinama, da se mnogopoštovani poeti varaju
kad misle da su jaki akcenti potrebni za jake poetske
efekte. Prije mnogo godina, bio sam već govorio, pisao
sam i dokazivao sam, dakako jalovo, da je svaki suviše
povišeni ton u poeziji toliko razdoran, da kvari efekte,
i da budemo stvarni, bez obzira na lično naglašavanje
vlastitih uzbuđenja, koliko bi, na primjer, Anina Medeja
bila uzvišenija, koliko jednostavnija, da, ako hoćete,
koliko impozantnija, da je bila izgovorena poluglasom,
usordini, a ne onako visokoparno nametljivo i patetično,
kao što je i onaj citat iz Seneke, »Medea super est«,
na uvodnome mjestu, po mom subjektivnom mišljenju,
uostalom, potpuno suvišan, što je, uostalom, bilo potpuno
nepotrebno eufemističko naglašavanje njene uzvišenosti
spram svih mogućih malograđanskih predrasuda. Naime,
treba da znate, obratio se profesor Erdelyi svom bivšem
đaku, doktoru Vlaisavljeviću, sagnuvši se spram njega
i dodirnuvši ga intimno rukom, treba, naime, da znate,
mladi gospodine, riječ je o jednoj Poemi moje mnogo-
poštovane supruge, koju je bila posvetila prisutnom,
nadasve uglednom našem domaćinu i prijatelju, gospo­
dinu doktoru Emeričkome, kada je ovaj još bio maturant,
ne varam li s e . . .
Gospodin doktor Vlaisavljević, kao što se pokazalo,
neka vrsta lijepe duše, a pomalo i snoba iz Apatina, koji
pati od svoje »provincijalne« manjevrijednosti, znao je za
poemu gospođe Borongay, »jer je gospođa tada, za nje­
govih peštanskih dana, po kavanskim krugovima važila
kao pojam madžarske modernističke poezije, i tako mu
je bilo poznato, a to je svakako kuriozum, kako je slavna
poema bila posvećena jednom našem čovjeku, a da će
on imati sreću da se nađe u društvu i poetese i ovog
sretnog smrtnika, kome je pala u dio čast da bude
nosiocem historijski tako slavne posvete, tome se nije
mogao nadati.
— Da, da, Medeja je bila posvećena gospodinu dok­
toru, a nikome, vidite, iz njene najbliže okoline, pa ni
nama nije bilo jasno koji je dublji smisao imao onaj
dvosmisleni misteriozni moto, što ga je gospođa u
svojoj posveti vezala iz drugog akta Corneilleove Medeje
sa četvrtom scenom iz trećega akta: 11 est mon crime
seul, sije suis criminelle. .. Je t ’aime, Jason, encore, to je
bilo, vidite, po našem mišljenju suvišno, da se tako
prozirno patetično potencira sama poetska tema potpuno
suvišnim subjektivnim angažmanom, ali, eto, tako se to
kod nas po pravilu zbiva, uslijed sveopće razbarušenosti
ukusa, sve naše poetske varijacije pisane su uvijek podjed­
nako izazovno, jer to je bila moda vremena, pjesnici
su osjećah neku duboku, da, upravo ekshibicionističku
potrebu da demonstriraju pred svijetom kako su grešni
pod kožom, kako im je privatni život kloaka, kako se ne
stide sebe ni svojih strasti, a eto, uprkos tome, moje je
staromodno subjektivno, konzervativno mišljenje, do­
duše, da poezija nema i da ne treba da ima baš nikakve
veze sa kompromitantnim, konfesionalnim razgolićiva­
njem svoje vlastite intimne nutrine, pa bila ona kukavna
ili herojska, patološka ili normalna, svejedno.
„Stari je vidljivo razdražen, te mu i dan-današnji,
poslije toliko mnogo godina, kada je sve to već davno
otputovalo u nepovrat, ova prokleta Medeja još uvijek
leži u bubrezima! Jadnik, on sada čita moralističku
prodiku nad starim grobom jedne mrtve pustolovine,
a šutio je gluhonijemo godinama kao prosjak na mostu“ ,
pomislio je Kamilo zbunjen od treme, duboko impresio­
niran proplamsajem stare mržnje, toliko, te ga je kao
maglena koprena obavila pogana potreba da ustane i da
potjera ovog starog idiota od stola, i, servirajući starome
treću već ili četvrtu kavu, samo da ga skrene s ove,
potpuno suvišne teme, treperili su mu prsti kao da je u
groznici.
— Kada se Medeja već odlučila da zbog svoje lj ubavi
ubija, kada je već podlegla svojoj strasti, kada je spala
na to da kao kriminalna majka ubije svoga vlastitog sina,
pita se, čovječe, može li se to izgovoriti u sordini, preki­
nula je Ana svoga supruga nervozno, ali ne manje
odlučno, poslije duge stanke kolebanja, idi, molim te,
Erdelyi, pustimo to! Za poeziju čovjek ima srca ili
dijafragmu ili poremećeni nervni sistem, čovjek je pa­
ranoik, shizofrenik, manijak, grafoman ili narcizoid, i
ne znam šta još, ekshibicionist, sadist ili sentimentalac,
ali ne sociolog, a, osim toga, oprosti, šta će ti sada to
tvoje fantaziranje o Medeji, misliš li da je to u
ovome momentu tako preponderantno važno, ta idi,
molim te, ne ćemo da budemo smiješni, zar ne, a, osim
toga, poznata je stvar da je jedini kompas u poeziji
čovjek, a čovjek treba da bude kakav jeste, gol i krvav
ako se svukao do gola, ili pijandura ako je pijan, a pje­
snici koji nemaju snage da se skalpiraju pred svijetom
ili da se opiju od radosti ili tuge, svejedno, takvi pjesnici
i nisu to, nego skribenti, možda su estete, profesori,
sociolozi, šta ja znam što, ali nisu ljudi,
— Pardon, pardon, ja znam, ja znam da sam čovjek
iz Devetnaestoga stoljeća, no ja, pardon, ipak živim
pomalo već i u dvadesetom, dopustit ćete, i ja ne go­
vorim o parnasovskim rimama, ja znam, parnasovski
ritam je nepodesan za izgovaranje bilo čega, što se —
danas — zove »moderno«, razumije se, ono, što se danas
zove »krvavo«, dakako, ali, draga, dopustit ćete, uprkos
svoj svojoj ingenioznosti, ne ćete mi uspjeti dokazati
kako je poezija isključivo samo ono što se pretvara u
kliniku, usprotivio se Erdelyi s očitom namjerom da
ne popusti.
— A šta će nam sada klinika, ovi dijalozi među nama
traju već godinama, i ti si mi već toliko puta priznao
da u ovim našim poetski slijepim i gluhonijemim prili­
kama u kojima živimo, gdje ljudi pojma o pojmu nemaju
što je poezija, nije lako biti poetesa,
— Priznao sam, draga moja, nije da nisam, prizna­
jem i danas, dakako, priznajem, istina je, nije lako biti
poetesa, istina, ali dopustit ćete da je isto tako teško,
pa čak i nerazmjerno teže biti suprug jedne poetese,
— Za vas je, dragi gospodine profesore, kako vidim,
upleo se u razgovor doktor Vlaisavljević da bi dokazao
kako ne sudjeluje kao statist kod izmjene ovih visoko-
odnjegovanih estetskih aper9ua, za vas je poezija, ako
sam imao čast da dobro razumijem, još uvijek nešto što
bi trebalo da bude dostojanstveno, patetično, kao kakav
kip božice od mramora, u bogatim naborima peplona,
sa slijepim očima, a sami ste bili jedamput na jednom
seminaru o sociologiji govorili, da katedarska, dobro
odgojena sociologija ne gleda oko sebe i ne vidi oko sebe
baš ništa, jer je slijepa, a primjenjujući tu istu tezu na
poeziju, oprostite mi, mislim da ste se pomalo našli u
protuslovlju s vlastitim principima! Molim vas, po­
navljam, ovo je za mene u svakom pogledu historijska
šansa kad sam imao prilike da se susretnem sa tako
slavnim imenima naše susjedne civilizacije, a i za gospo­
dina doktora Emeričkog čuo sam još u Pešti, kada je bio
na čelu pokreta jugoslavenske predratne omladine, a i
sada pratim kako se njegovo ime često spominje u našoj
štampi, a naročito u vezi s imenovanjem njegova gospo­
dina oca u Pešti, i tako mi je milo da sam imao prilike
da se upoznam sa gospodinom doktorom, a sada žalim,
zaista mi je neizrecivo neugodno što imam da nastupim
kao razbijač ovog prijateljskog sastanka, i koliko god mi
je žao tisuću puta što smetam, treba da kažem da nas
gospoda čekaju po dogovoru, eto, vrijeme prolazi. . . Ne
bi to bilo tako važno, mi smo, što se gostoljubivosti tiče,
puni obzira, to je naša takoreći rasna vrlina, nego je ne­
prilika u tome što gospodin profesor treba sa kolegama
da pregleda neke originale u arhivskom trezoru, a tamo
agregati rade samo do pet sati poslije podne, a onda se
struja iskopčava, i tako, ako je gospodin profesor sklon, mi
bismo trebali da krenemo svakako, jer nemamo više mnogo
vremena, i ja ponovo molim za oprošten je, ne z n a m ...
— Oprostite, de Emericzi, eto čovjeka što govori,
nažalost, vi vidite, nezavisno od moje najbolje namjere,
treba, kako vidite, da se podredim ovom imperativu,
dragi moj de Emericzi, dragi, dragi moj mili de Emericzi,
rastajemo se, dakle, tako je eto zapisano u zvijezdama,
a bude li vas ikada sudbina zanijela preko oceana, naći
ćete u meni uvijek pouzdanog i lojalnog prijatelja, u što
mislim da niste imali razloga da sumnjate ni do dana­
šnjeg dana, no eto, vidite, ja se nadam da ovo nije za­
pravo nikakav rastanak! Mi smo se, hvala bogu, našli
poslije toliko mnogo godina, pa uzmimo da je i ovo
danas samo jedan od naših randevua, istina, poslije
nešto duže stanke, a opet, vidite, uprkos tome, to je
svima nama jedan od klasičnih dokaza kako je iskreno pri­
jateljstvo od granita neprolaznija pojava i jedini dar bogova
ljudima, to je, dakle, pravo prijateljstvo, eto, anđeoska
inspiracija među nama tu dolje, na ovoj jadnoj planeti, bog
vas čuvao, dragi moj de Emericzi, blagoslovio vas bog,
čuvajte svoju glavu, ona nije, ostajem kod svoje prognoze,
ona nije, ponavljam, svakodnevni dar nebeski i vaš narod
bit će jednoga dana ponosan što ste se rodili u sjeni nje­
gova nacionalnog genija, vjerujte, jer ono kako ste bri­
ljantno počeli u Barjacima, a ono su, priznat ćete, bili
divni dani, bili smo još naivni i nevini i čisti, a život je
sam po sebi okrutan, dajte da vas poljubim, molim vas,
dragi de Emericzi, da vas posljednji put zagrlim kao
svoga sina, budite mi sretni, bog vas blagoslovio. . .
Pretvorljivo plačljivo, kao sentimentalna stara tetka,
profesor Erdelyi zagrlio je svog davnog ljubimca, koga
je uveo među elitu peštanskog duha, proričući svome
đaku sjajnu karijeru, i poljubio ga dva-tri put u obraze,
u čelo, iznenađujući uzbuđeno, starački gotovo stra­
stveno, impresioniran i sam svojom emocijom, ustrepe-
ren bez riječi, a onda se kao glumac, koji silazi sa po­
zornice poslije velike scene, poklonio svojoj supruzi sa
dubokim nijemim poklonom gotovo do zemlje i tako ostao
trenutak-dva nepomičan kao da od nje očekuje završnu,
po mogućnosti patetičnu, oproštajnu riječ,
— Vrijeme je, Ana, molim vas, da pozovemo kola,
gospodo, da povezemo gospođu do hotela, da se odmori,
— Je vous en prie, Oto, je vous en prie, ogradila se
Ana od ove sugestije uznemirenim tonom, tako te se
osjetilo talasanje čitavog njenog bića, kao da je uznemi­
rena čudnom magnetskom snagom.
— Pardon, ali vi se morate odmoriti, Ana, za boga
miloga, pa vi znate da se morate odmoriti,
 — Nisam ni najmanje umorna, molim vas, zar ne,
mogu i sama valjda da prosudim da li sam umorna?
— Eto, vidite, dragi de Emericzi, eto, vidite, vama
je poznato što znači uzvišena, svima argumentima zdravog
razuma nepristupačna volja ove gospođe, kad ona zna
sama da prosudi koliko li je umorna a koliko nije, a ipak,
mislim da treba da vam kažem, koliko god mi je to
neugodno, oprostite, gospođa Ana je pacijent, gospođa
Ana je težak pacijent, njeno srce visi o jednoj jedinoj
niti, o svilenom končiću, manje od toga, o paučini,
gospođa Ana treba da po najstrožim medicinskim upu­
tama miruje u nepomičnoj horizontali, ovo sve za nju,
danas, i ovdje, zapravo je smrtonosan inzult, gospođa
Ana riskira svakog momenta da se nađe u kolima za
prvu pomoć, na prijevozu u bolnicu, i, oprostite, treba
da vam kažem, jutros, u hotelu, kad smo je očekivali
da stigne, zar ne, žao mi je, ali treba da priznam, htjeli
smo da vas poštedimo, gospođi je pozlilo, gospođa
se pridigla tek na temelju doktorske intervencije, doktor
je bio kod nje, doktor ju je vratio svijesti injekcijama i
doktor se odlučno usprotivio da gospođa napusti svoju
sobu, da, da, ona nije dopustila da vam se to javi, a sada,
dakako, molim vas, ona može sama da prosudi da li je
umorna i koliko, a kod moje nećakinje ona je čitavo vri­
jeme provela na kanapeu, u horizontali, i sve ovo što
ja pričam, to je, dakako, moja kaprica, to je fikcija, to
je hipohondrija, dakako, a doktor nam je dopustio
isključivo samo fakultativno...
— Erdelyi, molim vas, prestanite, ništa nam nitko
nije dopustio, jeste li me razumjeli, ni fakultativno ni
nefakultativno! Nemam više živaca za vas, vi ćete me još
dotjerati do ludila, pa ipak je sve to infamno neinteli-
gentno, u poluglasu, iz utrobe, prigušeno prosiktala je
Ana ove dvije-tri grube riječi tako strastveno da se
osjetilo kako su izgovorene s krajnjim naporom svla­
davanja, a zatim ju je steglo i ona je klonula u suzama,
da bi se istoga trenutka, otrvši orošene oči maramicom,
s ljubaznim smiješkom ispričala gospodi zbog svog neuč-
tivog ispada.
— Oprostite, gospodo, to su nervi, ali vaša pretjerana
samaritanska zabrinutost pretvara se već pomalo u psi­
hozu, i ja, kako vidite, reagiram alergično, jer sve na
svijetu treba da ima svoju mjeru, zar ne? Moj gospodin
suprug, kao što ste imali prilike da čujete, kuka tako
i nariče nada mnom već trideset i više godina kao gu­
vernanta, a meni ne fali ništa, bože moj, stigli smo jutros
neispavani, poslije duge i teške noći u vagonu, a i u
Beogradu punih pet dana, sve je ono bilo naporno,
ne treba pretjerivati, sve je to normalna pojava, bila
sam malo klonula, hvala vam, Erdelyi, molim vas, ja
se dobro osjećam, zar ne, i ja ću još ostati s našim pri­
jateljem, pa nismo se vidjeli čitavu vječnost, a sastati se
poslije toliko godina na pet minuta bilo bi i suviše
bizarno, ja, dakle, ostajem!
— Jeste, razumijem, ali, draga, mislio sam da bi
bilo dobro da se malo odmoriš, i to je logično da sam
tako mislio, i ništa više, samo to, a ti najbolje znaš kako
stvari stoje, ja, oprostite, nažalost, ne pretjerujem ništa,
na riječ, baš ništa, oprostite, gospodine doktore, treba
da se kaže, dijagnoza njenog stanja je nadasve ozbiljna,
man könnte sagen verhängnisvoll, jawohl, jer, molim
vas, dragi de Emericzi, oprostite mi zaista što vam se
obraćam za pomoć, Ana se pokrenula jutros iz kolapsa
isključivo na temelju doktorske intervencije, i ja nisam
htio da vas inkomodiram, to je bila koma, prava pravcata
medicinska koma,
— T i pretjeruješ, ti uvijek pretjeruješ, dvadeset punih
godina krećem se isključivo samo na temelju doktorskih
intervencija, dvadeset godina živim pod medicinskom
kontrolom, i to jutros, to nije bila nikakva premijera,
ni koma, ni kolaps, nego nervi,
— Ne, premijera to nije bila, priznajem, i baš zato,
jer nije bila premijera, molim te u interesu tvog tjelesnog
integriteta, Ana, ja te molim da se odmoriš barem pola
sata, gospodin doktor bit će toliko uviđavan, pa on mo­
že da nas posjeti ponovo, večeras, samo da se odmoriš,
— Je vous en prie, n’est-ce pas, vas čekaju gospoda,
ne dajte se smetati, izvolite, ostavite nas, o-sta-vi-te-nas,
— Kako vam drago, pardon, kako mislite, na vaš
vlastiti riziko, pardon, kao da nisam rekao ni riječi,
poklonio se profesor Erdelyi u ime pozdrava još jednom
i bez riječi, demonstrativno, ne osvrnuvši se, nestao u
dnu sale, na kraju dugog crvenog saga.

Finale
Ostali su sami.
Između baterije maraskina i cherry-brandy ja, za jednu
nijansu možda suviše ironično, kažiprstom uperenim
na butelju Armagnaca, obratila se Ana s nijemom mi­
mikom Kamilu da je posluži konjakom, a bio je to njen
drugi već ili treći Armagnac kako su ostali sami.
Poslije mnogo godina ostali su sami, a koprena sve
mračnije tišine uzlepršala se iznad tužne gozbe. Nestalo
je smiješnoga starkelje koji se u rasklimanoj kočiji sa
crnim fijakerskim kobilama otkotrljao krivudavom sivom
ulicom u desnu kulisu bogatim draperijama uokvirenog
restoranskog prozora.
Umornim pogledom otpratila je gospođa Ana gingavu
ekipažu kako se rasplinula u magli, a zatim je zapalila
cigaretu. Srknuvši jedan jedini dim, ona je istoga tre­
nutka tu istu cigaretu, tek što je planula, zgnječila ner­
vozno uznemirenom kretnjom ruke, na kojoj je zazve-
ketalo čitavo tuce porculanskih grivna. U vremenskom
razmaku mnogo kraćem od bilo kakve razumne trans­
misije, gospođa je iščeprkala iz svoje kutije novu ciga­
retu, i, poigravši se njome sekundu-dvije kao predmetom
kome se, na momenat, u nedoumici, među prstima
zaboravila svrha, ona je ponovo kresnula žigicom i
zapalivši odbacila je i cigaretu i plamteće još drvce u
porculanski pepeonik pun vode i raskvašena duhana.
„Da mnogo puši, što bi mu odgovorila, da ni on ne
puši manje, da svi pušimo mnogo, od početka suviše,
godinama, da takoreći i ne radimo drugo nego da zbu­
njeno, razdraženo, uglavnom razdrti i nesretni, palimo
i gasimo cigarete, a i nas da isto tako pale i gase kao
cigarete, a to bi bilo glupo, početi ovaj razgovor tako,
ukoliko uopće ne bi bilo nerazmjerno dostojanstvenije
rastati se bez riječi", izgubio se Kamilo u dijalogu sa
samim sobom, svijestan da bi sve, što bi se u ovome
momentu moglo reći, o cigaretama, o nikotinu uopće,
o Armagnacu ili o tome, kako je glupo ispao ovaj sa­
stanak, bilo isprazno, a zatim i prije svega, isto tako,
dakako, potpuno suvišno.
Poslije devet godina konačno ostali su sami.
U dvorani nije bilo više nikoga.
Ni gostiju ni posluge.
 Nevidljiva ruka počela je gasiti svjetiljke, jednu za
drugom, redom, polagano, sa dna sale, kao po nekom
okrutnom pravilu, i u kontrastu sa sumrakom, u okvirima
visokih ovalnih prozora, barokno okićenih tamnocrve­
nim zavjesama, gasila se bolećiva siva rasvjeta kasnog
februarskog poslijepodneva. U smeđem akvarelu uličnih
obrisa vidjelo se kako vjetar vitla velovima snježne
magle, kroz koju se prošetao još jedan stari olinjali
fijaker, sa dva umorna kljuseta, a zatim dugo, dugo nije
bilo ni jednog prolaznika.
Postajalo je sve tiše. U polumračnoj tišini pričinilo
se Kamilu da žena pokraj njega, čije ruke tako sablasno
odudaraju od crne svile kao da su od voska, uopće i ne
diše: kao da je izdahnula. Visoko iznad njihovih glava,
na hotelskom spratu, survavali su se čitavi vodopadi
bijesne bujice niz kanalske cijevi, i šum nevidljivih
katarakata u zidovima, halabuka ovih toaletnih kaskada
javila se u melankoličnoj šutnji oproštajnog sastanka
kao sarkastičan memento naše, između sviju planeta
po svojoj specifičnoj zemaljskoj težini najblatnije i naj-
surovije.
Iz polumraka izronila je pognuta pojava staroga kel-
nera, koji se prikrao madžarskim gostima diskretno pri-
šuljavši se sagom, da bi kao prikaza madžarski uputio
ponizno pitanje, »blagoizvolijevaju li njihova madžarska
gospodstva da naruče još nešto, jer da personal napušta
službu pošto se restoran zatvara, a sad bi se moglo još
naručiti sve što je po volji njihovim gospodstvima,
eventualno, dok posluga nije nestala«.
— Da, da, molim vas, nemamo kave, možete li nam
servirati kavu, trgla se Ana iznenađena madžarskim
glasom iz polutmine, jer davno je tome što je u nekom
madžarskom restoranu govorila sa poslugom madžarski,
tako te se u mislima na momenat izgubila kao iza sna,
kada čovjek, ne snalazeći se u prostoru i u vremenu,
nervozno traži sakriveni smisao svoje izgubljene ma­
džarske supstancije.
— Pa, mogli bismo, eventualno, milostiva gospođo,
molim pokorno, ako zapovijedate, nisu li, naime, mislim,
eventualno, naši već nestali, jer je kasno, a nadam se
da nisu,
— Kako »kasno«, i zašto »eventualno«, i ako »eventu­
alno«, ipak vas molimo još jednu, ali zaista vrelu kavu,
i svježe vode, ali ne mineralne, nego obične hladne vode
i to ne — eventualno, nego doista, da, molim vas, a zatim
kad ste već tako ljubazni, ne biste li nas — eventualno
— mogli osloboditi i ovoga groblja od cigareta, zar ne,
pa ipak nismo u krčmi, obratila se enervirana starom
gavranu u fraku, a po vibraciji tona osjetilo se da joj
je puis povišen, pa kada je u njenoj ruci ponovo planula
cigareta, zatitrao je plamen žigice među nervoznim
prstima od treperenja čitave ruke.
— Ovdje smo suvišni, čini se, po svemu, i bilo bi
najinteligentnije da krenemo, sa tihom rezignacijom us­
pjela je Ana da zamoli svoga pratioca pogledom punim
uznemirene neizvjesnosti, dodirnuvši mu ruku prstom,
kao da tucka Morse-znakove, neka bude ljubazan da
joj servira još jedan konjak, a ta intimna kretnja ispala
je neposredno i toplo kao od panike da ne bi neke strane
sile prekinule njihov tête-à-tête.
— Da, doista, trebalo bi krenuti, priklonio se Kamilo
Aninoj sugestiji zbunjen, jer mu se odjednom obja­
snilo kako nije razmišljao o programu. — Trebalo bi
krenuti, dakako, samo se pitamo kamo? U kavanu?
U hotel? Bilo bi zapravo najnormalnije u Jurjevsku,
kada je Ana, na kraju, već stigla u pohode poslije toliko
vremena, a Jurjevska bila je intimnom temom njihovih
razgovora godinama, no, ali Jurjevska je, nažalost, za­
ključana. Mogli bi, dakako, telefonirati u Jurjevsku,
u Jurjevskoj živi još uvijek stari Mika, nije li ga Ana
zaboravila, Mika bi veoma rado pokazao Kamilov dom,
njegovu dječačku sobu pod krovom, u mansardi, gdje
je sve bilo krcato Aninim knjigama i slikama, pokazao
bi Mika Ani Jurjevsku, jer i za Miku je Ana godinama
bila sasvim zagonetna briga, ali Jurjevska je danas
magazin, sve sami ormari, komode, kredenci, pravi prav-
cati magazin, prenatrpan ladanjskim pokućstvom, otkako
je stari Emericzi otputovao u Peštu, Kamilo nije, uosta­
lom, bio u Jurjevskoj već više od godinu dana, Zdenčaj
je pusto hladno zdanje, a Ladanja uopće više i nema,
prodali su ga kao cigle, a do Zdenčaja je daleko, a, zatim,
dakako, mogli bi i u Kamilov stan, i to bi bilo najnor­
malnije, tamo bi bili konačno sami, na miru, i to bi bilo
najmudrije,
— Ne, ne, dragi, hvala vam, veoma ljubazno doduše,
logično, razumije se, a s druge strane opet, molim vas,
vaš dom je dom i vaše gospođe, ogradila se Ana od svake
mogućnosti da prestupi prag Alisinog stana, no, dobro,
dakako, da sve to kod vas nije u otvorenoj krizi danas,
nažalost, kako jeste, sveto imalo bi još neku konvencio­
nalnu formu, ali ovako, uostalom, nadam se zaista
iskreno, kažem vam, nadam se zaista prijateljski, bez
i jedne jedine skrivene misli, da je vaša kriza samo pro­
lazna, da, da, kao što se već javljaju takve prolazne krize
na početku puta (a ne prestaju ni do konca, jer život
udvoje, život u braku, i nije drugo nego neka vrsta

^ K rleža: Zastave IV
129
dresure u menažeriji), mislim, naime, da je tako, no,
dakle, a što se vaše »krize« tiče, mislim da nemamo
razloga pretpostaviti da bi ona mogla zauzeti neke
ozbiljne razmjere, no i opet, kad već razgovaramo o toj
temi, ne ću da obmanjujem ni sebe ni vas, ustvari,
zašto da prepričavamo svijesne neistine, vaša mlada
gospođa, molim vas, govorim to isključivo iz perspektive
svojih beogradskih impresija, prikazala se kao hirovita
a pomalo i egzaltirana ličnost, želite li baš da kažem
što mislim, da, i egzižantna, ne poričem, da, po svemu,
kao što se banalno kaže, u jednu riječ, kako da kažem,
dakle, dobro, recimo, veoma razmažena mlada dama,
vidi se, život je nije još zasjenio svojom mračnom stra­
nom, kod vaše gospođe to su još uvijek sve djetinjasti,
da, upravo djevojački hirovi, vjerujte mi, imam dovoljno
iskustva u tim stvarima, takve krize u jednom mladom
braku najnormalnija su pojava, neznatni prekidi struje
bez nekog naročitog značenja, i sa minimalnom repara-
turom sve se to vraća trenutačno u najnormalniji pogon,
za godinu-dvije, tko već vodi brigu o predlanjskom
snijegu, stari kalendarski datumi, efemeride,
— Nisu brakovi nikakvi dizel-motori da se vraćaju
ili ne vraćaju u »normalni pogon«! O tome smo, uostalom,
već govorili, i mislim da nema mnogo smisla da ponovo
razgovaramo o toj stvari koja je sama po sebi jasna.
Oprostite, da biste mogli razumjeti o čemu se radi i
uočiti bilo koji od mojih motiva, a oni nisu nikakve
efemeride, nedostaju vam najosnovnije premise! Radi
se, naime, o politici, a mi znamo da je baš ta prokleta
politika za vas bila i ostala oduvijek, kao što se čini, po
svemu što sam od vas dosada čuo, pismo sa sedam
pečata, to jest kada kažem da se radi o Alisi kao o apo­
litičkom biću, mislim da sam time dovoljno markirao
sve što može da se javi u jednom braku kao motiv smetnje
ili, ako hoćete, dezagregacije, a uostalom, pardon, što
se mene lično tiče, ova je tema skinuta s našeg dnevnog
reda, zar ne, radi se o tome da stvorimo konačno plan
— kamo da krenemo, ne znam što bih u svome stanu
mogao da vam pokažem što bi moglo da vas interesira,
ništa, tamo ne stanujem ja nego Alisa, njen chippendale
i njene regence-postelje, njene bečke Artemide i Najade,
to je njen ukus, i, prema tome, osim u moju advokatsku
kancelariju, mi nemamo kamo da odemo, to je otprilike
stanje fakata.
Da izbjegne neugodan odgovor kako je već nakon
nekoliko rečenica razotkrila Alisin tankolakirani ukus
i sve ono što se kod Časnih Sestara u Požunu ili kod
»Engleskih Dama« stječe kao »privatna naobrazba«, ona
se predala gluhoj pasivnosti, kao da je uslijed iznenadno
oduzetog govora izgubila i dar pamćenja, a u ovom
virtuoznom izmicanju ispred delikatnih tema (često
društveno zakulisnih, a često egzaktnih) gospođa Ana
izvještila se do virtuoznosti tako, da je tim svojim pri­
vidno slaboumnim omalovažavanjem svake logike u svoje
sugovornike unosila veoma često neočekivanu zabunu.
Kao da traži neke zagonetno sakrivene dragocjenosti,
ona je, pročeprkavši ponovo po svojoj zlatnoprotkanoj
torbi, izvukla čitavu malu apoteku iz posebne kožnate
futrole, dvije-tri garniture raznih droga i napitaka, bo­
čica, kartona i fijola, staklenih i limenih kutijica, i tako
se, nervozno prebirući po onoj zbrci, uklonila temi o
gospođi Alisi, kojoj uprkos svojim komplimentima nije
bila sklona od prvoga trenutka kako ju je upoznala u
društvu doktora Amadea Trupca, razigrana pomalo i
ljubomornim mislima, „kako je, do vraga, takva sasvim
nezanimljiva i neuka djevojka uspjela da otme Kamila,
koga ona sama nije uspjela svladati“ .
— Molim vas, zapalite ove vaše jadne lampe, ovdje
je tamno kao u mrtvačnici, obratila se ponovo konobaru,
pa vidite da još nismo nestali, još smo uvijek više-manje
vaši gosti, još smo uvijek više-manje prisutni, pa platit
ćemo vam tu vašu rasvjetu trostruko, mogli biste i vi
nešto riskirati, naši su krediti solidni, vjerujte nam,
dragi gospodine, ta vidite da uzimam lijekove, ja umirem,
razumijete li me, umirem, ne mogu da brojim ove
proklete kapljice u mraku, vjerujte mi, jedan, dva, tri,
pet, sedam, trinaest, sedamnaest, koncentrirala se oko
izbrajanja kapljičica na kapaljku i tako nije više o Alisi
progovorila ni riječi, jer joj je bilo na jeziku da je ta
dama sasvim laka roba i da ona ne bi dala svoje ruke u
vatru da ta pretenciozna i nenadarena osoba nije još,
povrh svega, ljubovca doktora Amadea, što nije bila
naročita vještina da ne izmakne iskusnom oku, kada su
planula oba lustera u punoj rasvjeti.
— Milostiva gospođo, neka mi milostiva gospođa bla-
goizvoli oprostiti, usudio se primijetiti kelner nervoznoj
dami, no, ipak, dama bi mogla uvažiti kako on ovdje
vrši isključivo samo naloge direkcije kao plaćeno lice,
a takvi su propisi, kojih se direkcija i drži i ne drži,
jer restoran radi, naime, poslije podne po pravilu samo
do četiri, a posao se ipak prolongira zbog gostiju, no
bez obzira na to, normalan rad personala počinje ovdje
ponovo u pola sedam, i personal, normalno, nastoji,
dakako, opet da štiti svoje interese, jer prekovremeni
posao direkciji ne pada na pamet da plaća,
 — A vi ste, dragi gospodine natkonobaru, iz Kečke-
meta, upitao je Kamilo staroga kelnera (s prizvukom
providno žovijalno odigrane srdačne radoznalosti, da
nekako svojom dijalektološki improviziranom upadicom,
kakvu može riskirati čovjek savršeno dobra sluha, smanji
značenje Aninog sudara sa poslugom), pruživši mu di­
skretno jednu banknotu koja je isto tako diskretno
nestala u džepu ovog, u tim čarobnjačkim trikovima
treniranog vještaka,
— Pravi rođeni Madžar, iz Kečkemeta, zaista, a ovdje
sam počeo kao pikolo u istom ovom hotelu, gdje mi je
ujak radio kao kuhar, pa tako sam se i oženio ovdje,
žena mi je Hrvatica i djeca mi uče hrvatske škole, šta
ćete, takva nam je sudbina, najstariji mi je u klerikatu,
a smijem li zapitati vaše gospodstvo, a gdje se vaše
gospodstvo tako elegantno naučilo madžarski, nije li
preuzetno, jer gospodstvo vaše pompezno izgovara ma­
džarski kao naj rođenij i Peštanac,
— U školi, prijatelju, sve se to uči u školi, a kad
nas vi ne biste ekskomplimentirali, mi bismo još ostali
minutu-dvije,
— Molim vas, po zapovijedi i po želji, ja vam stojim
na usluzi, upozorio sam vas isključivo samo zbog osta­
log personala,
— O, pa mi smo onda zaista zemljaci, naime, mislim,
vi i ja, nas dvoje, jer gospodin doktor nije Madžar,
obratila se Ana starom konobaru, koji se tu stvorio sa
velikim srebrnim vrčem punim vrele kave, da bi i ona
sa nekoliko lažnih fraza na taj način predala zaboravu
onaj nesporazum, jer njena baba po ocu bila je rodom
iz Kečkemeta, i, eto, dragi moj, vidite, kako je naš
madžarski svijet m alen...
 Pošto je veoma sabrano, kao što se truju istrenirani
bolesnici, ispila tajanstvenu miksturu od pastelnozelen-
kastog apsinta, po svemu gorkog kao ekstrakt pelina,
gospođa Ana se, skupivši svoju apoteku u torbu i
porazmjestivši po stolu s ogledalom čitavu garnituru
kozmetičkih kutijica i pomada, posvetila veoma pomno
kolorističkom usavršavanju svog pomalo već uvelog auto­
portreta. Kao glumica, kada u garderobi, prije alarmant­
nog poziva zvonceta na daske, posljednjim potezima
kista dotjeruje svoj ovozemaljski lik, od obrva do usana,
od uha do oblog zavoja brade sa malom alveolom, kao
jamičicom, o kojoj su starohelenski esteti mislili da spada
u kvintesenciju ženske ljepote, sva zaokupljena rume­
nilom, prahom i krejonima, gospođa Ana je sa stvara­
lačkom pozornošću, veoma pedantno a istodobno ležerno,
poravnala lijevim mezimcem rumenilo u zakucima svojih
usana i, orosivši lijevu i desnu vjeđu, ona se s ogledalom
u ruci, bacivši pogled na svoje remek-djelo, s uzdahom
predala razmatranju o protjecanju ženskog šarma u ovom
prokletom i luckastom vremenu, koje luduje na sve
strane, ne vodeći računa o ženskoj ljepoti baš kao ni o
jesenjem lišću.
— Žensko portretiranje jedan je od najbestidnijih
običaja naše haremske teatralike, koju tako strastveno
poriču sve pobornice za žensku ravnopravnost, i, doista,
ogledalo u ruci starije dame, na ovom balu pod krin­
kama, zaista je zlobna izmišljotina! O, moja draga masko,
izgledaš mi — comme une apparition cadaverique, na­
smijala se Ana uzvišeno, strpala ogledalo u torbu s oči­
tim negodovanjem, upravo gnjevno, sa gađenjem, i, za­
palivši cigaretu, zamolila svog uslužnog »husarskog lajt-
nanta« još jedan Armagnac, s očito neprikrivenom na­
mjerom, da naglasi dramatski porast tempa: allegro
accelerato con fuoco.
Da bi se diskretno uklonio ovoj, pomalo nametljivoj
toaletnoj intimnosti, vraćajući pojedina stakalca lijekova
u kutijice od kartona, sa čitavim ispisanim redovima
tajanstvenih formula i medicinskih dijagnoza, posvetio
se Kamilo pregledavanju ovih hermetičkih tekstova,
u kojima je, uglavnom, za laike, bila riječ o oboljenju
srca i krvnih sudova iz poznatog repertoara metabo-
lizama, aneurizama, globozno polipozno tromboitičnih
poremećen ja, i u vezi sa čarobnjačkom lektirom, tako
neizrecivo dragom medicinskim laicima koji, žeđajući
za sveizlječiteljnom utjehom, vjeruju bezazleno svakom
slovu bombastične reklame, riskiravši da primijeti kako
ova jedna kristalna bočica sa maljušnim grlašcem i ši­
ljastim kljunićem kao kapaljkom bit će da je ipak u nekoj
izravnoj vezi sa hipohondričnim zanovijetanjem go­
spodina profesora, koji je tu malo prije sasvim neod­
govorno izbrbljao nešto o nekoj Aninoj nesvjestici u
hotelu, i o nekoj liječničkoj intervenciji, a na kraju,
koliko god je to glupo da se ponovi, ipak je istina, da
gospođa Ana zaista mnogo puši i da je ovaj Armagnac,
smije li se diskretno primijetiti, njen peti ili šesti Ar­
magnac.
— Pušim, dakako, svima kontraindikacijama uprkos,
pušim, dragi gospodine Emerički, da, kao što je to već
poznato i vama i svima, deset i više godina, pušila sam
i pušit ću, i volim Armagnac, i ne samo Armagnac,
a koliko mogu da se sjetim, ni vi niste bili neskloni
konjaku, kod Šimanjskih, zar ste zaboravili moju šan-
sonu, vous m ’avez donné un amour merveilleux, a
popili smo prilično mnogo Armagnaca, i onaj vaš refren
— et après vous je n ’ai rien, pokazalo se, barem što se
mene tiče, da je bio ipak vidovit,
— Oprostite, ako je do toga da operetiziramo naš
slučaj kao husarski šlager, molim, moje šansone bile
su svakako manje neukusne od današnjeg vašeg pozdrava,
kad ste me uzvisili na pijedestal svog husarskog lajtnant-
skog ideala, a to je bilo doista duhovito,
— Mislite li nastaviti ovim tonom, Kamilo, pardon,
molim vas, možete me otpratiti, bez prelazne nijanse,
iznenada, veoma odrješito usprotivila se Ana ovom
nesumnjivom izazovu i, kao da je patetičnom gestom
razgrnula zavjesu od dima i konjaka, ona se istog tre­
nutka obratila Kamilu veoma mirno, iznad starih ozljeda
zaista uzvišeno, kao iznad davno već prevladane bolesti,
a glas joj se obojio gotovo pogrebno, sa prizvukom bolne
spoznaje, »čujte me, dragi, nemamo mi više dvadeset
godina... «
— Pardon, kao da nisam rekao ništa, svladao se
Kamilo više pod utjecajem Aninog glasa, upravo pod
zvukom njenog slomljenog glasa, koji kao da je zajauk-
nuo zaista kao napuklo zvono, no ipak, mislim, oprostite,
mislim da je normalno da sam se usudio primijetiti
kako pušite ili kako pušite mnogo, i s obzirom na ovaj
vaš digitalis i morfij ovdje, u ovim stakalcima, dobro,
kao da nisam rekao ni riječi, oprostite, ali čuo sam vla­
stitim ušima da je bila riječ o gubitku svijesti i da vam
je doktor zabranio svako suvišno kretanje, i tako, opro­
stite mi što sam se usudio riskirati logičnu misao, jer
ako je vaša indispozicija bila motivom vašeg zakašnjenja
jutros u hotelu, naime vašeg demonstrativnog nedolaska,
mislim, to jest da se jutros uopće niste pojavili u hotelu,
to se vaš izostanak jutrošnji prikazuje momentano u
sasvim drugoj rasvjeti, i ja mislim, čini se po svemu,
da to nije bila sa strane profesora nikakva hipohondrija
ni nervoza, pa kad sam se već usudio primijetiti da
mnogo pušite, nisam imao pri tome nikakvih naročito
zlonamjerno sakrivenih misli,
— Što se Erdelyija tiče, Erdelyi uopće nije u dobroj
kondiciji, kao što ste mogli i sami primijetiti. On je već
od sinoć kako smo krenuli iz Beograda u povišenom
raspoloženju, što se može, uostalom, objektivirajmo se,
dragi Emerički, i razumjeti. Pa ipak se tu jutros zavitlalo
punih devet godina našeg života u jednom jedinom
tourbillonu! Ovaj naš izlet nije doduše nikakav izlet
na vulkane, to je istina, ali da smo se našli na rubu nekog
pogašenog, ako hoćete, kratera, ne bi se moglo reći da
nismo, i treba priznati da u svemu tome ima nečeg
luckastog, nema sumnje. Prema tome, sve to hipersen-
zibilizirano preuveličavanje sitnica, da li mi je doktor
zabranio pušenje ili ne, u vezi je, u prvome redu, sa
Otokarovim nervima, dakako, i s njegovim podrovanim
stanjem uopće, razumije se, a nije ni čudo, poslije svega
što smo prošli, i kada čovjek vodi brigu bilo o čemu na
ovome svijetu, vodi je prvenstveno o svojoj mnogo-
poštovanoj malenkosti, što je uostalom i sasvim pri­
rodno. Budimo ljudi, nije mačji kašalj ostati na ulici
u osamdesetoj godini, a vi dobro znate da je on pokazivao
uvijek neke filistarske sklonosti za uredan i sređen gra­
đanski život, a njegove fate morgane rasplinule su se,
zar ne? U vlaku, sinoć, mi smo razmatrajući sve ner­
vozne mogućnosti našega sastanka, a to je bilo sasvim
motivirano, sklopili neku vrstu kompromisa, kako ćemo
svoju agramersku turneju po mogućnosti odglumiti, tako
da ne bismo kasnije imali razloga da se nerviramo,
i Erdelyi se, u smislu našega sporazuma, na početku
držao relativno dobro, ali eto, kao što se kod pasjih
predstava tako često zbiva, cirkuska dresura je zatajila:
ne samo da se nismo naročito iskazali, nego smo se,
moram priznati, blamirali, a povrh svega još i pred
stranim licem, da ne kažem glupanom, kao svjedokom
onoga skandala, a ni ja nisam bila u dobroj formi,
priznajem,
— Ono strano lice ne treba da vam zadaje glavobolje!
T u sortu čovječanstva znamo napamet! Mogli ste pri­
mijetiti da je taj gospodin klasičan primjerak provin­
cijalnog snoba, zaokupljenog svojom velevažnom mi­
sijom što prati otmjene inostrance, i mislim da ne ću
promašiti kao loš prorok, da će vas oboje, na kraju
»vaše turneje«, zamoliti za autograme! Nego, molim
vas, jedno drugo objašnjenje, kad ste već spomenuli
»dresuru«, ne znam o kakvoj je to cirkuskoj »dresuri«
riječ, jer se pokazalo da se tu govorilo o vašoj poeziji
na način više »dompteurski« nego dresiran, i ta me je
lekcija, moram priznati, iznenadila u svakom pogledu,
onaj pedagoški ton, kao da je čovjeku poetika takoreći
poziv i struka! Svakako, sve je ispalo izvan okvira bilo
kakve dresure,
— »Dresura«, naša cirkuska točka da sviramo klavir
kao dresirane cirkuske pudlice, mislila sam, naime, na
konvencionalnu dresuru, kako se već ljudi pretvorljivo
vladaju u takvim prilikama, naime, kako se već njeguje
ta dresura na banketima, na sprovodima, na premijerama,
da ne treba baš uvijek izgovarati svu istinu i to po svaku
cijenu,
— Znači, treba, dakle, konvencionalno dresirano la­
gati, kao što se već laže u feljtonima?
 — Pardon, prešutjeti istinu ne znači još uvijek lagati !
Lagati znači na neki način perfidno svijesno izgovarati
i širiti flagrantne fikcije s očitom sebeljubivom namjerom,
a taj posao nije, dakako, čist ni spojiv s boljim običajima,
ali ne govoriti o nečem što je po sebi samo negativno,
prešutjeti nešto što je suvišno da se dozna, nije identično
sa laganjem, to je, mislim, jasno i oprostivo i onda kada
čovjek pišući feljtone laže, a to, što ste sasvim nein-
venciozno zapeli oko mojih feljtona, kao da smo se sinoć
rastali, ne govori baš o nekom naročitom bogatstvu
vaše fantazije, oprostite, pa ipak, Emerički, odonda je
minula gotovo čitava vječnost, i šta li se sve nije oborilo
na nas, što je u svakome slučaju bilo sudbonosnije od
mojih feljtona,
— Da, da, ali kad smo se sreli, oprostite, prvi vaš
komplimenat bio je sasvim feljtonistički, da ne kažem
»kavalerijski«, a drugi, ne manje feljtonistički, kad ste
se raspjevali o Alisinom šarmu, a na kraju ova misteriozna
feljtonistika oko vašeg morfija i digitalisa isto je tako,
recimo, literarno poigravanje tuđim nervima, da, pak
pošto sam vas jutros čekao tri puna sata kao mulac,
sada nastojite objasniti sve to hipohondrijom staroga
profesora s kime ste uglavili da se preda mnom ne će
govoriti o vašem srcu, no, dakle, dobro, pa kada ste
ipak izgubili jutros svijest i kada je dojurio liječnik da
vas vrati iz besvjestice, to vaš suprug meni nije smio
reći, jer je bilo dogovoreno da se o tome ne priča, a ne
razumijem, zašto?
— Vi znate Erdélyija, on se izgubio, izbrbljao se,
a mislila sam, zašto da vas odmah nerviram na početku,
te se nisam još ni pojavila, nisam imala zle namjere,
— A ovako me niste izenervirali, zar ne, nego vas
pitam, da li je doista istina da se kod vas u hotelu po­
javio jutros doktor i da vas je našao u nesvjestici, to me
interesira, a mislim da u tome ima i neke logike,
— Ne pretjerajmo, dragi, da, pozlilo mi je, istina je,
pozvali su doktora, ležala sam u nesvjestici, doktor je,
dakle, stigao baš nekako paralelno s vama, nekoliko
minuta kasnije, da, ponestalo mi je snage u posljednjem
momentu! Želite li baš znati, ponestalo mi je snage da
vas vidim, a to se može razumjeti da je doista tako bilo,
bože moj, ima takvih situacija kad ljudima ponestane
snage, a to bi bila nezatajena istina, i ne znam, čemu služi
ovo ispitivanje, jer vi to sve isto tako veoma dobro
znate kako stoji s tim mojim istinama, a opet, oprostite,
valjda niste toliko bezazleni te mislite da sam se pojavila
ovdje iz pukog hira? Od prvoga dana, kako smo se sreli,
nisam bila u naročito zavidnoj kondiciji! Zar me niste
našli usred čitavog jednog pljuska dijagnoza, recepata i
lijekova, klinika i sanatorija? Za one balatonske Duhove
kod Adelrshofenove bila sam se vratila iz sanatorija u
Koruškoj sa tihim temperaturama, i o tome sam vam
pričala već pri našem prvom susretu. Nikada, da, baš
nikada nisam bila zdrava u seljačkom smislu, već kako
se žene smatraju zdravima kad nemaju neprilike s mi­
grenom, jer vi znate onu moju, vama danas tako komičnu
»husarsku« historiju s mojim »gospodinom lajtnantom«,
ja sam već tada ostala pacijent, i to je moja historija,
tuberkulozna mizerija koju od smrti spasava profesor
Erdelyi, a tom smo vam samaritanskom pričom pro­
bili uši, i, prema tome, što se jutros desilo da je ponovo
došlo do jedne banalne doktorske intervencije, ne uvi­
đam da bi to na vas trebalo da djeluje tako iznenađu­
jući, kada se o tome govori takoreći godinama,
 — Da, da, razumijem, uzmimo da je vaša jutrošnja
nesvjestica doista sasvim normalna pojava, ali, ako
vam je doktor jutros zaista zabranio — i to izričito
— svako kretanje, kao što smo čuli, onda. . .
— »Onda«, onda bi trebalo da legnem u lijes i da
sklopim ruke? Zar ne mislite da je to najobičnija fraza,
o, zapravo bestidno slaboumna fraza, izvolite, smirite
se, ostanite nepokretni, a putujemo, putujemo u Ame­
riku, i to sada, u februaru, kada je ocean najhisteričniji,
a doktor nam je »zabranio svako kretanje«, pa to je samo
po sebi, oprostite, sasvim senilno, jer ako je doista tako,
onda me je trebalo ostaviti na Semmeringu da tamo u
sanatoriju ostanem tako dugo dok me ta glupa medicina
ne osposobi za kretanje, ako mi je, doista, po život
opasno — svako kretanje! »Nesvjestica u hotelu«, kao
u kakvom glupom romanu! A ima li uopće grada ili
hotela u kome me nisu vraćali iz nesvjestice? Pa i kod
vas sam se bila jedamput onesvijestila, odmah na po­
četku, kad smo ono bili dva dana proživjeli sami sam-
cati u vašem stanu kod gospođe de Szemere, kad je
stara dama otputovala preko Uskrsa sa svojom kuha­
ricom sestri u Veszprem, a vi ste isto tako bili naja­
vili da putujete kući, a niste otputovali, nego smo
produžili preko Velike Subote sve do Ponedjeljka, na
Uskrs, u stanu gospođe de Szemere, no, dakle, a ja
sam i tada bila pala u nesvjesticu s kanapea i ostala kao
mrtvo tijelo, baš kao i jutros, bili ste izgubili glavu,
htjeli ste telefonirati po doktora, i srećom da niste, jer
bilo bi došlo do skandala, razumije se, a što, slijedećeg
momenta sve je već bilo dobro, kao da se ništa nije de­
silo, i naš vikend u vašoj sobi, nadam se da niste zabo­
ravili, svršio je, citiram vaše vlastite riječi, »trijumfalno«.
Treba imati snage i plivati smiono u mračnoj vodi,
u jezivom noćnom moru gdje čovjeka hvata strava,
jer otkad lebdim u kaosu oko sebe, gotovo uvijek na
rubu gubitka svijesti, tonem usred sablasne noći, okru­
žena fantastičnim medicinskim prijetnjama kao opa­
snim ribama, koje svakoga trenutka prijete da nas
proždru, i baš tu, na prijelomu između ove naše in­
timne tmine i između »onog nečeg« što se zove horror
vacui, između jedne i druge najtajanstvenije životne
zagonetke, da se izrazim bezazleno, između smrti i
ljubavi, tu se rađaju najsretniji zanosi, i tu i tako ko­
zmički nered u nama poprima svoj najdublji ljudski
smisao,
— Od djetinjstva borila sam se s anginama i influ-
encijama, jer, čini se da mi narav već u majčinoj utrobi
nije bila naročito sklona, o, koliko li sam samo samotnih
noći probdjela sa svojim dječjim bronhitisima sve do
prvog apicitisa, koji se onda, kada sam zanijela s Tama-
rom, još za vrijeme trudnoće, bio razvio do teške upale
zglobova. Još kao djevojčica (moj Pirquet bio je pozi­
tivan), trajno sam pobolijevala, a da budem majka, ni­
sam po svemu bila rođena, pa kada se čitava moja mla­
dost pretvorila u tuberkulozno mirovanje po sanato­
rijima, pod glečerima, na snijegu i ledu, već onda, davno,
još prije vas, moje je srce bilo izvrgnuto raznim ozlje­
dama, a naročito pak onom, što se zove glupo, ali se
tako zove — kronično reumatično stanje, tako da moje
srce kuca, ako baš želite da znate, od početka, godinama,
dakle već dugo, veoma dugo, pod najvećim, maksi­
malno zamislivim opterećenjem. To bi, dakle, bila
glupa, nazovimo je tako, medicinska formula o »mak­
simalnom opterećenju« moga srca, a što se pak »izvan-
medicinskog, nereumatičnog opterećenja« tiče, ono će
po svoj prilici biti uvjetovano mojom mizerabilnom
kliničkom slikom s jedne strane, a s druge opet, vidite,
razmišljajući o tim zagonetnim stvarima godinama, a
imala sam za to mnogo prilike, stekla sam nepoko­
lebljivo uvjerenje da čovjek ne postoji od medicinskih
dijagnoza, nego od svog unutrašnjeg zanosa, od čud­
nog, zapravo nepojmljivo dubokog elana našeg vla­
stitog srca, a ta sakrivena magnetska snaga našega
srca, to je ona tajna koja nas nadahnjuje najvećim ilu­
zijama, pa ako nas je ponesla, krećemo se svima za­
konima gravitacije uprkos smiono, kao gonfalonijeri,
s uzvijorenim barjakom, i to često baš u momentu, kad
smo se trgli iz groba, u posljednjem trenutku. Oko
našeg susreta kod Adelshofenove bila sam već sagnjila
potpuno, i u sanatoriju doktora Lechnera nisu za moju
sušičavu bijedu davali više ni pet filira, pa eto, ipak,
vidite, baš u jednom takvom lazaronskom momentu
kad mi je medicina već potpisala i zapečatila smrtnu
osudu, u zanosu, jedna takva iluzija, jedan san, jedan
izlet, jedna duhovska noć mogla je da postigne me­
dicinski nerazmjerno više nego sve injekcije zlata i
kalcija i tuberkulina zajedno, više nego sve ono uzdi­
sanje oko sanatorijskih nosiljaka, kad pokraj nas sva­
koga dana iznose po neko mrtvo tijelo, a to čine zaista
sasvim priglupo, kao tobože da mi ostali abonenti na
smrt ne primijetimo kako su odnijeli jedno truplo,
prekriveno bijelom ponjavom, kao seljakinje kad nose
u korpi pečenu gusku, prekrivenu čistim ispeglanim
ubrusom. Pričam vam to da bih vam objasnila do kog
stupnja je moje srce maksimalno opterećeno već go­
dinama, tako da moja jutrošnja nesvjestica u hotelu
spada zaista u spomena jedva dostojne epizode, jer
moje srce, osim svih ovih vrsta medicinskih »optere­
ćenja«, samo je po sebi već opterećeno prokletstvom
vlastite sudbine ili, ako hoćete, karaktera, a ovo moje
srce, to nikada nisam tajila, priznajem, i pozivam vas
za svjedoka, jeste neukrotivo, divlje, tuberkuloznočulno,
pogano srce, da se izrazim medicinski, ako vam je stalo
do dijagnoze. To je, kažu, sasvim jasno, jer, kažu, da
je prava, autentična tuberkulozna senzualnost tako­
reći neka vrsta one potresne ljubavi koja se kao jedina
prava ljubav javlja na odlasku s ovoga svijeta, i svaki
tuberkulotik je pomalo Chopin, a to je kod nas ne­
razmjerno intenzivnije nego kod vas zdravih medicin­
skih egzemplara, koji u tom pogledu niste »maksimalno
opterećeni«, jer se ne smatrate, naivno, dakako, ugro­
ženima kao mi ostali medicinski osuđenici koji smo se
sa svojom sudbinom pomirili senzualno. Postoje, me­
đutim, duboke, elementarne, katastrofalne pobune srca,
i, uopće, ako u životu čovjeka doista nešto vrijedi,
to vrijedi samo ljubav bolesnog srca, a bolovati tako
godinama, izgarajući u groznicama, maštati o ljubavi
i o smrti, pisati stihove kako je neizrecivo turobno da
se poezija danas otuđila od ljudskog srca, kako je to
beznadno da je poezija danas otputovala u predjele
muzikalno apstraktnih virtuoznih partitura, kako se sve
više gasi kantilena prave, čiste tjelesne ljubavi, kako
nema više nikoga tko bi imao smionosti da prizna u
svojoj poeziji da je zemlja, da je od zemlje sazdan i
da je samo to, kako se ljudi danas sve više stide ispo­
vijedati da, otkad ima ljudske umjetnosti i poezije,
za nadahnuće nije bilo izvora poetski bogatijeg od
ljudskog tijela, to po vama znači gubiti vrijeme na
pisanje feljtona, a vidite, priznajem, svim vašim felj­
tonističkim idiosinkrazijama uprkos, jedno muško tijelo
objavilo se meni jedne noći sasvim egzorcistički, jedno
muško tijelo oslobodilo me čitavog krda mojih vla­
stitih nečistih duhova, čudesnim objavljenjem svoje
pojave kao antičko božanstvo kada se javljalo ženama,
a to se priviđenje jednoga dana rasplinulo i sve su se
moje tjelesne neprilike perverzno svele na ispraznu
medicinsku formulu, koju su svrstali, pod medicinskom
etiketom »srčana greška«, u najbanalnije anomalije. »Sr­
čana greška«, da, ova moja vlastita »srčana greška«
bila je i ostala glavnim motivom mog života, jer, čini
se još od djetinjstva, mome je srcu bilo suđeno da gri­
ješi i da griješeći prkosi svima principima medicine
i zdravog razuma, a želite li baš da izgovorim surovu
riječ, i — morala, jer moje srce od prvoga dana, kako
sam nastala, nije bilo nikakav medicinski mišićavi splet
ni banalna mesnata kesica, nego inteligentno živo biće
koje godinama kuca svijesno da svakog trena može
prestati da kuca od panike da će izgubiti svoju vla­
stitu melodiju, da će zanijemjeti od melankolije, da, da,
to moje srce, ono je zaista moje, i ja ga se ne stidim, i
to priznajem. . .
— Da, ovo vaše srce je vaše, ali u feljtonima, na
sceni, nad odrom jedne Ijubavi, takvo papirnato srce,
kao što su već srca nadarenih poetesa, to vaše srce bilo
je tako ljubazno da ukrade moju mladost, prekinuo je
Kamilo Anu, svladavajući se od prve riječi da joj ne
upadne u riječ, enerviran njenom lirskom retorikom
od koje se već davno bio odvikao.
Ana pogledala je svog davnog kavalira sa snebiva­
njem, osjetivši odjednom da ovaj čovjek, izubijan te-

T/~ K rleža: Zastave IV Ta f

škim godinama, nije više dobar medij za njenu poetsku
kantilenu, i tako se odjednom snuždila, spustivši se
sa visine svojih slika do melankolične spoznaje kako je
teško prikazati se bližnjima u iskrenoj ljudskoj golo­
tinji, i tako je reagirala gorko, sarkastično:
— Excusez, je me suis montrée devant vous cul nu
et vous me ridiculisez, mon cher, ali, oprostite mi,
ovaj put ne ću popustiti, i ja vama, s dozvolom, pardon,
ne govorim sada ni o kakvoj literaturi ni o feljtonima,
nego o anamnezi svoje jutrošnje nesvjestice, a to ste
me bili i zapitali, ne varam li se, a, osim toga, ja doista
bolujem, i moje srce, oprostite mi, nije palo u ovaj vaš
grad s neba, nego je doputovalo, ne varam li se, po
nečijem određenom planu, a da li je to biio planirano
»literarno« ili »feljtonistički«, po zakonu bolesnoga srca
ili sa »maksimalnim opterećenjem« feljtonističkih tri­
kova, to puštam po strani, jer u ovome momentu to
i nije baš tako, čini se, vama važno, ali, opet, nije ni tako
nevažno te ne bi trebalo da se o tome ne govori,
— Oprostite, pokajao se tiho i, dodirnuvši usnom
Aninu ruku, osjetio je kako pod tom pergamenom nema
ni jedne kapi krvi, voštana, tanka, namirisana ruka,
priznajem, bio sam grub,
— O, molim, nije prvi put, a, osim toga, izvolite
procijeniti sami, doputovala sam da vas vidim, te ne
bi, mislim, imalo baš nikakva smisla da se rastanemo
bez riječi, ustegnuvši rezervirano svoju ruku zapalila
je cigaretu, a zatim se trgla nervoznom kretnjom od
stola. Prošetavši se do dekorativnog, zlatnouokvi-
renog baroknog ogledala, bacila je površan pogled na
svoju konturu sa cigaretom u ustima i objema rukama
popravila svoju poremećenu frizuru, a potom se vratila
tik do Kamilove stolice i ostala tu stojeći iza naslonjača,
sagnuvši se nad njegovu glavu cijela, kao da mu in­
timno šapće, da njen glas ne bi dopro do kelnera koji
diskretno na dnu dvorane zvekeće srebrom, smetajući
svojom diskrecijom ipak ovom, po svemu dramatskom
sastanku.
— Budimo logični, digli ste uzbunu zbog moje ju­
trošnje nesvjestice, pa kada je već riječ o mome srcu,
ono, zaista, nije zdravo, to je istina, ali ono je ipak,
premda bolesno i umorno, sa mnom doputovalo k vama,
u ovaj vaš jezivi, strašni, kriminalni hotel, i ono je tu
i zatajilo, a to nije nikakva »literatura«, a najmanje takva
te bi zaslužila da bude ironizirana. A što se tiče lite­
rature uopće, bez obzira na to što vi o njoj mislite
negativno, dragi moj, kamo sreće da ste se posvetili
toj literaturi, nego da gubite svoju mladost u ovom
vašem provincijalnom antipatičnom i prljavom gni­
jezdu i u ovom vašem, treba da vam se kaže, oprostite,
veoma dubioznom braku, a naročito pak u vašoj politici,
kao što sam čula, isto tako sasvim djetinjasto naivnoj
i besperspektivnoj. Oh, ova »vaša politika«, međutim,
vi znate, to je naša stara tema, i, razmišljajući o njoj
godinama, ja se momentano sustežem da o njoj go­
vorim, ali što se moga srca tiče, ono putuje već dugo,
dugo, lakoumno i pustolovno, a čini se da nije daleko
od konca svoga lutanja, koje je bilo, htjeli vi to ili ne,
lirsko, da, i feljtonističko, i ja poslije svega nemam
nikakva razloga, ponavljam, čujete li me, gospodine,
da se toga stidim, jer svoje najbolje feljtone napisala
sam u vezi s vama, i zato sam i stigla da vam se zahvalim,
koliko god to vama izgleda feljtonistički lažno! Nisam
vas zaboravila, Emerički! Odbolovala sam godine, go­
dinama su me oblijetale egipatski zagonetne dijagnoze,
kao otrovni tropski insekti, tako opasne, godinama živ­
jela sam u nepomičnoj horizontali, okružena garniturama
antipatične gospode u bijelim bumusima, koja nose svoje
platnene dresove pribodene iglama kao kuharice, i ta
gospoda vrači zbunila su me svojom znanošću, bila sam
predmet u njihovim rukama, a godinama sam sanjarila,
budemo li se jednoga dana sastali, kako ću vam pričati
da sam trajno slutila da vas jednoga dana moram još
jedamput sresti kako bih vam sve to ispričala, i ta mi
je pomisao bila jedini kompas, jedina iluzija, a sada,
kada ste konačno tu, kada se vladate grubo kao gimna­
zijalac, moram da vam kažem, oprostite, vladate se
doista neinteligentno, prosto neshvatljivo, tako da se
od tog vašeg ponašanja, oprostite mi, ne snalazim,
a sada mi dopustite da popijem još jedan konjak, pre­
kinula se i iskapivši čašu Armagnaca ugasila je svoju
cigaretu da bi istoga trenutka zapalila drugu, spustivši
se na stolicu i tako, podlakćena o stol a s glavom u dla­
novima, zagledala se u daljinu bez riječi i to je potrajalo
dugo.
„Opila se", pomislio je Kamilo, i pogledavši je sa­
milosno, da se nekako solidarizira s njom, i sam je
natočio čašu Armagnaca iskapivši je na dušak, a odmah
zatim natočio još jednu i ispio, jednu za drugom, nervo­
zno, promatrajući Anu kao da je otputovala u nedohvat-
ne prostore, „opila se", odjekivalo je u njemu i nikakva
druga misao nije mu pala na pamet nego da se ta žena
pred njim »opila«, i da se tako »opija« već godinama,
,,a sve je od prvoga dana bilo zapravo pijano".
— Vi me promatrate kao da ću se opiti, Emerički,
vratila se Ana iz svog snatrenja nasmiješivši se pomalo
ironično, ah, ne, ne, ne bojte se, u tom pogledu ja
sam trenirana, cigarete i konjak, konjak i cigarete,
gospoda kardiolozi deklamiraju da to u ovakvom kli­
ničkom slučaju, kao što je moj, ne korespondira nikako.
»Arterije hrane srce«, to je mudra teza gospode speci­
jalista, da »srce hrane arterije«, dakako, arterije nam,
naime, srce naše naplavljuju krvlju »kao arterije«, a
čine to po sebi same, sasvim autonomno, arterijski
normalno ili arteriosklerotično, već kako se to arteri­
jama sviđa i prohtije, i to je gospodi suviše jasno ili
premalo jasno, već prema tome kako im je jasno, kao
što je i nama laicima »jasno«, da voda iz hidranta na­
plavljuje vodovodne cijevi, što je, doista, sasvim »jasno«,
ali da naša srca nisu hidranti ni hidrauličke sprave, da
naša srca ne spadaju u mehaniku, to je već manje »jasno«,
a upravo to gospoda puštaju iz vida. Naša srca trče
kao sunce što trči, a ono trči brzo između Sudana i
peštanske Lipine ulice, gdje sam kao djevojčica doži­
vjela svoj roman sa gospodinom Cezarom, oprostite,
»husarskim lajtnantom«, kao što vam je poznato, i što je
sve bilo neobično »jasno«, a, vidite, to vam nisam priznala,
moj husarski lajtnant jeste rođeni kuzen stare gospođe
Šimanjske, kod koje ste se vi uvijek tako dobro osjećali,
u njenoj kući u Tihanju, i preko Šimanjskih ja sam ga
punu godinu dana stipendirala poslije njegovog poslje­
dnjeg puštanja iz vackog zatvora, gdje je kao varalica na
kartama odležao tri godine, da, ali naše srce, kada je već
o srcu riječ, nije, dakle, vodovodna cijev ni rezervoar, dok
gospoda ordinarijusi i primarijusi, pušeći cigarete i pijući
konjak, to ne razumiju, jer ta gospoda učenjaci u životu
nisu pročitala ni jednog jedinog feljtona, ni stiha, ti mu­
draci pojma uopće nemaju da je poezija nerazmjerno va­
žnija od njihove arteriosklerozne hidrauličke mudrosti,
oni puše i piju, a nama brane cigarete i alkohol, dakako,
napajajući nas mlijekom od tuberkuloznih krava da bi
nas, s jedne strane, imunizirali, a, s druge, zarazili
tuberkulozom. Gospoda pojma nemaju da je ljudsko
srce svileni barjak, i da ono osjeća svaki i najneviniji
dašak zefira, pa i telefonske žice pjevaju na vjetru kao
harfe, a ljudsko srce nije samo telefonska žica, ono je
čitav orkestar od harfa i cimbala, od violina i truba, naše
srce pjeva trijumfalno i raste ritmom simfonične poeme,
a nije hidrant, kao što misle ovi vodovodni majstori,
nego — suluda oluja od tisuća i tisuća instrumenata,
a za ustalasano more ovog našeg sudbonosnog koncerta
uho mnogopoštovane gospođe medicine je gluho. Vi
znate moj stari hobby, medicinska historija! A šta sam
drugo radila godinama? Prelistavajući historiju medicine,
fantazirala sam o ljudskoj gluposti i o ljudskoj pameti
kako se čudestveno isprepleću kao otrovne zmije i tako,
čitajući bez reda, naučila sam kako medicina o ljudskom
srcu pojma, zapravo, nema, jer srca nije bilo u medicini
takoreći sve do jučer, nema ni trista godina kako su ga
ljudi tek otkrili da postoji i da kao srce vlada ne samo
našim tijelom nego čitavom ljudskom historijom, a što
su stvorili od tog ljudskog srca? Hidrauličke cijevi!
Kad bi ljudsko srce bilo jednostavno kao vodovodna
cijev, mogao bi ga popraviti svaki limar, a ovi ga glupani
liječe bezazleno kao da je doista primitivna vodovodna
cijev i ništa više i samo to, zaboravljajući kako u dramat­
skoj smrti jedne muhe u kasnoj jeseni ima upravo toliko
tragične tajne kao u čitavoj historiji čovječanstva. Na­
ravna stvar, jasno, kada gumeni šmrkovi od naših žila
pumpaju isto tako ustrajno i isto tako dugo kao što traje
život čovjeka, onda se i srčane cijevi kvare, sasvim
logično, suzu ju se pod udarom krvi, a to je mehanički
jasno, treba ih raširiti — konjakom, i tako vas molim
još jednu čašu, ne, ne, ne bojte se, to je poznato svakom
medicinskom diletantu da je tako, i eto, vidite, ovo je
moja tridesetitreća cigareta, šezdesetišesta možda, a
upravo od ove šezdesetišeste kida se tkivo nabreklih
srčanih stijenki i žila, i onda nas čestiti mudraci uče
da »žile pucaju«, pa neka već jedamput puknu, ništa
se drugo i ne očekuje od tih prokletih žila, a u tome i
jeste stvar što oko nas, osim hidromehanike i zaista
sasvim neukih zakona o pumpama i o fontanama, po­
stoje i mnoge druge kardiogramatike i kardiosintakse
i kardioinstrumentacije, samo treba imati uho za ovu
muziku srca, jer ljudsko srce skakuće kao gazela, ono
pjeva kao ptica, a to ljudsko srce vrebaju grabi lice sa
sviju strana, a i kardiomehanika nam prijeti svojim za­
konima, a osim toga okruženi smo kao u Ezopovoj
basni čitavom glasnom menažerijom lisica i hijena i
majmuna i papiga, a i to je enervantno po integritet
našeg srca i naše pameti, da kunjamo po kavezima kao
dresirane zvjerke. O, bože, kad bi se sva ta iznenađenja
oko onog tajanstvenog nečeg što gospoda doktori zovu
»Herzklappenfehler« mogla svesti na njihove bijedne
medicinske formule i kad bi se stijenke našeg srca ki­
dale isključivo samo od cigareta i konjaka! »Zatajilo
joj je srce«, kaže se, i šta je uradila, »umrla je«! A koliko
li je puta meni već zatajilo srce, pa ipak, eto, vidite,
još nisam umrla. Ni jutros, u hotelu, kad mi je srce
zaista sasvim dramatski zatajilo, nisam umrla, nego
sam se pojavila na vašem objedu, ovdje, a zacijelo da
mi srce jutros nije zatajilo samo zbog neke banalne
sangvinomehanike nego od osjećaja praznine, a to je
sasvim drugo pitanje, taj moj jutrošnji osjećaj vakuuma,
a to vam ne pričam kao feljton, premda moram priznati
da sumnjam temeljito da ste imali prilike sresti jednu
nadareniju feljtonistkinju u svome životu. Dolaze gospoda
auguri, jedan za drugim, kao kaluđeri nad truplom,
i krasnoslove kao da čitaju molitve, kako mi je uslijed
trajno povišene temperature (a otkad se znam, mjerim
temperaturu na trideset sedam i tri) nabreklo srce,
izbočilo se, nabubrilo kao krompir, i tako mi je jedan
od ove gospode u Baselu, još prije dvadeset godina,
otkrio sudbonosnu tajnu: »Ihr Herzbuckel ist so angesch-
wollen, dass ich ihn mit meinem Finger feststellen kann«,
a gdje ste onda bili vi, dragi moj, ni do vašeg Hungari-
cuma niste još tada bili stigli, kad sam, eto, bila već
proglašena sasvim solidnim kandidatom smrti, pa kad
se sjetim koliko li je tih dlakavih majmuna prisluškivalo
onom nečem, duboko sakrivenom u meni, što se zove
moje srce, a što ispod lijeve dojke u uhu ove gospode
»šumi« kao noćna rijeka u tmini, a ovaj Ganges u nama
buči i teče i galami otkad smo provirili iz majčine utrobe,
te nema bolesnog djeteta koje nije u noćnoj stravi pri­
sluškivalo huku jezive ove ponornice u sebi, pa otkad
su gospoda medicinari danas, u stilu vremena, postali
još i fotografi, sjetivši se da fotografiraju naše krvave
rijeke (jer ne umiju drugo nego da fotografiraju), oni
fotografiraju tako naše srčane uzbune i nemire kao promet
na ulicama, i ja imam čitavu panoramu fotografija
svoga grešnog srca sa flagrantnim dokazom kako kuca
očito protupravilno i kako je abnormalno, u svakom
pogledu divlje i nedisciplinirano: golema avetna sjenka
sablasno razastrte sivocrne lepeze, u melasi rebara i
neprozirne utrobe, a onaj srednji luk nečega, što je crno
kolorirano kao tušem od katrana, zaista je tako opasno
napet te svaki glupan mora da uvidi kako bi ta tajanstvena
arterija mogla da prepukne svake sekunde, a ja se pitam
kao laik, pa zar je to jedina smrtna opasnost koja nam
prijeti da se jedna žila prodre kao kakva baraža pla­
ninskog jezera? Pa zar sve ovo u čemu smo se našli
nije igra slijepog slučaja i, na kraju, idiotske smrti?
Jeste, tako je, ali nama dociraju godinama da se može
desiti svakog trenutka da nam se krv razlije preko ko­
rita i da prodre brane, ali i ne mora, dakako, može i
dalje da teče, dosadno, flegmatično, kao mirna rijeka,
no za to postoje strogi propisi, ne smije se pušiti i mora
se piti konjak, i, obratno, ne smije se piti konjak a mora
se pušiti, jer je sve to opet, dakako, individualna pojava
»nervnovegetativne naravi«, kako već netko podnosi ko­
njak ili cigarete, a ja u životu, za posljednjih ovih go­
dina otkad lutam svijetom, nisam zapravo pronašla ni­
kakve druge mudrije utjehe. Mi smo, naime, to »nešto
nervnovegetativno« — što se tiče sklonosti za razne
narkoze — usisali s majčinim mlijekom, i, prema tome,
ne moramo se bojati da smo osuđeni na smrt, jer moje
srce zatajilo je uslijed reumatične upale, a ona je nastala
opet od sanatorijskog izležavanja u Švicarskoj, u Alpama,
u Tatrama, a to je trajalo godinama, i, prema tome
— »bilo je opasno« i »nije bilo opasno« pušiti, piti i bludno
griješiti, dakako, no, dakle, uzmimo da je ova dijagnoza
doista stvarna, došlo je, jednoga dana je došlo, jer je
do toga sasvim normalno doći moralo (pošto se mnogo
pušilo i pilo i bludno griješilo), došlo je, dakle, da se
izrazim stručno, najprije do onog nečeg što su gospoda
banalno prozvala »upalom zalistaka«. Voda koja teče
kroz nas, kažu da se zove krv, svakako, ta naša voda
je krvava, nema sumnje, pokvario se, dakle, taj krvavi
vodovod, sasvim prirodno, a za sve gospoda imaju svoje
»sistematsko« objašnjenje: ne može mlaz krvi prodrijeti
kroz napete žilice, sićušne i jadne, dakako, pa nije ni
čudo, nabrekli hilusi, prorešetana gnjila pluća, jedna
nesretna ljubav, druga nesretna ljubav, uopće mnogo
nesretnih Ijubavi (kao što biste vi primijetili, »ljubavi
od papira«, »literarnih«, »feljtonističkih« ljubavi), mnogo
konjaka, vvhiskvja, uopće alkohola, trajna uzbuđenja,
dakako umjetnička, loše kritike u štampi, jedno ili
drugo, i slabe i dobre, kaže gospodin ordinarijus, koji
nikako ne može pojmiti da se uzrujavamo zbog loših
kritika, jer, filistar kakav jeste, nikada još nije bio pred­
metom javne kritike u štampi, jer njegov diletantizam
priznat je kao privilegij nepogrešivog bića, i tako de­
klamira kao tele, da bi nam objasnio, kako krv u našim
žilama teče po »zakonu krvi«, »ali, molim vas, draga
gospođo, vaše su klijetke opterećene abnormalnim uda­
rima krvi« (a doista je tako, bije mi krv u žilama kao
noćno zvono na uzbunu), »i, prema tome, sasvim je
logično da vam je miokard morao alterirati, jer je kod
vas koronarna insuficijencija izvan svake sumnje očita,
i tako se funkcionalno javljaju stereotipni klinički simp­
tomi (iz medicinske perspektive sasvim banalni), udarni
opseg vašeg krvnog mlaza raste, ne znam, oprostite,
da li dovoljno pomno pratite moju misao, »pita me ovaj
napuhnuti pneumotoraktičar, a ja pratim njegovu misao,
dakako, neobično sabrano, njegovu banalnu kliničku
misao ja pratim laički, osjećajući kako udarni opseg
mog ukletog krvnog mlaza raste sve moćnije, kako
buja sve surovije, sve opasnije, a to je, dakako, zavisno
i od mog temperamenta (a moj temperamenat je abnor­
malno uznemiren, od početka, kako sam se našla pod
zvijezdama, a to je, mislim, i vama poznato), i tako se
moje vegetiranje odvijalo po naučnoj logici same stvari,
da smo se pritajili kao miševi u medicinskoj mišolovci i
samo čekamo da nas izvuku u svoje laboratorije i tamo
otruju u naučne svrhe. Ima tipova koji reagiraju na
pojedine emotivne senzacije uzbudljivije nego drugi,
a moj se ordinarijus trajno čudio mojoj luckastoj hi-
persenzibiliziranoj mašti, »pa jeste, draga gospođo, vi
kada čujete kako otkucava ponoćna ura na tornju, vama
od straha i pomisli na posljednje stvari nabreknu sve
žile, i tako su vam vene trajno izvrgnute teškim in­
zultima, draga moja gospođo, sve to može tako dugo
još da traje, ali i ne mora, i vi ćete jednoga dana ipak
pođlegnuti svojoj fantaziji, jer to su, nažalost, kod vas
tromboenđokarditni simptomi, to kod vas nije neka
jeftina ,Knopflochstenosec, kao što su vam bili postavili
dijagnozu vaši peštanski majstori, a Peštanci su, poznata
je stvar, varalice i mistifikatori, jer vaše perforacije
i vaše rupture ne dolaze ni od čega drugog nego od
aneurizama vaših zalistaka. Vaše globozno polipozne trom-
botične nabrekline lijepo govore o tome kako vam gra-
nulozno tkivo, vidite, sasvim luckasto buja, i to nisu
nikakve moje isprazne hipoteze, nego klinički nalaz“,
tako su me godinama ljubazno tješili moji vrači pogađači,
jer o tome oni imaju pouzdana svoja histološka svjedo­
čanstva, i tako su mi gospođa autoritativno dokazivala
kako su sve moje venozne kaskade i svi moji dramatski
katarakti i oluje bolesnoga srca — klinički — zapravo
sasvim nezanimljiv slučaj, spomena jedva vrijedna ma­
lenkost spram one druge, mnogo opasnije, mnogo
kobnije i mnogo tajanstvenije srčane problematike koja
nažalost nije ni fiziološke ni histološke prirode, jer
spada u kategoriju moralnih ozljeda, a o kojoj gospoda
ordinarijusi nemaju ni najnevinijeg pojma.

Kao što upada ždrebad, podmećući jedno drugome

noge i obarajući se sa kikotom, uz grmljavinu povaljanih
stolica, uz glasnu dreku i zvižduke, banula je u dvoranu
luckasta družba veselih dječaka i zatrčala se, s urne­
besom razularenog čopora, spram garderobe, pa kad
je na njih dreknuo stari kelner neka paze, da ovdje ima
još gostiju, izgubili su se dječaci u pokrajnom koridoru,
pritajivši se kao mladi psi tako da je opet nastala tišina.
— Imamo ovdje večeras jedan svadbeni banket za
trideset i šest osoba, objasnio je stari kelner gostima,
došla je grupa pikola da prirede stolove.
— Treba da krenemo, ne možemo ovdje više ostati,
krajnje je vrijeme da krenemo, prekinula se gospođa
Ana usred rečenice i ustala energično, zamolivši kono­
bara da donese garderobu.
— Eto, tjeraju nas, a već je i vrijeme, o, ne, ne, ne
bojte se, ne mislim dezertirati, suviše sam skupo platila
svaku sekundu ovoga objeda i hoću da vam priznam,
unatoč svemu, drago mi je da sam riskirala ovaj naš
randevu, samo ipak, moram barem na jednu sekundu
u hotel, da, da, nije ništa, sve je u redu, ne bojte se,
bila sam nesmotrena, treba da izmijenim svoj trench-
coat, s ovom vašom negostoljubivom balkanskom kli­
mom nisam se sasvim pomirila ni snašla, u Beogradu
je peklo božje tropsko sunce, pravo pravcato proljeće,
primijetila sam čak i jednu pčelu, a ovdje, eto, iznenada,
Sibirija, i tako je bolje da se zaogmem nekim krznom,
s ovim svojim spužvastim plućima trajno brinem brigu,
vi ste ih bili prozvali ementalskim sirom punim rupa
i kaverna, ako se sjećate, žao mi je, ali moram voditi
ipak o tome računa, čitala sam (onaj moj medicinsko-
historijslci hobby), kako je Hipokrat, pozvan na savje­
tovanje kod nekog makedonskog ili tračkog vladara,
dao prije svega ispitati kakvi vjetrovi vladaju u toj zemlji,
jer on se neizrecivo bojao bure, a taj vaš vjetar, to je,
ne varam li se, njegov Boreas, sin Astreja i Aurore,
koji će oteti Orejtiju, Erehtejevu kćerku, no, dakle,
a ova moja sirasta pluća reagiraju na vaš jezivi ilirski
vjetar i dopustit ćete da se povučem na sekundu, a
nadam se da ćete u međuvremenu smisliti neki program,
jer mi se ne rastajemo, zar ne, to je uglavljeno, pa moram
i Erdelyiju ostaviti neku vijest, da ne ostane u neizvje­
snosti, vratit će se iz svog arhiva i ne će znati gdje sam
se izgubila, za svaki slučaj, dakle, da se ne bi nervirao,
jer vi znate, točnost nije bila nikada moja naročito velika
.krepost, ali me je oduvijek nerviralo da me netko
čeka, dakle, molim vas, za jednu ili dvije sekunde,
vi ćete se iznenaditi kako ću biti brza.

Naručili su preko hotelske porte fijaker, i taj je,

začudo, stigao gotovo istoga trena, tako da su se našli
pod starim kožnatim krovom otvorenog landauera, jedno
uz drugo, na veoma uskoj klupi, te se Ana intimno pri­
ljubila uz svoga pratioca, ušuljavši se takoreći pod njegov
desni rukav, i tako su kao prijateljski par produžili
da se tandrkaju bezbojnom, sivom, dosadnom i blat­
nom ulicom do hotela.
 — Pa to je doista ona slavna blatna pijana ulica,
raspričala se gospođa Ana o Ilici, u kojoj nikada u
životu nije bila, a o kojoj joj je veoma duhovito pričao
jedan slavni bečki arhitekt, koga su zagrebački urbanisti
pozvali da provede regulaciju ove glavne ulice zagre­
bačkoga Cityja, a on se tome usprotivio svojom prome­
morijom Gradskom Magistratu, da je ova nesretna blatna
ulica glavnoga grada jedne slavne zemlje i jednog slav­
nog naroda uzvijugana kao da se klati pijana s lijeva
na desno, pa onda opet, odmah, istoga trenutka, obratno,
s desna na lijevo, mjesto da ide ravno, u jednome smjeru,
kao sve pristojne ulice po pristojnom, civiliziranom svi­
jetu, ali da je baš ova zmijuljasto-serpentinasta, pijana
ulica curiosum mundi i da je kao takvu treba sačuvati
kakva jeste, ovalnu, pijanu i uzvijuganu, i da bi svaki
arhitekt grdno pogriješio kao urbanist koji bi tu blatnu
ulicu izravnao, jer se ove i slične regulacione tendencije,
nažalost, danas ponovo javljaju kao urbanistički princip,
premda su stari, medijevalni relikti urbanistički ne­
razmjerno vredniji, a, osim toga, izravnati ovu ulicu,
značilo bi banalizirati je i na taj način lišiti grad jedine
njegove, takoreći, individualne crte, koja tako dobro
pristaje čitavom seljačkom ambijentu ove zemlje, s nje­
nom rustikalnom tradicijom.

U očekivanju da se gospođa Borongay spusti iz svog

apartmana, Kamilo se ponovo našao u hotelskom sa­
lonu, ispod čađavih amoreta, razmišljajući o čudnoj
ovoj ženi, čijem je šarmu podlegao kao dječak prije
mnogo godina, no bez obzira na ove duge prazne go­
dine, on se ni u ovome momentu nije mogao oteti inten­
zivnom dojmu, da je ova žena uprkos svemu ipak bujna,
razbarušena i nesumnjivo nadarena pojava, kojoj bi teško
bilo odreći neka fantastična, nesvakodnevna svojstva.
„Njen narativni talenat, na primjer, kada je,
kao rođena glumica velikoga stila, umjela da održi
nervoznu liniju svojih misli na visini poetskog uspona,
djelujući i smionošću fantazije i ljepotom fraze i šar­
mantnom sugestivnošću neposredne iskrenosti. Pojava
bogata, u svakom pogledu čuđenja dostojna, dakako,
a ipak, paralelno s time, sve je kod ove gospođe još
uvijek uznemireno i zbrkano talasanje raznih plitkih
prividnosti, koje je on u svoje vrijeme temperamentno
poricao pod skupnim pojmom »feljtonistike«, što je
veoma često bilo pristrano negativno i hirovito pot-
cjenjivanje njenog talenta, a danas je njegovo anti-
feljtonističko zanovijetanje doista potpuno suvišno. Treba
priznati, to što se ova, po njemu toliko puta pod navod­
nicima apostrofirana feljtonistkinja raspričala o Hipokra-
tovim vjetrovima, to je s jedne strane lišeno svakoga
stvarnog motiva, i sve ono o balkanskoj klimi bilo je
potpuno zbrkano, jer, baš obratno, Beograd, grad po­
gane košave, iz njene perspektive, grad je proljeća, a
ovaj naš gnjili grad, koji pati trajno od mediteranske
fjake, to je gospođi poetesi Sibirija, no ipak, uprkos
tome, ona je zaista čitala Hipokrata na svoj nesumnjivo
pjesnički način, njen hobby je medicinska historija, a
ta lektira postala joj je nesumnjivom inspiracijom za
čitave krugove poetskih ideja, i ta žena, ne treba uzmicati
pred snagom argumenata logike, ta žena nije samo auto­
rica feljtona u bečkoj i peštanskoj štampi, nego autor
Elegija i Medeje, a te dvije knjige pjesama spomenik
su svakako trajniji od svega što je on izzanovijetao
oko tih stihova kao jalovo gunđalo u ono vrijeme, kada
napravo pojma imao nije što je poezija i što bi pjesnička
riječ, po svom dubljem značenju, trebala da bude.
Recital u »Grandu« bio je nesumnjivo montiran za veliku
scenu: ona je svoju primadonsku ariju o bolesnome
srcu otpjevala patetično, kao solistkinj'a na rampi, ali je
tu svoju solo-partiju otpjevala bravurozno, dostojno pri­
znanja, a sve, što je govorila o Jjubavi i o medicini, bio je to
pomalo već uvod u moralističku lekciju koju očito namje­
rava da mu očita. Bila je to virtuozna arija velike pje­
vačice kojoj se glas gasi, ali koja još uvijek raspolaže
bogatim rasponom svog repertoara, i za koju se ne bi
moglo apodiktički reći da ne briljira, jer ona to virtu­
ozno još uvijek umije. Htjela se svakako prikazati
svome maturantu u bogatoj rasvjeti uvijek još sugestivnog
dara, pa iako je pomalo glumila, nije glumila loše.
Da bi oživjela iluzije o vlastitim pjesničkim tajnama,
da bi se prikazala kao tragična pojava koja je umirući
svijesna da joj nije ravna, po svoj prilici, ni jedna žena
s kojom se on mogao sresti u međuvremenu, Ana je
uznastojala da se prikaže u uzvišenosti talenta i forme
na temelju beogradskog iskustva, jer je tamo nekoliko
dana provela u društvu jurjaveških dama, a to joj je
ulilo dovoljno smionosti te se usudila da o njegovom
braku s Alisom progovori kao o dubioznoj pojavi."
„Istina je, počela je zbunjeno, ispod svog vlastitog
nivoa, s onim prokletim husarskim lajtnantom doista
slaboumno, a već je i stigla pomalo razdražena, samo se
to nije moglo u prvome momentu primijetiti, a stari
bio je isto tako razigran te nikako, već od prve riječi
.kako su stigli u »Grand«, bračni par nije umio da vlada
svojim nervima: sve je počelo sablasno kao rezanje
starih histeričnih mačaka, a onaj jadnik sa svojim sag-
njilim facijalisom pojavio se kao grobar u grandguig-
nolskoj komediji.“
„Uznemirio se stari od prve Anine pozdravne riječi,
kad je spontano uskliknula da joj Kamilova pojava
dočarava sliku elegantnog kavalerijskog lajtnanta, a sam
fakat što je njena prva riječ baš morala izazvati sjenku
onog, u njenoj mladosti tako fatalnog husarskog lajt­
nanta, to je staroga izbacilo iz dostojanstvene forme;
nitko od živih supružnika nije natčovjek te bi baš svagda
i postojano umio vladati svojim nervima i u takvoj
prilici kada, stjecajem bizarnih okolnosti, treba da
prisustvuje rastanku svoje supruge s njenim posljed­
njim husarskim lajtnantom. Kada se tu, u ovoj lju­
bavnoj kavalerijskoj igri, pojavila povrh svega još sjenka
gospodina Cezara Šimanjskog, stari je u sebi prokleo,
po svoj prilici, onu sekundu, kada je popustio svojoj
ženi da se zaustave u Zagrebu. Jutros, kad su se sreli
u »Royalu«, Erdelyi bio je u mislima izaranžirao da će,
kad se njih dvoje sretnu u salonu, diskretno nestati,
ali kako se desilo da je srce njegove gospođe zatajilo,
sastanak u »Grandu« izmijenio je čitav njegov plan pod
najnepovoljnijim okolnostima. I gospođa Ana je (nema
razloga pretpostavci, da ona to ne bi bila uzela u obzir)
bila odlučila da će ostati konvencionalna, i, ugledavši
ga, ona se javila svome maturantu s nervoznim smije­
škom još uvijek — par distance, ali već slijedeće sekunde,
kad je došlo do prvog dodira, nije se uspjela oteti
da ga ne pomiluje, izgubivši se odmah zatim u sasvim
zbunjenom, da, doista nervoznom bulažnjenju o nje­
govoj kavalerijskoj husarskolajtnantskoj performanciji, a
to je bilo buknulo iz nje čitavo njeno djevojaštvo u sjeni
gospodina Šimanjskog, tako te bi se moglo postaviti

161
sasvim motivirano pitanje, nije li afinitet spram Kami-
love ličnosti, kao takve, bio samo podsvijesna težnja za
parafrazom mračnih uzbuđenja, koja, prateći ljudsku
egzistenciju kao otkriće nedoglednih zvjezdanih per­
spektiva, ne ostavljaju pamćenje do groba.“
„Htjela je gospođa da održi otmjeno odgojeni dekor,
ali se slomila pod težinom svoje promašene roman­
tične pustolovine. Htjelo se (treba viteški priznati)
ogromne snage, da se ne preda suzama kao na pravom
sentimentalnom pogrebu nečega što se jedamput davno
zvalo Velika Iluzija. Uznemirenoj poetesi preostalo je
još uvijek toliko fantazije te nije mogla posumnjati
kako ovaj rastanak ne će biti poigravanje praznim ri­
ječima, nego doista oproštaj — zauvijek, i ta njena svi-
jest o neminovnosti konca planula je na momenat
neodoljivo, tako te je bio nastupio opasan hip da će mu
pasti oko vrata iz duboke moralne potrebe za samilošću.
Da se to može doista desiti, ta opasnost nije bila minula
dugo još, sve do njene tople geste kad mu je, milujući
ga po kosi, objema rukama pridigla glavu kao djetetu
na prvoj pričesti, sva u suzama od kojih se ipak ni jedna
jedina, suzdržana ledenom voljom, nije otkotrljala niz
obraze zablistavši u svih sedam boja spektra neobično
intenzivno u tamnozelenoj, fosfornosmaragdnoj boji oka
kao kaplja jutarnje rose na listu.“
„Bez obzira na to što do potresne scene nije došlo,
sastanak u prisustvu staroga paralitika ispao je suviše
plačljivo, pa čak i nametljivo, a gospođa se vladala
tako slobodno kao da njen suprug uopće i nije prisutan.
Toga čovjeka, čudno, u svijesti ove, u tolikim drugim
relacijama delikatne i tankoćutne žene, nikada zapravo
nije ni bilo. Ana nikada nije primjećivala da je taj stari
gospodin kao statist prati godinama. Ovaj u biti za­
pravo okrutni i surovi stav ponovio se i u »Grandu«,
te nije čudo da je stari na Anine riječi već za objedom
reagirao nervozno, a kad se još pojavila ona kreatura
od ministarskog pratioca, pred stranim licem te su se
reakcije pretvorile u histerične grimase. Njegov potpuno
suvišni i deplasirani ispad, uostalom, kada je počeo
zanovijetati o poeziji, a naročito o Medeji, nije bio
zapravo nikakav novum: još za davnih peštanskih dana,
profesor Erdelyi je često zvmdao oko Anine poezije
i formalnih poetskih pitanja, iritirajući Kamila raznim
intimnim, a pomalo i ljubomornim aluzijama, i sam
fakat, da se Ana godinama odnosila spram Erdelyijevog
slaboumnog zanovijetanja ironično, bio je često izvorom
Kamilovih postojanih reakcija, kada je nervozno tražio
da se gospođa Borongay rastane od svoga supruga,
kome je dekorativno lažno priznavala dostojanstvo šefa
familije, uzvisivši bijedu njegovog supružanstva na pa­
tetičan pijedestal mentora, dobrotvora pa čak i pro­
tektora njenog lirskog talenta i spasioca njene egzisten­
cije, postupajući s njim iza kulisa kao sa senilnom, sami­
losti jedva dostojnom ludom. Od starog, pasivno rezi­
stentnog rogonje, Erdelyi se prometnuo u rogobatnog
gnjavatora, i taj bračni par nije više onaj otprije desetak
godina: izmijenile su im se čak i maske. I Ana je postala
druga: po svemu, biće koje u alkoholu traži utjehu,
stigla je već u povišenom raspoloženju, jer da nije, ne
bi bila odmah u početku izazvala skandal s onim svojim
glupim komplimentom o kavalerijskoj eleganciji husarsko-
ga lajtnanta, jer stari je godinama režao baš na tu kavalerij-
sku pustolovinu svoje supruge, obuzet ponižavajućom miš-
lju o mizernom stanju njenog ukusa, kako se mogla šar­
mantna i nadarena djevojka uopće upustiti u flagrantno
nedostojnu vezu s jednim takvim subalternim tipom
kakav je bio onaj Cezar Šimanjski, tako da je i njena
nesretna parabola s onim lajtnantom pala usred objeda
izazovno, kao gnjilo jaje.“
Uvjeren da će stanka u očekivanju nervozne gošće
potrajati duže, osjetivši nervoznu prazninu u čitavoj
utrobi, jer kod objeda u »Grandu« nije okusio takoreći
ni mrve, zamolio je konobara da bi nešto pojeo, i tek
što su mu servirali čaj sa sirom i šunkom, a to nije po­
trajalo ni nekoliko minuta, pojavila se gospođa Ana,
u bogato plisiranoj astrahanskoj bundi sa koketnom
šubarom, sa dekorativnim crnim naočarima kao pod
venecijanskom krinkom, vedra, nasmijana, osvježena ču­
dotvornim eliksirom, šarmantna, kao da ju je njen bogati
boljarski kostim nadahnuo novim inspiracijama.
Sva ponesena nevjerojatnom euforijom misli i duha,
sva ustreperena ironičnom rječitošću, ona se razbrbljala
iznenađena što je njen vitez dočekuje s punim ustima
kao Pantagruel, »a stigla je, eto, brže nego što je dala
riječ, i osjeća se veoma dobro, više od toga, izvrsno,
jer da je njoj, premda nije čitavu noć usnula ni trena,
dovoljno da sklopi oči na sekundu-dvije, da je osim
toga napisala Erdelyiju pisamce, neka joj se ne nada do
ponoći, pak je, prema tome, slobodna, nadajući se da je
Kamilo u međuvremenu smislio neki inteligentan plan
gdje da sklone svoje jadne duše, a mora priznati da se
zaista divi Kamilovom mladenačkom apetitu, kome treba
čestitati, svaka čast, jer dočekati svoju damu s ustima
punima sira i sendviča, užinati poslije onakvog banketa,
hoće se više moralne kuraže nego probavne, a ona je,
eto, donijela za svaki slučaj i svoj švicarski pled, pod­
stavljen lisičjim krznom, te sad nema straha da bi ozebli
sve kad bi htjeli da otputuju sibirskom trojkom do
mjeseca, a ta ideja, da je Kamilo bio tako inteligentan
i naručio čaj, zaista je pohvalna, jer i ona je kod one
nesretne nećakinje i njenog glupog objeda samo simulirala,
a u ,Grandu, zaista nije bila pri apetitu, tako da pod su­
gestijom Kamilovom priznaje kako je ogladnjela«, i tako
je uzela sa tace pola zemičke i pločicu šunke i počela
obijesno grickati, »ne, ne, zahvaljuje, ne treba da je posluže
nikakvim servisom, dovoljno joj je gucnuti kaplju čaja,
a to može, s dopuštenjem, i iz Kamilove šolje, samo što
ovaj čaj, uostalom, nije, nažalost, nikakav čaj, pa čak
ni kamomila, nego obična bljutava voda iz lonca, u
kome ovi barbari kuhaju govedinu, no ipak, unatoč
tome, eto, prija joj i ova vrela masna voda, a sada, na
kraju ove pustolovine, smije li zapitati gospodina dok­
tora da li je smislio gdje i kamo i kuda bi bilo dobro
krenuti, treba im sasvim skroman pied-à-terre, ništa
više nego jedna topla soba, po mogućnosti da ostanu
sami, jer njihov règlement de comptes treba da se pro­
vede još večeras svakako, a to ne bi bilo zgodno u javnom
lokalu, naime, ona misli kako ne bi imalo svrhe da se
pred znatiželjnim glupanima pojave kao ljubavni par«.
Izvršili su pregled svih mogućnosti kamo bi mogli
da se povuku kad se Ana ponovo odlučno ogradila da
prestupi preko praga gospođe Alise ; »da ostanu ovdje,
u ovoj razvalini od salona ili da se popnu na sprat u
Aninu sobu, ne dolazi u obzir, postoji mogućnost skorog
Erdélyijevog povratka, a da odu zaista u neku kavanu,
kavane su sada, u kasnijim popodnevnim satima, krcate
čoporima glasnog ljudstva, a osim toga po kavanama
sve vrvi od randevua i sviraju muzike! Restorani su
zatvoreni, klubova u našem malom gradu nema, da se
odvezu do Zdenčaja, to je daleko, a osim toga tamo bi
mogli ostati jedino u kuhinji kod španovice, to je u
Zdenčaju jedini zagrijani prostor, Jurjevska je, kao što
je već rečeno, zaključana i tako im ne preostaje ništa
nego da se odvezu do Kamilove kancelarije, koja nije
doduše daleko, ali da pokisnu na ovoj lapavici, a počelo
je ponovo snježiti, nije imalo rezona«. Uzeli su fijaker
i na ogromno, upravo senzacionalno iznenađenje soli-
citatora Burica i njegove simpatične gospođice Emanuele
pojavili su se u Kamilovoj kancelariji.
— O, pa ova vaša advokatska kancelarija više je
studio jednog profesora, više biblioteka nego banalna
pisama, kako već čovjek zamišlja kabinete ove nesim­
patične vrste čovječanstva, koja trguje zakonima en
gros i en détail kao Izraelićani što trguju paprenjacima
i pantljikama. To i nije biblioteka, to je čitav magazin
knjiga, masa bizarnih knjiga, sve štampane jermenskim,
kavkaskim, koptskim alfabetom. Kako mogu ljudi
štampati knjige takvim luckastim pismom koje nitko
ne umije čitati, godinama uvijek sam se to pitala, i
kakvi su to analfabetski jezici i narodi? Smiješno! Sve
same slavenske knjige. Oko nas je vladala peštanska
anglomanija godinama, nikada mi nije palo na pamet
da učim engleski, a Petrarcu čitam u originalu! Sve
sama politika, ratovi, generali, ministri, same hrvatske
knjige, nema romana, nema beletristike, kako može
postojati jedna ozbiljna biblioteka, koja ima ambiciju
da se tako zove, bez poezije? Tko je uopće stvorio ove
babilonske narode, Vandale, Mongole, Slavene, Bugare,
Madžare, Husare, Cigane, kavalerijske oficire, ordina-
rijuse i ekstraordinarijuse, uh, pa od madžarskih knjiga
nema tu ni jedne pristojne, sama politika, Horthy,
Landler, Boehm, da, a propos Komuna, govorio mi je
Erdelyi da ste angažirani kao član nekakvog internacio­
nalnog komiteta za obranu Komune, a pričao vam je
Otokar što sve nismo imali čast da doživimo u vrijeme
terora, ono je bilo zaista duhovito, sve što se tada zbi­
valo s nama, ah, da, tu su i Karolyijevi Memoari, no,
dakle, i onaj pijani ludi grof, i on se proslavio, ona
nesretna Komuna, jedan od najtežih udaraca što sam
imala da doživim sa strane mnogopoštovanih vaših
klijenata, da, da, klijenata, kažem, jer kada advokat
nekog brani, onaj koga brani, to mu je klijent, jeste to,
što su mi gospoda vaši klijenti oteli vaša pisma. Godinama
čuvala sam ih, a mislim i danas da su bila remek-djelo,
te do dana današnjega nisam prežalila što su mi ih oteli!
Barbari! Da me ubijete, ne znam što je bio povod da su
me jedne noći odvukli kao taoca, jer, možete misliti,
usitnili smo se kao dva nevina pileta. Jedno vrijeme
mislila sam da se radilo o denuncijaciji sa strane nekih
mojih lirskih konkurentkinja, koje su se kao prave
glupe guske bile angažirale u političkoj propagandi,
međutim, kasnije, korigirala sam tu svoju pretpostavku,
uostalom, to, sada, u ovome momentu, i nije tako važno,
svejedno, tolike su ubili, tolike su odvukli, pa i mene,
pa kad su kasnije i Erdelyija uhapsili, a ja sam se tada
krila već na slobodi, nitko nije imao kuraže da samo
i priviri na svoju vlastitu adresu, i tako su provalili
u naš stan i odnijeli sve rukopise, čitavu korespon­
denciju, a tako mi je nestalo i vaših pisama. Glupo je
bilo, a vaša su mi pisma bila godinama jedinom utjehom,
da me razumijete, ne fraziram, nemam za to nikakve
potrebe, danas manje nego ikada, bože moj, govorim
vam danas iz retrospektive, uvjerena kako ni onda kad
ste ta pisma pisali niste bili svijesni što su zapravo bila
i značila, a to niste ni danas, bez obzira na moju ličnu
mjeru, koja može da vam je potpuno irelevantna. Još
u prvim ratnim godinama, kada su stigle vijesti da ste
smrtno ranjeni, pa čak i da ste poginuli, a bilo je to oko
Duhova 1915, baš nekako oko godišnjice našeg bala-
tonskog izleta, bavila sam se već tada idejom da ih para­
fraziram svojim komentarima, da ostvarim našu davnu,
upravo bolje, pardon, moju ličnu idealnu zamisao našeg
literarnog »tandema«, da izdam vaša pisma kao slobodnu
varijaciju na jednu jedinstvenu vašu temu o smrti i o
ljubavi, za koju ne znam da li postoji njen pandan à
travers les siècles, a, eto, tako je to svjedočanstvo,
moram da kažem, jedinstvene inspiracije i izvanredno
istančanog intelektualnog morala propalo, a to što sam
mislila tada, ponavljam, bez obzira na vašu opoziciju:
vaša pisma, dragi moj, bila su dokumenat neobičnog,
da, izvanrednog poetskog dara,
— Pretjerujete, mislim da je vaše patetično preuve­
ličavanje čista dekorativna imaginacija,
—• Kakva imaginacija, da ste samo kojom srećom
bili poslušati moje savjete, dragi, i da ste se posvetili
literaturi mjesto da gubite dane i godine još uvijek
s ovom vašom, oprostite mi, seljačkom balkanskom
politikom!
— A što je trebalo da postanem, peštanski feljtonist,
ili što? Da sam ostao u Pešti, poslušavši vaš savjet,
bili bi me ubili kao taoca i spalili moje rukopise, i danas
ih upravo tako ne bi bilo kao što ih i nema, i, prema tome,
ex nihilo nihil,
 — Dakako, da su vas doista dotukli, da su vam doista
spalili rukopise, bilo bi to politički veoma logično i,
u vašem stilu, stopostotno ostvarenje vaših »revolu­
cionarnih« ideala,
— Pustimo moje ideale, nisu to nikakvi moji ideali,
revolucionarni ni nerevolucionarni, i mislim da nema
baš nikakve, pak ni najneznatnije šanse da u tom po­
gledu otkrijemo neku kompromisnu formulu,
— Da odmah počnemo sa zveketom oružja, kao da
smo se sinoć rastali, imamo vremena, pred nama je
čitava vječnost, naš Simplon odlazi u dva ujutru, a
sada je koliko, pet i petnaest, e, pa to je sjajno, pet,
šest, osam, jedanaest, dvanaest plus dva, znači, devet
punih sati do Simplona, o, imamo još vremena za naše
saldakontiranje, ustala je i za nijansu suviše ekscitirano
odbacila svoje astrahansko krzno preko naslonjača, ski­
nula šubaru i, zapalivši cigaretu, prošetala se kance­
larijom, prenatrpanom masom knjiga. T u se zaustavila
ispred velike etažere, sa knjigama do stropa poredanima
preko čitave stijene, i kao slučajno izvukla svoju, u
zeleno platno ukoričenu Medeju, rasklopila je i bez
riječi vratila u redove ukoričenih knjiga.
— Vidim, imate sedam mojih Medeja, i to još ne-
razrezanih, znači, vi ste, čini se, kad se knjiga pojavila,
uznastojali da odigrate ulogu mecene, od straha da ne
propadne?
— Treba da vas razočaram! Moj kompanjon, vaš
poklonik, doktor Trupac, poklonio mi je ovih sedam
Medeja prije godinu dana, na povratku iz Pešte, svih
ovih sedam komada kao kuriozum. Slučajno ih je otkrio
u jednom antikvarijatu. Sumnjam da je čovjek u svome
životu ikada kupio jednu jedinu knjigu poezije, vaše
mu je ime slučajno palo u oči usput iz izloga jednog
antikvarijata, na prvi pogled, za vrijeme šetnje, puki
slučaj,
— Kuriozum, moje ime u peštanskim izlozima —
danas, a onaj moj egzemplar što sam vam ga poklonila
s onom dugom, dugom, moram priznati, po vas kompro-
mitantnom posvetom?
— Propao je,
— U ratu?
— Da! I Elegije, što sam ih bio dobio na poklon od
jednog madžarskog oficira u Krakovu, i Medeja, na koti
217, kod Grodeka Jagiellonskog, gdje je poginuo čitav
štab Detašmana generala Martinenghija, a ja sam jedini
ostao živ. Post mortem poslao sam vam svoju partu,
ein Brief, der Sie nie erreichte, ono je bila zaista per­
verzna igra sa smrću, međutim, pustimo neka mrtvi
pokapaju svoje mrtve, sami ste spomenuli da imamo
drugi saldakonto,
— Oprostite, ova fotografijica uokvirena dekorativnim
okvirom od slonove kosti, ovaj stariji, potpuno ćelavi
gospodin, na stepenicama nekakvog praktikabla sa ba-
lustradom, sjedi ćelavko u ne pretjerano soigniranim,
zgužvanim pantalonama, smjestio se tu kao student
na stubama iza neke katedre, zapisujući nešto u svome
bloku, sasvim sagnut nad svojom školskom tekom,
tko je to?
Otkrila je sitnu fotografiju na etažeri ispred zlatno-
uokvirenih folijanata na malom dekorativnom stalku
i uzela svoj lornjon od znatiželje da bolje promotri
ovaj lik (a lornjon je uzela otkako su se sastali prvi put),
pomno ispitujući koga prikazuje ova fotografija, dis­
kretno okićena lovorovom grančicom.
 — Lenjin!
— Tako, interesantno, originalna fotografija?
— Da. Poklonio mi ju je jedan od učesnika na prvome
plenumu Treće Internacionale. Sentimentalna uspomena.
Mladić koji mi je poklonio tu sliku nije više živ. Ubili
su ga, nije navršio ni dvadeset i prve godine,
— Tako, ubili su ga, u dvadeset i prvoj godini?
A pitamo se koliko drugih bi on, u ime ovog istog
čovjeka, bio ubio da nisu ubili njega? Ljudi uopće ne
umiju drugo nego da se ubijaju. I gospodin Bela Kun
je pobio masu svijeta u ime ovog istog čovjeka tu, a
svi mi koji smo doživjeli onaj kriminal na vlastitoj
koži imamo o tome svoje mišljenje na temelju vlastitog
iskustva, a to je naše skupo plaćeno, privatno građansko
pravo da smo stekli svoje negativno mišljenje o tim
vašim ljudima, koji misle da će popraviti svijet,
— Čitavo jutro izgubio sam s vašim gospodinom
suprugom u razgovoru na tu istu temu, Ana, a sve što
sam čuo i sve ono što mogu da čujem od vas nije drugo
nego kreveljenje sa starih, veoma jeftinih i otrcanih
gramofonskih ploča. Mislim, ako ste doputovali zato
da me častite takvim epitetima od kojih je kriminalac
još najuviđavniji, bilo bi možda mudrije da se uopće
niste ni pojavili, jer vi, kao najtipičnije apolitičko lice,
što biste već mogli da mi objasnite, kada, čini se, ne
umijete više razlikovati značenje pojedinih riječi, a što
se »kriminala« tiče, nisam, oprostite, sklon da slušam
vaše lamentacije,
— Imate pravo, oprostite mi, priznajem, molim vas,
pristupila je, uzevši mu ruku, iznenada se sagnula te se
pričinilo kao da namjerava da je prinese svojoj usni,
ali ju je Kamilo odbio objema rukama, trgnuvši se
nervozno, za nijansu suviše grubo.
— Pustite me, to su šale, deplasirane, prošlo je toliko
mnogo godina što smo prestali da se nadmudrujemo,
vidite, a razmaci su između naših mentaliteta ostali
isti. Nikad nisam bio socijalno borniran, ni lijevo ni
desno, ali ovaj vaš provincijalni gentry-mentalitet enervi-
rao me već prvoga dana! Vaš način razmišljanja dostojan
je jednog horthyjevskog lajtnanta ili vašega gospodina
supruga, a ne vas, Ana,
— Pa, molim vas ponovo, oprostite mi, priznajem,
kriva sam, nisam tako mislila, krivo sam se izrazila,
— Što biste se bili krivo izrazili, vi doslovno tako
i mislite! Sjetite se samo svojih posljednjih riječi, kad
smo se rastali u onoj balatonskoj aleji, i onda je scenu
izazvala isključivo samo vaša zaslijepljenost, i onda ste
tvrdoglavo fanatički deklamirali o kriminalu, o politici,
0 kompromitantnoj balkanskoj kriminalnoj politici, a
sada ponovo patetično deklamirate iste gluposti. »Do­
živjeli ste kriminal.« Jesam li bilo kakvom aluzijom,
molim vas, dao naslutiti kao da sumnjam u to ili kao da
se ograđujem od te mogućnosti da ste vi doživjeli taj
svoj kriminal, ili kao da sam možda, pa i između redaka,
toliko slijep, te bih bio sklon da ga odobrim? A pitam
vas, dobro, objasnite mi, ima li netko među nama živ,
tko od nas nije doživio isto tako taj vaš, po vašem go­
spodinu suprugu tako patetično apostrofirani »kriminal«?
Ugledali ste tu fotografiju jednoga čovjeka i tek što ste
bacili najpovršniji pogled na njegovu pojavu, istoga
momenta za vas je on prezira dostojna kreatura i »kri­
minalni tip«! I onaj mladić, koji mi je tu sliku poklonio
1 koga su ubili u njegovoj dvadeset i prvoj godini, i ono
je za vas »kriminalni tip«, znači, svi smo mi »kriminalni
tipovi«, svi smo mi moralno bolesne individue, koje
ne razlikuju kriminal od politike, i svi mi pojma nemamo
što je to »moral«? A da ja vas zapitam, draga moja, da
mi objasnite kako je došlo do toga »kriminala«, o kome
mi sa koturna deklamirate kao o nečem o čemu se može
govoriti isključivo samo sa prezirom i s moralnim
zgražanjem? Počelo se jednoga dana masovno ubijati,
na sve strane, a kad sam vam bio deklamirao godinama
da matematski precizno stiže vrijeme kri-mi-na-la, vi
ste mi, dakako, odgovarali da je to politika što ja pričam,
a politikom se odabrani duhovi, dakako, ne bave. Citi­
rali ste mi svoga dragog i vječnog Johanna Wolfganga,
a sve ono što se zbivalo, kad su klali i strijeljali i bacali
trupla u kreč i palili gradove i ubijali po crkvama djecu
i žene i starce u masama, kada su mučili ljude i palili
ih na lomačama, i satirali ih ognjem i gvožđem — lege
artis, kada su vješalima i okovima i moralnom torturom
prisilnog simuliranja lojalnosti, to jest doslovno baš
»kriminala« u ime »zakletve« i »vjernosti dinastijama,
državama i idejama«, koje to nisu bile, nego po dosto­
janstvo ljudske pameti kompromitantni kretenizmi, ono
međunarodno ludilo, dakako, za vas nije bilo kriminal,
a kad sam vam govorio da će baš onaj kriminal uništiti
sve pozitivne ljudske vrijednosti, vi ste mi uzvišeno
odgovarali da je to što ja govorim politika i savjetovali
me da se ne bavim politikom. Vi ste pisali svoje sonete,
svoje feljtone, a kanibalima je oko nas bio jedini argu-
menat kriminal! Surađivali ste u kriminalnoj štampi
koja je flagrantno i izazovno glupo lajala kriminalne
laži, a vi i svi vaši deklamirali ste, kao papige, šta ćemo
— »raison d’Etat«, šta ćemo — »nacije, nacionalni inte­
 resi«, »nacionalna poslanstva«, pa kad sam vas gnjavio
da će sva ta vaša »nacionalna poslanstva« i vaše »nacije«
i vaše države jednoga dana odnijeti đavo, što je bila
vaša formula? »Right or wrong, my country!« Peštanska
feljtonistika je tada bila za vas jedinom garancijom
civilizacije i kad sam počeo gubiti nerve zbog onog
kriminala, koji se ocrtavao na horizontu kao gorila,
čime ste me tješili? Da bi bilo mnogo inteligentnije
da se bavim poezijom nego politikom. Svijet je oko nas
već desetak godina potpuno lud, sve se izobličilo do
perverzne bezidejne kretenske banalnosti. I, evo, u
čemu je stvar! Našao se, usred ovog rasula svih nor­
malnih ljudskih vrijednosti, jednoga dana netko, jedan
jedini čovjek, možda sibirski vuk, ako hoćete, u
svakom slučaju, jedan jedini netko, koji je usred onog
polarnog vihora nanjušio izlaz iz one krvi, i taj je čovjek
počeo da urla, da zavija kao pravi vuk, i tko ima uho,
taj ga je čuo, a čuli su ga mnogi, čuli su ga zapravo
svi koji su i sami krvarili, jer to nije bilo teško čuti
srcem koje umire svijesno da umire glupo, da je ovaj rat
i da su svi ovi ratovi nešto što je stvorio čovjek sam i,
prema tome, da je isključivo samo od ljudske volje
zavisno hoćemo li dalje ratovati ili ne. »Udri kundakom
o zemlju, prebij tu svoju prokletu pušku, jer je krvava
kao sjekira, kao sasvim glupa neandertalska kanibalska
sjekira, udari po svakome tko te šalje u smrt, budi čovjek
svijestan svoje egzistencije, budi svijestan da su te
nevina osudili na smrt, nevin si, a vuku te na stratište,
ne daj se, ta nisi govedo nego čovjek, otvori oči, ludi
robe, razbij svoje okove, pa zar ne vidiš da si prikovan
uz galiju i da veslaš u propast«, da, tako je to, javio se
taj glas, a ja sam ga, za razliku od vas i vašega gospodina
supruga i vaših i vama sličnih, čuo i to ne zato, jer se
bavim ili ne bavim politikom, nego zato jer sam čovjek,
jer sam se našao kao krvava krpa mesa u onoj ludnici,
jer imam dovoljno morala da izgovorim ono što mislim,
ja sam ga dakle čuo, a čuli su ga milijuni, a to što ga
niste čuli vi, što za to niste imah i nemate sluha, to nije
vaša nikakva specijalna lična krivnja, ali zato nemate
prava da se zgražate moralno nad pojavama o kojima
pojma nemate. Da, tako je to, moja draga, pitamo se
danas šta ćemo? Šta ćemo danas kad smo pali u ovu
borbu, u ovo, kako se vaš gospodin suprug jutros izrazio,
kriminalno udaranje kundacima o privatna vrata, kun-
dačenje, borba na život i na smrt, tko će koga, ovamo
ili onamo, ekscesi, kriminalni ekscesi, umorstva, dakako,
umorstva u masama, a pitamo se što da se radi, gospođo,
da se teoretizira, da se brbljaju gluposti, da se bježi
u Ameriku, da se laže na katedrama, da se pišu lirski
feljtoni ili da se bavimo politikom? Bavimo se politi­
kom, dakle, uprkos tome što živimo usred kanibalizma,
a, ipak, ova naša politika jeste borba protiv kanibalizma,
ovako ili onako, i vidite, u čemu je stvar, po mome
dubokom uvjerenju, a tako mislim punih šest-sedam
godina: da je Lenjinov kronštadski poziv »Svima«
dopro do evropskog srca, do evropske pameti, do evrop­
ske političke svijesti, da je Evropa kao jedan čovjek
lenjinski prebila svoje puške i topove kao što su to učinili
ruski mužići, danas bismo se bili već davno iskrcali na
drugoj obali, a ovako što da radimo? Da pustimo danas
Rusiju da crkne od gladi? Da dopustimo da te nesretne
ruske mužike ponovo porobe carski generali, baruni
nafte, kriminalni boljari, kapitalisti, pa čak i Ja­
panci? Pa valjda ipak treba da postoji neka intelek­
tualno-moralna solidarnost sa krugom tih, u prvom redu
humanih misli, to je barem oduvijek bio zapadno­
evropski imperativ, jer ipak je tako da je ruski slučaj
od Diderota u historiji prvi da se jedna intelektualna
revolucionarna koncepcija pretvorila u stvarnu političku
međunarodnu komponentu, a čovjek koji je počeo da
provodi u djelo tu politiku, to je čovjek čija je foto­
grafija tu pred vašim očima, pa kad ste me već počastili
svojom ironijom, molim vas, izvolite se prikloniti ba­
rem učtivošću, ako već ne glavom, mojoj logici, da biste
razumjeli neki dublji smisao što se fotografija ovoga
čovjeka nalazi baš tu među mojim knjigama, jer mi je
povrh svega još i draga uspomena na simpatičnog
dječaka koji je svoju iluziju platio glavom. Uza sve
poštovanje spram vaše ličnosti mislim da bi svaka naša
riječ u ovoj stvari bila deplasirana.
Poniknuvši, zagledala se gospođa Ana u vrške svojih
pustenih, bijelim krznom podstavljenih cipela, i, zapevši
šiljkom lijeve o petu desne, a zatim obratno, desnim
šiljkom o petu lijeve, ona je iznenada napola skinula,
a zatim nervoznim trzajem obje cipele odbacila s nogu,
u dugom luku; podvinuvši noge u čarapama pod suknju,
ugnijezdila se u velikom kožnatom naslonjaču intimno,
prekrivši se svojim pledom kao da je odlučila otputovati
u ovom fotelju na izlet u daleke krajeve, i tako sagnuta,
pogleda uperena u sag, ostala je bez riječi sa spuštenom
podlakticom, uz koju se uznemirenim plamenom oko­
mito dimila utuljena cigareta.
— Što je, Ana, šta šutite tako ostentativno, recite
nešto, odgovorite, prekinuo je Kamilo ovu šutnju, pro­
matrajući egzaltiranu ženu, iz prividno razdraženog uzbu­
đenja po svemu snuždenu u pasivnoj melankoliji.
 „Ona se uzbuđuje sigurno nekim drogama“ , palo mu
je na pamet, uspoređujući ekstremne raspone njenih
ispada, jer od momenta kako se spustila u »Royalu« u
salon, pa sve do ovog intimnog klupka u naslonjaču,
gdje se ugnijezdila kao mačka, kretala se kao na konopu,
u velikoj visini, a sad se srozala, i to okomito, u gluhu
apatiju, kao da je u sobi potpuno sama i ostavljena i
kao da ne čuje ni glasa ni kretnje.
— Oprostite, glumite li vi i sada, poslije toliko vre­
mena, doista, spram moje logike potpuno ravnodušnu
damu, kao što ste je glumili prije deset godina, ili možda
vam nedostaje moralne snage, da se priklonite mojim
argumentima? Jer i toga je bivalo, niste li zaboravili?
Ihr angeblich verständnisvolles Schweigen war mir stets
die einzige Antwort, und dies stumme Benehmen be­
deutete für meine moralistische Migränen wirklich nicht
viel, man könnte schon sagen, jawohl, weniger als
Nichts, meine Liebste, progovorite, ako boga znate,
molim vas, nema smisla, ako sam vas uvrijedio, dobro,
kao da nismo ništa izgovorili ni pomislili, brišimo te
glupe stvari, Ana, čujte, molim vas, mea culpa, pristupio
joj je poklonivši se s namjerom da joj poljubi ruku, ali
je ona odmahnula da je ne smeta u koncentraciji, kao
da je doista odlutala od svega daleko, od ove sobe i od
ovoga grada i od ovoga svijeta.
— Igrali smo se slijepog miša kao djeca u Adony —
Pusztaszabolcsu, i uvijek kad bih vezanih očiju stajala
prislonjena o stablo, slijepa, čelom uz koru stabla, na
dodir s grubom materijom, u potpunoj tmini, zabora­
vila bih da brojim, jedan, dva, tri, pet, devet, izgubivši
se u neizrecivo opasnom mraku i tek bi me vika sakri­
vene djece, kad su vrištala oko mene, zašto se ne javljam,

j 2 K rleža: Zastave IV
177
vratila na javu, a tako mi je i sada, kao da stojim vezanih
očiju, pripijena uz onu našu staru čvoravu jabuku u
dvorištu, njuškom dodirujući njenu hrapavu koru, jer
sve je to oko nas igra slijepoga miša, mili moj, i ja sam
se izgubila u ovome sakrivanju, a vi tražite da brojim
logično i racionalno jedan, dva, t r i . . . Nikada to nisam
znala ni umjela, a što se logike tiče, priznajem vam
apsolutni prioritet! Nikada mi nije pošlo za rukom da
otkrijem bilo kakav protudokaz koji bi bio jači od va­
šeg. Oduvijek sam vjerno pratila vašu misao i varate se,
mislite li da vam nisam bila lojalan trabant, priznajem,
uza sve svoje sumnje, i mislim tako, što se mojih skrom­
nih svojstava tiče, da sam vam se uvijek iskreno divila
kako vam blista pamet, pa tako i sada ne bih znala da
vam odgovorim ni riječi! Ni da, ni ne! Vi svakako imate
svoje individualno pravo i slobodu da razmišljate na
svoj vlastiti način, pa čak, kako mi se čini, da je to pra­
vilno i logično kako vi raspoređujete svoje misli, samo
se bojim da, ne znam kako da se izrazim, to jest kako
da kažem metodički, mislim, bojim se da, oprostite mi,
ali izgovorit ću što mislim, bojim se da ovaj vaš način
nije od ovoga svijeta i ja se slažem s vašim kompanjonom,
gospodinom doktorom Amadeom, da vi ne hodate po
ovoj našoj, ako hoćete, glupoj zemlji,
— Bravo, a to je zaista duhovito, a osim toga i ne­
obično originalno, ali, molim vas, istodobno i neobično
simptomatično, naime što se tiče vaših relacija spram
moje malenkosti. Godinama vi ste sebe apostrofirali
da spadate među moje adorateure, ali netom bi se bio
javio glas sumnje ili negacije, ma s koje strane, ma gdje
i ma od koga, vi ste se odmah solidarizirali s njime.
Sada ste, što se vaših vlastitih negativnih sudova o
mojoj malenkosti tiče, naišli, čini se, po svemu, na
srodnu dušu, i to baš na moga »kompanjona«, bravo, i
taj »moj kompanjon«, gospodin doktor Amadeo, taj vam
je otvorio oči, sjajno!
— Ne, ne, mili moj, ni govora, ništa meni vaš kom­
panjon nije otvorio, ni poglede ni oči, nego smo se
oboje objektivno složili da vašim metodama nedostaje
ono glavno što treba da ima čovjek koji želi da se bavi
politikom, a to je smisao za ovozemaljsku, grubu stvar­
nost, Wirklichkeitssinn, sens pour la réalité, to, mislim,
i ništa više,
— »Moj kompanjon«, moj mnogopoštovani i dragi
prijatelj, mogao vam je navesti klasičan primjer moga
gospodina oca, kome jc ova ista glupa, oprostite, fraza
o »čulu za stvarnost« takoreći jedini adut. Kod moga
oca je taj smisao za grubu stvarnost neobično plastično
razvijen, a to on, kao poklisar kod gospodina Admirala
na Budimu, dokazuje danas i na djelu, prema tome,
moj gospodin otac je veoma praktičan političar à la
bonne heure, i tek što nije tako praktičan i vješt kao
vaš informator, gospodin doktor Amadeo, koji je isto
tako nadasve praktičan političar, samo se pitamo kakve
su to vrijednosti i kakve su to konjunkture, ali, pustimo
to, nema smisla gubiti vrijeme na te gluposti,
■
—■Ne, ne, to nisu gluposti, obratno, molim vas,
da se zaustavimo na momenat kod tih gluposti, jer,
vidite, o, bože, priznajte i sami, koliko li ste sebe i mene
izenervirali zbog one vaše nesretne Srbije i onih njenih
srpskih pobjeda godine 1912, zimi, u onom glupom
turskom ratu, te da li su Srbi već osvojili onu nesretnu
Makedoniju, jesu li pregazili Albaniju, jesu li srpski
konji konačno zagazili u Jadransko more, pa šta je od
toga nastalo, od tih vaših srpskih konja na Jadranskome
moru? Makedonija! Albanija! Da, da, onaj makedonski
i albanski pokolj, a to je, uzme li se objektivno, otrovalo
i uništilo naše prijateljstvo, samo to i ništa drugo!
D a nije bilo onog prokletog rata, nikada ne biste bili
izgubili nerve do tog stupnja.da zgazite sve ono naše
što je bilo sve, sve, sve, samo ne svakodnevno, a nisam
sigurna da li je vaša nesretna Makedonija to zavrijedila,
ne, nisam sigurna, i, dopustite mi, molim vas, samo da
završim, mislim da sam na dobrom putu, jer, eto,
Austrija je propala, i Austrija i Madžarska i Pešta, sve
je to propalo tačno po vašem receptu, to su bili vaši
politički ideali, a što da se obmanjujemo, i sami znate
šta je od toga nastalo, pa onda, molim vas, samo mo-
menat, molim vas, šta li se sve niste nadeklamirali i
nadiskutirali o ujedinjenju vas, Hrvata i Srba, voilà,
mon cher, vous avez embrouillé avec votre père, a zašto
ste onda danas embrouillé sa starim gospodinom, ako
su te stvari na svome normalnom mjestu, i tako, vidite,
per analogiam, sve ovo što vi danas sanjate o Lenjinu,
o revolucijama, kako da kažem, oprostite, o čovječan­
stvu kao takvom, sve je to igra vaše mašte, i ništa više,
bojim se, dragi, zaista se bojim, da je sve to samo igra
vaše mašte, poetizacija stvarnosti, jer vi ste zapravo
poet, a ne političar. A propos, molim vas, kako se ono
zvao onaj vaš slavni hrvatski političar, o kome ste mi
toliko mnogo pričali, tu nema njegove slike, a kod
gospođe de Szemere bila vam je na stolu,
— Ne znam, imao sam tamo na stolu više slika,
— Pa onaj, koga je profesor Friedjung bio optužio
da je austro-srpski double agent,
— Šupilo,
 — Kako,
— Frano Šupilo,
— Da, da, a šta je s njim, ta on je bio jedan od vaših
najmarkantnijih antiaustrijskih protagonista, i ako se
ne varam, pisali ste o njemu ili ste se spremali da na-
pišete monografiju, gdje je taj čovjek, kako to da ne
igra nikakve političke uloge kod vas, u ovoj zemlji,
danas, kad su se svi njegovi politički planovi ostvarili
i kad je Austrija propala?
— Poludio je,
— Molim vas, kako,
— U ratu, sedamnaeste, u Londonu, utopio se,
— Utopio,
— Da, utopio se . . .
Usred Kamilovih još riječi pojaviše se na otvorenim
vratima solicitator Burić i gospođica Emanuela, sa ser­
visom turske kave i likerima. Uzbuđeni već od jutros
dolaskom tajanstvene dame, o kojoj se u Kamilovoj
kancelariji govori iza kulisa godinama na temu poznate
romance između njihova principala i madžarske poetese
»koja bi mu mogla biti majkom« i s kojom je pod dra­
matskim okolnostima prekinuo prije mnogo godina (oba­
viješteni da prirede alkohol i skuhaju kavu, što je Kamilo
uspio telefonirati iz »Royala« usput, kad je naručivao
fijaker), gospođica Emanuela i gospodin Burić, uzrujani
iznenadnom vizitom, banuli su sa svojim turskim ba­
krenim bazarom od džezvica i fildžana usred ovog
razgovora iznenada, zabezeknuti što su našli damu u
čarapama, podvinutih nogu u fotelji á la turca, tako da
se gospođica Emanuela spotakla preko Aninih snjež­
nih čizama i tek što nije pala, zapljusnuvši jednu, bi­
jelim krznom podstavljenu Aninu čizmicu mlazom
vrele kave tako, te se izgubila, ne snalazeći se što da
radi, da spusti pladanj sa džezvicama i fildžanima na
stol ili da se sagne do polivenih cipela, kad je gospođa
Ana, gestom rutinirane dame, skočila i tako u čarapama
pomogla zbunjenoj gospođici da se oslobodi džezve
s vrućom kavom, srdačno je spriječivši kako se ne bi
sagnula do njene obuće i tješeći je »da je taj incident
spomena jedva vrijedna sitnica, pošto cipele za snijeg
i služe baš u tu svrhu da budu trajno izvrgnute raznim
inzultima, a ova prolivena kava je, spram svih zala što
su mogle da zaprijete ovoj zečjoj koži, zaista dar božji«.
S rutiniranom ljubaznošću obasula je gospođa Ana
Emanuelu zvonkom kaskadom komplimenata, pa kada
se pokazalo da gospođica ne vlada ni njemačkim ni
drugim kojim stranim jezikom, zamolila je Kamila da
bude ljubazan i da izvoli prevesti šarmantnoj dami,
»kako je njena pastelnoprozima, marcipanska, plavo­
kosa ljepota podsjeća na jednoga Anđela u plavoj tunici,
koji dvori kod Menze Gospodnje na fra Angelicovoj
kompoziciji o Legendi Svetoga Dominika, a na toj
slavnoj Legendi plavokosi Anđeo pojavio se sa srebr­
nim pladnjem, samo tada nije servirao kavu nego neku
vrstu nebeskog šerbeta«, i tako ponesena žuborom slatke
rječitosti pribrala se donekle gospođica Emanuela, ispri­
čavši se svome šefu »da žali, ali da je zaista nevino zapela
o gospođine čizme i, ako je potrebno, da će ih sa do­
zvolom dame oprati«, i tako je nestala sa Burićem, pre­
livena rumenilom nevinoga stida kao skrletna maska.
— O, pa to je sjajno, pa ovdje ima chartreuse, obra­
dovala se Ana, kad je nestalo zbunjenog solicitatorskog
para, znalački podignuvši flašu fosfornozelenkastog kartu-
zijanskog eliksira spram svjerlosti svjetiljke, ispitujući
»autentičnost« etikete, »jer chartreuse, to je njena davna
slabost, a ovo je, zaista, autentični original, što je danas
golema rijetkost, »jer originalne chartreuse ima sve manje,
svaka čast, u Davosu, kasne jeseni 1915, usred rata,
ona je proležala nekoliko mjeseci na terasi, nosiljka uz
nosiljku, s jednim francuskim dominikancem, koji ju
je naučio cijeniti chartreusu. Taj Francuz, dominikanac,
pio je chartreusu dnevno kao lijek, uvjeren da razne
aromatične trave u tome ekstraktu liječe tuberkulozu,
a bio je to nadasve interesantan fratar, član vatikanske
redakcije Kolegija Opera Omnia Johannis Duns Scoti,
pravi stopostotni kurijalni ideolog, erazmovac, koji se
zgražao što Rajna u dvadesetom stoljeću politički još
uvijek razdvaja katoličke narode u dva neprijateljska
tabora. Čovjeku nije išlo u glavu da će mobiliziran kao
francuski vojnik morati pucati po Nijemcima, to jest
po kršćanima, a doputovao je iz Rima direktno, gdje
je živio godinama. Čudan udes. Nestao je jednoga dana
i poginuo kod Fort Douaumonta u verdunskoj bitki,
godinu dana kasnije. Primila sam od njega nekoliko
pisama, i kao da slušam vaš glas, iz čovjeka je progo­
varao onaj isti moralni kozmopolitski patos kojim ste
vi malo prije govorili o Lenjinu. Bio je izvanredno
muzikalan, svirao je klavir od djetinjstva. Vanbračno
dijete slavne operne pjevačice, melankolično djetinjstvo
bastarda primadone i džokeja, upravo vlasnika ergele,
a naročito je volio da svira klavirske sonate Padra Anto-
nija Solera. I njegova su mi pisma propala, a žalim,
uz vašu temu o moralno-intelektualnoj pobuni evropske
inteligencije bila bi ta pisma divno svjedočanstvo.«
 Pokucavši na vratima, ponovo se pojavila gospođica
Emanuela s flanelnom krpom u ruci, da bi ipak obri­
sala gospođine cipele, ako smije . . .
— Ne, ne, zahvaljujem ljubaznoj dami, izvolite joj
objasniti da zahvaljujem na njenoj usluzi, ali to je
zaista suvišno, objasnite joj ponovo da su ove cipele
baš u tu svrhu impregnirane da budu otporne spram
svake vlage, nije potrebno, uostalom, čini se da ovu damu
smeta što sam ja u čarapama, objasnite joj, molim
vas, da ću je ovoga trena osloboditi ove napasti, a to
će biti i najoportunije, samo da nas pusti na miru,
molim vas, ekskomplimentirala je gospođa Ana Ema-
nuelu za nijansu i suviše nervozno a zatim, isto tako
nervozno, navukla svoje čizmice i, udarivši petama o
pod kao da igra čardaš, ona se vratila i sjela u fotelju i
kao usput, sa prizvukom zajedljivosti, dobacila Kamilu:
— Oprostite, čujte, oprostite, ali ova mala dama je
u vas zaljubljena,
— Kako vam pada na pamet ova bizarna misao,
Ana, ako je ova dama u nekog zaljubljena, to je moj
gospodin kompanjon,
— Nije to ni najmanje bizarna misao, parđon, mi
žene imamo za te stvari izvanredno razvijen njuh, a
stvar je sasvim normalna, ona je vaša sekretarica, ona
zna o vama nerazmjerno više nego što vi i mislite, naš
personal zna o nama nerazmjerno više nego što mi
znamo o sebi sami. Primijetila sam veoma dobro njen
pogled, kad smo ušli, ugledavši me —■telle comme je
suis, tek što se nije onesvijestila,
— Gospođica je sekretarica mog solicitatora, a ja
lično nemam sekretarice, sve vaše pretpostavke su
fikcija, ja uopće i ne znam kako se zove, zovemo je
Eleonora, a mislio sam da se zove Vjeročka, a zapravo
se zove Emanuela, prozvali su je Vjeročka, jer je tako
zove Amadeo,
— Svejedno, Emanuela ili Eleonora, ova gospođica
vodi o vama toplu brigu, na to možete uzeti otrova,
dragi! Nama ženama dovoljan je jedan jedini pogled
da se snađemo, spopala ju je panika kada me je ugledala,
spopala ju je panika zbog vas, pa zar ovakvo očupano
ptičje strašilo, to da je moglo biti idealom njenog ideala,
znate kako, to su kalibanski glasovi koji kruže oko nas,
starijih dama, to su slabe fame koje nas prate,
svirka poganog vjetra u kasnoj jeseni, pa kad me je ta
vaša gospođica ulovila još gdje sjedim u čara­
pama, fascinirana tom frivolnošću bila bi se onesvije­
stila da je niste pridigli, prosto se nije mogla oteti užasu,
no, pustimo to, možda bi zaista bilo bolje da me nije
našla in flagranti, pa ipak je to neka vrsta negližea, a,
osim toga, za male gospođice jednog malog grada ran-
devu u čarapama spada pod pojam skandala, no, dakle,
svejedno... Uostalom, ne volim žene kao rasu! Žene
su otrovno klupko sasvim mračnog ribljeg sebeljublja,
kada ljube, one uzimaju muško pod svoj monopol,
muško jc samo njihovo privatno muško, ono pripada
isključivo samo njima, a kada su majke, okrutne su kao
kuje spram tuđe vižladi, njihovo vlastito kopile, to je
kvintesencija svemira, da, a nas, ostale žene, koje ne­
mamo tih ribljih svojstava, ove primitivne ženke sma­
traju bludnicama. Kao ženke bogomoljke, one nemaju
druge ideje nego da progutaju svoga mužjaka i sve oko
sebe što nije porod njihove utrobe, uostalom, obiđimo
ove tugaljive priče, dajte mi još jednu chartreusu, a
molim vas, ona impozantna tapetirana vrata ondje, kamo
vode, prijeko u vaš stan, u stan vaše gospođe?
— Ne, ne stanujem u ovoj kući, tu prijeko počinje
kancelarija Amadeova, mi radimo doduše još uvijek
pod jednim krovom, tu su kombinirana dva privatna
stana kao jedna kancelarija sa dva sekretarijata i sa dva
odvojena ulaza. Doktor Trupac ima prijeko svoju kan­
celariju od pet soba i tri koncipijenta, za razliku od
mene, ja sam se smjestio u ove dvije sobe, kao što vidite,
i to je sve,
— Ah, pa jeste, vi ste kompanjoni i ta vaša veza traje
godinama?
— Ne, mi nismo kompanjoni, mi smo uzeli dvije
sestre, mi smo pašenozi, mi radimo u okviru našeg
familijarnog promiskuiteta po zakonu inercije, tako smo
počeli još za rata i tako smo se smjestili u ovoj kući
našeg zajedničkog tasta, oca naših supruga, Alise i
Dagmar, to je stara kurija, sitno seosko plemstvo, gra­
đanske djevojke, lađari, brodari, riba, žito, mlinovi,
a sada, tako, neka vrsta provincijalne noblesse, ono što
se zove krema, a onaj second empire entrée sa mramor­
nim stubištem i balustradama, to je dao urediti Amadeo,
kao što se vidi, pomalo parvenijski, to je njegov ukus,
ona Dijana sa srnom od gipsa na ulazu pod portalom.,
no, ali sada je čitav taj naš panoptikum u likvidaciji,
ja stojim pred seobom, iz mnogih razloga, a ponajviše,
smijem li vam reći, da me opet ne biste jedamput ra­
zumjeli krivo, iz političkih,
— Znači, s onu stranu onih tapetiranih vrata, ondje
je kancelarija doktora Amadea, ondje je njegov stan,
pod njegovim ključem?
 — Ne, ovdje između naših kancelarija ima još jedna
zajednička prostorija, neka vrsta salona, a upotrebljavamo
ga za povjerljive razgovore, to jest više on nego ja,
— Tako, a može li se ući?
— Kako da ne, zašto se ne bi moglo, izvolite, ako vas
zanima, samo izvolite, molim, budite ljubazni.
Sinuo je hiperdimenzionirani venecijanski svijećnjak
i u blistavoj rasvjeti prikazala se ogromna soba sa mo­
numentalnim dvokrilnim balkonskim vratima i tri velika
nesimetrična prozora, dva sa desne, a jedan s lijeve
strane od balkona. Čitava mala galerija slika i kipova,
sa dvije-tri engleske klupske garniture, očito neka vrsta
sale za konferencije sa magnatskim, broncom okovanim
Louis XV-stolom, sve s očito namjerno naglašenim
gavanskim ukusom, tako da bi se, na prvi pogled, po
sagovima i po kristalnim i zlatnim berlinerblau vazama
i po antičkim torzima moglo primijetiti, kako kod ove
dekorativne inscenacije štednja nije igrala nikakve, pak
ni najmanje uloge.
— O, pa to je zaista impozantna galerija slika, čitav
mali muzej, odakle su samo ovi dražesni holandeski
Settecento Stillebeni, a ova dama i ovaj gospodin sa
svojim cilindrom, to su slikali munchenski đaci iz postlei-
blovskog perioda, vidim tu neke romantične pejzaže,
rijeke, vode, šume, oblake, zanimljivo, moram priznati,
impozantno zanimljivo, zaista, da niste i vi možda
kumovali ovom izboru, jer gospođa Dagmar, ako je to
njen ukus, priznala mi je da u vama ima solidnog sa­
vjetnika i connaisseura, no, dakle, u jednu riječ, milo
mi je da sam, pa makar i na trenutak, mogla, odškrinuvši
vrata, zaviriti iza kulisa vašeg ambijenta,
 — Moram vas razočarati, ali zaista se ne radi o mom
ukusu, sve je to lična Amadeova kolekcija, on je počeo
kupovati te stvari en masse još u predvečerje rata, a
njegova supruga ima neke slabosti spram našeg mo­
dernog slikarstva, dok se ja, kao što znate, prilično slabo
orijentiram u tim stvarima, a ove mrtve prirode nisu
holandeske nego dalmatinske, bit će od nekog provinci­
jalnog venecijanskog majstora, na terenu, po našim
gradovima, ima takvih stvari mnogo,
— Samo da bacim pogled na ovu damu koja čita
u svjetlosti petrolejke, to bi mogao da bude jedan od
najtoplijih Vuillarda, tako je stvar lirski intimno into­
nirana, pristupila je gospođa Ana s najvećim interesom
jednom pastelnosivoružičastom platnu, pomno ispitu­
jući neke kolorističke detalje svojim lornjonom, kojim
se poslužila kao lupom, sa dva preklopljena stakla kao
monoklom.
— Ovo je jedan Slovenac, ne znam, bogami, kako
se zove, mislim Jama, ako nije Jakopič, pariška škola,
a kako vidite, naši miinchenoidi otkrili su plein air
mnogo kasnije od Szinyei Merse Pala,
— Ah, da, dakako, Szinyei jedan je od slavnih ma­
džarskih slikarskih datuma, ali, smijem li primijetiti,
a šta će vam zapravo čitava pariška škola y compris i
Szinyei, kad vi imate jednog Meštrovića? Taj jedan
jedini vrijedi vam za čitave tri generacije pariških epi­
gona, jer vidim, po tim vašim slikama — a prima vista
— da tako kažem, sve je to kod vas još prilično konzer­
vativan prosjek, fauvisti nisu još doprli do vas, a vi
ste se, čini se, zaustavili na munchenskom impresio-
nizmu, uglavnom sa priličnim zakašnjenjem, a ova dama,
u ružičastom clair-obscuru pod svjetiljkom, nije ne­
zanimljiva, zapravo kuriozum, vidite, čovjek uči dok
je živ, ova dama čita knjigu, kada netko na nekoj slici
čita knjigu, uvijek me intrigira, bože moj, kakvu to
zapravo knjigu čita ova ugojena dama, da, da, bila je to
moda reformklajda, fin de siècle, moda prvih svilenih
crnih čarapa, bile su to emancipirane sufražetkinje, koje
su se usudile pojaviti u crnim svilenim čarapama, bilo
je to davno, kada je poneka smiona žena riskirala da u
kavani zapali cigaretu, u vrijeme moga débuta takav
skandal izazvao bi sveopće moralno zgražanje, sablazan,
više od toga, čitavu pobunu, a ova dama čita knjigu
veoma pažljivo, bit će neka provincijalna učiteljica,
lijepa duša, nema sumnje, čita poeziju, stihove, o,
gospode bože, očuvao nas bog od naših provincijalnih
obožavalaca, a, još strašnije, od obožavateljica, nikada
u životu nisam ni od jedne od njih primila ni jedno jedino
inteligentno pismo, baš smo prokleti, što smo se rodili
kao neki kulturtregeri u ovakvim jadnim, zabačenim
civilizacijama, interesantni ljudi, ovi vaši modernisti,
no, ali ipak, vidi se, provincija. Made in Wien, Oester­
reich-Ungarn,
— Oprostite, pa i vama toliko dragi i »genijalni«
Meštrović, i on je najtipičnija centralna Evropa, Secesija,
made in Wien, Oesterreich-Ungarn in Wort und Bild,
— Kako, šta čujem, molim vas, ni Meštrovića više
ne smatrate vašim nacionalnim prorokom, o, molim
vas, pa zar je to zaista moguće?
— Nije Meštrović jedini s kojim sam se rastao, davno
je tome, mladi ljudi, entuzijasti, politički diletanti, pojma
nismo imali o čemu se radi, ali pustimo to, to je politika,
Ana,
 — Politika, to nije politika, to je umjetnost, dakako,
vidim, danas se i kod vas već imitira Vuillard, ali sa
tridesetogodišnjim zakašnjenjem. Ne vidim tu među
ovim slikama ni jednog cezanneista! A, pardon, po­
griješila sam, eto ga, ipak, tu je jedan, a ovdje je i jedan
Lhote! Bit će ovi vaši momci da su profesori crtanja
na srednjim školama, dobro, sasvim dobro, simpatično,
što se tiče ukusa i fakture, ne bi se moglo reći da nisu
nadareni, ali sve je to već ipak pomalo pljesnivo, osjeća
se zakašnjenje, davno su već brzi vlakovi otputovali
na glavnim međunarodnim linijama, stari vagoni na
trećem kolosijeku provincijalne stanice, žalosno, ali ipak,
svaka čast, ipak, i to su pohvale dostojni napori, šta
ćemo, svijet još uvijek živi od imitacije velegradske
mode, šta da se radi? Slikalo se prije deset-petnaest
godina u sjeni van Gogha, onda je došao Matisse, pa­
riški »demier eri« još je uvijek jedino mjerilo u ženskoj
modi, u parfemima i u slikarstvu, na Broadwayu kao
i u Rio de Janeiru ili Klagenfurtu,
— I vi ste izmijenili, čini se, svoj ukus! Vaši Anglade,
vaši Klimti nisu više u modi, sjetite se svojih ditiramba
o Zuloaginom Geniju, šta ćemo, vremena se mijenjaju,
bio sam u Parizu prošle jeseni, ne znam, ni to nije više
onaj Pariz iz dvanaeste i trinaeste, kad sam poslao svoj
prvi entrefilet vašem suprugu, profesoru Erdelyiju.
Sjedim sam, u Closerie des Lilas, sasvim izgubljen, ne
znam, jesam li se izmijenio ja ili Pariz, pa čak ni pariški
benzin ne miriše više tako slatko kao prije rata, ni glas
gitare ne zvoni više tako veselo, sve su harmonike me­
lankolične, sve je to odnio ovaj prokleti rat do đavola,
— Varate se, dragi, Pariz je jedini grad u Evropi
koji nije dao da ga odnese đavo, bila sam u Parizu i ja,
jesenas, sve do Božića, ostala sam i preko Nove godine,
tamo me štampaju u nekim revijama s najvećim aplom-
bom, upoznala sam masu interesantnog svijeta, o, Pariz,
molim vas, nije to više literatura Anne de Noailles
ni Edmonda Rostanda! Barrés, d’Annunzio, Anatole
France danas su komične figure, groblje, prosto gro­
bovi, baš kao i impresionisti, uopće : čitav impresionizam,
vidite, nestao je sa pozornice, jer, na primjer, da se
danas pojavite u Parizu s ovakvim slikama kao što su
ove vaše ovdje, izviždali bi vas, a to je najstrašnije u
umjetnosti, kada čovjek ispadne smiješan, danas su mo­
dema imena Milhaud, Cocteau i Picasso, oni su danas
en vogue, ne, ne, treba imati fantazije, treba ići s vre­
menom, Le Boeuf sur le Toit, Đagiljev, ruski balet, Ana
Pavlova, to,
— Vi znate da nisam nikada pokazivao ni najmanje
sklonosti za snobizam, da, eto, ako smijem da kažem,
Cocteau, za moj ukus, nije nikakav naročiti talenat, i
mogu o njemu da pišu da je Ronsard, da slika kao Ra­
faël, ja sam spram toga potpuno indiferentan, a koliko
se sjećam, vi znate da ni Rainer Maria ni Hugo von. . .
nisu bile nikada moje naročite simpatije, niste me mogli
nikada uvjeriti da su to pjesnici ravni jednom Byronu
ili Villonu, a, osim toga, nije mi namjera da zanovijetam,
međutim, kraj ove očite labilnosti ukusa između jednog
Bocklina i Klimta jučer, danas Picasso, jučer Anglada
a danas Cocteau, to znači ići s vremenom?
— O, ne, ne, zaboravili ste, ne sjećate se više, moja
simpatija bio je zapravo Paul Klee, a od 1918 nisam
ni protiv Dade! Sjetite se, naši razgovori o ukusu bili
su uvijek neuralgični, mi smo već 1913 zbog futuri­
stičke izložbe u Pešti bili ozbiljno ukrstili mačeve, vi
ste bili beskompromisno kontra a ja ne, molim vas,
sjećam se jedne scene pred Boccionijem ili pred Chi-
ricom, i zato mislim da je najoportunije da se uklonimo
ovoj temi, da sklopimo primirje, večeras sam kompro­
misno raspoložena, a ova tapetirana vrata ovdje, to je
kancelarija vašega prijatelja?
— Rekao sam vam, to je njegov kabinet,
— A ne bismo li mogli da ga vidimo,
— Kako da ne, izvolite, otvorio je Kamilo vrata
Trupčevog kabineta i, propustivši svoju gošću, zapalio
isto takav mletački svijećnjak kao i u prvom salonu.
Gospođa Ana ostala je impresionirana, prije svega,
monumentalnim zlatnouokvirenim portretom Njegova
Veličanstva Kralja Petra I, u uniformi kavalerijskog
generala, u kardinalnoskrletnoj husarskoj atili, sa kra­
ljevskim plastom u hermelinu, s masivnim, nekoliko
kilograma teškim lancima raznih viteških insignija.
— Dies ist eine Art Heldenhalle, tu impozantno vrvi
sve od kraljeva i regenata, tu se prilično ratuje, u kabi­
netu vašega gospodina prijatelja!
— Tu se rentabilno slavi pobjeda više nego što se
ratovalo, draga moja!
Privukla je pažnju Aninu jedna fotografija u skupo­
cjenoj rami od mahagonija, snimka regenta Aleksandra
u trenutku ukrcavanja na jedan talijanski destroyer u
albanskoj luci Santi Quaranta, poslije albanskog sloma,
jeseni 1915, a na Trupčevom stolu zablistala je srebrno-
uokvirena fotografija Regentova, sa vlastoručnim kne-
ževskim potpisom u znak naročitog priznanja gospodinu
doktoru Amadeu Trupcu.
Dok je gospođa Ana, pod dojmom Trupčevih tro­
feja i nouveauricheovskog stila Trupčeva intérieura,
koji se tako bitno razlikuje od biblioteke u Kamilovoj
kancelariji, s najvećim zanimanjem promatrala linearno
stiliziranu tempera-kompoziciju sa kraljem Petrom na
prolazu kroz Albaniju, na seljačkim kolima sa četiri
bijela upregnuta vola, Kamilo se, pokucavši na vratima
pokrajne sobe, javio gospodi doktorima, Trupčevim kon-
cipijentima, obasjanima svjetlošću zelenih abažura, »da
ne bi gospoda pomislila da su se u salonu pojavili pro­
valnici, jer on pokazuje Trupčeve slike jednoj dragoj
znanici njihova šefa«, pa kada se vratio do svoje gošće,
ona je zapela nad jednom malom, isto tako srebrno-
uokvirenom fotografijom na Trupčevom stolu, promatra­
jući s najvećom pažnjom tu minijaturnu fotografijicu
od dva-tri centimetra promjera, koja je prikazivala
jednoga mladića sa tromim čupavim bernardincem na
kamenoj terasi. Ispitujući svojim lornjonom kao lupom
ovu nadasve interesantnu staromodnu sliku na terasi
dvorca, ona se živo zainteresirala da otkrije identitet
vitkoga mladića sa psom.
— Molim vas, a tko je taj dečko na ovoj sivoj, već
pomalo oksidiranoj fotografijici?
— Moj otac, kao maturant, na našoj ladanjskoj terasi,
nekako početkom sedamdesetih godina, a ovaj pas bio
je ljubimac moga djeda Kolomana, grob mu i danas još
stoji usred ladanjskog parka,
— To je zanimljivo, a, molim vas, objasnite mi, kako
to da se fotografija vašega gospodina oca nalazi na stolu
doktora Amadea, a na vašem stolu, smijem li primijetiti,
nisam našla nikakve slične sentimentalne manifestacije?
Da li je to kod doktora Amadea neka vrsta naročitog
pijeteta spram ekscelencije vašega gospodina tate, jer
mi je doktor Amadeo pričao da je pod vaš krov stigao

Krleža: Zastave IV
odmah, na početku svoje karijere, i da je od vašega
gospodina oca mnogo, mnogo naučio!
— Ne znam, nemam pojma, ako vam je to govorio,
bit će da je tako, a moram priznati da me čudi što vas
je ta slika toliko impresionirala!
— Kako me ne bi impresionirala? Jer kada netko
čuva tako jednu blijedu fotografiju, kao marku, tako
sitnu, u skupocjenoj dekorativnoj rami kao što je ova,
onda mu je takav predmet neka vrsta relikvije, to je
barem logično, a, osim toga, sve što je u vezi s vašim
simpatičnim prijateljem interesira me. Priznajem: ostala
sam fascinirana njegovom pojavom. On je, prije svega,
vidite, sto posto muško, a to stopostotno muško igra
neizrecivo važnu ulogu u svijesti svake žene i nema je
koja ne bi reagirala na taj stopostotni ekstrakt odmah
i spontano. A koja to poriče, laže. Ova vrsta muškog,
vidite, ne imponira samo ženama nego i mačkama i
kobilama i kujama, a i historiji, jer i historija nije drugo
nego pasivno feminina melasa koja se podaje pasivno
isključivo samo muškom, kao glina modelatoru, koji
od blata može da stvori kip boga. Ova vrsta muškog,
a vaš kompanjon je klasična formula za sve ono što hoću
da kažem, ova vrsta muškog stoji, prije svega, na vla­
stitim nogama, i kada hoda svijetom, takvo muško svi-
jesno je da gazi zemlju slobodnom nogom. Takvo muško
drži glavu uspravno, jer, prije svega, ono znade šta hoće,
jer ono će šta hoće i dobiti, svejedno kako, oteti ili pre­
variti. Svaka čast takvim muškarcima, jer njihov svijet sa­
zdan je na njihovu vlastitu sliku, to jest po modelu njihove
vlastite muškosti, a ona je plod njihove muške volje. Nisu
to nikakvi prepolovljeni slabići, nisu to ni kenjkala ni zbu-
njenci, ne nose oni glavu na jednom, a mošnjice na
drugom tijelu, jer njihovo je tijelo jedna jedinstvena
cjelina, a u dodiru s takvim tijelom nema na ovoj kugli
zemaljskoj ženke koja ne bi istoga trenutka ustrepereno
osjetila da je ovo muško biće nerazmjerno jača zvjerka
od nje, a to je, vidite, slučaj vašega kompanjona, da, tako
je to, dragi moj, a sada biste mogli, dragi de Emericzi,
da učinite dvije stvari: da prenesete onaj whisky i
onu chartreusu iz svoga kabineta ovamo, jer se ovdje,
u ovoj sobi, nerazmjerno bolje osjećam, da me ne biste
krivo razumjeli, ne zbog vas, nego zbog one vaše go­
spođice Eleonore, više volim da budem od nje par
distance, a, osim toga, tamo su kod vas ostale moje
cigarete, to je jedno, budite zlatni, pa kad se vratite,
nemojte, molim vas, zaboraviti zatvoriti vrata, jer na
otvorena vrata reagiram bolećivo, nemam doduše ni­
kakve zle namjere, ni skrivenih misli, a i čizme sam
navukla, sasvim — comme ii faut, kao što vidite, dakle,
molim vas whisky i cigarete. . .
Kad se Kamilo vratio sa whiskyjem — „whisky bio
je slaba Anina strana još za peštanskih dana, ona je
tada mnogo uživala kondenzirane alkohole, a naročito
breskovaču, ali se nije opijala, međutim, danas, čini se,
da je sklona ovoj vrsti narkoze“ — pomislio je Kamilo
zaboravivši zatvoriti vrata svoje sobe. Enervirana otvo­
renim vratima, Ana je ustala, prošetala se kroz salon
do Kamilovog kabineta i zatvorila oboja vrata, najprije
prva pa zatim druga, i to veoma pomno i sabrano,
prokontroliravši kvake da li dobro funkcioniraju, a
zatim je iskapila punu čašu whiskyja i sjela na Trupčev
prazni stol obijesno kao djevojčica, zapalivši cigaretu
tako strastveno kao da joj je ovo večeras prva, poslije
duge apstinencije.
 — Ja ću još da planem i da izgorim bez pepela, kao
Feniks, u ovim prokletim krznenim čizmama, i to je
Erdelyijev teror, te moje čizme, vi ćete me pardonirati,
dragi Emericzi, ali moram da ih skinem, prosto ne
mogu više, a bila sam glupa što nisam uzela svoje nor­
malne cipele, oprostite mi, ponovo, mnogo, ali doista
moram, izula je jednu, pa drugu, rukama, i odbacivši
ih daleko od sebe, gotovo bijesno, odahnula je kao od
more, što joj je konačno uspjelo da se oslobodi ovog
prokletog nesnosnog terora.
— Ovdje baš nije pretjerano toplo, oprostite, vi ste,
čini se, u temperaturi, vi ćete još nazepsti, usprotivio se
Kamilo njenoj hirovitoj igri, jer od onih pet do sedam
Armagnaca u »Grandu« i od ovih ehartreusa normalno je
da se zagrijala krv ove po svemu čini se doista tempera­
mentne dame.
— Ne bojte se za moju influenciju, dragi moj, a što
se temperature tiče, to je, vi znate, moja normalna
temperatura, nego ako baš želite da mi učinite uslugu,
donesite mi, molim vas, moju mantilju iz svoje sobe.
Kada se Kamilo vratio s mantiljom, našao je gospođu
Anu na divanu, i podstavivši joj pod glavu dva-tri
svilena jastuka, pokrio je mantiljom i spustio se do
njenih nogu.
— Tako, hvala vam, sad je sve u najboljem redu, a
sada treba da vam se ispovjedim: ostala sam zaista pod
dubokim dojmom kavaljerske pojave vašega prijatelja,
a priznajem, pošto nemam razloga pretpostaviti da je to
bilo namješteno ili odigrano, da mu je uspjelo da me
šarmira pomalo i time, što je sve, bez izuzetka i bez
rezerve, baš pod milim bogom sve, što je govorio o vama,
a raspričao se o vama kao kakav romansijer, bilo tako
impregnirano, da, upravo prožeto toplom simpatijom
za vašu ličnost, da sam ostala impresionirana sentimen­
talnom lojalnošću spram vaše pojave, što je danas, u
ovom kriminalnom svijetu, zapravo veoma rijetka po­
java . ..
„Ova fabulira, to je škola njenog gospodina suprugafC,
pomislio je Kamilo slušajući gospođu Anu kako sa
tihim, pomalo ironičnim prizvukom priča, »kako su sve
žene od rođenja nadarene glumice, a u tom pogledu
kako ni nju nije usud lišio glumačkog talenta«.
— Još od Beča, kada je doktor Trupac Erdelyiju,
to jest i njoj, zapravo njima, učinio čitavu seriju sitnih
i većih usluga, pa sve do Beograda, između nje i tog
interesantnog čovjeka došlo je do flirta, jer ona vjeruje
da takva nasilna narav, kao što je Trupac, koji se sa
ženama prilično nadosađivao, nije imao prilike da sretne
takvu, čiji bi repertoar bio bogat kao njen, a treba pri­
znati da je za nekoliko beogradskih dana bila zaista u
izvanrednoj formi i da je u Trupcu naišla na dobar i
pogodan medij. Ona je namjerno, prosto po planu,
htjela impresionirati Amadea i obje njegove žene, svi-
jesna da je i Kamilova supruga i gospođa Dagmar
promatraju iz negativne perspektive, a da je ona na
temelju ogromne mase gluposti bila negativnom temom
čitave Kamilove familije, o tome ne treba sumnjati,
— Ona je, dakle, precizno znala da je svaka njena
pojedina riječ koju izgovara ispred ove njoj, više-manje
u svakom pogledu nesklone publike važna, i tako je
poduzela sve što je bilo u njenoj moći da obje dame
podredi svome šarmu, a to joj je pošlo za rukom bez
nekih naročitih trikova, moglo bi se reći, savršeno.
Što je zapravo bilo intimnom svrhom njene igre? Bila
je svijesna nivoa (ipak, uprkos svemu) provincijalne
publike, pred kojom se prikazuje i htjela je da ih uvjeri,
kako to nije bila nikakva tragedija za Kamila što je pao
pod njen utjecaj, koji se smatrao tako fatalnim, nego
obratno, da je Kamilo bio na sasvim solidnom i dobrom
putu, u jednu riječ, ono, što Francuzi kažu, il est bien
tombé, u zgodan čas i pod najboljim auspicijama. Jer
Kamilova supruga Alisa, na primjer, što je već mogla
misliti o tom davnom romanu i kakvu je već sliku mogla
imati o tim glupim »tračkompleksima« otprije deset i
više godina, kad je gospođa de Emericzi Junior bila
još takoreći beba? Mali glodavac, Alisa je zapravo tipična
provincijalna guščica, s ograničenim socijalnim predra­
sudama, kojoj prije svega imponira ono nešto, zaista
imbecilno, što se zove »le monde«, u najgorem peštan-
skom smislu, nota bene još i iz agramerske varmeđijske
perspektive einer verwöhnten schlechterzogenen Ober-
gespanstochter. A tu se pred njom pojavila jedna
madžarska poetesa, sa patetičnim atributom »lirske nade
čitave jedne Nacije«, kojoj se pjesme štampaju od Beča
do Bruxellesa i Pariza, koja se dopisuje sa Cocteauom,
sa Hermannom Bahrom, sa Hofmannsthalom, a gospođa
Dagmar, opet, za razliku od Alise, dovoljno je inteli­
gentna, dovoljno iskusna i mudra dama, da je mogla
prosuditi, da se između Ane i nje radi ipak o kvali­
tetnoj razlici, što se tiče fantazije i talenta, prije svega,
a zatim znanja i rutine, a da ne bi bila kapitulirala,
premda se mora, sa punim respektom, priznati, da
gospođa Dagmar ni u kome slučaju nije prosječna pojava.
Amadeova supruga — jeste netko, ličnost samostalna
i izvanredan karakter, a što se tiče kulture, gospođa
Dagmar je kao poliglot svakako nesvakodnevna pojava
s višim intelektualnim ambicijama. Sa gospođom Dag-
mar, dakle, to nije bila nikakva pretvorljiva igra, nego
zaista obostrano razumijevanje. Svakako interesantna
žena, u svakom pogledu visoko iznad svoje mlađe, na­
žalost, sasvim prosječne sestrice. Kao partner koga je
trebalo šarmirati preostao je još Amadeo, tip muškarca
koji se godinama dosađuje ne samo sa ženama nego i
s konjima i ljudima i koji je, prema tome, normalno
podlegao udaru božanske munje Anina šarma. Tipična
muška gruba narav, čovjek je valjda prvi put u životu
stupio u dodir sa fantastičnom vrstom ženke koja raz­
mišlja o pojavama svojom vlastitom glavom, a što se
Ane tiče, mora se priznati, da je Trupcu, u vezi s Ka­
milo vim relacijama spram te misteriozne žene, uobra­
zilja bila razdražena godinama. Bilo je uzbudljivo po-
živjeti s tim čudnim čovjekom, kome oči svjetlucaju
zelenkasto kao oči bengalskoga tigra, a koji, igrajući ulogu
vulkana, još uvijek krije u sebi dobru dozu dječačke
bezazlenosti,
— Jedno veče, kada su dame bile u operi, otplovio
je s Anom motornim čamcem nekamo preko velike du­
navske ili savske vode, bilo je dramatski, na opasnom
vjetru, bilo je riskantno, kajita se talasala na crnoj vodi
zaista pogibeljno, a onda su se iskrcali negdje na drugoj
obali, u malom nekom gradiću, u krčmici, jeli su kečige
na žaru i popili mnogo rakije, a, na povratku, oluja je
na vodi narasla do orkana, tako da su se morali vratiti
željeznicom, kasno, noću, već je opera davno svršila
i dame su s Erdelyijem, mora se priznati, zaista, nervozno
očekivale njihov povratak s tog romantičnog izleta. U
onoj maloj krčmici, zidovi otrovno zelene boje, schwein-
furtergriin, no uprkos tome sve je vrvjelo od buba-švaba,
Amadeo je govorio gotovo čitavo veče o Kamilu i bio
je zlatan, doista. Govorio je o Kamilu tako toplo, kao
da mu je Kamilo sin rođeni, gotovo zaljubljeno, kako
ga poznaje još od djetinjstva, kako mu je, još kao dječaku,
podigao zavjesu ispred svega što se zove spolna tajna,
kako mu je prvi govorio o socijalnoj problematici bijed­
nih seljačkih balkanskih naroda, a, i u ovom ludom ratu,
Kamilo, kakav već jeste, pasivna sebastijanska narav,
pomalo od abulije, a pomalo od moralne krize, bio je
izvan sumnje već na najboljem putu da propadne, da
ga Amadeo nije spasio iz austrijske vojske. Sve što je
Amadeo govorio o Kamilu bilo je začuđujuće: Kamilo
nije svakodnevna pojava, u moralnom i intelektualnom
pogledu on je svakako izuzetak, čudna mikstura između
fra Angelica i kneza Miškina (to je vlastita parabola
doktora Amadea), gospođa Ana, molim, bez rezerve,
samo citira Amadeove riječi, jer je čudno da takvo
amuzično lice, kao što je doktor Trupac, za koje se može
s pravom pretpostaviti da nije uspjelo pročitati ni jednog
beletrističkog retka, upotrebljava takve paralele, jer
Amadeo, ne samo da se divi Kamilu, nego je vezan s nje­
govom pojavom čudnim afinitetom. Amadeo je priznao
veoma slobodno da je o Ani imao negativno mišljenje
na temelju krivih glasina, ali, priznaje, kako se našao
u sretnoj konstelaciji da dođe s njom u intimniji dodir,
sklon je da revidira sve svoje glupe negativne misli,
jer je spoznao da se u Anu mogao zaljubiti čovjek samo
tako plemenite fantazije kao što je Kamilo, i to s punim
pravom!
— Uostalom, Kamilo se po svoj prilici sjeća kako
je upravo on uveo Amadea u njenu kuću još u Pešti,
u vrijeme Barjaka, a taj njen prvi susret s Amadeom
i sad joj je još u živoj pameti: čisti talijanski tip, crni
salonski borsalino, papillon, intenzivno crni potkresani
brci, gusta, čekinjava, tvrda kao lakirana kosa, Giacomo
Puccini in persona, impozantan muškarac, vitak, sim­
patičan, učtiv, nekonvencionalan, pa kada se pojavio
kod Erdelyijevih na objedu, ona prosto nije mogla da
odgoneta u kakvoj su oni to vezi, rodbinskoj ili prija­
teljskoj, jer sve što je Amadeo tada za vrijeme ručka
govorio, a govorilo se, dakako, o politici, tako je dra­
stično odudaralo od Kamilovih pogleda, te Ana prosto
nije uspjela da objasni tu vezu, koja je po svemu ipak
bila iskrena, i sada, kad se ponovo srela s Amadeom,
kada se čovjek, nažalost, pretvorio u neku vrstu boksera
najteže kategorije, nije joj jasno odakle zrači njegov
magnetizam tako ustrajne i tako podjednako tople i
prividno iskrene simpatije za Kamilovu ličnost. Nije
joj jasno kako je ovaj čovjek mogao odigrati u Kamilo-
vom životu ulogu mentora i tko je zapravo taj čovjek
i odakle se pojavio u ulozi Kamilovog anđela čuvara.
Pitanje samo po sebi bilo je neposredno, no baš ta
neposrednost nametnula se Kamilu svojom zagonetnošću
te u prvom trenutku nikako nije mogao da se otme ange-
lološkim asocijacijama monsignora Modrušana. „Istina
je, on je i samome sebi, iz vlastite pobude, uznastojao
objasniti tajanstvo Trupčeve slabosti spram njegove
pojave, te nikako nije uspio da nađe pravu formulu,
kako to da ovaj čovjek, u svakome pogledu neskrupu-
lozan, više od toga, amoralan (i to ne zato, jer je čitao
Nietzschea, nego jer je rođen s mračnim, kriminalnim
sklonostima, koje smatra zdravim svojstvom za život
sposobne zvjerke), kako to da ovaj isti čovjek razvija
izvanredno istančani osjećaj za razumijevanje svih Ka-
milovih moralističkih zanovijetanja?“'“' Poslije dugog i
zamišljenog kolebanja nije znao šta da odgovori na Anino
indiskretno pitanje.
— Što se mene tiče, kolebam se godinama u procjeni
njegovih svojstava: između mržnje i prezira i iskrene
simpatije veže me s tim čovjekom osjećaj odane zahval-
nosti te nikako ne mogu da mu se otmem ni da se po­
mirim s njime, a ipak je istina, taj čovjek podnosi
već godinama moj moralistički teror sa strpljivošću
kamile,
— Takvi odnosi ne padaju s neba, tu nešto raste
ižmeđu vas, kao što vidimo, godinama, pod najnevje-
rojatnijim okolnostima, jer, kao što mi je i sam pričao,
vi se spram njega odnosite s apodiktičkom negacijom
moralističkog kontrolora,
— Kažem vam, ne znam, znam samo to što nas
razdvaja, jer to je naša historija koja traje već godinama,
a, eto, priznajem, pojma nemam što nas veže. Mislim
da je bio ljubavnik moje mame. To bi se moglo zaklju­
čiti po nekim pismima, a govorilo se tako između po­
sluge,
— I o tome mi je govorio,
— Vama?
— Da, zašto vas to iznenađuje, za ovih pet-šest
beogradskih dana mi smo postali veoma dobri i intimni
prijatelji,
— A naročito u onoj zemunskoj krčmi, u četiri oka?
— U kakvoj krčmi?
— U zemunskoj. Onaj gradić, kamo vas je prevezao
preko velike vode, zove se Zimony,
 — S kakvim vi to akcentom apostrofirate onu krčmu,
Emericzi, za boga miloga, pa valjda se ne ćete spustiti
do frivolnosti?
— Molim vas, ako je već riječ o frivolnosti, jesam
li ja počeo ovu priču sa bombastičnim — coup de foudre
ili ste vi sami svoj izlet osvijetlili na početku patetično:
dama iz svijeta koja se poigrava jednim provincijalnim
lavom,
— Emericzi, vi znate, Ijubomor je najveća kazna
božja za grešne duše, to vas zaista nije dostojno, da,
a vi ništa ne pijete, natočite mi, molim vas, whiskyja,
žeđam,
— Dosta ste pili, Ana, ne pretjerujte, a, osim toga,
smanjio vam se sluh za nijanse, ne osjećate više da
prelazite neke demarkacije.
Ana je mirno, gotovo oprezno, kao da ustaje iz kreveta,
skinula sa svojih nogu mantilju i u čarapama zaputila
se do stola. Tamo je natočila dobrano, do polovine,
čašu whiskyja i iskapila je, a zatim se isto tako mirno
kao mjesečarka vratila na divan, ponovo se pokrila man-
tiljom i ostala ležeći nepokretno, kao da je usnula, a
poslije duže stanke ponovo se pridigla kao iza sna i,
kao da se ništa nije desilo, zapitala je Kamila, potpuno
mirno i sabrano, kao da nije čula ni jedne njegove
replike, »smije li da nastavi svoju priču ondje gdje je
bila prekinuta?«.
— Naime, oprostite, u vezi s tim što ste i sami tangi­
rali, da je doktor bio intimno vezan s vašom pokojnom
gospođom majkom, htjela bih da vam kažem sve što mi
je vaš prijatelj ispričao o onoj dramatskoj noći, kad
je vaša mama pokušala da se otruje, a čudi me da vi
s njime nikada o tome niste govorili,
 — Ne razumijem, zašto inzistirate na toj temi, zar
je to baš večeras od neke preponđerantne važnosti?
— O, bože, govorim s vama kao vaš prijatelj, mislim
da imam na to pravo, a, osim toga, vaša gospođa majka,
njen život, ako hoćete, i njena smrt, sve je to tako isto
intimno povezano s mojim vlastitim životom, pa, ako
hoćete, možda i s mojom smrću, a za mene, koliko god
to vama izgledalo nevjerojatno, to su, vidite, preponde-
rantno važne stvari, i to ne samo večeras, a ja sam do­
putovala da se o tome svemu porazgovcrimo, pa mislim
da je sasvim logično da sam to spomenula,
— Ponavljam, ne razumijem zašto inzistirate da se
o tome govori, i to baš večeras, a da o mnogo važnijim
stvarima nismo progovorili ni riječi?
— Pa imamo vremena još čitavu noć, a sada, molim
vas, budite ljubazni, dodajte mi onu fotografiju sa stola!
— Ima ih tu čitava serija,
— Pa onu fotografijicu u srebru, da, da, hvala vam,
ovu. Uzela je ponovo svoj lornjon pa kao filatelist, kada
procjenjuje vrijednost neke marke, podvrgla je tu staru
izblijedjelu snimku ponovnom pregledu kao pod lu­
pom, a zatim je vratila ležernom gestom Kamilu da je
stavi na njeno mjesto.
— Hvala,
— Dakle, što ste sada otkrili na toj fotografiji?
— Onaj mladić s bernardincem na onoj terasi, ono
je vaš gospodin otac, kada je bio maturant?
— Da!
— A molim vas, niste li vi nikada pomnije pogledali
tu fotografiju svoga gospodina oca?
— A što će mi, znam čovjeka napamet,
 — Znate ga napamet, dakako, a nije li vam nikad
pala u oči frapantna sličnost između onoga mladića
ondje s bernarđincem i vašeg gospodina prijatelja
Amadea?
— Ta idite, moj stari je astenik, a Trupac je piknik,
jedan je mongoloid, brahikefalac, a drugi izraziti doli-
hokefalos sa jakom, mediteranskom progenom čeljusti,
dva potpuno odvojena tipa, nema baš nikakve, pa ni
najmanje sličnosti, to su čiste fikcije i u kakvoj bi to
uopće moglo da bude vezi i šta će vam te bolesne spletke,
Ana?
— Čula sam čovjeka gdje mi se ispovjedio. Imala sam
impresiju da mu je to bila neodoljiva potreba da se
nekome ispovjedi,
— Je li bio pijan ili ste oboje bili pijani?
— Kamilo, priznajem, ja osjećam alkohol, ali sam
sabrana i pitam se, a zašto bih vam o tome sada govorila
da tako ne mislim? Sve je to u vezi s vašom gospođom
majkom, a ja sam i stigla da se s vama porazgovorim,
jer baš smrt vaše majke i jeste ono što se pojavilo između
nas kao memento, i ako je ikad nešto odigralo ulogu
udesa, to je bila smrt vaše mame, a vaša grubost u ovome
momentu potpuno je deplasirana, klonula je rezignirano
i ušutjela.
Kamilo se prošetao do prozora i razgrnuo zavjesu.
Vani je ponovo počela da vitla mećava. Netko je pokucao.
Pojavio se jedan od Trupčevih koncipijenata, »neka go­
spodin doktor oprosti, svi su otišli, on je ostao posljednji,
javlja se, ako gospodin doktor nešto treba?«.
Nestalo je posljednjeg koncipijenta, a prijeko, iz kan­
celarije, čulo se kako netko otvara i zatvara prozore
i premješta pokućstvo. Očito posluga. Sprema se kan­
celarija. Javila su se zvona u gradu. Ave Maria. Kamilo
se zamislio nad buteljama chartreuse i whiskyja, i ma-
kinalno natočio punu čašu whiskyja kao čašu piva i
iskapio je.
— Dajte i meni, molim vas!
— Ne dam vam, dosta ste pili. Ne vladate više svojim
mislima, govorite gluposti. Pričate glupe romane a la
Georges Ohnet. Oduvijek sam tvrdio da vam je ukus
zahirio,
— Dragi, čujete li, zvone zvona, putujemo, rekla
sam vam već, nemamo dvadeset godina . . . Govorio mi
je čovjek o svojoj ljubavi spram vaše gospođe mame,
ljudski, uvjerljivo, romantičan, platonski slučaj, a istina
je da je u predvečerje one dramatske noći stigla izne­
nada Amadeova majka iz Rijeke,
— Da, i što, stigla je žena iz Rijeke,
— Da, stigla je i pojavila se, jer su je pozvali, a tko
ju je pozvao, vaš otac, a u koju svrhu, da kaže vašoj
gospođi mami nešto što je trebalo da joj se otkrije, da
je kao švelja radila u kući vašega djeda i da je vaš djed...
— Šta, moj djed, pa moj djed je onda već bio u
osamdesetoj godini, ako se ne varam, možda moj otac...
— Ne znam, ali izvolite, uzmite fotografiju svoga
oca, pogledajte je, pa zar ova dva čovjeka nisu nalik,
kao brat na brata, jedan na drugog?
— Oh, oh, molim vas, mislio sam da će vaša roman­
tična priča završiti da je Amadeo moj brat i da je baš
to bilo glavnim motivom one dramatske noći, a ovako,
zar ste samo zato doputovali da mi melodramatski
otkrijete familijarnu tajnu kako mi je Trupac rođeni
stric i da je njegova majka doputovala da bi mojoj mami
objasnila kako živimo u incestu, što li?
 Netko je ponovo pokucao. Ovaj put na vratima koja
vode preko salona u Kamilovu kancelariju. Na tapeti­
ranim vratima. Tiho. Diskretno. Javilo se ponovno
kucanje, glasnije, o drveni okvir, zatim sve glasnije.
— Izvolite, tko je, pogledao je Emerički iznenađen
na vrata, na kojima se pojavila gospođica Emanuela.
— Što je, Eleonora, šta izvolite?
— Oprostite, gospodine doktore, što smetam, zove
vas »Royal«.
— Zove me »Royal«, pardon, uputio se Kamilo brzim
koracima u pokrajnu sobu do telefona u svome kabinetu
i podigao slušalicu:
— Halo, molim,
— Ovdje portir hotela »Royal«, jeste li vi, gospodine
doktore, gospodin profesor Erdmann želio bi govoriti
sa svojom suprugom,
— Spojite me s gospodinom profesorom, da, ja sam
na telefonu, spojite me, molim vas, dobro, halo, halo,
dobar večer, gospodine profesore, izvolite, stojim vam
na usluzi, da, doktor Emerički na telefonu, pozdravljam
vas, što zapovijedate?
— Dobar večer, de Emericzi, oprostite mi što vam
dosađujem, Ana se naime još uvijek nije vratila u hotel,
pa kako nemam pojma ni gdje je ni što je s njom, pret­
postavljam da je s vama, i bio sam tako slobodan da vas
potražim kod vaše kuće, ali su mi dali ovaj broj, molim
vas, oprostite mi, ali kako Anino zdravlje nije u naj­
boljem redu, molim vas, bih li mogao govoriti s njom?
— Izvolite, gospodine profesore, vaša je gospođa
ovdje, mi smo u mojoj kancelariji, i po želji mogu vam
je predati, odmah, samo sekundu molim,
 — O, hvala vam, zaista sam vam zahvalan, de Eme-
riczi, i još jedamput vas molim da me pardonirate,
nisam imao zaista namjere da vas uznemirujem, ali
sam nervozan, Anine kondicije su zaista mizerne, ona
je veoma ozbiljan pacijent.
Spustivši slušalicu, obratio se Kamilo Ani, koja ga je
korak po korak nervozno slijedila iz Amadeove sobe
sve do telefona, i tu se našla uz Kamilov stol, tik uz
aparat, naslućujući da je zove Erdelyi, pa kad joj je
Kamilo prišapnuo da je doista njen suprug, ona je
mrzovoljastom kretnjom uzela iz Kamilove ruke slu­
šalicu, a glas joj je zazvučao dubokim zagasitim altom.
— Da, ja sam, da, tu sam kod de Emericzija, ne znam,
osjećam se dobro, ponavljam ti, osjećam se sasvim dobro,
molim, šta izvoliš?
Sa školjkom na uhu, kružeći nervoznim pogledom
po stropu, po knjigama, po velikom lusteru koji blista
iz Amadeove otvorene sobe u punome snopu svjetlosti,
Ana je pasivno prisluškivala kreketanju kaučuka iz one
blistave, nikelom uokvirene duguljaste žlice, prekidajući
od vremena na vrijeme ustitranu membranu meketavih
glasova kratkim staccatima: — Da, da, ne, ne, ne i ne,
da bi se odjednom ubacila u nametljivu bujicu nervo­
znih riječi s onu stranu žice, povišenim tonom: — Ne,
ne, pusti me, molim te, prestani s tim svojim dosadnim
lamentacijama, dogovorili smo samu stvar veoma jasno,
zar ne, molim, držim se naše konvencije i ništa više,
pardon dr-žim-se — kon-venci-je, počela je da rastavlja
pojedine riječi, sve uz porast svoga glasa, me-ni je -
do-bro, ja-se — o-sje-ćam •— do-bro, ne — ni-ka-ko,
da da, ne — mis-lim se vra-ti-ti, sti-ći ću na vrijeme,
da, ako ne prije, a ono svakako do Simplona. . .
 Čulo se kako s druge strane žice profesor Erdelyi
isto tako povisuje svoj glas da bi gospođi zaprijetio
nekim, na prvi pogled., uvjerljivim argumentima, ali
ga je ona prekinula sasvim odlučno: — Ali, molim te,
ne želiš li da me ovdje na licu mjesta obori tvoja im­
becilnost, onda me, molim te, pusti na miru, jesi li me
razumio, da, tako je, i do viđenja, na kolodvoru, dosta,
ni riječi više, preglupo, prekinula je razgovor udarom
o metalni stalak, trgnuvši ruku od slušalice kao da se
otresla nekog neugodnog kukca.
— Uzmite, molim vas, nekakva kola, nekakav taksi
ili kočiju, uzmite ne znam što, samo da odemo odavde,
jer ovaj gospodin u stanju je da još dojuri ovamo, utuvio
je u svoju senilnu glavu da treba da mirujem u horizon­
tali, nikakva druga riječ mu ne pada na pamet nego
ho-ri-zon-ta-la, kao da se ne ću naspavati do Pariza
u toj prokletoj ho-ri-zon-ta-li, i kao da nam nije suđena
ta prokleta ho-ri-zon-ta-la—ad—in-fi-ni-tum, da odemo,
dragi, jer ne garantiram da bih uspjela da se svladam,
ne jamčim da mi ne će zatajiti nervi, bude U se ovdje
pojavila ona moja luckasta bena! O, gospodine ti moj
Bože, dobri i jedini, ne znam ima li netko na svijetu
tko bi mogao pojmiti kako sam jadna i sažaljenja do­
stojna već od svoje najranije mladosti. Nikada, ni­
kada, ni jedne jedine sekunde, nisam mogla da poživim
svojim vlastitim životom, usud nad mojom kolijevkom
zaista mi nije bio sklon, a vi, muškarci, vi ste hiljadu
puta slaboumniji od bilo koje slaboumne seoske babe!
Nisam srela još ni jednoga od vas koji bi imao toliko
intuicije koliko ima svaka histerika, šta čekamo, da
krenemo, da se spasimo od ove gluposti, molim vas,
dragi de Emericzi, budite barem vi inteligentni, razu-

Krleža: Zastave IV
209
mijte me, ima situacija kada zaista ne mogu više, kada
mi je pomisao na smrt draža od glavnog zgoditka na
lutriji.

Kamilo je pozvonio, i sam enerviran glupom situa­

cijom, a na vratima pojavio se istoga časa Burić.
— Naručite, Buricu, molim vas, neki fijaker, ili,
bolje, neka gospođica skoči lično po kola, da ne čekamo,
krećemo,
— Mećava je počela da vije opasno, gospodine dok­
tore! Pretpostavljajući da će biti eventualno potrebno,
organizirao sam Pankraca, i Daimler gospodina doktora
Trupca čeka pred kućom na u lic i...

To je od solicitatora Burica bilo više nego inteligentno,

i tako su sišli na brzinu, nervozno, potrpali se pod platno
Trupčevog kabrioleta i sada je još trebalo samo dati
Daimleru pravac kamo da krene, u ovu snježnu noć,
pak će tako svaka opasnost da se pojavi stari Erdelyi
minuti.
— U restoran, Ana u restoran ne će, ne, ne, nikako,
ne dolazi u obzir, restorani su krcati svjetinom, resto­
rani su ludnica, Ana želi da ostanu sami, u četiri oka,
nije ona zbog toga doputovala da se nervira po gostio­
nicama, ovaj sastanak ima testamentarno značenje, ona
nije i ne će da bude plačljiva tetka, ali je ipak tako, to
je oproštaj prije odlaska, više ne će biti prilike da se
porazgovore, a u stvari nisu još ni počeli pregled svog
knjigovodstva,
 — Bilo bi najinteligentnije da ostanemo gdje smo i
bili, tu bi se mogla organizirati i večera, a ako ne to,
mogli bismo ipak da odemo mojoj kući, tamo bismo
ostali potpuno izolirani, više još nego u kancelariji,
predložio je Kamilo, nervozan i sam u nedoumici kamo
da krenu, u ovu glupu mećavu koja se dimila oko Dai-
mlera kao gejzir.
— Ne, ne, ni pod živu glavu, ni tamo, ni ovdje,
nema Ana nerava za onog svog pacijenta, a taj se može,
kakvim ga je bog stvorio, pojaviti svake sekunde i u
stanu i u kancelariji, i zato, što ima da se misli, da krenu,
u snijeg, u vjetar, u mećavu, u noć, svejedno kuda, pa
valjda će se naći na drumu neka krčma, brigantska spilja
ili noćište, svejedno što, samo dalje. . .
Sjetio se Kamilo osamljene krčme na zdenčajskoj
cesti, kamo je u mećavi bio zalutao poslije jurjaveškog
jubilarnog objeda, gdje se dramatski bio razračunavao
onaj ruski emigrantski par, i tako je naredio Pankracu
da vozi na zdenčajsku cestu do ribarske krčme na turo­
poljskom savskom rukavu, ako mu je poznato!
— Kako da ne, to je Fišerinzel na bajeru, ali to je,
gospodine doktore, smijem li primijetiti, neka vrsta
sumnjivog lokala, kao bolji, bumo rekli, gospon doktor,
kupleraj, oprostite prosim,
— Svejedno, sumnjiv lokal ili ne sumnjiv, tjerajte,
nemamo vrem ena.. .
Izdimio je Daimler kroz maglu i blato, a Ana je bez
riječi klonula u kutu, omotana svojim pledom preko
glave, kao psetance podvijena repa, i tako ostala, kunja-
jući u polusnu, bez riječi i kretnje, uz dramatski zvižduk
vjetrine, glasne, nasilne i tako uporne kao da će razderati
platno na krovu kabrioleta. Dosta se natrubio Daimler
kroz mećavu i maglu osvjetljujući svojim lampama
konjske stražnjice bijednih seljačkih taljiga na blatnoj
cesti, i tako su se odjednom zaustavili i stali pred slav­
nim Fišerinzlom na turopoljskom bajeru, gdje su jednom
davno zijevala ždrijela Sinan-pašinih topova pod Ple­
som, a, takoreći još prije nekoliko godina, Bonaparteovi
carinici pregledavali prtljag sumnjivih putnika na bijegu
iz Francuskog »jakobinskog« Carstva pod zaštitu dvo­
glavih orlova i crno-žutih habzburških barjaka.

Krčma je bila prazna. Tišina. U narančastoj kružnici

petrolejke uz toplu zagrijanu peć čuo se glas cvrčka.
To je ustreperilo lirskim rekvizitima uvijek sklonu Aninu
sentimentalnu žicu i ona se privila uz Kamila kao da
izgubljena luta plavim ljetnim ladanjskim livadama, o
kojima joj je toliko pričao Kamilo, kada je nebo tako
plavo, kao plave, blistave tople ženske oči, a sve su
perspektive vedre, pune ogromnih mogućnosti, trijumfa,
lirike, uspjeha, velikih premijera, knjiga, ljepote. . .
Pojavila se kelnerska sjenka tamne, ciganske masti,
sa dlakavim dugim, majmunskim rukama, calkelner koji
je ovdje, sada u novom poduzeću, poslije stečaja, pre­
uzeo posao kao maître d’hôtel, »pa su sa kompanjonima
svojski očistili lokal od stare bagaže, a on poznaje go­
spodina doktora, iako ga gospodin doktor nije zaboravio,
on je klijent gospodina doktora Trupca, a radio je
u ,Tref-baru£, i ona svinja od direktora Zaloupala tužila
ga je da je ukrao trista flaša Heidsiecka, a što je njemu
bilo potrebno da krade šampanjac, smiješno, i to baš
šampanjac, a ne likere ili lososovinu ili kavijar, nego
baš Heidsieck, no, dakle, nije si Herr Zaloupal oblizal
prste s tim Heidsieckom, dokazal mu je vaš kompanjon,
preuzvišeni gospon doktor Trupac, da Zaloupal drži
ruletu, a to je pak bilo moje maslo, no, a sada spužvom
prek i prosim, ja sam tu da služim vašu milost, i on može
da posluži gospodina doktora i njegovu milostivu, kako
se zapovijeda, kulantno i kak se šika, a diskrecija je
zagarantirana kagbirekli čašču i mašču . . .
— Lokal su preuzela tri kompanjona, Petelinec, Siš-
čan i on, sve sami pošteni Trupčevi klijenti, diskrecija
je garantirana po zakonu, a, nažalost, u ovu sobu, u
koju se gospodin doktor zaputio, ne može se, jer je
séparé bezèct, ali on ima na katu još jedan séparé, i taj
je bezèct, no, ali, nadajmo se, ne bu zadugo, pa dok se
milostivica malo odmori uz toplu peč, uz kakav fini
imbis, bumorekli, prezvuršt ili finu domaću hladnetinu
s toplim kukuružnjakom, sve sami specijaliteti, prosim,
za večeru: štrukli, krvavice, devenice, češnjiivke, pe­
čenice, a ak se pak gosponu doktoru žuri, ima on gore
na katu još jednu sobu, ali ta je kak privatšlafcimer,
dva kreveta i otoman, sve pod jednim ključem, i zahod
i soba, ali košta, kakti za gospona doktora, bumorekli
— specijal-tarifa, petsto forinti plus pedeset dinara,
bumorekli, kak servis, sveskup tristopedeset dinara, a
konzum séparât, po narudžbi: krampampula, klijevajn,
palačinke z rumom, ričet, žganci, kokošja juha, kuhana
rakija, ajer-konjak, butelenvajn po volji i po izboru, a
ak se hoče ima i francuskih likerov, i »Heidsieck« i
»Veuve Clicquot«.
»Veuve Clicquot«, fantastična ova riječ, kao glas la­
hora kada donosi davno zaboravljene mirise, izazvala
je u Kamilu paklenu viziju: rusku divizijsku »Višu
Djevojačku Školu« u kući doktora Hlibovickoga, usred
Grćdeka Jagiellonskog. Na tavanu,' pod spaljenim kro­
vom, brat Kamrâthovih Cypriana i Amadea, jezivi
ruski medvjed u ulozi konobara sa flašom »Veuve Clic-
quota« na srebrnom pladnju. I tamo, u onoj ruskoj
»Djevojačkoj Školi«, u salon gospođice Aranke, penjalo
se drvenim stubama na tavan, kao i ovdje, na Fišerinzelu,
i tako, u pratnji Ane i onog maître d’hôtela ciganskog,
našli su se u separat-privatšlafcimeru sa svijećom u
ruci, pa kad je sinula zelenkasta petrolejka, prikazala
se paklena scena ovog separat-privatšlafcimera, kao da
ga je izrežirao sam Nečastivi.
Dva tvrda, ogromna politirana kreveta od solidne
hrastovine, toplo, gostoljubivo raspremljena, sa bijelim
čipkastim jastucima i ružičastim poplunima, tako idi­
lično ružičastim kao što već jesu ružičaste ljubavne igre
po tim privatšlafcimerima, a nad ružičastim bračnim
logom slika ružičaste Majke Božje od Sedam Žalosti,
s ogromnim ružičastim srcem, probodenim sa sedam
oštrobridnih mesarskih noževa, okićena stručkom uvele
forsitije i prvih proljetnih macica još od prošlogodišnje
Cvjetnice. Lijevo i desno od bračnih kreveta, kao mala
galerija, iznad politiranih noćnih ormarića, blistalo je
nekoliko crnouokvirenih povećanih fotografija, mrkih
babuskara i naoružane čeljadi s puškama i sabljama.
Jedan željezničar u paradi, na bijeloj secesionističkoj
stolici, a do njega suhonjava, ružna, starija nosata baba,
u narodnoj, bogato izvezenoj posavskoj nošnji, a na
svakom noćnom ormariću po dva crno-bijela mopsića
od gipsa (talijanska sajamska roba); u kutu između
prozora i komode, kao velika ikona sa crvenim kandilom,
zlatnouokvirena kompozicija: Sveti Josip sa Djevicom
Marijom na putu u Egipat; plastičnoobojadisana pa-
noptikumska ura s modeliranim svetim figurama iza
stakla, pod zlatnom rasplamsalom kružnicom sunca kao
pločom sa kazaljkama i crnim brojkama.
— Koncertna ura, prosim, ima dve numere, jednu
božičnu i jedan valcer, prosim, a more se i navinuti,
javio se kao čičerone uslužni gospodin maître d’hôtel,
koji je svojim gostima za muzikalnu uvertiru navinuo
taj sveti sat i oni kotačići malog orkestriona, u bogatom
zlatnom okviru, stali su da se kotrljaju i da zvrndaju ariju
dirljivog božičnog pastorala: Stille Nacht, heilige
N ach t. . .
— Za večeru, ako gospoštija zapovèdaju, može se
servirati ovdje, u separeu, po zapovijedi, a sada, on
može da ponudi prima tursku — à la turca, ili — à la
franca, po želji, i kuhano vino, i tako, po dogovoru,
dat će servirati kavu i kuhano vino, gospodin maître
d’hôtel je nestao, pretjerano ljubazno učtivo, upozorivši
svoje goste, da je voda na vaštišu spremna sa ručnicima
i sapunom po želji. . .

Ostali su sami.
U sobi bilo je na prvi pogled još toplo. U gvozdenoj
peći nije palucao više živi plamen, ali se osjećalo kako
je gvožđe još uvijek zagrijano. Uz zvižduk vjetra koji
je urlao oko kuće sasvim teatralno, odjekivao je iz daljine
uznemireni lavež pasa. Ana je skinula bundu, uzela dva
jastuka sa kreveta, za uzglavlje, izula se i legla na divan
na bundu, pokrivši se svojim lovačkim lisičjim pledom,
i zamolila Kamila, nije li mu teško da još jedamput
navine mali orkestrion od panoptikuma sa Svetom Ma­
rijom i Svetim Josipom na bijegu u Egipat.
Tromo, umorno, kao nakašljavajući se sušičavo, si­
ćušni kosturčići od kotačića otkotrljali su distonirajući
limeno tihu ariju Svete Badnje Noći, a Ana se, prislu­
škujući magičnoj pjesmi, predala šutnji kao da iz one
zlatne kutije kaplje otrovna muzika mrtvih iluzija.
— Godine 1913, u Badnjoj Noći, bila sam na ponoćnoj
misi u Aix-les-Bainsu, tamo se te noći, čudno, pjevala
ista ova pjesma, na istu ovu švapsku ariju: Heureuse
Nuit, Sainte N u it... O, one Badnje noći htjela sam da
se vratim. U crkvi, dok se pjevalo, silno sam zaželjela
da se vratim, onog istog momenta da ostavim onu po­
noćku i da krenem, prvim vlakom, odmah, ali, eto,
čovjek je slab, drugoga jutra svanulo je sunčano jutro,
cvjetale su već prve kamelije pred mojim prozorima,
u sjaju tamnomodre vedrine postala sam pasivna, a
teško sam zgriješila što se nisam vratila. Znala sam to.
Htjela sam, a nisam . . . To se osvećuje svakome tko je
bilo kada iznevjerio neku svoju iskrenu inspiraciju.
Htjela sam intenzivno da se vratim, osjećala sam da te
gubim i okajala sam to pošteno, hvala bogu, htjela sam
da doputujem do tebe, ma gdje bio i ma što mislio,
a, eto, nisam . . .
Kamilo je stajao uz prozor bez riječi. Odbijajući di­
move, osjećao je kako se sve više truje nikotinom, a
lavež pasa iz daljine odjekivao je sve nervoznije.
— A ti, gdje si ti proveo Božić 1913?
— U Pešti,
— Ti si se vratio u Peštu?
— Da, uzelo me u vojsku, otputovao sam kao regrut
u Beč u jednoj drugoj stvari, pamtim datum, četvrtoga
decembra stigao sam u Peštu. Bio sam regrut kod zagre­
bačke Infanterijske Regimente broj peđesetitri, a krenuo
sam u Beč drugoga decembra večernjim brzim, sjećam
se toga dobro, jer sam istoga jutra kao regrut prisustvo­
vao paradi kod jubilarne mise, za šezdeset i petogodi-
šnjicu vladavine Franje Josipa. Stigao sam u Beč tre­
ćega prosinca, da spasim onog svog prijatelja iz djetinj­
stva, Joju, koji je ostao u Srbiji suđen na osam godina i
0 kome sam ti ispričao čitave romane, ako nisi zaboravila?
— Ah, da, da, sjećam se, kako da ne, to je onaj fiju-
manski šegrt, koji je još prije tvog Hungaricuma montirao
one bombe? Da, da, sjećam se, o, vrlo dobro, ti si mi o
njemu pričao mnogo, godinama, samo sam zaboravila
kako se ono zvao?
— Zvao se Joakim, Joja, a ti si ga zvala Džo,
— Da, da, sjećam se, Džo, a šta je s njim, to jest,
dobro, ti si doputovao u Beč, kao regrut, a kako si
dospio do Pešte?
— Protekcijom Amande, generalice, ti se sjećaš ge­
neralice Amande, ona je bila nešto sa Ronginicom intri­
girala u našem slučaju, generalica Amanda, moja pra-
tetka, tetka moje pokojne mame, ona me je premjestila
protekcijom generala Martinenghija kod Siebzehner-
Husara, a Martinenghi me je pustio na dopust do Silve-
strova, dok se ne riješi moja stvar da prijeđem husarima,
1 tako sam Božić proveo u Pešti,
— A da sam se slučajno vratila, bila bih te našla u
Pešti?
— Ne znam, nisam siguran, što se toga tiče, nisam
siguran da li bi me »našla«, našla bi me, naravno, sta­
novao sam kod gospođe de Szemere, ali sam drugovao
tada s jednom simpatičnom djevojkom, mislim da je
bila genijalna, to jest bila je to zaista, studirala je violinu
na konzervatoriju, Jojina ljubav, Fijumanka kao i on,
Eugenija Tommaseo...
— A tvoj Džo, šta je bilo s njim, gdje je zapeo on?
— Pa znala si tu Jojinu avanturu u detalje, u Srbiji,
u tamnici, suđen na osam godina robije,
— Ah, da, ova gospođica, to jest dama, ova tvoja
peštanska simpatija, je li i ona došla iz Srbije?
— Ne, nije Srpkinja, nije došla ni iz kakve Srbije,
studirala je u Pešti violinu, na konzervatoriju, stigla
je iz Fiume,
— Madžarica, što radi, koncertira?
— Ne radi ništa, umrla je, Fijumanka,
— Umrla, kako umrla?
— Umrla, kao što se već umire, maja mjeseca četr­
naeste, pred sam rat, bila je zdrava kao dren i umrla
je, srce, a neposredno poslije njene smrti meni su šrap-
neli probili oba koljena na onim manevrima, ostao sam
između života i smrti, sve do septembra, a to ti je po­
znato, mislim,
— A onaj tvoj prijatelj u Srbiji, šta je s njim?
— Ostao je na robiji, u tamnici, njega su oslobodili
Austrijanci 1915 kad su osvojili Srbiju, on je naime bio
austrijski građanin,
— A, tako, pa da, pa da, dakako, austrijski građanin,
razumijem, svi smo mi to bili, sjećam se, ali kako je
pao u srpski zatvor, suđen u Srbiji, na robiju, onda?
— Kako »onda«, ništa »onda«, dakako, tako, sve sam
to tebi pričao detaljno, zaboravila si, dakako, Joja je
bio u Srbiji suđen na robiju kao austrijski državljanin
godine 1913, a od austrijske vojske, u ratu 1915, bio je
oslobođen tamnice, a onda mobilizirali su ga u au­
strijsku mornaricu u ratu, razumiješ li, a onda su ga
kao austrijskog mornara ponovo strpali u zatvor, po
Militárstrafgesetzu kao rebela, kao antimilitarista, kao
veleizdajnika, kompromitirao se u Puli, organizirao je
pobunu na ratnim brodovima, htjeli su dezertirati, a
onda sam i ja pao u vezi s njim u austrijski zatvor, mene
su pustili jula 1918, a on je ležao sve do jeseni, kad je
propala Austrija, ali su ga odmah ponovo strpali u
zatvor,
— Sada više doista ne razumijem ni riječi, oprosti,
bio je uhapšen u Austriji, kao rebel, a zašto su ga po­
novo strpali u zatvor kad je Austrija propala?
— Strpali su ga u srpski vojni zatvor, po srbijanskim
ratnim zakonima, već poslije propasti Austrije, opet
kao veleizdajnika, godinu dana kasnije,
— Sada zaista ne razumijem više ni riječi, oprosti,
ti znaš, nije to sve tako jednostavno, pao je čovjek u
zatvor, i to u srpski, kad je Austrija propala, a kako to,
kad je već bio u srpskom zatvoru,
— Ma ne, on je najprije dopao zatvora u Srbiji dok
još Austrija nije propala, ali to sada nije važno, Austrija,
Madžarska, Hrvatska, one su izgubile rat, Srbija je
pobijedila, a to i jeste taj naš balkanski Babilon, o kome
vi Madžari nikad niste imali pojma, svejedno, tako je
bilo, iz tamnice u tamnicu, iz veleizdaje u veleizdaju,
— Facit svega, dakle, danas Džo opet čami u zatvoru?
— Jeste, u zatvoru, čeka da mu sude,
— A zašto da mu ponovo sude?
— Sude ga kao revolucionara,
— Ako je rušio Austriju, zašto ga danas Srbi sude,
kakav je to zatvor kad Austrije više nema, ni Madžarske
nema, same zagonetke, je li to hrvatski zatvor?
 — To je kraljevski, dinastički zatvor, to je zatvor
jedne političke satrapije, jedne tiranije, jedne kontra-
revolucionarne bande koja je odlučila da ga zgazi, to
je tamnica koju mi ne priznajemo, to i jeste ta politika
o kojoj ti nemaš pojma. Njega će transportirati u Srbiju,
zbog stare kazne, na koju je suđen po srpskim ratnim
sudovima još u Makedoniji godine 1913, da tamo odleži
još šest godina robije,
— Pa i ti si bio dolje u Makedoniji maja 1913, a
tebe nisu osudili?
— Da, bio sam, bili smo srpski dobrovoljci, i Joja
je ratovao kao srpski dobrovoljac,
— O, Bože, nikada od svega toga nisam pojmila ni
riječi, ratovi, revolucije, kako je sve to ispod ljudskog
dostojanstva glupo, ta vaša politika prokleta, jadni moj
dečko, ova vaša prokleta politika ubit će i tebe jednoga
d an a. . .
Javilo se kucanje.
Nakon diskretnog poovvnog kucanja ušao je onaj cigo
od kelnera sa kavom i velikim dvolitrenim vrčem vrelog
kuhanog vina, omotanim grubom salvetom, i sve je
servirao na stolu uz stijenu kraj prozora, s time »ako
gospoštija zapovijedaju, on je na službu, treba samo da
se otvore vrata i da se drekne — Alojz, a Alojz pojavit
će se sa večerom istog momenta samo treba zapovjediti
što da se spremi, a on svakako večeras preporučuje
kiselu juhu kao specijalitet kuće i gomboce sa flekšala-
tom«.
Nestalo je cige, a sobom se razlio slatkobljutavi
miris cimeta, klinčaca, đumbera i limuna, pa kad je
Kamilo razvio onaj seljački, šareno izvezeni ubrus
pušio se glineni vrč, omotan krpama, kao zdjela pravog
punča.
— Ne znam od čega tako intenzivno žedam, kao da
ću noćas umrijeti, iskapila je Ana pune dvije čaše se­
ljačkoga groga, uzdahnuvši od mrtvog umora na kraju
snaga.
— Čitavu noć nisam sklopila oka od treme. Nisam
usnula već drugu noć ni na minutu, od panike, od
čudnog, demonskog osjećaja straha, da nikada ne ću
doputovati do ovog tvog grada, da te nikada više ne ću
vidjeti, da se uopće ne ćeš pojaviti, a i jutros, u hotelu,
kad su mi javili da si na porti i da si stigao u hotel,
prosto nisam mogla dalje, klonula sam. Samo na jednu
jedinu sekundu da sklopim oči, osjećam žute kolobare
kako kruže kao da se sve dimi oko mene, a i ti si mi ne­
kako glicerinasto rastopljen u obrisima, kao da te gledam
kroz žubor vode, žubori voda, teče bistar potok, a ja te
promatram kroz ogledalo, kroz koprenu ove vode, ja
ležim na dnu, samo na momenat da mi je zaboraviti
da sam prisutna tu, na zemlji, samo na sekundu da
otplivam na drugu obalu, dragi, kad bi bio ljubazan da
utuliš ovu glupu lampu, za jednu nijansu sam o. . .
Kamilo je uvukao fitilj, i to suviše žustro, tako da se
lampa odjednom ugasila i čulo se u mraku kako Anino
disanje postaje sve jednoličnije, sve pravilnije uritmi-
zirano, još jedan duboki uzdah, žena je usnula, a soba
utonula u noć. Iz pokrajnog separea čulo se kako škripe
daske kreveta; par u drugoj sobi bio je po svemu diskre­
tan. Ljubav, koja se tamo činila, bila je gluhonijema.
Kamilo je kresnuo žigicom, zapalio svijeću i oprezno
je smjestio na podu iza ormara, tako da se odsjaj lojanice
razlio po sobi diskretno, blagom svjetlošću daleke luči.
Tiho, na prstima, spustio se na stolicu i s glavom među
dlanovima utonuo u maglene daljine: „Sve što se tu dimi
između njega i ove žene na onom otomanu, sve što se tu
puši kao mogila u mraku, to je ono što se zove vjetar,
voda, zemlja, vatra, život, samo da nam je otkriti što
je to što se tu dimi, koju svrhu ima sve to što se tu dimi
u nama, oko nas i zašto?"
Pasji lavež buknuo bi od vremena na vrijeme na
uzbunu a onda se opet rasplinuo na talasima vjetra.
Po dubokom disanju Aninom osjećalo se da je usnula
prvim snom umorna čovjeka kome se svijest zaustavila
i stala, kao što stane sat kada je prestao da hoda.

Dugo je ostao sagnut, obavijen oblacima mutnih misli,

kao nad mračnim bunarom, da zuri u bezdan samoće,
sa sapetim, pritajenim dahom, tako tihim te se čulo
kako mu u džepu odjekuje o metal tankih poklopaca
mehanizam sata. Kuca malo živo srebro pod tkaninom
tako glasno, tako nervozno brzo, kao da navinuta mala
paklena mašina zabrinuto signalizira kako vrijeme leti
i kako će odmah, sada, svakoga trena, neminovno doći
do neke perverzne eksplozije, jer je to tako sračunato,
jer to tako mora da bude, da se čitava ova nerazgovi­
jetna i mračna stvar s ljudima i sa zvijezdama, po po­
ganom zakonu svih nebeskih obruča tako zlobno navi­
nuta, mora zaustaviti kao navinuti sat.
Davno je već nestalo ljubavnog para iz pokrajne sobe,
kada je Ana, u snu, pokrenuta galamom glasova iz
krčme, izmijenila svoj položaj sa lijevoga rebra na desno,
uz duboki uzdah zaronivši ponovo u ljekovitu i opojnu
tišinu sna.
Osjećajući kako se odrvenio u fakirskoj pozi, ustao
je i tiho, na prstima, pristupio prozoru. U žućkastoj
polusvjetlosti petrolejske lampe, ispod visoke strehe
hambara, kod zdenca, na dvorištu, jedan je kirijaš
napajao konje. Čulo se kako pljušti voda iz vedrice u
korito, kako škripi i zvekeće lanac na kotaču bunara,
a dvije tužne konjske kreature, u gustom oblaku pare,
što se puši ispod njihovih konjskih trbuha dimom vrele
čorbe kao iz lonca, sagnutih melankoličnih glava i
mesnatih vratova, crpu vodu iz blatnog korita, a sabla­
sne sjenke kreću im se u svjetlosti petrolejske lampe
kao ogromne pretpotopne sablasti.
„1 to je bolji majstor, ta pijana kočijaška svinja“ ,
uznemirila se u Kamilu njegova kavalerijska savjest,
„jer da je nekome od konjušara kod Sedamnaeste hu-
sarske regimente palo na pamet da napaja tako zvjerski
izmučene i oznojene konje na mećavi, usred ledene
zimske noći, bili bi ga vezali u špange najmanje na
šest sati.“ Vratio se i ponovo sjeo zapalivši o svijeću
svoju cigaretu, u viteškoj službi noćne straže, prislu­
škujući sve mirnijem disanju umorne strane dame, koja
je otputovala u daleke predjele sna, a ne će minuti ni
nekoliko minuta, sve će se rasplinuti kao san što ga
ljudi, sanjajući na javi, zovu svojim velikim, jedinstvenim,
genijalnim životnim objavljenjem.

„Deset, dvanaest godina minulo je, a da nije bilo

dana da mu se u mislima nije javila slika ove žene, koja
danas nije ni sjenka od one Ane Borongay, s kojom se
prije devet godina rastao ispod Barosseva spomenika,
i da su se slučajno sreli na nekom karnevalu, ne bi je
bio prepoznao. Vezan o njenu tjelesnu tajnu godinama,
pod ovim zvijezdama i pod ovim nebom ona mu je bila
zapravo jedina koordinata, a poricati to, bilo bi ludo i
neistinito! Pa ipak, da ima danas pred nekim tribuna-
lom da prisegne da je doista tako bilo, on da to prizna
ne bi imao smionosti, jer po zakonu ove božanske
komedije izmijenile su se i uloge i likovi i maske. A
ipak je istina: kad bi otputovala, vrludao je ulicama na
dnu kamenih kanjona peštanskih kao izgubljena muha:
usred praznine sivih i čađavih fasada jedinom mu je
utjehom služila pomisao da sivobijeli odrazi neba na
staklima blistavih prozora, da crveni dimnjaci na kro­
vovima, pod oblacima, koji prelijeću visoke tornjeve
kao baloni, ipak ulijevaju neku nadu da nije nepovratno
nestala, da je negdje, valjda ipak, na ovoj lopti prisutna,
a sama misao da je doista prisutna, da paralelno s njime
živi i diše u Beču momentano ili na Semmeringu, ili
u sanatoriju doktora Lechnera na Vrpskom jezeru,
odakle će se sasvim sigurno i to doskora vratiti, ispu­
njavala ga je zanosom, ulijevajući u njegovo »nešto«,
što se banalno zove »svijest«, osvježavne eliksire, pre­
tvarajući se u kvintesenciju najdubljeg smisla svega
što je čovjeku uopće suđeno da doživi."
„O, bilo je to prije devet godina sasvim luckasto
lebdenje, kada čovjek od zemlje lakši osjeća kako je
svladao glupu, sasvim tupu i bezidejnu gravitaciju, a
da li takvo lunatično stanje spada u romantičarske naiv­
nosti, nije bilo pitanje, jer se osjećalo da je tako, kako
je bilo — bilo dobro. Jer sve ovo pod zvijezdama, što
je čovjeku suđeno da doživi i da spozna, prazno je kao
noć i mračno kao morska dubljina do koje ne dopire
nikakva svjetlost, ali i u onoj apsolutnoj tmini zrače
isti magneti, koji su i njega bili pokrenuli do luckastih
zanosa ženske milosti. Sve ono bilo je zapravo veoma
mudro i protiv toga nije se trebalo boriti. Sve ono bilo
je elementarno, kao što se govori u literaturi, a ni time
se nije reklo mnogo, a jedino što ga je grizlo, bila je
tajanstveno nedokučiva ličnost čudne ove žene od po­
četka. Kako je mogla da se splete s onom varalicom na
kartama, pijandurom i cinikom, koji je na kraju tako
i završio, kao pijandura i cinik, a i kreaturu od svoga
muža uzela je kao mizeriju, neku vrstu polukostura i
polunetopira, kratkovidnog gnjavatora, tada već, tako­
reći, na samrti. Ova žena je poživjela životom libele,
pa kada ga je jednoga dana ponesao njen životni ritam,
njihov se odnos počeo razvijati u znaku nezdravih tr­
zaja, između slijepog poklonstva i bolećive sumnje,
u rezignaciji punoj jalove čežnje za imaginarnom či­
stoćom, jer upravo njen brak s onim senilnim idiotom
bio je dokazom kako je ta žena, uprkos svojim bogatim
svojstvima, zapravo karakter pod znakom pitanja. S jedne
strane površno djetinjasta, ono, što se zvalo njenim
leptirskim jezikom »poetski lepršava«, veoma često inge­
niozna, a s druge, rafinirano spremna da žrtvuje sve,
pa čak i svoju ljubav, zbog životne udobnosti i komfora."
„To, što je jednoga dana nestala, što nije imala snage
ni da ga odbije ni da prekine s njim, pa i to govori
zapravo o slabosti njene volje. Dobro, dogodilo se da
je, primivši telegram da mu je majka na umoru, otpu­
tovao. Normalna stvar. Oprostio se normalno, telefonski,
a poslije, kojim je sve ono redom išlo? Očekivao je njeno

Krleža: Zastave TV
225
pismo, a pisma nije bilo. Stizale su karte: sa Vrpskog
jezera, iz Bayreutha, iz Pariza, sa mnogo pozdrava, sve
uvijek sa mnogo pozdrava, »pozdravljaju vas srdačno
Ana i Baranyai«, obojadisane razglednice, ali pisma nije
bilo, i tako dugo, dugo, mjesec-dva, pisma nije
bilo. I korota za majkom je minula, prošlo je četrdeset i
više dana bez pisma, a nije minuo na Ladanju ni jedan
jedini dan da ne bi bio očekivao poštara sa dna parka,
kao pas gospodara, tako je očekivao poštu dnevno.
Stigli su posljednji dani augusta, bili su se vratili u
Jurjevsku dan-dva prije toga, na objedu, u čast staroga
Mihajlovića, kada je stigao onaj fatalni telegram: Jenoke
javlja da je Jolanda umrla, a to je bilo za vrijeme sve­
čanog objeda, u čast očevog bečkog prijatelja, Srbijanca,
ministra, kada je telegram stigao, i on se sjeća neobično
živo, pojavila se nova sobarica s telegramom, a kako je
ušla, s telegramom u ruci, pomislio je, gle, možda je to
ipak Anin telegram, možda to ipak Ana javlja da se
vratila u Peštu, što se normalno moglo i očekivati po­
četkom jeseni da će se vratiti, a i on je s time matematski
sigurno računao. Ali to nije bio Anin telegram, nego
vijest o Jolandinoj smrti. I tako se slomilo sve. Duga,
melankolična peštanska jesen, dosadni objedi i večere
u grobnici kod staroga Kamratha, pa regrutacija, pa
Rudolfova kasarna, pa Trenkova regimenta, Joj a u
Požarevcu suđen na osam godina, a kurir, koji je stigao
iz Srbije, javio mu je da je Jojina osuda pravomoćna,
general Martinenghi, Sedamnaesta husarska, prostri-
jeljena njegova oba koljena, i sve do danas: kasarne,
ratovi, Galicija, Beč, Amadeo, Alisa, Joja, Jojini zatvori,
Jojine osude, Jojine pobune, a on sam: invalid, kome
su slijepili rebra, kao od porculana, i rebra i koljena,
bacili ga kao strvinu u svoje kretenske kancelarije, a
onda se pojavio Amadeo kao spas iz ludnice, a ipak,
uvijek još, usred one antipatične zvjerske zbrke, jedina
viša koordinata bila mu je blaga misao na ovu ženu.
Ova ga je lirska kantilena pratila dugo, sve do Alise,
do jeseni 1917, do bečkog »Imperijala«, do prvih dr­
žavnih ispita, pa čak ni u prvoj i drugoj godini s Alisom
ta ga sentimentalna igra nije sasvim napuštala. U beč­
kom »Imperijalu« preludira Alisa na klaviru simpatično,
milo, preludira svoju Solvejgu, šarmantna i draga, Alisa
je to umjela kad bi htjela, a on sjedi kraj kamina, puši
i sanjari o Ani. Ana je iznad svega vodoravno povijena
koprena čudne fatamorgane, priviđenje stvarnije od
stvarnosti, san, po kome se može šetati kao perivojem
na oblacima, ustalasana zelena pšenica, smaragdno je­
zero majskog rosnatog žita, uznemirenog blagim povje­
tarcem jutarnjim, a nad jezerom, iznad kristalnoplavog
ogledala bistre vode, cvrkut lastavica. Puknuo je pogled
u bujnu radost kakva se više nikada ne će ponoviti,
sekunda zanosa kakva se više nikada nije vratila, a sve
se to počelo kidati tek osamnaeste, devetnaeste, u
vrijeme Jojine dramatske anabaze, kada je Joja po drugi
put pao u zatvor, i kada se i za Kamila pojavila opasnost
da bude optužen zbog konspiracije, kao član Partije.“
„To sanjarenje zvalo se u Aninom lirskom žargonu:
apeiron. Lirsko lebdenje iznad stvarnosti opjevala je
ona kao neku vrstu misaonog budizma, u okviru koga
onostrana, nerazgovijetna, utješljiva riječ »apeiron« dje­
luje kao magnet, i taj Anin »apeiron«, po njenoj lirskoj
instrumentaciji, jedina je utjeha čovjeku u bijednim
ljudskim prilikama da se snađe, da pojmi — »kako je
čovjek sitan«, kako je naša zemaljska mrva samo »jedno
zrno pijeska«, kako pod bogom ništa ne znamo, i kako
nam ne preostaje nego da klonemo i da se pomolimo
tom tužnom »apeironu«, i to, dakako, na koljenima.
Nikada se nije pomirio s tim Aninim »apeironskim«
sanjarenjem i uvijek bi ga izvrgavao ruglu, kao bijednu
smjesu gluposti i nihilizma, a kada se sve ono apeironsko
fantaziranje rasplinulo, kada je zaurlala ratna menažerija,
recitativi Aninih »apeironskih« lirizama odzvanjali su
u njemu, uprkos svemu ipak, kao draga muzika. Rugao
se Ani i njenim feljtonima da su pseudopoetske laži,
da su lirske kulise peštanske političke štampe, da su
opsjena za naivni svijet pod terorom ratne mašine i
megalomanskih državotvornih ideja, a naročito carskog
oružja, »pobjedonosnog«, kao što je »pobjedonosna«
slavna Monarhija, sa svim svojim krunama i kraljevima,
ratujući i pobjeđujući »mračne snage pakla«, a kada
Ane više nije bilo, morao je priznati intimno u sebi,
da njena »apeironska« poetska retorika nije bila najveće
zlo na ovome svijetu.“
„Pa ipak, čudno! Ovaj Kamilov »postapeironski« re­
pertoar odvijao se poslije mamine smrti kobnim pakle­
nim redom kao po ukletoj logici: najprije je Jolanda
pala s konja, zatim je preminula Ženka Tommaseo,
onda su Kamilu polomili sve kosti i prostrijelili mu
oba koljena tako da je ostao da visi na koncu između
dvije smrti, a kada je provalio evropski pogrom, vijesti
0 ratu stizale su do njega tada već na putu u smrt, kao
kroz koprenu, iz daljine. On se nalazio već na drugoj
obali. Da su dvoje habzburških prinčeva ubili kod nas,
naši ljudi, zbog naše stvari, zbog one iste naše stvari
u koju je on tako slijepo, strastveno vjerovao da je logična
1 da je m udra/ da je sve planulo, da gori, da požar guta
čitavu Evropu, svemu tome prisluškivao je on u bunilu,
na samrti, izmasakriran već na početku eksplozijom onog
baruta, s onu stranu političkog dobra i zla, kao truplo
rastegnuto u limenim žljebovima. Planula je velika vatra,
doista, a i on sam je pomalo bio taj koji se oko onog
požara pojavio sa dvije-tri žigice, pomalo kao palikuća,
pa kad je požar konačno jednoga dana ipak planuo,
planula je sa svime što je bio uvjeren da treba spaliti
— i Evropa! Umirući u gadnim ranama, u groznici,
prisluškivao je kako zvone zvona čitavoj jednoj civili­
zaciji, kako propada Evropa, kako umire i kako je dobro
da će umrijeti: svršio je ovdje dolje svoj politički posao,
samo nikako da pojmi kako je moguće da se Ana ne javlja
nad njegovom samrtnom posteljom?“
„Gori sve, oko njegove postelje guta plamen čitavu
Evropu, vatra je strašna, nije teško bilo politi petrolejem
sve one prnje i zapaliti, a ipak perverzna se jedna misao
uspalucala u njemu: možda će mu biti sudbina sklona
pak da mu ovaj vihor ugasi jadnu svjetiljčicu svijesti,
da nestane iz ove glupe i nedostojne halabuke, kad
ga je Ana izdala i pustila da krepa kao pseto bez marke.“
„Kada se, međutim, na svoje najveće iznenađenje,
vratio na ovaj svijet, pa kada je, kao zgažena bijeda,
prohodao na štakama, našao je evropsku civilizaciju
gdje luduje sasvim nedostojno. Rušiti Austriju u mislima,
to je bila »politika«, ali kada se ta »politika« prometnula
u međunarodni pokolj, svako moraliziranje nad zlo­
činom preobrazilo se u jalovo kukanje. Onda je već bilo
suviše kasno za bilo kakav dokaz zdrave pameti, onda
je već bilo suviše kasno i za kajanje. U ljudima se javila
strast za zločinom: prepukli su okovi kakvih-takvih
okvira, traljavih, trulih, ali ipak nekih nazovikatego-
ričkih imperativa, i zločin je već bio ozakonjen, više
od toga, zločin je već bio uzdignut na pijedestal dru­
štvenog ideala, i još više od toga, na oltar Narodne i
Državne Svetinje, a onda, dakako, nije više teško bilo
pržiti ljudsko meso kao žrtvu bogovima u masama.
Počele su kanibalije u dimu sprženog ljudskog mesa,
s bičevima, s korbačima, s kandžijama, kundacima,
noževima, gvozdenim cijevima, počela je bijesna zvjerka
u čovjeku da urla i da progoni bjesomučno na sve strane
pamet ljudsku, koja je još uvijek intimno, naivno,
uprkos stvarnosti, i u njegovoj vlastitoj fantaziji, trajno
tinjala, da ne može da bude istina, da je smrt civilizacije
normalna pojava, i da je i on bio jedan od onih koji
su strastveno priželjkivali da do te smrti dođe.“
,,A usred one agonije svih evropskih vrijednosti, ipak,
uprkos svemu ipak, još uvijek osnovna koordinata iznad
svih pojava bila mu je luckasta pomisao na zemaljsku
prisutnost Ane, kao na jedinu samaritansku mogućnost,
u čijem bi se misteriju bio mogao sakriti od onog ludila.
Ana je u svemu bila prisutna kao iluzija, ona mu se još
uvijek prikazivala jedinim izlazom, i on se molio njojzi
kao što se mole Litanije lauretanske. Da nije bilo utje­
šnih misli na pojavu ove žene, ludilo bi bilo ovladalo
njegovom sviješću zaista, a ipak, Ana se nad njegovom
agonijom nije pojavila, i, eto, sada, Ana tu diše pred
njim na trulom otomanu, u provincijalnom bordelu za
šibere, koji slave naše političko oslobođenje, Ana je
doputovala, ali to više nije Ana, jer Ane više nema,
Ana je dim . . . “
 Ispred krčme u oblacima snijega, pod jakim udarima
mećave koja je zveketala staklima kao prozorima starog
rasklimanog omnibusa, zaustavilo se nekoliko ludo na-
kresanih automobila, uz pijanu dernjavu klaksona. Su­
rova rulja nogu i čizama, uz ženski vrisak i odjekivanje
truba i harmonika dokotrljala se pod krov ovog sumnji­
vog doma, tako da se pod udarom pijanog čopora vesele
čeljadi slabo drveno zdanje na spratu zatreslo kao od
eksplozije. Dovukle su raspojasane pijandure kurve i
Cigane, i uz bjesomučno lupanje vrata i stakla, lonaca i
pokućstva buknula je ciganska dernjava berda i egeda
i cimbala, i ta pijana rulja u krčmi, usred lude vike i
smijeha i sve bjesnijeg urlanja vjetrine, nije pokazivala
nikakvog znaka da bi se namjeravala smiriti.
Ne snalazeći se od galame, Ana se bunovno pridigla
sa divana, da bi shvatila gdje se to izgubila u polumraku,
u čudnoj stranoj sobi, osjećajući hladnoću kako prodire
kroz polutrule, slabo uokvirene prozore.
— Ah, da, sa dubokim uzdahom, još uvijek polu-
snena, otirući kažiprstom lijeve ruke znojnu kapljičicu
suze, što je stala da klizi niz njene obraze, dodirujući
joj lice jedva osjetljivo kao da je svojim tananim no­
žicama draška svilena bubamara, vratila se u stvarnost,
tu smo, doputovali smo, boli me glava, koliko je sati,
o, pa ja sam doista usnula?
— Devet je prošlo, devet i sedam minuta,
— Znači, koliko sam ono spavala, dvije ure,
— Nešto manje, sat i četrdeset minuta, nisam htio
da vam prekinem san,
— Pogriješili ste, dragi, da odahnem, meni je do­
voljno samo da sklopim oči, iste minute već sam ré­
cupérée, a tako smo izgubili puna dva sata, a sad nam
preostaju još maksimalno tri, a to nije mnogo, uvijek
sam se pitala je li moguće da na smrt osuđeni spavaju
svoju posljednju noć, i čudilo me kako mogu da spavaju,
a, eto, može se, i to se može, sanjala sam, sad, u ovom
momentu, da smo kod Šimanjskih, na terasi, kasno
poslijepodne, ljetni balatonski pastorale, spavam u nji-
haljci, u zagrljaju sa Šimanjskom, potpuno smo nage,
obje, u zagrljaju, kao dvije Mallarmeove nimfe, ljeto
je, znojimo se, a znam da ste vi negdje ostali u blatu,
teško ranjeni, a ljubim se sa Šimanjskom i istodobno
osjećam taj strašni razdor između sna i jave, o, kad
ćemo se već jednoga dana probuditi u nekom drugom,
genijalnijem snu, koliko ste rekli da je ono sati, devet,
devet i dvadeset, ah, da, trebalo bi se organizirati,
čekaju nas, žedna sam, neizrecivo sam žedna, kad bi
bilo mineralne vode, samo kaplja-dvije, jer ako smo zaista
odlučili ostati u ovoj kulisi od papira, bilo bi dobro
da se naloži vatra, prodire led sa sviju strana, mislim
da imam temperaturu, no, ali to zaista sad nije tako
važno.
Ustala je, navukla čizme, zaogrnula se krznom i,
izgladivši oba jastuka ispod svog uzglavlja pomno dla­
nom, da bi izravnala sve nabore na ispeglanom platnu,
vratila ih je uredno na krevet, na poplune, kao što su
bili, okićeni ružičastim vrpcama, a zatim je pošla do
prozora i ondje prislonila čelo o hladno staklo. Čulo
se u tišini kako u dvorištu klizi pasji lanac na gvoz­
denoj žici, a oštar odzvuk metala odjeknuo je pod
tavanicama niske rupe pod krovom kao da netko brusi
sjekiru. Dugo je tako zurila u mrak, u sasvim crnu,
neprozirnu noć, a onda se vratila do stola s usijanim
dlanovima na svom vrelom čelu, dodirnuvši Kamila
pogledom punim neizvjesnosti, gdje stoji zbunjen i ne
zna što da poduzme.
„Da objasni uznemirenoj ženi da nije mudro da
produže u ovoj krčmetini, tu, na tavanu, pod krovom,
u ovoj hladnoj sobi, usred pijanog rusvaja, kada se čini
da je žena zaista u visokoj temperaturi, a da joj predloži
da krenu u grad, u neki restoran, u krčmu ili k njoj u
hotel, to bi bilo enervantno“, i tako se odlučio da skoči
po kelnera i po nekog živog tko bi naložio onu glupu
furunu.
Kako je ostala sama, Ana je iz svoje crnolakirane torbe,
okovane pozlaćenim blistavim verigama, uzela neko­
liko fijola i kao kriomice, uzmućkavši pet-šest raznih
tableta u vinu, ona je iskapila taj otrovni napitak, na
brzu ruku, kao od straha da je ne bi otkrili, a zatim se
ponovo pogledala u ogledalo i uzdahnuvši pristupila
onoj pomalo smiješnoj a pomalo žalobnoj proceduri,
koju je toliko puta u svojim lirskim varijacijama izi-
ronizirala kao diletantsko autoportretiranje gustim im-
pastom u svim masnim preljevima bogate palete.
— Znate vi veoma dobro koliko je sati odbilo na
vašem tornju, ali ste se oduvijek lakoumno poigravali
literaturom, draga moja gospođo Erdelyi, progovorila
joj je iz blistavog amalgama ona druga, umorna dama,
i osjećajući kako se našla doista pred neugodnim inkvi-
zitorskim zanovijetalom, koje ju iz ogledala promatra
pogledom punim sumnje, svladavši se jakim naporom
volje, ona je potrpala sve šminke i pudere i droge i
tablete u svoju torbu i, pristupivši ponovo prozoru,
otvorila ga. Hladan slap vjetra razlio se ispod niskog
stropa pod tavanskim gredama zanjihavši ugašenu pe­
trolejku nad Aninom glavom, pa kad se Kamilo vratio
sa kelnerom uduhnula je promaja i onu jadnu lojanicu
iza ormara u kutu i tako su se svi našli u mraku. Uz
kelnera pojavila se i djevojka sa žarom na lopatici i s na­
ramkom jelovine, zapalili su lampu, donijeli mineralne
vode i kave, a iz male gvozdene peći u kutu liznuli su
tamnoružičasti plamenovi. Onaj nazovimaitre d’hotel
i sobarica ostali su, po svemu, duboko iznenađeni što
se pokazalo da su kreveti takoreći djevičanski netaknuti
i što ovaj tajanstveni par oklijevajući još uvijek nema
namjere da oslobodi separat-šlafcimer, na koji dolje u
krčmi čeka čitava rulja krabulja, pa kad ih je Kamilo
otpremio, ta dva zbunjena bića, svako s jednom bankno­
tom, povukla su se ropski pokorno, učtivo nuđajući
svoje servilne usluge, zbunjena ovim čudnim, upravo
misterioznim gostima s kakvima, u okviru svoje dugo­
godišnje prakse, zaista nisu imala još posla.
Ostali su ponovo sami. Mali zdepasti demon od
furune zažario se od vjetra u dimnjaku i od glasnog
ognja mokre jelovine, gvozdena peć se uznemirila
tako da su limeni poklopci na njoj stali zveketati kao
da se čitava sobica zaputila na odlazak velikom brzinom.
„Gospođica od »sobarice«, sa žarom na lopati, što
se tu popela na stolicu da zapali petrolejku, bila je ona
ista djevojka koja ga je poslužila u malom prizemnom
»separeu«, gdje se Olga Sergejevna rastajala sa svojim
Jevgenijem Pavlovičem, one nedjelje kada je stari Jur-
javeški slavio svoj srebrni pir, a u štampi se pojavila
vijest da mu je otac imenovan poklisarom u Pešti. Tako
se Olge Sergejevne i Jevgeniji Pavloviči čitavoga svijeta
rastaju godinama kao fantomi, tako bulazne i čeznu
jedni za drugima godinama kao prikaze, tako polažu
jedni drugima pred noge svoje poklone, svoje brige,
svoje zanose, svoje mržnje, tako se jedni drugima kla­
njaju na koljenima kao svetinjama, a nakon pet, za se­
dam, za devet godina, pomisao na tu istu Olgu Serge-
jevnu ili na tog istog Jevgenija Pavloviča s kojima smo
bili vezani krvlju, pupkovinom, utrobom, ta čežnja za
mesom, koja izgara u bubrezima kao intenzivan bol,
razlistavajući se u grudnom košu pod srcem vodoravno,
kao da nam je netko presjekao utrobu oštrom sabljom,
taj suludi krvotok što šumi u nama kao vjetar, te se
čovjek od pomisli na ljubljenu ženu gubi između ne­
svjestice i proljeva, sve to nestaje i sve se to rasplinjuje
kao igra oblaka ili kao dašak vjetra u noćnom granju,
u mraku, u noći, u gadnoj svemirskoj praznini.“
— Kamo si odlutao, pristupila mu je prijateljski
predano i pomilovala ga po kosi iznenada, neposredno
i sasvim intimno, kao što se dodiruje kosa rutavih
mrkih dječaka, izgubio si se negdje, dragi, u antipatičnoj
daljini, o, dijete moje, gdje si nestao, vrati se, znaš što
je zapisano, ne treba paliti luč pod stolom, a od dodira
njenih prstiju ustreperio je Kamilov glas kao prije
trinaest godina kada se našao s ovom ženom u koridoru
vagona, na povratku iz Tihanja u peštanskom brzovlaku.
— Kamo sam odlutao, oh, uvijek je to još varijacija
na istu temu, ležim između vonjavih, pljesnivih, blatnih
vreća u dekungu, iza palisada, sipi prokleta galicijska
kiša, a svake petnaeste sekunde zvizne rusko tane nad
dekungom, jedan geler u visokom C zazvrndao je o
nekakav lim, pucaju ruske patrole od dosade, a ja ma­
štam o našoj duhovskoj balatonskoj mjesečini, krepavam
na gnjiloj slami, škilji lojani fitilj iz limenke, kaplje
voda sa balvana nad mojom glavom, a ja razmišljam o
■onoj mjesečini kakva se bila razvila nad srebrnom vodom
ispod Adelshofeničine vile. Nikada nije sijala takva mje­
sečina na ovome svijetu i nikada više ne će sijati tako
kao što je blistala one noći. Nestala si tiho te se nisam
uopće usudio povjerovati da si doista bila prisutna,
ustao sam i pogledao na jezero, tišina, voda, srebro, a
netko je prolazio cestom i ja sam imao osjećaj da se
staklo lomi pod koracima prolaznika, apsolutna tišina,
miris akacija, lipe, miriše tihanjsko ljeto, pjevaju cvrčci,
a ja krepavam u dekungu, ločem konjak, ločem blatnu
vodu, vonja po mulju, po močvari, po truplima, i, na
kraju, pitam se danas, poslije toliko godina, kakva smisla
ima sanjariti na groblju, a nama je suđeno da pokapamo
svoje mrtve sami,
— Devet godina, da, deset godina, trinaest godina,
i, eto, za svih tih godina do danas nije mi jasno kakve
su te to misli svladale te si tako bolesno, da, upravo više
od toga, perverzno razderao nešto što je bilo pjesma o
jednoj balatonskoj mjesečini, možda ništa više nego
samo to, ali takve se pjesme ne javljaju dvaput u jednom
životu,
— Ne znam, nisam se bavio literaturom, nisam felj­
tonist, a znam da je plakati nad grobovima glupo i
kasno,
— Nisi htio plakati nad grobom, da, ali mogao si se
barem javiti, no ništa, ni jednim jedinim slovom nikada,
n išta . . .
Šutnja.
— Dobro, dijete, kad već nisi htio da mi pišeš, mogao
si doputovati, putuje se i na groblje, pa čak i iz velike
daljine, pa čak i poslije mnogo godina,
— Našla se tada oko nas već nepregledna masa
grobova, ali u svakom slučaju najmanje dva! Zašto nisam
doputovao? Nisam, jer nisam ni otputovao. Ni u Bay­
reuth, ni u Pariz, ni u Aix-les-Bains. Nisam igrao bac­
carat u Baden-Badenu, nisam bio zabavljen nikakvom
premijerom, ostao sam doma, na Ladanju, poslije ma­
mine smrti, u koroti sa svojim starim, što sam drugo
mogao, čekao sam vaše pismo, pa dozvolite mi da vas
parafraziram, po istoj logici: kada već niste htjeli da mi
pišete, zašto niste doputovali da mi kažete to, da mi
ne ćete više pisati? Koliko li sam vas molio i zaklinjao
da se otkinete od onog svog peštanskog promiskuiteta,
a da nikako nismo završili ni sa da ni sa ne! Sve, što
smo trebali jedno drugome da kažemo, sve je bilo izgo­
voreno između nas, i to baš za onih posljednjih dana,
stvar se, ukoliko se sjećam, iskristalizirala: ili — ili!
— Koliko li je samo takvih naših »ili — ili« ostalo
kao otvoreno pitanje, a poslije onog posljednjeg tvog
»ili — ili«, u aleji, na jezeru, ti si se ipak vratio da me
digneš od Šimanjskih, uprkos tome što si mi se bio
zaprijetio da putuješ, a sada, poslije devet godina, igra
počinje ponovo? Ne, ne, da štediš svoga partnera, to nisi
umio nikada, uvijek si bio okrutan, kao gladijator!
— »Da štedim svoga partnera«, a gdje su partneri
koji su štedjeli mene? »Javile su se sitne temperature«,
veoma interesantno, ova igra temperaturama, zaista,
»kod doktora Lechnera, trideset sedam i jedan«, servus,
doviđenja, poštuje vas vaš Baranyai, nitko drugi nego
baš Baranyai, igramo va banque, na ruleti, baccarat,
zvekeće zlato, a nevina poetska duša moje samaritanke
sprema svoju premijeru, u Parizu, i to još svoju Ljubav
na odru, sjajno, čestitamo, divimo se pariškom uspjehu,
ženska logika, zaista, a ja, molim vas, kada već nisam
čestitao toj pariškoj premijeri i gospodinu metteuru
en scène — Baranyaiu, pitamo se zašto nisam doputovao?
A zašto bih i bio doputovao, pitamo se isto tako logično?
Da molim autoricu Ljubavi na odru da se udostoji
primiti moju ruku, a »gospođa bi mi mogla biti majka«,
da izvrgnem ruglu čitavoga svijeta ovu diskretnu damu,
»koja bi mi mogla biti majkom«, da kompromitiram i
sebe i tu uglednu damu, koja čitavome svijetu pobje­
donosno javlja, da je njena »ljubav« izdahnula »na odru«,
i zato da doputujem, ili da se reklamiram u svome pismu
da sam postao dobra partija, da mi je umrla mama, da
sam od nje naslijedio Zdenčaj-Dvor, da materijalni
momenti ne mogu biti više nikakvom zaprekom našoj
bračnoj vezi? Predlagao sam vam da odemo u Beograd,
Beograd niste htjeli da riskirate — bez materijalnih
garancija, a onda ste me odjednom očekivali da se po­
javim u Aix-les-Bainsu, a pitamo se, zašto bih se bio
tamo pojavio i u koju svrhu? Ne razumijem od te logike
ni jedne jedine riječi.
Ana je zapalila cigaretu i ustavši zagledala se u Ma­
rijin bijeg u Egipat, a zatim se vratila pod kružnicu
petrolejke tako da je zelenkasta svjetlost lampe osjenčala
njenu koščatu i tako čudno produženu donju čeljust.
„Elgrekovska produžena donja čeljust“, pomislio je
Kamilo, a to mu nije nikada palo na pamet da ova žena
spada zapravo u progene tipove, a to je okrutna rasa,
diluvijalna, neandertalska. Ova je žena bila »dobra be­
devija«, a večeras to je sjenka koja je otputovala, »voštane,
prozirne nosnice, facies hippocratica«.
Gotovo sa zajedljivim smiješkom, s nekom introverti­
ranom ironijom odmahnula je Ana prstima lijeve ruke
kao dirigent kada zbog jednog krivog poteza gudalom
zlovoljno zaustavlja čitav ritam orkestra, i tom impe-
rativnom, gotovo grubom gestom ona se ogradila od
svih Kamilovih aluzija, „ali, molim vas, svaka moja riječ
u ovom je slučaju suvišna, rekla ma što, vi ćete iznijeti
svoje nove argumente“.
„Pozelenjela je kao utopljenik, nosnice su joj se sta-
njile do prozirnosti, potpuno je beskrvna, kao da je
kokainizirana“ , promatrajući Anu Kamilo je rezignirao
spoznavši punu jalovost ovog razgovora.
— Priznajem, bolje, sklon sam priznati suvišnost
svake svoje riječi i, prema tome, molim, želite li da se
uopće više ne govori, ne samo da nisam protivan nego
obratno, mislim da bi to bilo jedino mudro, jer ja,
ukoliko se sjećam, uopće nisam ni inzistirao na tome
razgovoru, ali, koliko smijem primijetiti, nisam ja taj
koji je uzeo inicijativu da se govori o tim davnim tu­
galjivim a, što se mene lično tiče, i pomalo smiješnim
zgodama, ali ako smo se već upustili u to, onda neka se
progovori dokraja sve što ima da se kaže i što se misli
da je potrebno,
— Uvijek ste simplistički bili nepravedni, kao da su
sve stvari tako jednostavne, kao da i ne! Kako sam mogla
da vam se javim poslije onog vašeg pisma, to da mi
objasnite? Poslije tromjesečne šutnje jednoga jutra ono
strašno, da, upravo krvničko pismo, oprostite, tako se ne
tretiraju ni javne djevojke, pa ni onda, kad za to postoje
neki razlozi, a ne fikcije! Postoje neke konvencije, pu­
štam po strani, u ovome momentu, sve što je između
nas bilo, no ipak, zar ne, pa i to, što sam, na kraju,
dama, i što bih vam zaista mogla biti majka, ne mislim
se sada time braniti konvencionalno, ali ono vaše pismo
bilo je dobro smišljeni teroristički prepad, da, doslovno
— atentat,
 — Od prvoga dana uvijek je tako bilo: čas smo u
konvenciji, a čas u logici. Čas je riječ o poeziji, a čas
0 politici, a zatim opet o nekim drugim misterioznim
vezama, o kozmičkim afinitetima, pa onda istodobno
1 o braku, i to o braku koji je konvencionalna laž s jedne
strane, a koji opet to s druge strane i nije, jer vaš brak
je samo neka vrsta formalne obveze, brak sa jednim
bolesnim gospodinom na samrti, kome smo bolničarka,
i divlji suludi brak s jednim egzaltiranim mladićem, u
pubertetu, kome bismo mogli biti majka, to je opet brak
po afinitetu višega tipa takozvanih »srodnih duša«, i
tako vječne dileme, vječne alternative, âmes soeurs,
d’une part, a hrpa konvencija, s druge strane, u jednu
riječ, masa praznih riječi, da, ponavljam, baš ništa više
nego masa praznih riječi, da, to! Međutim, u ovome
momentu nije riječ o tome, da li je sve to bilo formalno
na visini ili ne, nego o tome, da sam svoje nekonvencio­
nalno pismo uputio, mislim, puna tri mjeseca poslije
mamine i Jolandine smrti, dakle se ne može reći kao da
je moje pismo palo kao grom iz vedra neba!
— Datumi su sporedni, nismo advokati, stvar je
kompleksnija od datuma,
— Pustimo komplekse, ljudi se pozivaju na komplekse
kada nemaju ili kad ne umiju nešto reći stvarno, pa kad
se već preslušavamo, budimo doista stvarni, interesira
me kada si ti doznala za maminu smrt?
— Telegrafirao mi je Erdélyi,
— Erdélyi ti je telegrafirao, znači, ti više nisi bila
u Pešti, interesira me, naime, kada si otputovala do
doktora Lechnera?
— Ne sjećam se, pa javila sam ti se od doktora
Lechnera, normalno, kartom,
 — Kartu sam primio, ali tamo nije bilo ni jedne jedine
riječi o maminoj smrti,
— A kako da ti pišem o smrti, i to o jednoj takvoj
smrti, kao što je bila smrt tvoje mame, u onome mo­
mentu, kada ni ti meni nisi javio o toj smrti ni jedne
jedine riječi?
— Telegrafirao sam na vašu peštansku adresu, kako
da nisam, telegrafirao sam,
— Jeste, telegrafirao si, ali ne meni, nego Erdelyiju,
a ja sam već bila otputovala, i to u temperaturi, mi smo
se bili rastali opet jedamput u punoj grmljavini i meni
je one noći pozlilo, a drugoga jutra primarijus Bony-
hadi savjetovao mi je da odmah legnem, da stvar nije
ni po čemu šaljiva, da su mi se aktivizirale kaverne,
i tako sam otputovala, a kod Lechnera počela sam da se
grizem, znala sam da nije dobro što sam otputovala,
znala sam da sve to nije bilo dobro, priznajem, ali je
tako bilo, nisam znala što da radim, da ostanem, da se
vratim u Peštu, da doputujem dolje, k tebi, bila sam
izenervirana, bila sam na kraju svojih snaga, prosto,
može li se tako reći, izgubljena, da, grizla sam se što
te nisam pustila da odeš ono veče, kada si već tako bio
odlučio, grizla sam se što sam ti napisala pismo da
ostaneš, što sam bila slaba, što sam te pozvala da me
digneš od Šimanjskih, jer da ti nisam ostavila ono ne­
sretno pismo kod portira, u hotelu, ti bi poslije naše
scene na jezeru bio otputovao isto veče, ti ne bi bio
došao Šimanjskima, ti bi bio otputovao i tako bi stigao
da vidiš mamu živu, dakle sam ja bila ta koja te je zadržala
svojim glupim pismom, a to sam smatrala greškom,
znam, fikcije, čiste fikcije, ali tako sam osjećala, stigao
si Šimanjskima, i ona noć u hotelu, ono je bila naša

Krleža: Zastave IV
posljednja noć, i tako si našao mamu mrtvu. Osjećajući
bolećivu, kako da kažem, intenzivno goruću krivnju
zbog tvog zakašnjenja, grizla sam se, jer da nisam imala
jasne slike o tome kako si vezan za svoju mamu i kako
će ti to biti težak udarac, bila bih možda ostala ravno­
dušna. Mama je, konačno, pobolijevala godinama, i to
mi je bilo poznato, ali onako, u samoći, s jakim grozni­
cama, za dugih bdjenja, i kao da je neki đavo htio,
oko prokletog Lechnerovog krova hukale su sove čitavu
noć! Nisam praznovjerna, no ipak, onaj antipatični
vjetar nad onom vodom, one glupe ptice, a prestrašio
me i doktor Lechner da će doći do pneumotoraksa, jer
da je to jedino rješenje, nisam bila u dobroj kondiciji!
Prosto nisam imala smionosti da ti pišem! To je bila
neurastenija, nervi, a naša kriza trajala je već od januara
kad si počeo da me mučiš svojim fantazijama o putu u
Beograd, ili još prije, od one nesretne jeseni, od turskog
rata, pa ona tvoja prokleta Makedonija, pa onaj tvoj
Džo, pa tvoji Balkanci, revolveraši, atentatori, u trajnoj
panici za tvoju glavu, sve se to zgusnulo kod Lechnera,
priznajem, u neku vrstu psihoze, i mene je ponesao
vrtlog nemira, osjetila sam potrebu da te oslobodim,
da te spasim od sebe, dobro, možda je zaista trebalo
da ti pišem, možda je trebalo da đoputujem, da te vidim,
ali što da ti pričam sada o svojim nemirima ili o svojoj,
recimo, savjesti? Uhvatila me panika, izgledalo mi je
sve to odjednom neizrecivo opasno, i tako sam pozvala
Baranyaia, da imam nekoga pri ruci, da nisam pozvala
Baranyaia, bila bih sigurno poludjela, i tako smo krenuli
do Bayreutha i tako smo se skitali kojekuda, očekujući
tvoj glas, cijelo vrijeme, iz dana u dan, iz jutra u jutro,
 — »Očekujući moj glas, iz jutra u jutro«, i to — pi­
juckajući čaj sa Baranyaiem, komponirajući s njime
scenarij za svoju Ljubav na odru, sjajno! A što bih ti
ja bio mogao u onome momentu javiti, molim te da mi
objasniš, što bi po tebi bilo logično da sam ti u onome
momentu pisao? Da mi je drago što si otputovala u
Bayreuth u pratnji svog odanog prijatelja, bez koga bi
ti bila poludjela, a za Baranyaia znaš od početka da ga
nisam mogao podnijeti iz hiljadu razloga? Da me ne­
izrecivo raduje što si definitivno odbila da vežeš svoju
sudbinu sa mnom, jer te uhvatila panika zbog te opasne
igre, to je trebalo da ti pišem? Da ti zahvalim na svim
tvojim simpatijama više nego ženeroznim, da ti najavim
svoj dolazak, jer da sam se pomirio da živimo utroje,
u promiskuitetu, ili čak učetvoro, sa arhitektom Bara­
nyaiem i svim njegovim pederastima, i sa svim tvojim
problematičnim prijateljima i bohemskim trabantima,
to je trebalo da ti pišem?
— To su gluposti što govoriš, trebalo je da mi se
javiš samo sa dva reda i bilo bi dobro! Jedna jedina tvoja
riječ bila bi me oslobodila osjećaja krivnje! Znala sam
da su to fikcije, no baš zato, jer su to bile fikcije i jer
sam bila razdražena, jer, na kraju, nije to svejedno
da li se čovjeku aktiviraju kaverne ili ne, nije svejedno
kad mu prijete pneumotoraksima i raznim pismima.
Tvoj glas bio bi mi pomogao, i ja tada ne bih bila podle­
gla, a tako, slomila sam se, jer su mi iz Pešte poslali
još jedno pismo, ali to nije bilo tvoje,
— Kakvo pismo?
— To nije bilo tvoje, nego vaše,
— Jedno pismo koje je stiglo iz Pešte, a koje nije
bilo moje, nego »naše«, ne volim, gospođo, rebuse,
 — Da, »vaše pismo«, mislim — ne tvoje, nego pismo
tvoga oca, poslao mi je partu,
— Moj otac poslao je tebi partu, iz Pešte, s pismom?
— Da, tvoj otac, poslao mi je partu kao porte-parole
tvoje pokojne mame, kao glasnik njene smrti,
— Pa kako iz Pešte, pismo, ne razumijem,
— Poslao mi je pismo u Peštu na moju adresu, u
ime svoje supruge, dakle to njegovo pismo stiglo mi je
iz Pešte, pismo kojim mi javlja da su mamine posljednje
riječi bile da me sklopljenih ruku, na koljenima, moli
da te oslobodim tvoje fiksne ideje, jer da sam ja tvoja
»idée fixe«, da si ti fasciniran mojom pojavom, a nisi
kriv, jer nisi sasvim sabran, a ja sam tvoje prokletstvo,
ja sam tvoj fatum, samo ja i nitko drugi, i nitko drugi
ne može da te oslobodi tvoje »idée fixe« nego samo ja,
i tako dalje,
— Pa to je glupo kao Travijata,
— Sve je to bilo glupo, dakako, ali kad jednoga jutra
stigne takvo pismo jedne mrtve žene, kada umiruća
majka na koljenima apelira na tebe kao na ženu koja
bi njenom sinu mogla biti majkom, dakle iz moralne
solidarnosti i tako dalje, to je, dakako, sve neizrecivo
glupo, i to je sve, dakako, prozirno montirano, ali treba
priznati da su te riječi odjeknule veoma sugestivno u
mome uhu, jer sam i sama bila sklona takvoj logici —
à la Traviata — baš kao što si me i ti ironizirao uvijek
da sam »filistarski sentimentalna«, da, a jedini čovjek,
koji bi bio mogao da mi pomogne, bio si ti, a od tebe
nije bilo glasa, a, zatim, nije prošlo ni nekoliko tjedana,
pojavila se i Jolandina smrt, i ono je bilo glupo, dakako,
kao u Travijati, i još neizmjerno gluplje, kad mi se javio
Jolandin brat, da bi me trebalo ustrijeliti, jer sam mu
ubila sestru. T u sam ubila jednu majku, koja me pro­
klinje na samrtnoj postelji, jer sam joj otela sina, a tamo
sam natjerala nevinu djevojčicu »u prvome cvatu mla­
dosti« na samoubojstvo, jer sam joj otela zaručnika,
dvije smrti, dvije, ako hoćeš, moje vlastite žrtve, pri-
vidnosti igraju u životu veoma veliku ulogu, mnogo
veću od istine, a ni jedna od tih smrti nije bila sasvim
lišena nekih mojih vlastitih bolećivih slabosti. Prizna­
jem: Jolanda me je trajno nervirala! Pred onom aro­
gantnom djevojkom uvijek sam se osjećala nelagodno,
kao da sam se stidjela svojih godina, glupo, dakako,
ali je tako bilo, nisam se mogla osloboditi tog osjećaja
i, pitam te, šta sam mogla u toj situaciji? Ti se ne javljaš
ostentativno, pojma o pojmu nemam da li ti je poznato
očevo pismo, ti šutiš kao grob, i što mi je preostalo,
a baš tvoja fatalna šutnja, priznajem, pokolebala me je,
nisam znala što da radim, da putujem iz hotela u hotel,
da ti šaljem svoje adrese, i onu Georgette le Blanc i
onu hotela Lion d’Or u Aixu, i da čekam od tebe bilo
kakvu vijest, jedan jedini redak, jedno jedino slovo,
a ništa. . .
— To su najsublimniji idiotizmi! Tko bi mogao pret­
postaviti da čovjek koji umije logično misliti, poslije
svih onih godina za kojih si mogla ili nisi mogla da
stvoriš neku stvarnu sliku o mojoj malenkosti, da takav
čovjek, kao što si ti, može da padne tako duboko ispod
nivoa normalne pameti? Priznajem, napisao sam ono
svoje pismo isto tako nervozno, priznajem, idiotski,
da, slaboumno, u trenutku depresije, ne analiziram mo-
mentano kako je do toga došlo da sam napisao ono svoje
glupo pismo, no, ali, eto, dogodilo se, palo mi je iz
ruku u onu prokletu poštansku kutiju, a dan-dva kasnije
da pišem jedno kontrapismo, i to post hoc, bilo me je
stid, jer sam se takvih pisama i kontrapisama napisao
u vezi s vama već čitavu knjigu, ali kada ste već primili
moje pismo, kada ste već imali prilike da uvidite kako
je razdraženo, sasvim nesuvislo, pa svaka normalna
žena, a pogotovo žena koja bi takvom čovjeku, koji
piše takva luckasta pisma, »mogla biti majkom«, svaka,
dakle, iskusnija žena bila bi uzela svoj kofer i doputo­
vala da obiđe, ako već ne nekog drugog, a ono bolesnika,
i ako već ne zbog toga da se nešto pokrpa, a ono da se
razbiju krive pretpostavke! No, dobro, uzmimo da je
sve to tako bilo kao što je i bilo, i nervozno i glupo i ne-
ubrojivo, oko onih grobova, oko onih smrti i onih pisama
moglo se, na kraju, razumjeti da su nam nervi klonuli,
kao što se banalno kaže, mi zaista nismo bili u dobroj
formi, ali sve je to bilo u vezi s onim našim glupostima
ili, ako hoćete, smrtima godine 1913, ali onda je došla
i godina hiljadudevetstočetrnaesta, a ja sam ležao smrtno
ranjen prostrijeljenih koljena, u gnojnoj gangreni, između
života i smrti, od juna pa sve do augusta hiljadudevet-
stočetrnaeste, da, da, pa čak i do septembra hiljadu-
devetstočetrnaeste, a to ste vi znali, nije moguće da bi
vam to moglo biti nepoznato, jer se ne može pretpo­
staviti da ta vijest o mojoj nesreći ne bi bila do vas
doprla, no, dobro, sve je to bilo godine četrnaeste, tu je
povrijeđeni ponos s vaše strane mogao još igrati neku
ulogu, dopuštam i to, ali godinu dana kasnije, hiljadu-
devetstopetnaeste, ležao sam u Pešti isto tako teško
ranjen od juna do augusta, a ni to vam nije bilo nepoznato,
jer stari mi je Kamrath pričao da ste bili zabrinuti i
da ste se interesirali kako je sa mnom, ako nije lagao,
no, pa ipak, vi, draga gospođo, niste baš ni jednom naj-
neznatnijom gestom pokazali da vam je stalo do egzi­
stencije, citiram vaše riječi, »vašeg maturanta«, koji je
tada već bio zaista »husarski lajtnant«,
— Bilo je to poslije mog povratka iz Švicarske, kad
sam se vratila u Peštu, da, stari Kamrath mi je zaista
0 tome govorio, ali tebe tada više nije bilo u Pešti, a
interesira me kad si se ti sastao sa starim Kamrathom?
— Maja 1915, toga dana slavila se pobjeda kod Prze-
myšla, bio sam prisutan kod Te Deuma u Bazilici, i
tamo smo se sreli, a onda smo večerali kod Gundela,
— Stari Kamrath je s tobom večerao kod Gundela?
Interesantno. I stari ti ni jednom jedinom riječju nije
spomenuo neke naročite okolnosti oko Jolandine smrti?
■
— Kakve naročite okolnosti?
— Pa o tome da je Jolanda počinila samoubojstvo,
— Jolanda je pala s konja, puki slučaj, kakvo samo­
ubojstvo?
— Jolanda je pala s konja, da, ali prije toga je uzela
dobru dozu cijankalija,
— Kakve su to sad opet nove melodramatske ludorije,
kakva dobra doza cijankalija?
— Bilo bi dobro da su ludorije, Jolanda je potjerala
konja u galop i pregrizla fijolu sa cijankalijem u galopu,
a kako se stropoštala od grča, zapela joj je noga o stremen
1 tako ju je konj izmasakrirao, u galopu, jedan biciklist,
koji se bio uklonio ludoj djevojci u punome trku, bio je
očevidac,
— A kako se zna da je uzela cijankalij?
— Ne znam, po svoj prilici na temelju obdukcije,
a jedan od njenih kavaljera, farmaceut, dao joj je cijan­
kalij za njenu staru dalmatinsku dogu, ono šareno tele
kojim je gnjavila svijet, a verbalne injurije njenog brata
bile su isto tako egzaltirane kao što mu je bila i sestra,
nažalost, sasvim vulgarne prostote kojima me je obasuo,
uostalom, ja danas zaista ne znam što je od toga bila
pseudologija fantastika a što istina, ja govorim o onome
šta su mi pisali,
— Jenoke bio je oduvijek fantast, sve je to on mogao
i da izmisli, svi su oni već bili abonenti na smrt, nije
prošla ni godina i Jenoke je već bio mrtav! Suviše
fantastična verzija, ne vjerujem, ne, to su priče, egzal­
tirana djevojka, ako je to doista učinila, bila je to ne­
dostojna ucjena, na koju nije imala nikakva prava,
uopće, glupo je sve to danas dramatizirati, običan
feljton, to, i ništa više, a, osim toga, što tu ima da se
psihologizira, to je prosto bezobrazno.
Odozdo, iz krčme, intonirali su pijani Cigani čardaš:
Nekem olyan asszony kell,
ha beteg is, keljen fel,
fd zze meg a vacsorđt,
ugy vdrja, vdrja, ugy vđrja , vdrja,
ugy vdrja kaza az ur at . . .

tako da se na momenat pričinilo kao da će se čitav ovaj

separat-privatšlafcimer sa presvetim Bračnim Parom na
putu u Egipat i sa škiljavom petrolejkom na lancima,
od udara čizama o trule daske tavana, stropoštati i
srozati u blatno dvorište kao stari ormar, a onda se sve
odjednom završilo pijanim ženskim vriskom, da bi se
pijano kolo ponovo bjesomučno uzvitlalo stepenicama
na tavan, od suludog drmeša i čardaša, kada se iz po­
kraj ne sobe prosuo pljusak frivolnog smijeha, jer je
usred pijane gužve jedna gola djevojka na krevetu počela
da igra cancan.
 — Luduju, nema nam više ovdje egzistencije, nije
mi jasno da meni Jenoke o tome slučaju ne bi bio javio
ni riječi,
— On je spram mene uzeo tako vulgaran stav da
nije smio riskirati da ti se javi, jer ton njegovog pam­
fleta bio je doista ispod svake kritike, pa sve da se radilo
doista o nekoj mojoj krivnji za koju bi se bilo moglo
pretpostaviti da je postala motivom Jolandine luckaste
smrti, a pogotovo kada je sve to bilo lišeno svake stvarne
odgovornosti, jer koliko je meni bilo poznato, po tvome
pričanju, između tebe i one djevojke nije bilo ničeg,
a u onoj situaciji, oprosti, u kojoj sam se našla i u to
sam posumnjala, a tvoje nejavljanje samo je pojačalo
moju sumnju,
— Šta bi tu moglo da se analizira iz današnje per­
spektive, sve ono danas je dim, a što seJolandetiče,pati
si to dobro znala da je sve ono bila igra njene fantazije,
a da si se bila priklonila mome prijedlogu da se primim
dopisništva za Madžarsko slovo u Beogradu, do svega
toga ne bi bilo uopće ni došlo, bili bismo otputovali
u Beograd,
— A što bismo bili u Beogradu, rat bi buknuo u
svakom slučaju, i što bih ja počela u Beogradu, molim
te, usred rata?
— Ta bili bismo legalizirali svoju vezu,
— Da, u poligamiji, Erdelyi nikada na to pravno ne
bi pristao, a što bi mogla da poduzme jedna osamljena
Madžarica u Srbiji, pa sve da sam i legalizirala vezu
s jednim madžarskim državljaninom, i to još dopisni­
kom madžarskog poluoficioza, o, to bi zaista bila bri­
ljantna situacija, i to još u ratu,
 — Ne bismo bili ostali austrijski državljani, jasno,
ženo, bio bih se javio u srpsku vojsku, jasno, buknuo je
rat,
— Dakako, pitali bi nas hoćeš li se ti javiti u vojsku
ili ne, uhapsili bi nas kao špijune, javio se ti u srpsku
vojsku ili ne, sjajno, a mene bi ostavio na milost i ne­
milost,
— No dobro, to je bila varijanta sa Srbijom, da smo
otputovali onamo, bili bismo legalizirali svoju vezu, ali
po maminoj smrti naslijedio sam Zdenčaj, a onda smo
mogli da otputujemo i u Pariz, materijalni momenti
poslije Zdenca ja ne bi igrali baš nikakve uloge,
— Materijalni momenti ovamo ili onamo, oni uvijek
igraju a istodobno navodno i ne igraju nikakve uloge,
dakako, no bez obzira na Zdenčaj, u vojsku bili bi te
uzeli u jednom ili u drugom slučaju, da smo ostali u
Pešti ili u Beču ili u Zdenčaju, svejedno, onaj kriminal
bio bi nas stigao neminovno i danas bismo bili baš
točno gdje smo sada, bez perspektive, u emigraciji,
— Sto se mene tiče, ja nisam ni u kakvoj emigraciji,
ja veoma solidno stojim na ovoj zemlji, znam šta hoću,
ne putujem u Ameriku, meni ni jučer ni prekjučer ne
bi ni u jednome momentu palo na pamet da odem iz
ove zemlje, kao što mi ne pada ni danas, ja se ne dam
iskorijeniti,
— O, znam, to mi je poznato, to je tvoja stara po­
litička pjesma, pa to i jeste tvoje prokletstvo, prokleta
ta tvoja politika, a to ne izričem danas prvi put, da je
tvoja tragedija baš u tome što takve glave, kao što je
tvoja, padaju žrtvom politike, jer nisam srela još ni
jednog političara, barem ne od onih koje intimno po­
znajem, mislim na madžarske političke profesionale,
koji bi prije svoje političke karijere imao neku višu,
plemenitiju, univerzalniju ideju osim svojih političkih
programa, a ti su svi ispod mediokra, a ta gospoda
danas, to su stopostotni déraciné i raté tipovi, sami
brodolomci, a kakvi su to već njihovi politički kriteriji
i kakve su već te njihove političke stranke, svi oni kao
patke gaču jedan te isti kvak-kvak, sve sami ljudi ispod
prosjeka, pljeva na vjetru, nije ih ni šteta. . . Pitam te,
molim te, da mi jedamput već odgovoriš logično, tko
je taj čovjek i kakav je to tip čovjeka koji prosperira u
politici? Tupi glupani, a to i jeste što ispunja čovjeka
beznadnom besperspektivnošću! Nije politika za ovu
vrstu čovjeka kakav si ti, o, bože, zašto sve to mora
da bude tako perverzno glupo da tako bistra glava kao
što je tvoja ne može pojmiti najosnovnije istine? Baviti
se politikom, to normalno i logično znači, htjeti biti
ministar, a što već normalan čovjek može imati od toga
da bude ministar, i Otokar je na kraju postao ministar
pa tek što nismo izgubili zbog toga glave,
— Nikada me nije interesirala politika kao karijera,
i to sam ti već hiljadu puta izjavio! To, što mene inte­
resira, to je ova moja zemlja, eto, ova smrdljiva krčma
ovdje, onaj krastavi pas na lancu tamo u onom blatu,
ovaj bordel, ovi Cigani, ove kurve koje urlaju pijano,
ovaj mrak moje rođene zemlje, to je moja domovina,
i mislim da nisi zaboravila, ja sam bio i ostao vezan o
ovo naše prokletstvo, o ovu našu bijedu, a to nije reto­
rika, to je tako doista, nisam nikakav emigrant i, desilo
se ma što, nikada ne ću emigrirati, netko mora i ovdje
ostati! Pa ipak, mislim da je smiješno u ovome momentu
da ti pričam staru priču, šta li sve nisam izgovorio o
brigama ove moje zemlje još pod tvojim peštanskim
krovom, davno, a ono nije bila nikakva politika, to je
moj život, i ako je taj moj život politika, onda ću se
baviti tom i takvom politikom dok dišem,
— Zaista ne znam što je to »politika«, progovorila
je Ana rezignirano, kao da uopće nema ni najbljeđu
namjeru da djeluje uvjerljivo. Nikada nisam mogla poj­
miti što je to politika, premda je moj pokojni otac, kao
stari košutovac, zapravo riskirao glavu zbog ovakve
iste romantičarske politike, a kod nas u kući politiziralo
se takoreći dvadesetičetiri sata dnevno. I što je nastalo
od te njegove četrdesetosmaške politike? Počeli su ga
progoniti, premještati na vlastiti trošak, jedanaest puta
selili smo kao Cigani iz kotara u kotar i, tako, propio se,
uništio život svoj i život svoje obitelji, upropastio je
moje djetinjstvo i tako je moja mladost postala otro­
vana njegovom slavnom košutovskom politikom: »Svemu
je tome bio kriv Beč«, a za tu protubečku politiku pla­
tila je ceh moja pokojna mama! Jadna moja mama,
godinama je plakala zbog tatine proklete protubečke
politike, a što je to bilo, ta njegova madžarska politika,
na kraju konca? Pijanstvo, skandali, batine, suze, dugovi,
ovrhe, bubanj pred kućom, nose nam ormare, plijene
kravu, i na kraju smrt. A eto, i sada, u emigraciji, živim
s političarima. Ne znam, mislim da se radi uglavnom
o priglupim ljudima, kojima isto tako nitko nikada ne
će reći, za sve to što pate, ni dobar dan, pa i Otokar
je neka vrsta političara, amatera, tipičnog zbunjenog
intelektualca koji misli da je politika nešto što se može
»spiritualizirati«. I njegovi Barjaci, a što je to drugo
bilo nego diletantska politika? Istina je, ta njegova
politika donijela je i tebe k nama, u našu kuću, a onda
se sve to strovalilo u krv, u strašnu crnu madžarsku krv,
u groznu belakunovsku politiku, u ovu krčmu koju
ti zoveš svojom domovinom, u ovaj naš randevu u ovom
bordelu, u ovaj ludi čardaš . . .
— Prije one madžarske krvi, koja te je toliko demo­
ralizirala, palo je dvanaest milijuna ljudi, dvanaest mi­
lijuna nevino osuđenih na smrt, a i to je bila »politika«
koja je dovela do one katastrofe, politika o kojoj sam se
dosta nalajao pod tvojim krovom, a o tome se naime i
radi, o tim mrtvim milijunima, i to ne treba smetnuti
s uma kad se o tome misli moralizirati,
— Možda imaš pravo, samo toliko znam: krv na krv,
to je krv na kvadrat, to je geometrijski progresivna
krv, a to znam da tako biva, jer to sam doživjela, jer to
mogu da posvjedočim. Sada, kad su se ljudi počeli
ubijati u masama zbog politike, u revolucijama, u rato­
vima, sada poeziji ne preostaje zaista više ništa nego da
završi samoubojstvom, a mene ne interesira na ovome
svijetu osim poezije baš ništa, i, prema tome, svi mi,
kojima je poezija životni princip, mi smo izigrani, život
nas doista puši kao jeftine cigarete. Politika! Moj je
otac žrtvovao svoju glavu zbog politike, a da li mu je
uopće netko rekao hvala? A može li se žrtvovati nešto
više od glave? Da li je netko mome ocu, gospodinu
Beli Sohaju, bivšem općinskom bilježniku, skinuo za
to šešir ili mu održao nadgrobno slovo, kad su ga našli
jednoga jutra u grabi mrtva? Nije. Nitko. Ništa. I to je
»politika«. Nisam rođena za tu i takvu politiku. Vrvim
ogromnom masom slabosti, ali nisam toliko neinteli­
gentna te se ne bih umjela u ovome momentu objekti­
virati. Nisam onaj tip kome si se trebao posvetiti, ne,
oprosti, ja znam što govorim. T i si divan čovjek, dijete
moje, ti nisi ma tko, ti ne ćeš nestati bez traga, tebe tvoja
zemlja treba i, kao što sam ti od prvoga dana bila balast,
oprosti, pusti me da izgovorim, molim te, meni je sad
ovoga momenta neobično jasno da sam ti zapravo bila
suvišna. T i imaš svoj put, svoju misiju, ti znaš jasno
šta hoćeš, ti imaš svoju zemlju, ti stojiš na svojim no­
gama, kada govoriš ili kad razmišljaš, ti razmišljaš u
ime svoje zemlje, ona je organski srasla s tobom, vi
ste jedno, tvoja zemlja i ti, a ja sam u ovoj tvojoj zemlji
stranac, ne vladam tvojim jezikom, toliko sam priprosta
bila, da, upravo neoprostivo, plitko bezazlena, možda
pomalo i priglupa, da nisam mogla pojmiti kakva je
to tvoja tajna da si tako neraskidljivo vezan sa svojim
barjacima? Moja apolitičnost, vidiš, može se svesti i na
milieu, na moju mladost, na moje antipolitičke idio-
sinkrazije iz djetinjstva, a i na godine, da, da, dragi,
i na godine, kad smo se sreli, ja sam tada već bila umorna,
bilo je prekasno, nisam mogla da preplivam do tebe
onu široku rijeku koja nas je razdvajala, a ti si još uvijek
maturant, ti stojiš još uvijek pred svojim najtežim
ispitima, oprosti mi, nemam nikakva prava da ti dociram,
i još jedamput, molim te, oprosti mi, objasnilo mi se
da nisam na to imala nikada nikakva prava.
Iz separea u pokrajnoj sobi, ograđenog od ovog
šlafcimera tankim ožbukanim daskama, čulo se, uz
pijano kucanje čaša i dovikivanje psovki jakim frivol­
nim glagolima, kako jedan promukli bas priča da je
jedan som od dvadeset i sedam kila zagrizao u običnu
udicu za groš, u udičicu kojom se pecaju klenovi: — Ti
boga jedinoga ljubim, sometina od dvadeset i sedam
kila, a ja mislim, stara cipela zapela o panj, i vučem, vu­
čem, a to ti je, ti boga živoga, prava biblijska nem an. . .
 Enerviran priprostom, sasvim vulgarnom halabukom
što je s onu stranu stijene odjekivala pod niskim stro­
pom, Kamilo je reagirao na Anin patos odbojno, više
od toga, izrazito grubo. „Devet slaboumnih godina
proteklo je u ovoj igri lažnog ponosa ututanj, a sad ova
hirovita žena glumi neko ženerozno pokajanje, pa kad
su se poslije toliko vremena sreli, ajde da se rastanu kao
pristojno odgojen svijet, a doslovno tako svršavale bi
se uvijek njihove scene, grandelokventnim kruženjem
oko same suštine.“
— E, ne, ne, nije se radilo u našem slučaju samo i
isključivo o nekim principijelnim političkim razmimo-
ilaženjima i nije se radilo ni o kakvim »velikim idejama«,
ni o »Zastavama«, nego o tome da se stvar svede na
pristojnu formulu, ponavljam da sam smatrao tvoj brak
nespojivim s nekim boljim principima, i samo to i
ništa više, ako je već potrebno da se rekapitulira čitava
naša bijeda od prvoga dana, i da se izrazim jasno, nisam
imao ni volje ni ukusa, da, ponavljam, ni ukusa da
budem banalno lice u najbanalnijem trokutu, bilo je to
pitanje, nisi li zaboravila, ipak, prvenstveno ukusa,
— Čujte me, progovorila je Ana tiho, te se jedva
čulo od uzbuđenja šta je htjela da izgovori, prije svega,
vi nikada niste bili skloni da promatrate stvari iz moje
lične perspektive, to jest, ne znam kako da se izrazim,
zapela je, uzdigla glavu i oči su joj zablistale od suza,
bila je na rubu plača. Dugo je tako potrajala ta borba
s čudnim, tajanstveno dubokim, mračnim riječima, što
su htjele da joj se otkinu iz utrobe i da provale kao
plač, a onda se trgla kao da će pojuriti iz sobe, i, uspra­
vivši se i držeći se objema rukama za rub stola, ona je
zgužvala onaj crveno-bijelo isprugani stolnjak i tako,
sagnuvši se nad ploču stola, nadvila se nad Kamila,
da mu ne bi ni jedna jedina riječ ispala kao nevažna,
nadnijela se nad njegovu glavu, prepustivši se svojoj
osnovnoj misli kao propovjednik kada se sa propo­
vjedaonice saginje preko ograde, da bi se tjelesno pri­
bližio glavama svojih vjernika, i tako je prvi put izgo­
vorila ono čega se, da tako odlučno formulira, klonila
godinama:
— Ne, ne, dragi moj, ne, u pitanju Otokara od prvoga
dana bili ste nepravedni i sebeljubivi! Vi dobro znate
da Otokar nije igrao u mome životu nikakve preponde-
rantno važne uloge, subjektivno, nikada, mislim, naime,
u banalnom značenju ove riječi, da, da, dopustite da
kažem što hoću, da, kao tjelesni partner, od prvoga dana
kako smo se sreli bila sam potpuno ravnodušna spram
toga čovjeka, bio mi je potpuno stran, a, opet, godinama,
on mi je isto tako bio odan, postojano lojalan, i nikada,
da, nikada nije smatrao da ima bilo kakvo pravo, pak
ni najmanje, na neku tjelesnu rekompenzaciju, premda
to što sam ostala živa imam da zahvalim isključivo ovome
čovjeku. Otokaru zapravo nikad nisam bila ni zahvalna,
obratno, veoma često bila sam prema njemu nepravedna
i gruba, a, vidite, u mnogim stvarima u kojima je o-
gromna masa ljudska najordinarniji lopov, on je gospodin.
Da, da, nemojte se čuditi, naglašavam to naročito,
u pitanju novca on je čista, uzvišena duša, spram bilo
čega što se zove napast u neplemenitom smislu, on je
zapravo naivan, a bez mene on ne bi danas mogao da
učini ni koraka, i da mu vratim sve ono što mi je poklonio
nelojalnošću, to nisam mogla, i tako sam, vidite, rezigni­
rala, da, rezignirala. . .
 — Vaša moralistička katarza, o, poznata mi je na­
pamet, stara je to pjesma, i njene refrene slušali smo
godinama, a u vezi s tom vašom lojalnošću spram
vašega supruga, a propos, a tko je onaj gospodin iz
Kanade, koji vas svim vašim bračnim lojalnostima upr-
kos očekuje na svojoj farmi?
— Gle, gle, i to znate, kanadsku priču, a smijem li
vas zapitati, nije li indiskretno, tko vam je odao ovu
moju tajnu, nasmiješila se Ana gotovo izazovno i nimalo
zbunjeno, a njen smiješak uznemirio je Kamila te mu je
zatreperio glas, tako da se osjetilo kako ga je steglo u
dušniku.
— Fantastično pitanje, pa pričao mi je gospodin
kome ste poklonili, po vlastitom priznanju, svoje naj­
intimnije povjerenje, a tko bi mi drugi bio i mogao
pričati, Amadeo, pa to su bili motivi vaših razgovora,
da ne kažem flirta, ta vaša najnovija kanadska iluzija,
— I ovaj indiskretni gospodin odao vam je moju
tajnu i vi me ozbiljno pitate tko je taj farmer iz Kanade,
to vas zanima doista, to je interesantno?
— Interesantno ili ne, pitam vas, da, što je taj čovjek,
lajtnant, general, kapetan duge plovidbe, što, slikar, poet?
— Madžarski emigrant,
— Komunist, bćlakunovac, karlist, nouveauriche,
— Ne, rođen je u emigraciji, od oca emigranta,
jednog Kossuthovog generala, kalvin, stopostotni Ma­
džar po ocu, a majka mu je kanadska Francuskinja, ima
farmu bijelih lisica,
— Oženjen,
— Mislim da nije,
— Mislite da nije, a po čemu to mislite?
— Pa imam za to razloga,

Krleža: Zastave IV
257
 — Koliko mu je godina?
— Stariji od mene, gospodin u sedmome deceniju,
— I s tim gospodinom u sedmome deceniju, s tim
madžarskim kalvinom vi mislite moralizirati dalje o svome
braku, to je duhovito, pa dobro, a što se smješkate,
vama je to, čini se, duhovita igra, neka vrsta feljtona,
— Ne znam, kakva bi to igra bila, duhovita ili ne­
duhovita, ali sve kad bi me doista i bio pozvao neki
čovjek da se odmorim na njegovoj farmi, a imala bih
od čega da se odmorim, dragi, i od sebe i od svih vas,
to bih bila i zaslužila, zaista! Pa zar ne vidite kako je
Otokar sasvim oronuo, kako je kompletno popustio, i
samo da se ukrcamo, samo da ga spremim na drugu
obalu, da nam se život kako-tako normalizira, zar ne
bi bilo idealno, i zar se ne može dopustiti, ni kao zaista
nevina iluzija, da jedna žena, umorna od dugog
puta, ima na kraju pravo sanjati o tome kako bi bilo
divno naspavati se negdje pod omorikama kanadskim,
pod vedrim nebom, ali, nažalost. . .
— Što »nažalost«, bravissimo, povero vecchio, neka
samo laje na katedri u Massachusettsu, samo da vam
se život normalizira, Pierrot i Colombina, neka se Pierrot
tješi na tihanjskoj mjesečini, uz Debussyjev klavir,
bravissimo, a gospođa se odmara u Kanadi, s jednim
kalvinom, sinom Kossuthovog generala, i zato je zar
bilo potrebno da doputujete, gospođo Borongay, da mi
ispričate jedan od svojih lirskih feljtona za razonodu,
za dobar svršetak naše romanse, a za kog vraga, ako ne
za vašu feljtonistiku?
— Nikada niste pokazivali dara za duhovitu konver­
zaciju, vaš prijatelj je nesumnjivo inteligentan čovjek,
ali čini se da ni on ne umije razlikovati beletrističke
pobožne želje od zbilje! Bože moj, čitava ova moja priča
o Kanadi bila je, tako, neko duhovito maštanje o ilu­
zijama, konverzacija, ništa više no obična konverzacija
s jednim primitivcem, no, to sada zaista više nije važno...
Još uvijek dobroćudno, da, upravo vedro raspoložena,
sa smiješkom na usni, Ana se odjednom smračila i kao
ponesena bujicom kobnih misli, ona se gotovo bijesno
obratila Kamilu, »da žali što je toliko neinteligentan te
ne pojmi kako je motiv njenog dolaska mnogo dublji«.
— Kako ne možete pojmiti da sam doputovala da
vas još jedamput vidim, nisam mogla da vas još je-
damput ne vidim, zato sam doputovala, da, zato, oteo
joj se oštar krik, a istoga hipa, da ne bi rekla više, ner­
voznom kretnjom ona je dlanom lijeve ruke prekrila
svoja usta, zakašljavši se suho i bolno iz ranjenih bron-
hija.
— A ja opet nisam mogao podnijeti lažljive plačlji-
vosti nikada, ni u beletristici ni na javi, a ne mogu to
ni danas, pa zar ne vidiš da su tvoje fraze čista pljeva,
ženo? »Nisi mogla da me još jedamput ne vidiš«, i to
još, dakako, »samo jedamput«, a mogla si ne gledati me
devet godina, i sada, nakon oproštaja, moći ćeš da me ne
vidiš više uopće nikada, i to zauvijek, i doputovala si
da bi me »još jedamput vidjela«, to jest zato da me više
ne bi trebala gledati, jer ćeš spavati u Kanadi s jednim
farmerom bijelih lisica, i tako dalje, to je tvoja logika,
— O, bože moj, dragi, jedini, od svega toga je Amadeo
stvorio neku romansu, bio se čovjek uznemirio u vite­
škoj službi starije dame i da joj pomogne, da je rastereti
svih njenih briga, pour me soulager avec un mot, po­
nudio mi je randevu u Parizu ili u Bostonu, kamo se
navodno sprema poslovno, a ja, da mu zahvalim na
 kavaljerskoj ljubaznosti, da ne bi čovjeka razočarala, iz
koketerije, priznajem, odala sam mu svoju tajnu kako
nisam, nažalost, slobodna, jer da me u Kanadi čekaju,
»Netko«, tko me tamo očekuje već godinama, jedna moja
stara peštanska simpatija, jedan interesantni tip, u
jednu riječ, idila . . .
— Rekao sam vam već hiljadu puta da me nikakve
vaše idile ne interesiraju, hvala vam na vašim idilama,
— O, bože, pa ti se vladaš još uvijek kao da smo pred
maturom, zašto tako perverzno dramatiziraš najneviniju
konverzacionu igru? Pa mi se rastajemo, čuješ li me,
dijete, i ako je istina da ovih devet godina nisu fikcija,
nisam mogla da te još jedamput ne vidim, čovječe, i
ne umijem drugo da ti kažem nego to, i kako to ne
razumiješ?
— Ne, ne razumijem! Ne razumijem od toga ni
jedne jedine riječi! Ne ću da razumijem! Razumijte,
gospođo, da ne ću da razumijem, jer ne mogu, jer se to
ne može razumjeti, jer je sve to od prvoga dana bilo
nerazumljivo, razumijete li, ne-ra-zum-lji-vo, i i-dć-e-
fixe, i pravo je imala moja mama, idée fixe, i kako
da razumijem nešto što je fikcija, čega nema, jer vi ste
žene uopće neegzistentni fantomi, od naše kolijevke,
od prvoga dana kako smo progledali, vi vladate našim
udesom i uričete nas svojim čarolijama, vi tkate naše
pelene, naše svadbene košulje, naše krvave ratničke
povoje, od poroda do pogrebnoga platna, kao crne tkalje,
i tkate naše gaće i perete nas još krvave od svoje utrobe
na početku, i gole na samrtnoj postelji, kao mrtve
predmete, na kraju konca, istom spužvom, istom kva-
sinom i istim rukama, hranite nas kao male mačke, još
poluslijepe i polunijeme, i pjevate nam uspavanke i
obmanjujete nas i proklinjete nas i mučite nas i glupe
ste, sve, od moje mame do vas i do Jolande, sve, bez
izuzetka, nikada mi ni jedna od vas nije znala reći ni
jedne inteligentne riječi koju sam očekivao da mi se
kaže, jedino što umijemo da njuškamo za vašim tragom
kao psi, jer drugo i nismo nego vaša pseta, i što tu ima da
se razumije, oprostite, nisam kriv, znam, nervi, ali je
tako, nisam imao namjere da budem grub, ali, doista,
ne mogu v iše ... Što da vam kažem? T u ste se pojavili
preda mnom isto tako nedohvatni kao što ste i bili, i
koliko li sam se narazgovarao u mislima s vama godinama,
intimnije nego sa svojom pokojnom mamom, bulaznio
sam o vama, ženo, pa kad je ono Jolanda pala s konja,
njena Čiga bio je bijesan konj, ona je ludovala s Čigom
uvijek na rubu smrti, ali, vidite, ipak, i ona je perverzno
znala u koju gangliju treba da me ubode da bi kao
otrovna osa umrtvila svoju žrtvu, nevina djevojčica,
dakako, luda djevica, dakako, i svejedno, je li pala ili
popila cijankalij, ona je htjela da mi napakosti, jer i ona
je bila isto to što ste vi sve, čista utvara! Kada o vama
sanjamo, vi ste nam fikcija, a kad smo se našli u vašoj
lirskoj paučini, jer te vaše paučine od otrova su satkane,
ono prokleto vaše čarobno velo, ukleta ona koprena,
ono nam gasi razum, i nije bilo još oka ljudskog da nije
oslijepilo od te vaše mrene, i sve što ste izmislile spletka je
i obmana, jer što je to, što bi tu imalo da se razumije,
kao da sam tako imbecilan pa da nisam od prve riječi
znao da je onaj vaš košutovac, onaj farmer, najobičniji
feljtonistički trik? Šta će vam ova nedostojna šala?
Zar smo se zato sastali da prepričavamo glupe feljtone?
Pa ovo nije literatura, ako boga znate, a ako je to lite­
ratura za vas, izvolite, uzmite na znanje, meni je suvišna,
i to sam vam već hiljadu puta rekao, da negiram tu
vrstu literature, to je možda talentirana rabota za va­
šega gospodina supruga, za vašu peštansku štampu,
za vaše košutovske generale, za vašeg gospodina metteu-
ra en scène, za vašeg Cocteaua, a ja, oprostite, ja ne­
mam vremena za ovu vrstu literature. Uostalom,
prekinuo se i, klonuvši na stolicu, podlaktio se na ko­
ljena objema rukama s glavom među dlanovima i tako
ostao nepokretan, zureći u neku imaginarnu daljinu,
tako neizmjerno udaljenu kao da joj je zenit duboko
negdje u praznini ispod naših nogu, pod zemljom u
paklu.
„Pa ipak, preglupo, što se tu nervira u ovoj smrdlji­
voj krčmi“ , navirale su mu i dalje slike u sve širim i
fascinantnijim krugovima, prelijevajući se u bogatoj ka­
skadi pamćenja, „pa ipak je preglupo dati se tako be­
zumno hipnotizirati od jedne fikcije, od jednog fantoma,
doista, najsublimniji slučaj klasične idée fixe, jer još
juna 1914, baš nekako o obljetnici balatonskog izleta,
kad je počela od Bregalnice da halabuci krvava poplava
zločina, koja još uvijek urla kao bijesan nosorog, on se,
uvagoniran na putu sa svojom eskadronom, na tran­
sportu iz Ungarisch-Weisskirchena za Hajmâskér, iskr­
cao na maloj vicinalnoj stanici između Velence i Ve-
sprima, i tamo su servirali objed husarima iz gulaš-
kanona. Bilo je vrelo madžarsko ljeto, madžarski lipanj
nad žutim tablama pšenice, usijana tišina kad trepere
stabla i krovovi kao da se puše masno glicerinasto kroz
koprenu ustitrane vrućine, a on je iz vrelog, usijanog
vagona sjeo u sjenu jablana sa svojom porcijom gulaša
i tu se sjetio Ane, da putuje preko Pešte, da prolazi
kroz Peštu, a od stanične zgrade pukla je, u perspektivi
drvoreda jablanova, cesta koja vodi do Balatona, do
Tihanja, i, tako, promatrajući u plavoj daljini blijede
bakonjske obrise, buknulo je u njemu da krene niz
onaj drvored, niz prasnu cestu, da se otkine od svog
glupog husarskog transporta, od eskadrone, od konja,
od čitave armade, od Austrije, da produži do tihanjske
obale, do vile barunice Souchez-Adelshofen, do Anine
mansarde pod krovom i da tamo zabije sebi tane u glavu
iz svoje idiotske husarske karabinke. Ustao je i pošao
kao u hipnozi, a ispred stanice, odmah na početku
drvoreda, stajalo je limeno raspelo s baroknim limenim
krovom, da ono ranjeno krvavo tijelo ne kišne, i tako,
potpuno slaboumno zaustavivši se pod onim barbarski
obojadisanim kipom, podigao je glas i zapitao pozla­
ćenog mrtvaca, kome se orosilo čelo najintenzivnijim
karminom, nad svojom glavom, »a vidiš li ti, čovječe,
šta ona od mene radi?«“ .
„Dugo, dugo, beskrajno dugo drndao se husarski
transport do Pešte, čitavu noć, gubeći na svakoj stanici
po nekoliko sati, pa kad su stigli do grada na Dunavu,
svitalo je. Nad žutoružičastim horizontom javljaju se prve
vodoravne pjege žute, kao od svijetložute krede, modri-
kasto četrunasta matinata nad gazometrima, hidrantima
i vijaduktima, nad gromadom sivog toplog kamena,
sa lirskom pratnjom bakrenih gongova. Angelus. Od
pomisli da onaj Angelus odzvanja i u Aninoj sobi, nad
njenim blistavim, mirišljivim parketima, nad njenim
perzijskim otomanom, nad njenim stolom krcatim ruko­
pisima, da Ana diše tu, u sjeni tihe muzike, u pepelja­
stoj tišini, tako tiho kao da ne diše, jer njeno nečujno
disanje bilo je trajnim izvorom njegovih noćnih panika
da mu je izdahnula na ruci, od pomisli da onaj Angelus
treperi kao lahor nad Aninom tjelesnom pojavom, nad
njenim koljenima, nad njenim bedrima, da je ustitralo
čitavo podneblje zlatnog sunčanog jutra, trijumfalno, kao
udar zlatnih trompeta, o, sasvim bezumno, kao govedo
koje voze u klaonicu, on je osjetio potrebu da rikne i
da zaurla, da bi ga Ana čula, da bi je trgao iza sna, da
bi osjetila da on tu sada prolazi s ovim glupim konjima
kroz njen grad, a sve je bila predsmrtna nervoza pred
katastrofom. Drugoga dana doista razderali su ga šrap-
neli kao staru krpu, ostao je zgažen u lokvi krvi, a i
onda bila mu je prva pomisao kada se vratio svijesti,
hoće li mu se Ana smilovati, barem sada, kada umire,
međutim, sve su to bili i ostali nervi, igra fantazije,
idée fixe, ništa više. . . “

Dugo je potrajala tišina kao da su pomrli. Poslije

stanke pristupila mu je žena, ustreperena i sama
fluidom njegovog nervoznog temperamenta, dotakavši
mu glavu sasvim blagim, kao peluđ leptirastim dodirom
prstiju. Kao da je i sama uspjela da odgoneta njegove
bolne uspomene, ona se sagnula i poklonila pred Kami­
lom kao što se klanjaju pokajnici pred svetom slikom.
— Svemu sam kriva ja sama, od prvoga dana, ali
treba priznati, nisam dorasla ni tvojoj pameti ni tvojoj
naravi, ne, ne, priznajem, bila sam inferiorna, nije mi
bog udijelio te milosti da te pratim, premda, danas,
poslije svega, uviđam da je to mogla biti sretna šansa
jedne velike misije. Ne znam, da li bih bila uopće i
zaslužila tu sreću, jer, posvetiti se tebi, jeste, to je moglo
biti moje poslanstvo na ovome svijetu, samo se bojim,
dragi moj, iskreno se bojim da sam sve to izazvala
svojim vlastitim zbrkama, svojim ambicijama, a sve,
što sam mogla, bilo je dim.
Svladao ju je bolećivi osjećaj bespomoćnosti i, oso­
vivši se da ne zarida, trgla se, ali se nije uspjela svla­
dati i, briznuvši u plač, survala se u duboku depresiju,
prekrivši oči s oba dlana gestom punom dječjeg stida.
S iznenađenjem podigao je Kamilo glavu i ugledavši
je kako stoji pred njim jadna i izgubljena, u suzama,
privinuvši je k sebi, uzeo je ljubiti joj obje ruke, smi­
rujući je, i sam na kraju otpora.
Kada su ova dva gonjena bića, samilosno privinuta
jedno uz drugo, svladana patnjom, prosto podlegla
besmislu glupe igre koja ih godinama tjera da se luckasto
traže kao slijepi miševi, usred grčevite stanke, netko
je nogom udario o vrata, a na pragu pojavila se nakre-
sana ljudeskara, ogroman pijani gorila, razbarušen, po-
lurazgaćen, s remenom u jednoj ruci, muku mučeći da
pridigne i sputa svoje zgužvane hlače, sav zaokupljen
nastojanjem da se opaše i da potrpa razđriješenu košulju
u raskopčane pantalone, sa punom dvolitrenkom ri­
zlinga u drugoj ruci, rutavi svat, kako je razvalio vrata,
ostao je zabezeknut, ugledavši intimnu scenu, tako da
mu je od zbunjenosti pala cigara, pa kad se sagnuo da
je podigne goruću s poda, kliznula mu je iz ruku dvo-
litrenka rizlinga, razbila se, a vino se razlilo sve do
Aninih nogu punim mlazom.
— Oh, p’rdon, p’rdon, je, pa to je peh, no, no, ni
to niš, to su krstitke, oh, oprostite, madame, stara mama,
za boga miloga, za pet rajnčikov božjih, pa ja sem se
fkanil, stara mama, p’rdon, a mislil sem da sem v ku­
pleraju, bez brige, prosim, ni to niš, Scherben bringen
Glück, to se more pripetiti i v finoj hiži, glavno je da
se nismo pokakili, milostivica, kistijant im želim, p’rdon,
bum vam dal jenu pusicu pa bu se dobro, moram staru
mamu prosit za p r’don, dokotrljao se preko krhotina
i onog potoka od rizlinga do gospođe Ane s naglašenom
namjerom da je poljubi u znak pomirenja.
— A koji vam je đavo, šta hoćete, skočio je Kamilo
i oborio pijanduru jednim udarcem tako da se ovaj
otkotrljao do praga, ali se ljudeskara pridigla, prasnuvši
u smijeh, »da bi njega ovakav jedan komarac od sineka
masregloval, je, pa to pak ipak ne bu tak išlo, kak to
sinek dragi sebi predstavle, pusti ti tu tvoju staru mamu,
razmeš, fakin ti nepodobni, još buš staroj mami panjkrta
napravil, kak se to ponašaš, prasec, kaj te ni sram, kaj
si ti morda krompirbaron z Malog Placa, je, pa kaj
vas ni sram, stara mama«, i tako bunovan, mrtav pijan,
on je ponovo nasrnuo na Kamila, no ovaj ga je, odgur-
nuvši ga, odbacio i, zaurlavši, opalio mu glasnu zaušnicu:
— Svinja pijana, nosi se!
Pijana gužva uzbunila je narod na tavanu; usred graje
zatutnjala je grmljavina čizama po drvenim skalinama,
razgalamila se i rastalambasala prava bordelska halabuka,
a pred vratima separat-šlafcimera nagruvala se čitava
masa, dva-tri luckasta para, nekoliko propitih hrapavih
basova, jedan svileni tenor, u pratnji ženskog pijanog
kikota i grubih riječi, a iznad svega glas pijanoga Tune,
»da je on čuvar javnog morala, i da on ne da, da se tu
obeščašćuju stare mame, jer i kupleraj ima svoje zakone«,
sve se to oborilo na ljubavni par u separat-šlafcimeru
kao lavina.
— Tuna, pa kaj si ponorel, za boga miloga, pa kaj
zafrkavleš našeg gospona doktora, ni on nikom fkral
srebrnu žlicu, pa kaj ne čuješ Alojza, gospon doktor
ni kupleraj ska konta, izderao se netko iz gužve u mraku
da svlada pijanduru koja se zaprijetila da će ustrijeliti
onog kurviša kak steklu kusu.
— Es’li lud, razumiješ li što ti se kaže, prnješo prnja-
vorska, čo’če, benčino, pušti ovu, rečemo, gospoštiju, pa
to je madžarska grofica, ova milostiva, čo’če, a gospodin
doktor je naš ministar, nosi se, jedem li ti majčicu ludu,
potrpaćete još u buturnicu, magare pijano!
Uz šofera Pankraca i maitrea d’hotel tu se našlo još
nekoliko momaka i konjušara i sve se razbuktalo usred
galame — »dobro, dečki, ak je tak s ovom madžarskom
milostivom groficom, bumo naredili red« — i netko
se sjetio da smiri pobunu pjesmom, po starom pravilu,
tko pjeva zlo ne misli, i tako je čitav kor intonirao staru
kuplerajsku rugalicu
Stara slama sva prokisla,
stara mama noge stisla,

pa se čitavi rusvaj survao sa tavana u krčmu kao fijuk

oluje, sa cimbalima i guslama i raspojasanim grubim
kikotom, jer ništa nije smješnije pijanim opicama nego
jedan ljubavni par ulovljen na sramotnom zlodjelu.

— Da krenemo, molim, ovdje će nas još inzultirati,

uzrujala se Ana, kojoj je od vulgarne poplave psovki i
invektiva, po čitavoj karnevalskoj intonaciji, bilo jasno
samo to da se narod grubo našalio u stilu svojih ludorija,
a to se moglo primijetiti i po Kamilovoj reakciji, jer
mu se sva krv slila u noge, te je poblijedio kao pelivanska
maska, namazana brašnom.
 U Daimleru, u koji su se ukrcali uz poganu dreku,
pozdravljeni ovacijama i himnom Stara mama, rum-
pum-pum, uz nadvikivanje sa čitavom skalom prije­
tećih psovki pijanoga Tune, koji je po svaku cijenu
nastojao da se otme momcima da nauči pameti onoga
fićfirića gospodskoga, i dok ju je Kamilo ogrtao njenim
lovačkim pledom, sva iznemogla klonula je Ana, đrhtu-
reći od groznice, tako da su bez riječi otplovili iz one
burleskne sramote velikom brzinom kroz maglu i kišu,
jer je dunuo južni vjetar. Minule su ufitiljene petrolejke
uz beskrajno dosadnu, dugu i blatnu cestu, i već su
lijevo i desno sinule prve zelenkaste plinske svjetiljke
po gradskim ulicama, kada je Ana smogla toliko snage
da progovori prvu riječ.
— Imala sam impresiju da su bili strašni,
— Ne bi se moglo reći da su bili naročito duhoviti,
— Ne, ne, bili su doista zvjerski okrutni,
— Pijana bagra, pijani majmuni,
— Pijani majmuni, da, ali puk u pijanstvu ima dobre
oči, puk sve vidi, puk je grubo istinoljubiv, plebs izgo­
vara ono što očito vidi, a to je od vremena na vrijeme
neosporno! »Stara mama«, ja znam što to znači — »stara
mama«.
Kamilo je pogledao Anu s iznenađenjem. Izgovorila
je tu čudnu riječ tako razgovijetno te nije moglo biti
sumnje da je ne razumije.
— »Stara mama«? Ti se čudiš? Nadam se, da nisi
zaboravio moje sobarice, Barbare, u ono vrijeme kad
si se bio pojavio u Barjacima, one šarmantne, pametne
blondine, bila je tvoja zemljakinja, simpatizirala je s to­
bom, govorili ste hrvatski, zvao si je Barica, bila je iz
vaših strana, negdje oko Čakovca, govorila je madžarski
kao rođena Madžarica, i tako je jednoga dana dovela
u Peštu svoju »staru mamu«, spavala je njena »stara
mama« kod nas, dva-tri dana, dok je Otokar nije uspio
spremiti na kliniku, bilo je komplicirano, umrla je na
operacionom stolu, rak na jetri, Barbarina »stara mama«,
pokopali smo je na Kerepešu, nije bilo mjesta za »staru
mamu«, pak ju je Erdelyi smjestio u svome grobu,
i tako naša »stara mama« sniva danas svoj vječni san
u Erdelyijevom grobu, a »stare mame« i ne spadaju nego
na groblje . . .

Dokotrljao se Daimler sa svojim blistavim staromodnim

žutim fijakerskim fenjerima kroz maglu do hotela, za­
ustavivši se iznenada pred staklenim peronom.
Ana je sišla bez riječi. On s njene lijeve strane, za
nekoliko centimetara iza dame, spuštene glave, uspinjući
se stubama u mezanin, Kamilu je bilo kao da se penju
visoko, na čudnu estradu, sa koje će se na drugoj, ima­
ginarnoj strani otvoriti pogled na nepoznate daleke ho­
rizonte odakle će njih dvoje, iz fantastične visine, imati
mnogo jasniji pregled preko svega što se dogodilo, i što
bi još imalo da se dogodi večeras, jer mu je izgledalo
doista nevjerojatno, da je zapravo ovaj pomalo patetični
uspon hotelskim stepenicama, preko poderanog crvenog
saga, kraj pjesme.
U mezaninu, pod mletačkim zlatnouokvirenim ogle­
dalom, Ana se zaustavila i pružila Kamilu ruku kao na
normalan poziv da sjedne i da bude ljubazan da je pri­
čeka u salonu, ona će se vratiti za sekundu, tek da oba­
vi jesti Otokara da su stigli, ali je ostala iznenađena rezo-
lutnim otporom svoga pratioca.
— Molim vas, oprostite, ali doista mislim da bi bilo
najoportunije da se rastanemo, i molim vas da mi do­
pustite da vas pozdravim, zahvaljujući vam na svemu!
Hvala vam, draga, i doviđenja, jer, budimo ljudi, eto,
fali samo još nekoliko minuta do ponoći, Simplon kreće
u dva, a vi ste u temperaturi, groznica vam bije kroz
rukavice, a ni ja ne bih imao večeras više nerava utro je,
večeras, zaista, to je iznad moje snage, i tako mislim da
bi bilo najinteligentnije da sklopimo oči barem na pola
sata, a ja bih se pojavio ovdje za sat i po,
— Uvijek samo vječite lekcije, uvijek samo: bilo bi
najinteligentnije ovo ili najinteligentnije ono, ništa ne
bi bilo inteligentno, ni ovo, ni ono, jer ionako ne ću
sklopiti oka, nego jedino, što bi bilo inteligentno, to je,
gledaj, pala mi je na um jedna ideja, pa za boga miloga,
Kamilo, ništa ti nisam ni rekla od svega što je trebalo da
ti kažem, nisam ti pročitala ni jednog retka iz svoje torbe
pune rukopisa, to je za mene životno pitanje, dobro,
literatura, ali to je moja literatura, mi imamo brod
osiguran za pet dana, ako je danas utorak, to jest danas
je već srijeda, znači, četvrtak, petak, subota, nedjelja,
naš brod kreće iz Le Havrea za Southampton u nedjelju,
u pet sati poslije podne, a Otokar ima još neke svoje
razgovore u Parizu i ne bude li gotov s tim svojim po­
slovnim randevuima, naša se brodska karta fakulta­
tivno produžuje za jedanaest dana, to je jedno, a zatim
ni ja nisam u najboljoj kondiciji, zaista, i ja mogu me­
dicinski da odgodim naš odlazak kao vis maior, znači,
imali bismo normalno još punih četrnaest dana, a, eto,
što je moja ideja, kad bi ti sutra krenuo za nama, bio
bi u četvrtak u Parizu, i onda i pod normalnim okolno­
stima imali bismo: četvrtak, petak, subotu, sve do ne­
djelje, još tri dana, a osim toga uzmimo da smo produ­
žili, i još punih jedanaest dana, a to je bila zapravo moja
ideja od početka, zato sam i doputovala, jer, vidiš, bože,
koliko tu još ima stvari koje nismo ni tangirali i ja moram
da ti se ispovjedim, pa nema smisla sve ovo baciti
kroz prozor kao paket, u Elegijama, onaj fer forge-balkon
u Elegijama, onaj moj largo maestoso u Elegijama —
o onom fer forge-balkonu, pa ono je balkon naše bala-
tonske sobe, pa kad su ti dopale ruku Elegije, kako nisi
primijetio da su Elegije samo varijacija na temu Medeje?
Elegije mi sada izlaze francuski, one su u štampi, sve
bi to još jedamput trebalo pregledati kao partituru,
takve se inspiracije više ne vraćaju, dragi, zar ne vidiš
da je sve to sad zavisno od tvoje volje, gledaj, pregle­
dali bismo zajedno korekturu, sve bi se to prelilo u
svečani largo maestoso, bez nerava, normalno. . .
— Ana, ti goriš, ti si u visokoj temperaturi, mi nismo
momentano u kondiciji za neke nove planove, pa dobro,
uviđam, jesenas, kad se središ prijeko na drugoj obali,
u novom ambijentu, ima vremena, svijet je mnogo manji
no što se čini, a, osim toga, kad je već tako, dobro,
postoje i neke poslovne mogućnosti da te posjetim,
Atlantic Oil je zainteresiran na koncesijama u našoj
zemlji, Amadeo je poslovno vezan s Atlantic Oilom, i
on se zaista sprema na izlet u New York, a i ja bih mogao
skočiti prijeko s Amadeom ili bez Amadea, i ja mogu
doputovati, sve je to zavisno isključivo od našeg aran­
žmana, a mogli bismo ostati i u Parizu, dobro, dogo­
vorit ćemo stvar na kolodvoru, sutra, upravo jutros,
a sad te molim samo jedno da se odmoriš, dobro, pisat
ćeš mi, dogovorit ćemo sve pismeno, na kraju, može
profesor i sam krenuti u New York, a ti da ostaneš
u Parizu, sve se možemo to još dogovoriti, i, kao što
kažem, vraćam se za sat i po, doći ću po vas kolima,
— Da, razumijem, prekinula ga je odjednom, stisnuvši
palcem i kažiprstom lijeve ruke čeonu kost veoma čvrsto,
zasjenivši dlanom svoje oči, i tako je ostala kao ukočena
sekundu-dvije, a zatim, kao da joj se objasnila konačna
odluka, ponovila je tiho :— Da, dogovorit ćemose jutros na
kolodvoru, dogovorit ćemo se pismeno, razumijem, façon
de parler, svi vi imate pravo, treba se odmoriti, doista,
i tako, dobro, doviđenja, hvala ti, pružila mu je ruku
u rukavici i sustegla je energično da je ne bi poljubio,
a zatim tromo, pomalo svečano, odmahnuvši na pozdrav,
zaputila se spram stuba i tamo se još jedamput okre­
nula i stala.
— Molim te, molim te iskreno, ali, doista, mirno,
ljudski, molim te bez parade, nemoj se pojaviti kod
Simplona! Nema smisla! Ne bih imala više snage!
Zbogom, hvala ti! Zbogom!

Stupio je na stakleni peron pred hotelskom portom

osvijetljenom velikom svjetiljkom od kovanoga gvožđa
na dugom grubom lancu. Pred hotelom stajao je fijaker,
a blistava stegna fijakerskih kobila dimila su se kao
topla zemlja kada se dimi na prvoj jesenskoj slanoj rosi.
„Blago ovim nijemim stvorenjima, glave u zobnici,
žvaču u tamnoj vreći i nevino dišu bez misli, bez briga“ ,
zaputio se u punome pljusku niz ulicu, „a Ana mu je
sustegla svoju ruku da je ne bi poljubio . . Osjetio je
grčeviti dodir njenih prstiju kao da nisu mogli da se
otmu, a onda je sunula i rasplinula se iza onog mliječnog
stakla na vratima na kojima je jedan gravirani amoret
nad oblacima dekorativno kitio girlandama od bogato
rascvjetanih ruža ono glupo sivo mutno staklo, iza kog
je nestalo Ane kao sjenke, kao fikcije. . .
Na talasima vjetra proljetna kiša pljuštala je u sve
neprozirnijim mlazovima. Zaustavio se pred izlogom
pomodnog salona pod strehom čađave, stare monu­
mentalne zgrade. U rasvijetljenom, potpuno praznom
izlogu, drapiranom bijelom svilom, na metalnom stalku
stajao je sam samcat jedan jedini ženski fjorentinski
šešir, sa vrpcom smaragdnozelene boje. Pod svijetlo-
žutom slamom šešira ležao je par crnih ženskih rukavica,
a pod šeširom kao ukras na žutim čipkama, razastrtim
u obliku lepeze, blistala je mala gatalinka od zelenog
porculana. U zlatnom okviru, uz stalak od šešira, bio
je program za večernju predstavu Karmene u operi
za abonman A.
„Večeras, u utorak, u abonmanu A, Karmena, ako
je večeras utorak, onda je večeras u utorak u osam uveče
u Grafičkom Domu pred Sindikatom metalaca kao
glavni referent imao u novinama oglašeno javno preda­
vanje, na temu »Memorandum Hrvatskoga Bloka Veli­
kim Ambasadorima u Genovi«, sa političkim motom —
quem Deus perdere vult, dementat — hoće li bog nekoga
da upropasti, lišava ga pameti.“
„To predavanje u Domu grafičkih radnika za Sindikat
metalaca on je potpuno zaboravio, a Burić, koji sve
njegove termine vodi u evidenciji, nije mu to predavanje
spomenuo ni jednom riječju, ni jutros, ni večeras!
Diskretan gospodin ..

jg Krleža: Zastave IV
273
 POKOJ VJEČNI DARUJ IM, GOSPODINE

Poslije Aniria odlaska ritam događaja iznenada se

dramatski uznemirio. U razmaku kraćem od dvije ne­
djelje, jedna za drugom slijedile su, redom, tri smrti,
da bi serija zlih vijesti završila umorstvom Joakima Di-
jaka.

Prvi rastao se s ovim svijetom stari Jurjaveški, a nije

prošla ni nedjelja dana poslije sprovoda Alisina oca,
oborila je kaplja Presvetlog Emeričkog. U ulozi izvan­
redno opunomoćenog kraljevskog poklisara, stari je pre­
dao dušu Gospodinu na prijemu u Horthyjevoj budim­
skoj rezidenciji, uz pratnju ldavirskog koncerta Franza
Liszta, u punome sjaju dvorskog ceremonijala. Kako
Kamilo, kompromitiran u obrani Peštanske Komune,
a naročito pak u kampanji protiv Admiralovog terora,
da ne riskira hapšenje, nije mogao otputovati u Peštu,
a kako je stari u predvečerje svoje smrti, iznenada, u
obliku nove oporuke, izričito i doslovno zabranio da mu
se »zemni ostatci« pokopaju u domovini, otputovao je
u Peštu Trupac. Istoga dana, kada se Amadeo vratio
sa pogreba iz Pešte, kamo je krenuo prijateljski doista
samozatajno, stigao je telegram da je u New Yorku umrla
Ana. Kada je prvom transoceanskom poštom Erdely-
ijevoj nećakinji, gospođi Irmi, nekoliko dana kasnije,
stiglo pismo od ujaka s nekim detaljima o Aninoj smrti,
beogradska jutarnja štampa objavila je vijest da je poznati
komunistički agitator, Joakim Dijak, pao prorešetan
mitraljeskim mecima »na pokušaju bekstva iz požare-
vačkog zatvora«, kamo je bio transportiran na izdržavanje
kazne od osam godina robije, na koju ga je bio osudio
srbijanski Divizijski ratni sud u Skoplju, godine 1913,
zbog jatakovanja s arnautskim odmetnicima.

Alisin tata umro je (iz romansijerske perspektive) i

suviše banalno: klonuo je kod večere, prenijeli su ga
u spavaonicu i primivši još posljednju pomast od Mon-
signora Eustahija, koji se tu našao pri ruci, izdahnuo je
oko ponoći.
Sa rakom na dvanaesteropalačniku i sasvim jadno
razglavljenim srcem, poslije utješljivo blage i tihe agonije,
ugasio se čovjek gotovo nečujno, tako da se može,
uklanjajući se bilo kakvoj konvencionalnoj frazi, bez
pretjerivanja reći, kako je stari gospodin otputovao s onu
stranu ljudskih obmana doista diskretno, sredivši svoje
ovozemaljske brige nadasve pomno, tako da u oporuci
nije zaboravio ni svog antipatičnog zeta Kamila, namri-
jevši mu iglu pribadaču sa blistavom zmijskom glavom
od najjeftinijeg stakla.
 S obzirom na histerične okolnosti proljeća 1922, koje
su, u okviru bezizgledno zapletene političke gnjavaže
oko Ustava Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca,
između Prijestolnice i Glavnoga Grada Hrvatske bile
poprimile dramatski napete razmjere, sprovod madža-
ronskog podbana Mikule plemenitog Jurjaveškog, koji
se u mirovini prometnuo u istaknutog glasonošu Hrvat­
skog Državnog Prava, pretvorio se u pomalo tužnu a
pomalo i dosadnu demonstraciju, koja je na kraju po­
primila, nažalost, karnevalski, više od toga, upravo
priglupo lakrdijaški karakter.

Svaki naš paradni pogreb s vatrogascima i Chopinom

liči pomalo na ljudožderski tam-tam, ali nad otvorenim
grobom starog Jurjaveškog povampirila se čitava Kra­
ljevska Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska Zemaljska Vlada,
sa svim svojim perovođama i pristavima višeg plaćevnog
razreda in corpore, i sve se pretvorilo u skandal i za
naše čedne prilike neukusnih razmjera. Samilosti do­
stojna družba banskih leševa sa Trga Svetoga Marka
(koji je, usred austrijskog brodoloma 1918, potonuo
tako bezazleno glupo da se u dalekoj još budućnosti
ne će naći pero koje bi um jelo pokoljenjima osvijetliti
onaj slaboumni primjer nesnalaženja u prostoru i u
vremenu) pristupila je odru svog velikana prividno po­
kunjena, kao srvana iskrenom tugom, pognute glave,
glumeći od bola slomljenu pratnju obezglavljenih ro­
doljuba, a zapravo, iza kulisa, sve je bilo dogovoreno
da se dobra prilika iskoristi za političku demonstraciju
većega stila.
 Kako je stari Jurjaveški u poslovima političkog i dr­
žavnog ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom umro zaista
nevin, jer već po svojoj austro-madžarskoj karijeri izo­
liran od svake i najmanje napasti da se politički istakne
kao ujedinitelj ili kao osloboditelj, on je svojom po­
litičkom pasivnošću, u okviru pozitivnih zakona Kra­
ljevstva SHS, ispao kao jedan od rijetkih »jugoslavenski«
nekompromitiranih hrvatskih čistunaca, koji je kao bi­
blijski prorok već prije mnogo godina predviđao da
Hrvatstvu prijeti propast isključivo samo zbog vlastite
političke »narodnojedinstvene« kratkovidnosti, tako da je
njegova smrt preko noći poprimila pretvorljivo dirljiv
oblik sveopće narodne žalosti.
— Da, da, dobro je govorio stari Jurjaveški, čulo se na
sve strane, kada je još u svađi sa grčkoistočnom bratijom
oko saborske Adrese, kao jedan od posljednjih naših
katonskih karaktera, citirao Jeremiju: »Perditio tua ex
Te, Israel«, a, eto, pokazalo se da je, nažalost, imao pot­
puno pravo, jer što se tiče naših »jugovinskih« iluzija,
doslovno je tako kao što je pokojni podban proricao,
obistinila se riječ čovjeka na dlaku: obrali smo, kao što
kažu Muje, b o stan ...

Stupajući — en famille, dva koraka iza udovice,

presvetle gospođe Adele Jurjaveške, rođene Glavački,
njenog sina, maturanta, i brata joj, slavnog zastavnika
Katoličke Misije na istočnim nevjerničkim granicama,
iločkog advokata Adalberta Glavačkog, uz Alisu, njenu
sestru Dagmar i svoga pašanca Amadea, Kamilu je bilo
suđeno da na podbanskoj pogrebnoj pozornici odigra
svoju posljednju ulogu jurjaveškog zeta, a mora se
priznati da je bestidnost ove, u svakom pogledu opake
obiteljske igre bila doista sućuti dostojna.
Iz perspektive historijski deklasirane, a uslijed beo­
gradskih rodoljubivih metoda moralno-politički ponižene
banske činovničke elite, slavni pokojnik, koga uzorni
čuvari banske slave i dostojanstva sa svim simbolima
nacionalne korote predaju materi zemlji, nikada nije
prekršio Zakletve ni zadane Riječi, sklopivši oči pod
vlastitim hrvatskim, slobodnim krovom kao pravednik,
koji će danas još, pred Prijestoljem Svevišnjega, moći
mirne savjesti izjaviti da mu je politički obraz ostao
neokaljan do posljednjega daha — usque ad finem.
Za razliku od svojih vajnih gospodskih zetova (Kamila
i Amadea), koji su se prodali stranim osvajačima —
more croatico, pokojni Jurjaveški ponio je na drugi
svijet svoj banski barjak nesavijen, ne pretvorivši se ni
u odroda ni u izdajicu kao njegov bijedni prijatelj,
stari Emerički, koji se ponizio sramotnije od posljednjega
Cige, a zašto, za jedan pišljivi poklisarski ukaz, koji će
mu, ako dragi Bog da, u svakom slučaju prisjesti, jer
mu je ova ista vrla rodoljubiva družba skuhala dobru
poparu, da bi ga u Beogradu raskrinkala kao slugana
svih peštanskih izmećara.
„Čast lopovu Trupcu, on se nikada nije hvalio po­
litičkim djevičanstvom. Trupac je, kao što je banskoj
gospodi veoma intimno poznato, od madžaronskog pre-
zidijalca postao koalicionaški porte-parole preko noći,
sa ciničkom namjerom (koje nije, uostalom, ni tajio),
da izradi koncesiju za igračnicu na Margitszigetu, i on
se politički svijesno kompromitirao, da bi u ratu zaradio
milijune, što je planski, sto posto, izvršio, a to je, ako
se pravo uzme, na neki način impozantno. Ako je,
dakle, riječ o dosljednosti, Trupac je i prije rata i u
ratu i za prevrata i poslije ulaska srbijanskih četa samo
produžio da igra dalje — va banque. U ulozi varalice,
burzovnog mešetara, sa nesumnjivo kompromitantnim
stilom, ali s neobično mnogo dara, a — mora se priznati
— i uspjeha, čovjek se drži svoje devize: samo bogat
čovjek može biti slobodan! Trupac, istina, živeći po
svome ukusu i po svojoj fazoni, i danas, na Terazijama,
robi i pali isto tako na svoj način, ali nije politički mo­
ralist i propovjednik nekih viših, »socijalističkih« prin­
cipa, kao ona druga kreatura od jurjaveškog zeta, sin
prodane političke protuhe, koja se kao austro-madžarski
policajšef bavila, kao što se iz novina vidi, najbanal­
nijom špijunažom, a danas gospoda hoće igrati ulogu
propovjednika Narodnog Jedinstva. U stilu svoga go­
spodina oca, mladi Emerički već je prije rata u madžar­
skoj košutovskoj štampi denuncirao naše lojalne, au­
strijskom Dvoru bezuslovno odane zemljake, čiste i
poštene Hrvate, prosto iz zavisti, samo da im omete
karijeru, a danas opet igra mrsku ulogu političkog
agenta provokatora, za račun beogradskog režima.“
I dok je politička antipatija, koju sa strane mnogo-
poštovane elite uživa Amadeo Trupac, više-manje ipak
obasjana tajanstvenim bljeskom krvavog ali impozantnog
zlata, te se uz zveket cekina iz Trupčevih džepova čuje
romon divne muzike, kako očaravajući prosjačke uši
zvoni magično, dotle je prezir za Kamila neumoljivo
demokratski kompaktan, kao što je bio i prije devet
godina, kada se ovdje, na istome groblju, našao licem u
lice s jadnom kremom, nad grobom svoje majke. Onda
su ga, iz svoje provincijalne perspektive, prezirali kao
beogradskog agenta, a danas ga izvrgavaju ruglu i denun­
ciraju u Beogradu kao sina austrijskog špijuna i kao
dekoriranog austrijskog ratnika, koji danas, dakako, pro­
povijeda hrvatsko-srpsko komunističko državno jedin­
stvo, a jučer je skandalizirao ljude svojom austrijskom
hiperlojalnošću

Tam-tam-tam-tam, tirarira-rira-ram, plaču vatrogasne

trube sa klarinetima uz muklu jeku pasje kože velikoga
bubnja tararatarata-bom, tar-dom-tar-dom, tar-dom,
odgovara muklo veliki bubanj prateći korak po korak
svečano uzvijuganu crnu gospodsku cilindrašku zmijurinu
stazama mirogojskog perivoja uz drvored za devedeset
stupnjeva lijevo, pa opet uz drvored kestenova za de­
vedeset stupnjeva desno, u pravcu obiteljske kapele
Jurjaveških, a usred kompaktne cilindraške većine, ispred
kora slavne banske družbe, jedini s astrahanskom šu-
barom u ruci, osjeća Kamilo kako četa mračnih likova
gunđa u sordini svojih intimnih misli đavolsku litaniju
mržnje i prezira, procjeđujući kroz zube jednoglasno
»da je zapravo izazovno drsko što se on, kao beogradski
komunac i cinički odmetnik, kao javno deklarirani bez­
božnik, koji se ne stidi urlati pred masama svoje antikle-
rikalne podvale na javnim zborovima, uopće usudio
pojaviti kod odavanja počasti svome tastu, kome nije
dostojan da razdriješi ni remenje na sandalama. Već iz
obiteljskih razloga trebalo ga je ukloniti s ove parade,
kao bolesno lice, koje cinički pljuje u obraz vlastitih
nacionalnih svetinja, jer da on, kao bezbožnik i demagog,
koji se ne stidi promiskuiteta s balkanskom hajdučijom
i s amorfnom masom najnižih socijalnih slojeva, ima samo
mrvu osjećaja za najelementarniji pijetet, ne bi se već
iz vlastite inicijative bio pojavio pred licem poštene
rodoljubive javnosti, pa kada je svima principima dobrog
odgoja uprkos ciganski ipak riskirao da izazovno demon­
strira svojom pojavom nad odrom dobrog i poštenog
tasta, treba mu naglašenim bojkotom iskazati prezir iz
nacionalne solidarnosti.«
Čulo se (tko ima sluha da čuje govor skrivenih misli),
kako kor mračnih mnogopoštovanih banskosavjetničkih
glava sve glasnije rogobori, negodujući nad Kamilovom
bijednom pojavom, „toliko bestidnom, da smradi u svoje
vlastito gnijezdo, i koliko god se ovaj salonski komunac
zakrinkao da se odrekao svoga prezimena (priznavši
tako skrušeno pred javnošću da se stidi skandalozne
karijere svoga oca), ne treba mu vjerovati, jer sve što
radi radi ipak po dogovoru sa svojim lopovskim kompa­
njonom Trupcem, za račun beogradske vlade” .
„Sve je to veoma lijepo i, na prvi pogled, za opsjenu
prostote, može čak i dobro da zvuči, da se mladi go­
spodin desolidarizirao sa hohštaplerajima svoga oca i
da je u tome smislu povukao prividno kao tobože i neke
konzekvencije, ali njegovo i suviše glasno i nametljivo
koketiranje sa boljševizmom, prkosno spasavanje Bele
Kuna i njegove revolucije, to bestidno moljakanje mi­
lostinje za gladujuću Rusiju, to kukanje da se onaj
ruski kriminal danas spasi od brodoloma i propasti, sve
je to u biti ipak prozirna i drska prevara! Tu, na našem
hrvatskom terenu, gospoda pašanci su, razumije se,
glasnici boljševizma! Gospoda tu među nama propovi­
jedaju beskompromisno integralno »narodno jedinstvo«,
tu su za razbijanje hrvatskih kompaktnih narodnih re­
dova, a tamo dolje, u Beogradu, ti isti salonski komunisti,
ti principijelni lijevi liberali, ti demokratski propagan­
disti agrarne reforme, koji kradu tuđu zemlju i trguju
njome za račun vlastitih džepova, tamo su za račun
pravoslavne bratije lojalni izvršioci kraljevske politike!
I Trupac i mladi Emerički prodane su mješine, baš
kao i ona politička kurva od staroga Emeričkoga, one
maškare od kraljevskog poklisara u Pešti, onog starog
Tiszinog pripuza i lisca, koji misli da će nadmudriti
beogradsku kamarilu kao što je prevario i Peštu, a čitava
familija i nije drugo nego pasja sprega od najskandalozni­
jeg moralnog blata, i dobro je neko veče štampala
Hrvatska pošta : ne smognemo li mi kao Narod to­
liko moralne snage, da vlastitom voljom iz svoga tijela
usijanim gvožđem ispalimo ovu sramotu za primjer
pokoljenjima, bit će nam dani odbrojani.“

Polaže se u grob tijelo jednog od posljednjih visokih

dostojanstvenika Trojedne Kraljevine, slavnog gospo­
dina podbana, za koga se, pa ni najsitnijom skrupulom
političke soli, ne bi moglo prevagnuti u njegovu korist,
da je ikada bilo kojom prilikom, pa i samo za trenutak,
pokazao neke simptome bilo kakvog hrvatskog narodnog,
od snježne pahuljice lakšeg karaktera, ali kako je na
historijskoj pozornici sve, ah, baš sve tako prolazno,
danas, poslije gorkog iskustva, prikazuje se iz njihove
ungarounionističke perspektive naknadno jasno i ne­
pobitno, da su u okviru pokojne Austro-Hungarije go­
spoda madžaronski boljari Lijepu našu domovinu H r­
vatsku iskreno ljubili, da su Joj u danima madžarskog
čardaša i bečke drajfirtlpolke lojalno služili, i da su Joj
kao brončani spomenici do posljednjeg daha vjerni
ostali, kao što se to veoma uvjerljivo čuje iz svake po­
jedine, naročito razgovijetno naglašene fraze gospodina
profesora Šmrkulja, brata Hrvatskoga Zmaja, koji se,
opraštajući se od pokojnika, upustio u metafizičko ra­
zmatranje banske i podbanske časti, koja je danas, po
Vidovdanskom ustavu, izbrisana kao narodna sramota:
— A pitamo se, s pravom, u ime čega, u ime barbarske
demokracije, ove glupe i jeftine obmane koja propovijeda
svietu kako je seljački opanak progresivnija forma od
akademskog cilindra s jedne strane, a s druge opet
u ime »oslobođenja«, za koje mi kao narod nikada ni­
kome nismo dali nikakvog m andata. . .
— Zar je, danas, nama, kao političkom narodu, pi­
tamo se, bolje, kada na čelu naše domovine nema više
hrvatskoga bana ni podbana, jer ban je, uzeli mi ovako
ili onako, ali to govore poviestna fakta, oduviek mjesto
kralja bio i ostao, od Zrinskih do Jelačića, vrhovni
vojskovođa hrvatske vojske, i zato je naš Vitezović
veoma liepo i mudro izvodio naziv »ban« od rieči »bojan«!
Hrvatski podban držao je uz bansku stolicu bansko
žezlo u desnici, a bansku zastavu u ljevici, kad bi se na
ruke hrvatskoga kralja polagala banska prisega, koja je
od početka u Hrvatskoj važila za temeljni zakon Kralje­
vine, punih sedam stotina godina,
— I, evo, opraštamo se od našeg slavnog podbanskog
barjaktara, koji je svoj viek proveo usred razsula ćudo-
redja, gdje su se počeli rušiti zakoni posvećeni običajima
vjekova mnogih, kada se, eto, slobodnjačtvom odgo­
jena naša mladež razularila do bezbožničtva, kada
nas je pod novim zakonima pravosudnim zateklo i to
da je kriterij pravde i pravednosti posunovraćen, kada
je sudbenim kriminalnim postupnikom u našu zemlju
uvedena kuga, kada su zagarantiranim tajnostima u
poslovima stranaka poremećeni temelji građanskog i pri­
vatnog prava, što se nikada još nije nigdje dogodilo
u svietu, samo kod nas, gdje se ne zna tko pije a tko plaća,
kada moje nije više moje nego tvoje i njihovo, i to na
pravu sablje, kada državni fiskus razrezu je poreze i globi
našu zemlju kao Turčin, kada nam se, u jednu rieč,
otima sve što smo stekli i očito o glavi radi. Pa ipak,
nismo tako slabi da bismo se morali pokoriti naprasi-
tosti tuđinskoj, jer se pouzdajemo u svoj razum i snagu
naših duševnih darova, jer nismo robovi, jer nismo
nikad pobieđeni bili ni u jednom ratu, pak ni u ovom
posljednjem, pak sve da i jesmo, uznastojat ćemo po-
biediti znanjem i sviešću, kao nekad u davnini čestiti
i slavni Grci što su pobiedili Rimljane, svoje pobjedi-
telje. I tako, draga braćo i prijatelji, ostavite suze!
Opraštajući se od vrlog pokojnika, dopustite da citiram
bezsmrtnog našeg Otca Domovine, jer, kao što on kaže,
ništa nije nedostojnije nego suze nad odrom pravednog
i junačkog borca: »Suza je oružje ženam, pomoćnica
sužnjeva i prosjaka.« Vraćajući našega Pravednika materi
zemlji, mi pred vječnim Vladarom Vjekova i Kraljem
nad Kraljevima znamo, da će on u našim srdcima
živjeti vječno, tako da se, sviestni naše misije i naše
vjere u pobjedu, možemo hrabro i ponosno oprieti
ovoj nepravednoj smrti, kad ona misli da je, oborivši
jedan jedini hrast, oborila time i čitavu šumu naših
narodnih korjenika, kakva je bio plemeniti Jurjaveški,
podban Kraljevine, kome neka živi vječna uspomena!
Slava mu!
 — Svekoješta, pobunio se Amadeo Trupac, primi­
jetivši da se tu, poslije profesora Šmrkulja, sprema još
čitav niz govornika, jer čini se da je ova glupa pogrebna
predstava organizirana kao neka vrsta političkog zbora,
pa kako se pred lijesom Jurjaveškoga pojavila marci-
jalna pojava Monsignora Eustahija, s očitom namjerom
da se i on oprosti od pokojnika, obratio se Trupac
Kamilu glasno, tako da se čula svaka njegova pojedina
riječ, izgovorena namjerno bez ikakvog obzira spram
dama, svoje supruge Dagmar i njene sestre, koje tu između
dva jurjaveška zeta stoje pognute glave kao dvije mračne
prikaze, pa to je, brate, obična šantaža, ta valjda se ipak
nismo sastali da prisustvujemo duhovnim vježbama iz
hrvatskog državnog prava, trebalo bi nekome od ovih
aranžera dreknuti da stanu, pa to je bezobrazluk, doista,
— Amadeo, molim te, kao boga te molim, svladaj
se, svaka tvoja riječ može da izazove skandal, obratila
mu se Dagmar u poluglasu, blago dodirnuvši njegovu
desnu nadlakticu, koju je spustio sa cilindrom nervozno
i, premjestivši glupi tuljac od zečje dlake u svoju lijevu
ruku, obratio se naknadno ipak supruzi da je zamoli
za pardon, »jer, doista, radi se o posljednjoj formalnosti,
pa ipak je to sprovod njenog oca, spram koga gospođa
Dagmar, premda nije svome roditelju bila baš srcu
naročito draga, osjeća u ovome trenutku nerazmjerno
više nego njegova ljubimica Alisa, koju je godinama na
rukama nosio, podnoseći strpljivo sve njene hirove,
ali je to ipak provokacija najbanalnije vrste«.
— Nemam, draga, nerve za ovu vrstu nadmudrivanja,
ali to prelazi svaku granicu, das ist eine Art der blödesten
Bauernfängerei, die man sich nur vorstellen kann, no,
molim, ništa, preživjet ćemo i to, i tako, rezignirano
bacivši letimičan pogled na Kamila, kako pasivno, du­
hom odsutno podnosi ovaj slaboumni teror, Amadeo se
rezignirano predao glasnom pljusku otrcanih fraza, ko­
jima je Monsignor Eustahije otvorio svoj pogrebni
govor, kao glasnik političke oporuke svoga prijatelja.
„Okruženi smo godinama slaboumnicima“ , mislio je
Kamilo da odgovori Trupcu, ali, prisluškujući kao u
polusnu kako učena monsignorska papiga brblja o uspo­
menama koje ga povezuju s milim pokojnikom, kao
uspavan glagoljanjem, predao se sjećanju, kako je to
bilo kad se posljednji put nervirao na ovom istom
groblju na sprovodu Presvetle Emerički Hortenzije,
kojoj je jedini ideal u životu bio da bude pokopana kao
banica ili kao podbanica, kad joj suprug, uprkos svojim
konduitama, nikako nije uspio da postane ministar u
Pešti.
„Prije devet godina, stojeći tu nad odrom svoje majke,
bio je ovoj istoj gospodi banskim savjetnicima antipa­
tičan kao veleizdajnik, nadahnut paklenom mržnjom,
koji proriče njihovu sigurnu i neizbježnu propast, jer
je pisao i govorio kako ovu zemlju pljačkaju madžarski
grofovi, a kako im ova ista gospoda vjerno služe kao
lakaji, a danas ga mrze strastveno isto tako slijepo,
smatrajući ga najizravnijim i gotovo jedinim krivcem
svoje banske propasti, čovjekom koji je tu katastrofu
izazvao svojim provokacijama, a koji i danas propovijeda
svoje sulude ideje samo zato da bi demoralizirao njihov
narodni otpor.“
„1, evo, sve Monsignorove aluzije o tradicionalnoj
vjeri naših djedova, o bezbožništvu kao tuđinskom
importu, protiv čega se Sabor hrvatski borio još od jo-
zefinskih dana, pretvorljivo apologetski ton nad pod-
banskom mumijom od koje se danas stvara simbol
patriotskog otpora, sve je to upućeno direktno na nje­
govu adresu, jer ova popina prozirno aludira na to kako
su on i Amadeo, premda prividno ekstremni protivnici,
složni u jednoj stvari, a ta je : ceterum censeo Croatiam
delendam, a tu prevaru treba pred narodom raskrinkati
i u interesu naroda zgaziti kao glavu Nečastivoga.“
— Monsignor je, kao što to grmi svojom pomalo nosa-
tom stentorskom trubom, proveo u društvu pokojnika du­
ge godine, moglo bi se reći čitav život, od najranijih gimna­
zijskih dana, kada se kao siromašan učenik nadbiskup­
skog orfanotrofija našao u istoj klupi s predstavnikom
starog hrvatskog plemstva, koje je vladalo našom do­
movinom po vlastitim zakonima, u vrijeme, kada ni
Englezi nisu još bili proglasili svoju Magnu Chartu,
a Jurjaveški živjeli su već tada na svojoj slobodnoj
zemlji kao svoji na svome, i vladali po našim hrvatskim
slobodnim zakonima! Divan, serafinski primjer prija­
teljstva srodnih duša, koje će potrajati sve dok ih okrutna
smrt, eto, nije rastavila: seljačkog momka, koji je stigao
ispod slamnatoga krova skromne kolibe, i plavokrvnog
sina, kome su djedovi bili juratuši Kraljevstva, kada
Habzburgovcima nije još bilo ni traga ni glasa, klasičan
je dokaz za negaciju svih luckastih teorija, koje su izvrnule
na glavu normalnu ljudsku pamet, propovijedajući so­
cijalni razdor između naših društvenih slojeva,
— Pokojnik, prije svega, bio je od prvoga dana po­
božan i dobar vojnik Najvišeg Veličanstva Kralja nad
Kraljevima, i viteški, u skladu sa svojim aristokratskim
geslom u djedovskom si grbu — vera fides, odupirao
se svim svojim silama bezvjerskom duhu što ga nepri­
jatelji morala i vjere sve većma šire među našim naro­
dom, za samosvojnost crkve rimokatoličke, za njezina
prava baš kao i za prava naše domovine Hrvatske, protiv
svakog napadaja, došao on ma s koje strane. . . I nije
pokojnika zabadava Sveti Otac odlikovao visokim re­
dom »Pro Ecclesia et Pontífice«, ovjenčavši tako papin­
skim lovor-viencem đerdan visokih ordena, kojima se
pokojnik dičio kao priznanjima svog hrvatskog kralja.
Bijaše bo taj muž sviestan svoje životne zadaće, da
ustavnim putem poluči što veće proširenje hrvatskih
zemalja u okviru bivše Monarhije, na koje Hrvatska
i danas ima svoja virtuelna prava, i on je pred najvišim
bečkim i budimskim forumima u prošlosti uporno zahtie-
vao pripojenje Dalmacije i borio se za priznanje jednog
jedinstvenog političkog hrvatskog naroda u našoj slav­
noj Trojednici. Borio se za hrvatsku državnu Zastavu,
za samo jedan jedini službeni jezik u našoj zemlji,
izključivo hrvatski, kao protivnik dvojezičnih grbova i
barjaka i natpisa na željeznicama i financijama, ove
bestidne karikature svake logike i poštenja u hrvatsko-
ugarskoj prošlosti, ali pokojnik je svojim principima
ostao dosljedan i u drugom, danas mnogo sramotnijem
smislu, u ovoj političkoj sadašnjosti, kada zvono zvoni
svim hrvatskim pravima i slobodama. Jer ono, što se još
osamdesetih godina kod nas uobičajilo, od vladike đa­
kovačkoga i njegove naivne politike, da se liepi naš
hrvatski jezik sa jezikom jednog drugog, nama doduše
susjednog, ali kulturno potpuno stranog i dalekog na­
roda istovjetnim zove, to se danas pretvorilo u političku
mučionicu kada se tielo našeg državnog prava našlo na
mučilima takvih političkih faktora koji nikada imali
nisu, a danas manje nego ikad imaju pravo da se geriraju
kao predstavnici našega naroda. U toj svojoj dosljednoj
borbi za hrvatsko državno pravo, pokojni plemeniti
Jurjaveški povukao je sve zaključke i predao sve demisije
na raznim visokim častima koje je vršio još za vrieme
pokojne Austrije, da bi se našao u članstvu Središnjeg
Odbora onoga pokreta, kamo ga je srdce još u najranijoj
mladosti vuklo, a tu je, u krilu svojih istomišljenika,
progovorio pred Narodom čistu Istinu, ništa više ni
manje nego čistu Istinu, da naša Hrvatska živi i da se
ne će predati nikome na milost i nemilost, kao što se nije
dala ni kada je Osmanlija stajao pod zidinama ovog
našeg glavnog grada. . .
„Taj se, bogami, ne šali, a sve, što poštovana gospoda
u svom rodoljubnom zanosu, u obliku ove posmrtne
počasti, montiraju kao moralno-političku lekciju, pre­
staje polagano biti šala“ , stala se u Kamilu odvijati
čitava panorama slika, izazvanih bučnim slapom monsig-
norove drske i izazovne besjede.
„Tu se polagano počelo raditi o glavama, čast svima,
ali ova mrtvačka pompa pomalo se pretvara u skandal!
Poštovana gospoda rodoljubi i borci za pravo hrvatskog
narodnog samoopredjeljenja ne sustežu se ni od čega,
ne birajući sredstva, surađujući čak i sa beogradskim
Zurnalčetom. Simultana kampanja, koja se otvorila iz
glavnog organa ove gospode, zagrebačke Hrvatske za­
stave, i Žurnalćeta, dirigirana je iz ovog mnogopošto-
vanog pogrebnog centra, jer tu se oko podbanskog
odra skupio slavni generalštab ovih vitezova, koji su po
svemu odlučili da moralno likvidiraju i doslovno dotuku
ne samo diplomatsku karijeru starog Emeričkog, nego
i gospodina sina, po svaku cijenu. To su oni isti ljudi
koji liferuju čaršijskom Žurnalcetu materijale o austrij­
skoj špijunskoj raboti familije Emerički, a Žurnalče ih

Krleža: Zastave IV
289
podržava sa lijevog kosovskog krila, i to nije više mora-
lističko razračunavanje s protivnicima, nego baš metak
u živo meso, pa tko živ a tko mrtav.“
„Monsignor je stao citirati klasike, to je opasno, o,
bože, šta o tome misli u ovome momentu gospođa
Adela Glavačka, punašna volooka gospođa, sirasto pro­
zirnog kao nagnjilog mesa, sa svojim doista goveđim
toplim pogledom, u kome se, kao u crnom ogledalu,
bezglasno rasplinjuju uz potpunu ravnodušnost svi osje­
ćaji; blesavi pogled blistavih tih krupnih očiju, i na ovoj
predstavi potpuno suhih kao što su i oči njenog sina,
maturanta Miše, kome je pažnja koncentrirana na barja­
cima uglednih katoličkih muževa i veterana, a gospodin
profesor Eustahije Modrušan krasnoslovi o Kralju nad
Kraljevima, o kraljevinama i o ratovima, on viče, on
agitira, on mitinguje, i čovjek bi rekao kao da ga gospođa
Glavačka doista sluša s punim interesom.“
„Čini se da je gospođu tek u ovome trenutku počelo
zanimati, kakvu je zapravo historijski slavnu ulogu igrao
njen pokojni gospodin suprug, o kome nije imala ni­
kakvo, ni pozitivno ni negativno mišljenje, jer šta je
mogla misliti o starome gospodinu koji je već u prvim
godinama njihove traljave veze bio zaokupljen traženjem
svoje dentijere ili probavnim čajevima više nego brač­
nom gimnastikom, a to da je njen pokojni, koji je pokraj
nje godinama hrkao, bio osim toga još i neka vrsta
historijskog velikana koji izazovno zvekeće oružjem, to
se gospođi Glavačkoj pričinilo toliko iznenađujućim
otkrićem, te je s lijeve ruke skinula rukavicu đa popravi
uvojke pod crnom koprenom, jer ako je istina da je ona
udovica tako slavne historijske ličnosti, kao što je bio
ovaj hrvatski podban, pošto pred licem historije treba
da budemo dostojanstveni, važno je da se misli na svaki,
pa i najsitniji dekorativni detalj.“
Promatrajući gospođu Glavačku kako se neinteligentno
vlada nad otvorenim grobom čovjeka, spram čijih je
političkih trikova po svoj prilici čitavog života bila isto
tako potpuno ravnodušna kao i spram čitave mu ovo­
zemaljske egzistencije, Kamilu se pričinilo da to nije
Adela Glavačka, nego jedna druga Adela, gospođa Per-
sida, kod koje ga je Tunguz bio smjestio u Beogradu
prije devet godina, prije njegova izleta u Makedoniju.
Nije se sjetio te udovice Perside čitavo ovo vrijeme ni
jedamput, a sada mu je jedna jedina kretnja gospođe
Jurjaveške izazvala lik one žene, koja bi isto takvom
gestom popravljala kovrčice čitavog ogromnog gnijezda
od kosurine, pod ulošcima i papirnatim papillotima,
brbljajući o krvavim zgodama kao bezazlena šiparica.
„Dva svijeta, dvije udovice, dvije zemlje, dva naroda,
dva mentaliteta, dva prostora i dva vremena, ova fleg­
matična gospođa Adela, podbanica Jurjaveška, i ona
lajava Persida, u Beogradu, u Kosmajskoj, a zapravo
dvije lutke u nacionalnom panoptikumu, kao dvije vo­
štane sestre po tjelesnoj građi i po jeziku, a tako udaljene
jedna od druge kao da ih razdvajaju neprohodni vjekovi.
Gospođa Adela, udovica osječkog primarijusa, presvetla
agramerska podbanica, Bunjevka, Šokica, Hrvatica, No­
vosađanka, a Persida, udovica kapetana, Šumadinka,
Beograđanka, oficirsko dijete, čije je simpatije osvojio
na prvi pogled, tako da mu je otvorila svoje srce bez
jedne skrivene misli. I, eto, čudne igre slučaja: sjeća se u
ovome momentu precizno, kada su ravno prije devet
godina spuštali u grob njegovu majku, razmišljao je o
Tunguzu, o Makedoniji, o svojoj beogradskoj sobi u
Kosmajskoj, o stanu gospođe Perside, gdje su ga sklo­
nili, da mu boravak ne bi bio registriran u hotelu zbog
austrijske obavještajne službe koja je veoma pomno
notirala kretanje svojih građana u srpskoj Prijestolnici,
a sada ovi piskaraju o njemu da je bio austrijski špijun.
Čudno, a sada mu se Persida ponovo javila poslije
devet godina, na istom groblju, a da se stvari za devet
godina nisu pomakle s mjesta ni za milimetar.“
„Tek što je ostao sa gospođom Persidom u četiri oka,
kad ga je Tunguz ostavio kod nje s toplom preporukom
da pazi na brata Hrvata, raskokodakala se gospođa kao
povjerljivo lice povjerljivoj osobi, jer kad Tunguz dovodi
nekoga kod nje, zna ona s kim ima posla, a jedan je
testeraš u dvorištu pjevuckao svilenim tenorom, »Oj,
devojče, Piroćanče, ko ti kupi ono lanče«...
— Zna ona Tunguza, zna ona s kim ima posla, ra­
spričala se gospođa Persida, s neba pa u rebra, ona je već
godinu dana kvartirmajstor za prečanske tuke koje li-
feruju naši u Tursku, taze espap za makedonska groblja,
da vas bog ubije sve zajedno, luda deco, a šta ćete tamo,
jadna deco, ubijati i bombe bacati? I tebe će da prikolju,
pile moje, razumeš li, kao što su priklali i moga Simu,
— Njen pokojni otac bio je konjički major pa su ga
najurili crnorukci, pa je postao viši savetnik Državnog
monopola, i tu je zapeo ne uspevši da avansuje, dok ga
nije ona izmućkana izmećarčina bandoglava, Stole, kakav
već beše, najurila iz Državnog monopola! Oca mu pre-
vejanog radikalskog, te ne beše čoveka u Državnom
monopolu koji nije dao po dukat za kolevku one Dragine
gumene bebe, osim Atanasija Majstorovića, oca gospođe
Perside, koji ne beše protivan Obrenovićima, jok, na­
protiv, ali ne beše ni radikal, nego ofisir po vaspitanju,
a četiri radikala čučala su u onom skandalu od kabineta
đenerala Cincar-Markovića, i to Velja Todorović Man­
gup, policija, Milovan Marinković Filadelfija, finansije,
pa pokojni Ljuba Spadalo, prosveta, i sad se ne seća
ko beše ona četvrta radikalska džukela, četiri radikala
ko četiri keca, a naš oberradikal, gos’in Stole, uputi
raspis činovničkoj raji u Monopolu, šta mislite, gospo­
dine mladi iz Rvacke, ako boga znate, raspis raji činovnič­
koj kao ukaz, da glasa za vladu đenerala Cincar-Mar-
kovića, e, pa sad prosudite i sami, molim vas, glas’o ti
ili ne glas’o za Cincara, prop’o si, bato, jer, glasaš li,
odnet će te đavo sa Sašenjkom i njegovim đeneralima,
a nisi 1’ glas’o, urnisat će te gos’in ministar policije u
novoj Karađorđevoj prevratničkoj vladi, koja donosi
novu dinastiju Srbiji, jakako, alal joj vera, a to je opet
bivši šef Draginog Monopola, Stole, a tako i bi, moj
pokojni otac nije glas’o, razume se, ost’o čovek veran
zadatoj reči i platijo svoju karijeru, šta mislite, jer je
bio čovek, jer nije glas’o kod prošlih izbora za Dragin
ustav, jer se bio usprotivio da Dragin brat Lunjevica
bude proglašen prestolonaslednikom, kao što to beše
ona protuha od Stoleta inaugurisala, nema ti leba za
samostalce, to mu je ostalo deviza, tome lopovu, a
molim ja vas, kao ministar, šta radi, provaljuje u sudove,
krade i falsifikuje sudska akta, prikačuje kante o tuđe
repove, a krastavoj ovoj staroj mačorčini niko još nije
doš’o haka glave, tome janjičaru, pandurčini i sluge-
kanji »Svetlog Doma Kraljice Drage«, jer možete misliti,
nisu to baš marifetluci jeftini, postani ti, bato, od Šefa
Draginog Monopola u predvečerje majskog prevrata
ministar policije odmah, u prvoj revolucionarnoj vladi
Voždova Unuka, ako nisi lopov od rođenja! To se
rodilo u kaljuži, to rokće i gaca u govnu i đubretu od
kolevke, to zvekeće robijaškim okovima da bi na belome
konju zapretilo sabljom i topuzinom svim poštenim
ljudima, jer put do vlasti u ovoj zemlji vodi kroz apsanu,
dete moje . . . Govorio je meni moj pokojni otac, »čovek
treba najpre da robija da bi posle ministrovo«, a ko
nije od robijaške tevabije, bolje da se nije ni rodio,
jer, eto, onaj direktor gimnazije danas, moj komšija,
gos’in Nikanor, a priznao je pred sudom da je pokrao
kasu i da je radio za austrisko poslanstvo, jeste li to čuli,
kao plaćeni informator, pa kad mu je sve to dokazano,
eno ga gde je direktor gimnazije, da našu decu uči
poštenju i moralu, pa eno ga, onaj drugi, Laza, deset
godina odlež’o za ubistvo, pa šta mu fali, te je činovnik
Uprave Grada, te je policiski pisar u časti, izdrž’o
pošteno robiju i prosi curu u komšiluku, pa da vidite
kakvu curu, miraždžiku sa sedamdeset i pet iljada di­
nara državnih obveznica Ministarstva finansija, koje
je zdipio njen otac Sveta, koga najpre maknuše s polo­
žaja ministra pa ga onda smaknuše, ali pare su ostale,
za gospodina zeta, i, tako, kako vidite, opako i naopako,
i, uzme li se pravo, baš svirepo i pogano, šta oćete,
brezobrazno, te se svet stao da mrzi do izbezumljenosti,
te se jedno drugome krevelji kao majmun majmunu, pa
se ja svakodnevno pitam, pobogu, ljudi, a gde nam je tu
bonton, i ko nas je ovo razulario, napustismo mi onaj
dobri ton Milanovih ofisira, rekla sam ja svome Simi,
»odnet će vas sve đavo«, a tako i bi, odneo ga, gospodine.“
„Odnio je đavo Simu, konjičkog kapetana prve klase,
crnorukca, koji je zaglavio u Makedoniji, a u sobi go­
spođe Perse gasi se žižica u ruci od košave, koja u onome
malom sobičku dvorišnom njiše petrolejskom »henge-
lampom« sa koje vise cotilloni i carneti de bal dvorskih
balova, kada je kraljica Draga sa svojim kraljevskim
suprugom pozivala beogradsku kremu na Dvor, a gospo­
đica Persida, kćerka konjičkog majora, čuva svoje svilene
izblijedjele kotiljone ovjesivši ih kao ukras o svjetiljku
da se vidi kako je godine 1899, na svetosavskom dvorskom
balu igrala srbijančicu i kadrilu i polku i valcer sa srca
svoga odabranikom gardijskim poručnikom Simom Laza-
revićem, koga je đavo odnio u Makedoniji, »a odnet će i
mladoga gospodina iz Rvacke«.
„Da li je gospođa Persida preživjela ovaj kijamet,
svakako je mlađa od gospođe Adele — »i eto skinuše
glavu Sašenjki našem, a nokšir su Dragin nosali radikali
kao ripide«, a gospođa Persida je mudrica balkanska,
rođena na vetrometini teraziskoj, koja u svome malom
prstu još od detinjstva nosi više balkanske lukavosti i
iskustva, nego ova naša uto vijena guska Glavačka, umi-
drana tako krvavo da se njeno mljekarstvo isprsilo
iznad steznika kao golubinja guša pod bijelim perjem,
a stezale su se obje koketno da budu vitke u pasu; Per­
sida još je kao devojka znala da je politika turski kolac
i bal oko turskog kolca, noževi, bombe i kame, podvale
i zavere, i ko će koga da urniše, i kako se dolazi na vlast
na belome konju, a kako se potpisuju ukazi, a Adela je
svirala na harmoniju Schubertovu Ave Mariju kod
peštanskih karmelićanka na svome švindelkursu za gra­
đanske gospođice miraždžike, koje su po samostanima
učile njemački i francuski.“
„To nisu ljudi, to su krave, najobičnije glupe krave,
a ima ih mnogo, pa kada se već našao s ovim stadom
da mu prepriječi put, slaboumni je gubitak vremena
nervirati se s ovim govedima, jer ako je već odlučio
da glumi neku vrstu toreadora, boriti se protiv ovih
provincijalnih otrcanih kaputa iz naftalinizirane madžar­
ske varmeđijske garderobe zaista je nedostojno.“

U širokim potezima, ne vodeći računa o tome ni gdje

govori ni kome, Monsignor se doista razbrbljao »kako se
pokojnik borio, kao što je poznato, pred madžarskim
forumima za hrvatsku riječ u vojničkoj komandi, kako
u domobranskoj tako i u zajedničkoj carskoj i kraljev­
skoj vojsci, kako je hrvatsku komandu sa zastavama i
grbovima branio sa stanovišta nepobitnog hrvatskog dr­
žavnog prava, dokazujući da su Hrvati još u Sedamna­
estom i Osamnaestom stoljeću vlastitom vojnom silom
raspolagali, jer Exercitus Croaticus nije bio samo sa­
borski pojam nego organizirana moćna snaga od neko­
liko desetaka tisuća vojnika, kojoj je komandirao po
Hrvatskom Saboru birani Capitaneus Regni Croatiae,
s obzirom na javnopravne elemente hrvatskog državnog
prava (zakonski članak LXVI iz godine 1661) koje go­
vori jasno i glasno o privilegijama Generalissimusa
hrvatske vojske, jer hrvatski stališi i redovi imali su
puno pravo da nadziru vojnu upravu turske granice,
a sve su to trajno i činili i tim se svojim pravom nepre­
stano koristili na temelju carskih i kraljevskih dekreta
iz godine 1687, 1700, 1761, 1808, pa čak i iz fatalne go­
dine 1868, kada je naša zemlja doživjela najteže prievare
i najteže poraze u svojoj poviesti, ali nam je ovo narodno
i vojničko pravo nošenja našeg barjaka i slobode našega
jezika, naročito komande i naziva četa i jedinica, i
onda priznato bilo, da bismo se danas, petdeset godina
kasnije, našli u položaju da smo kao narod, kao jezik,
kao barjak, kao vojska, kao kraljevska čast, kao sabor,
izbrisani kao da nas nikada nije bilo. A baš ovo stanje
u kome smo se našli protiv naše izrazite političke volje,
navodno na principu danas toliko razglašenog i kompro­
mitiranog prava na samoopredjeljenje, pokojni naš pod-
ban, predstavnik junačkog koljena Jurjaveških, delegat
na zajedničkom saboru, dugogodišnji hrvatski narodni
zastupnik, odgovorni faktor u službi visoke podbanske
časti, kao član adresnih komisija, parlamentarnih odbora
i regnikolarnih deputacija, kao rodoljub, plemić i vele­
posjednik, kao nosilac obiteljskog historijskog imena,
nije mogao podnieti, sviestan da bi bilo kakva javna
funkcija, koju bi danas vršio pod ovim sramotnim prili­
kama bila inkompatibilna s osjećajem ličnog i narodnog
dostojanstva pa čak i moralnog uvjerenja, i zato se po­
vukao u samoću i tako na visini svoje časti dočekao svoj
odlazak svojim časnim i slavnim pređima koji su mu
namrli staru i poznatu devizu: Pro patria et rege, za­
pisanu na barjaku kada je zajahao konja kao podban
na čelu deputacije pred svojim narodnim, dvaput iza­
branim i hrvatskom slobodnom voljom potvrđenim hrvat­
skim kraljem. On se nije povukao u svoju stoičku ,turris
eburneu’, ne, ne, naprotiv, on je budnim okom pratio
razvoj događaja u našoj zemlji i oko nje, s bolnim, ra­
njenim srdcem iz dana u dan sve više razočaran javnim
poslovima, što je često dolazilo i do glasnog izražaja
u njegovom najužem obiteljskom krugu, gdje su neki
članovi njegove obitelji, što se tiče pitanja unitarizma
ili liberalizma, na primjer, ili radikalnog političkog opor-
tuniteta, zastupali svoja subjektivna mišljenja, koja je
on, stjecajem okolnosti familijarnih, podnosio pasivno,
ali sa kojima se po svom dubokom rodoljubivom i
vjerskom uvjerenju nikada nije slagao, štaviše, kojima
se on bezkompromisno strastveno protivio, tako da je
i ovaj sviet napustio ogorčen i nesretan, što mislim da
mogu, opraštajući se od miloga pokojnika, da pred
njegovim mrtvim tielom i posvjedočim pred Gospodi­
nom da je tako bilo, jer mu je to bila posljednja želja
da ga ne predamo materi zemlji, a da se ne dozna kako
ga je samo bolest spriečila da svome ogorčenju nije
dao javnog izražaja. I evo me ovdje, nad otvorenim gro­
bom pravednika, kako izjavljujem u njegovo ime da do
svih takozvanih unifikatorskih teorija, a naročito do
nazovisocijalističkih, zapravo komunističkih podvala nije
držao ništa, i da obziri, pa bili i najintimniji, obiteljski,
kada je rieč o narodnoj stvari, ne vode ni do čega.
Opraštajući se od ovog divnog borca za narodne ideale,
mi smatramo da nam je dužnost da, stojeći pred nje­
govim otvorenim grobom, potomstvu i budućim poko­
ljenjima predamo njegovu političku oporuku, kao poruku
starog i slavnog hrvatskog političara, da usred ove
historijske katastrofe imamo da izdržimo, puklo kud
puklo, sa barjakom u ruci i sa starom lozinkom: Bog i
Hrvati!«

— T ’ idite, istomštogođ, Modrušan, još da se ru­

kujem s vama, svekoješta, što vam pada na pamet, je
1’ istina, i nosite se da vas ne odalamim ovdje pred
cijelim svijetom, sivonjo jedan bezobrazni, i samo mi
još jedan jedini put promolite svoju njušku radi one
kopiladi vaše popovske, orfanotrofske, isprašit ću vam
tu vašu suknjetinu smrdljivu, da vas ne vidim, prosiktao
je Amadeo na Monsignora, kad je ovaj, poklonivši se
udovici pokojnoga podbana, pristupio gospođi Dagmar
da joj izrazi svoje iskreno suučešće, ali se od naleta
gospodina doktora Trupca toliko zbunio te je, posrnuvši
od nervoze, ne snalazeći se od iznenadnog inzulta, u
prvome momentu još uvijek očito zabezeknut, prigu­
šenim riječima uznastojao da, u vršenju svoje uzvišene
uloge kondolenta, sačuva dostojanstvo, ali se po nervo­
znim gestama moglo pretpostaviti da će eventualno
ipak reagirati na uvrede, što nije ostalo neprimijećeno
od gospode koja su se tu oko Trupca pretvorljivo gurala,
opraštajući se od tugujuće obitelji.
■
— Oprostite, gospodine doktore, ja vas doista ne ra­
zumijem, radi se očito o nekom nesporazumu, nisam imao
nikakve zle namjere, vjerujte mi,
—- T ’ idite, istomštogođ, nosite se, ne ću da vas vidim,
vi ćete meni dijeliti ovdje političke lekcije o tome što
je inkompatibilno a što nije s pojmom političkog morala,
magare jedno bezobrazno, glupo,
— Oprostite, gospodine doktore, ali, pardon, če­
kajte, moderirajte se, ta vidite da nismo sami, pa znate
da nikad nismo bili politički istomišljenici, ogradio se
Monsignor više zbog znatiželjnih očiju, osjetivši da se
našao u centru pozornosti.
— Svekoješta, što smo bili a što nismo bili, i to još
politički istomišljenici, gle, molim vas, je 1’ istina, po­
kazat ću ja vama što smo bili, ako ste vi kaptolske krave
pasli, nisam ja, majmune bezobrazni, vidi ti njega, ja
ću se moderirati, je li, nosite se, kad vam kažem, marš,
Od Trupčeva ispada zaista impresioniran, Monsignor,
skinuvši svoje naočare, koje su se od navale krvi očito
orosile tako da mu se zamaglio vid, kratkovidan, obliven
staračkim rumenilom, kružeći svojim mrtvim pogledom
da se snađe, ličio je u onome trenutku na čovjeka koji
je iznenada oslijepio, no koliko god se izgubio, bilo mu
je po logici zdrave seljačke pameti ipak jasno, da bi
bilo mudro da smiri ovog nosoroga, poznavajući Trupca
da je sposoban da prijeđe sve granice najelementarnijeg
obzira, a s obzirom na okolnosti ova opasnost nije se
pričinjala baš tako neznatnom te ne bi bilo mudro
ne poduzeti sve da se po mogućnosti smanji.
— Oprostite, gospodine doktore, pristupio je ser­
vilno Trupcu da mu se intimno približi, molim vas
za oproštenje, nisam mislio, radi se očito o nesporazumu,
preuzvišeni,
— Svekoješta, preuzvišeni, jeste, preuzvišeni, dakako,
mile-lale, glete, molim vas, nije to nikakav nesporazum,
preuzvišeni, nego unebovapijuća drskost, razumijete li,
je 1’ istina, i znate vi već veoma dobro kakve su to vaše
furtimaške aluzije, nije to nikakva politika nego popovska
onanija, istomštogođ, jeste li me razumjeli, još ću i s vama
politizirati, glete, molim vas, nego vam ponavljam, od­
stranite se, ne ću da vas vidim, jeste li me razumjeli,
nosite se!
— Amadeo, molim te, kao boga, gotovo plačljivim
glasom, sa dršćućim sklopljenim dlanovima, u krajnjem
naporu volje da ne propadne u zemlju od srama, obra­
tila se Dagmar svome suprugu da se svlada za ljubav
božju, jer nije ni mjesto ni momenat za obračun tu i
sada, ovdje i tako: — Pa ipak, pred svijetom, čuje se
svaka glasna riječ, za boga miloga, Amadeo,
— Pusti me, oteo se Trupac svojoj supruzi, znam,
sve je to jedna svinjarija, znam, ali sve ima svoje granice,
ogradio se temperamentno, svladavajući se ipak, znam,
grubo je, ali ne mogu, razumiješ li, mi salta la mosca
al naso, je 1’ istina, draga, oprosti, ali kad ova gospoda
mrtvozornici pojma o pojmu nemaju šta je to pijetet,
kao da su živoderi, a ne dušobrižnici, onda ih treba
tome podučiti, okrenuo je demonstrativno leđa popu
i obratio se spram Kamila, koji je duhom odsutno pro­
matrao čitavu grubu scenu s ironičkim smiješkom toliko
uzvišenim iznad banalne ljudske bijede kao da je dopu­
tovao s neke druge planete, i, našavši se zapravo među
nekom vrstom barbarskih urođenika, on se makinalno
rukovao i sa Monsignorom i sa njegovim tajnikom,
doktorom Engelbertom, kao da je neutralan i kao da
pojma nema tko su ovi ljudi i šta rade.
— Kamilo, pusti, molim te, ove glupane, nema smisla
biti učtiv s ovom gospodom, svaka konvencija ima svoje
granice, nego, molim te, ne znam kakvi su ti planovi,
Alisa ostaje kod nas, tako je dogovoreno, ako se ne va­
ram, a mislim da bi najbolje bilo da i ti ostaneš večeras
— en famille, kad nam je već suđeno da živimo okruženi
ovom rogatom stokom koja ne poznaje ni najelementar-
nije principe pristojnosti, a propovijedaju ljubav i sa­
milost, svinje, a, osim toga, mislim da bi bilo dobro
da se porazgovorimo o raznim drugim njihovim svi­
njarijama, već je krajnje vrijeme da se nešto konkretno
poduzme.

Dame su se ispričale, inzistirajući veoma postojano,

kako nisu u kondiciji da prisustvuju večeri — en famille,
kako je to Trupac bio zamislio, kao neku vrstu karmina,
»jer, na kraju, pogrebi se još od poganskih vremena
svršavaju s gozbom, a on je prošle nedjelje iz lova donio
tri fazana i ptice čekaju već tjedan dana, a umiralo se
otkad ima svijeta i vijeka ...«
Gospođa Dagmar, koja je vodila te pregovore sa
svojim poštovanim suprugom hoće li se večerati ili ne,
ispričala je Alisu, »jer da ju je oborila povrh svega još
i njena migrena, a i ona se osjeća sama demoralizirana
do tog stupnja da nema više snage, i tako će Trupac
biti ljubazan da s Kamilom večera, takoreći, u četiri
oka«.
— Istomštogođ, to je sve, dakako, rekla-kazala, ko-
bajagi, je 1’ istina, samo tako, da se mlati prazna slama,
a sve spada u jurjaveški bonton, »die oberen Zehn­
tausend«, jawohl, svekoješta, da se sada tu liju kroko­
dilske suze, mile-lale nad starim jazavcem. Umro, pa
umro, bože moj, svi smo znali već godinu dana da će
umrijeti i dobro je učinio, i sebi i svojima, još se ona
Adela jedina inteligentno vlada, bože moj, je 1’ istina, a
što, baba je od pokojnog mlađa tridesetak godina, nije
ona još, bogami, ni u klimakteriju, ima sve svoje zube,
malo paradentozna kobila, ali može još uvijek da grize,
đavo je odnio, a sada, eto, molit ćemo lijepo, ne budemo
li se vladali kao kondolenti kod ucviljene obitelji sa
suzom u oku, bit će povuci pa potegni, punu godinu
dana, »da ni na sprovodu našeg siromašnog tatice nisam
smogao toliko ljubaznosti da barem odglumim čovjeka
koji, u takvome momentu, dijeli bol sa svojom ženom,
već i iz najelementarnijih obzira, a ako ni zbog čega,
a ono zbog posluge«, moj dragi Kamilo, i tako, je 1’ istina,
da uvučemo repove i da svratimo do naših jurjaveških
baba, a sam me je bog opčuvao da onoj popeskari nisam
opalio jednu zaušnicu, da se pokaki od straha, tako bih
ga bio zviznuo, marše bezobrazno, a ipak je bolje da je
tako svršilo nego sa batinama, ali da je došlo vrijeme
da se s bandom razračunamo, mislim da nam je jasno,
gospodine, no, a sada, molit ćemo pokorno, ajde da
riskiramo i ovu vizitu kod naših ucviljenih supruga.
Trebalo je, dakle, po svima pravilima jurjaveškog
bontona podvući repove i prijeći u drugo krilo stana,
gdje je Trupčeva gospođa živjela odvojeno, u nekoj
vrsti svog vlastitog trosobnog apartmana, pošto je čitav
prvi kat (od dva stana, jednoga od šest a drugoga od tri
sobe) bio nastanjen kao jedna jedinstvena cjelina, i tako
se razgovor, u okviru konvencionalne posjete, pokrenuo
umorno i dosadno, uz obostrane napore, mora se
priznati, donekle disciplinirano. Masa praznih riječi
stala je kružiti oko sjenke miloga pokojnika, »našeg
siromašnog i dragog tatice« i njegovih posljednjih dana,
što mu je još bilo suđeno da ih sprovede na ovome svi­
jetu, a sada ga među nama više nema, »jer se preselio
u vječnost«, gdje su ga Monsignorovi anđeli, uprkos
grubosti njegova zeta, nema sumnje, ipak dočekali
sa srebrnim trubama i frulama.
Da konverzacija između ljubaznih bračnih partnera
ne bi zapela baš u sasvim ispraznoj i duhovno beznadno
tromoj šutnji, jer se Alisa vladala u svakom pogledu
tako izazovno, tako odbojno drsko, sa nesumnjivom
namjerom, da, ne odgovarajući na pitanja, naglasi, kako
joj je Kamilova prisutnost i u ovome momentu, kad je
ostala siroče, bez roditelja, mrska, da, upravo nepodno­
šljivo odvratna, tako da Alisa sjedi, eto, ovdje u salonu,
kod svoje sestre, kao nijema lutka, ne napušta sobe
samo iz obzira spram svoje dobroćudne sestre, Dagmar se
sva izgubila, da sačuva ipak neku vrstu dekora, u opi­
sivanju sentimentalnih sitnica iz relativno sivog i jedno­
ličnog životnog repertoara staroga gospodina, koga je,
pred samu smrt, naslućujući da se radi o skorom ra­
stanku, posjećivala dnevno.
— Naš je siromašni tatica još prošle nedjelje, kada
je Sveti Otac Pio XI svečano krunisan za papu, pri­
sustvovao ranoj jutarnjoj misi kod sestara milosrdnica
Svetoga Vinka Pavlinskoga i nikako se tvrdoglavo nije
dao nagovoriti da ne urani, izazvavši ono fatalno krvarenje,
koje se pogoršalo slijedećih dana do katastrofe. Ta­
tica, kao nosilac visokog papinskog Reda, smatrao je da
mu je viteška dužnost da se zahvali Svevišnjemu na
izboru novoga Pape, pa kad je od vatikanske kancelarije
primio zahvalnicu za svoj telegram, što ga je lično bio
uputio svom znancu, kardinalu Rattiju, koga je upo­
znao na jednom carskom objedu u Beču, kao vatikan­
skog diplomata, samom Svetom Ocu Piu XI, taj ga je
događaj toliko uzbudio da je zaplakao kao dijete, ne
vladajući više nervima: ne ću više doživjeti novoga Papu,
to su mu bile gorko neutješne riječi, sluteći da je do­
putovao na kraj, a tako je, jadan, rado živio. Pa ipak,
uzme li se ovako ili onako, bez obzira na to kako, naime
s obzirom na njegove staromodne poglede i principe,
tatica je bio ipak rođeni političar: sve ga je zanimalo.
I to, da li se renoviraju prostorije »Apolo-Bara«, gdje
je još za svoga banovanja proveo jednu nezaboravnu
noć, kada su slavili županijske izbore godine 1906, i
da li je Narodna Banka odredila da obveznice unutra­
šnjeg SHS-zajma kotiraju od 7% (jer je upisao 30.000
Kruna), a to je, po njegovom mišljenju, bila čista bur­
zovna politička spekulacija, i to, da se kralj ženi rumunj­
skom princezom, a ona je ipak jedna Hohenzollern,
to mu je imponiralo, i to, što je u beogradskom parla­
mentu govorio Stoj an Protić, genijalni državnik, koji
ima moralne kuraže da izjavi u brk beogradskoj čaršiji,
da se u Hrvatskoj vlada policijskim i žandarmerijskim
metodama tako nasilno i tako brutalno, kako se nije
vladalo ni u Srbiji sedamdesetih godina, da je čitavo
stanje naše zemlje nenormalno i abnormalno, tako je
govorio, i da postoji jedan jedini lijek — divorçons —
što prije to bolje, i tako je siromašni tatica o svemu
tome pričao relativno bistro i sabrano, čitavo veče,
dvije-tri sekunde prije samoga konca, i tko bi se bio
nadao da mu je smrt tada već sjedila za vratom? Bio
je na večeri illustrissimus Marôthy, i tatica se neobično
uzrujao zbog nedavnog govora Svetozara Pribićevića
»da se naše narodno pitanje ne može riješiti nikakvim
međusobnim sporazumom, jer smo mi jedan narod,
a jedan narod sam sa sobom ne može se sporazumijevati
ni paktirati«, tako da je tatica zapravo umro s nela­
godnim osjećajem kako je svaka logika u ovoj zemlji
postavljena na glavu i kako su komunisti plaćenici
dvora, jer je i ovaj dvor socijalistički. . .

Pokucala je sobarica, gospodina generalnog zove te­

lefon.
Javio se Trupčev koncipijent Ratković: »zvao je iz
Beograda generalni Monch-Monakov! Sutra stiže iz
Pešte mister Pershing, od General Atlantic Oil Comp.,
i prisutnost generalnog Trupca je bezuslovno potrebna,
single je osiguran, Simplon kreće u deset do deset,

2Q K rleža: Zastave IV
305
apartman u ,Srpskom Kralju' je rezerviran, sastanak
kod generalnog Moncha sa misterom Pershingom ugo­
voren u osam ujutru«.

Iznenadni poziv generalnog Monch-Monakova ge­

neralnom direktoru doktoru Trupcu, da je za sutra
ugovoren sastanak sa generalnim direktorom General
Atlantic Oil Comp., poslužio je dobrim povodom da
se prekine ova pompe funebre-gnjavaža kod jurjaveških
kćeri. Pod dobrom izlikom »da treba pregledati teftere,
je 1’ istina, za sutrašnji sastanak s ovim amerikanskim
morskim psom, jer, kao što je poznato, generalni Pershing
je čuveni man-eater, koji za fruštuk može da poždere
dvije-tri banke, a s našom naftom ne stoji najbolje, mi
smo mizerije, za deset hiljada USA-dolara na našim
mjenicama još uvijek treba premapotpis ovih ameri-
kanskih agenata iz Pešte, gdje smo mi još od financi-
jalne samostalnosti, a, osim toga, treba spremiti i garde­
robu, jer sa Pershingom ugovori obično svršavaju bi­
jesno, sa terevenkama, s lovom ili s izletom, i đavo
sam zna šta može tome mulcu pasti na pamet, da odemo
na ribe na more, ili na kozoroge kod baruna Borna«,
oprostio se Amadeo Trupac od svoje tugujuće familije
poslovno, s neba pa u rebra, »je 1’ istina, smrt je smrt,
a život je život, a Dagmar će biti tako dobra da vidi
šta je s večerom, on će skočiti da sa Ratkovićem na
sekundu-dvije pregleda materijal za Pershinga, radi se,
konačno, o koncesiji za Jugonaftu, koncesija je tu, u
Trupčevu džepu, ah nije ni on idiot s onoga svijeta,
mnogo se on nakusao hljeba iz mnogih krušnica, i
gospodin Pershing, ako želi da pumpa našu naftu, imat
će da dobro pročeprka svoju kesu (to je uostalom jedna
od onih kombinacija o kojoj je Trupac govorio Kamilu
neko veče, prije dvije-tri nedjelje, kad mu je bio pre­
dložio sjajnu reprezentativnu sinekuru, sa šezdeset hi­
ljada dinara mjesečno za račun Jugonafte Pershingove),
i tako, neka se Kamilo izvoli strpiti nekoliko minuta,
ima u njegovom kabinetu hrpa novina, čitava evropska
štampa, a i beogradska jutrošnja izdanja, ako ga zanima,
doviđenja, servus ...«

Našla se tu čitava hrpa štampane novinske hartije,

a osim beogradskog Žurnalčeta, što mu ga je Burić
još sinoć izrezao iz konteksta, uokvirivši ga crvenom
olovkom i potcrtavši sva važnija mjesta, tu je bilo i
jutarnje izdanje zagrebačke Hrvatske zastave, beogradske
Radikalije i Srbadije, pa čak i Samouprava, a u svima,
gdje na istaknutom mjestu masnim slovima, a gdje opet
u entrefiletu kurzivom, kao senzacija dana, dominirala
je skandalozna afera oko špijunske uloge kraljevskog
peštanskog poklisara Kamila Emeričkog plemenitog La­
danjskog, bivšeg odjelnog predstojnika i šefa Političke
Uprave banskog Prezidija.
— A ti si opasno zaglibio u tom govnu, iznenadio
se Trupac, našavši Kamila kako zatrpan novinama potcr-
tava nešto u onoj masi štampanog papira, ne mogavši
se oteti dojmu, da je Kamila oblila bolećivo prozirna
bljedoća.
— Pa ne znam, jesi li au courant, da se tu zaista radi
o glavi staroga, čovječe, ni više ni manje, i to sve na
temelju nekakvih telegrafskih blanketa,
 — Vrlo važno, povjerljivi telegrami jednog šefa po­
licije, pa kakva je to tajna da je čovjek bio šef Političke
Uprave, nije mogao da peče šamrolne, to je barem jasno!
Zucka se nešto o tome već više od godinu dana, kao o
nekoj opasnoj bombi, ta znamo što znači kad jedna
lansirana glasina kruži,
— Da, da, dakako, kružile su glasine, da, a sad to
više nisu glasine, nego skandal, i, mora se priznati,
skandal lansiran na najdifamantniji način.
Trupac od početka nije bio sklon, još od prvih gla­
sina (na koje je presvetli reagirao svojim narodnojedin-
stvenim interviewom), da precjenjuje snagu ovih podvala
i već se u nekoliko mahova, u prepirci s Kamilom,
usprotivio priznati bilo kakvu opasnost od ove svinja­
rije, jer, imun od takvih sićušnih uboda po svojoj vla­
stitoj uzvišenosti, »istomštogođ, sve što dolazi iz Zagreba,
kao politička invektiva, ne dopire ni do Banove Jaruge«,
on je u svom vlastitom slučaju mirno hrkao na tekućim
računima po švicarskim bankama.
Pa i sada, kada je kampanja počela nervirati već i
Kamila, Trupac se opro da primi bilo koji od tih senza-
cionalističkih dokaza, »svekoješta, trla baba lan, je 1’
istina, sastale se kurve i monasi, a svega će nestati
kao lanjskog snijega, i ako je ikada nešto bilo politički
nevažno, to su ovi zagrebački tamburaši, jučer lojalni
carevci, a danas jugorodoljubivi denuncijanti, je 1’ istina,
i ja se tebi čudim, poštenja mi, da na te gluposti reagiraš
kao kakva frajla«.
— Dobro, dobro, sve je to dirljivo, ali ti, čovječe,
nisi pročitao ovu posljednju svinjariju, pa ona nije
više pamflet, to je čista hajdučija,
— A što?
 — Pa onaj posljednji pamflet u Žurnalčetu,
— Istomštogođ, još i Žurnalče da čitam, pa ne čitam
ja, je 1’ istina, principijelno te svinjarije, ne pada mi na
pamet, mi fai ridere con queste tue storie nauseanti,
caro, i giornali, Dio mio, parlano e parlano, e poi, chi ha
letto, ha letto, gli scandali si fanno leggere sempre, je
1’ istina, a tko bi još gubio vrijeme na takve gluposti,
ogradio se Amadeo, očito razdražen, jer kada gubi nerve,
ne može se, još od svojih najranijih dana, osloboditi
fijumanske fraze, bez obzira na to što mu je profesor
talijanskog jezika, stari Cavallieri, govorio da mu pri­
staju kao magaretu sedlo.
— Nije to više šaljivo, oprosti, usprotivio se Kamilo,
ovo što je objavila Hrvatska zastava, to nije više šala,
Žurnalče preštampava to s očitom namjerom da moralno
dotuče staroga, Srbadija ruga se tome s punim srcem,
jer, dakako, »neka se zagrebačka gospoda samo razdiru«,
bravo, to je voda na mlin Srbadije, a što treba da ti
objašnjavam, čitava svinjarija dirigirana je iz monsig-
norskog centra, a čaršijska štampa, sa tvog lijevog
kajmakčalanskog krila, likuje: »evo, molim, izvolite, vi­
dite i sami, kako nam izgledaju naša braća H rvati...«
Odlučili su, brate, da zavrnu starome šiju, tu se više
ne biraju sredstva, i ja mislim da bi u interesu staroga,
koji će poludjeti kad mu ovi paskvili padnu u ruke,
trebalo ipak nešto poduzeti metodički,
— Svekoješta, stari, prije svega, nije takav neura­
stenik kao ti, to je prvo, a zatim, što bi to bilo što bi se
sada, u ovome momentu, moglo poduzeti metodički,
i da to poduzmeš baš ti, kao poznati metodičar par
excellence, idi, dragi, istomštogođ, razumiješ li, e inutile
che tu prenda l’iniziativa, e proprio tu,
 — Taman ili netaman — ja, dakako, dobro, ja — ne,
a tko će, ne uzmen li ja tu stvar u svoje ruke,
— Istomštogođ, razumiješ li, e baš si ti pozvan da
se pojaviš kao magare na tom tankom ledu, svi, svi,
samo ne ti, ni ti, ni ja, nas dvojica, mi smo diskvali­
ficirani za ovu stvar, razumiješ li, sai benissimo che non
siamo simpatici — à personne, ni ti, ni ja, tu, nažalost,
sada, u ovoj fazi, momentano nikakvom svojom inter­
vencijom ne možemo ništa, tu treba naći neko treće
lice, neko javno ime, recimo, kao biva, jedno pero,
jednu kurvu, recimo, novinarsku, čovjeka, u jednu
riječ, che sappia bene, che lo faccio ballare su un quat-
trino, tako neko piskaralo, pa da se javi u javnosti, kao
glas savjesti,
— Svejedno, mi ili netko drugi, ne radi se sada o
tome jesmo li kome simpatični ili ne, nego da ne pustimo
onoga gore, u Pešti, da ga dotuku kao ordinarnog špi­
juna, a, uostalom, što ja tu tebi sada pričam gluposti, sve
je to teorija, molim te, budi ljubazan, tako dugo dok
nisi pročitao, pojma nemaš kakve je to sve dimenzije
zauzelo, pa uzmi to Žurnalče i vidi sam, kakav je to ton,
evo, molim te, izvoli,
— Ponavljam ti, vidiš da gubiš nerve, vidiš da si
se pretvorio u kverulantskog vinkeladvokata, vidiš da
su ti džepovi puni ovog blata, šta nosaš to govno po
svojim džepovima, ne bi mi ni u snu palo na pamet
da se nerviram zbog toga smeća, svekoješta, Žurnalče
i Zastave i Barjaci e tutti quanti, vrlo važno, no, dobro,
ajde-de, ako te baš veseli, daj mi tu blezgariju, ti i
tako suviše osjetljivo reagiraš kao da ti je netko nožem
oljuštio čitavu kožu sa stražnjice! Oduvijek sam ti go­
vorio, ti ne ćeš da čuješ, ova džungla u kojoj smo se
rodili stvorena je isključivo samo za debelokošce, za
kornjače, za krokodile, a ne za slinave puževe . . .
Stavio je naočare širokom gestom, i na Kamilovo
najveće iznenađenje posvetio se čitanju bez komentara,
pročitavši sabrano čitav tekst veoma pomno, od reda
do reda, a zatim, bez jedne jedine riječi, bacio je Zurnalče
na stol, a moglo se primijetiti, s naglašenom gestom
gađenja.
Pamflet u Žurnalčetu, pod patetičnim naslovom R a z­
govor ugodni naroda slovinskog, bio je napisan u obliku
dijaloga.
— Rodoljube, čestiti, objasni mi, ako boga znaš, šta
ova naša vajna crno-žuta karlistička gamad oče, van
ako i nas da neće na jugovinu svoju da obrlate, jer drugo,
bogami, i neće, kada misle ’esmo li doista toliko ludi te
da maltene poverovasmo njiovim podvaladžiskim dosko­
čicama, kobajagi da gospoda vode državotvornu »narodno-
jedinstvenu politikm?
— Sve ti je to narodnojedinstveni luk i jug ovoda,
bato, kada se piše da smo zajedno š njima jedan narod,
jer, pitamo se u ime »jedinstva«, kako moše biti narod
»jedan«, kada gospoda švapčare, kada u crkvi laju latinski
i kad druge brige nemaju nego da nas na svoju rimsku i
austrokrobotsku papazjaniju obrate,
— E, zemljače moj ufitiljeni, nemaš ti, vidi se, pojma,
što je to »demokratija«! Narodnotrojedinstvenu dušu oče
da nam udahnu ovi madžarski policaji iz Trojednice
— u ime »demokratije«, razume se, svoje, kao onaj naš
envoyé spécial extraordinaire plénipotentiaire, plemeniti,
dakako, fon Emericzi, jer, pitamo se, a gde je ta troje-
dinstvenonarodna duša našem bosanskom golaću ispod
Grmeča, ili gedži ispod Makljena, da im danas političke
gaće svojim boljševizmom kroje balavi šokački nemeši,
kao sin našeg Presvetlog Poslanika na strani, gospodin
doktor Kamilo, koji se, da se Vlasi ne dosete, prozvao
— kobajagi — Mirko M arković ili Marko Mirković,
te kao komunac luka austriskog nije jeo niti njime mirisao,
dabome, kada je za »svoje izvanredno junačko držanje
pred neprijateljema, na ruskom frontu godine hiljadudevet-
stotinapetnaeste, odlikovan najvišim austriskim ratnim
ordenom, a sada, proglasivši se predratnim jugointegral-
cem, misli da se ispred naše raje vadi iz čorbe! E, jok,
bato, kakav otac takav sin, a nije ni tvoja gospodska plavo-
krvna jabuka pala daleko od crno-žutog karlističkog stabla
tvog madžaronskog tatice, i fala ti i na takvom belakunov-
skom čivutskom Triglavu i na tvom velikom đakovačkom
Vladici, moj golube, ako ova papazjanija od jugodušo-
gupke, u ime demokratije, po madžarskim policajima nas,
Sumadince, nacionalno preporoditi ima,
— Ne sekiraj se, bato, nema tu nikakve opasnosti od
»jedinstva«, da bi se nemušti zagorski blento skupio da
ode do Svetog Nauma Ohridskog na ćabu, pa da tamo
osnaži i očisti svoju kmetsku dušu, a što vekovi nisu umeli
da ostvare, neće ni onaj madžarski agentprovokatorski
politički protektor komunističkih atentatora, Pribac, da
isfabrikuje, ni ukazima, ni pendrecima Uprave Grada,
gde svakome, ko nije njegov žbir, ima da prepuknu rebra...
To ti je policiska logika ovih vajnih austriskih policaja
i špijuna, a svi su oni zajedno jedna jedinstvena »narodno-
jedinstvena « banda! Jer, eto, u glavnom hrvatskom fede-
ralističkom organu »Hrvatskoj zastavi«, eto nam sasvim
neznatne ali veoma uverljive fotografijice jednog poverljivog
telegrama od gore navedenog gospodina ministra na strani,
gospodina doktora plemenitoga Emeričkog Kamila Seniora,
što ga je, takoreći,jučer još uputio, u svojstvu Vrhovnoga Šefa
političke policije Trojednice, obaveštajnoj centrali austriskog
generalštaba u Beč, dana dvadesetisedmoga novembra go­
dine iljadudevetstotinaidvanaeste:
»Ein Belgrader Redakteur S. P. hat sich als Konfident
und auch als Vermittler des serbischen Ingenieurobersten
Serge D. P., der seine Dienste anträgt, beim Herrn Oberst­
leutnant Andrian ( K . O. Gruppe bei Peterwardeiner
Festungskommando) gemeldtet, wurde aber von diesem,
da er grosse Forderungen stellte, an das Evidenzbureau
gewiesen und ist nach Wien abgegangen. S. P. ist meine
Vertrauensperson und ich schlage nochmals vor, durch
den S. P. die Verbindung mit dem Oberstleutnant Serge
D. P. nicht zu unterbrechen! Die Kosten sollten in diesem
Falle unbedingt keine Rolle spielen.«
N e znamo da li je tačna sadržina ovog poverljivog
izveštaja, ali toliko umemo i mi da mućkamo svojom pameću,
da se na osnovu ovakvih svedočanstava po čitavom kul­
turnom svetu vitezovima ove sorte skidaju glave bez pitanja
i razmišljanja, sem u takvim ciganijama, kao što je ova
naša jugovinska, gde gospoda ove sorte postaju ministri.
A pitamo se u ime morala, što da se radi s ovim našim
rodoljubivim ministrima, koji se danas, mesto da zvekeću
okovima na robiji, kad smo već toliko ludi te ih ne skratismo
za glavu, šepure po raznim inostranstvima i baš im puca
prsluk što su nam radili o glavi pre ovog krvavog rata,
u ratu, za okupacije, a to čine i danas isto tako krvavo.
Iznošenjem ovoga podatka mi smo teli ukazati samo
na to da vlada koja angažuje ljude za ovako važne državne
poslove, kao što je naše poslanstvo u Pešti, mora dobro
otvoriti oči da vidi s kime radi i šta radi, jer poznata je
stvar da đavo ne spava .. .
 E, sada još reč-dve o tome — ko je ko u ovoj špijunaži.
U faksimilu zagrebačke »Hrvatske zastave « citirani
S. P., to je gospodin eksredaktor našeg srbijanskog pred­
ratnog, jadna mu majka, Presbiroa, gospodin SimaPaunović,
kome je na suđenju u Solunu dokazano da je bio kurir
istoga u telegramu navedenog bivšeg đeneralštapskog pot­
pukovnika Srđana Damjanovića Popovića, koji je, suđen
od Diviziskog suda u Solunu, izdahnuo svoju poganu dušu
na izdržavanju kazne na robiji, kao član i zaverenik
tajnog udruženja »Ujedinjenje ili smrt«, i kao jedan od
začetnika i organizatora atentata protiv tadanjeg Regenta,
a danas našeg mladog Kralja, Njegovog Veličanstva Alek­
sandra.
Interesantno je u ovome slučaju i to da je sin potpisnika
ovoga telegrama, madžarskog policajšefa Emeričkoga,
gospodin doktor Kamilo Emerički Mlađi, alias Marko
M irković ili Mirko Marković, odsedao, kada bi u pred­
večerje turskog rata 1912, u špijunskim poslovima svoga
poštovanog tatice, prelazio u Beograd, poverljivo u stanu
tog istog gospodina potpukovnika Srđana Damjanovića
Popovića, da bi se kobajagi zaštitio od kontrole austriske
pogranične policije, što je, kao što se iz telegrama vidi,
bila prosta prevara. Gospodin Sima Paunović vršlja i
danas kao politički agenat režima po Kordunu, a sin
našeg dičnog poslanika u Pešti, gospodin doktor Emerički-
Mirković, javio se za branioca atentatora Stejića. Pi­
kanterija je ove rabote svakako u tome da ovaj prekrasni
trio još i danas živo-zdravo politički dejstvuje na čast
i sreću naše nacije. Čestitamo!
 Trupac je pozvonio. Istoga momenta, kao da je oče­
kivala zvuk zvonceta iza vrata, pojavila se ljepuškasta
plava djevojčica s bijelim leptirom u kosi, sagnuvši
koketno lijevo koljeno i poklonivši se duboko, sa suviše
kmetski naglašenom reverencijom i s ljubaznim smi­
ješkom dresirane lutke (jer to je Trupac tražio od svoje
posluge, da bude servilna), i pošto je isto tako pretvor-
ljivo ljubazno naredio djevojci da donese kavu, on je,
iz marijaterezijanskog sekretera, koji služi kao buffet,
uzeo kristalni servis i natočio dvije čaše konjaka, a
zatim je, poslije pomnog obrezivanja, ceremonijalno za­
palivši svoju cigaru, utonuo u mekano pojastučen bar­
šunasti naslonjač, promatrajući tromo kako se po sagu,
kao prozirna serpentina, u koprenastim meandrima raspli-
njuje i tone na parketima dim cigare: siva jesenja magla
po krovovima sivih i praznih kuća u nekoj dalekoj
sivoj i praznoj ulici.
Dugo je potrajala Trupčeva kontemplativna šutnja bez
jedne riječi, kao da je zaronio u mračne vode, pa kad
se sobarica poslije dosta duge stanke pojavila s kavom
i isto tako nečujno nestala, oba čovjeka zaboravila su
kavu, pa tek poslije duge stanke trgao se Trupac, ustao,
uzeo s odlučnom, zapravo grubom gestom, srebrnu
kantu i, natočivši vrelu crnu melasu, prošetao se do
vrata pokrajne sobe, otvorio ih i, pogledavši u prazan
prostor, znajući da tamo nema nikoga, jer su se sestre
povukle u spavaonicu gospođe Dagmar, on je zatvorio
ta vrata veoma pomno kao da zatvara ormar i, proše-
tavši se sobom dva-tri puta, ponovo se zavalio u naslo­
njač i odmahnuo rukom.
— Bilo je, je 1’ istina, ako se pravo uzme, danas,
iz retrospektive, prije svega glupo da se stari primio
da ode u tu blesavu diplomaciju! Eto, to je bilo glupo,
da, tako je, a to je prvo! Počelo je tako da je bilo glupo!
No, je 1’ istina, ako je netko odgovoran za to da je
sve to počelo glupo, to sam ja, je 1’ istina, u prvo­
me redu, iako nisam jedini, no, ali sada, svekoješta,
perder le staffe, to je najgore u takvoj situaciji. A
što je bilo, bilo je, a mora se priznati, bilo je bez
neke naročite mudrosti, no, je 1’ istina, treba da se
kaže, sve to bilo je zapravo predvidljivo, da stvar
krije u sebi latentne opasnosti i da svakog momenta
može da se izvrne i da krene nizbrdo. Ovo, što novine
laju, nije vrijedno spomena, ali onaj telegram u Hrvatskoj
zastavi čini se da je original! Tko te lopove samo snabdi­
jeva originalnim telegramima, ako nisu direktno bečki
prsti, međutim, je 1’ istina, a tko bi danas u Beču imao
interesa da ovima liferuje tu robu?
— Rekao sam ti, stvar prestaje biti šaljiva, vidi se
da su gospoda izgubila svaku i najmanju mjeru obzira,
oprosti, pisati i slati danas u Genovu u ime nekakvog
narodnog vodstva one memorandume, sa panegiricima
Austriji na jednoj strani, pa to je prosto kretenizam,
a ti naši kretenizmi nisu tako naivni, dakako, jer to
uopće i nisu kretenizmi, nego panika pred davljenjem.
Pjevati himne Austriji, danas, godine 1922, pisati pa­
negirike o junaštvu naših hrvatskih četa u jednom
diplomatskom dokumentu upućenom boljševicima, a s
druge strane objavljivati telegrame za dokaz da je au­
strijska lojalnost bila špijunska rabota, tu svakom nor­
malnom čovjeku treba da stane pamet, a ova gospoda
izgubila su svaku mjeru, to su utopljenici, đavo ih
odnio!
 — E, istomštogođ, sad ću još filozofirati o tim utoplje­
nicima, pa zar ti nisam još u Beču govorio da su naši
političari gluplji od bodulske koze, a sad ćemo se,
valjda, dati impresionirati vašarskim trikovima, i onda,
brate, dosadio si mi zaista s tim svojim vječitim morali­
ziranjem, je 1’ istina, te je svijet ovakav, te je onakav,
te ne bi trebao da bude kakav jeste, te čovjeku staje
pamet svakodnevno, a što tu ima čovjeku da stane pamet,
kada je na svijetu baš na vlas tako kako jeste, i basta,
a najgore je, rekao sam, kad se gube nervi,
— A tko gubi nerve, ja da gubim nerve, a po čemu se,
molim te, to vidi? Ne gubim ja ništa, nikakve nerve,
nego tvrdim da je ova organizirana politička kampanja
slaboumno kratkovidna, ali da je organizirana po planu,
pa kada se ne bi radilo o egzistenciji onoga gospodina
gore u Budimu, ne bih ni prstom maknuo, razumije
se, a mislim da te o tome ne moram uvjeravati.
Skupivši svu svoju volju, kao da je našao sebe i svoj
put, Trupac je promijenio i ton i način, i glas mu je
odjednom odjeknuo autoritativno, bez ikakve i najne-
znatnije nijanse sklone i najmanjem kompromisu.
— Tako je kako kažem: kad čovjek gubi nerve, pre­
uveličava sitnice! Da, doista, baš tako kao što sam rekao!
Čovjek gubi nerve, preuveličavajući sitnice, a to je
najgore, sve su to babje trice, idi, molim te, svekoješta,
to je žablji kreket iz furtimaškog žabnjaka, sad će nam
ti mantijaši i gaćeše svojom mačjom deračom da natje­
raju strah u kosti? Ništa više, je 1’ istina, nego to što
sam rekao: mačja derača! Treba opaliti po njima i bit
će kuš, pa to je obična kukavna bagra, pa to su ordi­
narne kurve,
 — Dakako, može i tako, bagra ostaje bagra, to je
jasno, ali stari, gore, u Pešti, poludjet će kad mu dođe
do ruku ovo smeće! Već je i ovdje počeo gubiti kuražu
i ništa mu ne fali, nego da mu preštampaju u Pešti ove
gluposti! Onemogućit će ga u roku od pet minuta,
on je već krenuo gore u Peštu potpuno demoraliziran,
— Ako je čovjeka netko demoralizirao, mislim da to
nisam bio ja, je 1’ istina, a poslijepodne obično se na
misu ne ide, dragi moj ! Ima kod te afere i tvojih zasluga,
ne može se reći da nije tako, je 1’ istina, pa kad je već
riječ o tome, ova tvoja, kako da kažem, transvestitska
parodija à la Fregoli — danas Celestin, a sutra Fri-
dolin — dakle, moram priznati, nije plod baš najsretnije
tvoje inspiracije, je 1’ istina? Ne ću da kažem, svaka
pelivanijada je neka vrsta ludila! Maskirati se, pa se
opet demaskirati, u redu, dragi moj, stvar je ukusa, ali
trebalo je ipak voditi računa i o nivou same publike
u ovom cirkusu, pred kojom ćeš se razgaćiti gologuz,
jer učiniti se smiješnim, to je najgore, a još u očima
glupana, pa to je neoprostivo, a sve zajedno, per saldo,
kome je ova tvoja komedija s izmjenom imena bila od
koristi? Tebi, gospodine Mirkoviću, ništa, tako, karne­
valska šala, ajde, recimo da je tako, da si ti sebi to mogao
priuštiti, ali onaj čovjek u Pešti, gore, ostao je od te
tvoje, oprosti, harlekinade torpediran, da ne kažem
smrtno ranjen — le voilà!
— Ti ne možeš bez svojih advokatskih trikova! Ako
je staroga netko demoralizirao, dobro, recimo, u redu,
to nisi bio ti, priznajem, ali ako ga je netko imorali-
zirao, mislim da to opet nisam bio ja, dragi moj, smi­
jem li da ti kažem ono što mislim da je istina? Najprije
je trebalo znati što znači staroga stvarati jugodiploma-
tom, a to, danas, eto, priznaješ da je bilo glupo! Nago­
voriti čovjeka da uđe u tu i takvu diplomaciju, pod
ovim i ovakvim prilikama, e, dragi moj, to nisam bio
ja, jer ja sam od prvoga dana govorio i govorio i do­
kazivao i molio i tebi i njemu objašnjavao da je to sve
sakramentski glupo!
— Nisam mislio zlo, ne treba da te uvjeravam, no,
pa dobro, više se ne može nego priznati, bilo je glupo,
je 1’ istina, ali kad je već ispalo tako da se našao u onoj
situaciji na Ladanju, usred onoga glupog meteža, a,
budimo ljudi, imajmo toliko kuraže da pogledamo istini
u oči, sve ono s Ladanjem i s onim pismom njegovim
glupim Regentu, bože moj, pa nije ono sve on sam izre-
žirao, je 1’ istina, slučaj, dogodilo se sve ono bez njegove
vlastite volje i zasluge, i tako dalje, rekoh, slučaj, majku
mu staru, a da se ovdje dalje valja i bakće u blatu, mislio
sam, bolje je da ode na godinu-dvije napolje, kad su se
javile povoljne šanse u kabinetu, izvukao čovjek flash­
royal kao kod pokera, je 1’ istina, tako sam mislio,
— Ne znam, ali da mu prebiju kičmu, to su, vidi
se, odlučili — coûte que coûte, jer baš svi, i Hrvatska
zastava i Hrvatska država i Balkan i Šumadija i Žurnalče,
svi su se razlajali, i Radikalija i Jeka iz Osijeka, i, kao što
sam već spomenuo, nisu to vicevi, to je čitava štampa,
i ako te interesira, izvoli, Samouprava od sinoć, u entre-
filetu, kurzivom, na prvoj strani, ist gefällig, bitte schön,
molim, izvoli, i Samouprava je udarila u pogrebno zvono.
Kao da uzima advokatski spis od svoga koncipijenta,
makinalno, Trupac je preletio predmet jednim jedinim
rutiniranim pogledom, i snašavši se u takozvanim ključ­
nim punktovima famoznog teksta, za koji je bilo jasno
da je izgovoren ex cathedra, nad mrtvim tijelom dra­
goga nam pokojnika, on je vratio Samoupravu Kamilu
sa dva prsta, kao kartu koja je izigrana, »nema šta, je
1’ istina, dogodilo se nešto što se u ovome momentu,
rebus hic stantibus, ne može poništiti ni sa ,istomštogođ‘
ni sa ,je 1’ istina£, jer kec je kec, a zakon radikalskih
asova je neumoljiv«.
Tekst Samouprave bio je štampan na četvrtoj stranici,
u prvoj koloni, gotovo sasvim neprimjetljivo, na dnu,
petitnim kurzivom, u okviru sitnih, na prvi pogled
nevažnih obavještenja, ali da je redakcija Samouprave
o aferi jednog visokog državnog funkcionara tu izjavu
objavila kao svoje vlastito mišljenje, sam taj fakat zvonio
je dovoljno prijeteći, te se ni Trupčevo uho nije uspjelo
oteti mračnom dojmu ove neumoljivo nesklone intonacije.

Jedna špijunska afera na vidiku.

U našem listu bilo je već reći o tome kako kruže neod­
govorne glasine o predratnoj špijunskoj delatnosti jednog
našeg višeg diplomatskog funkcionera, koji se nalazi na
vršenju dužnosti u inostranstvu.
Kako se u vezi s ovom aferom javljaju u štampi i
faksimili nekih poverljivih telegrama iz obaveštajne službe
jedne strane države, koji bi trebalo da posluže kao dokaz
za materijalnu istinu navedenih kleveta, naše je mišljenje
da bi bilo oportuno da se ta stvar prenese pred forume pred
koje i spada, a to su naši redovni državni sudovi. Organi
naše vlasti imaju pravo da traže da se u ovu mutnu kam­
panju unese puna svetlost, kako bi neodgovorni ljudi,
koji na zaplotnjački način rade o najdragocenijoj vrednosti
ljudskoj, a to je čast, mogli da osete posledice pozitivnih
zakona zbog svoje, u svakom slučaju, zlonamerne i podle
rabote.
 — Da, dobro, hvala, u redu, sjajno, nemaš li možda
još nekoliko sličnih štosova, dragi, vratio je Trupac
Kamilu Samoupravu sa sarkazmom i kao da mu se preko
lica prelila sjenka zajedljive gorčine.
— O, kako da ne, molim, izvoli, Srbadija od jutros
proširila je ofenzivu i na moju malenkost, izvoli!

N ovi momenti u aferi gospode Emerički.

M i smo već o tome pisali kako je nečuveni skandal da je
bivši šef Političke Uprave Prezidija u Hrvatskoj, koji je kao
odgovoran politički faktor dejstvovao na sremskom frontu kao
komesar godine 1914, imenovan za poslanika na strani.
N aš list je citirao neke poverljive telegrame austriske
obaveštajne službe u vezi s tom aferom, a sada je došlo
do skandaloznog obrata u čitavoj ovoj špijunskoj zavrzlami.
Objavljen je i niz novih dokumenata, tako da nikakve
sumnje više nema niti biti može da se radilo o dobro smi­
šljenom planu podeljenih uloga. Dok je gospodin sin igrao
ulogu obaveštajca srpskog generalnog štaba, dotle je gospo­
din tatica, u svojstvu šefa policiske i špijunske službe,
liferovao tu materiju u Beč.
Objavljivanje zvanično overovljenih akata izazvalo je
i u Zagrebu golemu senzaciju. Vlada danas ne može više
da igra ulogu Pop-Jocine frajle, kao da nije znala o čemu
se radi. Posle svega što je objavljeno, nismo ni mi vekne
u saćuri da nas svako pipka svojim papkom kako ga je
volja. Gospodin otac fa li se pred bezazlenim svetom da mu
je sin bio srbijanski obaveštajac, kobajagi, gle, molim vas,
kako smete posumnjati u čast naše plemenite porodice,
a kad tamo, onaj komunistički odrod ostao je u svojoj
urođenoj antisrpskoj mržnji dosledan. On nas i dalje mrzi
i o našoj glavi radi! Jučer kao agent austriski, a danas

2 j K r le ž a : Zastave IV
321
kao moskovski, trećeinternacionalni, boljševički špijun! Tu
nema više mrdanja ni vrdanja! Traži se ostavka gospo­
dina ministra na strani! To zahteva ugled naše zemlje,
vlade koja ga je imenovala, i Krune koja je, prevarena
slabim savetnicima, ne imajući pojma o čemu se radi,
aminovala ovaj skandal.

— Ovo je dobro, boga ti dragoga, je 1’ istina, a kad

sam kao sudski vježbenik kod Stola Sedmorice referirao
starom Septemviru Čačugi neke juridičke pikanterije,
on bi se sav razblažen, kad bi iz nekoga spisa stali da
pljušte sve flagrantniji momenti, raspekmezio kao kakav
kaluđer i stao pjevuckati: »Izlijala sja na nas blagodat
božja, dalje, sine moj, dalje, ako ima još ove božje
blagodati, daj, tako ti Gospoda, da bi izlijala sja na naše
grešne duše«,
— Kako da ne, izvoli, Balkan, po izboru, i već prema
individualnom ukusu: Hrvatska zastava iz Zagreba do­
nosi članak o aferi doktora Havelke, a taj Havelka,
koliko se sjećam, bio je zaista vitez svoje vrste, svaka
čast!

»Hrvatska zastava « je pre dva meseca u svome broju

od 11. X I I 1921 štampala obavest da se neki doktor
Pavel Havelka nalazi na listi konfidenata austro-ugarskih
vlasti kao poverljiva ličnost. Gospodin doktor Havelka
je »Hrvatsku zastavu« tužio za klevetu, a sud je odgovornog
urednika Mersića osudio na tri meseca zatvora. Zagre­
bački hrvatski listovi tom osudom nisu zadovoljni i objavljuju,
da je na sudskom pretresu utvrđeno da je taj doktor H a­
velka bio unesen u spisak konfidenata vlastitom rukom
šefa konfidentske službe doktora Kamila Emeričkoga,
sada poslanika na strani.
Branitelj optuženog urednika »Hrvatske zastave « pro­
čitao je na sudskom procesu jedan deo iz liste konfidenata,
a na strani 24. toga popisa u redu 18— 21 stoji rukom
doktora Emeričkoga »u zaporci« (spis 495)13) — Havelku
preporučiti za dekoraciju!
Stvar bi bila u okviru normalnih političkih prilika isto
tako normalna: jedan čovek, u ovom slučaju gospodin
doktor Havelka, tuži jedan list zbog klevete, a sud mu daje
punu zadovoljštinu i sudi odgovornog urednika na zatvor
po zakonu o štampi, u redu. Urednik se brani i predaje
sudu popis konfidenata kao dokaz za materijalnu istinu
navedenih tvrdnji. I to je u redu. I to će sud ispitati. A li
to, da je taj gospodin doktor Havelka bio poverljivo lice
gospodina doktora Emeričkoga, predloženo po istome za
dekoraciju, a da taj isti gospodin doktor Emerički traži
danas tog istog gospodina doktora Havelku da ga imenuju
savetnikom na poslanstvu u Pešti i da se, kao što se čuje,
Ukaz takoreći nalazi pred potpisom, to je opet delikatesa
svoje vrste, jer, kao što se čini po svemu, naše kadije mesto
Ćitapa drže bardake pod svojom mudrom glavom . ..

— Pa ovo je, bogati, zaista, aus dem Regen in die

Traufe, je 1’ ovo sada kraj?
— Ma kakav kraj, eto ti beogradskih Novosti: ni
gospoda terazijski »zemljoradnici« nisu manji čuvari
narodne časti od naših dičnih zagrebačkih hrvatskih
zastavnika, a ti meni nikako ne ćeš da vjeruješ da je
stvar prestala biti šaljivom. »Ne treba, preuveličavajući
sitnice, gubiti nerve«, gospodine, izvolite, ovdje se citira
još jedan povjerljivi akt gospodina korpskomandanta von
Rhemena lično.

Nova afera u Zagrebu.

Zagrebački list »Hrvam, povodom naimenovanja go­
spodina doktora Emeričkog za opunomoćenog izvanrednog
poslanika u Madžarskoj, saopštava Ukaz o naimenovanju
gospodina doktora Emeričkog, a odmah ispod Ukaza do­
nosi u celini na nemačkom jeziku poverljivi akt bivše
A .-U . Komande X I I I zgb. Korpusa, od 27. I I I 1913,
bečkom ratnom ministarstvu. Potpisao ga je sam korpusni
komandant Generalfeldmaršal-lajtnant barun Rhemen, onaj
isti Rhemen koji je tim svojim slavnim Korpusom koman-
dovao sve one krvave operacije na Drini, godinu dana
kasnije.
U vremenu, kada je na Balkanu pretilo ratno stanje i
kada je Austrija vršila potajnu mobilizaciju za napad
na Srbiju, Komanda X I I I zgb. Korpusa pismeno najla-
skavije preporuča Beču ovog istog doktora Emeričkog,
koji je tada bio odjelni predstojnik, a sada je od naše vlade
imenovan za poslanika. N a jednome mestu u aktu veli se
o gospodinu Emeričkome i ovo: »Vom ganz besonderen
Werte ist auch seine Unterstützung und Mitwirkung im
militärischen k. Dienstei, što znači da se čovo bavio povrh
svoje dužnosti još i vojničkom špijunažom (k. Dienst
— Kundschafts-Dienst, špijunska služba).
Objavljivanje ovoga akta izazvalo je u Zagrebu ogromnu
senzaciju. N aš današnji poslanik na strani, prema tome,
bio je u a.-u. vojničkoj špijunskoj službi. Naša Vlada je
ovo ranije mogla ne znati. U tome nema krivice, ali, po
objavi ovoga dokumenta, Vlada ni jednoga dana više ne
sme trpeti u državnoj službi gospodina Emeričkog a. Ako
ima časti, on sam treba da dade ostavku. Ugled Krune
i ugled Vlade zahtevaju da se Ukaz o naimenovanju
gospodina Emeričkoga poništi.

— Je 1’ ovo sad gotovo, bogati, konačno, zapitao je

Trupac glasno, kao da mu je i samome dojadila ova
i suviše glupa a istodobno perfidno odsvirana serenada.
— Jeste i nije, kako se uzme. Što se staroga tiče, sve
je, više-manje, ispucano, ali cijela kampanja sada se
planski okreće protiv moje malenkosti! Izvoli, na pri­
mjer, ovo, budi ljubazan, ako si se već upustio u glupu
pustolovinu, još jedamput iste terazijske novine, molim,
sa datumom otprije tri dana, izvoli!

Postoji u čitavoj aferi gospode Emeričkih još jedan

momenat na koji je dobro skrenuti pažnju naših čitalaca
da bi se konačno i kronološki utvrdilo kojim je redom tekla
ova sa boljim običajima nespojiva rabota oca i sina. A r-
miski deneral Radomir Putnik, kao što je poznato, dao
je ispred našeg đeneralštaba na poverljivoj sednici mini­
starskoga saveta krajem septembra 1912 (tačno 24.
septembra 1912) stručni referat u okviru koga je izneo
operacioni plan naše vojske za ofanzivu u turskom ratu
te iste jeseni, nekoliko dana kasnije.
Operacioni plan bio je izgrađen na glavnoj operacionoj
direktivi u pravcu Vranje— Ćustendil—Jedren, sa jednom
armiskom grupom kombinovanom sa bugarskim četama,
zatim Vranje— Kumanovo— Ovče Polje, sa drugom armi­
skom grupom u pravcu, kao što je na kraju ova operacija
i izvedena.
M ože se s pravom pretpostaviti (a o tome je bila reč
i na sudskom pretresu u Solunu), da je bivši potpukovnik
Srđan Damjanović bio ono lice koje je napisalo ili dalo
napisati članak u beogradskom DTrgovinskom glasniku« o
tom operacionom planu, punu nedelju dana pred sam po­
četak operacija, pošto je članak tamo signiran sa tri po­
četna slova S. P. D., a optuženi Srđan Damjanović i
sam nije porekao autorstvo toga članka. Bečko-peštanska
štampa prenela je taj članak iz »Trgovinskog glasnika «
u celini, a prste je kod toga imao jedan od Emeričkih,
stariji ili mlađi, kao što se vidi na liniji poverljivih telegrama
Emeričkog Starijeg i Feldmaršal-lajtnanta von Rongea,
šefa A . O. K . K. O. D. (Armee-Oberkommando-Kund-
schafts- Offiziers-Dienst).

— Da, u redu, uozbiljio se Trupac, jasno kao pekmez,

svi ovi dopisi lansirani su iz Zagreba, oni su u Beogradu
samo sintaktički frizirani, no, dobro, a šta si mislio
poduzeti kao protuoperaciju?
— Znači ona tvoja: I giornali parlano e parlano, e
chi ha letto, ha letto, što, ne vrijedi više?
— Istomštogođ, čiste su nam ručice, a vonjave ’uzice,
je 1’ tako, sve je, brajko moj, relativno na ovom bijelom
svijetu, što ne znači da smo brahmanci i da nam je do
Nirvane šecko jedno, je 1’ istina, jer, eto, vidiš, to,
vidiš, je 1’ istina, treba bezuslovno tužiti, u ovom kla­
sičnom slučaju klevete paragrafi zakona o štampi jasni
su kao matematika, a pod ovom kapom nebeskom
nema čovjeka, koji bi na temelju ovoga teksta mogao
pred sudom pružiti dokaz materijalne istine,
— Kako da nema, čovječe, pa zar nisu ovom istom
S. P. Damjanoviću zbog tog istog teksta skinuli i epolete
i glavu, po toj istoj logici, pa zar ne tvrdiš i sam, a to sam
od tebe hiljadu puta čuo, da dva puta dva nisu četiri?
 — Onome su skinuli glavu, je 1’ istina, ali tvoja je
još uvijek na ramenu, ne varam li se, istomštogođ,
dakako, dva puta dva nisu četiri, razumije se da nisu,
to su dvije logike, dva algebarska sistema, dragi, ali
ja sam ti već rekao toliko puta i ponavljam ti, kao što
su ti naši mnogopoštovani kolege gospoda advokati za­
prijetili da će te baciti kroz prozor, kada si, na onoj
svojoj blesavoj konferenciji, govorio o svome Joji pred
advokatskom komorom, to će ti se i dogoditi jednoga
dana, pazi dobro, je 1’ istina, no, ali ova svinjarija tu,
što se tebe tiče, to je nešto sasvim a part, tu ne treba
ostati pasivan i tu bi — stante pede — trebalo nešto
poduzeti, čuješ li me?
— Da, čujem te, naravno, samo mislim da »ne treba
preuveličavati sitnice«,
— Ma pusti gluposti, pitam te — što?
— Pa ništa, gluhome dobar dan, to,
— Sad ćeš me još i ti nervirati,
— Ne, ne, samo ponavljam »ne treba preuveličavati
sitnice«,
— Dakle, ne ćeš?
— Kako da ne ću, hoću,
— Hoćeš, ali nisi,
— Pa poduzeo sam,
— A što?
— Pa zamolio sam Gedeona Gruića da u moje ime
uzme tu stvar u svoje ruke i da po dogovoru razradi
jedan elaborat, a to smo i svršili, i to će Gruić para­
lelno sa tužbom i objaviti pod svojim vlastitim potpisom,
— A molim te, gdje?
— A šta ja znam — gdje, izbor nam nije velik, u
beogradskoj Republici, po svoj prilici, a gdje drugdje?
 — Istomštogođ, ausgerechnet u Republici. U Repu­
blici, dakako, i to baš gospodin doktor Mihailović Gruić
pod svojim punim potpisom, i to baš on, kao tvoj zastupnik,
on i nitko drugi! Pa zar nisi nikog drugog pronašao nego
baš toga Gruića, i to baš u Republici, bravo!
— Dobro, a koga drugog, i gdje, molim te?
— Pa naravno, kad ste tako ludi te se penjete na
tornjeve sa svojim crvenim barjacima i odozgo signali­
zirate tim glupim crvenim krpama, da biste čitav svijet
izazvali protiv sebe, da se vidi kako ste odlučili pro­
klamirati Sovjetsku Republiku, i to mi je pamet!
Uzeti jednog Mihailovića Gruića za svoga advokata, i
to danas, i to u ovoj stvari, e, brate, to znači upropa­
stiti je prosto po planu, matematski sigurno, sto posto,
no, je 1’ istina, pustimo sada to, interesira me ta vaša
teza, taj vaš »elaborat«, ako te ne gnjavi, samo u dvije
riječi, molim, jer ipak je kuriozum, priznat ćeš, da se
o takvim stvarima pišu »elaborati«,
— Pa sada, dakako, stvar je sama po sebi veoma jedno­
stavna, jer potrebno je, prije svega, u preambulu obja­
sniti najosnovnije elemente same podvale, to jest o
čemu se zapravo radi u principu, to jest da li prikaz u
javnosti nekog generalštapskog operacionog plana, objav­
ljen u štampi, može uopće biti predmetom špijunaže,
kao što je navedeno u konkretnom slučaju, jer svaki takav
slučaj specifikum je po sebi. Treba uopće postaviti
principijelno pitanje, prvo, da li je onaj operacioni plan
Radomira Putnika uopće bio ili biti mogao neka naročita
tajna, pošto hipoteza, kako bi imao da teče sam proces
eventualnog sukoba turskih i srpskih vojničkih masa,
bila je strateško-taktička hipoteza razrađivana po svim
generalštabovima i višim oficirskim kursovima, i nje-
mačkim i austro-madžarskim i francuskim i talijanskim
i uopće evropskim, godinama. Takve strateško-taktičke
hipoteze razrađivale su se po naučnom planu u okviru
svih vojnih instituta i ustanova, i jedna od tih varijanata
bila je u detalje razrađena i po raznim stručnim publi­
kacijama objavljena shema, koja se smatrala jedinom mo­
gućom varijantom kao i na šahovskoj ploči, kada je jedna
šahovska partija razanalizirana, tako da svaka nova
kombinacija otpada kao fiktivna i suvišna. Taj, dakle,
srpski operacioni plan, kombiniran sa bugarsko-srp-
skim divizijama na jednome krilu, bio je više-manje
javna tajna, pak postoji čitav niz publikacija u dnevnoj
evropskoj štampi na temelju kojih se može dokazati
da je taj plan uživao najširi publicitet čitave engleske,
ruske i ostale evropske štampe,
— A odakle ti to sve znaš, pojma nisam imao, vidiš,
da si se bavio i vojničkim glupostima, dakle, priznajem
da me iznenađuješ, je 1’ istina,
— Pa dobro, hoćeš li me čuti,
— Ma kako da ne, nego tako, kažem ti: divim ti se,
— Ajde, ajde, hoćemo li stvar tretirati ozbiljno ili
ne, jer najposlije što znači »imati prste kod objavljivanja
jednog vojnooperacionog plana u štampi«, to se pitamo,
— Pitam te, jesi li doista nešto štampao o tim gene­
ralskim glupostima?
— O tome su cvrkutali svi vojni vrapci po štampi
čitave monarhije, pa sam i ja svojedobno u peštanskom
Đačkom Klubu držao jedno predavanje na istu temu,
a to je moglo biti, nekako, polovinom oktobra 1912,
eto, tako po prilici, a to moje predavanje bilo je od­
štampano, ne varam li se, i u bečkoj Omladini, sve hi­
poteze generalštaba, eventualna kretanja srpske vojske
demonstrirao sam na velikoj ploči ispred stotinjak naših
studenata, a da nikome uopće nije palo na pamet da se
radi o špijunaži,
— Znači, pod tvojim potpisom bilo je ipak nešto
štampano što bi se moglo uzeti kao preštampavanje
onoga članka iz Trgovinskog glasnika?
— Ne sjećam se više, trebalo bi te tekstove imati
pri ruci, svakako, govorio sam o tome da će jedna srbi­
janska vojska preći liniju Novi Pazar—Priština, a druga
Kačanik—Kosovo—Vardar, to otprilike i tako,
— E, vidiš, vidiš da je tako kao što govorim, da dva pu­
ta dva ipak nisu četiri. Onda, kad si ti predavao u Pešti
0 onoj glupoj situaciji balkanskoj, ono nije bila, subjek­
tivno, razumije se, nikakva špijunaža, nego čista naivna
glupost, ali danas, pardon, ona glupost zvuči, oprosti,
prividno, veoma dubiozno. To je u svakome slučaju
jedan od slabih punktova tvoje obrane, moj dragi, je
P istina, ali obidimo ove katarakte i Scile i Haribde,
molim te, dalje, to je interesantno, i ponavljam, nisam
pojma imao da si bio teoretik i strateg — ex privata
diligentia,
— Šta će ti sad ova tvoja deplasirana ironija? Ili
da nastavim ili da prekinem, stvar nije ni najmanje
šaljiva,
— Ma kakva šaljiva, pobogu, a usudio sam se samo
skromno primijetiti da me je iznenadilo što si se bavio
1 strategijom, i koji te đavo gonio da o tome još i pre­
davanja držiš? No, pardon, ali ništa, dalje, molim,
— Koji me đavo gonio, a koji je tebe đavo gonio da
si plakao na bečkom Sudbahnhofu kada je Petar Kara-
đorđević krenuo u Beograd?
 — Prazna slama, kad je to bilo, prije dvadeset godina,
plakao ja ili ne plakao, svejedno, bože moj, je 1’ istina,
zbog čega sve već nismo plakali, no, dakle, a sada je
sve to ionako vuršt, slušam, gdje smo stali?
— Pa šta da se gnjavimo, stali smo, brate, u pokretu
Prve i Druge srpske Armade, ne znam da li pratiš moju
misao?
— Pa pratim, dvije armije, ona pod komandom Re­
genta i ona pod Stepom Stepanovićem, krenule su
pravcem Skoplje—Ovče Polje, da bi se sastale po planu
na Ovčem Polju, gdje je, po direktivama Radomira
Putnika, trebalo da dođe do odlučujuće bitke sa turskom
glavninom, na samom Ovčem Polju, pa to je i odštampano
tamo u onom Trgovinskom glasniku, pa to sam čak i ja
znao, da tako treba da se desi, čitao sam o tome u Bečkoj
Novoj,
— Jeste, to smo znali svi, i ja, i ti, i svi, i pitamo se,
da li je uopće bilo živa čovjeka koji to nije znao, dakako,
ali se nije tako desilo, kao što smo to mi svi znali, jer
je, međutim, Zeki-paša kao glavnokomandujući znao
to isto tako napamet, kao i Bečka Nova, i baš zato je
stopostotni kretenizam da se te stvari danas apostro­
firaju kao špijunaža,
— No, a zatim, što, Zeki-paša je to sve pročitao u
Presi, kao i svi mi, pa šta onda?
— Šta onda, ništa, ubrzao je svoj pokret u susret
Prvoj srbijanskoj Armiji da je tuče odvojeno, dok se još
nije spojila sa Drugom, respective sa Trećom. Zeki-
pašin pokret bio je pokret, prema tome, u protivnom
pravcu, Skoplje—Kumanovo—Vranje, na sjever, bio je
preventivni pokret stratega, koji to nije trebao čitati u
Trgovinskom glasniku beogradskom, jer je imao očitu
namjeru da smanji koeficijent opasnosti i da tako na­
metne bitku pod povoljnijim po sebe okolnostima, što
je i učinio time da je napao Prvu srpsku Armiju kod
Kumanova. Kod čitave te zbrke nadasve je zanimljivo
upravo to, da je sam sudar, što se angažiranih snaga
tiče, bio relativno neznatan, tako da Glavna srpska
komanda pojma uopće imala nije da je Kumanovskom
bitkom rat dobila, jer su njeni dispozitivi bili još uvijek
za koncentraciju jedne i druge armije da bi se tako dobila
glavna bitka na Ovčem Polju. Srpska glavna komanda
bila je uvjerena da se, što se Zeki-pašinog pokreta tiče,
radi samo o izviđačkim manevrima, svaka, dakle, pret­
postavka, da se objavljivanjem ili, još bolje, preštampa-
vanjem onoga članka iz Trgovinskog glasnika uopće moglo
raditi o bilo kakvoj špijunaži, ili pogotovo takvoj koja
je mogla ugroziti ratne operacije, lišena je svake i naj-
minimalnije vjerodostojnosti,
— Bravo, i u ovoj vašoj nadasve inteligentnoj, da,
moglo bi se reći, upravo genijalnoj obrani, ti i tvoj
Gruić, sada, u ovome momentu, nemate nikakvih većih
briga, nego da povrh svega uđete još u polemiku i sa
srbijanskim generalštabom, sa srbijanskom vrhovnom
komandom, i, na kraju, sa glavnim komandantom ove
operacije, da biste im svima dokazali, da su bili nijemi
volovi, stoka, koja pojma nema da je rat dobila, a ušla
je već u Skoplje. Bravo, zaista majstorska parada, nema
šta, čestitam! I ti, ponavljam ti, u čitavoj Srbiji nisi
našao baš nikog drugog nego da se uortačiš s onom
ludom od Gruića. Znam ja njega, stigao je kao brucoš
u Beč, feš dečko, opasan Schürzenjäger, imao je mnogo
uspjeha kod žena, svaka mu se sviđala,
 — Pa on je pariški đak, on nije studirao u Beču,
— Bio je u Beču, kad ti kažem, »tatino dete«, upoznao
sam mu i oca, fanfarone iz škole Vladana Đorđevića,
nitko i ništa, najobičniji Taraskonac,
— Objesili su ga Madžari četrnaeste nasred Banje
Koviljače,
— Znam, mogli su naći i boljeg da ga objese, a ovaj
njegov gospodin sin jenajordinarniji zbunjenko, je 1’ tako,
zastupao je neku moju stvar za Jugonaftu i sve je sfušao,
taj je rođen za sve drugo samo ne za advokata! Džaba
ti i takav advokat, koji misli na sudu logikom protu-
stranke! Pred sudom nije meni stalo do filozofske istine,
nego čija će biti krava, dragi,
— Pa šta mlatiš tu zaista »svekoješta«, tim svojim
tonom tako o čovjeku koga i ne poznaješ, šta si tako
alergičan kad se spominje njegovo ime? Oprosti, Gruić
je čovjek koji uživa moje stopostotno povjerenje, u
svakom smislu! Gedeon Gruić je gospodin čovjek,
korektnijeg nisam još sreo u životu, i molim te uvaži,
što se Gruića tiče, nisam sklon nikakvim ekvivoknim
aluzijama, to je moj čovjek, kome sam u svakom tre­
nutku spreman žrtvovati sve, razumiješ li, sve! I još
nešto da ti kažem, a mislim da nemaš razloga sumnjati
u vjerodostojnost mojih riječi! Mogao bih da ti citiram
najmanje tridesetak takvih svojih prognoza, spram kojih
se tvoja logika pokazala sasvim ništavnom, zajedno sa
svim tvojim dalekovidnim kombinatorikama, koje su se
sve rasplinule kao dim, a moji su argumenti ostali!
Što se tiče Gruića, molim te, uzmi na znanje, i on, i
Joja, i ja, po koordinaciji naših misli, po težini naših
moralnih uvjerenja, po tome što jesmo, i što hoćemo,
i kako jesmo, i kako to hoćemo, nas trojica vrijedimo
više nego svi vi zajedno, razumiješ li me? I ti sa svojim
milijunima i sa svojim burzovnim moralom, i tvoj dvor
i vaša pobjeda i vaši topovi i vaša vojska, i vaša policija,
sve to vaše kako jeste, čuješ li me, svi ste vi dim i svi ćete
se vi rasplinuti kao dim, sa svim svojim smislom za
političku stvarnost, a Gedeon i Joj a ostat će da stoje
kao spomenici, kada se za vas uopće ni znati ne će, da
ste bili! Toliko sam htio da ti kažem, da se razumijemo,
— No, dobro, dobro, šta se, vraga, odmah kostriješiš,
je P istina, u redu, svi ste vi kandidati za spomenike,
svaka čast, nacionalni heroji, ne smeta mene lično, brate
moj, taj tvoj Gruić ništa, razumiješ li, nego smeta Srbi­
jance, osjetio je Trupac potrebu da ustukne, zbunjen
pomalo povišenim Kamilovim patetičnim tonom.
— »Srbijance«, kakve Srbijance, kao da Gruić nije
Srbijanac, barem tako dobar kao svi tvoji Srbijanci?
— Pa Srbijance, brate, koji tamo dolje važe da su
neki faktori, takve Srbijance, ako hoćeš da znaš! Taj
tvoj Gruić je, oprosti, neki romantik! Sjedi na dimnjaku
i svira gitaru, a onda će se čuditi kad jednoga dana
bubne o zemlju s razbitom lobanjom. Šta mu još nije
dovoljno jasna lekcija koju su mu dali u vezi s njego­
vom ženom?
— A što, natjerali su mu ženu s onim ljubavnim
skandalom u inozemstvo, u emigraciju, kao, tobože, ona
je jedina Srpkinja koja je okaljala narodnu čast ljubaka­
jući s jednim austrijskim oficirom,
— T ’idi, molim te, istomštogođ, tutti nel mondo
fanno all’amore, questo si, ma la signora si comporta
come una zitella incalorita, che sposerebbe ii primo
venuto, a to je i učinila, brate, nabila je svome čovjeku
rogove s prvim austrijanskim oficirom, koji je pao kod
nje na kvartir, a sada nasamareni gospodin suprug
stvara od toga tragediju, svekoješta! Čast tvome patosu!
Ti si uvijek zaljubljen u nekoga, a onda si slijep kao
da si još uvijek u pubertetu, nije to sve baš tako bilo
kao što to tebi fabulira tvoj Gruić, treba čuti i drugo
zvono,
— A kako ti znaš kako je to bilo i po čemu bi ti mogao
to znati, i, molim te, a otkad si se ti pretvorio u mora­
lista? Svejedno je što je bilo i kako, to su njene privatne
stvari, ali kad su ženu stali razvlačiti po novinama
kao posljednju kurvu, kao sramotnu preljubnicu koju
treba objesiti na terazijsku banderu — exempli causa,
izgubila je žena, prirodno, nerve i kidnula u Beč, a ovo
sve u vezi s njom ordinarne su čaršijske makinacije,
dirigirane od policije protiv Gruića direktno, jer se o
njegovom moralnom kapitalu radi a ne o njenom,
— Pardon, pardon, kako je to bilo sa gospođom
Gruić i njenim ljubavnim romanima, to ne znam,
dakako, ali kako je bilo sa gospodinom Gruićem i
kako jeste, to mi je poznato! Koji je normalan čovjek
vidio deklarirati se kao republikanac, i to samo zato
da lično Aleksandru pokaže da mu je uz krastavac i
kruna i dvor i vojska i država i državna politika, a to
sve opet samo zato, jer su skinuli dvije-tri crnorukaške
glave, nota bene — glave, koje su — de facto, htjele
da ubiju Regenta. Šanse tvoga Gruića, kao Regentovog
ličnog ađutanta i favorita, takve šanse proigrati, pitam
te, a zašto, čovječe, je 1’ istina, a ma baš ni za što, e,
vidiš, a to može samo luda! Pa zar ova ista gospoda
crnorukci nisu uništili karijeru njegova oca? Zar ti
isti crnorukci nisu uhapsili staroga Mihailovića i sudili
ga na robiju, zgazivši ga materijalno i moralno?
 — Da, pa što, stari je bio obrenovićevac, dinastičar,
a to je i ostao,
— Tako, obrenovićevac, dinastičar, bio i ostao, sjajno,
u redu, i, molit ćemo lijepo, njegov sin danas zato, jer
je njegov stari prije dvadeset godina bio i ostao obreno­
vićevac, nema nikakvog drugog posla ni brige nego da se
solidarizira sa krvnicima svoga oca, s jedne strane, a s
druge, da iz prkosa ode u republikance? Ako je to logika,
onda, brate, spada u ludnicu, a spram svog mrtvog
i deklasiranog oca čovjek je mogao imati više pijeteta
nego da se bori za rehabilitaciju njegovih krvnika,
— Ne radi se o familijarnim odnosima, nego o prin­
cipima, a to je ono što nikako ne ide u tvoju glavu, takav
posao, naime, nije rentabilan. Čovjek se pobunio protiv
flagrantnog pravnog umorstva kao takvog, a da je so­
lunska osuda flagrantno pravno umorstvo, o tome, mi­
slim, nema smisla diskutirati,
— Smiješno, kao da je solunska osuda prvo pravno
umorstvo na svijetu, i baš je gospodin Gruić jedini
pozvan da igra ulogu moralističkog arbitra, u čitavoj
Srbiji nitko drugi nego baš on?
— Kada se nije našao nitko drugi, netko se mora
primiti i ove nezahvalne uloge, a čovjek se je primio,
kako vidimo,
— Eto, dragi moj, vidiš, to je upravo ono što sam ja
zvao u tvome slučaju: politički daltonizam! T i ne
razaznaješ boje, ti si slijep za političke farbe, a hoćeš
da se baviš od sviju navigacija najkompliciranijom,
politikom. Gospodo slijepci, vi hoćete da upravljate
brodovima sa komandnog mosta, a ne razlikujete crveno
od zelenog, je 1’ istina, ne znate što je lijevo, a što desno,
i taj svoj defekt vi smatrate normalnom pojavom?
Istomštogođ, molim vas ja, te se nisam jučer rodio,
preglupo! Ti i tvoj Gruić, alaj ste se našli sjajni kompa­
njoni, baš kao i onaj tvoj drugi paranoid, onaj tvoj Joja,
koji nema druge brige, nego da digne ustanak proletari­
jata u ovoj zemlji, pošto se iz rata vratila sa stopostot­
nom pobjedom u džepu. Nema šta, genijalno, doista,
i jednoga dana, kad se sva trojica nađete u poli­
cijskom fišpaprikašu, možete da zaigrate preferans na
dunavskom dnu s ribama, to će biti zanimljiva partija.
Pitam te, pa dobro, a zašto se nisi obratio meni šta da
radiš u ovoj gluposti, kada je sve to ipak tako prozirno
montirano protiv karijere staroga?
— A što bi ti već mogao nešto drugo da poduzmeš
nego ja sam što sam?
— Preventivno, trebalo je, prije svega, otputovati
u Peštu, trebalo je savjetovati staroga, kad je već skandal
zauzeo te dimenzije, da ne predaje nikakve tužbe, da ne
prijeti zakonom o štampi, da ne daje interviewe, nego
da se javi bolestan i da tiho nestane, a ti si trebao da
preuzmeš čitavu stvar na svoja leđa, dakako, ali, molit
ću lijepo, razumije se, ne tako da pustiš staroga da
ostane eksponiran spram ove bande, i to, molit ću li­
jepo, potpuno osamljen, je 1’ istina, a, osim toga, sam
fakat da si baš u ovome momentu demonstrativno
izmijenio svoje ime, i to objavio na veliko zvono, značio
je: »Evo, gospodo, za ovu vrstu divljači, kakvu predstavlja
moj gospodin otac, nema lovostaja ni milosti, izvolite,
pucajte!« A tako se i desilo, dragi moj! Gospoda su
otvorila vatru i sada pucaju, a ti misliš da si se sakrio
iza svog novog prezimena, čista igra fikcijama, što,
čuješ li me, ti si noj, ti turaš glavu u pijesak i misliš

K rleža: Zastave IV
337
da te nitko ne vidi, što je, odgovori mi, sei sempre
nelle nuvole . . .
Promatrajući kroz staklo, zavješeno čipkastim sto-
rama, golo kestenovo stablo pred kućom, što su ga
obrezali kao cirkusko paradno psetance, Kamilo nije
odgovorio. „Glupo stablo, stoji, čeka, š u ti..
Stanka. Tišina.
— No, dakle, hoćete li se udostojati da me počastite
odgovorom, mladi gospodine, što je, prekinuo je Trupac
ovu demonstrativnu šutnju brutalno. — Ajde, odgovori,
bogati, sav si se raspekmezio zbog staroga, sad imaš
migrenu zbog njegove moralne egzistencije, a dok je
plivao, plivao je kako-tako, dobro, je 1’ istina, plivao
je držeći se jedva-jedvičice njuškom iznad vode, a koji
ti đavo bi da ga potopi, jer ako ga je nešto zagnjurilo,
to je bila ona tvoja komedija s promjenom imena! Sam
ti je đavo prišapnuo onu glupost, pa kako nisi mogao
pojmiti da ćeš time ovoj bandi pružiti najbolje dokaze,
i to baš ti, autoritativno! Javiti se pred ovakvom ruljom
kao krunski svjedok protiv vlastitog oca, značilo je pre­
dati ga gospodi vezanih nogu i ruku,
— Pusti me, ogradio se Kamilo nervozno, šta me,
vraga, gnjaviš? Zvrndaš oko mene kao jesenja muha,
dosadan si, razumiješ li, do-sa-dan, ne razumiješ baš
ni jedne jedine riječi od svega što ja mislim da je is­
pravno i logično! To su dvije projekcione ravnine,
a ti se varaš, misliš li da sam sentimentalan zbog sta­
roga! Šta tu govoriš o nekim preventivnim mjerama,
o kakvim preventivnim mjerama? Sve što je bilo potrebno
da se ova blamaža preventivno spriječi, bilo je, s moje
strane, hvala bogu, preventivno pravovremeno poduzeto,
čuješ li me? Nisam li se pune dvije godine namoljakao
poprilično da uvažite argumente zdrave pameti, i u
tom pogledu nemam sa svoje strane, hvala bogu, ništa
da spočitnem sebi, ama baš ni slovceta. Nisam li ti
doslovno prorekao tok i razvoj eventualnih događaja?
Vama svima je vrana popila mozak! Vi mislite da je
svijet oko vas nijemo govedo, pak da ljudi baš ništa
ne vide kakva se prevara tjera sa svim boljim principima,
— A molim te, da mi objasniš, a koji su to bolji
principi?
— Principi na kojima je ovo državno ujedinjenje
stvoreno, čovječe, i ne budu li se poštivali najosnovniji
zakoni. . .
— Ne znam, Kamilo, bogami, od vremena na vri­
jeme zaista sumnjam da li si normalan? Pa jesi li, čo­
vječe, ako boga znaš, čuo danas one furtimaše na
groblju, pa zar ti nije jasno da se tu radi o beskompro­
misnoj borbi, a o kakvim to ti uzvišenim »principima«
trabunjaš?
— O kakvoj »beskompromisnoj borbi«? Oni se danas
bore kao kompaktna masa, bore se glupo, ali se bore
protiv jedne flagrantne prevare, a to ne znači da imaju
krivo,
— Bravo, znači, po tebi, gospoda sa Monsignorom
na čelu su u pravu, i gospoda se bore,
— Nažalost, kažem, bore se, dakako, kako znaju i
umiju, a principijelno nemaju krivo,
— Tako, ako su u pravu, šta se uzrujavaš zbog me­
toda ove klerikalne bande, ali, uostalom, nemam ja
vremena za tvoje bizarne gluposti, ti nisi sasvim pri­
seban, dragi, to nisi nikada ni bio, ti se ne snalaziš,
čovječe, ni u prostoru ni u vremenu već godinama!
Beznadan slučaj! Objasni mi, molim te, u koju zapravo
ti svrhu demonstriraš tim svojim glupim komunizmom,
protiv koga, zašto? Šta će ti taj tvoj komunizam? Netko
tko hoće da provede socijalnu revoluciju danas i ovdje,
sada, kod nas, na Balkanu, pod ovim prilikama, pa to je,
brate, slaboumno! I pazi dobro šta ti govorim! Tebe
će satrti, tebe će zgaziti, i kao što sam ti neko veče i
rekao, mislim da bi bilo najmudrije da primiš onaj
moj plan s Asconom i da seliš, brate, za vremena, da
izdimiš, da ne bude, bojim se, un poco troppo tardi,
dragi moj, idem, uostalom, da vidim šta rade naše dame,
pa ipak, vratili smo se sa groblja, umro im je otac, otac
je otac, šta ćeš, i kod Cigana pod čergom postoje kon­
vencije, bilo bi dobro da se vratimo barem na jednu
sekundu, putujem večeras, znaš kako je, ajde, dođi,
Kamilo, budi simpatičan, bogati,
— Pa bili smo i šta sad opet da se gnjavim, nema
smisla, nemam nerava za Alisu, pa vidiš kako se vlada,
bezobrazno i glupo, i da sam dosljedan već je davno
trebalo sve otpisati, a najstrašnije je u braku, u brakovima,
da su svi podjednako gnjili,
— Dobro, u redu, pardon, pardon, molim, als ob
ich nichts gesagt hätte, kako misliš, izvoli, ostani, ne daj
se smetati, a ja idem da vidim šta je s mojom večerom
i sa garderobom, ovi mi uvijek zaboravljaju moje berg-
štajgerice, a s onim glupim Pershingom nikad se ne
zna hoćemo li na gamse, ä propos, što se večere tiče,
imaš li kakvih želja?
— Nemam, hvala, izgubio sam svaki tek, nego ako
imaš beogradsku Tribunu, rekli su mi da i tamo ima
jedan čitav mali buket za moj račun,
— Pa kako, pa i Tribuna mora da je ovdje, ja sam je
jutros tu ostavio, dakako, i tamo ima buketa, evo je,
izvoli, uživaj dok se ne vratim, dobro su te udesili, nema
što, a nemaju ni krivo ovi fakini, i koji te đavo natentao
da baš sad usred Beograda držiš predavanje protiv
smrtne kazne? Uostalom, servus, doviđenja. . .

Kamilu, zaronjenom u tihoj samoći tihe prazne sobe,

prijao je ovaj tihi sumrak kao oblog protiv migrene.
Zapalio je svjetiljku, uzeo beogradsku Tribunu da vidi
kako je svojim predavanjem beogradskim studentima
0 ukidanju smrtne kazne izazvao tako strastveno mo­
ralno zgražanje uvaženog čaršijskog lista.
Svoj oratorij u slavu smrtne kazne, napisan povišenim
tonom, Tribuna intonirala je da ne bi bilo nikakve
sumnje izravno na Kamilovu adresu.

Šta radi mladi gospodin Emerički u Beogradu? Agitira

za ukidanje smrtne kazne? I to gde? N a našem univer­
zitetu, i to zato da ne bi pala glava onog zločinca, one
protuhe, koja je htela da ubije našega kralja a s njim i naš
Vidovdanski Ustav.
Ovaj naš Ustav u mukama je nesalomljiva tvrđava
slobode naše, uvek nacionalne i uvek rasno čiste, on je
hridina o koju se razbijaju jazbinske i rušilačke snage koje
predstavljaju negaciju slobode i pravde. Vladar naš, kao
nosilac ovoga Ustava, ostao je nepobeđen, jer, Bogu hvala
1 Proviđenju, bomba, koja je trebala da otkine glavu
preuzvišenom Vladaru, promašila je cilj. Zločinačka misao
atentatorova i njegovih pomagača nije uspela. Delo beso-
mučnika i umobolnih očajnika, ovaj nam je atentat opomena
da se osvestimo i da saznamo šta nam je činiti da bismo
 se razračunali s kriminalnim tipovima — vo vjeki. Ovaj
prasak bombe samo je opomena, i baš zato ne ćemo dopu­
stiti da austriski špijuni izazovno i drsko agitiraju usred
naše prestonice danas za ukidanje smrtne kazne.
Nismo krvoloci, ali znamo da će pitanje smrtne kazne
ostati otvoreno dok bude čoveka na ovoj planeti. Nismo
ni lude, ni sanjalice da bismo dopustili da budemo nesvesno
sredstvo u rukama kriminalnih tipova, kao što je ovaj
mladi gospodin plemeniti Emerički, alias Mirković, koji
se usuđuje propagirati, i to baš u vezi s ovim atentatom,
da bi u našoj državi smrtnu kaznu valjalo zakonom
ukinuti. Danas, kada umobolnici raspaljuju u masama
instinkte pljačke i ubistva, kad se ubijanje čoveka slavi
i veliča kao sredstvo »oslobođenja« i zavođenja »diktature
proletarijata«, kada je ova propaganda učinila da je ljudski
život postao moneta bez vrednosti i da je slobodnije čoveka
zaklati nego pile, danas se ovaj vajni agitator, za račun
Bele Kuna i ruskih dželata, usuđuje da nam pljuje u obraz.
Neka ta špijunčina siđe dole u naše narodne mase pa će
čuti šta o tome misli zdrava i poštena narodna pamet.
Onomad, na pijaci, usred Beograda, jedan čovek ubio
je neku piljaricu zato, što je ona tražila da joj plati kupljeni
sir. Radi komada sira zlikovac probo sirotu ženu, hrani­
teljicu nevine dečice, oštrim nožem. Vode ga dva žandarma
posred ulice u zatvor, a narod, s leva i s desna, kaputaši
i seljaci, viču: »Ubite skota, iskasapite strvinu, bog ga ubio,
gada, ubite ga! »Narod dakle nije pristalica ukidanja
smrtne kazne, baš zato, jer je još uvek pravdoljubiv.
A kad su ono, na dan atentata, žandarmi provodili u
prefekturu atentatora Stejića, na kolima, cerniranog od
žandarmerije na konjima, povici s desna i s leva na ulicama,
iz usta starih i mladih, urlali su, »ua, sram te bilo, premlatite
ga odmah, odrod, pustite da mu sudimo, kakav kuršum,
kakva vešala, valja ga iseći parče po parče, jer to je izmet
roda ljudskoga«. I mnogi se zaleteše put kola, ali žandarmi,
bože sačuvaj, da ga narod ne bi linčovao, viču »natrag«,
i čuvaju od naroda zlikovca golim noževima. Gde vam
je, dakle, gospodo, ukidanje smrtne kazne, vi agent-provo-
katori, ubice i špijuni, vi koji u tome pitanju imate skrivene
namere kao ruski boljševici. Neka smrtne kazne u našim
zakonima, neka bude u ovo strasno doba opomena i strah
za one, koji život čoveka manje cene od života pileta,
a to pravilo treba primeniti i protiv takvih vrabaca, kao
što je ovaj zagrebački gospodin, koji je radio i danas radi
za račun madžarskih belakunovaca.
Varvarskoj propagandi krvi i pljačke, pod maskom
boljševičkog »raja«, mora se u našoj državi učiniti jedamput
zauvek kraj. Sa razbojnicima i umobolnim kriminalnim
tipovima nema parlamentiranja, teroristima se ne prilazi
sa posetnicom u ruci u svečanom odelu, nije ovo zagrebački
bal, nego krvava istorija! Oko za oko, zub za zub, to je
jedini bog kojem se ovi bezbožnici klanjaju. N aš narod
je zdrav duševno, čista srca, vedra uma, pozitivan, za
njega se ovakve epidemije ne lepe. Utoliko je lakše učiniti
bezopasnim nosioce njihovih klica. Oni su malobrojni. Svaki
naš rasni čovek, ma u kome kraju države, čim primeti
komunistu ili njegovu razornu propagandu, dužan je da
ga prijavi vlastima, ako već nije u stanju da sa njim odmah,
na licu mesta, radikalno prečisti, bez milosrđa. Ovi zli­
kovci i umobolnici neće nikakvu slobodu ni napredak,
oni hoće krv, pljačku i azijatsku despotiju, pa zato prema
njima, u interesu slobode i života, za život sposobna
nacija ne može da ima nikakva milosrđa.
 Pojavila se simpatična blondina na vratima u ulozi
sobarice, najavivši da je večera na stolu.
Večera bila je servirana pod osobnim nadzorom kuće-
domaćice, gospođe Dagmar, koja se pojavila kod veoma
važnog familijarnog obreda kao statist, jer Trupac nije
volio u principu ni doručkovati bez asistencije svoje
supruge, a pogotovo u takvoj prilici kao večeras, kada
žena treba da mu bude pri ruci, ne samo savjetom nego
eventualno i intervencijom.
Večera je bila po želji gazde jednostavna: juha od
gljiva, fazani na lovačku s nekim pikantnim sosom od
indijskih oštrih mirodija sa gombocima, kao najmilijim
jelom Amadeovim (a ta ga slabost nije napustila od
djetinjstva). Gospođa Dagmar je diskretno uredila iza
kulisa sve, tako da se večera odvijala nesmetano, kao
po pravilu: supa vrela, aperitivi u ledu, chianti za Kamila,
cviček za Trupca, jedanaest vrsta sirova, likeri, ogroman
dekorativni giardinetto s ananasom i bananama, tako
da se Trupac kod treće ili četvrte knedle toliko raspo-
ložio, te je primijetio »da bi od gospođe Alise bilo ipak
više-manje delikatno da se i ona pojavi tu, pa makar
samo i na tren, pa makar i ona samo kao statist, iz
dekorativnih razloga, po uzoru svoje starije gospođe
sestre, koja nikada, ni jednog trenutka, nije zaboravila
briljirati svojim dobrim odgojem i taktom što se tiče
svoje uloge kao idealne supruge«.
— A gdje je Alisa, obratio se Trupac svojoj supruzi,
ne očekujući nikakav logičan odgovor, zar ova naša hirovita
gospođica ne će baš ostentativno da nas počasti svojom
prisutnošću?
— Boli je glava, ne osjeća se dobro, a, na kraju,
pa ipak, to je i razumljivo, bilo je toga, hvala bogu,
danas i suviše, otklonila je Dagmar oštricu svoga su­
pruga svladavajući se od prve riječi da ne popusti tempe­
ramentu, a primjećivalo se po njenim nervoznim ni­
jemim kretnjama kojima je dirigirala sobaricu, da je na
kraju snaga.
— Istomštogođ, hvala bogu, dakako, ali ne varam li
se, svi smo mi isto tako prisustvovali ovoj poslijepod­
nevnoj gala-predstavi, hvala bogu, nije Alisa bila jedina
u cirkusu, a ti bi svojoj sestri ipak mogla objasniti
jedamput zauvijek, je 1’ istina, sve su moje simpatije
na njenoj strani, zar ne, ali gospođa pretjeruje, bogami,
jer, na kraju, sve ima svoje granice, io sono di quelliche
non perdono la flemma, ali ipak mislim, da je sve to
un poco troppo, i neka se ta dama ne igra vatrom, to
bih joj preporučio na tvome mjestu,
— Sve što lično želiš da preporučiš Alisi, izvoli,
potrudi se sam, a jedino što bih ja tebi preporučila,
bilo bi da i ti povedeš računa o tome kako sve ima svoje
granice. Što se Alise tiče, svi ste spram nje nepravedni!
Svi vi ste satrapi! Čovjek je kod vas u milosti ili u
nemilosti, već kako vas je gospodska volja, usprotivila
se Dagmar u obranu svoje sestre, ali se osjećalo da
govori u vlastitoj stvari.
— Tko je nepravedan? Oprosti, pardon, molim te,
kako, ja da sam spram te balavice nepravedan, istom­
štogođ, pa bog će te kazniti što govoriš, a tko je tu tvoju
sestricu razmazio, nisam li ja, ponavljam, ona pretjeruje,
je 1’ istina,
— Svi vi pretjerujete, čas ljubimica maharadže, a
čas pepeljuga, a, uostalom, o tome je najbolje i ne
govoriti, a pogotovo večeras, jer, na kraju, i ja imam
nerve, dragi,
 — O, pardon, pardon, milostiva, nisam vas mislio
uvrijediti, malo ste i suviše alergični, ako se smije pri­
mijetiti,
— Mislim da imam dovoljno razloga za to, ali,
uostalom, nema smisla, sve je u redu spremno za put,
pregledala sam ti kofere, imaš tamo i lovački dres i
frak i escarpine i bergštajgerice, i tako mislim da se
mogu oprostiti, umorna sam, laku noć, Kamilo, oprosti!
Poklonivši se Kamilu, bez riječi oproštaja od svoga
supruga, gospođa Dagmar napustila je sobu dostojan­
stveno, a djevojka je za gospođom tiho zatvorila vrata
i ostala nepokretna uz bife, kao straža na straži.
Odmahnuvši rukom svojoj gospođi, kao biva, »je 1’ istina,
đavo te odnio, a sad ću se još i nervirati zbog sitnica,
istomštogođ«, da bi prekinuo ovu alergičnu scenu, ku­
sajući knedle i zalijevajući ih dobrano cvičkom i pi­
kantnim sosom, Amadeo je dohvatio večernje novine sa
stola i obratio se spram Kamila, »da mu ipak mora,
neka ženerozno oprosti, ali ne može da mu ne pročita
nekoliko pikanterija«:
— Molim te, čekaj, je 1’ istina, bilo je već na ovome
svijetu Abdere, bilo je već na ovome svijetu i Abderi-
ćana, je 1’ istina, i to ne malo, kao što Srbijanci kažu,
na buljuke, i to po raznim zemljama i narodima, a usred
abderizirane gluposti živimo od početka u svim varija­
cijama, ali da se može abderologizirati pamet jedne
čitave stranke ili abderobiologizirati jedan narod na ovaj
način, kao što se to radi kod nas, svakoj zdravoj pameti
u truc, i da se iz ovakve abderizirane slaboumnosti
mogu, povrh svega, još izbijati i hiperabderitički po­
litički kapitali, oprosti, to nije politički marazam samo
jednog lica ili jednog proroka nego čitavog naroda,
jer, molim te, slušaj, to nisu karnevalske šale, evo, što
piše, dakle, ovako, molim, doslovno, od riječi do riječi,
molim, crno na bijelome, štampano za mulce,
Hrvatska narodna svečanost. Danas poslijepodne u
svima prostorijama Hrvatskog sokola i Kola
i tako dalje, eto, crno na bijelome, piše, štampano,
boga mu živoga, da je bilo razaslano,
20.000 pozivnica,
a to, boga mu živoga, znači 20 bataljona ili šest i po
regimenata ili tri brigade ili dvije divizije, a to je kolona
duga dvadesetak kilometara, i čitava je ta masa bila
pozvana u dvoranu Kola i Sokola, kamo stane maksimalno
pet stotina glava, dakle, ni jedan jedini bataljon, pa ni
dvije kompanije, i sada, piše dalje, čuj, molim te, ovo,
za svaku pozivnicu nuđalo se i tisuću kruna onim
sretnicima koji su je imali,
o, Dio mio, Zagabria mia cara, milionaria, 20.000
puta 1000, jednako 20,000.000 zato, da bi ljudi vidjeli
Matu Drinkovića i Matka Laginju, je l’istina, pa jesmo
li, pobogu, normalni, ali to nije sve, tu ima jedan pa­
tetični crescendo, čuj, dalje,
svaki kutić Sokola i Kola pun,
pazi, molim te, kakav je to idiličan ton i stil, taj njihov
sokolaški i kolaški »kutić«, pa još i pun, dakle, molim,
za hiljadu kruna 20.000 pozivnica, a
bili su prisutni
ti i ti i ti, jedan Rudolf, jedan Vlatko, jedan Matko i
još jedan Rudolf, tri Antuna i jedan župnik, tako ti
gospoda, je 1’ istina, Panteon naših besmrtnika, i to
još tri doktora, pa doktor Đuro Šimon, bravo, svi su bili
prisutni danas poslijepodne na Mirogoju, da se poklone
slavnom svom podbanu, uostalom, kakav fanfarone, taj
naš narodni Vožd, le sue fanfaronate fanno presa mag-
giormente sopra un pubblico di Abderiti inesperti, a
proposito, mi sono dimenticato di dirti, šta misliš, jedan
od njihovih Rafaela ili Rodolfa trajno me pumpa za
svoju stranačku štampu, kupujem njegove kretenske
brošure, ima ih tamo kod Ratkovića na tavanu nekoliko
sanduka, dakle, nema šta, čista narodna elita, baš kao
i onaj smrdljivi angelolog, kome stipendiram njegovu
kopilad popovsku već godinama, ali jok, ne ću više,
svakoj pjesmi kraja biti mora, i čuj, Kamilo, bogati,
dalje, ako boga miloga znaš i priznaješ,
uz gradonačelnika i njegovu gospođu, koja bijaše obučena
u skupocjeno narodno odijelo iz bivše brodske krajiške
pukovnije, dođoše na svečanost mnogobrojni gradski za­
stupnici,
dakle, ti i ti, a to su sve bili trabanti danas poslijepodne
našeg pokojnog podbana, svi su bili in corpore danas
naši pogrebnici, tu smo en famille, pa dalje, incipit
commoedia,
kad se zastor digao, zadivila nas je krasna pojava na
pozornici. Dječaci i djevojčice, mladići i djevojke zajedno
s odraslim ljudima iz Šestina, svi u lijepoj jednakoj na­
rodnoj nošnji, zapjevaše Hrvatsku Himnu.
— O, ovi prokleti naši paradebaueri, oni cmizdre
svoju Lijepu našu, tamburaši prokleti, uvijek za nečiji
račun, a čuj ih dalje,
Gospođa Olga izrekla je značajan proslov, na to je
seoska djevojčica Dorica, iz Mikulića, veoma lijepo —
na kajkavskom narječju — izrekla pozdrav hrvatskog
sela Glavnom Gradu, a Dorici je zagrebačka drugarica
Ljubica odgovorila na štokavskom narječju s »Odzdravom
Glavnoga Grada Zagreba hrvatskom selu«, kada se na to
Ljubica i Dorica zagrlile i poljubile, plakalo je brojno
općinstvo od ganuća i sreće, što vidi kako se kod nas
u Hrvatskoj lijepo slažu grad i selo.
—- Also, bitte schon, das macht uns keiner nach,
bravo,
— Pa dobro, a šta će ti to, zašto gnjaviš perverzno
i sebe i mene, kakvog to smisla ima, koji ti je đavo,
prekinuo je Kamilo grubo Trupčevu doista enervantnu
lektiru, jer od prve Trupčeve riječi ugasio je najmanje
tri cigarete, razdražen provincijalnom slaboumnošću glu­
pana, nesvijesnih da igraju političku ulogu koja će zavr­
šiti kobno.
— Kakvog smisla ima da čitam baš te gluposti,
brate, kako da nema, je 1’ istina, to je dijagnoza, ti
uvijek deklamiraš nešto velevažno o »dijagnozama«, evo
ti jedne solidne »dijagnoze«, gospodine, to je barem
egzaktna dijagnoza, ovi mulci pišu danas svoje memo­
randume velikim silama u Genovu, oni nešto trabunjaju
o Vojvodi od Aoste kao hrvatskom kralju, oni te denun­
ciraju u Beogradu kao austrijskog špijuna i oni će nas
ponovo kompromitirati pred čitavim kulturnim svijetom,
a pojma nemaju da se jedan rat može izgubiti i da se
taj isti izgubljeni rat može ponovo izgubiti,
— A šta mi dociraš, kao da mi sve to isto tako nije
jasno, čovječe, i kao da o tome ne lajem već tri godine,
pa štampao sam prekjuče o tom njihovom memoran­
dumu jedan članak, samo ti ne ćeš da čitaš ono što ja
štampam,
— Kako da ne ću, to što ti lično pišeš, čitam, oprosti,
još od peštanskih dana, čast tebi i tvojim člancima, ali
ne ću da čitam one listove u kojima štampaš danas,
razumiješ li, nisam ni šuster ni tipograf, i tko već čita
one vaše sindikalne gluposti, one vaše Srpove i čekiće,
à part od tvojih tekstova, majmuni se uvijek vesele
požaru prašume, majmuni su u euforiji kad je riječ
o revoluciji, dakle, oprosti, bravo, je 1’ istina, ne ću
principijelno da uzmem u ruke one vaše komunističke
idioterije, je 1’ istina, ništa drugo ne znate nego da
lupetate demagoški po kapitalu, uvijek jedno te isto,
kapital i proletarijat, kao biva, je 1’ istina, otkrili ste
kolosalnu istinu da na svijetu postoje kapital i prole­
tarijat, nema šta, kapu dolje, i da vam se poklonimo
do crne zemlje, mi »kapitalisti«, a vi da nam siječete
glave na panju vašem proleterskom, kao da smo pečeno
prase, bravo,
— Nisam izmislio ni kapital ni proletarijat, pa valjda
ne ćeš tvrditi da ne postoje?
— Ako je tako da doista postoje, je 1’ istina, u redu,
onda u prvome redu postoji Kapital, razumiješ li, vi
to ne ćete izmijeniti nikakvom svojom retorikom! Pa
zar od svojih poslodavaca moskovskih baš ništa niste
mogli naučiti? Eto, molim, izvoli, pogledaj ih šta rade
u Genovi, obukli su frakove, stavili su na glavu cilindre,
stanuju u fashionable hotelima, vozikaju se prvoklasnim
limuzinama, priređuju prijeme, plaćaju štampu, daju
interviewe, nose skupocjene bunde, igraju gospodu na
fotografijama, i to je logično, razumije se, ragione di
Stato, to su državnici, to su političari, to su realisti,
znaju gospoda vrlo dobro šta je to Kapital, duguju
oni, brate, tom vašem »trulom« Kapitalu četrnaest mi­
lijarda dolara, čuješ li, četrnaest milijarda USA-dolara,
sa devetogodišnjim kamatima, i šta sada, traže gospoda
modus vivendi s tim Kapitalom, a ovi naši analfabeti
tamburaški pišu onom bankokratskom društvu u Genovi
svoje seljačke molbe i tamo deklamiraju da smo »mi
kao hrvatska država primili svoje političko i književno
obrazovanje od Zapadne Evrope, od Italije i od Fran­
cuske«, i da se »iz talijanske renesanse rodila nekakva
hrvatska obnova«, idi do vraga sa tom kajkavskom
djevojčicom Doricom iz Mikulića, u narodnoj nošnji
brodske krajiške regimente, znam ja te majmune iz
Hrvatskog Sabora napamet, dragi, i šta oni meni tu
lažu da je Hrvatski Sabor bio jedan od rijetkih evropskih
parlamenata, gospoda »mirotvorci« i njihovi »hrabri hr­
vatski vojnici u svjetskom ratu«, kojima pjevaju hvalo­
spjeve danas, pošto Austrije više nema, i to pred bolj­
ševicima u Genovi, danas, to je, bogami, paranoja, dragi,
je 1’ istina, a ti braniš ove gluposti na jedan isto tako,
oprosti, analfabetski način, istomštogođ,
— Ne branim ja te njihove gluposti, obratno, ali da
je 3.000 delegata ovih analfabeta novembra 1918 mani­
festiralo za Republiku, i da je 1919 ova ista »analfabetska
masa« poslala u Pariz peticiju sa 167.000 individualnih
potpisa, da ne pristaju na ovu vrstu ujedinjenja, koje
je protiv njihove volje provedeno na nedemokratski
način — via facti, dragi, i da ovih 167.000 potpisa ple­
biscitarno predstavlja kompaktnu masu od milijun gla­
sača, kada ti nemaš ni jednog jedinog glasa, a ne ćeš ga
ni imati da drečiš kao jarac, to ne mogu proglasiti nepo­
stojećim faktom, bez obzira na tvoje subjektivno mišljenje
o demokraciji, dragi moj,
— Istomštogođ, i ti si mi logičan, nemam glasa,
dakako, ja i ne reflektiram na njihove glasove, je 1’ istina,
ali, razlikujmo dobro, ni za tebe ne će glasati ni jedna
mačka u Hrvatskoj, ni ti nemaš glasa, dragi, baš kao ni
ja, i spram ovih milijun glasova i potpisa i članova i
građana i rodoljuba i seljaka, ti si formalistička ništica
među ništicama zajedno sa svojim komunizmom, je 1’
istina? No, dobro, ajde de, recimo da je doista tako,
ali objasni mi, molim te, kako ćeš ti sa svojim kalfama
i šegrtima da preotmeš ovim majstorima njihovu pigru
masu, na temelju čega, na temelju svog komunističkog
programa koji se sprema oteti mužu zemlju i naciona­
lizirati mu ona njegova tri jutra, pa to je, brate, sto
posto slaboumno!

I tako bi taj dijalog potrajao opet jedamput do ponoći,

da se nije javio doktor Ratković: »Simplon kreće za
dvadeset minuta, garnitura je stigla iz Ljubljane bez
zakašnjenja, Daimler čeka i sve je za polazak spremno.«

Prazan još od skandala na groblju, prazan od hrpe

ovih praznih riječi, zaputio se Kamilo praznim ulicama
kući. Sive fasade, sivi prozori, sive ulice, sivozelen-
kasta svjetlost sivih svjetiljaka, prazne ulice, prazne
glave, sve prazno, a kroz krpe sivih kao tintom nakva-
šenih oblaka putuje malena, bijela, svijetla, pravilno re­
zana okrugla lampa, obasjana bijelim magnezijem, veoma
velikom brzinom. Modra jezera, crni arhipelazi crnih prije­
tećih oblaka, nebeski leopardi u propnju jure velikom
brzinom po plavom staklu neba, topal vjetar sa livada,
dah proljeća, „pokopali smo starog Jurjaveškog, a prije
dvije-tri godine, bilo je prvi i posljednji put da je
sa starim Jurjaveškim, s Alisom i Dagmar i Amadeom
proveo dva dana na izletu na pustari gospođe Adele
Glavačke, u Pursaću, kraj Bačke Palanke. Bilo je ljeto,
bio je vreli srpanj, tekao je Dunav tih i zelen, uz tiho
i zeleno vrbinje i lelujave trske i mračne topole po
adama, i tu se pilo na glavačkoj pustari, tu se urlalo
i žderalo i roktalo tri dana i tri noći, bunjevački, sa
pitama od mesa, sa kečigama i majonezom iz lavora,
s odojcima u kajmaku, sa dinjama i lubenicama u rumu
iz bunara, sa gulašom i fišpaprikašima, sa ražnjevima
i tepsijama punim zeljanica, sa tortama, sa Ciganima,
sa burecima, te nije više mogao dalje od te gostolju­
bivosti slavjanske, trome kao tromo bunjevačko magare,
na kraju snaga, povukavši se od pijane družbe koja se
dva dana slinila i grlila i polijevala vinom i rakijom i
obasipala zdravicama i teletinom i kolačima, u neku
pokrajnu sobu, a bila je ta soba, kao što se moglo pri­
mijetiti u svjetlosti petrolejke kroz neka staklena vrata,
mješavina zlatnog bečkog directoirea i grčkopravo-
slavnog mišmaša. Zlatnouokvireni portreti, barokno sre­
bro po vitrinama, lakirano ulje, stari Glavački, dile­
tantska rabota nekog mazala, prekrivena bijelim muse-
linom, da se brani od muhoserina, iz daljine lavež pasjih
čopora, sve histeričniji, talasa se i gubi sa šumom vjetra
u granju, lahor sa puste, komarči, ergele, konji, krave,
volovi, ravnica, prašina do grla, a kroz vlažnu ljetnu
noć odjekuje grmljavina noćnog voza, a oni prijeko,
dvije-tri sobe dalje, u špajscimeru, urlaju i rokću kao
svinje.“

„Leži Kamilo na bidermajerskom divanu u polu­

mraku, slušajući pijandure kako se deru u diskantu,
da negdje nasred sela stoji neka pijana česma ili mehana,
i omamljen vinom i rakijom, buni se u sebi i protiv
svojih korozivnih misli, da li je doista pozvan da ne-

K rleža: Zastave IV
353
prekidno reagira na sve te pojave tako alergično i da li
je objektivna istina da su baš svi ljudi oko njega tako
trajno antipatično trijezni i tako glupo pijani, i jedno i
drugo na neljudski opak i odvratan način?“
„Ako ova prenadraženost ne potječe od lošeg ili
slabog karaktera, i ako on reagira na sve te podatke oko
sebe doista objektivno, i ako su sva njegova vlastita
zapažanja ispravna, onda sve teze o bezvrijednosti či­
tavog političkog pijanstva naše pijane bulumente znače
fatalnu negativnu dijagnozu, onda to nisu nikakve
pretpostavke nego kardinalno ubitačne konstatacije, i
onda sve to, što se u ovoj zemlji zbiva, može da ode
svakog trenutka do đavola, da se surva kao pijana dru­
žba s mosta, jer opasnost, da se ova rulja raspe na sve
četiri strane svijeta, prijeti svima nama trajno i nesma­
njeno opasno uvijek.“
„Žalosna seljačka zemlja, čija inteligencija nema re-
spekta ni spram čega što bi spadalo bilo u kom vidu
pod pojam idejne ili bilo kakve duhovne vrijednosti.
Arogantna, seljački gruba, ova inteligencija je nepismeno
bezobrazna spram svega što nije opipljivo, ona priznaje
samo realne stvari: sudnice, dekrete, banke, crkve, pa-
trijaršiju, kaptole, samostane ili manastire, u jednu riječ,
kotlove u kojima se nešto kotrlja, kobasica ili pasulj,
parlamenat, mandat, stranačka karijera, novac! U tome
svijetu ideal je biti bogat, jer to znači biti siguran da
ne ćeš gladovati. Iz toga trajnog straha pred siromaštvom
progovara strah kroz vjekove gladujućih pokoljenja.
Drugog normativa za ovu rulju nema. Karakteristika
našega inteligenta leži upravo u tome što ima duboko
urođeni respekt spram najrealnije stvarnosti — spram
novca i sile, i to je tako i samo to je tako, i ništa više,
i to je sve, a sve to je kao zbroj svega — ništa. Ljudi,
koji u ovom mediju poštuju nešto što spada u kvalitet
koji se ne može materijalno definirati, ti su ljudi tako
neznatna manjina, da kao komponenta našeg javnog
života uopće ne dolaze u obzir. Jer kad se kaže banalno
da našim javnim životom vladaju hulje, glupani i nit­
kovi, onda se nije reklo mnogo. Trebalo bi imati dante-
ovskih sposobnosti da bi čovjek mogao prevladati mo­
ralni smrad bilo koje od naših političkih stranaka ili
naših redakcija u ovim gradovima, trebalo bi biti nad­
naravno nadaren da bi čovjek mogao reformirati idio-
tiju svega ovoga što se danas zove Eshaezija, koja nam
prijeti da dotuče i da demoralizira i da uništi sve, baš
sve, što bi u ovoj zemlji moglo da misli svojom glavom,
jer nije i ne može da bude svrha ovog ludila da se tako
pijano deru ova gospoda Glavački tamo, u blagovaonici,
sa jednim hrvatskim podbanom i sa jednim Amadeom
Trupcem, kao da nam je jedina svrha da urlamo pijani
pod zvijezdama.“
„1 kako napolje iz ovog ukletog kruga? Eto nas usred
jednog ukletog astrolaba, okovanog gvozdenim obru­
čima, jezivo smišljenog, u sferi zatvorene metalne kugle
od 365 obruča kao 365 meridijana i 52 paralele kao 52
nedjelje, u krugu jednog kalendara, jedne krletke, jed­
nog ukletog šupljeg globusa sa gvozdenim rešetkama
iz koga se ne može prodrijeti. . . Sve se to vrti u zatvo­
renom krugu, na jednom jedinom mjestu, kao vrteška
ljudske svijesti, toliko neznatne, kao što je pokret bilo
kakvog mrava koji vuče svoju slamčicu ili glupe muhe
koja zvrnda udarajući o staklo ogledala, kao da se u
prljavom amalgamu otvaraju zaista daleki prostori.“
 Lutajući praznim ulicama, u smjeru svoga stana, sa
slikama davne terevenke na onoj pustari kod Glavačkih,
zapela mu je u oko melankolična crna konjska glava i
tako se, impresioniran čudnim priviđenjem, zaustavio
ispred fijakerske kobile.
Konjska glava klonula je sasvim umorno, kao masna
masa mesa bez volje i bez uma, teška melasa od konjske
glave bez jedne jedine misli i uspomene, spustivši se
niz rudo i viseći pasivno na remenu uzenđija kao mrtav
predmet, i tako od udaranja umornog srca tek što nije
dotakla asfalt pod nogama. U zelenkastom odsjaju plin­
ske svjetiljke glava crne glomazne, teške kljusine, osvi­
jetljene magičnom svjetlošću lampe, predala se nepokretno
nijemoj melankoliji noćnog snatrenja.
Dugo je zapeo Kamilo nad konjskom glavom, pri­
sluškujući teškom dubokom disanju crne demonske po­
jave, mrtvih sivih očiju, tamnokrvavih čudnih nosnica
i žutog trulog zubala koje se otvaralo od vremena na
vrijeme od uzdisanja, a sipljivi konj je na trenutak,
osjetivši blizinu ljudsku, kao u bunilu, uznastojao da se
trgne iza sna i da pridigne svoju tešku glavu, a onda ju
je opet pustio da padne i pri tom ritmičkom trzanju
čulo se kako je zveknulo gvožđe u žvalama, a onda,
odjednom, kao nervozno, iznenada, konj je podigao
desnu nogu, veoma nasilno, i udario kopitom o asfalt,
jedamput, pa odmah zatim i po drugi put.
— A što vi tu njuškate pod repom ovoga konja,
odjeknu iz polumraka glas stražara, koji se, privučen
znatiželjom, sa puškom i blistavom bajonetom na ramenu,
prikrao do čudaka koji tu stoji već nekoliko minuta,
promatrajući osamljenog pospanog konja, do glupana, koji
bulji zabezeknuto kao da nikada nije vidio konja.
 Zbunio se Kamilo, šta da odgovori čuvaru građanskoga
reda i mira.
— Ništa, gledam konja,
— A što već imate da gledate konja, pa valjda vidite
da nema gazde, nego vi gledajte svoja posla, gospodine,
nema to smisla stajati tako tu bez veze,
— Pa valjda ne mislite da sam konjokradica,
— Ne znam ja ništa, gospodine, biva i to!
Htio je da odgovori naoružanom mladiću, da ovo
vrijeme, što sad tako svečano odbija sa zvonika, zvoni
i njemu i njegovoj vlasti i njegovom oružju i ovome
konju i čitavom gradu, da se umire na ovoj lopti pod
zvijezdama veoma glupo, kao ova umorna kljusina što
umire tu na cesti, i da nema nikoga na svijetu, kome
bi mogao da objasni kako se zaista brzo umire, baš tako
brzo kao i ovi oblaci što brzo prelijeću preko pla­
vog nebeskog stakla.
„Glupa je ova noć, glup je bio i onaj banski pogreb,
glupo je i to da je Amadeo otputovao u Beograd na
razgovor sa misterom Pershingom od General Atlantic
Oil Comp., trebalo bi ući u neku krčmu, napiti se do
besvijesti, sjesti u ovaj fijaker, kao što je sjeo onda kad
se rastao sa gospođicom Tommaseo i odlutao do te-
tenjske Čingilingi Paradajzli Čarde“ , i tako se obratio
stražaru i, mašivši se džepa, pružio mu stotinjarku.
— Uzmite, molim vas, i potražite mi onog kočijaša,
trebam fijaker!
— Potražite ga sami, eno ga gdje pije prijeko u
krčmi, vidite,
— Pa popijte i vi jedan špricer s njim u moje zdravlje
i zamolite ga da dođe!
 Uzeo stražar s iznenađenjem stotinjarku, još uvijek
u dilemi da li da primi novac od sumnjivog lica, a
onda se, ne odolijevši napasti od stotinjarke, ipak zaputio
preko ulice, pa kad je nestao na vratima krčme i Kamilo
je ubrzanim koracima zaokrenuo iza ugla, kao gimna­
zijalac koji je nasamario kočijaša. Počela je da škropi
gusta teška kiša sa glasnim pljuskom niz krovove, kao
proljetni pozdrav.

Sa cigaretom u ruci, na rubu sna, razigran kavom,

duhanom, pogrebnim poslijepodnevom i večerom, pre­
dao se polusnatrenju kao što se dobri plivači predaju
struji da ih nosi pod vedrim nebom niz tihu rijeku,
promatrajući polusklopljenih vjeđa, nauznak, bijele o-
blake visoko nad glavom u modrini, a obala bezglasno
odmiče u horizontali, ostaje iza nas sa krošnjama srebr­
nih topola ustreperenih na vjetru, a ondje se jedan mali
crni pas uzlajao s obale na plivača, kao da će se i on
baciti u rijeku, ali se odjednom svladao i sada jalovo
kevće na obali, da bi se sjetio kako je žedan, pa liznuvši
svojim crvenim jezikom vodu, nestao između vrbinja
kao da se otkotrljao mali crni vuneni jastuk uz nasip.
Bijedno umorno kljuse na uglu sjetilo ga peštanskog
fijakera, koji ga je poslije rastanka sa Genjom Tommaseo
bio odvezao do Tetenya, i tako mu se, u polusnu, iz
maminog zlatnog salona u Jurjevskoj, iza smeđe, zlatno-
protkane zavjese, pojavila Genja sa svojim toplim ba­
demastim očima, pomalo kao lutka u kratkoj suknjici,
kao naivka iz staromodne i zaboravljene talijanske ko­
medije »Cosi va ii mondo«, a Kamilo imao je impresiju
da je hipnotizirana, da se kreće drveno, marionetski,
da je slijepa, da ne vidi, da je zapela tu pred njegovim
naslonjačem, uletjevši u ovu sobu, sada, ovog momenta,
kao da ju je netko ubacio ili gurnuo na scenu, poskli-
znuvši se djetinjasto i izgubivši prisutnost duha, a onda
se, da bi prikrila svoju zbunjenost, sasvim teatarski
pretjerano glasno nasmijala, da Kamilo ne bi imao impre­
siju da nije živa, jer je ona doista živa Genja Tommaseo,
duhovita i puna elana, a pred njom stoji trijumfalna
budućnost. Doista, Genja mu se prikazala živa, a isto­
dobno voštana, kao da su joj oči staklene, a Kamilo
imao je toliko plastičnu impresiju da ne sanja, nego
da se djevojka doista pojavila, te mu se srce uzbunilo
muklim kucajima. Htio je da kaže Genji da pođu na
mramornu terasu na mjesečini, na blistavoj, kao pro­
ljetna kiša zvonkoj mjesečini, koja se razlila iznad
mračnog perivoja, s otvorenim, dalekim izgledom na
bujnu zelenu južnjačku noć, sa zvijezdama i lovorikama
i oleandrima, a sa stare tvrđave, sa koje odjekuje jauk
sove, čuje se plač. Tu, na terasi iznad grada, popeo se
sa Genjom, a ona je sva nabubrena kao od elefantijazisa,
od glupe neke smetnje mračnih, otrovanih žlijezda, sva
natečena, kao od crvenog vjetra, glomazna, sa svojim
toplim očima, a ruke su joj masne, teške, mesarske,
grube ruke, a Genja je topla, zaogrnuta crvenim vune­
nim šalom. Primio je djevojku na mjesečini i kao da je
stigla kao pacijent na pregled, njene grubo natečene
kucavice na vratu osjećale su se pod njegovim prstima
živo, kao žive gusjenice, a pod mekanim, finim gusje-
nicama grijalo je njegove jastučce na prstima bogato
nago meso dekoltea pod svilom, koketno, naprahano,
nabubreno meso, sasvim mliječne boje, i dok se Genja
pod dodirom njegovih prstiju mirno smješka, podnoseći
dodirivanje pasivno, bez kretnje, kao da je ravnodušna
spram intimnog ispitivanja svojih grudi, Kamilu je jasno
i nejasno u istome trenutku, kako ta Genjina prsa nisu
njena nego ona Ane Borongay, jer onaj napudrani de­
kolte je Anin dekolte, a nije Genjin (Genjine grudi su
tvrde, kao zelene još durancije na ladanjskom vinogradu),
i ispitujući tako nesumnjive simptome mišićave natečene
guše na vratu ove žene, Kamilo osjeća kako oko njega
leprša jedan kolibrić svijetlozelene boje, tiho, kao leptir,
i osjećajući na obrazima treperenje blagog lahora, kao
od zamaha lepeze ptičjih krila, on rastvara umorne
oči, prisluškujući dramatski pompeznoj zvonjavi iz da­
ljine. Trgao se. Na vestminsterskoj uri, prijeko u sobi,
odbila je ponoć.

„Da, to je bila Genja, samo to ipak nije bila Genja,

i u onom trenutku on nije umio dočarati njen lik, u
tkaninama, vitku, sa mekanim kretnjama, doista trodi­
menzionalno živu. Da, to je njen vrat i to je njena kosa
i njen zatiljak i njene oči, sve to kao da je doista njeno,
ali njen pogled nije njen i njen obraz samo je blijeda
sjenka u obrisima, sjenka od sjenke one GenjeTommaseo
koja je nestala u Ullojskoj ulici, pred skverom kod klinike,
i sve te slike obavijene su mutnom koprenom zaborava,
toliko praznog i sivog, te ga je uhvatila strava da je
konačno i neopozivo zaboravio Genjin lik, a onda je
ginuo još za Anom, a i Anu je zaboravio.“
Orosilo mu se čelo od muke i tako svom snagom mračne
volje, lutajući praznim predjelima mrtvih uspomena,
sjetio se, kako je godine Šesnaeste, na uskršnjim feri-
jama, prije povratka u Beč, u Jurjevskoj, dobio od
oca na poklon jednu od njegovih regnikolarnih zelenih
mapa, od najfinijega smaragdnozelenog chevreaua, sa
presvlakom od smaragdnozelene moire-svile, i tako mu je
sinulo da je u onoj mapi sačuvao dvije Genjine foto­
grafije. Jednu sa koncertnog programa peštanskog, sa
violinom u ruci, u bijeloj gala-haljini, i jednu na piazzetti
ispred riječke biskupske palače, o podne, sasvim vene­
cijansku, sa golubovima, a Genja se smješka, obasjana
proljetnim suncem, u engleskom kostimu.
U nervoznoj neizvjesnosti, nadahnut dobrom i sret­
nom slutnjom, otkrio je ključ među ključevima, i, doista,
poslije kratkog čeprkanja po prvoj, drugoj i trećoj la­
dici svog radnog stola, on je našao tu zelenu chevreau-
mapu, sa Genjinim slikama.
„Ne, ne, to nije bila Genja, jeste, to su njene snimke,
to je njena Cleo de Merode-frizura s jako naglašenim
razdjelkom i tamnozelenom baršunastom vrpcom preko
čela, ali to nije ona, to je neko strano, čudno, nepoznato
lice, lik nepoznate žene, ni lijepe, ni ružne, ni vesele, ne-
fotogenične djevojke, koja bi jedva-jedvice mogla poslužiti
eventualno kao podsjetnik na onu dragu nadarenu gu-
slačicu, Jojinu djevojku, koja je tako poetski govorila
o svojoj violini, a onda nestala, i to je bilo sve. . Uz
Genjine dvije fotografije, tu su se sačuvala i dva njena
pisma, jedno, kojim mu javlja o Jojinim nekim novim
neprilikama, a drugo, da će ga posjetiti o Uskrsu u
Ungarisch-Weisskirchenu, a do toga sastanka nikada
nije došlo.
U posebnoj kuverti, s adresom gospođice Tommaseo,
tu su bila još i tri Jojina pisma Genji, pisana iz Srbije,
u razmaku od godinu dana, između maja godine 1912
i proljeća godine 1913.
Prvo pismo, beogradsko, pisano po svoj prilici maja
ili juna 1912, nekoliko dana kako je Joja stigao prvi put
u Beograd, i prvo pismo skopsko, početkom 1913,
svakako još prije Bregalničke bitke. Sva ova tri Jojina
pisma bila su jedina što ih je Genja od Joje primila,
jer o tim pismima Genja je Kamilu pričala »da su geni­
jalna, da su poetska, da je Joja uopće izvanredno nada­
reno stvorenje, kome u Italiji proriču veliku književnu
karijeru, ali je Joja magare i od svega toga ne će biti baš
ništa«. Genja je o tim pismima govorila s mnogo pošto­
vanja i simpatije, a kako se desilo, da mu ih lično nikad
nije predala na čitanje, teško bi bilo danas utvrditi.
Imala je, po svoj prilici, dobru namjeru, međutim kako
je on otputovao husarima u Ungarisch-Weisskirchen,
sve se prilično zaplelo, i tako mu ta pisma nikad nisu
dospjela u ruke.
Međutim, dvije-tri godine kasnije, kada je Kamilo
radio u prijevodnom odjelu bečkog Ministarstva rata,
javio mu se jednoga dana rezervni infanterijski lajtnant
von Berzeviczy, prijatelj Eugenije Tommaseo i njen
kolega sa peštanskog konzervatorija, o kome mu je Ženka
pričala, da je njen kavaljer, i da je divan dečko, ali
da je ona spram njega jezivo ravnodušna, i predao mu
ova tri Jojina pisma, koja da je primio od gospođe kod
koje je Eugenija Tommaseo stanovala, kao uspomenu
na Genju, o kojoj je bilo poznato da podržava prijateljske,
intimne veze sa svojim kolegom na konzervatoriju,
koga je predstavila kao svog zaručnika.
Ovome lajtnantu, Genjinom kavaljeru i »zaručniku«,
neki njegovi znanci, koji govore hrvatski, preveli su ta
Jojina pisma, i on je i original i madžarski tekst tih
pisama čuvao kao neku vrstu relikvije, nastojeći da ih
uputi Kamilu, jer se našla jedna, olovkom, rukom
Eugenije napisana napomena iz koje slijedi da je ona
sama imala namjeru da ih uputi Emeričkom. — Zašto
to ona nije učinila, nije mu poznato, ali kako mu se
sada dala dobra prilika, pošto je slučajno doznao da
Kamilo radi u Ministarstvu, on je tako slobodan i moli
Kamila da pregleda ta pisma, ona će ga sigurno zanimati,
jer su to pisma njegovog prijatelja. On je još uvijek
podjednako intenzivno pogođen Eugenijinom smrću, a
djevojka mu je mnogo pričala o Kamilu, i on je, mora
lojalno priznati, bio ljubomoran na tu njenu simpatiju,
a poklanja mu pisma kao sentimentalnu uspomenu na
djevojku koje ne će zaboraviti dok živi. Bila je genijalna.

B E O G R A D S K O P IS M O , proljeća 1912

Evo me već nekoliko dana u Dar-ul-Dzihadu! Sti­

gosmo do Zemuna u zoru i tu izgubismo čitavo dopodne,
te da smo na kamilama preplivali Dunav i Savu, iskrcali
bismo se brze nego što su nas prorešetali i ispipali carinici
i policajci s ovu stranu naše »Lijepe naše«, koja nam se sa
ove obale pričinja kao prava hapsana.
Pišem ti, jedina moja iluzijo, iz hotela koji se diči veli­
čanstvenim imenom »Makedonija «: dvorišna soba, lipe
u avliji, proljetna kiša, a ja sam jutros u vozu prebio svoj
sjekutić, udarila me neka pijana bitanga vratima od va­
gona, baš — tres po ustima, i raskrvarila ?ne, i tako sam
 ti postao ščrbo, prosto maškara. Glupo, da mi prvi posao
bude da tražim ovdje zubara, ali šta mogu? Šta mi radiš,
jesi li me zaboravila?
Da ti progovorim o svojim prvim impresijama, znamo,
one su uvijek površne, no, svejedno, sve ovo, što vidim,
vrvi takvim kontrastima, te zaista nije lako da se čovjek
snađe. S jedne strane sve je nahereno, sve džombavo,
sve krivudavo, kaldrmasto, blatnjavo, sve puno slame
i balege, palanački bijedno, goveda, volovi, konji, mazge,
magarad na ulicama, dakle selo, pa selo, a s druge strane
»Država«, pa drža va. . . »Žace« i žace, na sve strane žace,
a to su žandari, kao policija ili karabinijeri, sami brkati
caposquadre, i čete i kavalerija i muzike i bubnjevi i kra­
ljevski dvor i poštanske marke. Ćepenci (Ladenfliigel),
s trulim basamacima (skalinate), doksati (altane), olju­
šteni od vjetra i od kiše tako da proviruje ogoljelo pruće
premazano blatom, o mortu ni govora, trule grede, truli
krovovi, čađavi odžaci (kamini), stoka i Cigani, čaršijska
graja i dim od ćevapčića i od ražnjeva po avlijama (cortile)
kafanica, a pod strehama, kao pod klobukom od gljiva,
čuči bosonoga raja i zuri u kišu. A li to nije sve i to nije
ono što je bitno, to je couleur locale, to je folklor, to su
scene po ulicama što ih vidimo, a ljudi po krčmamai po
aščinicama (curina, kuhinja), to je opet ansambl koji
glumi narodnu masu u čoji i u opancima, a to me ne inte­
resira. Interesiraju me ljudi, naši suvremenici, pravi, živi
ljudi, a to smo M i (pluralis maiestaticus), a Nas ima
mnogo, i vjeruj mi kad ti to kažem, da nas ima Mnogo
(pisano velikim slovom M ) , ta spoznaja nadahnjuje me
povišenim raspoloženjem. Borba je tu koja se vodi još od
pašaluka Naša, to je na svakome koraku borba sa stolje­
ćima, a tu borbu vodimo danas M i, to jest ja, i ti i on,
i svi M i, a to je divno da Nam je suđeno da je vodimo,
tu borbu, i to baš M i, a zato smo se i rodili.
Pejzaž: kalemegdanski bedemi i šančevi, turske karaule,
tiha, nijema, svilena Sava, bijeloružičasti odraz oblačnih
tornjeva u ogledalu vode nad Dunavom kao nad našim
Kvarnerom. Sinus Quaternarius pod našim nogama, a ja,
kao da sam stigao iz Mošćenica, sanjam, mila moja, o
tebi i o našoj Costabelli. .. O, gdje li je onaj naš nokturno
majski, zvijezde, slavuji, svileno nebo ... Jedno more, jedna
zemlja, jedan narod, sve jedno, a to je divno da je tako,
od danas pa zauvijek! Idila! Romantična idila s jedne
strane kao što sam je i zamišljao, a s druge opet ima i
sjene, isto tako poprilično, no, eto, ipak, uprkos svemu
što se ovdje vidi da je evidentno pusto tursko, osjećam
se »doma«.
N a Savi, kod Đumrukane (carinarnice), dvije lađe
srpske, dva usidrena parobroda srpska, a srpska trobojnica
leprša na jarbolima, na blagom proljetnom lahoru, što
prebire nabore na barjacima i na zelenoj čistoj vodi savskoj.
I z daljine, od Dunava, od zelenih vrbika, daleko, na
drugoj, (danas još) madžarskoj obali, madžarske i austrij­
ske perspektive od hrvatske zemunske karaule pa dovde,
ove proklete crno-žute perspektive da nam je izbrisati
iz našega krajolika, zato smo se rodili. Ne razumiješ
Ti, mila moja, tog pat osa srpskog, T i si, dijete moje,
prava Fijumanka, Ti si stara brontulantica, Ti si skeptično
zanovijetalo, autentična »Opatijka «, i zapravo danas pe-
štanski, lipotvaroški favorit, pa ipak, Ti znaš što mi značiš,
i ja sam još uvijek nepokolebljivo uvjeren da će Ti se po­
kloniti čitava Evropa! Tvoja violina, to je moj barjak!
Čekam da mi javiš kako Ti ide, šta radi Tvoja violina,
 kako si uopće prokuburila za ovih tridesetak dana, kako
nisi čula o svome magaretu i odmetniku ni jedne riječi?
Bio sam sinoć u kazalištu! Narodno »pozorište«, naše
»narodno« pozorište! Igrali su Richarda I I I ! N a spratu
kazališni foyer (mnogo intimniji od riječkog), udoban i
prijazan prostor s pokućstvom koje u Beču zovu stil mau­
vais goût (inače second empire šezdesetih godina), intimni
foyer, kao salon na katu, sa starinskim zlatnouokvirenim
portretima : ugojene, našminkane, mlade feš dame i otmjena
gospoda u fraku na blistavo lakiranom platnu. Svilene
košulje, cilindri, sve tako domaće, te čovjek osjeća kao
da je došao nekamo kod svoje tetke u provinciji, na kavu.
Vidi se na portretima gospodstvo sa zlatnim lancima
i nakitom i staromodnim frizurama, a sinoć, za predstave,
doživio sam prvi put ovdje patetičnu našu riječ sa »narodne«
pozornice, i to me toliko uzbudilo da su me oblile suze.
Cast i slava slavnoj našoj narodnoj riječi, grmi ona sa
ovih dasaka, divna naša narodna hrvatska riječ pod bar­
šunastim zavjesama simpatičnog kneževskog teatra, našeg
narodnog hrama, u zlatno obojenom, smedem svjetlomraku
teatarske polurasvjete, u sjaju ružičaste i tamnonaraneaste
rampe. O, ova tamna, pjesnička stravična riječ šekspirska
iz usta srbijanskih mašijenaca«, srpskih narodnih glumaca,
propitih starih glumčina naših, impozantnih basova sa
bureta i bačava! To su naše lastavice! To su naše ptice
selice, naši »burevjesnici«, kozmopolitske ptice, prvi naši
jugointernacionalisti, divni, smioni, dalekovidni ljudi,
koji su se oslobodili glupog, zaostalog, palanačkog našeg
balasta iz Devetnaestoga stoljeća, glumci i glumice, divno
čovječanstvo naše, koje slobodno putuje od zagrebačke
gornjogradske Kazališne ulice i onog baroknog dvorca
na zagrebačkom sajmištu, kod Marovske ulice, do Siska i
 do Mostara, do Sombora i Novog Sada i Varaždina,
jedini zapravo nosioci naše, danas još uvijek uklete i
progonjene svijesti, i onoga dana, kada se ova družba
bude trijumfalno pojavila na našoj riječkoj pozornici,
napit ćemo se do nesvjestice. I Ti, i Ti, srce moje madža-
ronsko, i molim Te nemoj da mi se ironično smješkaš iz
Svoje uzvišene peštanske perspektive ! Nesrećo fijumanska !
Nikako ne možeš pojmiti što to znači ovaj svečani patos
kojim Ti pišem, a Ti mi se trajno rugaš kao da si mnogo
mudrija i kao da to isto ne misliš, satno nemaš snage da
uvidiš kako u politici nema uspjeha bez žrtava, pa, ako je
potrebno, i žrtava u krvi. (Pazi dobro, Genjo, nije ovo
fraza. Kunem Ti se.)
Divni ovi naši glumci, lastavice naše, prelijeću oni
rijeke i gajeve i gradove pa čak i čitavo stoljeće, prelijeću
oni preko historijskog tla našeg kao preko razastrte zemljo­
pisne karte, i tu su savili svoje gnijezdo pod ovim knežev-
skim dvorom, tu oni stanuju, tu su oni doma, tu su oni svoji
na svome, ne u gostima, nego baš doslovno »doma«, jer naša
pjesnička riječ prelijeće glupe austrijske karaule na savskom
nasipu, i onaj antipatični žuti zemunski kolodvor, one
madžarske hapsane ze?nunske i madžarsku milenijsku
kulu, prelijeće ona preko Đakova i Moslavine, preko Pa­
puka i Krndije do Varaždina i do Ljubljane, ta riječ
teče kao što teku ove vode dunavske i ova blaga majska
kiša, što ispire brofičane sapi kneževskog paripa pred
kazališnom zgradom.
Veče je, promatram grad Beograd sa ovog kazališnog
balkona pod svojim nogama, a nasred trga nema žive duše.
Uzlepetali se golubovi sa krova pokrajne zgrade, ukrašene
girlandama od kovanoga gvozda, a jedan jedini fijaker
uperio je preko praznoga prostora spram Terazija. Ima
 tu u centru nekoliko građanskih reprezentativnih zgrada,
ali iza kulisa, lijevo i desno, tu jedno sokače i tamo neko
gumno, kao da smo se vratili u patrijarhalnu Serviju
pod pašalukom. Po strmim uličicama spram Dunava po­
lupane stare kante, smeće i straćare, kao da nas promatraju
još iz turskog vakta, a divne su noćne šetnje spram Kale-
megdana, ogromnog perivoja sa brončanim poprsjima pje­
snika.
Putniče, na brodu s hiljadu vesala
K ad u Mitilenu stigneš,
Ti ćeš proći kroz šumu statua.

U staroj turskoj tvrđavi, tu kao da se vrijeme sakrilo

i ušančilo pod ždrijelima turskih topova, a tu u centru,
pod samom Stambol- Kapijom, pjevaju danas, oprosti mi
pravu riječ na pravome mjestu, madžarske kurve po šanta-
nima. Spram Terazija, tu, bile su još jučer livade i šljivici
i turska vješala, a danas je tu korzo, ljubavni parovi
nestaju u sumraku tiho kao mačke.
Sreo sam se jučer s jednim našim peštanskim studentom,
»latinska« duša, mekana kao mamin milihbrot, simpatičan
momak, sa tri ikonostasa u glavi, otac prota, majka pro-
tinica i baba popadija, svetosavac, slatki pravoslavac,
Somborac, i tako, u razgovoru s njim, zapitao me — što
radiš Ti? Reče: ona gospođica je naša narodna nada,
ona će nas proslaviti sve do Amerike. Bio je na Tvom
koncertu u konzervatoriju prošle jeseni i rekli su mu da si
genijalna. Priznajem, uhvatila me čežnja za Tvojom, ne
toliko genijalnom i koncertnom, koliko za ovozemaljskom
pojavom, jer kada mislim da postojiš, da nisi fantom,
da si živa, i to baš moja djevojčica, da mirišeš po
jutarnjoj rosi na listu od kadulje, da mi se smješkaš
ispod smokve u Kostreni, o, Genjo moja, što da Ti
kažem ? Kajem se, to jest i ne, pa ipak, »nejunačkom
vremenu uprkos«, ne treba se predavati slabostima, nije
zeman ovaj Ijubavi sklon, nego svijetlom oružju. Razgo­
varali smo dakle o Pešti i, prosto po asocijacijama da Ti
živiš sada u Pešti, spopala me nervoza, priznajem Ti,
bilo mi je žao što smo se rastali. A li ne zauvijek! J a vje­
rujem u kismet. Ovaj stipendist patrijaršije studirao je
kao srednjoškolac u Karlovcima i svako se veče popeo na
Banstol da iz daljine gleda kako titraju beogradske lampe,
svako veče, da bi mogao disati, sate i sate zurio bi u da­
ljinu, opijajući se lirikom beogradskih svjetiljaka kako
trepere u daljini, a, danas, muči ga nostalgija za Peštom.
I on se javio u vojsku, postao je regrut, a to nije mala stvar.
Nema što, to nam je svima dužnost. B ez vojske nema nacije,
nema politike, ni muzike, ni slave. To su aksiomi! Tako
je ! Ovaj grad je naš svjetionik bio i ostao! U ovom gradu
ratovalo se po udesu našem, pa treba da se ratuje i danas!
Bez rata ne će biti slobode a individualna sudbina jeste
filistarska predrasuda. M i smo se zakleli jedno drugome,
curo moja, da se ne ćemo predati filisteriji.
Tu, usred ovoga grada bile su vjekovima i ostale pali-
sade i fašine i artiljerijski postavi, baterije i korpe i džakovi
i obori i tarabe i plastovi sijena i štale i konjica i topovi i
puške i logori i age i veziri i konaci i hatišerifi i pašaluk,
a, danas, stigli smo M i! Eppur si muove! Danas pašaluka
više nema, a sutra, kad nestane Austrije, zapalit ćemo
cigar duvana i baciti puške i topove u trnje! Jeste, ostao
nam je murdarluk i ostao nam je javašluk (šlendrijan),
međutim, doći će dan kada će i ovaj podunavski kvart,
što se još uvijek Dorćol zove, dobiti svoje evropske bulevare,

K rleža: Zastave TV
369
svoje mostove i svoje palače i kad će i Dorćol jednoga dana
postati P ariz!
Vraćam se poslije predstave kući, svojoj »Makedoniji«.
Razrovan Pozorišni trg, s masom drvene građe, nakatra-
nisane kocke od hrastovim u piramidama, mirišu po jodu,
po moru, po Martinščici ( tamo sada biglišu slavuji),
popločit će se Terazije kao peštanski Andrđssyjev Bulevar,
podići će se fontane i kipovi, kroz aleje karijatida pro-
šetat ćemo se do Trijema Meštrovićeva Hrama, jer sve
ovo je danas žrtva Misteriju naše nacionalne budućnosti
i egzistencije! To su naše parole, malo jeftine, ali pale:
podigao se narod naš, a na nama je da ga izvedemo iz
Kranjčevićevog »ropstva zlopatna « . ..
Razgovaram dnevno s masom svijeta. Intelektualni ru­
svaj, što bi futuristi rekli, dinamika i ritam — progresa.
I M arinetti i Papini zajedno imali bi tu pune ruke posla.
Stigoše neki simpatični momci koji propovijedaju vidov-
danski Credo, Vjeruju, a to je prvi glagol, kažu, našeg
»nacionalnog katekizma«. Moram priznati, ne snalazim
se sasvim. Riječ socijalizam ovdje ne pali. Pisao sam o
tome Žigmanu, Žigman je pesimist u tom pogledu, možda
nema krivo. Međutim, svejedno! Štampaju se knjige,
mnogo knjiga. Ima tu nekoliko mladih novelista i romansi-
jera, geograf Cvijić predaje tisućama omladinaca, njegove
dinarske teze pretvaraju se u geopolitički pojam! Nije
to neinteligentna propaganda, trebalo bi sve to ipak trans­
formirati a la Šupilo. Vedremo! S r p s k i k n j i ž e v n i g la ­
s n ik ima deset hiljada abonenata, a čita se danas na Rijeci
i u Zagrebu baš tako kao i u Pešti i u Beču, no bez obzira
na to što je taj M e r cure de S e rb ie srednje konzervativna
revija, a in musicis et artibus čak i reakcionarna, prilično
provincijalna, čita se u jugoslavenskim razmjerima ma­
sovno, a to nije mala stvar. M uzička rubrika je zaista
slaba, s muzikom, ovdje, čini se, ne stoji dobro. Ne ću da
ti pišem o masi interesantnih detalja, ali jedno pada ne­
sumnjivo u oči: ulica vrvi od vojske, od oficira, na sve
strane zvekeću sablje i ostruge, puške, čete, oružje, ka-
valerija.
Neku noć učinio sam »fensterpromenadu« pod kraljevskim
dvorom. Mračna aleja kestenova, teške brokatne zavjese,
lusteri, sve rasvijetljeno, blista svjetlost iz kraljevskog
doma, bio je gore nekakav prijem, ceremonijalni, garda,
kočije, gospoda u cilindrima, fijaker za fijakerom, Evropa,
direktna veza s Evropom, draga moja, razumiješ li, mi
smo tu Evropa u Evropi, mi smo politički subjekt, a to je
conditio sine qua non za bilo kakvu stvarnu politiku.
M i imamo danas karte u vlastitoj ruci i od Nas zavisi,
samo od Nas, kako ćemo se kartati. Postoji Arhimedova
tačka o koju se može solidno oprijeti onaj kolotur, koji
se ovdje zove čekrk, kojim treba da podignemo našu zemlju
iz jadnog babilonskog ropstva bez lažnih fraza, bez di­
plomatskih »marifetluka «. Eto, vidiš, za tri nedjelje naučio
sam srpski, a tko govori dobro srpski, mora znati turski,
i zato Ti zasada prevodim sve turcizme, da ne bi bilo
kasnije neprilike. Daleko smo još od toga da nam parola
»deturzificarsh postane direktivom, kao što nam je postala
ona naša fijumanska »deitalianizzarsh, koju su M adžari
pretvorili u svoju megalomaniju, da bi nas namadžarili.
Beograd raste. Jučer još samo geografski pojam, danas
on raste usred rasula turske palanke, a areal mu je zacrtan
za grad od najmanje pola milijuna. Do Topčidera, a to
je beogradski Maksimir, putuje se tramvajem skoro sat.
Tu, gdje su još jučer bila turska i rišćanska groblja, danas
još strši po koji bagrem (akacija), turska pseta, korov,
polomljeni krstovi, kule, karaule, stražarnice, česme (fon­
tane), ima nečeg od žanr-kompozicije sa starih radirunga.
Stojim sinoć na pozorišnom balkonu u entr’actu, pušim
i razmišljam o Tebi. O, kako bi bilo divno da si bila zene-
rozna i stigla sa mnom. Pa dobro, ne zauvijek, barem na
izlet, a ne bi bila izgubila ni semestar, lane moje štrebersko
naivno ! I ne bi to bilo ništa riskantno, mogla si se u prvome
momentu angažirati kao primaviolina, organizira se i
opera, i filharmonija, i ovdje su nam potrebni virtuozi,
a Tebi bi ovi dali odmah stipendiju za P ariz! Treba jedna
slobodna zemlja artiste! I da si ovdje, srce moje, stajali
bismo večeras tu, na balkonu, a ja bih T i pričao kako je
tu, na ovome mjestu, jučer još vladala nad Beogradom
rišćanskim Stambol-Kapija! Tu se ulazilo u turski Grad,
a sve ovo izvan kapije bilo je Antemurale (u ovom slučaju
Islama), izvan gradskih zidina tavorilo se još jučer živo­
tom jadne selendre. Pleteri od šiblja s nabojem od blata.
Pruće oblijepljeno blatom, otvorena ognjišta, svi kućerci
pokriveni šindrom, a ako je već netko sazidao kuću na
svod, kao pravi boltadžija, boltinetinu neku (kuća na
svodove) i uspio da je podigne na terenu svoga ćumeza
(kokošinjak) oblijepljenog ćerpičem (neispečena cigla), a
danas gradi bondrukare od pečene cigle, to je gazda, odža-
klija, ima čovo pare za malter i za kreč, te školuje sina
na strani, u Petrogradu ili u Zürichu. Ti sinovi, to su
danas naši ministri, i to je ono što se s onu stranu Save
ne razumije: narodna demokracija. U dvije generacije
tu se prevladao opanak. Inteligencija, koja se ovdje rađa,
nije banska hrvatska činovnička mizerija! To nisu kreature
oko riječkog ili zadarskog guvernemana, to nisu bosanski
sekcionsšefovi, nego seljaci, zdrava inteligencija koja misli
svojom vlastitom seljačkom glavom na svoj seljački način,
ali u svome interesu. Ovdje, jučer još, ni na jednom pen-
džerčetu (prozoru) nije bilo stakla! Tu se lijepila po
prozorima hartija pendžerlija, a to ti je, jedina moja go­
spođice, vrsta pergamene kojom se vežu kompotske flaše,
a eto danas, kad budu zagrmjeti naši topovi, potrest
će se stambolske zidine. I danas još ima trijemova od
šindre iznad dućančića na periferiji, a jučer sam otkrio
jednu malu avlijicu (dvorište), kao kod kakvog bega,
obzidanu visokim zidom i popločenu ciglom. Bio je tu i
jedan oleander u cvatu. Prikrao sam se kao tat, i, evo,
šaljem ti jedan cvijetak da vidiš da te nisam zaboravio.
Sve je ovdje »nasred sela šarena mehana«, i drumovi,
i sokaci, i hlebarnice, i mlekadžinice, i bakalnice. Evo,
što se tu zbiva za posljednjih pedesetak godina: stiže M ita
kirijaš (još pod knezom Milošem) , te se uortači sa Cinca-
rinom Hadži-Jovančetom, pa prevariše Bogdana Kasapina
i podvališe Dimitriji Đumrugdžiji, da ga urnišu, i sazidaše
palatu na Terazijama, a danas su gazde, zadužbine za-
veštaju otadžbini, i, eto, zahvalan narod podiže im bron­
čana poprsja po palatama. A unuk Đorđa Koprivice,
koji je odsjekao glavu H adži-Lazi, a bio je pouzdanik
turskog paše, taj se oženio jedinicom po zlu poznatog
Hasana Karabiberčeta, a danas školuje svoga sina radikala
u Parizu, danas obara kabinete i drži štampu u svome
džepu. S tižu kiridžije carskom džadom stambolskom jučer
još, a danas njihov unuk Doka Poklisar piše pisma svojoj
ženi Mignoni, Francuskinji, kao da se rodio u Grenobleu.
Jučer još podigao mu je djed prvi podrum beogradski na
svod i sazidao dućan sa gvozdenom kapijom, zapisujući
svoje kredite kredom na ploču, nepismen. To je tempo
razvoja.
 Sa mnom ne stoji dobro. N e će da me uzmu u vojsku
kao vojnika, nego kao tipografa. To je, kao biva, važnije!
Prokletstvo! »Trebaju nam tipografi, više od redova!a
Vedremo! I tako hranim se burekom, ako znaš što je
burek, neka vrsta mesnate pite, trže Cigani i Arnauti i
Makedonci bozu i taze đevreke, a ovaj »peksimit« što
ga fasujem, zaista je neprobavljiv. Da ti prevedem, da
razumiješ srpski, to je Zwieback, biscuit, biscotto, »i be-
škota, hljeba bijeloga«.
»Šta oćete, švapska zanovetala«, reče mi jučer jedan
od naših, n a sve ide mnogo brže nego što smo se mogli
i nadati! Eto, moje babe Mileve, seća se ona kad je bila
cura da je i govedo usred Terazija imalo pravo da legne,
jer se poštivalo da je i krava od Boga stvorena, a tako
zapoveda ne samo Kuran nego i Sveto Pismo!«
To ti je taj svijet od Bosfora do Gangesa, a glavno je
da rajetinskih glava na turskoj kolčini više nema. Danas
je drugi repertoar na dnevnom redu. Progrmješe ovijem
sokacima talambadžije vezirske i čauši tatarski — a la
turca, sa praporčićima zvekećući, delije i haramije i kavazi,
ovaj mali mozartovski finale, za Vas, mnogopoštovana
gospođice, kao ukras epistole, kao bijeli golub što ga lijepe
seljaci na svoje ljubavno pismo, u znak, da Vas »zaboravili
nismo« ... Grli Te u snu i na ja vi Tvoj Joj a.

PRVO SK O P SK O P IS M O , početkom proljeća 1913.

M ila moja, dobra i nesretna G.

Evo me usred Maroka (usred najmračnije marokanske
unutrašnjosti, kao što bi rekli Servijanci), a vrijeme suludo
leti, ovo mi je već sto dvadeset i treći dan što robujem u
centralnoj armijskoj štampariji. Evo me gdje kulučim
(Fronarbeit, tlaka) ili argatujem (diurno, diurnista), već
prema tome kako se uzme, da li robujem ili dnevničarim
za mazdu, a osim toga, oprosti mi, što se razmećem turci­
zmima, ali kao što sam ti već bio napisao, tko ne umije
turski, ne zna ni naški, pa i Šokadija slavonska vrvi
turcizmima kao gorgonzola crvima.
Treći mjesec već eto dangubim ovdje kao tipografčina,
redov, vojnik bez čina, najništavnija ništica među ništicama,
nulla nullissima, i slažem razne tekstove za vojsku i
vojničke stvari, administrativne i sudske, važne i nevažne,
krvave uglavnom, i što da ti pišem iz ovog balkanskog
polumraka, gdje pomrčine ima više nego sunca, premda nas
sunce od rana jutra krvnički prži i svi mirišemo po loju,
po bravetini, po balegi, po jarcima, strahujući pred dizen-
terijom, kolerinom i malarijom. Takvo je stanje fakata
ovdje, danas.
Što da Ti pišem, gdje da počnem i kako? N e ću senti­
mentalno, a priznajem, bolite me, gospođice, a to nisam
znao, vidite, sve do Skoplja, i to priznajem da nisam znao
da me bolite tako mračno kao što je mračna ljudska utroba.
Jedino je noć moja, a ta je tamna kao što su tamne ove
makedonske noći, sasvim beznadno duboko tamne. Svje­
tlucaju lojanice iza pendžerčića zavješenih crvenim ma-
hramama, klokoće na sve strane ljuta rakija (jedini des-
infectans), sve miriše po luku i po loju i po belim bubrezima
na žaru, u jednu riječ, kao što se momci rugaju: peče se
ljudsko meso na roštilju. Siječe se na sve strane s panja
smrdljiva bravetina, a tajanstveni Makedonci i Arnauti
šuljaju se lukavo oko nas »osloboditelja«, podmuklo, u
svojim scherzo-opancima, tiho, kao mačke nečujno, opasne,
pogane mačke, a ima ih mnogo i naviru sa sviju strana.
 Imam trajno osjećaj te nikako ne mogu da ga se oslobodim,
da ih ima iz dana u dan sve više i da njine divlje, bijesne,
fosforno svjetlucave oči prate svaki naš korak, noću i
danju, gluhe i opasne sjenke za našim petama. Čudna ova,
već pomalo bolećivo nagrizena slutnja pretvara se u
kucanje srca pod grlom progonjene zvjerke koja strepi
pred prijetećim pogledima oko sebe u mraku, a svaki taj
pogled opasan je kao vučji jezik, kad se oblizuje od perja
ptičjeg. I z tmine prate nas pogane oči ovih arnautskih
risova te zaista ne znam što bih odgovorio ovim gluho­
nijemim očima, koje isto tako u stravi progonjenih zvjerki
čekaju na našu riječ, ispitujući naše poglede, nismo li se
doista pojavili ovdje sa svojim puškama samo zato da ih
sve pobijemo i proždremo? Idila, kako vidiš, u jednu
riječ, nevina moja orfejska violino! Tu da se pojaviš
sa svojom muzikom i tu da izagnaš sve nečiste duhove iz
ovih ukletih jadnih progonjenih očiju, magično blistavih
od straha, uspalucanih u stravi pred našom poganom haj­
kom, a istodobno, draga moja Genjo, to su oči ispod tamno­
crvenih, krvavih turbana, oči iz kojih se kao otrovna smola
cijedi i kao goli nož oštrobrida gola tnržnja blista sa neza-
tajenim dubokim dahom strastvene osvete, a najkobnije
kod ove kobne igre jeste, što su krabulje na ovom balu
naglašeno učtive, tihe, na svaku uslugu ljubazno spremne,
uvijek sa ropskim smiješkom na usni po obzirnom istočnjač­
kom tihom ritualu u kretnjama i u riječima, pa kada
mi te oči serviraju kavu, čedne, u zemlju oborene, kao ne­
vino zbunjene i bezazleno dobroćudne, imam trajno osjećaj
da bi me isto tako srdačno mogle poslužiti otrovom, prateći
me na drugi svijet svojim pretvorljivo servilnim pogledom,
»crko što prije, da bog da, kaurska svinjo, đavo te odnio, i
tebe i sve tvoje koji stigoste da nas postrijeljate kao kučke«.
 Prazno je ovdje, u ovome gradu na našem legendarnom
Vardaru, a najveća društvena senzacija tu, usred čaršije,
jedna je krčma, jedan han, jedan Janči-han, i kako da ti
opišem ovaj jedini skopski noćni lokal, gdje se dokona
balavadija zabavlja gađajući gole čočekinje gnjilim krom-
pirima iz lonca s vodom, pa kad pljasne razmočena plo­
čica raskvašena krompira o goli trbuh jadne ove ciganske
»Bauchtanzerice«, da čuješ urnebes od pobjedonosnog urlika
svjetine, koja kurvu smatra govečetom. Osim borbe pi­
jetlova po ciganskim mahalama, to je sve što se ovdje
?nože vidjeti za turističku razonodu i promet evropskih
stranaca, koji žele da upoznaju »Orijent«, više-manje
doista sve.
Da, što se tiče kulturne propagande vojničke (a opet
je istina, po raznim propisima da se kreče latrine, da se
polijevaju grobovi karbolom, da se kuha voda, da se ko­
paju duboke jame, mi smo donosioci onog sumnjivog pojma
koji se u takvim prilikama zove »kulturtregerstvo«), stigla
je prije nekoliko dana jedna trupa »narodskih« (kako ih
ovaj vojnički narod zove) »glupača«, Nišlija, koje je otko-
mandovala ovamo naša divizijska komanda da razvese­
ljava ovaj vojnički narod pjesmom uz def ( tamburin)
i zurle (neka vrsta fagota) ciganske, i tako sjedimo na
predstavi, usred hotelskog dvorišta pod dudovima, podigli
su pravu pravcatu pozornicu, razapeli šator sa crvenom
zavjesom, a iz gramofonske trube trešti bečki valcer:
A n der schonen blauen Donau . . . Pred početkom same
predstave dogodio se skandal. Jedna glumica priklala je
jednu svoju suparnicu ■ — ridi, Bajazzo-motiv iza scene.
Došlo je do gužve, dreka, vrisak, umorstvo, u pomoć,
policija, trka, odvezli su ranjenicu u fijakeru u bolnicu
uz nervozno cerekanje publike, pokojnicu zamijenila je
kasnije jedna druga Ciganka, a meni je, uz onaj brašnjavi
mandorlato (rahatluk), uz rakiju i baklavu (a to je turska
pita ili grčka, od oraha, prelivena medom), pala na pamet
stara moja misao, o kojoj sam Ti toliko mnogo pričao i
kojom Te gnjavim već godinama, da naš život ovdje,
na ovoj planeti, i nije drugo nego glupa parafraza svega
što su prije nas, isto tako glupo, doživjela već pokoljenja,
tako da se mi javljamo na ovoj pozornici (koja se zove stvar­
nost ) uvijek kao drugi glumci, ali uvijek isto tako u jednoj
te istoj ulozi.
N e znam zašto, pod dojmom onog ženskog vriska iza
crvene zavjese, u rasvjeti karbitne lampe, obasjane bijelim
magnezijem, stigoh u svoj brlog u dubokoj depresiji. Još
dok su one Ciganke pjevale, stigla je vijest da je ona dje­
vojka izdahnula, a onu drugu su u lancima odvukli u
buturnicu i ona je ludo vriskala kao prava narikača,
da joj je nož kliznuo u meso, da nije htjela da je ubije, bila
je to dakle ipak prava drama. Sjeo sam i skicirao jedan
dramolet na tu istu temu umorstva iz ljubomora u skopskom
teatru, recimo prije dvije hiljade godina, i mislim da nije
tako slab i da ne bi trebalo da Te njime ne zagnjavim,
što uostalom nije istina, jer znam, imam li u nekom vjer­
noga poklonika, to si Ti, jedina moja. Stara pjesma o
tome kako je sve već na ovome svijetu bilo: i ratovi, i
pobjede, i osvajanja tuđih zemalja, i glupo cerekanje i
prenemaganje pobjednika, i plač poraženih robova poslije
izgubljenih ratova, i krvava igra glumaca, ljepote, Ijubavi,
ubojstava iz mržnje ili ljubomora, i svega što se zove život
na ovoj zemlji.
Evo, na ovom istom mjestu, u ovom istom gradu, prije
dvije hiljade godina, prije dvije i po hiljade godina, prije
hiljadu i devet stotina godina, svejedno kad, ne treba da
bude kronološki fiksirano, ne pišemo historijske drame,
izražavamo se simbolima, tu, usred ovog istog Skoplja,
gdje danas ova deklasirana ciganska rulja u svojim prnjama
gnjavi diskantom, između ovih leblebdžijskih ćumeza
na skopskoj čaršiji, nad kojom su beli Vojislavljevi Orlovi
»raširili svoja krila kao rajski Feniks« (sjeti se Vojislava,
čitali smo ga u Mošćeničkoj Dragi, na Uskrs prošle godine),
tu na ovom istom terenu, gdje se danas odigrava jedna
historijska predstava velikoga stila uz zveket svijetlog
oružja, predstava, za koju mi je danas, poslije svega što
gledam oko sebe kao stvarnost, jasno da je obasjana je fti­
nom magijom provincijalne poezije (koja je isključivo
samo u svijesti naše vlastite generacije neka vrijednost,
a zapravo je samo lažna kulisa i baš ništa više), tu su
prije dvije tisuće godina živjeli isto tako nesretni ljudi
kao što smo i mi danas, a da nitko, za dvije hiljade godina,
nije postao pametniji ni bolji!
Jer što je ovo danas ovdje, što se mota na obali blatne
antipatične vode, ozarene vrhunaravnim, patetičnim car­
skim sjajem ne samo »Belih Orlova«, nego i bečkih valcera,
koje igraju mladi oficiri u husarskoj atili sa izviksanim
oficirskim čizmama, usred rulje epileptika u prnjama,
u poderanim čarapama i s bosim nogama, opasanima
volujskom kožom, gubavo ovo gladno meso na vardarskom
mostu, što su ga u znak i slavu svoje pobjede jučer krstili
imenom mrtvoga kralja, koji je stanovao gore, u starom
gradu, gdje danas zvekeću lancima ratni zarobljenici i
arnautska bezimena raja, ponosne mrke prikaze sa krvavo-
crvenim turbanima.
Jedini ljudi koji se danas izazovno deru skopskim uli­
cama, to su nakresane dertli-bekrije, koje pucajući iz
svojih kubura, slaveći pobjedu po krčmama, izazivajući
prestravljenu raju glasnim i nametljivim taraskonstvom,
zvekeću kavalerijskim sabljetinama i skidaju s neba bu­
garske i arnautske bogove, u svom pravednom otadžbenič-
kom gnjevu.
Netko se, takoreći usput, preksinoć, usudio spomenuti,
sasvim tiho, u četiri oka, ne misleći kod toga po svoj prilici
ama baš ni na što što bi moglo da bude sumnjivo, da je
Sofija moderan grad, da je Sofija velik grad i da je
Sofija takoreći čist, uredan i pometen grad, kad liga je
dohvatila ova naša rasna dertli-bekrija svojim političkim
makazama, kao što se kuhani rak vadi iz tepsije:
— A je V de, mangupčino prevejana, Sofija ti je veliki
grad, Sofija je krastavac kiseo u tvojoj gubici, razumeš li,
a ne veliki grad, Sofija je turska palanka, razumeš li,
a meni su bugarski komite prostrelile pluća, znam ja,
gospodine, šta vi hoćete da kažete s ovom vašom Sofijom,
na koti 606, 11. septembra 1911, pali smo u zasedu jedne
bugarske bande, a za čiji račun, za račun skopskog paše tur­
skog, majku mu njegovu tursku, a sad ti je Sofija grad, jeste,
evo ti podlaktice pod laktom, po nosu tvome, bato, bio
sam ja u Bugarskoj, Bugari pojma nemaju šta je smederevka,
razumeš li ti to, i zato jedem ja tebi tvoju Vitošu, i tvoju
Sofiju, i sve bugarske majke da poljubim u gostoljubivu
im smederevku, da drekneš i da me poljubiš u nogu, drekni,
lopužo pijana, razumeš li, da živi Smederevija, da živi
Smederevska Palanka, Smederevo je pupak ovog golotrbog
sveta, a ne tvoja Sofija!
Eto, nije to prvi Miles Gloriosus, koji urla tiranizi­
rajući jadno ljudsko meso, prošle su ovim gradom čitave
falange pobjedonosnih golaća stoljećima, iz ovih gradova,
a to su jedamput bili gradovi od mramora, ispod ovog
Ljubena i ove Babune, sa ovih smaragdnozelenih jezera
pod blistavim glečerima, nad kojima doista kruže patetično
orlovi, krenuli su ovi isti trački i makedonski opanci do Gan-
gesa, urlale su ovako pijane bekrije od nilskih izvora do
Delte, do babilonskih terasa vjekovima, i pitamo se danas
pijani, usred smrdljive skopske kafane, što nam govore
ovi grobovi, pedeset pokoljenja razvaljenih grobova ma­
kedonskih od Aleksandra do Trajana i do Dioklecijana,
i do našega zemljaka, Nišlije Konstantina, kome je majka
bila Šoltanka.
Šta nam govore ovi makedonski grobovi, i ona carska
grobnica splitska? Da je Netko, tko je bio osvajač Sirije,
Babilona, Perzije, Egipta, mogao sagraditi sebi nad grobom
baziliku, a da ga barbari uzmu ad notam samo utoliko
ukoliko je imao kozje uši!
»Sveti Duje, gospe ti, da zapalimo sviću nad grobom
Trojanovim, koji je imao đavolske papke, jer je bio sam
Nečastivi!« A sve je drugo proždrla pomrčina, alal joj
vjera, toj vječnoj našoj pomrčini. A M i? Pitamo se šta
ćemo »M i « ostaviti budućim pokoljenjima? Taze đevreke,
leblebije, ćetenhalvu, duplu ljutu i Creusotove topove, pa
kad se čovjek u mislima spusti u ovu duboku, kao bunar
tako hladnu pomrčinu, postavlja se zapravo perverzno
pitanje šta je tih pedesetak pokoljenja ljudskih, kojima
je bilo suđeno da se rode ovdje, na ovom skopskom meridi­
janu i na ovoj makedonskoj paraleli, moglo da doživi od
Aristotela do ove moje kraljevske armijske štamparije,
koja potvrđuje dnevno, u najzvaničnijoj formi, ne zna
se koliko osuda na smrt i na doživotnu robiju?
Ova pustolovina duha i morala, viteškog oružja i
zločina traje od Sokrata do Lukijana, pa preko Paleologa
carigradskih i turskog vakta do beogradskih pjesnika,
pariških đaka, simbolista i parnasijanaca, od kojih mi je
jedan jučer pomet solio u štampariji o tome kako pojma
nemam što je nacija, jer da sam Austrijanac i da to nikada
ne ću pojmiti što znači biti nacionalno svestan rasni čovek!
Sjedim, čekam predstavu da se podigne zavjesa, poklale
se glumice, odvezli su jednu u krvi, trešti gramofon i što,
mislim, pa naravno, nije ovo da se događa danas prvi put
da netko sjedi u skopskom teatru iz naših krajeva, jer
se za ovih dvije i po hiljade godina već u pedeset varijanata
moglo desiti da se netko iz Pule, iz Labina, iz Poreča ili
Flanone ili Tarsatike ili Emone ili Poetoviuma mogao
naći u ovakvom skopskom teatru, očekujući da se podigne
zavjesa i da otpočne komedija, ova ista komedija, s ovim
istim glumcima koji su doputovali iz Niša da razonode
i nasmiju neke pobjedonosne pijane ratnike, kao večeras.
Bila je plava tiha mjesečina baš kao i večeras, a u ovom
teatru gdje se večeras deru ove Ciganke, igrao se Plaut, glu­
mice su se klale po garderobama, dimio se roštilj, sve je vo-
njalo na prženo meso, a onda su sve te dekoracije proždrla
mračna stoljeća. Ljudima je bilo suđeno da pedeset puta
uvijek jednako žalosno i jednako jalovo sklope svoje umorne
oči, da krepavaju barbarski među barbarima, da ih bole
zubi, muči kostobolja, savjest, da pate od nesretne Ijubavi
(da se izrazim s neba pa u rebra) kao večeras ja , kad me
hvata taedium vitae, i kad mi se tako čini da ne mogu
dalje, jer što se tiče volje, oslabio sam i nemam snage da
ne priznam kako sam bio glup što sam uopće doputovao
ovamo, a to večeras priznajem isključivo zbog Tebe, jer
m ije žao što Te nema. Nisam zulumćar! Ne umijem zveke-
tati oružjem! Res vic ta Catoni placuit, nisam, najmilija
moja, stvoren ni za pobjede ni za hijerarhije, nikakve, ni
nebeske, ni ovozemaljske . . .
 Pojam neposrednog osjećaja životne radosti (a Ti si,
od prvoga dana kako sam imao sreću da Te vidim, mila,
otjelotvorenje ove vještine koja se zove »gaya scienza«,
taj pojam individualnog doživljavanja bilo čega, što se
zove stvarnost, postaje iz ove perspektive vojničkih,
državnih, nacionalnih i etatističkih pogleda iz dana u
dan sve više sumnjiv. I z ovih pogleda, koji ovdje vladaju
kao principi, progovara sve više Vojska. Što ne vrijedi
pedeset tisuća bajoneta, ne vrijedi ništa. N a stvarima i na
pojmovima, nekad tako vedrim i zanosnim, prši sve ne-
prozirnije velo pepela. Koprena straha. Straha, pred
čime? Pred pozitivnim zakonima. A pozitivni zakoni,
šta su? Državni ititeresi. Strah majmuna pred prazninom.
Strah dresirane zvijeri, koja ne može zamisliti da je stvo-
re?ia da živi slobodno. Dresiranim zvijerima je potrebna
menažerija. N a rimskom ili na mletačkom veslu, u utrobi
maše« liburnijske trireme ili u ždrijelu ogromnih kazana
današnjih transatlantika, jedan te isti čovjek vesla pri­
kovan lancima, jedan te isti čovjek baca ugalj u goruće
ždrijelo brodova, jedan te isti čovjek ratuje u svima voj­
skama na svima meridijanima i pod svima barjacima, jedan
te isti čovjek kusa svoju pasju čorbu i jadikuje jednu te istu
svoju jadikovku već tri, već pet, već sedam hiljada godina ...
I večeras tako mi izgleda da bi bilo nerazmjerno inte­
ligentnije da smo negdje u našoj Labinštini kupili vinograd,
da sanjarimo u sumraku, a Ti, priznajem, najmilija, da
preludiraš i romantičnu muziku, svejedno, i s njotn bih
se pomirio. O tome sam sanjao već prije dvije tisuće godina,
da čekaš, a Ti me isto tako čekaš već dvije tisuće godina
(to dodajem duhovitosti radi, jer znaš moje riječi na opro­
štaju, priznali smo jedno drugome punu slobodu do posljednje
konzekvencije), no, uprkos tome, Ti me ipak čekaš, jer
Ti si Solvejga. Grobovi su se punili i praznili kroz pedeset
pokoljenja, a ovome mesu danas suđeno je da u ovoj zemlji
hrani grobove u masama, da zaudara kao jarac i kao
prosjačka krpa i da trajno krepava od Perzije do Gangesa,
za Rim, za Bizant, za Mletke itd., od Afrike do Jadrana,
od Vardara do Dunava.
Moja lična epizoda ovdje zaista je prolazne naravi,
ali sve ovo što vidim nije nikakva kapija Orijenta, nego
kapidžik bečke drajfirtlpolke. Sve je to tema mog dramo­
leta, razgovaraju ljudi slobodno, trideset stranica dijaloga.
Piši mi preko Beograda, Kosmajska, jer direktno pošta
ovamo ne stiže. Nisam od Tebe dobio ni slova već eto treći
mjesec.

D R U G O SK O P SK O P IS M O , bez datuma

Muče me pogane misli, da se vratim s ovog svog, mo­

ram priznati, naivnog izleta u pakao. Bojim se da ću Te
proigrati, draga! Sanjao sam ovu noć sablasno: u nekom
kao otmjenom salonu primala si goste, neka vrsta žura,
bila si slavna, čitava Evropa klečala Ti je pred nogama,
koncerti, trijumfi, trofeji, štampa, bila si bogata, bila si
još uvijek »moja«, ili, u najmanju ruku, imao sam iluziju
kao da između nas ništa nije poremećeno i tako sam se
pojavio u tom salonu, kao da je još uvijek »moje pravo «
da budem pod Tvojim krovom, premda se osjećalo da su
naše relacije podrovane. T i si, dakle, padrona di časa.
M ekani naslonjači, polumrak, čaj, sve tiho, nenametljivo,
diskretno, u jednu riječ, sve na nivou, a kod Tebe u viziti
neko otmjeno lice, gospodin, ugledan gospodin, nepoznati
gospodin, svakako lice veoma važno u vezi s Tvojom ka-
 rijerom, ili agent ili kritičar, dakle, meni veoma antipatičan
gospodin, nisam prisutan tjelesno, ali mi je stanje fakata
jasno kao da sam usred onog dueta ipak prisutan kao
sjenka, prisluškujući u duhu svakoj vašoj riječi kao da sam
doista prisutan a ne samo duhovno, i slušam kako taj ne­
poznati gospodin razgovara s Tobom, slobodno, uzvišeno,
svakako, pomiluj, gospode, tako, da me nervira, to su du­
hovite šale ovoga gospodina koje on s Tobom zbija, jer on ne
razgovara s Tobom na ravnoj nozi, on Te ima u svome
džepu, on može da Te kupi ili da Te proda, a Ti si toga
svijesna, Ti si njemu podložna, Tvoj smijeh odzvanja iz
onoga salona nervozno, Ti se smješkaš osjećajući da se
radi o našoj egzistenciji, o biti ili ne biti, kad se ja više
u tome momentu nisam mogao svladati, izlazim iz svog
anonimiteta, pretvaram se od sjenke u stvarno postojeće
biće od mesa i od krvi, i kao da sam do tog momenta bio
sakriven iza nekog paravana, ulazim u sobu, glasno,
prirodno, kao što ulaze legitimni supruzi u svoj vlastiti
stan, u salon svoje žene kad ona ima žur, ušao sam, po­
zdravljam se s tim gospodinom, i gospodin je ustao, kon­
vencionalno, rukuje se sa mnom isto tako hladno, konven­
cionalno (kao što se rukuju ljubavnici sa supruzima svojih
prijateljica, i ja , rukujući se s tim antipatičnim gospodinom,
imam osjećaj, više od toga, to nije bila slutnja, to je bila
čista sublimirana svijest, da taj čovjek nije Tvoj menedžer
nego mecena, upravo tvoj bordel-majstor), i kako se
uspravio, vidim, čovjek je ustao s očitim toaletnim de­
fektom, proviruje mu bijela košulja kroz rastvorena vra­
tašca na pantalonama, a ove su mu kratke kao fudbalski
dres, te stoji tu u gaćicama, sa golim bedrima, kosmat
momak kao đavo, ali, vidi se, uzvišeno hladnokrvan,
a ni Ti se, draga moja, nisi naročito smela, nego obratno,

K rleža: Zastave IV
385
pozdravljaš me s neobično srdačnim, upravo povišeno
zvonkim smijehom (imao sam impresiju da je za nijansu
ipak suviše srebrn i znao sam da lažeš), pa kako si mi
pružila ruku, bila si ustala isto tako konvencionalno,
pa ipak pomalo kao od treme, a zatim u istome trenutku
ponovo si sjela, nagnuvši se spram niskog kitajskog čajnog
stolića da natočiš čaj iz srebrne tejere, tako da se iz dubo­
kog razreza Tvoje haljine na grudima pomakla i ispala
jedna bijela, apsolutna bijela kugla, otkotrljavši se glasno
kao prava bjelokosna biljarska kugla, pala je na parket
ispred saga pod zlatnom svjetiljkom, zasjenjenom tamno-
narančastom svilom. Ustao sam i neupadljivo diskretno,
kao da je ta pojava da se Tvoja dojka otkotrljala nasred
sobe sasvim prirodna, došetao se pomalo nemarno, da se
ne bi primijetilo, do one svjetiljke i, podigavši onu bjelo­
kosnu kuglu od Tvoje sise sa parketa, osjetio sam na
toplom dlanu kako je ta bijela lopta hladna kao mramor,
i tako sam Ti pristupio da Ti predam dojku da je vratiš u
prsa, a kad tamo, u tom istom momentu, shvatio sam,
dotaknuvši se prstom Tvoje kao marcipan tople i mekane
bijele sise, da to nije bila kugla od mramora nego lopta,
bijela gumena igračka, a T i si je uzela isto tako normalno,
zahvalivši mi učtivo, i kao da stavljaš svilenu mahramu,
koju Ti je vratio neki kavalir sa parketa, vratila si ovu
bijelu loptu pod svoju bluzu, nasmijavši se ljubazno i
ponudivši mi da sjednem do Tebe na neku vrstu dormijere
s ovalnim pozlaćenim naslonom.
Onaj vitez, koji se tu našao u posjeti, mašio se isto tako
nonšalantno svoje srebrne doze i kavaljerskim gestom po­
nudio je cigaretama najprije Tebe, a zatim mene, pričajući
nešto savršeno ravnodušno kao da mu toaleta još uvijek
nije defektna i kao da tu ne stoji pred nama kao blesan
u svojim gaćama, i tako smo se svi troje smijali glasno,
glupo banalno u najtipičnijem trokutu, kao tobože harmo­
nično prijateljski, pravi pravcati ljubavni tercet, kao u
madžarskoj literaturi. Sve je bilo živo. Trglo me iza sna.
Srce mi je udaralo kao zvono, bam, bam, bam . . . Prokleto
makedonsko vino, truje mi noći, grizu me sumnje, znam,
glupo je, glupo je da to sanjam, a još je gluplje da Ti o
tome pišem, ali, osjećajući potrebu, kao što dokazuje ovo
jadno pismo, da Ti otkrivam tajne svoga sna, vidi se,
ne vladam nervima, to je prolazna kriza, sve će se to
zaboraviti, a jedno Ti priznajem: bila si pametnija od
moje malenkosti, bilo bi mudrije da nisam krenuo.
A sada, dvije-tri riječi, utješne, o sebi: na putu sam
da se riješim svog prokletog slagarskog balasta što me pro­
goni već godinama. Priznajem: dobro si mi govorila i
mudro, trebalo je upisan se u Tvoju preparandiju, a,
eto, nisam, i sada jesam i treba da budem to što jesam,
naime slagarski kalfa, a sada, stjecajem okolnosti, ukazala
mi se iznenada dobra prilika, prijavio sam se na neki
srednjoškolski kurs za mobilizirane, ad hoc. Priznalo mi
srednju školu, četiri godine, položio sam još četiri na skok
kao rafal, tako da me šalju na maturu, i što da kažem?
Latinski, grčki znam duplo više od ove gospode (doista
skromnih) nastavnika, a te su mi predmete priznali izuzetno.
Čude se mojoj talijanštini (i jezicima uopće, smatrajući
me Švabom), što da se tu šepurim, tako jeste! Uzeo sam
za instruktora jednog Turčina, profesora matematike iz
Valone, koji je ratovao kao turski oficir, i taj me podučava
u logaritmima, pa kad sreditn teftere, a čini se po svemu
da ću uspjeti, odoh u »đake«, i tako ću po svoj prilici da
se otmem ovoj idiotskoj robiji, koja doista nema baš ni­
kakve svrhe. Stigoh da se bijem, a ne da robujem, jer
 to sam mogao i tamo kod nas, prijeko, slagati ovo glupo
olovo, a ne zna se za čije babe zdravlje.
Uostalom: ne ću da Te gnjavim svojim brigama, no
doista nema smisla dangubiti ovdje po štamparijama,
jer onda više volim da radim u M ilanu kao što si T i bila
planirala, i T i da prijedeš onamo na konzervatorij, samo
sada opet ne znam, budu li me udijelili u đake, a sve su
šanse za to doista dobre, kako da se iskobeljam iz ovoga
procjepa? Čini se po svemu da je sve ovo ovdje samo po­
četak i da sve to nije tako jednostavno, kao što smo to bili
zamišljali u svojim glupim glavama.
Dosta, dakle, o banalnoj stvarnosti, djevojko moja je­
dina, volim Te, a sada, daj da se raspišem o jednom do­
življaju grandioznom, više od toga, jedinstvenom, što ga
je doista vrijedno bilo doživjeti. Ima, naime, ovdje, po
ovoj nesretnoj zemlji, minijaturnih bazilika, sakrivenih
po planinskim gudurama, po zabačenim vrletima, gdje
je đavo rekao laku noć svima, i ne bi čovjek mislio koliko
je taj primitivni svijet posazidao ovih hramova. To su
»zadužbine « makedonskih baruna, i ovdje, kraj Skoplja,
desetak kilometara uzvodno uz Tresku (a Treskaje divlji,
alpinski torrento, što huči u mračnom kanjonu kao luda
voda), visoko iznad ogledala vode, pedesetak metara, na
kozjoj stazi, na hridini, stoji takva jedna mala kapela,
Sveti Andreaš, i tu smo se popeli prošle nedjelje, a vrijedilo
je da se vidi i to čudo, curiosum mundi iz Trecenta.
I šta se već može otkriti u ovakvoj jednoj zabačenoj
ruševini, pod prorupljenim krovom, u brlogu, usred ovčjeg
tora punog sijena, slame, smeća, balege i govna, a u potpu­
nom mraku, u z slabu svjetlost svijeće (koju smo srećom
bili ponijeli), a vodio me jedan makedonski đak narednik,
kome su oca Ilindenca ubili ljudi Vanče Mihajlova u
Solunu, još prije ulaska srbijanskih četa u Makedoniju.
Čovjek je ljubavnik ovoga slikarstva: to mu je neka vrsta,
kako da kažem, utjehe za nacionalni ponos i kulturnu
svijest, kao i naše fantazmagorije o našoj Liburniji! Sjeti
se našeg izleta na Lošinj, Vivarini u onoj sakristiji u sjaju
crvene sunčane vatre kasnoposlijepodnevne. A li, ono je
bio Vivarini, a ovo su, curo moja, ipak naše slike i naše
slikarstvo, i ima ovaj bata pravo, da je to naše. Nikada
se nisam bavio tim pitanjem, a sad mi se objasnilo koješta.
Sve je buknulo odjednom s takvom snagom, da, eto, već
dvije nedjelje poslije tog čudnog doživljaja, nikako da se
otmem veličanstvu svoje impresije.
Onaj antički dramolet, što sam T i ga bio skicirao još
proljetos i o čemu sam Ti pisao u svome prvom pismu,
a nadam se da si ga primila, zbunjen ovim Andrijašom
potpuno sam tumbao tako, da mislim tu istu temu riješiti
u dva čina: to je kombinirana drama iz Antike (o kojoj
sam Ti pisao) i ovoga Trecenta na Svetom Andreašu,
tako da će u novoj verziji baš ove freske igrati glavnu ulogu.
I kao što ne znaš, jadna moja, što je značilo biti i glavu
izgubiti kao Ilindenac, tako pojma nemaš ni o tome šta
su makedonske freske, a to nisam znao ni ja , draga moja
gospođice, dok mi se nisu prikazale u punom svom dosto­
janstvu, a sada, dopustite mi, da vam poklonim samo
jedan neznatan, bijednim svojim riječima izmucani dio
ove svoje doista sugestivne pustolovine, koja me je obuzela,
moram priznati, čudnom čarolijom. To, što se moglo vidjeti
na onoj vjetrom, snijegom, kišom ispranoj i kandilima,
voštanicama i blatom od sovuljaga i šišmiša uprljanoj,
čađavoj i izgrebenoj stijeni, bila je vizija posljednje noći
Kristove u Getsemaneu. Dramatski nokturno prije hapšenja
(toliko se hapsi oko mene danju i noću, da sam, priznajem,
neuralgičan na tu riječ, protrnuvši upravo nad tim pri­
zorom o hapšenju čovjeka, koji je svoju Ijubav za fikcije
platio glavom, kao mi toliki kandidati te iste Ijubavi).
Javilo se, dakle, na onoj memljivoj, pljesnivoj, izmučenoj
stijeni krvavo priviđenje getsemanske tragedije, i, na kraju,
puštam po strani sve tehničke trikove, naime, mislim to
kada je to moglo biti slikano i kako i što prikazuje, ništa
to nije važno, nego to, da je ova slika naslikana tu, prije
sedam stotina godina. Znači, prije sedam stotina godina,
ovom istom kozjom stazom, nad ovom opasnom dramat­
skom vodurinom što huči duboko dolje na dnu klanca,
popela se družba nekakvih slikara, možda jedan jedini,
osamljeni majstor, možda dvojica, majstor i kalfa, i tu,
u z ovu pjesmu vjetra i urlik vuka, oni su se popeli na
skele i slikali u ovom mraku, u ovoj osami, usred ovog
jezivog makedonskog nokturna! Bili su slikari! Bili su
umjetnici, bili su intelektualci! Bili su možda samo kopisti,
možda uopće nisu ni bili majstori, a možda je sve to,
što su nam oni namrli, diletantska rabota, možda sve to
ne vrijedi ni groša, možda je sve to što se danas o ovome
slikarstvu priča — fikcija, ako se usporedi s onim ukusom
i s onim stilom koji su tada vladali u slikarstvu u Solunu ili
u Carigradu, sve to može da stoji ali i ne treba, ali, svakako,
jedno je izvan sumnje, da ti slikari tu nisu bili i da tu nisu
slikali i da ovdje nisu naslikali ovo što su naslikali, to se
ne bi moglo reći danas, poslije sedam stotina godina, kad
su im grobovi već davno preorani, baš kao i njihovim
knezovima samozvancima, konjokradicama i hajducitna.
Tu su stajali na tim skelama dane i dane, a iznad nji­
hovih glava ustreperila se opasna i moćna sjenka bradatog,
demonskog, isposničkog Pantokratora, koji je zavladao
čitavom zemljom što se usitnila u njegovim vladarskim
rukama kao sasvim sićušna, jedva vidljiva jabuka u ša­
pama medvjeđim. Šta su već mogli znati i o čemu su
mogli razgovarati ovi majstori, pojma ne imajući da ostav­
ljaju neka svjedočanstva koja će tek u rasvjeti zapadno­
evropskog Trecenta dobiti svoje mjesto u slikarstvu, a
zapravo će vjekovati kao nerazgovijetne mrlje po turskim
klaonicama, stajama, magazinima i klozetima.
Ostao sam, moram priznati, potresen, ne toliko slikama,
koliko sjenkama ovih slikara, i pitam se, tko bi ih mogao
postaviti na scenu usred ovog balkanskog mraka. Šta su
oni bili? Slikarska škola ili provincijalna kopija stranih
uzora? Sjenke po ovim mračnim crkvama, čađavim kao
paklena ognjišta, prolaznici privremeno i samo prividno
prisutni, polugladni i popljuvani prosjaci.
Razgovori na ovim crkvenim skelama kad ovi majstori
stvaraju slikajući svoja djela, u sjeni svetitelja bizantinskih,
u sjeni jedne civilizacije koja se gasi, to bi bila uvertira,
a trebala bi da bude tiha lirska kantilena kao dopuna
moga melankoličnog skopskog motiva (antičkog), kako
osim lirske rezignacije drugog pametnijeg rješenja u po-
vijesti ljudske misli nema i nije bilo, uostalom citiram vaše
vlastite riječi, »razbijaš nešto što je od muranskog stakla,
a to se više ne će dati slijepim.
Ovi ljudi bili su očajnici, zaronjeni u svoje vlastite brige,
ljudi nesumnjivo civilizirani, koji su poznavali slikarstvo
carigradsko, podjednako kao i latinsko, provodeći svoje
ljetne mjesece kao ljudi metropole po ovim pljesnivim i
memljivim crkvama, ovdje, usred hajdučke provincije, u
ovim prašumama, a nije im dobro išlo, to je jasno, kad
su se primili tako opasna posla. J e r : živjeti s ovim poslo­
davcima i s ovim sovuljagama i s ovim vukovima zapravo
kao remete, kao samci, kao osamljenici koji ne nalaze
razumijevanja ni u svom društvenom ambijentu ni u do­
diru s ovim arhimandritima i boljarima, nije bila, bogami,
šala. Ovi slikarski pustolovi na ovim skelama (luckasti
Mediteranci, koji sanjaju o Jadranu) doživljavali su svoje
katarze u nijemim noćnim dijalozima sa mračnim i krva­
vim sjenkama, i to im je služilo jedinom utjehom. Sve je
tu krv i sve je tu žalost, pa samo krv i samo žalost zrače
iz ovih krvavih slika, jer nema između mase fresaka baš
ni jednog utješnog motiva.
Gasi se dan. Čuju se cvrčci, južnjački suton sa dalekim
požarom neba, a ovdje, u svjetlosti uljenice, trepere likovi
mračnih ubojica, u svetiteljskoj odeždi. Slikari postaju
pjesnici krvave stvarnosti, koja se danas sa današnjom
krvavom stvarnošću slijeva u mističan krug od sedam
vjekova, a što je najstrašnije, to je pomisao da nešto što
je demonski trajalo sedam stoljeća ne može da se raspline
u jednoj sekundi, i, prema tome, ovaj kriminal, kakav traje
danas ovdje, ima da potraje još dugo. M ožda zauvijek . ..
Ove ljude morale su mučiti slične misli o besperspektiv­
nosti njihova položaja. Kao vještaci oni su morali poznavati
sudbinu mrtvih slikarskih pokoljenja, kojih je i prije njih
bivalo bezbroj, jer nisu bili ni prvi ni među prvima kojima
je suđeno da sa kistom u ruci zagrizu u ovu krvavu travu.
1 pred njima je pomrla već masa nepoznatih slikara,
koji su na ovim zabačenim stijenama ostavili sjenku svoga
dara, jer oslikavanje ovih klaonica ovdje traje već nekoliko
vjekova. U ovome zakutku, među ovim gudurama i hri­
dinama, osloboditi se sheme svoga vremena, biti čovjek u
pitanju stila i ukusa po svemu buntovan, bila je to smionost
o kojoj bi trebalo progovoriti isto tako smiono, oslobodivši
se ukletog vela od raznih obmana i laži kojima se čovjek
zavarava dnevno, tako da je danas zbunjen potpuno
izgubio svaki dar snalaženja, više od toga, da je zaboravio
i misliti i postojati na ljudski način. To, do današnjega
dana dubinu ove tragedije nitko nije opisao, važnost ovih
pustolovina nikada nitko ne će znati ni umjeti ocijeniti,
upravo kao što ne će znati ocijeniti ni značenje naše vla­
stite pustolovine, kada se, žrtvujući sebe, svoju sreću, da,
mila moja, svoju Ijubav, obmanjujemo da bi ove vode
makedonske, ova Treska, ovaj Vardar, ova Pčinja pre­
stale da teku, da se tu nismo mi velevažno pojavili pod
šajkačama kao »oslobodioci«.

Od Alisinih trikova (a tih je bivalo u sve nevjero-

jatnijim varijantama svakodnevno sve više), od sve
nervoznije brige za Joju, kome su se izgledi da bude
pušten na slobodu smanjili na minimum, u Kamilu
sve se uznemirilo: i krv, i misli, i snovi.
Po sumnjivim, no više-manje ipak, nažalost, vjero­
dostojnim glasinama, stigle su Sudu, navodno »odozgo«,
iz Beograda, neke zakulisne, u svakom pogledu »mjero­
davne« sugestije, da protiv Joakima Dijaka ne treba više
obnavljati nikakvog kaznenog postupka, bez obzira na
to da li predleži juridički supstrat za daljnje podizanje
optužbe — zbog štamparskih delikata. Istraga, koja je
kod državnog odvjetništva u toku, i na temelju koje
bi Joakim Dijak, zbog svojih vlastitih tekstova, a koji
svi spadaju pod udar Zakona o štampi, imao biti suđen
na daljnjih šest mjeseci, treba da se obustavi, tako da se
posljednjom kaznom od šest mjeseci zatvora, koju je Jo­
akim Dijak već pretrpio (odsjedivši dva puta po šest
mjeseci, to jest punu godinu dana), završava ciklus
normalnog lišenja slobode s motivacijom, u tim suge­
stijama državnom odvjetništvu navedenom — doslovno:
pošto građanin, suđen zbog štamparskih prekršaja, ne
smije da izdržava kaznu u neprekinutom kontinuitetu
duže od jedne godine dana .. .

U smislu tih sugestija »odozgo«, pošto se daljnji po­

stupak zbog štamparskih delikata obustavlja, Joja bi
po svim pravilima logike trebao da bude pušten na
slobodu, kada se ne bi radilo o negativnom diktatu nimalo
zagonetnih sila, koje se poigravaju zakonima, ustavom
i sudbinama ljudskim, prosto cinički, po uzvišenoj, svima
poznatoj volji »odozgo«.
Ovo izazovno pretvorljivo pozivanje na Ustav i na
pozitivne zakone, po kojima se obustava postupka mo­
tivira »neprekinutim trajanjem kazne za štamparske de­
likte maksimiranim na najviše godinu dana«, predstavlja
flagrantno izigravanje zakona, pošto je u zakonu rok
trajanja kazne za štamparske delikte izričito i doslovno
maksimiran na dvije godine. U Jojinom slučaju, u
smislu pozitivne primjene zakona, značilo bi, prema
tome, da Joja može biti podvrgnut normalnom dalj­
njem postupku po Zakonu o štampi, i da bi, suđen na
daljnjih šest mjeseci, mogao normalno ostati na izdr­
žavanju nove kazne u zatvoru Sudbenoga Stola u Za­
grebu još šest mjeseci, što bi nesumnjivo bilo u Joji­
nom interesu, jer Joja se, po svemu, nalazi na spisku
onih lica kojima prijeti »pomrčina«. Ne radi se, dakle,
sa strane slavnoga Suda o poštivanju Zakona ili Ustava,
nego o tome da se čovjek otkine od svojih partijskih
drugova kao političar, kome je ne manje grubim nasi­
ljem bila spriječena kandidatura za Konstituantu, s pro-
zimom namjerom, da izabran i zaštićen imunitetom
ne postane opasan protivnik, a danas, kada je i ova
formalnost postala bespredmetna, Joja je svrstan u
zvjerke za koje pozitivni zakon ne poznaje lovostaja.
Kako je Joakim Dijak, međutim, godine 1913, janu­
ara, uzeo srbijansko državljanstvo i kako je, kao srbi­
janski mobilizirani vojni obveznik, te iste godine suđen
po Divizijskom sudu u Skoplju na kaznu od osam go­
dina robije zbog jatakovanja s odmetnicima, a kako je
tu kaznu samo djelomično pretrpio, to jest svega samo
dvije godine, dva mjeseca i jedanaest dana (od augusta
1913 do oktobra 1915), to treba da se, u smislu podjed­
nako još važećih zakona Kraljevine Srbije, prevede u
jedan od kaznenih zavoda u Srbiji, na normalno izdrža­
vanje preostale još kazne u trajanju od šest godina, a
osim toga da se protiv navedenoga Joakima Dijaka po­
vede novi kazneni postupak, u smislu srpskog Vojenog
kaznenog zakona od godine 1901, kao protiv dezertera,
koji se odmetnuo na stranu neprijatelja i ratovao kao
austrijski vojnik do kraja rata na austrijskoj strani, što
sve predstavlja u smislu VKZ zločin veleizdaje po pa­
ragrafima tim i tim, a što opet povlači za sobom kaznu
smrti strijeljanjem, i tako dalje, i tako dalje.
Sve Kamilove kombinacije sa pravnim pobijanjem
ovog nakaradnog i suviše drastičnog izvrtanja fakata,
ovog, po Ustavu Kraljevstva SHS, u svakom pogledu
flagrantno protuzakonitog nasilja, pokazale su se kao jalov
napor. Stvar ima da se proslijedi gvozdeno neumoljivo
tako da će inkvizitorska logika ove makinacije uspjeti da
polomi Jojine kosti, a svaki pokušaj pravne naravi da se
Joja otme ovom grubom i ciničkom nasilju, ostati uzalu­
dan, zdravom razumu i svim pozitivnim zakonima uprkos.
 Poslije Alisine sasvim banalne i ispod svakog nivoa
tugaljivo neinteligentne lamentacije, kada je na večeri
kod Trupčevih (odigravši ponovo jednu od svojih ko­
medija, koje se u posljednje vrijeme ponavljaju kao po
planu) ponovo stala naricati kako za nju, jadnu, kao
žrtvu svog luckastog i neubrojivog supruga, »gospodina
doktora Mirkovića«, nema drugog izlaza nego da od
sramote pred svijetom skoči u Savu ili da se baci sa
balkona, on je bez riječi, ne oprostivši se, napustio večeru
između supe i karfiola, dakle, takoreći na početku večere,
koja kod Trupčevih traje, kao što je poznato, u besko­
načnost. Ova histerična scena odigrala se večeras već
po iksti put te nema izgleda da bi Alisa popustila ili
izmijenila svoju ucjenjivačku metodu, „jer ona, nema
nikakve sumnje, nastoji da iznudi povoljne uvjete za
likvidaciju svoga braka i to je njena, čini se po svemu,
neopoziva odluka, koja kuca u svima tim stvarima kao
đavolski sat koji matematski neizbježno mora dovesti
do eksplozije, a sve to sve imperativnije nameće logičan
zaključak kako se ova situacija s Alisom mora po moguć­
nosti što prije privesti kraju sasvim svejedno na koji
način.“
Lutajući ulicama, izgubio se u vremenu, i, eto, od
nedostojne i glupe scene minulo je već nekoliko sati
a u njemu poigravaju živci još uvijek podjednako raz-
draženo.
„Trebalo bi u vezi s tim glupostima, dakako, uzeti
stvar u ruke, trebalo bi napisati Alisi pismo u obliku
ultimatuma, ili da se smiri ili da se rastanu, trebalo
bi tu stvar predati advokatu, staviti Alisu i Trupčeve
pred svršeni čin (a eventualno su sve te formalnosti
već i suvišne, jer je ta stvar prekinuta već po sebi),
trebalo bi, na kraju, organizirati preseljenje iz Trupčeve
kancelarije, jer je to razdvajanje već najavljeno klijen­
tima pismeno te se ta senzacija u gradu očekuje već
prilično dugo, a simpatična gospođica Emanuela već
je i iznajmila sa Burićem novu kancelariju, u strogom
centru, prizemno, tri sobe s nusprostorijama, tako da bi
se arhiv veoma dobro i prikladno smjestio u kuhinji,
a za taj stan se telefon i stanarina plaćaju već od Nove
godine, a trebalo bi, prije svega, otputovati ponovo u
Beograd, da se tamo sa Gedeonom Gruićem eventualno
nešto ozbiljno poduzme u glupoj Jojinoj aferi, da se
doista ne desi da zgaze čovjeka na pravdi boga, jer od
njegova posljednjeg izleta beogradskog, u januaru, samo
su se pogoršale Jojine šanse. Generalni direktor Atlantic
Oil Comp. Monch-Monakov, koji se na sugestiju Trup-
čevu već bio odlučio da intervenira u toj stvari direktno
u kabinetu ministra pravde, digao je u posljednjem
momentu od tog delikatnog slučaja ruke, da ne će da se
bavi nikakvom intervencijom, kada se Jojini protektori,
gospoda doktori Gedeon Gruić i Kamilo Emerički,
demonstrativno upisuju u advokate da brane zločinca,
koji je htio ubiti Nj. V. Kralja."

Posljednji Kamilov put u Beograd, koncem januara,

da vidi što može da se u posljednjem momentu spasi u
Jojinom slučaju, nije bio u znaku najsretnije konstela­
cije i svršio je u svakom pogledu negativno. Generalni
direktor Monch-Monakov, poznati gromovnik zaku­
lisnih političkih makinacija, koji je po Trupčevoj pre­
poruci pozvao Kamila na razgovor o Jojinoj stvari,
ogradio se iznenada, odmah na početku, od svake in­
tervencije: »kako je rezignirao što se tiče bilo kakve
mogućnosti da Joj inu stvar pozitivno privede kraju, i
kako žali što nije u kondiciji da svom poslovnom kompa­
njonu i kolegi doktoru Trupcu ispuni njegove molbe«.
— Na svoju najveću žalost, tako se bio izrazio go­
spodin generalni Monch, on u toj stvari ne će moći
učiniti ništa, ama baš ništa, jer ima takvih situacija
kada je svako manevriranje a priori isključeno, a tome
su osnovnim razlogom naopake metode koje primjenjuje
Kamilo, koji, eto, s povišenim tonom u republikanskoj
štampi, potpuno neoportuno, lansira kako je stigao u
Beograd da na licu mjesta ispita na temelju čega je
Sud njega lično, i to potpuno protuzakonito, otklonio
kao branitelja atentatora na Kralja, jer, da je »notorno
poznato da je to sud izveo na višu sugestiju s protu­
zakonitom motivacijom da je Kamilo za obranu atenta­
tora nepodesno lice, jer je politički sumnjivo«.
— Dakle, molim vas, uz sav potreban respekat spram
vaših političkih uvjerenja, gospodine kolega, ogradio se
generalni Monch od svake daljnje mogućnosti da se
s njime računa kao sa posrednikom, slučaj vašega kli­
jenta isto je tako ekskluzivno političke naravi, i tu se,
mislim, kao što sam rekao, ne da i, nažalost, ne će moći
poduzeti ništa. Po informacijama vašega doktora Trupca,
mislio sam da ćete se vi, gospodine doktore, pojaviti
s nekim političkim deklaracijama u ime svoga klijenta,
no, međutim, kad se radi o intransigentnim političkim
protivnicima kraljevskoga režima, o čemu nisam imao
pojma, oprostite, mislim da ćete me riješiti neugodnog
napora da dalje nagomilavam daljnje argumente...
 U sivom sumraku, pod obroncima tamnoolujnih bre­
gova, pod sivom zavjesom sivih oblaka, dimi se i stenje
beogradski brzi, a snijeg prši u sve neprozirnijim ko­
prenama, pa se čitav horizont zavio gustom maglom
kroz koju grakću jata usplahirenih gavranova. Zviždi
sjever oko staromodnih madžarskih, još od rata izanđalih
vagona, pada temperatura, a to se osjeća i na vagonskim
staklima, jer, kako se lokomotiva bori s mećavom kroz
antipatičnu magluštinu, cvjetaju na vagonskim pro­
zorima kristalni akanti, granajući se u sve fantastičnijim
lepezama ledenoga cvijeća, kakvo cvjeta samo na polar­
nim livadama.
Blistaju ledeni ljiljani u sablasnim intervalima, već
kako se para dimi oko sivog stakla na prozorima, pa kad
se lajavo gvožđe od crne i čađave vagonske mase zausta­
vilo na maloj stanici, sa blagim odsjajem zelenih svje­
tiljaka iz sobe dežurnog telegrafista, fantastično privi­
đenje polarnog rascvalog bogatstva na staklu raspli­
nulo se u razlivenoj melasi, što klizi niz prljavo staklo
kao prozirna rastopljena smjesa od snijega i čađe, po
jezivo ravnodušnim zakonima gluhe prolaznosti, a sve,
što je čovjek izmislio na ovome svijetu, jeste to da ga na
trenutak fascinira slijepa ledena flora, koja već istoga
trenutka nestaje od daha toplog dima uzvitlanog iznad
prazne ravnice.
Maštajući o prolaznosti snježnih kristala, tih ledenih
cvjetova ništavila, Kamilo se predao razmatranju sa­
svim kaotične situacije u kojoj se našao da otme krvni­
cima Joju, kome je, po svemu, život u pitanju.
„Zima je, januar, minus jedanaest Celzija, sle-
đuje se voda u kristale, a toplina dima vraća ih opet u
tekuće stanje, svemirski zakoni, sasvim normalno, kao
što je normalno da ima glava, koje su odlučile da pucaju
po kraljevima, a kraljeva, koji opet, logično, vješaju aten­
tatore. Podijelilo se čovječanstvo na kraljeve i na ubo­
jice kraljeva. Na pobjednike i na pobijeđene, na ratne
kartaše, majstore, kao što su gospoda generalni Trupac
i Monch, koji su se u ovoj glumi, kao što se vidi, mudro
snašli, i na zbunjenu čeljad, deklasirane moraliste, naiv­
čine, uvjerene da je razmak između zamisli i ostvarenja
mnogo manji nego što to ustvari doista i jeste. Kada
čovjek putuje sa svojim moralističkim prtljagom, kao
što on lično luta svijetom već deset-petnaest godina,
taj način putovanja kroz pakao, u najmanju ruku, nije
udoban. Pitamo se, što znači usred ovoga kaosa intelek-
tualizirati stvari, što znači čuditi se normalnom fizič­
kom procesu kao što je sleđivanje, da se čovjek i njegova
supstancija sleđuju i rastapaju isto tako u povišenoj ili
sniženoj temperaturi, između minus jedanaest i plus
pet? To je poznavanje kauzaliteta, dakako, to je sve
obrazloženo naučnim ispitivanjem razloga i posljedica,
nema sumnje, to smiruje čovjeka u svijetu fizike, u svi­
jetu glupih i slijepih kristala i plinova i ravnodušne
minus-temperature, po svemu, logično, ali kako da se
čovjek smiri u svijetu dramatskih socijalnih sudara,
gdje ne vladaju samo zakoni fizike nego i pameti, jer,
eto, dok on putuje u Beograd, da tamo prisustvuje
procesu u kome će jednom atentatoru skinuti glavu, a
drugo sumnjivo lice ubiti, tu sjedi nasuprot njemu jedan
lopov, jedan pandan Trupca ili Monakova, advokat
i mešetar perfidnih i prozirnih političkih prevara, u
stilu i po uzoru Amadea Trupca, pa ipak, taj gospodin
doktor tu, to je tip našeg inteligenta, čovjeka koji igra
našu konjunkturnu poratnu političku igru, sa skromnim,
ali ipak unosnim uspjehom. »Demokrat«, razumije se,
»integralac«, dakako, idealan trabant jednoga dvorskog
štrebera i ministra policije, političko tele s jedne strane,
a s druge opet dobro potkovano čeljade, spremno i
solidno snabdjeveno za dugi politički put, koji je po
njegovom i njihovom kompaktnom »demokratskom« uvje­
renju trasiran historijski, po svima principima solidnog
voznog reda: Rat, Pobjeda Ujedinjenje, Kralj i Kraljeva
Volja kao izvor i utoka ustavnosti, a svaki i najmanji
pokušaj, da se Kraljeva Volja sputa ili svlada, treba
spriječiti ognjem i mačem, vješalima i zakonima/“'
„Gdje smo mi i kamo putujemo? To je jasno: ovo,
što se zbiva kod nas, to je rađanje nove, mlade i života
žedne seljačke inteligencije po liniji progresa, to je po­
bjeda jedne mlade seljačke nacije koju ta inteligencija
vodi iz Pobjede u »neminovnu demokratsku pobjedu
na izborima«, usred jedne zaostale seljačke zemlje, koju
je sreća obdarila tako bistrom i tako dragom narodnom
inteligencijom kao što je naša, a ta »bistra i draga inte­
ligencija«, to smo mi, to jest to sam ja, i to si ti, ali samo
tako dugo dok se pokoravaš njima i njihovim interesima."
„Sprema se mizerija od gospodina odvjetnika danas
na trgovačke koncesije: zida on, zasada, fabričice, sa
dva-tri montera i desetak baraba, a kasnije, dakako,
polagano, s vremenom, samo mrvu strpljenja, molit
ćemo, sagradit će on, ako dragi bog da, i predionice,
i tkaonice, kupit će on tu jedan rudnik a tamo jednu topi­
onicu i postat će i ministar, dakako, to mu je ideal,
ne samo zbog nacionalnog ugleda, već i zbog profita,
dakako, i tako je, solidno snabdjeven blistavim demo­
kratskim naslovima, devizama, valutama, bistar, pun
vjere u slavnu budućnost nacije, trajno u povišenom

2^ K rleža: Zastave IV
401
raspoloženju zbog poslova koji mu dobro idu, pomalo
ironično duhovit na račun gospodina doktora Emerič-
koga, svog mnogopoštovanog i uglednog kolege, »koga
poznaje kao relativno inteligentnog čovjeka, ali kome se
baš zbog toga uvijek podjednako čudi, zbog Kamilovih
ekstravagancija, koje on, na kraju krajeva, kao gospodsko
dijete koje kruha ne prosi, može sebi i priuštiti za razo­
nodu, ali koje bi u svakom drugom slučaju bile neopro­
stiva glupost.«“
— Jeste, gospodin Emerički se u posljednje vrijeme
počeo baviti nekim socijalističkim teorijama, to se kao
čuje i čita po novinama, ali, vidite, dragi gospodine
kolega, ovu zemlju, dragi moj i poštovani gospodine
kolega, prije svega, treba, dakle, prije no što bi se pri­
stupilo bilo kakvoj socijalnoradikalnoj reorganizaciji, ci­
vilizirati, da, kažem, civilizirati, jer tako dugo, dok se
ova zemlja zaista ne civilizira in capite et in membris,
a ona se ne će moći civilizirati, ostane li i nadalje se­
ljački opanak u 93%, dakle, tako dugo, dragi moj kolega,
dok se ne raseljači, dok se ne industrijalizira, to jest tako
dugo dok iz naših smrdljivih gaća i opanaka ne uđemo
u fabrike i u gradove kao ljudi, kao producenti i kao kon­
zumenti, dok se, dakle, ne pretvorimo u civilizaciju
zapadnoevropskog tipa, tako dugo su nama i za nas
sve teorije o nekim socijalnim reformama potpuno su­
višne. U ovoj zemlji, od danas pa za dobrih nekoliko
decenija, ne će se smjeti vladati ni po kakvom magle-
nom demagoškom principu takozvane demokratske ve­
ćine, jer tako dugo, dok demokratsku većinu predstavlja
naš primitivni i analfabetski opanak, tako dugo će
naša parlamentarna masa biti opančarska, jer je to
samo po sebi jasno, jer su to zakoni milieua, i zato su sve
teorije i novotarije, što se izbornih metoda, programa
ili rezultata tiče, oprostite, čista fikcija! Kad bi se kod
nas danas vladalo na temelju izbornih rezultata, naša
seljačka masa, kod nas, u Hrvatskoj, ili ona u Bosni,
na primjer, glasala bi dobrim dijelom još uvijek za
Austriju ili za Madžarsku, dakako, molim ja vas, svakako
za razjedinjenje, a u Srbiji, pa Srbijanci nisu sredili
svoje račune još ni oko radikalije i naprednjaštva, i mnogi
od njih vratili bi se najradije pod kralja Milana, a drugi
u hajdučiju, da, da, tako je to, poštovani moj amice i
kolega, bez obzira na vaše radikalne, nazovimo ih tako,
marksističke floskule, a da o komunizmu i ne govorimo,
kakav komunizam, molim ja vas, mi uvozimo petrolejke
i noćne lonce, kao Kongo, dragi moj kolega, a vi pro­
povijedate komunizam!

Drugoga jutra u očekivanju Gedeona Gruića, da mu

donese propusnicu za sudnicu, na snijegu, na košavi,
šetajući Terazijama, primijetio je kako se oko njega
vrzu neka antipatična lica, a do onoga momenta nije
ni pomislio, savršeno ravnodušan spram tih gluposti,
da bi mogao biti predmetom policijske pratnje.
Gedeona Gruića, a to je potrajalo poprilično, nikako
nije bilo, a kada se vratio poslije scene u sudnici, nervo­
zan, praznih ruku, Kamilo mu je spomenuo da ima
osjećaj kao da je pod paskom.
— To je, po svoj prilici, zbog moje poštovane osobe,
nasmijao se Gruić, koga policija prati u stopu već od
Krfa, pa čak i u kajmakčalanskim rovovima bio je pod
trajnom prismotrom, što ga ne iznenađuje, jer u ovoj
zemlji nema i nije bilo pokolenja koje nije živelo pod
policiskom kontrolom.

Sudac, koga je Gedeon tražio propusnicu za Kamila,

odbio je rezolutno da mu je potpiše.
— Onoj austriskoj špijunčini, koja danas svima nama
uprkos igra ulogu komunističkog agenta-provokatora,
njemu da dam ulaznicu, jok, nema mu mesta ovde,
ne dam,
— Trebalo bi da vodite računa da su ove vrste
izjava utužive po zakonu o kleveti,
— A vi, gospodine doktore, ne bi trebalo da delite
lekcije meni u vršenju dužnosti, znam ja veoma dobro
šta govorim! Ja štitim dostojanstvo i čast suda i države,
razumete li, i neću da dam ulaznicu sumnjivom licu,
nismo mi tu cirkus za kojekakvu mangupariju špijunsku,
— Niste vi cirkus, dabome, ali nema takvog cirkusa
na ovom svetu gde bi se ljudi vladali tako cirkusantski
nevaspitano,
— Ponovite vi to, pred svedocima, ako imate kuraže!
— Predat ću tužbu protivu vas i ponovit ću vam sve
to pismeno, da se razumemo.
Jeste, puca ovom slavnom predstavniku pravde prsluk
baš, što će nekakav advokat Gedeon Gruić, republikanac
i branilac atentatora, predati tužbu protiv Augura i,
takoreći, Velikosveštenika državnog ugleda, kada je reč
o špijunčinama, pod policiskom prismotrom:
— Gledajte vi svoja posla, gospodine, i ne ometajte
me u vršenju moje dužnosti, dalje, šta želite, Jeftanovićka,
o, dobar dan, gospođo Jeftanović, kartu za proces protiv
atentatora, da pljunete zlotvoru i zlikovcu u obraz, to da,
izvolite, gospođo, molim vas, gospođo Jeftanović, i po­
zdravite, molim vas, svoga gospodina Je ftu . . .

Tako je Kamilo ostao bez karte, a sastanak sa Gene­

ralnim Monchom ugovoren je tačno o podne, u kance­
lariji gospodina Generalnoga kod »Londona«.
„Šta da radi do podneva?”
Šetajući Terazijama, na snijegu, na košavi, prozebao je
do kostiju. Terazije u mećavi, minus sedam, svi kro­
vovi polegli pod teretom snijega, pokrov gust i težak
kao na zimskim razglednicama, snijeg od metar i po
do dva, čitave brdine od snijega, smetovi i lavine, tako
da se prolaznici s jedne strane ulice na drugu i ne vide,
prokopani su kroz onu snježnu masu tuneli, saonice,
zvonca, seljaci u tračkim šubarama, prava pravcata zima.
Puše se konji kao furune, sve se dimi na otvorenim vra­
tima aščinica, buregdžinica i kafanica, kolporteri, u
krpama i slamom omotanim opancima, izvikuju po­
sebna izdanja, nosači, hamali, bijedna palanačka zima
na košavi, saonice, a tu i tamo protandrče po koji fijaker
na zaleđenoj kaldrmi u centru, vjetar nosi snijeg vodo­
ravno, brije jakim potezima, ,,a sinoć, u »Ekscelzioru«,
u restoranu, neki stranci kod večere razgovaraju o su­
vremenoj muzici. Jedan od njih je poklonik Hindemitha,
a drugi Straussa i nikako da se sporazumiju” .
Dileme i nesnalaženje, nervozna oluja u mislima ni­
kako se nije smirivala.
„Stižu k nama na Balkan trećerazredni commis vo-
yageuri, uzvišeni nosioci zapadnjačke civilizacije, brblja­
jući gluposti o umiranju velikih civilizacija s jedne, a o
odiranju kože s ove naše raje s druge strane. Evo našeg
balkanskog ilirskog slučaja, slučaja tipično slavenskog
jedne seljačke civilizacije, za koju se misli da je zdrava,
da je mlada, da nije dekadentna, da je na početku puta,
a zapravo je isto tako na samrti kao i one dekadentne
civilizacije na Zapadu. Što tu počinje da živi, a što tu
umire, to bi trebalo znati, nismo još ni počeli živjeti,
a već se javljaju na sve strane simptomi smrti i propa­
danja."
Potjeran košavom, što da radi lutajući tom ludom
vjetrinom do podneva, ušao je u »Moskvu«.
Oblaci masnog dima, vonjavog po kuhinji, po luku,
po gulašu, po rakiji, po mokroj koži i nakvašenoj čoji,
po prokislim obojcima i opancima, a košava svira i
dimi se oko staklene »Moskve«, kao da kavana plovi
kao gondola balona, sa toplim pogačicama, s pivom,
sa čajem i rumom na udaru vjetrovitih talasa uz zvižduk
oluje koja trese staklima kao prozorima velike lađe.
Opanci, šubare, redenici, revolveri, noževi, mokre, bi­
jelim pivom nakvašene seljačke brčine, te se momci
oblizuju kao mačori poslije mišje pečenke, kelneri, graja,
a staklena gondola kavane putuje kroz mećavu uz Me-
yerbeerove Hugenote i Semiramidin marš, rasplinjuju
se talasi Brahmsa i Liszta sa violinama i klarinetima,
,,a prije devet godina sjedio je u ovoj istoj Moskvi, na
istome mjestu, iznad estrade, s izgledom na Balkansku,
preko padina Natalijine ulice, kao vrtoglavi zrakoplovac,
promatrajući u daljini Adu Ciganliju u sjaju tamno-
narančastog nebeskog požara. Oteo se Ani, pobjegao
je, da se oslobodi feljtonističkog peštanskog dima, od
Anine larpurlartističke družbe, od snobovske gnjile atmo­
sfere, kad nikako nije uspio da privuče Anin interes
za naša tako čemerna stradanja, tu, u našoj paoriji,
gdje se bruse noževi za Krvnu Osvetu i za Uskrs Nacije.“
„Glupo je, i koliko god je glupo, ipak je tako da kroz
lične simpatije protječu rijeke, jezici, narodi, vjere, a
između njega i Ane tekla je i protekla Drava i njihova se
relacija zapravo udavila u dravskoj blatnoj vodi, jer
Ani se nikako nije dalo da prepliva na ovu obalu do
beogradskih kavana.“
„Kroz snježnu koprenu od Ade Ciganlije dižu se
tmaste oblačine olovnosivog januarskog podneva, ne­
stalo je Ane u dimu i požaru i ranama, svega je nestalo,
i Pešte, i Hrvatske, i Jurjevske, izdimilo se sve, njegov
se otac danas bori rukama i nogama za svoju diplo­
matsku karijeru u Pešti, Trupac radi na tome punom
parom, a sve ono o čemu se sanjalo u ovoj istoj »Mo­
skvi«, smiono, hazarderski, ostvarilo se punije i više
nego što se prije devet godina moglo nadati, a opet,
sada, kada se to oslobođenje pretvorilo u ovu košavu,
u ovu Meyerbeerovu muziku, u ovu kavanu, sada, tamo,
na drugoj strani Terazija, Atlantic Oil Comp.-novograd­
nja Gospodina Generalnoga Monch-Monakova odudara
od pozadine sivog zimskog neba blijedovoštano, sa
fijukom vjetrine, koja vitla oblacima čađavog dima iz
limenih odžaka, na kojima histerično klepeću viteške
kacige, i sve je to sadašnjost, a za sekundu-dvije i to
sve rasplinut će se kao oni ledeni kristali na vagonskom
prozoru od dima lokomotive. Putuje se mnogo brže
nego što se uopće moglo i pomisliti, prelijeće jato uzne­
mirenih čavki od Bare Venecije visoko iznad grada, iznad
Kraljice Natalije ulice i iznad »Moskve«, a nekoliko se
smionih ptičurina strmim padom spustilo nasred Te­
razija, da bi tu pročeprkale pod snijegom neočekivani
plijen.“
 „Sviraju guslači uz pratnju pijanina slatku romancu,
nekakav tango, a tu su, u ovom istom kavanskom dimu,
maštali i bunili se s njime zajedno i Pavle, i Sima, i
Mustafa, i Tunguz, i Čupa, i Voja, i Joja, da, i Joja, a
onda mu je bilo suđeno da ga u lancima bace u turske
kazamate i da s hajdučijom odleži po svima brlozima
i hapsanama od Niša do Požarevca, a danas su im razba­
cane kosti i gdje lutaju gladni, stranim i antipatičnim
gradovima u inozemstvu, uvijek još kao viteške lutalice
za dalekim idealima, jer ovo, što se ovdje zbiva, na ovom
okrutnom kamilinom hrptu terazijskom od Dorćola do
Batal-Džamije i Tašmajdana, to je izgradnja jednog
Atlantic Oil-Babilona, a nije otjelotvorenje bilo čega što
bi se moglo prozvati ostvarenjem davnih nevinih ilu­
zija. Čorba, koja se danas kuha ovdje, u ovom kotlu,
tu čorbu ni Joja, ni Pavle, ni Sima, ni Mustafa ne pri­
znajemo kao svoju, tu krvavu čorbu ne priznaje ni Ge-
deon Gruić u ime velike, kompaktne većine ovog istog
srpskog naroda koji nije ginuo zato da bi mu gospodin
Monch-Monakov, generalni direktor Atlantic Oil Comp.,
danas krojio gaće.“
„Sve je u pokretu kao na kakvoj monumentalnoj
kompoziciji dekorativne freske: volovi, taljige, kirijaši,
seljaci, konji, bandere za barjake, ženi se Kralj, stiže
nam rumunjska princeza, živimo u vrtlogu pobjede,
izgrađujemo prijestolnicu, letimo u staklenom liftu ka-
fane »Moskva«, popeli smo se u nedoglednu visinu,
ostvarili smo sve što smo htjeli i o čemu smo sanjali,
a i više od toga no što smo se smjeli nadati, a što bi
bilo“ , pala mu je na um pogana misao, „da se ova
staklena kavanska gondola jednoga dana surva i sve da
se sroza u »status quo ante bellum«, pa i još dublje od
predratne bijede? Šta bi se desilo s ovim pijanim inte­
lektualnim arhimandritima, koji dalje od Grgetega i
Ravanice ne vide i nisu vidjeli? Vladaju ovdje gospoda,
izričući smrtne osude jadniku koji je lično bio uvjeren
da treba da se žrtvuje, i tvrde da su oni jedini od naroda
pozvani da govore i da djeluju u ime Korduna i Kozare,
Grmeča i Babune, u ime Srijema i Metohije, a svi mi
ostali, koji ne vjerujemo u tu njihovu kaluđersku po-
povštinu, da smo odrodi i da nas treba zgaziti. Gospoda
su, sa svijetlom Krunom i sa Svetim Sinodom ruskim
i belogardističkim generalima, uvjerena da ovaj put
vješala, krvi i terora kojim se ide predstavlja jedini
mogući put, a sve što se protivi ovome putu i načinu,
što poriče smisao ovih krvničkih metoda, to da je za­
ostala glupost perfidnih neprijatelja koji pojma nemaju
šta je Država i kako treba da se gradi."

Sinoć, kod generalnog Moncha, klasičan ovaj pred­

stavnik »kozmopolitske bagaže« bio je zapravo logičan,
i Kamilo ne bi bio riskirao da mu se odazove na večeru
da ga Trupac nije uputio kao više-manje svom povjer­
ljivom licu, a pokazalo se da ovaj gospodin generalni
direktor, koji se prije desetak godina kao skitnica na­
turalizirao u maloj predratnoj Srbiji, nije politički ni
najmanje bezazleno lice. Stigao je gospodin generalni
u ovu zemlju kao agent švicarskih satova, a za vrijeme
ovoga rata bio je u Švicarskoj aktivan kao srbijanski
obaveštajac, i na tom se delikatnom poslu našao s Ama-
deom Trupcem u Ženevi. Gospodin, koji bi mogao
osloboditi Joju jednim jedinim telefonskim pozivom kao
i njega što je oslobodio Trupac od austrijske soldateske
jednim jedinim gestom, ne samo da nije htio nikome
telefonirati, nego je i Kamilu iz visine političkog arbitra
izgovorio masu drskosti, gotovo sa prizvukom prijetnje.
— Vi mladi ljudi poigravate se vlastitim glavama,
a čini se da pojma nemate i da od ovoga rata niste ništa
profitirali, kako borba sa državnim vlastima nije fud-
balska utakmica. Vaš gospodin otac, gospodine doktore,
njegova ekscelencija s pravom je zabrinuta za vašu
egzistenciju i oprostite što vam dociram, mogao bih
biti otac vašem gospodinu ocu, a i doživio sam koješta
da na to imam pravo, ali, eto, pojma nisam imao da ste
preko grla ogrezli u političkim glupostima. Mislite li
vi, mladi gospodine, budu li vas jednoga dana uhapsili,
da će vas vaš gospodin kompanjon uspjeti da izvuče
iz neprilike, varate se temeljito, jer ja, eto, priznajem,
pošto sam stekao uvid u dosje vašeg prijatelja Dijaka,
nemam za to moralne kuraže. . .
Supruga generalnog direktora Atlantic Oil Comp.
Monakova, bivša renomirana glumica iz Berlina, pri­
sluškujući kako se tu uz voće i likere izgovaraju sudbo­
nosne riječi, uznastojala je svojim naročitim šarmom
prevladati ovu tjeskobnu atmosferu i da bi Kamilu
iskazala kao tobože neko razumijevanje za njegovu
vlastitu političku orijentaciju, ona je klasično loše, upravo
jezivo prazno, recitirala Rilkeovu poemu o siromaštvu,
„Armut ist ein grosser Glanz aus innen“ , preludirajući
uz stihove kao pratnju Debussyjevu Mjesečinu.

„Glupa stvar, Rilke uz ovu Mjesečinu, imbecilna mje­

sečina uz krv u Glavnjači, a kod Monakova sve zagrijano,
mekani sagovi, chippendale-blagovaonica, politure, mra-
mor, berlinerblau porculani, zavjese od venecijanskog
brokata, damasti, kristal i srebro, kavijar, Campari-
Bitter, whisky, Clair de lune, Rilke, a tamo ljudi u
odžaku s izbitim zubima, prebitih kostiju i čeljusti,
izmasakrirano meso ljudsko, a ovaj terazijski morski
pas prijeti svima nama da će nas Glavnjača proždrijeti
kao golema opasna riba, košava se na momente na ulici
stišava, pada snijeg, leti kavanska gondola okomito
u nebo, penje se kao lif t..
— A vi, gospodine doktore, zar niste na sudu, nego
ovde baš, bogami, kao da maštate, posmatram vas već
nekoliko minuta pa sve mislim, muče čoveka neke
brige, pa neću da ga smetam, dobar dan, kako ste, e
baš mi je milo što se sretosmo,
Jedan od Gedeonovih klijenata, bivši trgovac drvene
građe, koga je Kamilo na preporuku Gruićevu predao
Amadeovoj kancelariji da mu pomogne sa kreditom
kod jedne zagrebačke banke, gospodin Melentije Kondić,
»republikanac«.
— Pa, eto, čekam na ugovoreni sastanak,
— A vi niste na procesu, čudi me, pročitao sam da
su vam ime bili spomenuli među braniocima, a stvar
je politička, dakako, bogami, zna se kako,
— Brisali su me kao sumnjivo lice, ne treba se čuditi,
ovo je zemlja u kojoj se ne poštuju ni najosnovniji
zakoni, a na proces me nisu pustili ni kao publiku,
— A ko već, molim ja vas, u ovoj zemlji, nije sum­
njivo lice, to vas pitam, gospodine doktore, da mi ka­
žete, te sam se razdro živ da skinem sa sebe kako ni­
kada nisam bio crnorukac ni njihov simpatizer, a što
sam postigao, krastavac kiseo, da oprostite! A evo,
vidite i sami kako nam izgleda ovaj naš beogradski
vilajet na ovom kijametu! Pa dobro, za turskog vakta,
a i kasnije, u Kneževini, brate, svetlile su nam ipak
kakve-takve palanačke gasulje, ono, što vi Prečani zo­
vete petrolejke, dakle bilo je ipak svetlosti po ulicama,
turske, istina, ali je bilo svetlosti, a ova naša braća
kmetovi opštinski pogasiše nam sve fenjere, poskidaše
sijalice, kobajagi da ne popucaju od zime, pa sada
gacaj po mraku kako umeš, jer, kažu, »nema struje«,
jer, kažu, »nema ćumura«. Pa zar ne vide ova gospoda
kako nam izgleda naša »prestonica«, ako boga znate,
još gore nego pod Turcima, bogami, jer, leti, kad dunu
oni božji prečanski vetrovi što suše grlo kao negašeni
kreč, pa ti je puna gubica prašine božje, mokar, nakvašen
sunđer da nosiš u njušci, želiš li disati, jer, eto, ove
božje turske nam kaldrme, koju još od pašaluka pere
samo kiša i niko više, a, vidite, sada, zimi, izvol’te,
molim vas, spustite se vi niz Balkansku, poledicom,
ako možete, i ako vam dupe nije potkovano, na nj da
čučnete, oprostite, kao na čučavac, pa sada, zimi, eto,
prokletstvo od mraza i košave, a leti na svakome koraku
dim od roštilja, te vonj oderane kože iz kasapnica, a
sve je masno i krvavo kao mesarski panj, pa samo da
podmetneš glavu da ti je odseku, bujrum, gospodo
radikalski kmetovi, secite nam naše republikanske
glave, pa to je ono čemu se nadasmo od Kosova, braćo
rodoljubi, alal vam vera! A vi, gos’in doktore, kako
rekoste, po poslu, neću da vam smetam, ako je randevu?
— Ma kakav randevu, čovječe, rekao sam vam, imam
ugovoren sastanak, klijentela, poslovi, čekam da prođe
vrijeme,
— Vidim, poslovno, dakako, a bili ste sinoć kod
Generalnog Moncha?
 — A odakle to znate?
— Tašta mi stanuje u istoj kući, to jest ne baš u
istoj, nego u avliji, sirotinja, ratna udovica — zna se
— muž crnorukac, dakako, propalo im sve u ratu, a
ovi je baciše u avliju, pa, eto, zbog njenog muža majora
pokojnog i ja obrah bostan, te svratih jutros kod tašte,
a vi se ne sećate moje tašte, pa bila je ona kod vas u
Zagrebu u onoj našoj stvari, eto, tako, gos’in doktore,
odoh ja, živi bili, i pozdrav’te mi, volim vas, vašega
kompanjona gos’in doktora Trupca, ono je, vidite, go­
spodin, nije teo od mene da primi ni pare na račun
honorara, a, bogami, dobro mi je svršio onu stvar,
do viđen ja . . .

— Kak smo kaj, gospone doktore, kistijant jim želim,

ljubim jim rukice, kagbirekli, magnifice domine, vidim
ja da su to Oni, a opet si mislim, a kaj bi Oni sedeli
z ovim mojim kolegom, ni moguće, pak ipak vidim da
su to ipak Oni, ak smem knjimi prisesti, zdopuščenjem
poglavite vaše milosti, moj naklon i sluga sem najpokor-
nejši, prosim ...
Pivnički, doktor juriš Pepo Pivnički, bivši doktor
prava, bivši advokat, peštanski đak, kome su nekako
pred rat, još u Austriji, zbog sitnih materijalnih nepri­
lika i pronevjerenja poništili stalum, pa se deklasirao
i kao piskaralo zarađivao kojekako gladnu koricu kruha
svagdanjeg, a godine 1914, kada je buknuo rat, pretvorio
se u bukača po modelu i tipu plaćenih lajavaca: »Vratite
nam našega Prestolonasljednika...« Drljajući koješta i
za kojekoga u samom ratu, proskomračio čovjek svjetsku
vojnu po takozvanim redakcijama, više kao policijsko
douškivalo nego kao novinar, a neposredno po prevratu
i u prvim danima oslobođenja, kompromitiran lijevo
i desno, zaglibio je u detektive i sada službuje kod
Uprave grada Beograda, što Kamilu, uostalom, i ne
taji, spreman na sitne usluge, za pristojnu protuuslugu,
što se samo po sebi razumije. Dok je još bio »angažiran«
u Zagrebu, političkoj klijenteli Kamilovoj vršio je razne
usluge kao neka vrsta kurira, a bilo je i takvih situacija
kada je riskirajući glavu izdržao kušnju, ne odavši
nikoga.
— Bescheidenheit ist grosse Zier, doch weiter kommt
man ohne ihr, govorili su naši stari, ali ak bi Oni, go-
spàne doktore, bili tak »velikopotezni«, kagbirekel —
grosszügig, pak mi poručili jen čajček z duplim rumom,
zna se, rekel bi im kistijànt, jer sem švorc, kajnè, bez
brige, vi znate, ja sem vaš ajngel čuvar iliti »telohranitelj«
vaše političke i moralne supstàncije, i ja vas merkam
još od jučer iz »Ekscelziora«, kajnè, ono, kak se veli po
srpski, »pratim vas u stopu vašu kaursku«, kajnè, pa sem
se, moram priznati, iznenàdil gda vidim, no dobro,
gospon doktor Gruič, čast, to je v redu, kajnè, ali,
moram priznati, baš sem se iznenadil, kak se vi to dobro
znate z mojim kolegom Kondičem, i to još intimno,
kagbirekel prijatèljski, republikànski, maltene jako-
binski, i to me je, moram priznati, iznenadilo, kajnè —
becsület szavamra!
— Kako Kondić, vaš kolega, a po čemu, ne razumijem?
— A kaj se delate kak vlaška mlada vihtig, gospöne
doktore, »kolega iz drugarske solidarnosti«, takav »ko­
lega«, prosim, delamo skup na istoj referadi, on mi je
telefoniral da ste stigli preksinoć, vi ste zagrebački
zajec, vi spadate v moj revir, i znam ja se, da ste snočka
otišli na večer privât kod Generalnog Möncha, a i
gospon Kondič vas je malo, kagbirekli, pošnjofal, on
dežura z menom pak se bu i vrnul, a ja vam sad delam
društvo — ex privata diligentia, da vam ne bu dosadno,
kajne, jer vidite, kak se naša Uprava grada Beograda,
bumorekli, svojski brine za svoje podanike, ili proda-
nike, ak hoćete, no, bumorekli, lojalne građane.
Čovjek u zgužvanom ruhu, prljav, neopran, kao da je
prospavao negdje na tavanu s miševima, rublje masno,
lice neobrijano, bubuljičavo, pogled mrtav, kratkovidan,
kroz mutna stakla cvikera, dva sitna siva oka, s oksidi­
ranom caklovinom, krezub, sa intenzivno krvavim, na-
bubrenim, čulnim usnama, s ustreperenom igrom od
dima požutjelih prstiju, neprekidno prebirućih po
novoj novcatoj svilenoj, mekanoj, loše vezanoj, razla-
bavljenoj marami kao kravati, sa čupavim crvenkastim,
nakostriješenim tvrdim brkom što ga histerično gricka,
duhom odsutna, nasmijana, raskreveljena grimasa od
pretvorljive ljubaznosti, doktor Pivnički, mamuran od
probdjevene noći, u oblaku rakije i luka, pomalo sipljiv,
s očitom greškom na srcu, prekidajući se usred rečenica
da dođe do daha, sav se skupio da bi se prikazao Kamilu
kako je još uvijek u dobroj formi, jer je godinama poznat
po kavanama kao duhovito zanovijetalo.
— A vi se, vidim, čudite Kondiću, gopodine doktore,
a kaj se, prosim ja vas, imate čuditi, em nismo snočka
polüknuli prvi put z naše mamice, kajne, bogec, spredri-
blali su ga morski pesi, pešekani, bumorekli, se znamo
kakje, htel je bogec bogat biti, je, pak to ni suđeno
poštenjačinama, i kaj se tu more, em smo Horväto-
Serbi, bog moj, kajne, no, dobro, bez brige, a ja se
pitam već trideset let, prosim, da bi se negde jenput
negdo našel ko mi bi protumačil kakav smo mi to prav-
zaprav svet, molim ja vas, pardon, bez zamerke, prosim,
govorim čist impersonalno, bumorekli, generaliter, kajne,
akademski, mi smo čopor lopova i lenčina i badavadžija,
ono, kak se veli, badavadžiramo, to je baš lepo srpski
— »badavadžiramo«, to je prava reč na pravome mestu,
a kam spadamo, a otkud smo došli, prosim, a kaj hočemo,
a kale se zovemo, a ko smo mi, to da mi neko jemput
pove, i da me poduči kak se šika, kaj-je-to-se-skup-
sad, kaj se tu pripetilo z nami danas, v ovom, ne-
ču reči čemu, kaj se zove Eshaezija? To ste vi hteli,
prav vam budi, to su bili vaši ideali, gospone doktore,
još f Pešti gnjavili ste sebe i se nas z jugoslaven­
stvom, no pa kaj, pak vam je klobasa na nosu zrasla,
kajne, čestitam! No, alzo, tak, kajne, se to je, veli se,
zmislila naša »inteligencija«, a kakva »inteligencija«, koja
»inteligencija«, i kaj ona predstavla i koga, i ko je njoj
rekel da ona nekaj mora zmisliti i kaj ona to frfla, i kaj
ona to hoče, niš, pod bogom dragim niš! I kaj je to
uopče »inteligencija«? Ko je zmislil tu bedastu reč,
to ja vas pitam? Kad bi človek Francuzima rckel:
pardon, francuzlivci prekleti, a kaj vi delate, prosim,
kak »francuska inteligencija«, na primer, je pa kaj,
kajne, Francuzi bi se raspuknuli od smeha, da to njima
neko veli, da su oni, kagbirekli, »francuska inteligencija«,
jer, dobro, zemimo kak pravzaprav je, kajne, Evropa
ima svoje generale, kardinale, inženire, grofe, markeze,
lordove, bohemsku fakinažu ili gospodu doktore,
profesore, popove, majstore, fabrikante i, bumorekli,
gradsku bagažu, sirotinju, ono kajseveli »proletarijat«,
no, dobro, magnate i bokčiju, ali svoju »inteligenciju«,
koja bi nekaj s Francuskom ili vnjeno ime »napravila«,
bumorekli »zmislila«, ili kakseveli »gradila« ili »izgradila«,
ono kak se kod nas danas farbaju bedäki — »državotvo-
rila«, prosim, je, pa to bi bil čisti nonsens, kajne, a,
vidite, to, kaj je kod pametnih ljudi i pametnom svetu
»bedastoća«, to je kod nas pravilo! Naša »inteligencija«
politizira, ona reprezentira, ona hoče ili neče ovo ili
ono, naša »inteligencija« vodi brigu o svemu, naša »inte­
ligencija« ima svoga kralja, svoj narod, narod pak ima
svoju »inteligenciju«, i tak, blago nama, kak se vidi,
baš smo se sretno rodili z našom inteligencijom, da je
bog poživi tam gdi j e . . .
— A ak se zeme prazapräv, kaj pod bogom pred-
stävla ova naša »inteligencija«? Niš! Kaj vredi, isto tak,
pod bogom dragim, niš, jer ona je niko i niš, nula, prosim
lepo, med nulama najnulnejša, i kaj ona zna, niš! Le
Temps, Corriere della sera, F I n t r a n to, Zürcher Zeitung,
Neue freie Presse, to, prosim, nihilističko govno, kavanski
čikovi, spušene cigarete, zgužvane novine v zahodu obri­
sane, to je naša inteligencija,
— A vi ste, gospodine doktore, jutros ustali na lijevu,
što, spremio se Kamilo da plati čovjeku po običaju
obol od jedne stotinjarke, jer to je bio ritual, čista for­
malnost, u znak oproštaja, poslije čega bi se Pivnički
obično diskretno udaljio sa nekoliko ljubaznih fraza na
račun presvetlog gospodina oca, koga je isto tako pumpao
godinama u vezi sa Kamilom, jer je, tobože, sa gospo­
dinom sinom stari prijatelj i kolega sa peštanske univerze.
— A vi se, gospodine doktore, žurite, molim, ak
mora biti, ja sam na odlasku, prosim fino, vi znate da
iznad svega poštujem individualnu slobodu, o, serbus,
beba, kak si, imaš morti kaj za poliznuti, curiš moj slatki,
pimperlinček moj pokäknjeni, kak ti ide gšeft, vidim,
dobro, si si kupila nove cipeliše, vidim, lepo, finofajn,

K rleža: Zastave IV
417
bravo, pokaži nam malo svoju štrumficu, srčeko, serbus,
obratio se jednoj ljepuškastoj gospođici koja je prošla
kavanom i sjela uz nekog seljaka u čoji kod prozora,
koketno odbijajući dimove svome partneru pod brkove,
odmahnuvši Pivničkom na pozdrav bez riječi, sa dva-tri
ustreperena prsta kao dobrom znancu, intimno: —
Serbus, Pepo!
— A kaj hoćete, gospone doktore, eto, naš domaći
curiš, Stubičanka, a kurva se tu od Male maše, došla
je kak jungferica, a već je registrirana, dvaput triper,
kaj ćemo, sic transit gloria virginitatis, je, to je tak na
ovom svetu, heute rot, morgen tot, prosim, glupost,
kurve, kurvanje, vino, pivo, rakija, i ove naše mužačice,
pravzaprav bedaste cure kaj tu igraju ulogu kurava,
ja, vidite, sklanjam genitiv plurala principijelno tako:
kurava, crkava, grobalja, katarakata, ponikava, to me
je navčil moj profesor hrvatskoga jezika Gundelj, koji
je govorio lox in tenebris i vux pupuli, tak, a propos,
mjesto vox populi — vox bovi vuks pupuli — vuks buvi,
a mi smo morali tako vokale skandirati, a ove mužače
z svojim štirkanim gaćama i štrumfama cvajglatcvaj-
ferkert, sirote, treba da ih jašeju husarski ajgiri, kajne,
a ne mi, neurastenični salvarzanci, a, vidite, ova mala
je došla kak vestalinka sim v »Moskvu«, a vre je izučila
meštriju i sama me vuči kak treba delati ljubav, prosim,
ona dela se kak prava kurva, trese se kak sulc, kak aspik,
kak »piktije«, kak se tu veli, srpski, kajne, »piktije«,
da vibrira kak hladetina, gore i dole, bumorekli, »ho­
rizontalno i vertikalno«, ali to treba znati, za to treba
biti rođen, za biskupa ili za kurvu, kajne, ili za politi­
čara, a vi, gospone doktore, niste se rodili za kurvu,
vi ste vestalinac, a bavite se s politikom, a to se, vidite,
prosim, ne bu dobro zvršilo, kajne, jer ko ni kurviš,
nemre biti političar, kurviš ili kurva ili pošten človek,
s tim človek dojde na svet, a kaj mislite da je saka kurva
— kurva, ma ni govora, pol njih su ajskastni, nigdar ih
niko ni, niti nebu rastopil, a saka treba da najde svog
raufangkerera, pravi dimnjačar treba da pogrebe njen
dimnjak, kajne, od vrha do dna, a ima ih i takvih koje
su kak kurve vumrle, a nisu pravzaprav ni jemput spale
baš z nikim, kak Švabice, pa dok se onaj na njoj krvavo
znoji od muke Kristušove, ona broji muhe na plafonu, i
dok onaj zmišla neke verzuše, bumorekli, trabunja o
mesečini i o ljubavi, ona broji dinarčeke v svojoj štrumfi,
o, zdravo, Maestro, kako ste, gde ste, već vas davno
nisam video, šta radite?
— Pazite, molim vas, ovu benu, prazna pivska flaša,
a kak karakter, kaj mislite, čist gevenlih prasec, a eno
ga, prosim, plovi dostojanstveno kak lebed, kak da nas
se pozdravla sa komandantskog mosta — »so — von
oben«, gospon kapetan duge plovidbe, koji se ima v svo­
jem malom prstu, kak treba slikati, zna se koga, bumo­
rekli, Njegovo Veličanstvo, i još bolše, kak treba pro­
davati slike Njegovog Veličanstva, kaj mislite, portrete,
pa valda ima dve hiljade školah v ovoj zemlji, kajne,
minimum, po četiri razreda v sakoj, to je osam hiljada
soba, znači, osam hiljada portreta Njegovog Veličanstva,
čista matematika, kajne, konjunktura, pak ih gospon
štampa u firfarbendruku, no, to je lepo fajn, kupil si
je kučiću na Bulevaru Stepe Stepanoviča, ono, kak se
veli, »Vojvode«, bumorekli, i to je v redu, pak si je kupil
isto tak, bumorekli, »mali ljetnikovac« na Korčuli, i to
je v redu, čast, slikar, jen slikar, jeno ime, jeno veliko
ime, kramar lirskog saharina za stare frajle, »plavi sutoni,
plavo nebo, plave tišine na plavom moru, plave iluzije«,
»impresionistički sevdah«, kaj ne, i to se zove kod nas
»talent«, ti boga, a kaj mislite., gospon doktor, da človečec
zna slikati, ali, prosim ih, pojma nema kaj je paleta, ni
kaj je pinzlštrih, nigdar se niš ni navčil, no, dobro,
bumo ljudi, pre petnaest let namazal je nekoliko ulja,
ali pitamo se, na kraju, molim vas, a što to znači
uopće, mazati platno? Svi naši mulci hoće danas da
slikaju kak Francuzi, jest, Ecole de Pariš, friška figa,
ta ih buha ne bu pokakila, kajne, grizeju si gosponeki
nokte, kak pesi grizeju jen drugog ili si njuše repove,
lavež među pudlicama na uglu, to je naša umjetnost,
a sve se to zove dernier eri, paunovo pero v stražnjici,
šene Lizi u Prnjavoru, servus, amice, lepša ti je ... neg
lice, na, alzo, tak je to, gospon doktor, ljubim im ruke
i sluga sem pokoren, fala Jim, dragi presvetli, a čitam
v novinama da se vaš preuzvišeni gospon tatek dobro
držiju, alle Ehre und Respekt, čast i slava, prosim,
platiti molim, bio sam gost gospodina doktora, čaj sa
duplim rumom, molim vas, i kao da se samo po sebi
razumije, pozvao je kelnera da će kobajagi platiti i nestao.

Još uvijek pod dojmom sinoćnje slaboumne lirske

soareje kod Monchovih, kada je gospođa Generalnoga
recitirala Rilkea, i povrh svega još sa falš patosom i
pretvorljivim suzama, jer je »rođena u Moabitu i jer
joj je poznato što je sirotinja iz djetinjstva«, „sve je to
bilo izazovno, a na kraju i jalovo, Monchova intervencija
za Joju može se uzeti kao definitivno propala. Sve je
zavijeno gustim dimom, gospođa Monchova je njegova
treća žena, Švabica, čeprka baba malo ovdje a malo
ondje, kokodače kao snob, a šta će biti s Jojom, budu li
ga doista transportirali u Srbiju, nestat će u dimu, a u
tom dimu pliva i Stubičanka Barbara, koju su pijani ruski
belogardisti kod »Ruske Lire« prekrstili u Barišnju” ,
izdimio se i Pepek Pivnički, i Melentije Kondić, u dimu
od pedesete cigarete, u naslonjaču, na rubu sna, u razdr-
tom stanju, prisnilo se Kamilu kao da je još u gimnaziji,
u Jojino vrijeme, prije Hungaricuma, kada je Marta
pekla svoje slavne »nonplusultra« palačinke, a Žigman
palio vatromete u Nadbiskupskom parku, kada je život
žuborio srebrno kao zrinjevačka fontana, obasjana sun­
cem, a sve je na početku: i Gornji Grad sa svojim
krovovima tamnokaramelne boje, i zelenkaste sjenke
pod platanama na Griču, i blistava zečja dlaka crnih
cilindara presvijetle i poglavite banske gospode na uli­
cama, i sunčano, vedro nedjeljno prijepodne, sve kao
da se još apsolutno ništa nije dogodilo: niti je Joja
prognan u Glinu, ni on u Hungaricum, i sve je na svome
mjestu! I budjejovička pivana u Prvoj Hrvatskoj, i fija­
keri na Jelačić-placu, i placmuzika na Zrinjevcu (Ivan
plemeniti Zajc, Večer na Savi), a iznad idilične šetnje
kroz pakao, koja traje petnaestu godinu, još se nije
podigla zavjesa.
Usred ljetne, sunčane svečanosti stiže Kamilo Kapu-
cinskom od Rauchove kuće Kazališnom spram Svetoga
Marka, na putu u Jurjevsku, kada, prelazeći preko Trga,
vidi, kako su vrata stare Sabornice premazana tamnosi-
vom, gotovo sasvim crnom bojom, i oblijepljena velikim
kartonima, na kojima, kao na plakatima, monumentalnim
antikva-verzalima stoji štampano crno na bijelom nje­
govo ime — Kamilo Emerički. Iznenađen svojim ime­
nom, on nekako bojažljivo, mutno naslućuje, da se ne radi
o njemu i da je na tim zloslutnim plakatima oglašeno
ime njegova oca, sasvim logično, jer to su vrata Sabor­
nice, a, osim toga, s tim očevim imenom zbiva se u
svakom slučaju nešto abnormalno, jer je dijagonalno,
poprijeko, s lijeve strane odozgo, na desnu dolje, ovo,
ogromnim slovima štampano očevo ime precrtano crve­
nim potezom sasvim svježe, mokre još boje, koja se
cijedi rumena kao krv niz papir plakata, kao da se radi
o kazališnoj predstavi ili o sjednici Sabora koja se ne će
održati, jer je, u posljednjem momentu, iznenada, iz
nepoznatih razloga otkazana.
Iznenađen alarmantnom pojavom tajanstvenih plakata,
produžio je prividno sabrano preko samoga Trga Sve­
toga Marka, od Gradskog Magistrata spram portala
Sabornice, da bi se nekako pritajio i nestao, primijetivši
u posljednjem momentu da to nije Sabornica nego
glavni ulazni portal u Hungaricum, sa kaneliranim
korintskim stupovima koji s lijeva i desna uokviruju
golema okovana gvozdena vrata ove antipatične zgrade,
gdje gore, u đačkim spavaonicama, na drugome spratu,
svake subote pale stjenice špiritus-lampom za svarivanje,
pak su stjeničavim vonj em od spaljena gvožđa i od
benzina natopljeni svi koridori. Tu, sada, nije bilo
nikakve više mogućnosti za pretvorljivo simuliranje.
Trebalo je produžiti kao normalno dalje, kroz vestibul
Hungaricuma, popločen grubim hrastovim kockama, po
kojima se stupalo pomalo nesigurno, džombasto, pa kad
nam je već tako suđeno, trebalo je popeti se lijevim
stubištem u prvi kat, a sve bijele kugle plinskih svje­
tiljaka blistaju usijanim sjajem, kao da se sprema sve­
čani bal u Hungaricumu pa sve miriše po girlandama
svježe jelovine, i Kamilo se penje stubama brzo, dvije
po dvije, bez daha, kao u zakašnjenju, znajući dobro
da gore u razredu traje sat Federiga Kamillyja i da se
stvar ne će završiti dobro, bude li ovaj gospodin pri­
mijetio kako je Kamilo opet jedamput stigao kasnije,
kao obično, a to je po uvjerenju profesora Federiga
kod Kamila neukrotivi prkos, i to prosto zato, da bi
ovaj antipatični hrvatski balavac mogao pokazati svome
profesoru madžarskog jezika da ga prezire kao fijuman-
skog renegata.
—- Pa dobro, Emerički, gdje ste opet vi, mladi go­
spodine, svi mi, zar ne, moramo da se discipliniramo
na vrijeme, je li, a jedino privilegirano lice je vaše
gospodstvo, molim vas, obratio mu se čovjek sa katedre
neumoljivim tonom koji, vidi se na prvi pogled, ne pri­
znaje nikakve isprike ni obzira.
— Oprostite, gospodine profesore, nisam mogao da
stignem, pa zar niste primijetili što piše dolje, na
glavnom portalu, nešto se dogodilo. . .
— A, molim vas, što piše dolje, to bi me zanimalo,
pa zar mislite da sam tako glup da ću nasjesti vašim
trikovima, glete, molim vas, kao da smo se jučer rodili,
posprdno mu je upao u riječ profesor Federigo i stao
dalje da briše flanelnom krpom oštricu jedne od nabru-
šenih kavalerijskih sabalja, koje su ležale tamo na nje­
govom stolu, sjajnosrebrne, blistave, oštre kao britva,
jedna do druge, a bilo ih je valjda čitavo tuce, možda
i više.
— Pa piše nešto alarmantno, nisam uspio pročitati,
to jest ne znam, zbunio se Kamilo, jer doista, sada,
kada je ovome tipu trebalo objasniti što zapravo piše
na onim plakatima i o čemu se radi, sada se tek vidjelo
jasno kako pisalo na plakatima zapravo nije doista
ništa čime bi se dalo motivirati ovo glupo zakašnjenje,
a sam fakat, da je ime njegova oca precrtano crvenom
bojom, ne tiče se, dakako, Hungaricuma baš savršeno
ništa, i tako, ne snalazeći se, zanijemio je u neprilici.
— Dakle, molim, priznajte i sami da tamo ne piše
ništa, naravno, jer dolje na portalu i nema nikakvih
plakata, nego vi uvijek nešto fantazirate, mladi gospo­
dine, i izvolite, molim vas, pristupite, da vas vidimo
gdje ste se vi to skitali i kako to izgledate, deranžirani,
ta puni ste perja i slame!
Razred je pun, dječak do dječaka, svi napeto pro­
matraju šta će se dogoditi. Tišina. Ne čuje se ni daha.
— Izvolite, rekao sam vam, pristupite bliže, sarka­
stično mu se iskesio Kamilly, pogladivši lijevim kaži­
prstom i palcem svoje tanke svilene brčiće, pa uzevši
desnom rukom onu britku sablju stao je oko Kamilovih
ušiju zviždukati tankom oštricom kao da će bambu­
sovom trskom zviznuti Kamila, da bi ga, dozvavši mu
do svijesti ovom oštricom svu opasnost prijeteće situ­
acije, trgnuo iz pasivnog mrtvila.
— Pa jasno, valjali ste se negdje po nekakvom smeću
s djevojčurama, pitam vas gdje ste se skitali, kako to
izgledate, molim vas, čujete li me, dreknuo je signor
Federigo na Emeričkoga i, odbacivši onu oštru sablju
na katedru, te je zveknula zveketom opasnog čelika,
privukao je Kamila k sebi kao lutku, da bi pred čitavim
razredom demonstrirao kako je Kamilo najneuredniji
pitomac Hungaricuma, kako ne umije ni to da zakopča
bluzu, ni da se češlja ni umiva, kako čitave noći banči
kao skitnica, zakašnjavajući, dakako, namjerno, i kako
jedini ne poštuje propise drsko i izazovno, a pitamo
se zašto i na temelju čega?
— Eto, molim, izvolite, pogledajte kako vam je to
zakopčan zobun, kao vreća, i ni jedan vam gumb nije
prišiven kako valja, kidajući mu sa zobuna žiroliku žuto-
mjedenu, elipsoidnu dugmad, jedno za drugim kao da
otkida trešnje s grane, profesor je raskopčao Kamilovu
bluzu, strgavši s njega one krpe, i ostavio ga nasred
estrade da stoji pred katedrom u košulji, a zatim je iz
jedne ladice izvukao dugu, tanku metalnu žicu, i stegao
ga petljom te žice oko vrata kao živoder kad hvata psa.
Osjećalo se da je stezanje guše veoma opasno, jer da
neubrojiva luda može pritegnuti petlju oko vrata jednom
jedinom kretnjom i zadaviti ga, a sve to odvijalo se u
punoj neizvjesnosti, na posljednjoj niti između života i
smrti.
Stoji Kamilo veoma oprezno, da ne posrne ni lijevo
ni desno, jer radi se doista o fatalnim milimetrima,
tako se stanjio i suzio njegov životni raspon, a sa katedre
vidi se da se dramatska scena odigrava u staroj gospod­
skoj palači na visokom zidu budimske tvrđave: tu su
hodnici beskrajno dugi i mračni, labirinti bez kraja i
bez konca, sa valjda tisuću soba i dvorana, i više, a sve
su krcate sivim punjenim sovama, čitavim jatima sivih
sova, po ormarima i klupama i stropovima same sove,
a odozdo, kroz otvorene prozore, čuje se graja tankih
dječjih glasova uz vrisak djevojaka, to je Opatija, sunčana,
davna, predratna Opatija, podne na moru, plava tišina,
galebovi, kada su u jednome momentu zagrmjele cipele
pitomaca Hungaricuma u koru i svi dječaci poskočiše
dresirano, kao jedan, kao da je pala komanda »pozor«,
a na raskriljenim ogromnim vratima pojavio se njegov
gospodin otac, u zelenoj magnatskoj gali, sa viteškom
čalmom i perom i sabljom krivošijom, na čelu otmjene
pratnje, i, približivši se brzim koracima katedri, on
je strogim, povišenim tonom neospornog komandanta
dreknuo na onu mizeriju od profesora Federiga, »pa šta
radite to, za boga miloga, glupane, hoćete li da mi
ubijete sina, skin’te mu to s vrata, tu sramotu, smjesta,
pa zar ne vidite šta radite, lopove, čujete li me«, a glas,
a pojava, a način i fraza toga gospodina u magnatskoj
gali, toga konjanika sa kalpakom i bogatim zlatnim
rojtama na baršunom i krznom opšivenoj surki, sve je
to bilo toliko stvarno i impozantno, te se Kamilo sa
bolnim grčem u dijafragmi tek što nije zagrcnuo od
suza, jer je doista izgledalo tako, da se otac nije pojavio
u posljednjem trenutku i da je kojom nesrećom stigao
samo sekundu kasnije, onaj ludi majmun bio bi ga si­
gurno zadavio.

Drugoga jutra kod čaja, oko devet sati (da ga ne budi,

sobarica obično bi mu stavljala noćne telegrame uz
čaj), našla se brzojavka iz Pešte: tata iznenada preminuo
stop hercšlag stop ne znam što da radim stop molim vas
dođite odmah eleonora emerički.
Ošinut sinoćnim polusnom, kao paklenim priviđenjem
punim mračnih slutnja, nerazmjerno više nego tele­
gramom eleonore emerički, osjetivši kako su ga stegle
kucavice kao da mu se bešćutno ukočila donja čeljust,
telefonirao je Trupcu, što da radi?
— U Peštu ne može, uhapsili bi ga tamo smjesta,
sve da i stigne, a ni vizuma ne bi dobio od Madžara,
vode ga u evidenciji, tamo je proskribiran u kampanji
protiv Horthyjevog kriminala i njegovih krvnika, a
osim toga član je međunarodne komisije za ispitivanje
kontrarevolucionarnih zločina.
Amadeo Trupac ostao je na drugoj strani žice ipak,
»je 1’ istina«, stupefatto.
— Ma kako, bogati, Kamilo, ma čuj, ma dobro, ma
cosa vuol dire questo — hercšlag? Questa signora non
e tanto intelligente, bogami, je 1’ istina, ma što joj to
znači, pobogu, hercšlag, oštija, oduvijek sam govorio
za tu klavirlerericu da je koza, brate! Pa stari je bio
zdrav ko riba, bogamu, je 1’ istina, porca madonna,
ma što joj je to hercšlag, non capisco proprio niente,
— Ne znam, eto, tako stoji: hercšlag, tata preminuo,
dođite odmah,
— Ma bene, caro, ho capito a volo, si, va bene, je 1’
istina, preminuo, dakako, a to je gotovo, Gospe ti,
ako je preminuo, a što, sad je već kasno, je 1’ istina, tutte
le volte che tentai di fare una proposta, svi ste vi uvijek
pametniji, je 1’ istina, govorio sam lijepo, samo ne
u novine, znam ja što je štampa, samo ne pred sud,
istomštogođ, je 1’ istina, a sada, eto ti, molim, ričeta,
gospodine, a tko će da se primi posla nego ja, dobro,
ma dobro, čekaj, razumijem, ti u Peštu ne možeš, u redu,
to je jasno, to ne dolazi u obzir, naravno, ali da vidimo
sa Ministarstvom, prije svega, valjda oni ipak imaju
neke detaljnije informacije?
I tako se Trupčeva kancelarija ustelefonirala s Mini­
starstvom, a to je potrajalo poprilično, jer u kabinetu
nije bilo još nikoga, pa kada je, na kraju, stigao jedan
od referenata, kome je stvar bila poznata, jer je oko
ponoći govorio sa peštanskim poslanstvom, ni ti detalji
nisu sliku učinili mnogo jasnijom. Sinoć, u Regentovoj
rezidenciji, na budimskom Starom Dvoru, bio je kon-
cerat sa prijemom diplomatskog kora. Gospodin mini­
star Emerički krenuo je na prijem u pratnji svoje supruge,
normalno, kočijom, i tako, za vrijeme koncerta, gospodinu
ministru je pozlilo, a kad su ga onesviještena iznijeli
u jedan od pokrajnih salona, lični liječnik Njegova
Visočanstva Admirala, koji se tu našao, nije mogao
konstatirati ništa drugo nego smrt. Normalna srčana
kaplja. Crise cardiaque, haemorrhagia cerebri, na kraju,
sada svejedno, tako nekako, Gradski Fizikat nije još
dao biltena, a obdukcija izvršit će se jutros u jedanaest
sati.
Ministarstvo interesiralo se za detalje oko prenosa
mrtvoga tijela, međutim, gospođa udovica poručila je
po savjetniku poslanstva Radojici Simeonoviću, da po­
stoji posljednja želja pokojnika, paralelno sa demisijom
koju je poslao putem pošte, da ne želi biti pokopan u
domovini, i, prema tome, poštujući posljednju volju
svog pokojnog supruga, gospođa nije sklona da ga pre­
veze u zemlju. To je zasada ukratko sve što se moglo
doznati: stari se odmetnuo i proglasio emigrantom.

Podnevnim brzim preko Beograda, Trupac je već

drugog jutra bio u Pešti, pa kada se nekoliko dana kasnije
vratio u pratnji gospođe Eleonore, zavjesa se nad tajan­
stvenom smrću podigla više-manje toliko te se, do­
nekle, u glavnim potezima, osvijetlio čitav krug kobnih
okolnosti koje su, po svemu, izazvale samu katastrofu i
tako postale neposrednim povodom srčane krize, sa
medicinskog gledišta sasvim banalnog i više-manje nor­
malnog odlaska na drugi svijet.
Po pričanju gospođe Eleonore, stari je bio postojano
čudno ravnodušan, moglo bi se reći, upravo flegmatičan
spram čitavog toka novinske kampanje kako je postepeno
rasla još doma, u Zagrebu, posljednjih dana pred odla­
skom, izvrgavajući ruglu svu onu bandu piskarala i
mulaca kao da su komarči i mušice.
— Ma to su mušice, ništa više nego baš mušice,
tako je govorio, trebalo bi ih odunuti repom, pa ne samo
da je bio indiferentan, nego obratno, toliko uzvišen,
da bi pojedine najdrastičnije psovke citirao svojoj su­
pruzi iz novina kod jutarnje kave, s nekim gotovo
sarkastičnim užitkom u tome koliko može da se snizi
ljudska glupost kad hoće da napakosti iz slijepe mržnje.
U tom pogledu bio je zaista velik i nepokolebljivo
uvjeren u sigurnost svoje pozicije, i to je tako trajalo,
kako je već stizala ona odvratna štampa, gotovo dnevno.
U Beogradu, međutim, na Ministarstvu, kamo su ga
u posljednjem momentu pozvali po najnovije instruk­
cije (a to ga je ozlovoljilo već prije polaska, jer se bio
spremio da putuje preko Beča i takve su mu bile već
i dispozicije), u okviru ponovnih razgovora na Mini­
starstvu, u Beogradu, moralo se, po svoj prilici, nešto
desiti, jer je krenuo na put mrk i neraspoložen, nesklon
da progovori što ga je zapravo bacilo u depresiju, ali
je ipak priznao da bi bilo bolje da se uopće nije primio
toga posla.
Uopće, o toj temi s Eleonorom nije htio principijelno
razgovarati, a kada se kampanja međutim paralelno
s njihovim dolaskom u Peštu već bila raširila, pa kada
se o tome raspisala i peštanska štampa, njemu su na
madžarskom Protokolu saopćili, kako je očito da ova
smišljena i, po svemu, namjerno lansirana kampanja
ima nesumnjivo tendenciozan protumadžarski politički
karakter, a to ga je počelo uzrujavati, te je već prvih
dana poslije razgovora s Madžarima sve više ponavljao,
kako je apsolutno neinteligentno što se uopće primio
te misije, i da bi bilo najoportunije da se vrati, jer da
ovako, kako se postupa s njim, on ne bi postupao ni sa
posljednjim kočijašem. A kad se potkraj, u nizu tih
bezobraznih gluposti, stalo i u madžarskim novinama
javljati Kamilovo ime, kao da je i Kamilo po svome
ocu bio angažiran u austrijskoj obavještajnoj službi,
stari se gospodin ogorčio definitivno što mu se autoritet
podriva tim glupim protumadžarskim citatima iz naše
vlastite štampe, kao da je doista inkompatibilno, da
bivši hrvatsko-madžarski visoki funkcionar zastupa danas
Kraljevstvo SHS kod Regenta i, podlegavši tako dobro
montiranim podvalama, stari je počeo, banalno rečeno,
upravo razdraženo, sve više gubiti živce, tako da mu je
ponestalo i apetita i sna, pa kad su se ono bili pojavili
u štampi faksimilirani novi telegrami, kao dokaz za
navodnu »špijunažu«, po degutiranom tonu i načinu
kako je stao izvrgavati ruglu svoju vlastitu karijeru,
osjetilo se da je stvar prevršila mjeru. Probdio je neko­
liko noći hodajući salonom amo-tamo, da bi se noć
pred samom smrću odskitao na ulicu i pijan vratio u
svitanje, kao da je doista čitavu noć probančio, i to, čega
se godinama klonio po liječničkom savjetu veoma pomno,,
ponovo je propušio, a za tri posljednja dana iskapio je
dvije butelje Armagnaca i valjda pet-šest butelja teškog
crnog madžarskog vina. A kada je na sam dan pred ka­
tastrofom stigao zvaničan akt, signiran rukom samoga
ministra, kojim ga Ministarstvo poziva neka iz obzira
na sve kompromitantnije glasine u štampi izvoli krenuti
u Beograd, kao što je on govorio, na giljotiniranje da mu
skinu glavu, i to po mogućnosti smjesta, da se sa mini­
strom lično dogovori o načinu kako da se prekine ova
kampanja, kojom, ciljajući politički njega, neodgovorni
elementi gađaju zapravo direktno Vladu i Krunu, i upra­
vo zato, jer je u pitanju Kruna, neka izvoli da razumije
kako je stvar postala neodgodivo akutna.
Gospodin ministar mu javlja da je upućen kako
demagoška hrvatska opozicija, putem svoje beogradske
filijale, sprema da iskoristi čitavu aferu na temelju onih
povjerljivih telegrama sa izazovnom interpelacijom u
parlamentu, i ministar u dilemi, što da radi, ima li
birati između ugleda Krune i jednog činovničkog lica,
odlučio se logično, da žrtvuje svoga činovnika.
Sve je to bilo formulirano u ministarskom dopisu,
kao što se izrazio, »okruglo pa na ćoše«, ne baš sasvim
tako doslovno i ne baš doslovno takvim riječima, ali
dovoljno razgovijetno da je stari, pročitavši taj do­
pis, pobjesnio i, razderavši onu glupu epistolu mini­
starsku u paramparčad, odbacio šaku zgužvanog i razde-
ranog papira u koš sa gađenjem. U povišenom raspolo­
ženju, on je istoga momenta pozvao u hotel savjetnika
poslanstva, nekog gospodina Simeonovića, i tom stra­
nom i nepoznatom činovniku povišenim tonom, u ho­
telskoj sobi, počeo detaljno objašnjavati kako mu je
ispod časti i gospodskog dostojanstva da antišambrira
i da se pere od nečega što je samo po sebi bezobrazluk
i sramota. Nije on nikakav cigo s ulice, da ga čas časte, a
čas penju na vješala, i neka gospodin Simeonović smjesta
uputi u njegovo ime gospodi u Beogradu odgovor, da
su Emerički razgovarali sa bečkim Nadvojvodama na
ravnoj nozi, kada su gospoda ministri tamo dolje još
koze pasli. Urlao je na jadnog savjetnika kao da je ovaj
lično odgovoran za ministrovo pismo: »on je svoju riječ
dao i traži da se njegova riječ poštuje i ništa više«. . .
— U svoje vrijeme, kada se bio angažirao politički,
i to s puškom u ruci, riskirajući svoju glavu u borbi
s onom seljačkom bandom, on je mjerodavnim faktorima
još u doba takozvane Privremene narodne vlade, u kojoj
je fungirao kao ministar bez portfelja, dao svoj curri­
culum vitae, a onda je i u javnosti i u Narodnoj skupštini
dao niz deklaracija, koje mogu i danas poslužiti kao
javno štampana svjedočanstva o njegovom političkom
uvjerenju i principima, i zato on ne osjeća baš nikakve
potrebe da se ponovo ispovijeda i pere zbog nekih
gluposti iz takozvanog predstanja, jer nije prostitutka
na policiji kojoj se ispituje predživot. Da je do sloma
Austrije bio politički funkcionar u Hrvatskoj, da je
kao takav djelovao za rata i u ratu, to nije tajna, pa kakvi
su to trikovi, da se ministar tobože kao stidi njegove
političke predratne i ratne djelatnosti? Od onoga dana,
kako je izjavio svoju lojalnost Regentu do danas, nisu,
po njegovom najdubljem uvjerenju, nastupili nikakvi
novi momenti te bi on baš sada morao da se vrati u
Beograd na prijavak ministru ili Kralju, u čije je ime
predao akreditive nema tome ni mjesec dana, jer bi
buknuo skandal prosto neopisiv i u historiji evropske
diplomacije jedinstven,
— U svom ličnom pismu Regentu, on je najsavjesnije
naveo sve i najsitnije podatke o svojoj političkoj i či­
novničkoj aktivnosti za čitavog perioda svoje karijere
u Hrvatskoj, ne zatajivši ni jednog detalja koji bi u bilo
kom pogledu mogao biti ili izgledati kompromitantan, a
sve, što se danas iznosi protiv njega sa autentičnim ili
krivotvorenim telegramima, svejedno, čiste su podvale.
Kako se, međutim, sistematski počela dovoditi u sumnju
ne samo njegova lična čast, nego i čast njegova sina, za
koga jamči svojim obiteljskim imenom, da je apsolutno
isključeno da bi na Kamila mogla pasti i najneznatnija
sjenka sumnje u njegovu bezuslovnu odanost što se tiče
nacionalne orijentacije u najidealnijem smislu, stekao
je uvjerenje da se protiv njega i njegova sina vodi kam­
panja po prozirnom planu: sina nastoje kompromitirati
političkom predratnom karijerom očevom u Austriji,
a oca komunističkim stavom sinovljevim danas u SHS.
Notorno je poznato da on, kao austrijski podanik, ni­
kada lično nije dijelio ni političke poglede ni uvjerenje
svoga sina u Austriji, upravo kao što ih ne dijeli ni danas,
poslije Oslobođenja, i obratno, njegov sin, da bi se
politički i socijalno desolidarizirao s vlastitim ocem,
demonstrativno se odrekao svog obiteljskog imena, pa
baš zato, ovo poigravanje njime kao nelojalnim činovni­
kom, koji treba da povuče neke konzekvencije prosto
na temelju neistina, u svakom je pogledu sramotno,
te on ne uviđa da bi bilo potrebno da se u ovome mo­
mentu opravdava pred bilo kime, a pogotovo pak pred
svojim resornim ministrom, kao da u ovoj slaboumnoj
aferi uopće postoji ili može postojati bilo što, što bi moglo
biti predmetom bilo kakvog ispitivanja. To mu je ispod
časti. Ne želi se poniziti do tog stupnja da bi ispao kao
prosjačka bijeda, moljakajući milostinju, ni ovako ni
onako. . .
Sjeo je i izdiktirao ministru telegram, zatraživši od
ministra isto tako energično da opozove svoj akt iz

20 K rleža: Zastave IV
433
navedenih principijelnih razloga, jer se on ni u kome
slučaju ne misli odazvati ministarskom pozivu, pošto
je o svemu, što je znao da kaže o toj aferi, Ministarstvo
već svojevremeno pismeno obavijestio. Ministar, me­
đutim, primivši njegov nervozni telegram, dao je tele­
fonirati na poslanstvo, da poziv u audijenciju ostaje na
snazi, i to u roku od četrdeset i osam sati, jer da će
ministar u protivnom slučaju postupiti disciplinski, pak
će skandal, protiv ministrove volje, na taj način postati
još eklatantniji.
Savjetnik Simeonović pojavio se u hotelu s alarmant­
nim telefonskim pozivom ministra, koji je primio kao
nešifriranu poruku oko podneva. Gospođa Eleonora i
Emerički silazili bi redovno na objed u restoran hotela,
gdje su provizorno stanovali, jer se rezidencija tek
spremala, ali se Emerički poslije sastanka sa savjet­
nikom nije pojavio kod objeda. Što se desilo između
savjetnika i staroga u apartmanu nije poznato, ali kad
je kasnije policija ispitivala sve okolnosti oko ove smrti,
sobar i sobarica potvrdili su zapisnički da je Ekscelen­
cija gospodin ministar vikao na nepoznatog gospodina
nervozno i bijesno, i da je to potrajalo prilično dugo,
pa kada je policija kasnije po podacima Eleonorinim
identificirala ovog »nepoznatog gospodina«, savjetnik
poslanstva dopunio je navode posluge, da je gospodin
ministar izgubio prisutnost duha do tog stupnja da se
u jednom hipu radilo zaista samo o nijansi da nije
savjetnika fizički inzultirao. Poslije ove grube scene,
stari je gospodin ostao toliko uzrujan još sat-dva kasnije
da je odbio poslijepodne i užinu, jer da mu se ne jede,
i tako je ostao u svojoj sobi čitavo poslijepodne pišući
pisma.
 Napisao je pismo Kamilu, demisiju Ministarstvu,
lično pismo Kralju, a čitav polog sa vrijednosnim papi­
rima i valutama (što ga je bio deponirao u hotelskom
trezoru) uzeo je i prije polaska na prijem kod Admirala
predao Eleonori da ga ona lično vrati u hotelski sef
kao svoj vlastiti polog pod vlastitim imenom i ključem.
Gospođi Eleonori bilo je to čudno, ali je stari inzistirao,
a sada, kada se sve to tako desilo, razmišljajući naknadno,
gospođa je došla do zaključka da je Emerički po svoj prilici
imao namjeru da se ustrijeli još iste noći, jer dva dana
prije toga zatražio je preko Protokola od madžarskih
vlasti da ga snabdiju revolverom zbog lične sigurnosti,
pošto su im odredili za stan udaljenu vilu na budimskoj
periferiji.
Kako je za vrijeme večere, pred polazak na prijem,
ponovo odbio da mu se servira bilo što, kava ili čaj,
gospođa je čula kako kvrca revolverom u drugoj sobi,
i to joj je bilo čudno, pa kad je provirila na vrata da vidi
šta radi, šta će mu šaržirani revolver, podigao je svoje
naočare s nosa na čelo i, pogledavši je s iznenađenjem,
posvetio se onom kvrcanju oružjem mirno dalje, kao
da nije ni ušla.
— Šta će ti to, zapitala ga je nervozno, inzistirajući
da prekine opasnu igru.
— Pa vidiš, valjda, šta će mi, nabijam revolver,
sjajna marka, prvorazredna roba,
— Pa da, ali šta će ti u hotelu nabijeni revolver,
nije se dala zbuniti.
— Pa tako, da se nađe, nikada se ne zna, stare navike,
špijuni su uvijek naoružani. . .
 Pismo Kamilu bilo je pisano kaligrafski, mirno i
sabrano, osim naslova koji se vinuo do sentimentalnog,
a pomalo i patetičnog uspona.
Sine moj, dečko moj pametni, eto, i Ti si postao špijun,
a to nije trebalo da se dogodi! Sve to si mudro znao da
nije tako biti trebalo. Sve sam skrivio ja sam, oprosti!
Ljudi nisu anđeli, da, to je tako, nisu, a ipak, vidiš, čudim
se još uvijek kako se ti ljudi s apetitom tove mesom svojih
bližnjih.
Priznajem Ti, bio si oduvijek pametniji od mene, i
sve što radiš i kako se vladaš ima svoj smisao, a to mi se,
nažalost, objasnilo prekasno, no ipak, dijete moje, molim
Te, pazi, Tvoj p u t . . . uostalom, što da Te savjetujem,
radi kako misliš da je pošteno!
Predao sam Eleonori izmjenu oporuke, pa se nadam
da će znati stvar riješiti kako želim. Tebi da ostane Jur-
jevska, a njoj varaždinbreški vinograd i kuća kod Kapu­
cina, a što se onog skandala tiče, sa Rongeom nikada
nisam mijenjao telegrame, osim u Tvome slučaju, kada
je Amanda javila da oni gore, u Beču, vode u evidenciji
Tvoje veze sa srbijanskim generalštabom. Faksimili ne tiču
se mene nego Teodora B ., jer on je vodio te poslove. J a se
time nisam bavio. Teodor B. je živ i mogu ga ispitati.
Gospodi u Beogradu to je dobro poznato da se radi o
Teodoru B ., ali se prenemažu i pretvaraju jer on je njihov
i zato je cinizam što mene zovu na pranje. Dao sam de­
misiju na časti i na državljanstvu, uostalom, zbogom. ..

Ispred ove jadne, potpuno neočekivane smrti, osjetio

se Kamilo, kao pod okomitom hridinom crnoga granita,
sitan i izgubljen. Sve što je umio otkriti kao utjehu bilo
je slijepo dodirivanje hladne mramorne stijene, što
se isprepriječila nepojmljivo ali neoborivo, te se sve ono
što se jedamput davno zvalo zavičaj, iluzije, roditeljski
dom, otac, majka, ljubav, u jednu riječ, sve što se go­
dinama kuhalo u njegovoj glavi i utrobi rasplinulo kao
dim pogrebne svijeće nad dalekim peštanskim grobom.
Prvi put se Kamilu sablasno objasnilo da to, što je on
posredno ili neposredno poslužio kao katalizator očeve
smrti, nije bilo dobro ni mudro.
„Jer kako se dogodila i što znači ova smrt?“
„Sjeo je čovjek u crnotapetiranu kočiju, kao što je
bio onaj fijaker kojim je Jojina mama otputovala u Beč,
i odozgo, sa budimskog brda, sa serpentine Korvinove
tvrđave, dodirnuo je još jednim zloslutnim pogledom
zelenkaste vijence peštanskih plinskih svjetiljaka nad
obalom mračne vode; kod posljednjeg zaokreta serpen­
tine uputio je još jedan pozdrav Gradu svoje mladosti,
crnoj masi zgrada od parlamentarne kupole do mosta
Kraljice Eržebete, onim hotelima, onim restoranima,
onim davnim noćima uz pratnju cimbala i egeda, zvek-
nule su još jedna ili dvije sinkope metalnog kopita o
kamen budimskih ulica, provezao se u brzom kasu
uz pozdrav gardijskih helebardista u špaliru, sa srebr­
nim bradvama i kacigama, pod gvozdenim slavolukom
glavne dvorske porte, popeo se mramornom skalinatom
u ovalnu dvoranu pod kupolom Kraljevskoga Grada, i od
opojnog oblaka parfema, kao vanilija i tropske orhideje
slatkih, naprahanih gospojinskih ramena, od violina
i od klavira i od muzike, od mirisa ruža i jorgovana,
on se okrenuo i zaputio u noć, u veliku mračnu madžar­
sku noć, sa jezivom, kao smola crnom dunavskom
vodom, uz naricanje lokomotiva u daljini, za izgublje­
nim granicama Svete K rune..
„Sve što se godinama odvijalo između Kamila i onog
peštanskog mrtvaca, sve što je krilo u sebi i suviše mnogo
elemenata da djeluje veoma često glupo, više od toga,
slaboumno pa čak i mrsko, u svakom slučaju antipatično
i s nekim boljim principima nespojivo i nedostojno,
sve ono što je jedamput davno, prije ove smrti, moglo
da djeluje doista izazovno, pa čak i enervantno, danas,
kada je nestalo ove glume pa ni onog glumca kad na
daskama više nema, osim Kamilovih ličnih nervoznih
refleksija, uznemirenih kao igra kandila u sumraku,
od čitave ove historije šta je preostalo?“
„Ni posmrtna maska, pa ni jedan jedini, ni najkon-
vencionalniji redak plaćenog nekrologa u štampi o zna­
čenju mrtvoga glumca, koga je on ipak više-manje
svijesno gurnuo tako da se skotrljao sa pozornice i
prevrnuvši se strmoglavio u provaliju, kao mrtvo tijelo.
Dvije-tri vrpce svilene sa zlatnim slovima u počast
pokojnika šuškaju još na grobu čovjeka i šapuću nešto
nerazgovijetno o jalovosti ljudskih napora, a istina je,
da je onaj koji je ovoga starca oborio, može se reći
dotukao, bio čovjek koji je ubio vlastitoga oca i koga
bi trebalo vezati u vreću s vukovima i baciti u Dunav.“
,,A kakav je dublji smisao imalo ovo umorstvo?
Jedino taj da se pred radoznalom svjetinom istakne
kao vješt mačevalac, kao bolećivi moralistički patricid,
upravo vještak u ovom ocokoljačkom poslu, da bi po­
kazao svima kako je dovoljno bešćutan da udari rtom
oštrice rođenoga oca ravno u srce. Zaklao je čovjeka
pred svima, a stari jadnik poklonio se njegovoj krvnič­
koj logici i bacio mu pred noge svoju espadu. Pardo-
niravši ga i poklonivši mu još povrh svega Jurjevsku,
pozdravio ga je pred odlaskom iz zahvalnosti što ga je
posjekao i oborio. Osjetio je stari, ipak, morao je osjetiti,
kako Kamilov udarac nije bio udarac iz mržnje, i koliko
god bio surov, značio je ipak neku vrstu pobune zbog
povrijeđenog ponosa, a da je tako doista i bilo, to se
starome objasnilo kad su ga odbacila beogradska go­
spoda, kojima se zakleo na vjernost do groba, uvjeren
kako radi dobro i pošteno. Uzvišen iznad denuncijant­
skog laveža svoje bivše banske družbe, sam fakat što
su ga pozvali u Prestonicu na novo poniženje, i to još
oficijelno, uzbunio ga je toliko te je otputovao spoznavši
kako je Kamilo imao pravo što se odmetnuo od kraljevske
gospode, zbog koje ga je, kao svog jedinog sina, sto
posto vjeran svojoj zakletvi, odbacio, prozvavši ga na
rastanku banditom."
„Jedini čovjek, koga je oborila logika Kamilove mo-
ralističke pobune, bio je ovaj, kao što se pokazalo,
bezazleni pokojnik, koji se na kraju balade odmetnuo
od svog Kralja, od svoje Zemlje i ostao ležeći u stranom
blatu kao očajnik, bez doma i bez krova. Ako je do
političke čete, koju Kamilo okuplja pod svojim barja­
cima već godinama, na čelu buntovnika s kojima se spre­
ma za onu konačnu, posljednju i odlučnu bitku, stupa,
u njoj, eto, i njegov pokojni otac, a to je dobra vojska s
kojom je krenuo, jer ovaj mrtvac, kako se zaputio s
njim, taj će mu sigurno ostati dokraja vjeran.“
„Umirući priklonio se stari gospodin neljudskoj lo­
gici, a da je povjerovao Kamilu, mogao je poživjeti
iznad meteža, uzvišen i pošteđen od rogova jednog
i drugog stada političkih goveda. Ojađen protokolar­
nom bezobzirnošću svoga gospodina resornog ministra
svakako više nego vulgarnom galamom banske bagaže,
čovjek se osjetio prevaren u svojim iluzijama, no bez
obzira na sve detalje, koji bi eventualno mogli da znače
smanjenje same krivnje, dobro je spomenuo Amadeo
Trupac: »nije se isplatilo žrtvovati svoga oca bagri i
vucibatinama, razgaćiti se pred stokom kao pelivan
u cirkusu, na razveseljenje glupana«.“

Gospođa profesorica konzervatorija odigrala je svoju

ulogu udovice poklisara, mora se priznati, na poštovanja
dostojnoj visini. Bude li se jednoga dana sastala s onu
stranu dobra i zla sa pedesetak i više baba, snaha i
svekrva ove plemenite i otmjene obitelji, koje su se sve
raskrinkale pred raznim ostavinskim sudovima kao fal-
sifikatorke oporuka i krivokletnice, morat će joj otmjene
dame odati duboku reverenciju u znak divljenja, kako
je ova »dotepena učiteljica klavira« smogla toliko moralne
snage, da čitavu galeriju nepismenih emeričkih baba
blamira taktom i ukusom.
U smislu oporuke, koja je bila deponirana kod javnog
bilježnika (a nikakva dopuna oporuke nije se našla),
gospođa, kao univerzalna nasljednica, pokazala se pri
razmatranju ove tugaljive stvari kao dama, kojoj je do
dobrog vladanja stalo više nego do materijalnih interesa.
Postojala je, na kraju, juridička mogućnost, kojoj se,
u prvome redu, veoma logično uostalom, priklonio
njen advokat, doktor Wasserthal, »da se ospori oporučno
značenje takozvanog oproštajnog pisma, koje je stari
uputio Kamilu u predvečerje smrti, a koje je nastalo,
kao što se bjelodano vidi, na temelju subjektivne želje
pokojnika, što je nepobitno, a, s druge strane opet,
što se isto tako ne može osporiti, kao plod trenutačnog
hirovitog raspoloženja, koje sa trijeznom i svjedocima
potvrđenom, detaljno obrazloženom oporukom stoji
u evidentnom protuslovlju. Bilo kakvom analizom fa­
milijarnih odnosa, a za razmatranje samoga pitanja oni
nisu irelevantni, ne bi bilo teško dokazati kako između
Kamilovog pravno nedvoumno jasnog razbaštinjenja, u
prvoj i jedino važećoj oporuci, i jedne slučajne korekture
u drugoj varijanti (ako se pokojnikovo pismo sinu uopće
može uzeti kao neka vrsta posljednje želje, a ne samo
slučajne asocijacije) postoji nesumnjivo i duboko pro­
tuslovlje, na kome se može sagraditi čitava, pravno
neoboriva konstrukcija formalno i materijalno obrazlo­
ženog prigovora, koji će bilo kakav ostavinski sud morati
uvažiti, jer se nedvoumno temelji na zakonu i zakon­
skim propisima, no bilo sada kako bilo, imao pokojnik
bilo kakve plemenite namjere, što se tiče njegovog
oproštajnog pisma, svaka čast, ali pokojnik svoje ideje
nije proveo u djelo i za nas je jedino mjerodavna nje­
gova posljednja, po svim pravilima izražena volja, ko­
jom je, nikakve sumnje nema, svoga sina razbaštinio u
punom i doslovnom smislu ovog zakonskog pojma«.
Gospođa Eleonora usprotivila se kazuistici svog prav­
nog zastupnika, koga je (po vlastitim riječima) uzela
kao savjetnika da joj pomogne u formulacijama a ne
da joj smeta u provođenju njene namjere, da se želja
njenog pokojnog supruga, izražena u pismu gospodinu
sinu, provede po svim zakonskim propisima, premda
je, eventualno, u protuslovlju sa samom oporukom.
Gospođa je naglasila, kako je ono pismo gospodinu
Kamilu, koje je našla s ostalim pismima na stolu,
bilo nezapečaćeno i otvoreno, i kako ga je mogla i zata­
jiti, kao dokumenat po njene interese svakako negativan,
to više, što pokojnik u svome pismu sinu ističe kako
je svojoj ženi predao izmjenu oporuke, a to nije učinio,
jer je to očito zaboravio, ali kako je ona vlastitom ini­
cijativom bila to pismo predala gospodinu doktoru
Emeričkom, respective Kamilu u ruke lično, ona misli
da se to pismo njenog supruga ima smatrati punovažnom
izmjenom oporuke i, prema tome, ona ponovo inzistira
da se prvobitna oporuka njenog pokojnog supruga pro­
mijeni doslovno kako je to njen suprug u svom posljed­
njem pismu formulirao i da se, prema tome, obje zgrade
u Jurjevskoj ulici sa svim pokretninama prenesu u
vlasništvo doktora Emeričkog, respective Mirkovića.
Osim toga, gospođa je naročito naglasila da je pismeno
obavijestila Kamila, kako poklon što ga je primila od
svog pokojnog supruga, iz ruke u ruku, predstavlja
vrijednost svakako nerazmjerno respektabilniju nego što
vrijedi kuća u Jurjevskoj sa svim pokretninama, a što
se pokućstva tiče, ona će se za mebliranje svoga stana
zadovoljiti onim pokućstvom koje će joj Kamilo iz
Jurjevske ulice ustupiti po vlastitoj volji i izboru.
Kamila je na ostavinskoj raspravi zastupao doktor
Burić, pa kad mu je uručio dokumente o nasljedstvu,
u smislu kojih je Kamilo postao punopravnim vlasnikom
kuće u Jurjevskoj ulici (ulične i dvorišne zgrade i vi­
nograda sa svim pokretninama), on je uputio Eleonori
pismo, »kako je uprkos odluci o nasljedstvu smatra i
dalje suvlasnicom i da je moli neka izvoli disponirati o
tome po svome izboru i volji«.
Gospođa Eleonora produžila je svoju ženeroznu
ulogu dosljedno i samozatajno i dalje, mora se priznati,
i s mnogo takta zahvalila se Kamilu »da zaista ostaje
kod svoje prvobitne odluke na ostavinskoj raspravi, a
ako Kamila ne smeta, ona je spremna da kao neka vrsta
patrone preuzme lično da sredi čitavu masu sitnih
i većih pitanja kako da se Jurjevska ponovo pretvori
u neku vrstu udobnog prostora, pošto je Kamilo bio
izjavio kako namjerava da se preseli pod svoj roditeljski
krov, kamo ga njegova supruga, po svoj prilici, ne će
htjeti slijediti«.

Raskrčiti gomilu starudija od ormara i svjetiljaka i

kanapea, šublada, škrinja i tkanina, kojima su bile
prenatrpane sve prostorije (jer se pred odlazak u Peštu
radilo na brzu ruku), preseliti i razmjestiti čitave serije
ogledala, zavjesa, garnitura i suvišnih kreveta i trulih
naslonjača na tavan i u dvorišnu zgradu (koja je do
smrti staroga Kalmana služila kao štala, a koju su ka­
snije pregradili u stan za poslugu), oprati i rasvijetliti
i zagrijati onu pomalo već pljesnivu i gnjilu kućerinu,
sve to nije bilo ni jednostavno ni lagano, to više, što je
gospođa i sama bila okupirana svojim vlastitim kućan­
stvom, jer je kuću u Varaždinu odlučila preurediti kao
neku vrstu pied-a-terrea, za izlete, kada budu pucale
prangije i pjevali klopoci na varaždinbreškoj berbi.

Kamilo, pasivniji no što je ikada bio u pitanjima ma­

terijalne naravi, predavši gospođi Eleonori čitavu Jur-
jevsku na punu milost, kolebao se poprilično da se
zaputi u svoj roditeljski dom, pak je prošlo tjedan i
više dana, kako je Jurjevska bila više-manje već po­
spremljena, kada je konačno riskirao da pozvoni jednog
poslijepodneva na porti, pošto se sa gospođom Eleono-
rom dogovorio da će se pojaviti na čaju.
Stari Mika dočekao je svog mladog gospodara na
porti ceremonijalno, sa čitavim svežnjem ključeva, jed­
nim masivnim, od kovanoga gvožđa koje je zveketalo
kao lanac okova, i s malim obručem od žute mjedi, sa
čitavom garniturom ključića za sekretere, tabernakule
i komode, a tih je bilo nekoliko tuceta i više. Stari nije
vidio svog mladog gospodara od njegove posljednje
posjete u Jurjevskoj, pretprošlog Silvestrova, prije dvije
godine (govorili su samo telefonski), i tako je sastanak
s Mikom ispao u kmetskoladanjskom stilu, pomalo
veselo a pomalo u suzama, u svakom slučaju ispod
nekog dostojanstvenog nivoa, pretjerano glasno.
U staroj blagovaonici na prvome spratu sve je bilo
na svome mjestu. I holandeski sat, i kredenci, salonska
garnitura s klavirom u dnu dvorane, a što je bilo dir­
ljivo, na stolu bio je serviran čaj sa ružičastom Rosenthal-
garniturom, koju je njegova mama iznad svega cijenila,
tvrdeći da boja čaja ne dolazi ni u jednom drugom por­
culanu do tako tamnozlatnog preljeva kao na blijedo-
ružičastom fondu njenog Rosenthala, koji se u vitri­
nama čuvao za naročito svečane zgode. T u ga je dočekala
gostoljubivo i zaista simpatično čedno gospođa Eleonora,
i pošto su zajedno sjeli da popiju čaj, a Mika je servirao
po starom običaju slatko mlijeko, gorku sahericu i
prepečeno pecivo pod toplim ubrusom u srebru, kao
što se služilo u stilu pokojne Hortenzije, to je prvi
obiteljski sastanak maćehe s njenim pastorkom pod
emericzyjevskim krovom ispao intimno, moglo bi se
reći, toplo i od prve riječi neposredno.
 Pokazalo se da se slika koju je Kamilo sačuvao o
»Fräulein Fistrich« iz davnih dana, kada je pratila igru
njegovih dječjih prstiju, da li se pravilno kreću koštanim
pločicama starog maminog Stelzhammera (što ga je
donijela još od Habdelićevih za miraz), veoma blijeio,
gotovo ni po čemu ne podudara s likom udovice njegova
oca. Prebirući jednim od Mozartovih andantea canta-
bilea, on se sav iz petnih žila napeo da dosegne u kraj­
njem naponu vrškom svojih cipela neizrecivo duboki
pedal pod svojom nogom, i jedino što nije zaboravio
bilo je da je gospođica klavirlererica bila zapravo uvijek
zaokupljena vlastitim brigama, više nego njegovom
svirkom, jer bi ga samo od vremena na vrijeme vraćala
mehanički da ponovi, i to veoma blagim dodirom ruke,
potpuno ravnodušna da li je udario pravi ton, jer po
treći put ona se ne bi više vraćala na istu temu.
Kada se Eleonora prije godinu dana pojavila u ulozi
supruge ministra, a u očima glupe svjetine nikako se
nije mogla osloboditi svoje plebejske sjenke da se kao
dama u godinama popela do ranga jedne ministarke,
uzvišen iznad bilo koje vrste ove i ovakve malograđanske
sitničavosti, Kamilo je spram svoje bivše učiteljice kla­
vira ostao gotovo naglašeno učtiv, u staroj maniri punoj
ljubaznosti koju joj je posvećivao dok još nije bila re­
gistrirana supruga njegova oca.
„Klavirlererica« javila se na familijarnoj pozornici
Emeričkih tek kad je stari legalizirao s njom svoj brak,
jer do toga momenta stari sastajao se sa svojom prijate­
ljicom, koliko god je to bilo glupo, potajno, a kad se
konačno oficijelno pojavila u Jurjevskoj, relacije između
oca i sina razvijale su se tada već u trajno otvorenoj
krizi, tako da je susret kod ovog popodnevnog čaja bio
zapravo njihov prvi sastanak u četiri oka.

Impresioniran sitnicama koje je gospođa Eleonora

uspjela uskrisiti iz raznih ladica i kutija gotovo s poet­
skom finesom, s pomoću nesumnjivo nesvakodnevnog
pamćenja i s mnogo diskretnog ukusa, osjetio je Kamilo
potrebu da joj se zahvali nekonvencionalno, „jer i on
sam, da je bio stavljen pred sličan zadatak, da ponovo
meblira staru obiteljsku blagovaonicu, koju Mika zove
patetično »dvorana«, jedva da bi bio mogao rekonstru­
irati sve one davno već zaboravljene bibelote, vrčeve
i sucriere po vitrinama, starinske brušene čaše pa čak
i posvema zaboravljene fotografije, a sve to s naročitim
pijetetom spram stila pokojne Hortenzije, kao što je to
pošlo za rukom gospođi, koja je pod ovaj krov dolazila u
ono davno doba ipak samo na prolazu. Sama činjenica
da nije zaboravila ni one vedute Rohitsch-Sauerbrunna
i Lovrane, u tamnoljubičastom baršunastom okviru,
na primjer, koje je još njegova pokojna mama bila uklo­
nila sa staromodnih bambusovih etažera između pro­
zora, govori o istančanom smislu za opažanje skrivenih,
na prvi pogled zaista sporednih dekoracija, pokraj kojih
velika većina posjetnika prolazi ravnodušno i više-manje
doista slijepo” .
Na starom klaviru, prekrivenom kašmirskim šalom,
našla se mala galerija srebrnouokvirenih fotografija:
mamina slika u kostimu šarmantne markize pod bijelom
perikom, s onog rokoko kostimiranog bala, o kome mu
je pričao Martinenghi, kad se kod njega prvi put pojavio
na ministarstvu bečkom, da ga preseli u Ungarisch-
Weisskirchen, a koju je njegov otac bio uklonio, kada
se Eleonora pojavila u ovim sobama u ulozi mlade
supruge, isto tako kao što je odstranio i sliku svoje prve
supruge u svečanoj gali nevjeste pod velom i mirtovim
vijencem, koju je jedno vrijeme bio čuvao u svojoj
sobi, a onda je nestala netragom, a sad ju je Eleonora
ponovo iznijela na svjetlost iz jednog starog albuma.
T u je bila i velika fotografija staroga generala, Amandi-
nog supruga, kao komandanta zagrebačke garnizone,
na konju, pak tetka Amanda, kao mlada generalica,
i jedna grupna snimka na ladanjskoj terasi, između
dama i gospode u centru Kamilo, u plavom baršunu
sa velazquezovskim bijelim čipkastim ovratnikom i buj­
nom kovrčavom kosom kao djevojčica, a u drugom
redu između kavalira i gospođica Fistrich, koju su na
takve izlete pozivali kao klaviristkinju, iskazavši joj
čak i tu izvanrednu i izuzetnu počast, da bude na
fotografskoj ploči ovjekovječena u društvu ove kreme,
za svjedočanstvo pred budućim pokoljenjima kako je
bila zaista počašćena te je smjela da svira valcere i
polke za razonodu elitne gospoštije.
Odgonetavajući pojedina lica na ladanjskoj land-partiji,
„tko je onaj ulanski ritmajstor s plavim viteškim, aristo­
kratskim brkom, ono je ađutant staroga feldmaršal-
lajtnanta Amandinog supruga, jedan Eszterhazy, a onaj
vitki ciganin, crn kao đavo, ono je ritmajstor von Marti-
nenghi, a tu, u prvom planu, sjede: mama Hortenzija
i Amanda uz Presvetlog de Franciscija, a onaj artist,
sa bujnom plavom kosom, koji stoji iza Eleonore, ono
je Petrinis, slavni violinist, nada čitave nam hrvatske
domovine, kome je slavni Ševčik prorekao grandioznu
budućnost, a, eto, ništa nije postalo od čovjeka: propio
se, deklasirao se i danas svira negdje u Belgiji po sum­
njivim noćnim lokalima” .
— Toga Petrinisa pratila je gospođica Fistrićeva na
klaviru, na jednoj koncertnoj turneji po provinciji, i taj
maestro, koji ju je u Osijeku, u hotelu »Central«, ono,
što se banalno kaže, lišio glupe fiksne ideje koju ljudi
zovu »djevičanstvo«, to je čovjek koji je u njenom životu
odigrao fatalnu ulogu i, može se reći, čitavoj njenoj
sudbini dao sasvim drugi smjer. Nju je tada prosio
jedan profesor gimnazije, gospodin u godinama, i ona
je s tim profesorom bila takoreći već i zaručena, kada
se fatalne one osječke noći javila nova komponenta,
i ona nije mogla da svome zaručniku, profesoru, ne
prizna što se dogodilo u onom hotelu, gdje se, zapravo,
»dogodilo« samo to, da je godinama ostala neudata
zbog ljudske gluposti,
— Bilo je to, može se reći, sasvim grubo, zapravo
nedostojno pristojnog čovjeka, i ona je u onome mo­
mentu temeljito posumnjala u glasine kojima je bio
okružen kao bengalskom rasvjetom, da je »genijalan«,
ali mu je do dana današnjeg ipak zahvalna. Izazvao je
kod nje nezaboravan šok spram svega što u čovjeku
muti i zamagljuje svijest iz sfere takozvanih nagona,
i tako je spram tjelesnih napasti ostala ravnodušna
u godinama kada se te slatke čežnje kod žena pretvaraju
u najveća iskušenja,
— Genijalan guslač, doista, koji je umio svojom
violinom dočarati divne, da, upravo opasne štimunge,
o kakvima se po kritikama piše da su »božanski«, a kada
bi govorio o muzici, bila je to svakako suptilna tema,
kojom je vladao, i kao pedagog i kao virtuoz, a zapravo,
po svojoj naravi, to je bilo najbanalnije, sasvim primitivno
muško stvorenje, tako da je one noći prozrela, što se
nje subjektivno tiče, sve tajne takozvane »ljubavi« i
takozvane »muzike«, dakle, donhuanstva s jedne strane,
a filistarske gluposti s druge, profesorove, jer njen go­
spodin zaručnik dakako da je povukao sve konzekven-
cije, a da mu nije, guska, priznala, bio bi ostao sretan
»zaručnik«, jer nije da nije bio u nju zaljubljen, baš,
kao što se veli, doslovno »zatreskan« na svoj, doduše
srednjoškolskoprofesorski način, no ipak, čovjek je ne­
posredno poslije toga postao direktor gimnazije, i ona
bi kao direktorica u svakom slučaju bila poživjela
udobnije, nego što je cijelog svog života morala davati
satove nenadarenoj djeci. Simpatizirala je s tim svojim
zaručnikom već godinu-dvije, može se reći, poštovala
je u njemu njegovu korektnu postojanost i dobar odgoj,
a onom drugom fakinu klanjala se s divljenjem, kao što
to čine bezazlene djevojke, svijesne svoje nenadarenosti,
jer je oduvijek veoma bistro znala, da je, što se muzike
tiče, ispod prosjeka, i tako, eto, jedne vrele ljetne noći
izgubila je i don Juana i zaručnika, kome bi bila postala
sigurno dobra i vjerna žena, jer nije nikada imala ni­
kakvih natprosječnih ambicija,
— Stigli su poslije koncerta nešto kasnije, bio je
banket, pilo se mnogo, a odsjeli su u hotelu pod jednim
ključem (jer je takav bio raspored odvojenih soba sa
zajedničkom kupaonicom), a spram jutra već buknula
je ljetna oluja sa gromovima. Strahujući od munja još
od djetinjstva, a takve grmljavine kao one noći nije
doživjela još nikada, kad je vjetar, prosto kao usred
demonske ludnice, stao udarati balkonskim vratima i
prozorima, skočio je gospodin Ernesto uslužno da za-

2g K rleža: Zastave IV 449

tvori balkonska vrata njene sobe, a onda, da je smiri
jer je sva ustreperena od strave cvokotala zubima, on
je prilegao uz nju, pa kad je osjetila njegov vreli dah
i dlakava bedra kentaura i vrisnula, prekrio joj je usne
dlanom i stao da je grize i razdire kao ogromna bijesna
mačka, a čitala je u Brehmu, jedamput, da smrt u pan­
džama tigrovim spada među najintenzivnije tjelesne
senzacije, što će biti da je istina, po svoj prilici, no,
dobro, a drugoga jutra, kod doručka, u kavani, taj isti
gospodin razgovarao je s njom »odozgo« kao s nenada-
renom elevicom, »kojoj je u svakom pogledu čast da prati
jednog majstora, no koja bi ipak trebala da se sabere
i da ne svira kao diletantica na provincijalnoj vatro­
gasnoj priredbi, i kada već ne svira napamet, neka
izvoli barem čitati korektno, kome je uopće palo na pamet
da nju prodaje kao pijanisticu, jer da je netko rođen
bez sluha, to se može pojmiti, ali njeni su bubnjići od
pergamene, i to od one najjeftinije, za vezanje kompota,
a šta sad cmizdri tu pred svima, još će svijet misliti da
se radi o ljubavnoj sceni«,
— Svršila se ta turneja i čovjek s njom nikada više
nije progovorio ni riječi, pa čak joj se nije ni javljao
pozdravom na ulici, a zaljubila se u toga tipa baš na
ovom ladanjskom izletu, tako da je, otkrivši neki dan
tu fotografiju u jednoj od komoda, stavila je na klavir
kao uspomenu na onaj nesretni izlet, a neki dan, opet,
eto, slučaj je htio, kao po pravilu serija, srela je svog
nesuđenog zaručnika koji nije htio da se odrekne patri­
jarhalnog prava »prve noći«, penzionirani direktor gimna­
zije, dijabetes, vitium cordis, skleroza, orosilo mu se
čelo kao od muke, vuče svoje tabane kao stari gusan,
s kišobranom, kratkovidan, u galošama, kad joj se tužio
da pati od besanice, od kostobolje, od siromaštva, da
nema sluškinje, jer da, preračunato u palačinke, on
danas prima penziju točno isto tako visoku kakva mu
je bila suplentska plaća, a s njom je govorio kao što se
govori s udovicom ministra — par distance, kao što se
iskazuje počast jednoj gospođi iz najviših krugova, koja
je postigla, hvala bogu, lijepu karijeru, diveći se davnoj
odabranici svoga srca, kako je još uvijek u zavidnoj
formi, i lijepa, i mlada, i šarmantna, a smije li reći, i
zavodljiva,
— Govori se o ravnopravnosti spolova, samo je že­
nama nerazmjerno teže, jer što da rade osamljene i pre­
gažene žene, kada nisu kentauri? Kružila je fama o
onom Petrinisu da je »genijalan«, možda je doista to
i bio, no, eto, ali ipak nije ni primijetio, a nije mu to
palo ni na pamet, da je razorio jednu djevojačku mladost,
možda čak i jedan život, a onaj drugi opet, filistar, koji
se nikada nije ogriješio ni o kakvu konvenciju, ostao je
duboko povrijeđen, jer mu je netko oteo njegovo pa­
trijarhalno pravo, kao najobičnijem primitivcu. Hoće se
naročita tupost mozga a, osim toga, i neshvatljiva, da,
upravo jeziva tromost fantazije, da, da, očita lijenost
misli i duha, svakako, i svako pomanjkanje bilo kakve
imaginacije, da takva gospoda, koja sebe smatraju »go­
spodom«, vode računa isključivo samo o svojim sebe­
ljubivim hirovima, da razaraju nešto što je doista bilo
naivno, a time, dakako, nije rečeno mnogo, gotovo
ništa, od svega što bi se moglo izgovoriti o toj temi,
kada se pitamo šta je ljubav, a šta je muzika, a i onda,
još uvijek i povrh svega, ostaje otvoreno pitanje, šta
je sa ženskim suzama?
 „Liči na Adelu Glavačku, ova »klavirlererica«, a ra-
skokodakala se o svojim intimnostima samo da se ukloni
neuralgičnoj temi o svome braku sa Starim. Zapravo
je to tip na vlas iste žene, kao što je bila i ona Persida,
udovica kapetana Sime, kod koje je stanovao u Make­
donskoj, preko steznika tih dama rastapa se masni
marcipan od mesa, to su flegmatične babe, podnijele
su one već razne terete, od kentaura i direktora gimnazija
do ministara i kapetana, samo ova je, čini se, relativno
bistro stvorenje, ona mu u ovome momentu predaje
svoje akreditive, odlučivši da mu se predstavi u najne-
banalnijoj formi, a lukava je, jer, svijesna kome govori,
vidi se da vodi računa o svome partneru, da bi mu po­
kazala kako umije da misli o stvarima slobodno i na­
predno. Govori o ženskim suzama inteligentno, izne­
nađujući smiono, govori i o muzici s razumijevanjem,
i Ženka Tommaseo je govorila o muzici, samo Ženka
je govorila poetski, a ova ne vjeruje ni u muziku ni u
poeziju, to je »slobodna žena«, danas obezbijedena,
s najutješljivijim perspektivama za dugo još i relativno
udobno putovanje.”
Prati Kamilo riječi strane žene, nesumnjivo, čini se,
inteligentnije, u svakom slučaju originalnije od njenog
pokojnog muža, „jer kako je precizno kritički prikazala
svu nervozu posljednjih peštanskih dana, sa suptilnim
psihološkim razumijevanjem samoga slučaja, poduda­
ralo bi se s Trupčevom verzijom, da baba ipak nije tako
bedasta kao što se mislilo” .
„Sastajao se s njom u Jurjevskoj sasvim konven­
cionalno sve dok nije došlo do definitivnog loma, a čini
se, da ona pomalo i glumi, a to je na kraju i prirodno,
stalo joj je da Kamilo ne pomisli kako je baš sasvim
banalno bila zainteresirana u braku s njegovim ocem,
što je ustvari i dokazala da nije, jer, uzme li se pravo,
njen stav kod otvaranja oporuke bio je zapravo svje­
dočanstvo nesumnjive ženeroznosti. Održavala je konver­
zaciju na visini za čitavo vrijeme ovog five o’clocka,
prevladavši je isto tako s rutiniranom vještinom, a sada
se, isto tako učtivo, moglo bi se reći, dostojanstveno
oprašta, »kako je čeka čitav niz dužnosti, da joj slikaju
stan, ali ne po njenom ukusu, da nikako ne može da
nabavi odgovarajuće boje ni patrone, ovi dosadni maj­
stori ne umiju da svrše taj posao nikako«, i tako je ustala
ljubazno i nestala, a on je, eto, u Jurjevskoj, svi su nje­
govi mrtvi i svi ga promatraju iz ovih slika više-manje
umorno, a zašto mu je ova žena ispričala svoju osječku
pustolovinu, i to još tako drastično, teško bi bilo odgo­
netati, pošto se govorkalo da je već u ono vrijeme, kad
je njega podučavala u klaviru, bila tatina ljubovca, a
to su bile samo glasine, po svoj prilici, radoznalih
jezika.“

Prošetao se maminom sobom, kojoj je Eleonora,

ispunivši je ladanjskim slikama i kandelabrima, dala
sasvim drugi karakter, da bi preko koridora produžio
do očevog kabineta.
Tu, a to je bio jedini prostor koji su ostavili ne pre-
tovarivši ga ladanjskim pokućstvom, iza jednog grubo
tesanog ormara od stoljetne hrastovine, koji tu stoji
crn i mrk, gotovo već karboniziran, još od Ambrozovih
vremena, u najmračnijem kutu, otkrio je Kamilo sa­
svim sakriven i zaboravljen anthurium, prozvan po
preljevu svojih latica Flamingo. Kao sentimentalna sla­
bost očeva, dočekivao bi ovaj anthurium proljeće na
dvorišnom balkonu zbog jutarnjeg sunca, a zimi cvjetao
bi obično na klaviru ili u kabinetu kod prozora, na
vlastitoj etažeri, godinama, jer se, za Hortenzijina ži­
vota, ovome cvijetu posvećivala bolećiva pozornost. Dok
je za života Presvetle anthurium bio glavnim motivom
razgovora, »kako mu ide«, i »da li je popio dosta vode«,
jer on je »močvarna, tropska biljka«, od smrti majčine,
kako je rat bio buknuo, ukućani prestali su se baviti
Flamingovim cvijetom te se Kamilo iznenadio, kada
su dva intenzivno crvena cvijeta sinula iz polumraka
kao dvije svjetiljke. I sam je već bio izbrisao iz svoga
pamćenja Flamingovu egzistenciju, pa, ugledavši ga
poslije mnogo godina, zastao je, „kako to da traje go­
dinama, a da, do vraga, nije sagnjio“ .
Oko ove holandeske tropske biljke vladala je od početka
neka tajanstvenost, jer se govorkalo da je Presvetli
ovaj cvijet dobio na poklon od jedne engleske aristo-
kratkinje, koja je doputovala sa svojim suprugom k nama,
u lov na orlove, a kako je lord bio važna politička ličnost,
Presvetli, kao viši funkcionar vlade, bio je lordu dodi­
jeljen u ličnu pratnju, pak se po zakucima Banske
Uprave diskretno šaputalo da anthurium kod starog
Emeričkog cvjeta na grobu jedne davne male avantire.
Svake druge godine prenosile bi se lukovice anthuriuma
u malim baršunastim kutijicama kao svetinja, a da takav
cvijet traje zapravo od početka Kamilova pamćenja (jer
otkad se sjeća anthurium cvjetao je pod ovim krovom
godinama), začuđujuća ova okolnost pala mu je večeras
na pamet prvi put kao zagonetno pitanje.
U samoći, zaboravljen, procvao je anthurium u sme­
đoj polutmini, u zakutku između Ambrozovog ormara i
stijene, uz tamnozelenu zavjesu, koja se u teškim na-
borima spustila lijevo i desno od prozora, a Flamingov
cvijet jedini je još živi svjedok onog davnog života što
se pod ovim krovom u ovim sobama kao toplo meso
u toplim tkaninama obmanjivao, bezazleno, kako ži­
vjeti znači plesati na ovim parketima veselu igru koja
nije samo kratkotrajna lakrdija, već nešto nerazmjerno
više, nešto što je stvoreno po vrhunaravnom planu kao
remek-djelo, u božje i carske imperijalne svrhe, u znaku
vječnosti.
Patosom svog dekorativnog dostojanstva anthurium
se pobunio iznenada tako silno, kako su ga okrutni
ljudi, spustivši zavjese i zaključavši vrata, bešćutno
ostavili bez pozdrava kao da se nikada nitko više ne će
vratiti, a sada, kad se pred njim pojavio posljednji
predstavnik ovoga doma, njegova čudestvena arija za-
brujala je pod svodovima stare kurije kao plač zvona,
uznemirivši sjenke svih emericzyjevskih pokojnika, od
staroga Ambroza do umornog budimskog poklisara, čije
tijelo trune negdje daleko, u potpunoj samoći kere-
peškog groblja, među stranim i nepoznatim truplima,
pod grobljanskim zidom, a jedna tramvajska lira s ulice
cvili prosipavajući nad ovim osamljenim grobom sno­
pove zelenih iskara.
Iz razbuktale korone anthuriumovog lišća iskolutalo
se nekoliko vitkih svijetloklorofilnih sabalja, i iz one
zbrke od tropskog zelenila, iz vulkanskog humusa, iz
smeđe, smolave, paklene smjese od blata i od trulih
vlakanaca, od korijena i pepela i prašine, iz truleži u
loncu, grimizno blistavi cvijet buknuo je pobjedono­
snom snagom svoga prkosa, zablistavši u tužnoj sobi
kao pozdrav s onu stranu dobra i zla.
 ,,U ratu još, godine Petnaeste, nekako prije povratka
Joje iz Srbije, koji se iznenada, u Jurjevskoj, u predve­
čerje samog Badnjaka pojavio kao prikaza, kada se
Kamilo kao rekonvalescent poslije svojih ratničkih pu­
stolovina našao prvi put pod roditeljskim krovom, za­
boravile su bile djevojke anthurium na balkonu, i Ka­
milo se spontano, prosto kao ošinut, sjetio cvijeta, da
je nestao, izazvavši uzbunu i kod staroga, jer se i Pre-
svetli bio pod Kamilovom sugestijom prepao da je
anthurium nestao definitivno.“
„Od Petnaeste na Šesnaestu zima je bila pogana,
okrutna, prava perverzno zlobna ratna zima, i svi su
se gornjogradski krovovi savijali pod teretom snježne
mase, kada su djevojke unijele anthurium u sobu kao
stradalnika, te tek što nije u posljednjem trenutku
uginuo na balkonu, u snježnoj oluji, usred polarnog
bjesnila, i tako se anthurium pojavio u toploj sobi uz
rasvijetljeni božični bor kao bolesnik, kome je budućnost
ovijena bezizglednom prognozom, da bi već oko Majke
Marije Svijećnice (kada je Kamilov dopust svršavao i
kad se spremao u Beč) progovorio o uzvišenosti svoga
poziva, kako svim paklenim snagama uprkos treba cvje­
tati, jer pjesma cvijeća, to je pobjedonosna poema nad
mrakom i nad kaosom. Anthurium se ratne godine
Šesnaeste bio rascvao bujnije no ikad, ali se njegov prvi
cvijet drugoga dana otkinuo sam od sebe, tako da ga
je Kamilo bio ponio u Beč u staklenoj kutijici, i anthu­
rium je u Beču vegetirao u vodi još nekoliko dana, a
zatim ipak uvenuo, što je teta Amanda, praznovjerna kao
kakva kravarica zdenčajdvorska, uzela kao loš znamen.“
„S odlaskom gospodara u Peštu i s raznim drugim
uzbudljivim događajima, čini se, da su ga ovaj put
doista zaboravili: čitava Flamingova historija govori o
starim ranama, o mačjim pandžama, o ptičjim tragovima,
o ozbiljnom stradanju napuštene egzistencije, jer kako
su nastupile dramatske peripetije u borbi za beogradsku
karijeru ministarsku i kako se pojavila gospođa Eleo-
nora, nakon likvidacije Ladanja čitava se Jurjevska pre­
tvorila u skladište pokućstva, a ova lakoumna stvorenja
od posluge, nikada suviše sklona cvijeću, počela su da
ga potrkuju maćuhinski, ali, eto, anthurium, ekstazom
svoga zanosa, u znak protesta, zapjevao je ipak svoju
pjesmu o sunčanoj svjetlosti, jer to što blista iz anthuri-
uma nije ništa drugo nego mrva sunca, koje se zapalilo
u ovoj hladnoj mračnoj sobi kao kandilo nad grobom
gospodara koji je nestao u maglama.“
Uzeo je Kamilo lonac sa cvijetom, objema rukama,
pobožno kao što se podiže sakramenat iz sanktuarija,
i, postavivši anthurium na stol, pozvonio je Miki i
tako su obojica, veoma pomno, stali da brišu flanelnom
krpom list po list, da napajaju cvijet, kao što se napaja
bolesno dijete, kap po kap, pa se čulo kako ispod suhog
čvorastog korijena šapuću nešto patuljasti mjehurići,
prodirući iz puhora smolave zemlje na površinu kao
sasvim maljušna demonska bića. Anthurium bio je žedan:
popio je više od punog vrča, a stari Mika izgubio je
svaku prisutnost duha, prosto ne nalazeći ni jedne
mudre riječi kojom bi bio mogao objasniti svoj nemar,
»kako je moguće da je i on zaboravio ovaj cvijet tu u
kabinetu, iza ormara, kao da baš on nije bio taj koji je
o njemu vodio brigu godinama, a, eto, dogodilo se,
otputovali su, a on ga je zaboravio kao smrt«.
Kao da miluje pogledom nešto familijarno, intimno,
jedino što mu je tu u roditeljskom domu preostalo
još živo, Kamilo, zatravljen crvenim cvijetom, sjetio
se kako je godinama, još u djetinjstvu, razmišljao kako
je ova živa celulozna membrana kojom se Flamingo
odvojio od vanjskog svijeta nešto što se ne može pojmiti,
a, eto, ovo nešto nepojmljivo tu u tome cvijetu još
uvijek živi i raste, povezano s mračnim krugom čude-
stvenih pojava koje se danas zovu mrtvo tijelo njegova
oca, jer prsti onog mrtvog čovjeka, njegovi živi ljudski
prsti, nabubreni od tople krvi, dodirivali su ovu istu
Flamingovu membranu koju dodiruje i on sada, spa­
jajući se s onim mrtvim prstima u hipnotičan krug
nepoznatih svjetova, o čemu anthurium mudro šuti
od početka, prisluškujući veličanstvenom otkucavanju
starog ladanjskog sata, što su ga delikatne Eleonorine
ruke isto tako stavile u pogon.
„Nije anthuriumu potrebno nikakvo kretanje. Sve što
treba ima na licu mjesta: i minerale, i zemlju, i uzduh,
i vodu, a škrob on stvara veoma ingeniozno, od zraka,
potpuno sam, pa ne treba lutati za hranom kao mačka,
ne treba razmišljati, nema živaca ni glave, spava sit
u svom nepokretnom savršenstvu, ne opterećujući se
suvišnim funkcijama, nego samo živi. A što to znači?
Živjeti, to znači pretvarati zrak u škrob, minerale u krv,
hraniti se da bi se moglo pretvarati minerale u krv
i ploditi se, da bi anthurium i dalje cvjetao, da ne bi
povenuo, jer venuti znači, obratno, sve uzbudljive ove
funkcije smirivati i, na kraju, svesti ih na ništicu, to
jest na smrt, a čitav je buket ovog tropskog zelenila
šiknuo sa crvenim cvijetom pod nebo, kao Žigmanova
raketa na Ribnjaku, iznad biskupskog parka i kaptolskih
kula.“
 „Godinama živio je anthurium ovdje između starih
slika i sagova i zavjesa, sakriven od kiša što su pljuštale
s diskretnim šumom što tako podsjeća na pljesak ljud­
skih ruku po koncertnim dvoranama, od lepeta ptičjih
krila i od zvuka zvonca na saonicama kad se penju
Jurjevskom, vani praminja snijeg, otac stiže na večeru
iz Sabora sa zakašnjenjem, ali su iz kvesture telefonirali
da ga čekaju, jer da će proračunska debata biti preki­
nuta, a anthurium diše, anthurium se penje, anthurium
živi o sebi i zbog sebe, anthurium nema ni njuha ni
okusa, a ipak, kao mala kemijska fabrika, anthurium
producira aromatična ulja, stvara kalij i natrij, željezo,
klor i plinove, razlikuje fosfor od gvožđa, osjeća sunce
i čezne za njim, a toliko puta ostavljen, sav pokrpan
i bijedan u svojoj golotinji, on se, eto, ipak trgnuo u
znak pobune, a to je cvijet njegova djetinjstva, jer i otac
i sin očekivali su ga s mnogo neizvjesnosti, trajno uzbu­
đeni hoće li se javiti, što je značilo, kada je anthurium
zapalio svoje svjetiljke, da je zima na odlasku.“
„Usred dramatske eksplozije masnih, aromatičnih, ra-
zlistalih jezika iz jednog grumena kao iz tobolca, sa
dna mlaza od zelenila, sasvim duboko, u dnu gomoljike,
još u zemlji, anthurium stao se javljati pravilno, kao po
kalendaru, svake godine, koncem januara sa dolaskom
sunca. U kaotičnom prepletu tropskog lišća počeo je
da treperi svijetlozelenkasti odsjaj kao malena svjetilj-
čica omotana pahuljičavom vatom, iz gusto satkanog
batva mračnozelene tropske boje toploga mora, u sjeni
dubrave, iz elementa koji raste gluhonijemo, tvrdoglavo,
demonski uporno, iz dana u dan i tako impozantno
postojano po zakonu zvjezdanoga neba, ponesen ko­
zmičkom voljom, penje se crveni cvijet preko noći kao
razbuktali požar, pa kad bi tata jednog dana stigao na
objed, dočekao ga je sin s pobjedonosnom viješću da se
anthurium pojavio kao trijumfalni glasnik proljeća.“
— E, dragi moj, zaboravili su te, i to baš neljubazno,
a nisu s tobom dobro postupali već odavna, a i ja sam
ti se iznevjerio još u gimnaziji, zbog botanike, kad su me
odvojili od tebe koprenom skolastičke retorike. Oteli
su mi anthurium i stvorili od njega čudnu nakaradu
od jezične nakaze, kad smo se potpuno izgubili u glupim
zagonetkama, da li si ti anthurium scherzerianum Schott.
(Flamingo), vrsta araceje sa cvjetovima tamnoskrletne
boje, upravo epifitska tropska biljka, to jest kritosjeme-
njača prvoga reda prve grupe ili si jednosupnica s jaja­
stom lukovicom ili si peludnica s tučkom i imaš li plod-
nicu s tri njuške ili samo s jednom i, uopće, tko si i
odakle si doputovao k nama u Jurjevsku?

Anthurium na očevom stolu, i očevi ključevi, koji su

se tu, kao odjednom, sami od sebe stvorili među Kami-
lovim prstima, upravo onaj čelični Wertheim-ključić,
kojim su se uvijek tako tajanstveno otvarale ladice
očevog teškog stola, presvučenog intenzivno zelenim
dlakavim suknom, pritajeni uznemireni osjećaj spram
ovog stola o kome se uvijek govorilo kao o svetinji i
koji se otključavao tako pobožno, kao da se otvaraju
gvozdena vrata riznice, sve su to bili elementi čudne
smetnje, kao da se našao na poslu koji nije spojiv s bo­
ljim običajima. Prevladavši tu glupu nervozu, otključao
je stol kao čovjek koji je stvorio neku neodgodivu odluku,
bez obzira na to što zapravo otključava tuđi stol. U
ovom stolu čuvale su se uglavnom očeve privatne stvari,
ali stol je bio,vidi se, pedantno ispražnjen, očito namjerno,
a kako se ni kod Eleonore nije našlo nikakvih doku­
menata, čini se da je otac čitav svoj arhivski materijal
prije odlaska u Peštu spalio. Sve ladice, tri po tri, lijevo
i desno, prazne, samo u desnoj gornjoj našla se regni-
kolarna mapa (pandan onoj koju je dobio na poklon
od oca, u pastelnozelenkastoj boji od skupocjene kože
jedne tropske gušterice). U mapi bila su dva zaplije­
njena egzemplara tjednika Crveni barjak sa Kamilovim
govorom o Konstituanti i o slučaju Joakima Dijaka,
dva primjerka od kojih Kamilo nije imao kopije, i ti
su egzemplari bili, po svoj prilici, unikati. Našao se tu
još policijski izvještaj o Kamilovom predavanju u uni­
verzitetskom klubu socijalističke omladine, koji je nosio
ime sušičavog mladića, slobodnog mislioca, koji je na
samrti odbio da mu se podijeli posmrtna pomast, i
prepis stenograma jednog predavanja Kamilovog pred
plenumom Advokatske komore, koji je održao kao plai­
doyer o slučaju Joakima Dijaka, kad je tom prilikom
došlo do poznatog skandala. Otac je ovaj materijal očito
primio direktno od Državnog odvjetništva, a, osim toga,
on je tu u svojoj mapi sačuvao i nekoliko isječaka iz
Narodnih novina, sve u vezi sa proslavom Osamnaestoga
augusta 1913 i atentatom ispred Katedrale, poslije Te
Deuma u čast osamdeset i trećeg rođendana F. J. I,
i dva broja bečke Neue freie Presse, sa rođendanskom
riportažom dvorskoga ručka u Bad Ischlu, devetnaestog
augusta godine 1913.
Izvještaj Kraljevskog redarstvenog ravnateljstva u
Zagrebu Odjeljenju za političku upravu kod bivše Hr-
vatsko-slavonske pokrajinske vlade, kao promemorija
za Političko odeljenje Ministarstva unutrašnjih dela u
Beogradu.
Demonstracija u Helios-kinu u Zagrebu, u Frankopanskoj
ulici, u nedjelju, . . . februara 1920.
Javno predavanje doktora Kamila Emeričkog mlađeg,
advokata u Zagrebu, pod naslovom: »O nekim aktuelnim
političkim pitanjima«, oglašeno plakatima, uz naplatu ula­
znice od tri dinara po osobi, sa time da će se čista dobit pri­
vesti dobrotvornoj svrsi.
Predavanje počelo je, kao što je i bilo najavljeno, u
osam sati i nekoliko minuta, a dvorana je bila puna.
Doktora Etneričkoga mlađeg kao govornika, kada se po­
javio na pozornici, sakupljeni pozdravili su glasnim plje­
skom i odobravanjem, ali se javilo i nekoliko zvižduka
iz limenih zviždaljki, i to sa balkona, a to je odmah,
na početku, izazvalo nered i galamu koja se nije stišala,
tako da je došlo do tučnjave između pojedinaca i nadviki­
vanja, dok na kraju nije halabuka bila nadglasana izvi-
kivanjem parole: Čujmo, čujmo, i živio, živio.
Govornik je bio vidljivo uzrujan, tako da se od prvih
njegovih riječi nije moglo razabrati gotovo ništa, jer je
govorio tiho, a vidjelo se da ne želi da diže uzbunu. Tako
je i počeo svoj govor, kako se i sam izrazio, da ne želi
harangirati, ali da nije iznenađen da su se našli plaćeni
bukači, jer oni larmaju za račun iste one gospode koja
o njemu pišu u novinama da je boljševički agenat i mo­
skovski i madžarski plaćenik.
Ove riječi pozdravljene su burnim povicima hZivjela
Treća Internacionalan, pljeskom i vikanjem, ali su se
čuli glasovi da je istina da je govornik madžarski i ruski
agent, što je ponovo izazvalo dugotrajno obračunavanje
protivnih strana i tučnjavu na balkonu. Čulo se kako neki
glasovi traže intervenciju policije, da su platili ulaznicu,
a sada ih bacaju napolje, nema slobode za zaštitu građana.
Kada se stišala galama, doktor Emerički počeo je
govoriti mirno, kao da drži predavanje iz jugoslavenske
historije, i rekao je da njegovo predavanje nema druge
svrhe nego da se obnovi slabo pamćenje oko nekih događaja
iz godine 1918, kada je došlo do toga da se ova zemlja
jednoga dana našla okupirana po kolonijalnim četama
francuskim, Anamitima iz Indokine i bataljonima Harkisa
alžirskih i marokanskih, a na to je ponovo došlo do pro­
testa sa balkona, jer je tamo jedna čitava grupa počela
da pjeva: »M i smo s tobom, sivi ptiću, Svetozar ’ Pri-
bićeviću«, i »Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život
dati«, a čulo se sa sviju strana »dolje separatizam, dolje
madžarski Židovi, ne ćemo lenjinske plaćenike, fu j, sti­
dite se, svi ste vi frankovci, komunci, da živi narodno
jedinstvo«, ali je bilo i povika »živjela komunistička J u ­
goslavija, dolje kapitalizam « i, naročito glasno, »da živi
diktatura proletarijata «.
U nadvikivanju s onima na balkonu, kada se stvar
nekako smirila, doktor Emerički ponovo se javio za riječ,
da ima jednu molbu, to jest, ako ima, kao što se vidi,
tu organiziranog svijeta koji se smatra pozvan da kaže
što misli, to jest ako netko od prisutnih nije zadovoljan
njegovim riječima ili pogledima u bilo čemu, ako se osjeća
povrijeđen u nacionalnom ili patriotskom ponosu i dosto­
janstvu, u svojoj rojalističkoj vjernosti i lojalnosti, neka
takav rojalist ili centralist ili dinastičar ne prekida nje­
gove riječi, jer na silu može se odgovoriti i silom, a naših
ima ovdje dovoljno da bukače izbace sve napolje, i to
glavačke. To što smo mi, koji smo vas pozvali na ovo
predavanje, pristojni, ne znači da smo glupi kao sveta
Veronika i da ne znamo drugo nego moliti, imamo i mi
batinu !
Poslije toga došlo je do potpune zbrke, jer se ugasila
svjetlost, a netko je bacio žabice, i to nekih desetak ko­
mada, tako da su se od onih eksplozija u mraku pootva-
rala sva vrata i publika je nagrnula u hodnike, a onda
se svjetlost ponovo upalila, na balkonu je došlo do tučnjave
i nadvikivanja, bilo je i razbitih nosova i malo krvi i
baruta i dima, a onda se pojavio jedan odred policijske straže
sa pristavom doktorom Metkovićem na čelu. U sveopćoj
zbrci pojavio se doktor Metković na bini, dočekan sve­
općim zviždukom i udaranjem nogama, sa povicima »dolje
policija, marš napolje, ne ćemo policiju«, tako da se doktor
Metković usred sveopće galame obratio govorniku i nešto
mu dokazivao rukama, a kad se doktor Emerički pojavio
na govornici podigavši ruku, graja se stišala. On je rekao,
drugovi, čovjek koji predstavlja policijsku vlast htio je
izjaviti da se on ovdje pojavio kao garant građanskoga
reda i da će silom odstraniti svakoga tko hoće da omete
ovo predavanje, a mi ovom predstavniku policijske sile
zahvaljujemo, on je nama nepotreban, jer ćemo red znati
održati i sami. Ja sve sakupljene ponovo molim da nas ne
sprečavaju da kažemo ono za što smo se sastali, jer to,
što mi ovdje izgovaramo kao naše uvjerenje, to su jedini
pozitivni elementi, to su pozitivne direktive usred našeg
političkog kaosa, a budućnost će pokazati da je naš
program bio jedini ispravan. Prema tome, nalazi li se
netko ovdje tko misli da mi se suprotstavi, netko tko se
ne slaže s mojom tezom, neka izvoli uzeti riječ u diskusiji
poslije moga govora, jer ja mu, logično, stojim na raspo­
loženju sa svim svojim dokazima ali pod uvjetom slobodne
izmjene misli. To je prvo. A zatim, ogradio bih se još
jednom napomenom: ovo moje predavanje o aktuelnoj
političkoj temi najavljeno je da se u obliku moralno-poli-
tičkog kontrapunkta opremo glupoj klevetničkoj kampanji,
a naše predavanje je organizirano u karitativne svrhe.
To je predavanje s nepristranom namjerom da se osvijetli
životni tok jedne grupe studenata revolucionara i političara
koji čame već drugu godinu što u austrijskim a što u esha-
ezijskim tamnicama prosto zato, jer zastupaju neke prin­
cipe. O tim našim drugovima se javno piše kao o plaćenim
banditima i kriminalcima koji su tu sudbinu zaslužili,
a ovo moje predavanje je glas političke solidarnosti i trebalo
je normalno biti besplatno, ali je uprava Glazbenog zavoda
odbila da ustupi svoju dvoranu, i tako smo se našli ovdje
u ovom bioskopu a vlast nam je naredila da ubiremo
ulazninu, koju smo odlučili da upotrijebimo u dobro­
tvorne svrhe, za hranu političkim kažnjenicima u zatvo­
rima. Da prijeđemo na stvar i da se upoznamo s ovim
monstruoznim procesom, s ovom čudestvenom optužnicom,
s ovom nadasve glupom i izazovnom hajkom u novinama,
s ovom navodnom ruskom, madžarskom i belakunovskom
komunističkom veleizdajom našega druga Joakima Dijaka,
nazvanog Joja, i drugova, koji svi odgovaraju pred raznim
vojnim sudovima više i niže instancije već više od devet
mjeseci a da se još uvijek nije pristupilo meritamu, da se
u obliku glavne rasprave objasni i dokaže da je čitav
proces jedna cinička politička montaža.
N e želim da uđem u analizu samoga procesa, to jest
takozvane optužnice, koju mi kao advokati nikako ne
možemo dočekati, jer znamo da je čitava ta vojna juri-
dička kazuistika dim, ali nas u prvome redu interesiraju
moralni i politički profili glavnih optuženika, glavnih

Krleža: Zastave IV Af\r

ličnosti ove skandalozne afere, koja predstavlja političku,
moralnu i intelektualnu blamažu, što se tiče naše narodne
časti i ponosa.
Da progovorimo nekoliko riječi o glavnoj ličnosti ovoga
procesa, o drugu Dijaku. Tko je Joakim Dijak, o kome
se toliko laje kao da je stranac, kao da je doputovao u
našu zemlju kao ubačeni agent-provokator, kao da je
čovjek kome se ne može utvrditi identitet i tako dalje.
Poznajem Joakima Dijaka od prvoga razreda gimnazije,
kad smo se sastali u školskim klupama i prijateljevali,
sve dok nas nije razdvojila viša sila, i to zato, jer je Joakim
Dijak podmetao eksplozive pod javne zgrade, pod Di­
rekciju madžarskih željeznica, a namjeravali smo da mi­
niramo i Zapovjedništvo carskog i kraljevskog trinaestog
kora. Joakim Dijak je bio zbog toga isključen iz svih
srednjih škola u Hrvatskoj za vječna vremena i prognan
u popravilište u Glinu.
— Tamo spada i danas, lažete, to je kriminalac,
krao je novac po crkvama i kurvao se kao balavac, a vi
ste austrijski oficir, nosite ordene za svoju austrijsku
vjernost, stidite se, dolje provokatori, da živi Jugoslavija...
Ponovo je došlo do gungule, ali govornik, očito uzrujan,
nadvikao je tu galamu jakim glasom, jako energično,
vidjelo se da se razbjesnio, šta lajete, hoćete li poreći da
Joakim Dijak nije ležao u ovom istom garnizonskom
zatvoru godine 1918 kao austrijski mornar, kao vojnik,
tužen zbog dizanja ustanka mornarice u Puli, pod prijet­
njom smrtne kazne, a u istom zatvoru leži i danas, i ja
vas pitam zar to nije sramota da čovjek u istom zatvoru
i u istoj samici čami danas kao veleizdajnik, na istome
mjestu gdje je očekivao smrtnu osudu kao revolucionar
protiv Austrije. Tu očito da nešto nije u redu ni sa logikom
ni sa principima . ..
Tu se opet provalila halabuka, tako da se dalje više
nije znalo tko pije a tko plaća, došlo je do tučnjave, masa
je počela da pjeva Internacionalu, a kad su sa balkona
počele padati stolice i staklo razbijenih prozora uz glasan
zveket, jer su bacali prozore sa prvoga kata u dvoranu,
ponovo se ugasila svjetlost. . .
Čulo se na vratima tiho kucanje.
— Tko je, trgnuo se Kamilo, zbunjen, jer se našao
neočekivano u stranom ambijentu, kod stola svoga oca,
usred one gužve u Helios-kinu prije dvije godine (a
takvih je gungula doživio sijaset, jer se u ono vrijeme,
u eri kampanje za Konstituantu, bio posvetio agita­
ciji i propagandi u takozvanim prvim linijama), a sad
ga je kucanje vratilo u stvarnost očevog kabineta u
Jurjevskoj, gdje ga nije bilo već godinama, te se u prvi
momenat nije snašao, kad se na vratima pojavio Mika.
— Što je, Mika, koje dobro, šta izvolite?
— Oprostite, gospodine doktore, što vam smetam,
ali došla je ona gospođica što radi u vašoj kancelariji,
trebala bi vas, jer je donijela neko pismo od gospodina
doktora Burica,
— Pa zašto je nisi doveo ovamo, gdje je?
— U dvorani, mislio sam, a šta će strana osoba da
vidi ovu našu staru lcramu po hodnicima, nije još sve
u redu, gospodine doktore, mislio sam, i ostavio sam
je u dvorani. . .
Pošao je s Mikom u »dvoranu«. Gopođica Emanuela
ostala je skromno, na istome mjestu, gdje ju je bio
Mika ostavio, uz vrata, u kaputu, prokisla od kiše,
koja vani pljušti te se šum pljuska čuje kroz zatvorene
prozore kao da netko po staklima prelijeva pune kablove
vode.
— O, Emanuela, dobar večer, tko bi se tome bio
nadao, a što vam nisu ponudili da sjednete, pa što se
niste oslobodili ove svoje mokre tkanine, Mika, pomo-
zite gospođici, izvolite, sjednite, vi ste mi se pojavili
kao prva vizita pod ovim krovom, drago mi je, mogli
ste telefonirati, šta se dogodilo?
— Donijela sam vam jedno pismo, gospodine doktore,
pokušala sam telefonirati,
— Ah, da, nije telefon još ukopčan, pismo, kakvo
pismo ?
— Donijela ga je ona gospođa, Madžarica, nećakinja
gospodina doktora Erdmanna, jedno pismo iz Amerike,
molila me da vam ga predam,
„O, pa to je pismo od Ane“ , pomislio je Kamilo,
ali ga je iznenadilo kad mu je gospođica Emanuela
predala otvoreno pismo bez omota, prosto rukopis bez
kuverte.
— Pa to nije moje pismo, mislim, nije upućeno na
moju adresu, to je pismo one gospođe, to ona meni
šalje svoje pismo?
— Dama mi je objasnila, gospodine doktore, o čemu
se radi, ne znam madžarski, a dama mi je objasnila da
će vas stvar interesirati, to je pismo njenog ujaka pro­
fesora Erdmanna.
Pročitavši, na prvi pogled, slučajno, prvu rečenicu
»nema nam više naše Margite, umrla je naša Margita«,
Kamilo se zbunio i, pogledavši Emanuelu s iznena­
đenjem, bez jedne jedine misli, zapitao je Emanuelu
nes vi jesno:
 — Pa to profesor Erdmann javlja da je umrla njegova
žena?
— Da, gospodine doktore, to mi je saopćila ona dama,
— A zar ta gospođa to nije znala prije, pa zar je nisu
telegrafski obavijestili o toj smrti, pa odonda je, po
datumu, minulo već dvanaest dana?
— Ne znam, gospodine doktore . . .
Preletio je Erdelyijevo pismo, prva stranica, druga,
na trećoj još dva-tri reda, pismo, sasvim obično pismo,
sabranim čitkim rukopisom, normalno pismo, »draga
moja, nema nam više naše Margite, umrla je naša
Margita, šaljem ti fotografiju sprovoda, pokopao sam
je sam samcat, sirotu našu, umrla je dobro, nije se
mučila, a sada nemam više nikoga osim tebe, a ti si
daleko, Margita te je uvijek voljela mnogo, draga moja«,
tako, pismo, obično pismo, kao što već pišu takva pisma
ujaci svojim nećakinjama kada javljaju smrt ujne, a i
fotografija je tu ujninog sprovoda, da se vidi sprovod
»naše jadne sirotice Margite«, u New Yorku, jedan lijes,
jedan kovčeg, okovan, sa teškim metalnim karikama,
solidan sanduk, a nose ga četiri gospodina sa polucilin-
drima, nose Anu Borongay, »Margitu, siroticu našu«,
bijelom pošljunčanom stazom perivoja, sa zimzelenom
florom, spram portala kao neke gotičke crkve, u engle­
skom stilu od crvene cigle, a onaj lijes ondje, ona četiri
crna polucilindra, to je dakle ona scena kada kralj
Lear nad mrtvom Kordelijom plače, She is gone for
ever, a mrka gospoda zaputiše se dugim drvoredom
na kraj groblja, spram zgrade od crvene cigle, gdje se
u dalekoj perspektivi vjetar poigrava na kraju groblja
anđeoski bijelim vratima, jer je dunula vjetrina, kao
ovo sad nad jurjevskim krovom što zviždi iznad dimnjaka,
a čitava se zgrada trese pod ornjavom jednog bjesomučnog
vodopada što se ruši odozgo iz nedogledne visine, čudna
omaglica zavitlala je Kamilom od pomisli da Margite
Sćhaj više nema, neka vrsta okomitog vihora, koji vitla
mozgom s razantnom oštrinom, a ovdje je ostala prazna
moždana zdjela sa nekoliko nerazgovijetnih riječi, da
je »sirotica naša Margita« otputovala, da je više nema,
,,a prošla je kroz ovaj grad, da se javi prije odlaska,
jer je znala, jer je to precizno znala da će se strovaliti
sa hridine na onu stranu netom se pojavi na drugoj
obali, a sada, dakako. . pasivno je klonuo u naslonjač
i tako ostao s pismom u ruci pognute glave bez riječi,
a sve je potrajalo tek jedan tren, da bi ga glas gospođice
Emanuele vratio punoj, lucidnoj, da, upravo konven­
cionalnoj svijesti.
— Krenula bih, gospodine doktore, oprostite, ako
smijem, progovorila je djevojka polutiho, ali se osjećalo
kako joj je glas zatreperio u opni dijafragme.
— Kamo ćete, pa vidite šta se vani zbiva, nema smisla,
ovaj potop, ostanite dok se ne smiri ova oluja, ni ja ne
ostajem ovdje, i ja sam ovdje gost, skočit će Mika po
fijaker kasnije, nemamo još telefona, nego, izvolite, pa
oslobodite se ove svoje kabanice, skinite je, molim vas,
da vam Mika nešto servira, oprostite, izvolite, ustao je
i pomogao je Emanueli da se skine i pozvonio je Miki
na staromodno zvonce uz vrata, što je zvonilo na ba­
roknoj brokatnoj banderijeri kao u sakristijama.
— Hvala, gospodine doktore, molim, ne bih ništa,
molim, hvala, zahvaljivala se gospođica Emanuela Ka­
milu i Miki koji se pojavio na vratima, kao uvijek uslu­
žan, pri ruci, da ponese gospođičinu kabanicu u garde­
robu i da servira što već gospoštija bude zapovjedila,
i tako se ovim intermezzom prekinula neposredna strava
ove banalne vijesti o Aninoj smrti, što je doprla do
Kamila sa zakašnjenjem od desetak i više dana.
— Oprostite, nije li vam gospoda nešto govorila o
tome, da je dobila neki telegram od profesora o smrti
njegove supruge, uputio je Kamilo pitanje svojoj či­
novnici gotovo poslovnim tonom, iznenađen što tako
stvarno poslovno izgovara da je smrt supruge profesora
Erdelyija događaj o kome se govori sasvim normalno
kao o normalnoj prirodnoj pojavi.
— Jeste, profesor Erdmann je telegrafirao gospođi
đa mu je supruga umrla ima tome već dvanaest dana,
to mi je poznato,
— Kako, to ste doznali od gospođe,
— Da,
— I gospođa nije našla načina da i mene obavijesti
o tome, a gospođi je poznato da sam prijateljevao sa
profesorom i njegovom suprugom godinama?
— Ona je telefonirala našoj kancelariji, gospodine
doktore, ona je telefonirala doktoru Buricu da je stigao
telegram iz New Yorka, doktor Burić je bio u vezi s njom
u toj stvari,
— Ona je telefonirala Buricu, pa kako, a Burić meni
nije o tome rekao ni riječi,
— Ne znam, gospodine doktore, ni meni doktor
Burić nije rekao o tome telegramu ni riječi, da je stigao
telegram iz New Yorka, to sam razabrala tek večeras
od ove gospođe, jer je ona sama donijela ovo pismo u
kancelariju, a gospodina doktora večeras nije bilo u
kancelariji,
— Ne znam, ne razumijem, no, ali sad je to svejedno,
nego izvolite, Emanuela, imate tamo engleske ilustra­
cije, krenut ćemo zajedno, i ja moram u kancelariju,
imam večeras sastanak,
— Telefonirali su, gospodine doktore, da li ostaje
kod ugovorenog sastanka, a ja sam javila, koliko mi je
poznato, da nema nikakve nove dispozicije za večeras,
— A tko vam je telefonirao?
— Antolić,
— Vama, Antolić, Antolić je vama telefonirao o
našem sastanku večeras, a molim vas, a kako to?
— Sekretar Antolić. . .
— Kako, Emanuela, kako vi znate da je Antolić
sekretar?
— Poznajem Antolića, on je podstanar kod moje
tetke, a i moj otac je bio tipograf, moj otac je jedan od
osnivača Grafičkog sindikata,
— A tako, no, dobro, izvolite, kao što sam rekao,
oprostio se od Emanuele i vratio u kabinet s Erdely-
ijevim pismom.
Sjeo je ponovo za očev stol i, zagledavši se u inten­
zivno rumenilo anthuriumovog grimiza, ostao je tako
zureći u potpuno nepojmljivo sivo ništavilo, još uvijek
pod dojmom one sive fotografije Aninog sprovoda sa
četiri gospodina sa crnim melonama, s onim bijelim,
apsolutno bijelo okrečenim vratima, kao da se otvaraju
na ulazu u nebeski perivoj.
»Margita je umrla istoga momenta kad smo stigli u
hotel i popeli se na dvadeset i četvrti kat. Ja sam ostao
u koridoru da dočekam lift sa koferima, a ona je ušla u
sobu u pratnji sobara, Crnca, koji nas je dočekao u de-
gažmanu, i kako je ušla, klonula je i zamolila je čo­
vjeka da joj natoči čašu vode. Kako se Crnac okrenuo da
natoči vodu, Ana se smotala u fotelji kao klupko pamuka,
kako je rekao Crnac, koji je dojurio u koridor da mi
javi da se gospođa onesvijestila. Našli smo je mrtvu,
fotografiju ti sprovoda prilažem, a kao što se vidi bio
sam joj jedina pratnja, potpuno sam, i tako sam se
vratio u hotel, a što ću sada, ne z na m.. . «

„Stajala je na mokroj palubi, svitanje je bilo magleno,

oblaci kao prljave sive ponjave dodirivali su one visoke
tornjeve, a Ana je stajala na palubi na smrt umorna,
prisluškujući u duhu kako se već vjetar poigrava onim
bijelim grobljanskim vratima na kraju staze, škripe
vrata na vjetru, došlo je vrijeme rastanka sa glupanima,
kojima je imala čast da piše pjesme. Onom svom para-
litiku slaboumnom, koji nikada nije imao fantazije ni
toliko koliko bi stalo u lješnjakovu ljusku, i svom pro­
vincijalnom trabantu, »husarskom lajtnantu«, koga je
čekala devet godina, a koji joj je trajno dosađivao glu­
postima, a kada je htjela u posljednjem momentu da se
otme, da ostane ovdje dolje, među nama, kad mu se
grčevito priljubila i prosto mu stegla ruke od strave,
neka je ne pusti, da bi ostala, on joj se krvnički poklonio
sretan da mu što prije nestane iz vida, jer su mu i Bre-
galnice i ratovi i politika i razne ludorije bile preče od
njene poezije. On je žrtvovao njenu poeziju, a kome,
a čemu, onoj rulji od baraba i cigana u Fišerinzlu,
onim pijanim gorilama u separatšlafcimeru pod krovom
onog kupleraja, ono je bio oproštaj jednoj poetesi, za
sretan p u t . . . “

Podigao je glavu s pisma. Anthurium zapalio se u

odsjaju svjetiljke tamnogrimizno kao goruće kandilo,
rasplamsavši se u počast mrtvih duša.
 „Ovaj cvijet plamti između dva groba, onoga u Pešti
i onoga u New Yorku, kao kandilo. A kao glasnik Anine
smrti pojavila se gospođica Emanuela, a Anina idio-
sinkrazija spram te djevojke bila je zapravo magična:
kao da je osjećala da će ona biti glasnik njene smrt i . . . “
— Gdje je ova gospođica, zapitao je Miku, vrativši
se u blagovaonicu, gdje Emanuele nije više bilo.
— Otišla je, oprostila se, s time da pozdravim go­
spodina doktora, ali da ne će smetati,
„Guska, u ovaj prolom oblaka, opet jedna žena sa-
marićanka, ne će smetati čovjeku, kad se našao nad
grobom svoje ljubavi. A sekretar Antolić ima u nju
puno povjerenje, jer kako bi se inače usudio da tele­
fonira o sastanku. Njen tata, veli, bio je osnivač gra­
fičkog sindikata, bit će klasnosvijesno dijete, tako se i
vlada, učtivo ali ponosno ..
— Kako ćemo riješiti pitanje fijakera, Mika? Imate
li negdje telefon u blizini, trebaju mi kola, imam po­
slovnu večeru, moram u grad,
— Nema telefona tu u blizini nitko, gospodine dok­
tore, ali ja imam jedan kmetski kišobran, to je pravi
varganj, pod kojim bi se i na ovom pljusku moglo za­
spati, gospone doktore, če zapovedate, morem skočiti po
fijaker, ni to meni niš,
— Daj mi svoj kišobran, i laku noć!
 SADRŽAJ

ZASTAVE

Knjiga četvrta

LJU BA V NA O D R U ............................................................. 9
PO K O J V JE Č N I D A R U J IM , G O S P O D IN E . . . . 274
 Priredio za štam pu dr A . Malinar
Likovno opremio M ate Benković
K orektor Gordana Bunčić

Izdavač ZORA
Izdavačko poduzeće
Zagreb, Prilaz JA 2 /II
Za izdavača Ivan Dončević
Rkp. br. 1372/IV — 2 9 3/4 tiskanih araka
T iskanje dovršeno 31. V III 1967.
u tiskari Grafičkog zavoda Hrvatske
Zagreb, Frankopanska 26

53117