UNIVERZITET „DŽEMAL BIJEDIĆ“ MOSTAR

PRAVNI FAKULTET

DIPLOMSKI RAD

FENOMENOLOGIJA I ETIOLOGIJA MALOLJETNIČKOG

PRIJESTUPNIŠTVA

Mentorica: Studentica:

doc.dr Ivana Stipanović Azra Opijač

Mostar, februar 2023. godine

NASLOV: FENOMENOLOGIJA I ETIOLOGIJA MALOLJETNIČKOG PRIJESTUPNIŠTVA

Sažetak

Maloljetničko prijestupništvo relativno je novi pojam koji se u kriminologiji i krivičnom pravu

pojavio u drugoj polovici XIX. stoljeća. Dotad nije bilo sistemnog naučnog pristupa u
fenomenologiji i etiologiji maloljetničkog prijestupništva, kao niti u okviru sistema krivičnog
prava. Mladi počinitelji krivičnih djela smatrani su „zločincima u malom“, kategorijom iz koje
vremenom nastaju „pravi“ punoljetni delinkventi sposobni počiniti i najteža krivična djela. Zbog
toga na mlade počinitelje krivičnih djela, kao uostalom niti na djecu koja su u većem dijelu
historije krivičnog prava bila krivično odgovorna, nisu primjenjivani posebni zakoni niti
posebne, specifičnostima njihovog psihosocijalnog razvoja, prilagođene krivičnopravne sankcije.
Do afirmacije shvaćanja maloljetničkog prijestupništva kao posebne kriminološke i
krivičnopravne kategorije dolazi, kao što je već navedeno, u drugoj polovici XIX. stoljeća kada
je prevladalo shvatanje o tome da postupanje prema mladim osobama u krivičnom pravu mora
biti utemeljeno na drugim osnovama nego kad se radi o punoljetnim delinkventima i da je
funkcija krivičnog prava u postupanju prema tim osobama u prvom redu njihova zaštita. Predmet
ovog rada su upravo maloljetni prijestupnici, koji predstavljaju posebnu grupu učinilaca
krivičnih djela jer se razlikuju od ostalih po fizičkim, psihičkim i socijalnim karakteristikima, te
su stoga vrijedan i iscrpan predmet analize i istraživanja. Istraživanje je prije svega usmjereno ka
fenomenologiji maloljetničkog prijestupništva čije poznavanje omogućava dobijanje uvida u
raznovrsnost i učestalost ove pojave. Maloljetničko prijestupništvo kao društveni fenomen
predmet je interesa brojnih naučnih disciplina kao što su: pravo, pedagogija, socijalni rad,
sociologija, psihologija, kriminologija itd. Ovaj interes je prvenstveno uslovljen složenošću
samog fenomena maloljetničkog prijestupništva, odnosno njegovim uzrocima, pojavnim
oblicima, te društvenom reakcijom i preventivnim mjerama. Pored fenomenologije, predmet rada
su i etiologija maloljetničkog prijestupništva, problematika maloljetničkog prijestupništva u
Bosni i Hercegovini, kao i istaknuti međunarodni dokumenti iz oblasti maloljetničkog
prijestupništva.

Ključne riječi: Maloljetnici, delinkvencija, poremećaji u ponašanju, fenomenologija, etiologija

2
TITLE: PHENOMENOLOGY AND ETIOLOGY OF JUVENILE CRIME

Abstract

Juvenile delinquency is a relatively new term that appeared in criminology and criminal law in
the second half of the 19th century. Until then, there was no systematic scientific approach in the
phenomenology and etiology of juvenile delinquency, nor within the framework of the criminal
law system. Young perpetrators of criminal offenses were considered "petty criminals", a
category from which "real" adult delinquents capable of committing even the most serious
crimes emerge over time. That is why no special laws or special criminal sanctions adapted to
the specifics of their psychosocial development were applied to young perpetrators of criminal
acts, nor to children who were criminally responsible for most of the history of criminal law. As
already mentioned, the understanding of juvenile delinquency as a special criminological and
criminal law category was affirmed in the second half of the 19th century. century, when the
understanding prevailed that the treatment of young persons in criminal law must be based on
other grounds than when dealing with adult delinquents and that the function of criminal law in
treating such persons is primarily their protection. The subject of this work is precisely juvenile
offenders, who represent a special group of perpetrators of criminal acts because they differ from
others in terms of physical, psychological and social characteristics, and are therefore a valuable
and exhaustive subject of analysis and research. The research is primarily directed towards the
phenomenology of juvenile delinquency, the knowledge of which enables gaining insight into
the diversity and frequency of this phenomenon. Juvenile delinquency as a social phenomenon is
the subject of interest of numerous scientific disciplines such as: law, pedagogy, social work,
sociology, psychology, criminology, etc. This interest is primarily conditioned by the complexity
of the phenomenon of juvenile delinquency itself, its causes, manifestations, and social reaction
and preventive measures. In addition to phenomenology, the subject of the work is also the
etiology of juvenile delinquency, the issue of juvenile delinquency in Bosnia and Herzegovina,
as well as prominent international documents in the field of juvenile delinquency.

Key words: Minors, delinquency, behavioral disorders, phenomenology, etiology

3
 IZJAVA O AUTORSTVU

Ime i prezime autora: Azra Opijač

Broj indeksa: PM 210004

Izjavljujem

da je diplomski rad pod nazivom „Fenomenologija i etiologija maloljetničkog

prijestupništva“

- rezultat ličnog istraživačkog rada

- da su rezultati istraživanja korektno navedeni

- da nisam kršila autorska prava i koristila intelektualnu svojinu drugih lica

U Mostaru, februar 2023. godina. __________________________

potpis autora

Sadržaj
4
UVOD.........................................................................................................................................................7
1. Predmet i cilj istraživanja....................................................................................................................9
2. Metodologija istraživanja.................................................................................................................10
3. Hipoteze istraživanja.........................................................................................................................10
I MALOLJETNIČKO PRIJESTUPNIŠTVO.......................................................................................11
1. Pojam maloljetničkog prijestupništva............................................................................................11
1.1. Pojmovi vezani uz maloljetničko prijestupništvo............................................................................12
2. Krivično zakonodavstvo BiH u odnosu na maloljetnike................................................................14
2.1. Granice punoljetstva u uporednom pravu..................................................................................16
II FENOMENOLOGIJA MALOLJETNIČKOG PRIJESTUPNIŠTVA............................................18
1. Kriminalitet maloljetnika...................................................................................................................19
1.1. Krivična djela protiv života i tijela..............................................................................................20
1.2. Krivična djela protiv javnog reda i pravnog prometa..................................................................21
1.3. Krivična djela protiv imovine.....................................................................................................22
1.4.Krivična djela protiv spolne slobode i morala..............................................................................23
1.5. Krivična djela protiv zdravlja ljudi.............................................................................................24
2. Internet nasilje (cyberbullying)..........................................................................................................26
3. Ovisnost mladih.................................................................................................................................26
3.1.Kockanje......................................................................................................................................26
3.2. Alkohol...........................................................................................................................................30
3.3. Droga..............................................................................................................................................31
4. Karakteristike maloljetnih prijestupnika........................................................................................32
5. Recidivizam maloljetnika..............................................................................................................33
III ETIOLOGIJA MALOLJETNIČKOG PRIJESTUPNIŠTVA.......................................................35
1. Biološke teorije..................................................................................................................................35
1.1. Antropološka teorija...................................................................................................................36
1.2. Teorija nasljeđa...........................................................................................................................36
1.3. Hromosomska teorija..................................................................................................................38
1.4. Endokrinološka teorija................................................................................................................38
2. Psihološke teorije...............................................................................................................................39
2.1. Teorija frustracije.......................................................................................................................39
2.2. Teorija inteligencije....................................................................................................................40
2.3. Psihoanalitička teorija.................................................................................................................40

5
 2.4. Psihopatološke teorije.................................................................................................................41
3. Sociološke teorije..............................................................................................................................42
3.1. Teorija anomije...........................................................................................................................43
3.2. Teorija diferencijalne asocijacije i identifikacije........................................................................44
3.3. Teorija delinkventnih supkultura................................................................................................44
3.4. Socijalno ekološka teorija...........................................................................................................45
IV Etiologija maloljetničkog prijestupništva kroz koncept kriminogenih rizika i zaštitinih faktora
.................................................................................................................................................................. 46
1. Faktori rizika.....................................................................................................................................46
2.Faktori zaštite.....................................................................................................................................47
3. Subjektivni faktori.............................................................................................................................49
3.1. Nasljeđe......................................................................................................................................50
3.2. Emocije.......................................................................................................................................50
3.3. Inteligencija................................................................................................................................51
4.Egzogeni (unutrašnji faktori)..............................................................................................................52
4.1.Porodica.......................................................................................................................................52
4.2. Uticaj škole i obrazovanja...........................................................................................................55
4.3. Slobodno vrijeme........................................................................................................................56
4.4. Uticaj sredstava masovnih komunikacija....................................................................................57
4.5. Ekonomske krize, siromaštvo i nezaposlenost............................................................................58

6
 UVOD
Terminološke odrednice neprihvatljivog ponašanja mladih u stručnoj literaturi su veoma
različite: neprilagođeno ponašanje, maloljetnički kriminal, maloljetnička delinkvencija,
maloljetničko prijestupništvo, vaspitna zapuštenost i sl. Ipak, zadnjih godina preovladava
mišljenje da je termin maloljetničko prijestupništvo najprihvatljiviji i politički najkorektniji u
smislu smanjenja stigmatizacije ovih lica i putem jezika koji se koristi. Izrazi “prijestupništvo”,
također, naglašava bitno svojstvo takvog ponašanja - prijestup, prekoračenje određenih standarda
ponašanja dok izrazi “mladi” i “maloljetnici” ukazuju na to da je riječ o ponašanju mladih
članova društva. U literaturi se spominje više definicija pojma maloljetničkog prijestupništva
koje svoje polazište nalaze isključivo u krivičnopravnoj odgovornosti. Zastupljene su uže i šire
definicije, ali u osnovi se pod tim pojmom podrazumijevaju takva ponašanja maloljetnika koja se
očituju u kršenju pravnih normi, odnosno u odstupanju od općeprihvaćenog ponašanja. Upravo,
pri širem definisanju neprihvatljivog ponašanja mladih, najpogodniji naziv jeste prijestupništvo
mladih, iz razloga što se pod prijestupništvom mladih podrazumijeva društveno neprihvatljivo,
odnosno protiv-društveno ponašanje mladih, i to kako oni oblici ponašanja koji su zakonima
određeni kao krivična djela i prekršaji, tako i mnogi drugi postupci i ponašanja koji po svom
karakteru zahtijevaju primijenu vaspitnih i drugih socijalnih mjera, kao što su na primjer,
bježanje od kuće, bježanje iz škole, konzumacija alkohola, opojnih sredstava i sl. U skladu s tim,
nakon što prethodno definišem pojam maloljetničkog prijestupništva, u drugom poglavlju ću
najprije kroz Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, analizirati krivična djela koja su
karakteristična za maloljetnike, ali ću analizirati i ostala nedozvoljena, zabranjena ponašanja
maloljetnika, a koja nisu inkriminisana. Maloljetničko prijestupništvo sociološko-kriminološki se
izdvaja kao posebna kategorija u okviru opšteg kriminaliteta zbog specifičnosti vezanih za
biološke, psiho-socijalne, kriminalno-političke i posebno mjesto koje maloljetna lica imaju u
pravnom sistemu. Ova negativna društvena pojava karakteriše se nizom posebnih
fenomenoloških i etioloških karakterisika koje je odvajaju od kriminaliteta punoljetnih lica.

Fenomenologija označava učenje o pojavnim oblicima kažnjivih ponašanja. Istražuje

karakteristike kažnjivih ponašanja kao masovne društvene pojave, ali i individualnog ponašanja,
zatim rasprostranjenost, strukturu i dinamiku delinkvencije te raspodjelu kažnjivih ponašanja u

7
skupine prema određenim kriterijima. Kada su u pitanju maloljetnici, praćenje i uvid u stanje i
kretanje pojave maloljetničkog kriminaliteta kroz statističke pokazatelje krivičnih djela djece i
maloljetnika, strukturu krivičnih djela maloljetnika kategorije maloljetnih počinitelja izuzetno su
važni radi prevencije i suzbijanja maloljetničke delinkvencije. Radi se o dinamičkoj pojavi, koju
treba istražiti i analizirati prema određenom razdoblju. Više faktora utječe na broj krivičnih djela
i prijavljenih maloljetnih osoba, kao što su primjerice zakonske promjene, različito
pozicioniranje prekršajnih i krivičnih djela, kvaliteta rada policije i drugih mehanizama
otkrivanja kriminaliteta, svjesnost i senzibiliziranost građana za prijavljivanje određenih
krivičnih djela i slično. Teži oblici nasilja, naročito ubojstva, silovanja i razbojništva, kriminalni
su fenomeni snažnog destruktivnog utjecaja na socijalnu sredinu, te izazivaju medijsku pozornost
i zabrinutost. Ta pojava dobiva posebnu težinu i naročito zabrinjava kad su počinitelji teških
krivičnih djela maloljetnici. U današnje vrijeme mladi se sve vise nasilnički ponašaju. Ulična
razbojništva, razbojničke krađe, nanošenje tjelesnih ozljeda i teških tjelesnih ozljeda,
sudjelovanje u tučnjavi, nasilničko ponašanje, oštećenje tuđe stvari, najučestaliji su oblici
nasilnog ponašanja mladih.

Etiologija u najširem smislu označava ispitivanje o uzrocima određenih pojava. U

kriminološkom smislu etiologija zapravo predstavlja dio nauke koji se bavi izučavanjem uzroka
kažnjivih radnji, odnosno kriminogenim faktorima. Teorije kojima kriminološka nauka pokušava
objasniti etiologiju delinkvencije proizašle su iz kriminoloških škola, a najpoznatije su klasična
kriminološka škola, pozitivistička škola i čikaška škola. Radi se o tri grupe teorija: biološke
teorije, psihološke i socijalne teorije. Pri ispitivanju uzroka maloljetničke delinkvencije
nemoguće je obuhvatiti i opisati sve faktore koji utječu na ovu pojavu, stoga je riječ o
uobičajenim i značajnim kriminološkim teorijama koje se mogu primijeniti i na delinkvenciju
mladih. Ipak, u zadnjih dvadeset godina pri tumačenju uzroka maloljetničke delinkvencije
najčešće je korišten razvojni model odnosno koncept kriminogenih rizika i zaštitinih faktora,
prvenstveno zbog toga što se otkrivanjem rizičnih i zaštitinih faktora lakše utvrđuje i način
prevencije odnosno tretman. Rizični faktori označavaju vjerovatnoću odnosno izvjesnost budućih
problema. To su svi utjecaji koji mogu prouzrokovati ozbiljnije poteškoće u procesu
socijalizacije mladih, od bioloških, porodičnih, do uslova uže i šire okoline. Izdvajaju se dvije
veće skupine: rizične oosbine, odnsono predispozicije (spol, temperamen, hiperaktivnost kao i
neke kognitivne poteškoće djeteta) i obilježja okruženja- uslovi okoline koji imaju neposredan i

8
posredan učinak na razvoj djeteta. Prije svega, ovo se odnosi na porodicu u kojoj socijalna
situacija, ponašanje roditelja i sl. u najvećoj mjeri utječu na razvoj djeteta. Nakon porodice, tu je
škola, gdje odnos sa drugim učenicima, školskim osobljem kao i samim procesom školovanja i
učenja, također mogu uticati na razvoj djeteta. Kombinacija zajedničkog djelovanja više
različitih faktora čine dječiji razvoj rizičan, dakle ni jedna pojedinačna nepovoljna okolnost sama
po sebi ne dovodi do razvoja delinkvetnog ponašanja.

Prvi međunarodnopravni dokument, koji će također biti predmet rada, zajedno sa ostalim
značajnim dokumentima, a koji je predstavljao prvi obavezujući instrument koji je sadržavao
određene odredbe relevantne za prava djece u sukobu sa zakonom (odnosno maloljetna lica
učinioce krivičnih djela), jeste Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Aktivnosti
u savremenom, međunarodnom zakonodavstvu afirmiraju blaža kažnjavanja mladih u odnosu na
odrasle počinitelje. Navedeni pristup je kombinacija krivičnog i rehabilitacijskog pristupa, koji
se nadopunjuje filozofijom i praksom proizašlom iz novog restorativnog, tj. obnavljajućeg
pristupa. Ovakva praksa pokazala se uspješnom u velikom broju zemalja, dajući konkretne
rezultate u smanjenju recidivizma maloljetnika. Nažalost, restorativni pristup je u BiH jako malo
zastupljen, jako malo se radi na primijeni ovog pristupa. Iz tog razloga pored pomenutog Pakta,
osvrnut ću se na još neke međunarodne dokumente, čije mjere i smjernice treba poštovati i Bosna
i Hercegovina, odnosno uzeti ih kao primjer u procesu unapređenja zakonodavstva, politike i
prakse u oblasti maloljetničkog prijestupništva.

1. Predmet i cilj istraživanja

S obzirom da su predmet rada maloljetni prijestupnici, prije svega biti će određen pojam
maloljetničkog prijestupništva. U tom smislu definisati ću uži i širi pojam maloljetničkog
prijestupništva. Osvrnut ću se na krivično-pravni status maloljetnika koji se razlikuje od statusa
punoljetnih počinitelja krivičnih dijela. Nakon pojmovnog određenja maloljetničkog
prijestupništva slijedi analiza samog fenomena maloljetničkog prijestupništva. Svako
nedozvoljeno i društveno neprihvatljivo ponašanje izaziva negativnu rekaciju društva, kao i
medijsku pozornost. Međutim, sve to postaje ozbiljnije i zadobiva veću pažnju onda kada su u
pitanju maloljetnici. Tako će ovaj dio sadržavati uopće kriminalitet maloljetnika- koja su to
krivična djela koja čine, koji su to najčešći poremećaji u ponašanju maloljetnika, karakteristike
maloljetnih prijestupnika, recidivizam maloljetnika. U trećem i četvrtom dijelu rada cilj je

9
analizirati etiologiju maloljetničkog prijestupništva. Prvo ću predstaviti raznovrsne teorije koje
na različite načine pokušavaju spoznati uzroke ove pojave, a zatim se u četvrtom dijelu zadržati
na etiologiji s tim da ću uvesti i objasniti koncept kriminogenih rizika i zaštitnih faktora. Kao što
je već navedeno, u zadnjih dvadeset godina pri tumačenju uzroka maloljetničke delinkvencije
najčešće je korišten razvojni model odnosno koncept kriminogenih rizika i zaštitinih faktora.
Stoga će predmet analize biti svi rizici, od previše slobodog vremena koje na maloljetnika može
uticati na način da „iz dosade“ izvrši prekršaj ili čak i krivično djelo, pa sve do ozbiljnih
poremećaja u porodici i bližoj okolini koji itekako utiču na emotivno stanje i budućnost
maloljetnika. U petom dijelu ću predstaviti pojavu i problematiku maloljetničkog prijestupništva
u BiH. Na samom kraju cilj je istražiti i predstaviti određene međunarodne dokumente i
smjernice čije mjere, kao što sam već istaknula treba poštovati i Bosna i Hercegovina kako bi
unaprijedila oblast maloljetničkog prijestupništva.

2. Metodologija istraživanja

3. Hipoteze istraživanja
Osnovna hipoteza rada je:

Maloljetničko prijestupništvo i kriminalitet povezani su s nizom faktora kao što su siromaštvo,

loši uslovi življenja, nisko obrazovanje, disfunkcionalna porodica, a mogu biti determinirani i sa
neadekvatnim pristupom u odgoju ili kod izostanka istog.

Dopunska hipoteza rada je:

Pored faktora rizika za pojavu maloljetničkog prijestupništva vezani su i faktori zaštite koji su
raznovrsni, a obuhvataju kvalitetne odgojne metode, te eventualnu umiješanost centra za
socijalni rad, što može poboljšati socijalizaciju, te korigovati ponašanje maloljetnika ka
poželjnom i očekivanom.

10
 I MALOLJETNIČKO PRIJESTUPNIŠTVO

1. Pojam maloljetničkog prijestupništva

Preovladavaju dva shvatanja maloljetničkog prijestupništva: šire, ekstenzivno shvatanje, koje se
označava kao sociološko-kriminološko određivanje pojma maloljetničkog prijestupništva, i uže
shvatanje. Prema širem shvatanju, maloljetničko prijestupništvo čine svi oblici devijantnog
ponašanja, od preddelinkventnih ponašanja do onih inkriminisanih u zakonodavstvu. Pored
kršenja krivičnih i drugih pravnih normi, prijestupništvo ili delinkvencija maloljetnika obuhvata i
ponašanja suprotna moralnim normama u jednom društvu. Šire shvatanje ime više varijanti, a
razlike se javljaju u modalitetima teorijske obrade. Tako, prema jednoj varijanti ovog shvatanja,
nije dovoljno definisati delinkvenciju kao “ono što je kažnjivo prema krivičnom pravu”, već je
potrebno razmotriti odnos između zakonskih normi i moralnog kodeksa.1 Prema drugom
objašnjenju, važno je “proučiti nedozvoljeno ponašanje kao potencijalno kriminalno, preko
individualne i kolektivne moralnosti, isto koliko i kriminalno.”2 Treće objašnjenje pod
prijestupničkim ponašanjem mladih podrazumijeva kako ponašanja koja su sankcionisana
zakonom, tako i ponašanja koja su sankcionisana opštom saglasnošću moralnog mišljenja
zajednice. Pojam maloljetničke delinkvencije u širem smislu obuhvata “takva devijantna
ponašanja mladih određenog uzrasta kojima se krše legalne norme društvene sredine” 3 ili svaku
aktivnost maloljetnih lica ili maloljetnih grupa koja predstavljaju znatnije kršenje bilo koje
društvene norme. Za označavanje maloljetničke delinkvencije, kao što je već naglašeno u uvodu,
u širem smislu koristi se naziv prijestupništvo mladih. Pod prijestupništvom mladih
podrazumijeva se društveno neprihvatljivo, odnosno protiv-društveno ponašanje mladih, i to
kako oni oblici ponašanja koji su zakonima određeni kao krivična djela i prekršaji, tako i mnogi
drugi postupci i ponašanja koji po svom karakteru zahtijevaju primijenu vaspitnih i drugih
socijalnih mjera i akcija, kao što su na primjer besposličenje, bježanje od kuće, bježanje iz škole,
skitnja, i druge vidove ponašanja koje društvo kao cijelina ne odobrava. 4 Imajući u vidu ovakvo
pojmovno određivanje, smatra se da su termini “prijestupništvo” i “delinkvencija” veoma
1
Manheim, H. (1965)Comparative Criminology, Volume I, London, str. 65.
2
Scabo, D. (1971) „Etiologija povratništva, Problemi povrata”, XXVIII Kurs za kriminologiju, Beograd, str. 401.
3
Todorović, A. (1971) Uslovi i uzroci maloletničkog prestupništva u urbanim i ruralnim sredinama, Beograd: Institut
za kriminološka i sociološka istraživanja, Institut društvenih nauka, str. 179
4
Jašović, Ž. (1965) Pojam, obim i dinamika prestupništva omladine, Pravni život, str. 58.

11
pogodni da obuhvate sva devijantna ponašanja maloljetnika, koje ne treba smatrati kriminalcima,
već licima prema kojima, s obzirom na karakteristike razvojnog doba u kome se nalaze, treba
primijenjivati tretmane i mjere prevaspitanja. Uže shvatanje zastupa većina teoretičara evropskih
zemalja. Po ovom shvatanju, pojam maloletničkog prijestupništva obuhvata sva ona ponašanja
maloljetnika koja su, kao i za punoljetna lica, inkriminisana u krivičnim zakonima kao krivična
djela. Prema užem definisanju, vršenje krivičnih djela od strane maloljetnika ili kriminalitet
maloljetnika treba razlikovati od preddelinkventnog ponašanja, koje se ne može tretirati kao
kriminalitet, već samo služi kao alarm za preduzimanje preventivnih mera i akcija. U okviru
užeg određivanja ovog pojma izdvaja se shvatanje po kome maloljetničko prijestupništvo
obuhvata pored kršenja krivičnopravnih normi i ponašanja koja su u suprotnosti sa drugim
zakonskim propisima u društvu. Tu se pre svega misli na povrede administrativnopravnih
propisa ili na prekršaje (skitnja, prosjačenje, izazivanje nereda na javnim mestima, tapkarenje,
upravljanje motornim vozilom bez saobraćajne dozvole, prostitucija, kockanje i sl.), koji su u
nekim zakonodavstvima inkriminisane kao radnje krivičnog karaktera, a u kriminologiji se
definišu kao preddelinkventna stanja.5

1.1. Pojmovi vezani uz maloljetničko prijestupništvo

Delinkventno ili kriminalno ponašanje mladih poseban je dio općenitijeg fenomena koji se
naziva različitim izrazima (asocijalno, devijantno, problematično, antisocijalno), a najčešće se
govori o „poremecajima u ponašanju".6

Termin poremećaji u ponašanju odnosi se na skupni naziv za različite forme neadekvatnog,

društveno neprihvatljivog, štetnog i inkriminiranog ponašanja djece i mladeži. Pri tome različite
vrste poremećaja u ponašanju mogu biti međusobno vrlo usko isprepletene i povezane uzrocima i
posljedicama, kao i načinima interveniranja društva. U svakom slučaju, riječ je o ponašanjima
kojima djeca i mladi čine određene teškoće, štete, probleme bilo samima sebi, bilo drugoj osobi,
zajednici ili skupini. Pri tome takvo ponašanje mora imati negativne reperkusije na obrazovno i
radno postignuće djeteta te njegovo socijalno i ukupno ponašanje i funkcioniranje. 7 Poremećaji u
ponašanju počinju uobičajeno kao ometajuća ponašanja u školskoj sredini ili u sredini gdje

5
Cotič, D. (1971) ”Kriminalitet maloletnika sa posebnim osvrtom na recidivizam”, Etiologija maloletničkog
prestupništva, Zbornik članaka, Beograd: Savez društava defektologa Jugoslavije, str. 47.
6
Singer, M. i sur. (2002). Kriminologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb.
7
Bašić, J. i sur. (2004). Poremećaji u ponašanju i rizična ponašanja: pristupi i pojmovna određenja, Edukacijsko-
rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.

12
provode slobodno vrijeme, problemima u učenju i ponašanju u razredu, izostancima s nastave,
sukobima s vršnjacima. U predadolescentnoj i adolescentnoj dobi manifestiraju se i kao prkosno
ponašanje, koje uključuje i agresivnost prema članovima porodice, vršnjacima i učiteljima te
sklonost skitnji i bježanju od kuće. Jos teži oblici poremećaja u ponašanju sadrže, osim već
nabrojenih, konzumaciju alkohola i ilegalnih supstanci, što je povezano s ozbiljnim problemima
u obrazovanju i nerijetko rezultira prekidom školovanja, a sve više poprima i oblike kažnjivog
ponašanja, što uključuje počinjenje prekršaja ili krivičniih djela. Slijedeći pojam je asocijalno
ponašanje, termin podrazumijeva one oblike ponašanja koji su u suprotnosti s društveno
prihvaćenim normama ponašanja (njime je obuhvaćen jedan uži segment delinkvencije), ali
ovakva ponašanja nisu pravno inkriminirana i sankcionirana. Zatim, antisocijalno ponašanje koje
je u sukobu je s normama društva, vezuje se za djecu starijeg uzrasta i najbliže je pojmovnom
određenju delinkvencije. Razlikuje se i rizično ponašanje tj. ono ponašanje koje ugrožava
zdravlje i ukupno fizičko, psihičko i socijalno blagostanje pojedinca. Zatim, socijalna
neprilagođenost koja se pojavljuje kao reakcija na stresne događaje u životu, na promjene i
traume koje mogu izazvati prolazne poremećaje, najčešće kod adolescenata, tzv. adolescentne
krize. Stručnjaci ponekad imaju problem u tačnoj identifikaciji socijalne neprilagođenosti i
adolescentne krize jer je tesko utvrditi jesu li određene pojave u adolescenciji normativna
razvojna kriza ili je riječ o pojavi koja izlazi iz normativnih okvira.8

Na kraju, ukratko o još jednom bitnom pojmu, to jeste njegovom razgraničenju od pojma
delinkventno ponašanje. Preddelinkventno ponašanje je aktivna pojava koja svoje poremećene
sisteme vrijednosti u negativnom kontekstu iskazuju svakodnevno, kršeći norme i pravila
ponašanja, najčešće prvo u porodici i školi, a kasnije i u široj sredini. Kod djece i mladih koji
pokazuju preddelinkventno ponašanje situacija je takva da oni svoje stavove i mišljenje sprovode
u praksi, tj. bježe sa časova, napuštaju školu, odaju se skitničenju, verbalno i fizički maltretiraju
vršnjake, agresivno se ponašaju, konzumiraju alkohol, uništavaju javne površine (oštećenje
klupa, korpi za smeće, uništavanje drveća, paljenje kontejnera), ispisuju grafite na javnim
mjestima, ne poštuju kućni red u zgradi u kojoj žive i sl. Veoma često su upravo ove radnje
indikatori da su preddelinkventi i potencijalni maloljetni delinkventi. Preddelinkventno
ponašanje, također, ne predstavlja ponašanje suprotno nekoj pravnoj normi, pa prema tome nije

8
Zrilić, S. (2011). Povezanost bježanja s nastave i maloljetničke delinkvencije, Magistra ladertina, vol. 6, no. 1, str.
71-81.

13
delinkventno ponašanje. Preddelinkventi nisu počinili nešto što bi se okarakterisalo kao krivično
djelo, ali svojim ponašanjem ukazuju na mogućnost da postanu maloljetni delinkventi. Na
primjer, veliki broj neopravdanih časova, izjave nastavnika da je u pojedinim razredima
nemoguće održati čas zbog remećenja nastavnog procesa od većeg broja učenika, tuče,
reketiranje, verbalno vrijeđanje nastavnika, drsko ponašanje, prijetnje, samo su neki od
indikatora koju ukazuju na pojavu preddelinkventnog ponašanja, ali i izražene kriminogene
inficiranosti u toj školskoj sredini. Navedene pojave najčešće nisu praćene adekvatnim kaznama
od strane škole, ili nemaju uticaja na učenike, što ih ohrabruje i podstiče da i dalje prave
probleme. Također, zakonske odredbe nisu jasno definisane kada su u pitanju navedeni prestupi,
pa se sve svodi na ukore, opomene, razgovore sa pedagoško- psihološkom službom, ili odlaskom
u centar za socijalni rad. Upravo takav nesklad pogoduje širenju preddelinkventnog ponašanja i
maloljetničke delinkvencije.

2. Krivično zakonodavstvo BiH u odnosu na maloljetnike

Prateći međunarodne pravne standarde u oblasti maloljetničkog pravosuđa, Federacija BiH je u
mjesecu januaru 2014. godine donijela Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u
krivičnom postupku, koji svakako predstavlja značajnu reformu u oblasti maloljetničkog
krivičnog prava. Za razliku od ranijeg perioda kada je pitanje maloljetničkog prijestupništva
tretirano kroz više propisa, ovaj Zakon objedinjuje odredbe o materijalnom i procesnom
krivičnom pravu, zatim o organizaciji sudova za maloljetnike, o izvršenju krivičnih sankcija koje
se izriču maloljetnim počiniocima krivičnih djela, kao i odredbe koje se odnose na krivična djela
izvršena na štetu djece i maloljetnika. Ovim Zakonom utvrđuju se posebna pravila postupanja
prema djeci koja su u sukobu sa zakonom, mlađim punoljetnim osobama i djeci koja su žrtve ili
svjedoci prema kojima su dužni postupati sudovi, tužiteljstva, uključujući ovlaštene službene
osobe, organe starateljstva, porodice, škole, institucije na svim nivoima društvene zajednice, kao
i druge učesnike uključene u krivičnu proceduru na način kojim se bez diskriminacije unapređuje
osjećaj dostojanstva i lične vrijednosti djeteta, uzima u obzir uzrast djeteta, najbolji interes
djeteta, njegovo pravo na život, opstanak i razvoj, te omogućava da dijete u skladu sa uzrastom i
zrelošću izrazi svoje mišljenje o svim pitanjima koja se na njega odnose, pri čemu sva zalaganja
trebaju voditi rehabilitaciji i njegovom preuzimanju konstruktivne uloge u društvu. Propisuje da
se prema maloljetnicima i mlađim punoljetnim osobama u svim fazama postupka postupa se na
isti način bez obzira na: rasu, boju kože, spol, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo uvjerenje,

14
nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, status stečen rođenjem ili drugi
status maloljetnika, njegovog roditelja, usvojitelja ili staratelja, kao i na druge oblike različitosti.
Maloljetniku pripadaju minimalna prava koja se poštuju u svim fazama krivičnog postupka i ona
se odnose na pravo maloljetnika da mu se jasno kaže zbog čega se optužuje, da se smatra
nevinim dok se ne dokaže suprotno, da se brani šutnjom, da mu se priznanje ne iznuđuje silom,
pravo na pravnu pomoć advokata, pravo na prisustvo roditelja ili staratelja, pravo na provođenje
postupka "bez odgađanja'', pravo da unakrsno ispituje svjedoke suprotne stranke i pozove i
sasluša vlastite svjedoke pod jednakim uvjetima i pravo na djelotvoran pravni lijek. 9 U krivičnim
predmetima protiv učinilaca krivičnih djela na štetu djece i maloljetnika, pri provođenju
procesnih radnji posebno obazrivo se odnosi prema djetetu ili maloljetniku na čiju štetu je
učinjeno krivično djelo, imajući u vidu njegov uzrast, osobine njegove ličnosti, obrazovanje i
prilike u kojima živi kako bi se izbjegle moguće štetne posljedice na budući život, odgoj i razvoj.
Saslušanje djeteta ili maloljetnika se, po pravilu, obavlja uz pomoć pedagoga, psihologa ili druge
stručne osobe. Također, ako se kao svjedok saslušava dijete ili mlađi maloljetnik oštećen
krivičnim djelom, takvo saslušanje se može provesti najviše dva puta. Tužitelj ili ovlaštena
službena osoba ispitivanje obavlja putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, a bez
prisustva tužitelja ili ovlaštene službene osobe u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Saslušanje
djeteta ili maloljetnika se, po pravilu, obavlja uz pomoć pedagoga, psihologa ili druge stručne
osobe. Dijete ili mlađa maloljetna osoba može se saslušati u svom stanu ili drugom prostoru u
kojem boravi ili centru za socijalni rad. Sud može saslušati dijete ili maloljetnika oštećenog
krivičnim djelom, tako da sud, tužitelj, maloljetnik i branitelj mogu postavljati pitanja a da ne
budu prisutni u istoj prostoriji sa oštećenim.

Maloljetnik je osoba određenog starosnog uzrasta, posebnih biopsihičkih osobina, koja se

razlikuju od djece i odraslih po stepenu emocionalne, intelektualne i socijalne zrelosti. Uzrast
ima velik značaj u raznim socijalnim oblastima. Tako su i mnoge obaveze koje se nameću
pojedincu vezane za uzrast. Za uzrast je vezano i ostvarivanje različitih prava. Uzrast je značajan
i u građanskom pravu, socijalnoj zaštiti, ali na izvjestan način najvažniji u krivičnom pravu,
pogotovo kad se radi o delinkventima. Najznačajniji je zbog toga što se na osnovu uzrasta
određuje da li će neka osoba uopšte odogovarati za učinjeno krivično djelo, koje joj se sankcije

9
Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, ("Sl. novine FBiH", br. 7/2014 i
74/2020).

15
mogu izreći, koji tip krivičnog postupka će se prema njoj voditi, na koji način će se sprovoditi
krivične sankcije i sl. U skladu s navedenim Zakonom, dijete je svaka osoba koja nije navršila 18
godina života. Prema djetetu koje u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršilo 14 godina ne
mogu se izreći krivične sankcije niti primijeniti druge mjere predviđene ovim zakonom.
Maloljetnik je dijete koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršilo 16 godina a nije navršilo
18 godina života i prema kome se mogu izreći krivične sankcije i druge mjere predviđene ovim
zakonom. Zakon je propisano i uzrast maloljetnika u svrhu ovog zakona. Tako je mlađi
maloljetnik, maloljetnik koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 14 a nije navršio 16
godina života. Stariji maloljetnik je maloljetnik koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela
navršio 16 a nije navršio 18 godina života. Mlađa punoljetna osoba je osoba koja je u vrijeme
izvršenja krivičnog djela navršila 18 a nije navršila 21 godinu života.

2.1. Granice punoljetstva u uporednom pravu

Sve do pojave škola krivičnog prava, položaj maloljetnika se nije posebno određivao, a napori
koji su činjeni u tom pogledu bili su više izraz težnje za ublažavanjem strogosti tadašnjeg
krivičnog prava u odnosu na djecu i omladinu. Tako su, pozitivistička i sociološka škola uticale
na promijene u krivičnopravnom sagledavanju starosnih granica maloljetstva. Krivični zakonici
toga doba preciznije određuju donju i gornju granicu maloljetstva, nastojeći da podignu donju
starosnu granicu ispod koje je isključena krivična odgovornost. Francuski Code penale iz 1810.
određivao je šesnaestu godinu kao gornju granicu između maloljetstva i punoljetstva, a nije
predviđao donju starosnu granicu. Za razliku od ovog zakona, mnogi zakonici evropskih zemalja
određivali su donju i gornju granicu maloljetstva: austrijski KZ iz 1852., švedski KZ iz 1864.,
nemački KZ iz 1871. Kriterijumi koje danas koriste krivična zakonodavstva su različiti. Najčešće
je to formalni kriterijum - kalendarski uzrast koji se manifestuje u broju dostignutih godina, kao i
dostignuti biopsihološki razvoj i socijalna zrelost.10 Jedna grupa zakonodavstava predviđa fiksnu
donju ili gornju dobnu granicu, tako da su maloljetnici ispod te granice krivično neodgovorni, a
one iznad te granice krivično odgovorni. Neka zakonodavstva stavljaju krivičnu odgovornost
maloletnika u zavisnost od stepena njegove zrelosti (Jemen, Saudijska Arabija). Ima krivičnih
zakona koji predviđaju tri kategorije maloletnih izvršilaca krivičnih dejla: krivično neodgovorni,
ograničeno krivično odgovorni i potpuno krivično odgovorni maloljetnici. Radi se o

10
Perić, O. (1971) “Krivičnopravni položaj maloletnika sa posebnim osvrtom na jugoslovensko i francusko pravo”,
IKSI, str. 45.

16
normativnim rešenjima koja polaze od pretpostavke da su maloljetnici apsolutno krivično
neodgovorni, a kada pređu ovu granicu samo relativno krivično odgovorni pod uslovom da su
mogli da shvate značaj svog djela i upravljaju svojim postupcima.11 Između krivičnih zakona
pojedinih zemalja postoje velike razlike u pogledu utvrđivanja visine donje i gornje granice
maloljetstva. Tako, na primjer, zemlje Latinske Amerike (Kuba, Kolumbija, Meksiko, Peru i dr.),
Belgija, Holandija, Španija, Portugal ne utvrđuju donju granicu maloljetstva; Burma, Cejlon,
Egipat, Indija, Irak, Sirija, neke države SAD imaju najnižu granicu maloljetstva - sedam godina;
Izrael, Jordan, Filipini - devet godina; Poljska - trinaest godina; većina evropskih zemalja -
četrnaest godina; Švajcarska, Danska, Švedska - petnaest; Finska i Čile - šesnaest godina,
francusko zakonodavstvo ostavlja sudskoj praksi određivanje donje granice maloletstva. Gornja
starosna granica maloljetstva u većini zemalja kreće se od 16-18 godina, s tim što u nekim
zemljama postoji tendencija da se gornja starosna granica maloljetstva pomjeri iznad 18 godina.

11
Hirjan, F., Singer, M. (1978) Maloljetnici u krivičnom pravu, Zagreb: Informator, str. 19.

17
 II FENOMENOLOGIJA MALOLJETNIČKOG
PRIJESTUPNIŠTVA
Fenomenologija, najjednostavnije rečeno, proučava pojavne oblike određene problematike, kao i
sva ostala pitanja vezana za konkretnu problematiku, tako kada je riječ o kriminologiji dolazimo
do kriminalne fenomenologije koja se bavi pojavnim oblicima, strukturom, strukturnim
promjenama i dinamikom kriminaliteta. Proučava pojavne oblike krivičnih djela, značajke načina
ostvarenja krivičnih djela, način života i ponašanje počinitelja, pojavne životne forme počinitelja
i pojavne oblike krivičnih djela u odnosu na način njihova počinjenja. Odgovara na tri pitanja: da
li se kažnjiva ponašanja zbivaju u realnosti, koja se kažnjiva ponašanja zbivaju i kako se ta
kažnjiva ponašanja ostvaruju?12 Od značaja je što proučava i fenomenološke posebnosti
određenih skupina delinkvenata, posebno za praksu, iz nekoliko razloga. S jedne strane jer
posebno proučava ranjive skupine, među kojima su upravo i maloljetnici, koji zbog svojih
specifičnih biopsiholoških osobina zaslužuju prilagođen preventivni i represivni tretman, a i zato
što čine uglavnom specifične oblike kažnjivih ponašanja.

Kao što su različite tipologije dijeljenja teorija o uzrocima kriminaliteta, tako i različiti autori
različito svrstavaju različita krivična djela u fenomenološke kategorije. Autori, Masters i
Roberson predstavljaju tzv. «svakodnevni kriminalitet», nasilnički lični kriminalitet, vožnju pod
uticajem alkohola i posljedice, razbojništvo, provalnu kradu, paljevinu, različite krađe,
organizirani kriminalitet, poslovni kriminalitet i kriminalitet bez žrtava. Beirne i Messerschmidt
dijele pojavne oblike krivičnih djela u sljedeće skupine: međusobno nasilje (ubistvo, zločini iz
mržnje i silovanje): međusobno nasilje u porodici (silovanje u braku, nasilje među
homoseksualnim partnerima, fizičko nasilje i zloupotreba djece, spolno uznemiravanje u službi);
imovinska krivična djela, krivična dijela u vezi sa javnim redom i mirom, kriminalitet bijele
kragne ,poduzetnički kriminalitet, kriminalno udruženje, politički kriminalitet itd. Adler, Mueller
i Laufer dijele pojavne oblike krivičnih dijela na nasilnički kriminalitet, imovinska krivična
djela, organizirani kriminalitet, poduzetnički kriminalitet, krivična djela u vezi sa drogom i
alkoholom. Milutinović dijeli pojavne oblike kriminaliteta na privredni kriminalitet, politički

12
Derenčinović, D, Getoš, A. (2008). Uvod u kriminologiju s osnovama kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, str. 31.

18
kriminalitet, prometnu delinkvenciju, kriminalitet povratnika, kriminalitet u vezi sa profesijom i
maloljetničko prijestupništvo. Na kraju, pojavne oblike kriminaliteta je moguće dijeliti u skupine
(glave krivičnih djela), kako je propisano u važećem krivičnom zakonodavstvu pojedine
države.13 U skladu sa predmetom ovog rada u ovom poglavlju prije svega ću reći nešto o
maloljetničkom kriminalitetu uopće, a zatim predstaviti i pojavne oblike maloljetničkog
prijestupništva, karakteristike maloljetnih prijestupnika, njihov način života i ponašanje,
recidivizam maloljetnika, kao i ostale pojave koje su karakteristične za maloljetničko
prijestupništvo.

1. Kriminalitet maloljetnika
Krivična djela koja počine maloljetna lica, u pravilu nisu djela koja su praćena najtežim
posljedicama. Međutim, problem maloljetničkog prijestupništva je za svako društvo od posebnog
značaja. Taj značaj proizlazi, prije svega, usljed konstantnog rasta i sve masovnijeg djelovanja
takvog ponašanja maloljetnika na opšta društvena dobra i vrijednosti. Posebno zabrinjava
činjenica da sve više maloljetnih delinkvenata kasnije postaju i punoljetni izvršioci krivičnih
djela. Sama pojava maloljetničke delinkvencije je izuzetno kompleksna, a u cilju objektivnijeg
sagledavanja problema maloljetničke delinkvencije neophodno je posvetiti određenu pažnju i
njenoj fenomenologiji. Kod maloljetnika je vrlo teško razgraničiti fenomenološke od etioloških
sadržaja, tako da se i glavna obilježja maloljetničkog prijestupništva odnose kako na pojavne
oblike tako i na uzroke kažnjivih ponašanja. Dva osnovna obilježja maloljetničkog
prijestupništva su tzv. grupna (kolektivna) delinkvencija i prevalentnost ezgogenih faktora u
kriminogenezi maloljetničke delinkvencije (osobito socio-ekonomskih faktora). Te karakteristike
donose odgovore na pitanja koja krivična djela maloljetnici najčešće čine, na koji način i iz kojih
razloga. Prema statističkim pokazateljima većeg broja država, maloljetnici krivična djela
uglavnom čine u grupi s drugim osobama. Najčešće su to maloljetničke grupe koje se u literaturi
nazivaju i maloljetničkim bandama premda to nije najbolji naziv jer asocira na sličnost
maloljetničke skupne delinkvencije i organiziranog kriminala, premda između te dvije pojave
ima vrlo malo dodirnih tačaka.14 Činjenicu da maloljetnici krivična djela najčešće čine u skupini
povezana je s etiologijom maloljetničkog prijestupništva. S obzirom na aspiracije i želju za

13
Petrović, B, Meško, G. (2004). Kriminologija (sa kraćim komentarom Zakona o izvršenju krivičnih sankcija), Pravni
fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 167 str.
14
Derenčinović, D, Getoš, A. (2008). Uvod u kriminologiju s osnovama kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, str. 147-148.

19
dokazivanjem koju nisu u stanju ostvariti u ‘svijetu odraslih’, maloljetnici nastoje te svoje
potrebe zadovoljiti u društvu sebi jednakih. U tom se smislu motivacija maloljetnika u grupnom
počinjenju krivičnih djela uglavnom razlikuje od motivacije punoljetnih osoba. Većina
maloljetnika koji kradu, to ne čini radi stjecanja materijalne koristi već uglavnom radi
dokazivanja pred sebi jednakima ili radi iskazivanja prijezira prema dominantnoj kulturi u kojoj
im se vlastita uloga čini beznačajnom. O ovome će biti još više riječi u poglavlju u kojem ću
predstaviti etiologiju maloljetničkog prijestupništva.

Često se može čuti da je maloljetničko prijestupništvo u stalnom porastu, da su krivična djela

koja maloljetnici čine sve teža i okrutnija, da je u porastu broj delikata nasilja itd. Iz ličnog
zapažanja takvim ocjenama doprinose i mediji, posebno društvene mreže, na kojima se, često i
senzacionalistički, detaljno opisuju način počinjenja i posljedice krivičnog djela koje je počinio
maloljetnik. Na taj način se u javnosti stvara mišljenje o maloljetnicima kao „posebno
problematičnoj kategoriji“, ali se i na izravan način otkrivanjem identiteta povrjeđuju temeljna
prava maloljetnih osoba osumnjičenih za počinjenje krivičnih djela zajamčena zakonskim
propisima.

1.1. Krivična djela protiv života i tijela

Ova grupa krivičnih djela propisana je u Glavi XVI Krivičnog zakona FBiH. Krivična djela
Nanošenja teške tjelesne ozlijede, Nanošenja lahke tjelesne ozlijede, te krivično djelo
Učestvovanja u tuči, su tri krivična djela iz ovog poglavlja koja se najčešće vezuju za maloljetne
prijestupnike. Maloljetnici ova krivična djela najčešće izvršavaju prilikom navijačkih nereda,
koji postaju sve češći, te se rješenje za ovaj problem i ne nazire. Pored navijačkih nereda
izdvojila bih i noćne izlaske maloljetnih lica u klubove i tome slična mjesta, u kojima postoje
posebni rizični faktori, pod čijim uticajem maloljetnik može postati učinitelj krivičnog djela ili
žrtva istog. Maloljetnici se u ovim okolnostima nalaze pod euforijom, a ne smije se zanemariti i
činjenica da u adoloscentskim godinama, mladi počinju eksperimentisati sa opojnim sredstvima.
U tim situacijama postoji veliki broj faktora koji utiču na maloljetnika, može pod uticajem
vršnjaka započeti tuču, uskočiti u već započetu tuču, te postati žrtva napada ili sam postati
učinitelj krivičnog djela. Provjera gostiju pri ulasku u noćne klubove je jako slaba, ali s obzirom
da se slomljenom bocom pića, može nanijeti čak i teška tjelesna ozlijeda, ta je činjenica i
irelevantna, ali ne i zanemariva. Istraživajući zakonodavstvo Republike Hrvatske u vezi ovog

20
pitanja, došla sam do saznanja da Porodični zakon Republike Hrvatske u članu 93. stav 5. i 6.
propisuje da su roditelji dužni i odgovorni djetetu mlađem od šesnaest godina zabraniti noćne
izlaske bez svoje pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje. Noćnim
izlaskom smatra se vrijeme od dvadeset tri do pet sati. Svrha ove odredbe je zaštititi mlade od
neprihvatljivih i rizičnih čimbenika te pomoći roditeljima u ispunjavanju obveze odgoja djeteta
kako bi se spriječila asocijalna i delinkventna ponašanja maloljetnika. Porodični zakon FBiH, na
drugačiji način propisuje ovo pitanje, u članu 154. stav 3. postoji grubo zanemarivanje ukoliko
roditelj ne sprečava dijete u uživanju alkoholnih pića, droge ili drugih opojnih sredstava, kao i
maloljetnu osobu mlađu od 16 godina u kasnim noćnim izlascima. Dobna granica je ista kao u
zakonodavstvu Republike Hrvatske, te bi se po mom mišljenju mogla pomaknuti do nastupanja
punoljetstva, ali svakako ovi propisi nisu zanemarivi jer u velikoj mjeri mogu pomoći pri
prevenciji maloljetničkog prijestupništva, ukoliko se, naravno, poštuju.

Još jedno krivično djelo iz ove skupine krivičnih djela koje posebno privlači pažnju medija, kada
su u pitanju maloljetnici, jeste krivično djelo Učestvovanje u samoubistvu, koje i ZZPDM u
članu 185. spominje kao djelo koje se vrši na štetu maloljetnika. Ovo krivično djelo čini onaj ko
navede drugoga na samoubistvo, a ono bude učinjeno. Propisana je i kvalifikatorna okolnost koja
postoji onda kada je ovo djelo učinjeno upravo prema maloljetniku ili drugoj osobi čija je
sposobnost upravljanja njegovim postupcima bitno smanjena. Također, propisuje da ukoliko
djelo bude učinjeno prema djetetu, da se učinitelj kažnjava kao da je počinjeno krivično djelo
Ubistva iz člana 170. Krivičnog Zakona FBiH. Problem zbog kojeg se ovo krivično djelo vezuje
za maloljetnike, jeste problem internet nasilja odnosno cyberbullying o kojem će također biti
riječ u ovom poglavlju.

1.2. Krivična djela protiv javnog reda i pravnog prometa

Ova krivična djela su propisana u glavi XXX KZFBiH. Krivična djela- Napad na službenu osobu
u vršenju poslova sigurnosti i Nasilničko ponašanje su dva djela iz ove glave Zakona koja su
karakteristična za maloljetne prijestupnike. I ovdje se radi o navijačkim neredima, gdje
maloljetnici u skupinama izazivaju nerede gdje je nužno intervenisanje policijskih službenika.
Maloljetnici pružaju otpor, a s obzirom da se radi o haotičnoj situaciji gdje učestvuje više lica,
policijski službenici rjetko drže kontrolu nad situacijom. Osim što se pripadnici huliganskih

21
skupina međusobno tuku, pri čemu dolaze i u sukob sa policijskim službenicima, također, neredi
često pređu i u nasilje nad samim građanima konkretne sredine.

1.3. Krivična djela protiv imovine

U glavi XXV Krivičnog zakona FBiH propisana su krivična djela protiv imovine. Većinu ovih
krivičnih djela vrše i punoljetni i maloljetni učionici, međutim krivična djela Krađe i Teške krađe
su ipak djela koja maloljetni prijestupnici najčešće vrše. Krivično djelo krađe sastoji se u
oduzimanju tuđe pokretne stvari s ciljem njezina prisvajanja, dok kod teške krađe moraju
postojati i dodatne okolnosti koje krađu čine osobito teškom (prema načinu počinjenja,
vrijednosti ili značenju ukradene stvari i sl.). Postoji više kriminalnih tipova počinitelja krivičnog
djela krađe i teške krađe. Prvi tip su situacijski delinkventi (u literaturi se nazivaju još i
amaterima) koji će krivično djelo počiniti pod pritiskom trenutnih okolnosti i u uslovima niskog
rizika od otkrivanja i kažnjavanja. Njihovo je djelo neplanirano, a način počinjenja (modus
operandi) jednostavan. U kritičnim situacijama popuštaju djelovanju objektivnih faktora u
kriminogenezi (npr. iskušenju) i djelo koje čine najčešće je rezultat njihove slabosti i
nemogućnosti da se takvim faktorima suprotstave. Često su pod pritiskom vanjskih okolnosti i
kod velikog broja počinitelja koji pripadaju ovom tipu počinjeno krivično djelo samo je eksces
(incident) u inače uzornom ponašanju. Ovdje je upravo riječ o maloljetnim prijestupnicima koji
će, često i pored toga svog uzornog ponašanja posustati pod pritiskom vršnjaka i sredine i
počiniti krađu, što kasnije može postati još veći problem, pa maloljetnik nakon nekog vremena,
počinje činiti i teške krađe. S druge strane profesionalni počinitelji krivičnog djela krađe i teške
krađe od kriminalnog ponašanja napravili su zanimanje (profesiju). To je njihov način života.
Prihvaćaju rizik od otkrivanja i kažnjavanja, njihovo je djelo izraz njihove kreativnosti i
snalažljivosti zbog čega ih njihovi “kolege” po zanatu iznimno cijene i s njima se uspoređuju. 15
Za razliku od situacijskih delinkvenata, profesionalni kradljivci svoje djelo pažljivo i temeljito
planiraju. Zaključno, krivično djelo krađe i teške krađe su krivična djela koja maloljetni
prijestupnici vrše učestalo, kao i punoljetni učinioci, sa znatnim razlikima o načinu počinjenja
djela, što naravno ne isključuje mogućnost da i maloljetni prijestupnik preraste u profesionalog
počinitelja krađa.

15
Derenčinović, D, Getoš, A. (2008). Uvod u kriminologiju s osnovama kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, str. 109.

22
Poslije krivičnog djela krađe, izdvojila bih krivično djelo Oštećenja tuđe stvari, koje se također
vezuje za problematiku uličnih nereda, prilikom kojih ispaštaju i sami građani jer postoji velika
mogućnost da budu oštećene i njihove pokretne stvari, a i nekretnine.

1.4.Krivična djela protiv spolne slobode i morala

Ova krivična djela su propisana u Glavi XIX KZFBiH. Iako se krivično djelo Silovanje, najčešće
vezuje za odrasle, punoljetne osobe kao počinitelje, gdje se maloljetna lica pojavljuju kao žrtve
istog, nažalost u sve većem porastu je seksualno nasilje od strane adoloscenata. Dugo je javnosti
trebalo da prihvati postojanje seksualno zlostavljane djece, djece seksualiziranog ponašanja i
mladih ljudi (adolescenata) koji svojim seksualiziranim ponašanjem zlostavljaju druge.

Razvijeno je više sistema za klasificiranje odraslih zlostavljača, ali se isti obrasci/postupci mogu
ograničeno koristiti za adolescente nasilnike. Stoga je nekoliko terapeuta koji rade s
adolescentima nasilnicima pokušalo razviti opisne tipologije specifične za tu grupu. Slijedi
klasifikacija tipova adolescentnih nasilnika prema Perry i Orchard (1992.):

Tip 1: Naivni eksperimentator. Taj tip je često mlad (11 do 14 godina) i ranije nije
pokazivao neprimjereno ponašanje. On je seksualno naivan, pa se upušta u jedan ili dva
seksualno istraživačka čina s mlađim djetetom (2 do 6 godina) bez korištenja sile ili prijetnji.
Tip 2: Nedovoljno socijaliziran adolescent. Taj tip pokazuje kroničnu društvenu
izolaciju i društvenu nesposobnost. Njegovo nasilno ponašanje vjerojatno je kronično, a
uključuje manipulaciju, nagrađivanje i korištenje okolnosti. Njega na prekršaj motivira želja za
većom vlastitom vrijednošću i bliskošću.
Tip 3: Pseudosocijaliziran adolescent. On ima dobre društvene vještine i uglavnom se
ne ponaša neprimjereno, te se doima samopouzdanim. Može biti žrtva i nekog oblika
zlostavljanja, koje može biti višegodišnje. Motiviran je željom za seksualnim zadovoljstvom
kroz iskorištavanje, sklon je racionalizaciji napada i ne osjeća previše krivnje ili žaljenja.
Tip 4: Seksualno agresivan. Seksualno agresivan adolescent dolazi iz zlostavljačke,
nesređene obitelji. On ima dugu povijest antisocijalnih djela, slabo kontrolira impulzivnost i
koristi opojna sredstva. Njegovi seksualni napadi uključuju prisilu. Na nasilništvo ga navodi
želja za postizanjem moći dominacijom, izražavanjem bijesa i ponižavanjem žrtve.

23
 Tip 5: Seksualno kompulzivan. Obitelj seksualno kompulzivnog adolescenta često je
emotivno represivna i kruta. Njegovi su prekršaji opetovani, često kompulzivne naravi te su vrlo
vjerojatno provedeni s udaljenosti (npr. voajerstvo ili eksponiranje). Njegova motivacija za
prekršaje može biti ublažavanje anksioznosti.
Tip 6: Poremećen, impulzivan. Taj tip vjerojatno ima povijest psihološkog poremećaja,
ozbiljnu obiteljsku disfunkciju, korisnik je opojnih sredstava te ima značajne poteškoće u učenju.
Njegovi su prekršaji impulzivni te odražavaju poremećaj doživljaja stvarnosti.
Tip 7: Pod utjecajem grupe. Taj nasilnik može biti mlađi tinejdžer bez prethodne
delinkventne povijesti, a u napad se upušta u društvu grupe vršnjaka. Motivacija je često pritisak
vršnjaka i želja za potvrđivanjem.16

S adolescentom seksualnim nasilnikom povezuje se iskustvo seksualnog i fizičkog zlostavljanja,

zanemarivanja i izlaganja porodičnom nasilju. Međutim, pokazalo se kako nema značajne
povezanosti između iskustva seksualne zlostavljanosti u dječjoj dobi i nasilnog seksualnog
ponašanja u adolescenciji. S ovim oblikom nasilja povezivalo se i izlaganje pornografiji, što
empirijski nije potvrđeno. S druge strane, kod velikog broja mladih nasilnog seksualnog
ponašanja, pogotovu u dobi od 13 godina i mlađoj, opažen je PTSP.

Adolescent seksualni nasilnik češće odabire žrtvu ženskog, a rjeđe muškog spola. Žrtve su
najčešće mlađe od nasilnika i ne pripadaju njihovim vršnjacima, ali su im poznate. Adolescent
seksualni nasilnik manje je fizički nasilan nego odrasli seksualni nasilnik, a osigurava se
žrtvinom popustljivošću koja ide kroz intimizaciju odnosa. Otprilike 40% adolescenata
seksualnih nasilnika pokazuje snažnu agresiju prema žrtvi vršnjaku ili odrasloj osobi. Najčešći
„okidači“ (triggers) koji pokreću nasilnika uključuju ljutnju, dosadu ili porodične probleme.

I krivično djelo Silovanja se vezuje za nedozvoljene noćne izlaske maloljetnika, jer su upravo
klubovi pogodna sredina i za počinjenje ovog krivičnog djela, ali i da maloljenik postane žrtva
silovanja.

16
Jadranka Luca-Mrđen, (2005). Adoloscent seksualni nasilnik, Pregledni rad, Poliklinika za zaštitu djece Grada
Zagreba, str. 6.

24
1.5. Krivična djela protiv zdravlja ljudi
Kada su u pitanju krivična djela protiv zdravlja ljudi, koja su propisana u glavi XXI KZFBiH,
maloljetni prijestupnici se često javljaju kao počinitelji jednog od njih, a to je krivično djelo
Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. Uloga maloljetnika na tržištu droga
zasigurno je fenomen koji zaslužuje puno veću pozornost naučnika koji se bave istraživanjem
strukture i dinamike tržišta droga, ali i problematikom suzbijanja zlouporabe droga budući da
njihovo sudjelovanje na tržištu droga u znatnome dijelu doprinosi razvoju i dinamici tržišta, ali
predstavlja i značajan sociopatološki problem. Vrijeme adolescencije smatra se razdobljem
intenzivnijeg upuštanja u rizična ponašanja - što u konačnici može rezultirati i dugoročnim
neželjenim posljedicama. Istraživanja koja se bave tržištem droga uglavnom su epidemiološkog
karaktera te je malo studija koje u središte pozornosti stavljaju maloljetnike kao aktivne
sudionike ovakva tržišta. Također, ne razmatra se koliko su postojeće javne politike u odnosu na
suzbijanje zlouporabe sredstava ovisnosti, učinkovite u svojem nastojanju da zaštite djecu i
mlade.

Tržište droga na više načina negativno utječe na djecu i maloljetnike, kako izravno tako i
neizravno, dakle postoji uticaj na zdravlje djece i mladih (kod konzumacije sredstava ovisnosti
kod same djece i maloljetnika, ali i kada se radi o konzumaciji sredstava ovisnosti od strane
njihovih roditelja, posebno majki); pri tome se krše dječija prava posebno u kontekstu prava na
odrastanje usigurnom i zdravom okruženju; narušavanje odnosno uništenje porodičnog života
kada su roditelji ovisnici - te na kraju dolazi i do porasta nasilja povezanih uz tržište droga što
utječe na manju sigurnost građana, pa tako i djece i mladih.

Povećana potražnja za drogom na tržištu rezultira i većim uključivanjem maloljetnika od strane

starijih preprodavača. Naime, maloljetnici se smatraju jeftinijom radnom snagom na tržištu
droga, a spremni su i na veći rizik s obzirom na izricanje blažih sankcija u odnosu na odrasle
preprodavače. Little i Steinberg (2006) govore o pet faktora koji u značajnoj mjeri povećavaju
vjerojatnost maloljetnika da se uključe u preprodaju droga: niski nadzor od strane roditelja,
siromašno susjedstvo, slabe mogućnosti zapošljavanja, korištenje (ili zlouporaba) sredstava
ovisnosti od strane roditelja te devijantne vršnjačke grupe. Odnos između prilike da se
preprodaje droga i frekvencije preprodaje uvjetovan je djelomično stupnjem u kojem su
adolescenti udaljeni od konvencionalnih ciljeva i usmjerenosti ka školovanju. Oni adolescenti

25
koji su otporniji na pritisak vršnjaka te pokazuju veći stupanj autonomije, manje su skloni
uključiti se u aktivnosti vezane uz preprodaju droga. Prvi korak da maloljetnik prvi put koristi
određeno opojno sredstvo, jeste zauzimanje stava tj. pogrešna percepcija da to „svi rade“.
Također, porast zlouporabe sredstava ovisnosti odraslih u nekoj zajednici povećava dostupnost
droga te maloljetnici prihvataju preprodaju droge kao gotovo općeprihvaćene aktivnosti. S druge
strane, posmatrajući sa socijalnog i ekonomskog aspekta, radi se o „lahkoj“ zaradi, što je
posebno važno kada je riječ o mladima iz obitelji nižeg socijalno-ekonomskog statusa i
smanjenih socijalno-ekonomskih mogućnosti. Mladi koji potječu iz ovakvih okruženja ne
osjećaju se kompetentnima za sudjelovanje u konvencionalnim područjima kao što je škola i
sfera rada. Nadalje, njihova uključenost u tržište droga im donosi korist i poticaj da nastave sa
svojim aktivnostima, što na kraju dovodi do toga da postaju dio tog društva , pa se čak i poštoju
zbog kriminalne aktivnosti. To dovodi do problema maloljetničkih bandi koje su povezane sa
preprodajom droga. Mladi uključeni u bande se dalje izlažu krivičnom sankcionisanju, nasilju,
ozljeđivanju, a nije rijetko da dođe i do smrti pripadnika bandi.

2. Internet nasilje (cyberbullying)

3. Ovisnost mladih
3.1.Kockanje
Kockanje kao društvena devijacija postaje sve aktuelniji problem u današnjem svijetu
poremećenih društvenih vrijednosti. Kao društvena devijacija svojom masovnošču prijeti da
preraste u vodeću ovisnost koja vodi u razne oblike kažnjivog ponašanja. Takva prijetnja
posebno je izražena za mladu populaciju koja lako može postata ovisna i usljed toga biti izložena
raznim oblicima prijestupničkog ponašanja. Za kockanje je karakteristično da se radi o igri,
odnosno vrsti aktivnosti u kojoj igrači dobrovoljno učestvuju u međusobnoj razmijeni (gubljenju
i dobijanju) novca ili nekih drugih stvari od vrijednosti, a koja zavisi od aleatornog događaja na
koji igrači ne mogu da utiču. Danas je sve veća dostupnost igara na sreću, pri čemu je masovnost
i prihvatanje kockanja kao legalnog obrta rezultiralo sve češčim patološkim kockanjem, odnosno
ovisnošču o kocki, i od 1980 godine uvršteno je u Međunarodnu klasifikaciju bolesti. 17 Kockanje
prouzrokuje brojne posljedice kod lica ovisnih o kockanju počev od zdravstvenih koje se
odražavaju na psihičko i tjelesno zdravlje kockara, ali i drugih članova porodice, pa preko
17
Klarić, D. (2014). Prepoznaj i djeluj: Savjetnik za prevenciju ovisnosti i nasilja u djece i mladih, Zagreb: Školska
knjiga, str 74.

26
porodičnih koje se odnose na funkcionisanje porodice i uzrokovanje njene disfunkcionalnosti, te
socijalne i profesionalne posljedice u smislu negativnog uticaja patološkog kockanja na radne i
profesionalne sposobnosti kockara. Dakle, posljedice kockanja kao socijalno patološke pojave su
izuzetno opasne ne samo za lice koje neposredno učestvuje u ovim aktivnostima već i za članove
njegove porodice. Usljed kockanja dolazi do degradacije ličnosti, kao i degradacije porodice, jer
se na kockanje troše velika novčana sredstva, usljed čega ono u velikoj mjeri ugrožava i
porodični budžet što posljedično tome dovodi i do osiromašenja porodice. Kockari, čak ne
stvaraju nove materijalne vrijednosti, već se te vrijednosti dalje prenose, to jeste u većini
slučajeva gubi. Zbog toga, igrači kako bi nadoknadili tu izgubljenu vrijednost često pribjegavaju
vršenju određenih krivičnih djela poput, krađa, ucjena i prevara. Maloljetnici će najčešće izvršiti
krađu u gradskom kisoku, prodavnici ili kladionici. Pojava kockanja, naime, predstavlja još veću
opasnost za mlade jer uvijek postoji realna opasnost ili rizik da će mlada osoba bez adekvatnog
nadzora roditelja ili staratelja, najčešće iz radoznalosti, početi se povremeno ili kontinuirano
kockati, te ignorisati i zanemarivati društveno korisne aktivnosti. Kod mladi se stvori ideja kako
je kockanje laka zarada, te da bez rada i truda mogu osvojiti novac. Blagovremeno
prepoznavanje okolnosti koje ukazuju da je mlada osoba počela sa kockanjem i brza reakcija
roditelja, članova porodice, nastavnika kao autoriteta jeste prvi i najbitniji korak na planu
preventivnog djelovanja i sprečavanja negativnih posljedica.

Kada je u pitanju zakonodavstvo BiH, u Krivičnim zakonima entiteta Federacija BiH i Brčko
distriktu BiH kockanje nije propisano kao krivično djelo, dok su u krivičnom zakonodavstvu
entiteta Republika Srpska propisane dvije inkriminacije koje se odnose na ovaj problem. Naime,
propisano je krivično djelo „organizovanje nedozvoljenih igara na sreću“, u okviru grupe
krivičnih djela protiv imovine, iz člana 231. KZ RS, i krivično djelo „kockanje“, u okviru grupe
krivičnih djela protiv javnog reda i mira, iz člana 368. KZ RS. Nedostatak kod krivičnog djela
Kockanje koje je propisano u KZ RS, je u tome što nije propisana odredba o kažnjavanju lica za
radnju navođenja djeteta, odnosno maloljetnika na kockanje koja bi predstavljala kvalifikatornu
okolnost s obzirom na starosnu dob pasivnog. U vezi navedenog potrebne su izmijene koje bi, s
jedne strane, podrazumijevale propisivanje ovog krivičnog djela u KZ FBiH i BD, te, s druge
strane, propisivanje u oba entitetska krivična zakonodavstva odredbe koja se odnosi na
kvalifikatornu okolnost s obzirom na starosnu dob pasivnog subjekta, odnosno inkriminirajuću
radnju navođenja maloljetnika na kockanje. Također, određena krivična djela iz grupe krivičnih

27
djela protiv braka i porodice se odnose na kockanje i maloljetničko prijestupništvo, to su
„Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika“ iz člana 219 KZ FBiH i člana 216 KZ
BDBiH, odnosno „Zapuštanje i zlostavljanje djeteta“ iz člana 187 KZ RS. Kada je u pitanju KZ
FBiH, propisan je kvalifikovani, teži oblik ovog djela, usljed kojeg je propisana strožija kazna u
odnosu na osnovni oblik djela, i više kvalifikatornih okolnosti koje su alternativno postavljene
tako da je za postojanje ovog težeg oblika, odnosno za primjenu ove kvalifikacije djela dovoljno
da nastupi jedna od njih. Jedna od alternativno propisanih kvalifikatornih okolnosti, pored teškog
tjelesnog povređivanja ili teškog narušenja zdravlja djeteta ili maloljetnika, odnosi se na
odavanje djeteta ili maloljetnika prostituciji, alkoholu i drugim oblicima asocijalnog ponašanja,
uključujući i kockanje. U krivičnim zakonodavstvima u BiH, prisutna je različita kaznena
politika, odnosno propisana je različita visine kazne u odnosu na ovu kvalifikatornu okolnost.
Naime, KZ FBiH i KZ BD BiH propisuju nižu mjeru kazne, odnosno niži posebni minimum i
maksimum kazne za navedenu kvalifikatornu okolnost kod krivičnog djela „Zapuštanje ili
zlostavljanje djeteta ili maloljetnika“ tako da je za kvalifikatorni oblik djela iz čl.219.KZ FBiH i
čl.216. KZ BD BiH koji se odnosi na odavanje djeteta ili maloljetnika asocijalnom ponašanju,
odnosno kockanju, propisana kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina, dok je za istu
kvalifikatornu okolnost navedenog krivičnog djela iz člana 187.st.3. KZ RS propisana strožija
kazna, odnosno viši posebni minimum i maksimum kazne unutar opšteg zakonskog kaznenog
okvira, tako da je propisana kazna zatvora od 1 do 8 godina, čime se u “krivičnom
zakonodavstvu entiteta Republika Srpska mladim licima pruža jača krivično-pravna zaštita od
kockanja u odnosu na drugo entitetsko krivično zakonodavstvo i krivično zakonodavstvo BD
BiH”.18

S druge strane, kao prekršaj, kockanje je i jednako i dvojako propisano u prekršajnom

zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini. Dvojaka propisanost kockanja podrazumjeva da je
kockanje propisano kao prekršaj prema dva zakona, odnosno, propisano je kao prekršaj protiv
javnog reda i mira prema Zakonima o javnom redu i miru i kao prekršaj prema Zakonu o igrama
na sreću, kao lex specialis, koji sveobuhvatno reguliše igre na sreću u koje se ubrajaju i kockanje
i klađenje. Odredbe o kockanju kao prekršaju iz Zakona o javnom redu i miru propisane su u oba
entitetska i prekršajnom zakonodavstvu Brčko distrikta BiH. Ovim odredbama propisana je opšta

18
Orlić, S, Karović, S. (2021). Kockanje i kazneno-pravna zaštita mladih u Bosni i Hercegovini Zbornik radova
Pravnog fakulteta u Splitu.

28
zakonska formulacija kockanja kao prekršaja prema Zakonu o javnom redu i miru. Naime,
zakonska formulacija kockanja, kao prekršaja prema Zakonu o javnom redu i miru je sljedeća:
„Ko se kocka (igra hazardnu igru) za novac ili drugu korist tako da igra izgubi društveno zabavni
karakter, ili ko za tu svrhu ustupi prostorije, osim u slučaju kocke (igranja hazardne igre) koja se
odvija u za to namjenjenim prostorijama koje su registrovane za tu vrstu djelatnosti, ili ko
omogućava licu mlađem od 18 godina da se kocka (igra hazardnu igru ili se kladi) u objektima
koji su namjenjeni za tu vrstu djelatnosti, kaznice se novčanom kaznom“. U pogledu ove
zakonske formulacije kockanja kao prekršaja prema Zakonu o javnom redu i miru potrebno je
razjasniti šta se podrazumjeva pod kockanjem kao prekršajnim djelom, zatim, kada kockanje ima
društveno zabavni karakter, a kada ne, odnosno kada je kockanje prekršaj, a kada to prestaje da
bude, te kada ustupanje prostorija radi kockanja, predstavlja prekršaj, odnosno jednu od
prekršajnih radnji i obilježja bića prekršajnog djela, a kada to ne predstavlja prekršaj. a.
Imovinska korist kao cilj i bitan elemenat bića ovog prekršaja uslovljena je mišljenjem da
učesnik u ovakvoj igri očekuje da ostvari imovinsku korist koja će uvećati njegovu aktivu ili
smanjiti pasivu, te upravo tada i postoji prekršaj. Drugi elemenat koji uakzuje na to da li postoji
prekršaj ili ne jeste percepcija shvatanja kocke, odnosno da li se ona shvata kao igra ili je postala
svakodnevnica i sastavni dio ponašanja pojedinca. Naime, “onog trenutka kada kocka kao igra
prestane da to bude, odnosno izgubi društveno zabavni karakter i kada ona preraste u obrazac
ponašanja pojedinca, ona postaje devijacija u odnosu na normalno i očekivano, pa izaziva otpor
sredine i mijenja njen odnos prema takvom pojedincu.” 19 Kada je u pitanje ustupanje prostorija
radi kockanja, da bi ustupanje prostorija radi kockanja predstavljalo prekršaj potrebna je svijest i
volja u pogledu toga da se prostorija ustupa radi kocke. Zakonodavac je s druge strane putem
navedene zakonske formulacije legalizovao. kockanje, odnosno klađenje u prostorijama koje su
registrovane za tu vrstu djelatnosti. Takav primjer su kladionice i drugi objekti u kojima se
priređuju igre na sreću, uključujući i kockanje i klađenje, tako da kockanje i klađenje, te druge
igre na sreću u tim i drugim objektima i prostorijama, ukoliko su registrovani za tu vrstu
djelatnosti ne predstavlja prekršaj.

U svim Zakonima o javnom redu i miru na nivou Bosne i Hercegovine, postiže se i zaštita
propisivanjem odredbe o odgovornosti svih lica, uključujući i maloljetnika za prekršajne radnje u

19
Nikolić, Z. i Joksić, I. (2011). Maloletnička delinkvencija – socijalnopsihološki i krivičnopravni aspekti. Beograd:
Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, str 83.

29
kojima učestvuju, kao što je propisivanje odgovornosti za prekršajnu radnju kockanja kao jedne
vrste ovisnosti. Radi se o neposrednoj odgovornosti maloljetnika za prekršajne radnje u kojima
se oni pojavljuju kao učinioci, odnosno aktivni subjekti krivičnog, odnosno prekršajnog djela.
Također, krivično-pravna zaštita mladih (i krivičnopravna i prekršajno-pravna) se ostvaruje i
propisivanjem odredbe o odgovornosti drugih lica za preduzimanje radnji na štetu maloljetnika
u kojima se oni pojavljuju kao pasivni subjekti. Radi se o odgovornosti drugih lica za radnju
navođenja ili omogućavanja maloljetnicima da se izlože kockanju. Pored toga, zaštita mladih od
ovisnosti se ostvaruje i propisivanjem odredbe o odgovornosti roditelja za počinjene prekršaje
maloljetnika ukoliko su počinjeni prekršaji uzrokovani roditeljskim nečinjenjem, odnosno
propuštanjem njihovog dužnog nadzora nad odgojem maloljetnika a takav nadzor su bili u
mogućnosti da vrše.

I odredbe Zakona o igrama na sreću pružaju zaštitu maloljetnika tako što propisuju zabrane i
sankcije, odnosno novčane kazne za pravna i fizička lica po osnovu kršenja propisa po kojima
maloljetnici, odnosno lica mlađa od 18 godina nemaju pravo na igru na sreću, tako da se
maloljetnicima ne dozvoljava učestvovanje u igrama na sreću i zabranjuje pristup objektima u
kojima se priređuju takve igre. U cilju ostvarenja zabrane učešća maloljetnicima u igrama na
sreću, u koje ubrajamo i kockanje i klađenje, u okviru istog člana propisana je i odredba o
obavezi dokazivanja identiteta učesnika igara na sreću putem identifikacione isprave radi provere
starosne dobi učesnika igara na sreću. Međutim, i pored propisanosti ove odredbe, u praksi je
evidentan problem provodivosti ove zakonske odredbe iz razloga što se ove provjere starosne
dobi učesnika igara na sreću uopšte ne vrše ili ako se vrše ne postoji dosljednost i kontinuiranost
u ovoj provjeri tako da danas imamo veliki broj mladih, uključujući i maloljetnike koji bez
kontrole ulaze u objekte u kojima se priređuju igre na sreću i u istim učestvuju, što konsekventno
tome dovodi do porasta učešča mladih u kockanju i klađenju. Zanimljiva je i odredba Zakona o
igrama na sreću FBiH koji je propisao odredbu kojom je regulisana prostorna udaljenost
kladionica i drugih objekata i prostora u kojima se priređuju igre na sreću na razmak od najmanje
100 metara od škola i drugih odgojno obrazovnih ustanova. Smatram da bi ta udaljenost trebala
biti veća u cilju prevencije maloljetničke ovisnosti o kockanju, primjer je zakonodavtsvo
Republike Srbije gdje je prema Zakonu o igrama na sreću Republike Srbije propisana udaljenost
između kladionica i škola od najmanje 200 metara.

30
3.2. Alkohol
Zabrinjavajuća je činjenica da sve veći broj maloljetnika počinje konzumirati alkohol od
najranije doba. Za maloljetnike, za mozak u razvoju, alkohol je opasna droga i ukoliko se uzima
u ranoj dobi može izazvati trajne posljedice. Alkohol utječe sa sposobnost opažanja realnosti i
sposobnost donošenja odluka kod odraslih. Za mlađe maloljetnike je to još i opasnije jer još nisu
niti razvila sve svoje spoznajne vještine i sposobnosti (npr. sposobnost rješavanja problema i
donošenja ispravnih odluka i sl.), pa konzumiranje alkohola u toj dobi zaustavlja kognitivni i
psihoemocionalni razvoj, što se u kasnijoj dobi uglavnom teško ili nikako da nadoknaditi.
Ovisnost o alkoholu kod mladih se drugačije manifestira. Karakteristika ovisnosti o alkoholu kod
mladih je visoka razina tolerancije na alkohol i nedostatak simptoma apstinencije, čest je gubitak
pamćenja, nesjećanje događaja u opitom stanju, rizična seksualna ponašanja ili vožnja pod
djelovanjem alkohola, često opijanje, popuštanje u školi, konflikti s vršnjacima u opitom stanju
ili problemi sa zakonom, žudnja za alkoholom, vjerovanje da je alkohol neophodan da bi se
zabavio, laganje o količini popijenog alkohola, neuspjeli pokušaj uprkos ponavljanoj želji da se
prestane piti ili da se smanji količina popijenog alkohola, opijanje iako to nije bila namjera,
mnogo vremena provodi u pijenju alkohola, česti mamurluci, osjećaj depresije, neraspoloženja ili
razmišljanja o samoubojstvu.

3.3. Droga
Adolescencija je praćena brojnim promjenama na emocionalnom planu, pa se tokom tog perioda
može uočiti emocionalna nestabilnost, depresivnost, anksioznost, agresivnost, potreba za
odrastanjem, razvojem vlastite individualnosti, identiteta. Započinje proces separacije od
roditelja, te se javlja potreba za prihvaćanjem od strane vršnjaka, a obzirom na složenost ovih
procesa, može se javiti i tzv. adolescentna kriza. Upravo zbog ovog navedenog, mladi su pod
velikim iskušenjem da svoje probleme rješe konzumacijom opojnih sredstava, a još
zabrinjavajuća činjenica jeste da će veći broj maloljetnika pokleknuti konzumaciji iz radoznalosti
i želje za dokazivanjem u društvu, posebno starijem. Mladi najviše informacija o drogama
dobivaju putem medija i televizije, gdje najčešće razvijaju intolerantan stav, posebno prema
alkoholu i marihuani. U literaturi se spominje i pojam “maloljetni eksperimentator” koji
podrazumijeva osobu koja prije nego što pođe konzumirati određeno sredstvo ovisnosti već dugo
nije zadovoljna svojim životom. U slučaju maloljetnika uzroci mogu biti raznovrsni:
usamljenost, nepostignuti cilj, dosada, frustracija, neuklapanje u društvo,.. Znakovi zloupotrebe

31
sredstava ovisnosti adoloscenata su također raznovrsni: zanemarivanje obaveza u školi,
promijene fizičkog izgleda, problemi u socijalnim odnosima, trošenje novca, izlaganje rizcima
itd. Rano prepoznavanje znakova zloupotrebe opojnih sredstava je ključno i povećava
vjerovatnost za prijevremenu intervenciju, te brže i lakše rješenje problema.

4. Karakteristike maloljetnih prijestupnika

Maloljetnici ne posjeduju dovoljno razvijene vještine i znanja koja su im neophodna na putu
odrastanja kako bi se oduprijeli društveno negativnim utjecajima. U tom kontekstu pored
nasljednih i genetskih preddispozicija vrlo bitnu ulogu igra socijalni momenat u smislu teženje i
želje mladih da pripadaju određenoj grupi, da se unutar iste potvrde i ostvare određeni status. U
periodu svog odrastanja mladi su podložni utjecaju sredine i vrlo često mogu biti izmanipulirani
od strane punoljetnih lica. U tom periodi istu su pod utjecajem velikih promjena često i sami ne
razumiju šta im se dešava i misle kako ih i niko drugi ne može razumjeti. Maloljetnici su vrlo
često kao izgovor za činjenje krivičnih djela upravo krivili društvo, vrlo često i sam društveni
sistem, nedovoljna sredstva za egzistenciju kao i nedovoljnu svjesnost o posljedicama za
ponašanja koja su u sukobu sa zakonom. Iz navedenog može se konstatovati da su isti povodljivi,
orijentisani protiv svake vrste autoriteta i vlasti, površni u radu, sa izrazito niskom nivom
koncentracije i fluktuacije pažnje. Sniženog su praga tolerancije na frustracije, riješavaju
konflikte na nasilni način jer smatraju da je to jedino ispravan, odnosno isti nisu u mogućnosti
iskontrolisati svoje emocije u skladu sa zahtjevima socijalne sredine. U većini slučajeva
intelektualni kapacitet maloljetnika je očuvan ali verbalna inteligencija nije u dovoljnoj mjeri
razvijena što za posljedicu može imati da nisu u stanju da se odupru od uticaja vršnjaka jer
nemaju dovoljno izgrađeno samopoštovanje i samopouzdanje da sami kažu šta misle već se
pripajaju većini i putem identifikacije i socijalnog učenja postaju dio grupe. U periodu odrastanja
isti su skloni avanturizmu i eksperimentisanju bez razmišljanja o posljedicama te se vrlo često
upuštaju u konzumaciju psihoaktivni supstanci. Pod dejstvom takvih sredstava postaju
agresivniji i spremniji da učine određene stvari što u stanju trezvenosti ne bi ni pomislili. Radne i
higijenske navike istih su minimalno razvijene iz razloga što su maloljetni prijestupnici
uglavnom van sistema školovanja, kod kuće nemaju nikakvih zaduženja niti obaveza, svoje
slobodno vrijeme provode stihijski, neorganizirano i na ulici. Zamijenili su noć za dan, u smislu
da noći provode na ulici, trgovima, po kafićima ili za kompjuterom i liježu tek pred zoru tako da
većinu dana prespavaju, i tako dan za danom. S tim u vezi, istim je potrebna pomoć i podrška u

32
smislu cjelokupne reorganizacije njihovog dotadašnjeg života putem programa koji su adekvatni
njihovom uzrastu, osobnosti, afinitetima te stepenu prisutnih poremećaja i poteškoća.

Kao jedna od bitnih razlika kriminaliteta maloljetnika od kriminaliteta odraslih jeste i podatak da
maloljetnici znatno češće vrše krivična djela u manjim ili većim grupama. U preko 50%
slučajeva maloljetnici vrše krivična djela u grupi. Najčešće su to provaljivanja u automobile,
stanove, prodavnice, kioske i sl. jer je njihovo izvršenje znatno olakšano uz učešće više lica i uz
podjelu uloga. Kao uzrok za grupno vršenje krivičnih djela potrebno je naglasiti njihovu
naglašenu potrebu za druženjem i socijalnu komunikaciju koju iz različitih razloga ne mogu
realizovati u nedelinkventnom okruženju. Takvo vršenje krivičnih djela tijesno je povezano i
može se dobrim dijelom razumjeti na osnovu biopsihičkih i socijalnih osobenosti mladih.
Poznato je naime, da je kod mladih veoma naglašena potreba za udruživanjem i intezivnom
socijalnom komunikacijom. Ove težnje predstavljaju, na određeni način, podlogu za grupne
asocijalne i druge društveno neprihvatljive postupke.20 Za razliku od ovog vida udruživanja gdje
se maloljetnici ne udružuju da bi vršili krivična djela, već se prvo udružuju pa tek onda vrše
krivična djela, postoje grupe koje nastaju pod uticajem zajedničkog afiniteta za vršenje krivičnih
djela. Takve grupe vremenom prerastaju u “maloljetničke bande ili gangove”, koje su po svojoj
prirodi dobro organizovane, homogene i solidarne. Osnovni motiv ovog udruživanja je vršenje
krivičnih djela ili konkretnog krivičnog djela. Ovako formirane grupe mogu biti stalnog ili
povremenog karaktera, zavisno od cilja udruživanja. Kao bitna osobina maloljetničkog
kriminaliteta jeste i da maloljetnici često vrše krivična djela u saučesništvu sa svojim vršnjacima
kao i sa odraslim osobama.

Zaključno, glavne karakteristike maloljetnih prijestupnika su:

1. Emocionalna i socijalna nezrelost

2. Egocentričnost
3. Nasilnost
4. Nesposobnost stvaranja prisnog dodira s okruženjem i osobama s kojim žive
5. Pružaju otpor kada se pokuša djelovati na njihovo ponašanje
6. Krivična djela vrlo često vrše u grupama.

20
Žarko Jašović: Kriminologija maloljetničke delinkvencije, Naučna knjiga, Beograd, 1983. str.132.

33
 5. Recidivizam maloljetnika
Među različitim definicijama pojma recidivizma moguće je izdvojiti tri definicije:
krivičnopravnu, kriminološku i penološku definiciju Prema krivičnopravnom shvatanju povrat je
ponovno vršenje krivičnih djela od strane maloljetnika koji je već bio osuđen za neko krivično
djelo. Ova definicija polazi od postojanja jedne ili više pravosnažnih sudskih odluka prije
izvršenja krivičnog djela, koje je predmet sudske rasprave, zatim od prirode krivičnog djela,
vremenskog intervala između izvršenih krivičnih djela i broja izvršenih krivičnih djela. U okviru
krivično-pravne definicije razlikuje se opšti i specijalni povrat. Opšti povrat je ponovno izvršenje
bilo kog krivičnog djela poslije izricanja sankcije za ranije izvršeno krivično djelo, a specijalni
povrat je ponovno vršenje istog krivičnog djela poslije ranije osude za to krivično delo. Teorija
krivičnog prava i krivični zakoni pojedinih zemalja razlikuju od običnog povrata tzv. višestruki
povrat, koji postoji kada lice više puta vrši krivična djela pokazujući sklonosti i navike za vršenje
istih ili različitih krivičnih djela. Za razliku od krivičnopravnog shvatanja recidiva, kriminološko
shvatanje polazi od izvršenja novog krivičnog djela bez obzira na osuđivanost za ranije izvršeno
krivično djelo. Bitno je da je jedno lice izvršilo više od jednog krivičnog djela iste vrste ili bilo
koje drugo krivično djelo. Prema kriminološkoj definiciji materijalno postoji više krivičnih djela
i sva su ona povezana izvjesnim svojstvima ličnosti njihovog učinioca. Kriminološka defnicija
ukazuje na opasnost ličnosti povratnika, koja se djelimično podudara sa društvenom opasnošću,
jer se sastoji u mogućnosti izvršenja novog krivičnog djela. Stoga se u kriminologiji upotrebljava
pojam recidivizma za označavanje posebne društvene pojave u okviru kriminaliteta. Penološka
definicija povrata polazi od ponovnog dolaženja učinioca krivičnog djela u krivičnu ili drugu
ustanovu radi izvršenja krivične sankcije institucionalnog karaktera za djelo koje je učinio poslije
izdržane sankcije za prethodno krivično djelo. Prema ovoj definiciji, povratnik je lice koje je već
boravilo u ustanovi za izvršenje krivične sankcije zbog ranije izvršenog krivičnog djela i koje
zbog novog izvršenog krivičnog djela ponovo dolazi u istu ili drugu ustanovu. Povrat u
penološkom smislu pokazuje da izrečena sankcija i primjenjeni tretman za ranije izvršeno
krivično djelo nisu dali pozitivne rezultate u smislu resocijalizacije. Kod razmatranja
maloljetničkog povrata treba razlikovati dva delinkventna tipa. Prvi tip su maloljetni počinitelji
kaznenih djela koji pod utjecajem situacijskih faktora iskazuju antisocijalno ponašanje u dobi od
15 i 16 godina no kod kojih takvo ekscesno ponašanje prestaje najkasnije u doba mlađe
punoljetnosti. Drugi tip maloljetnih delinkvenata ranije započinje s delinkventnim ponašanjem i

34
njihova je kriminalna karijera progresivna što znači da prvobitna lakša kaznena djela vremenom
prerastaju u sve teža kaznena djela. Premda je udio drugog tipa u ukupnosti maloljetničke
delinkvencije tek oko 5%, on je za razumijevanje povrata iznimno značajan jer većina odraslih
(punoljetnih) počinitelja kaznenih djela koja je kriminalnu karijeru započela u doba odrastanja
pripada upravo toj skupini.21

III ETIOLOGIJA MALOLJETNIČKOG PRIJESTUPNIŠTVA

1. Biološke teorije
Biološke teorije polaze od pretpostavke da biološki faktori uzrokuju u potpunosti ili barem
dijelom kriminalno ponašanje. Teorijska objašnjenja uzročnosti kriminaliteta predstavnici
bioloških teorija pronalaze u biološkim karakteristikama čovjeka. Smatraju da su neki ljudi
„rođeni zločinci“ zbog njihovih tjelesnih karakteristika. Pri tome su se u početcima koristili
morfološkim/antropometrijskim metodama. Novijeg datuma su genetska ili biohemiiska
istraživanja opcćenito istraživanja molekularne prirode. Kako su ova istraživanja prvenstveno
empirijske prirode, zapravo ne predstavljaju teoriju u klasičnom smislu te riječi. Teorijske
prirode je samo prvotna ideja o tome da delinkventno ponašanje može biti potaknuto biologijom
čovjeka, ali istraživanja su većinom empirijske, eksperimentalne prirode s provjerom primarne
teze. U početku ovih istraživania u obzir su se uzimale iskljucivo biološke (mortometrijske.
anatomske) karakteristike. Međutim, s javljanjem kritika ovih teorija i potaknuto s razvojem,
prvenstveno psihologiie i sociologije u vremenu oko II. svjetskog rata, prvotna teorija se
revidirala Prvenstveno je revidiranje bioloških teorija okrenuto u smjeru istraživanja koja će
objasniti da je biološka predispozicija ta koja u etiološkom smislu čini nekog predodređenog
delinkventno ponašanje, ali biologija nije jedina koja ga i uzrokuje. Drugim riječima, tek
međudjelovanjem bioloških faktora i vanjskih, okolinskih čimbenika u čovjeka s određenim
21
Derenčinović, D, Getoš, A. (2008). Uvod u kriminologiju s osnovama kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, str. 177.

35
psihološkim karakteristikama dolazi do pojave delinkventnog, kriminalnog ponašanja. Biološke
teorije dijele se s obzirom na fokusiranost na neku od bioloških karakteristika čovjeka, primjerice
teorija nasljeđa, antropološka teorija, endokrinološka teorija, frenološka teorija.

1.1. Antropološka teorija

Talijanski psihijatar iz 19. st. Cesare Lambroso' nastojao je u svojim istraživanjima dokazati
vezu između delinkventnog ponašanja i tjelesnih obilježja delinkvenata. Zastupao je stajalište da
postoji određeni antropolođki tip „rodeni zločinac", kod kojeg se već pri rođenju uočavaju
karakteristike tijela koje smatra predispozicijama, ali determinacijama za buduće kriminalno
ponašanie. Lombrosov nasljednik Enrico Ferri proširio je teoriju smatrajući da je rođeni zločinac,
osim biološkim, uvjetovan i psihološkim kapacitetom te je razvio opis pet tipova „zločinaca":
rođeni zločinac (tjelesni nedostaci, neosjetljivi, bez osjećaja krivnje), duševno bolesni
delinkventi (bez moralnih vrijednosti, duševni bolesnici), zločinci iz strasti (neuravnotežene,
preosjetljive osobe, u afektu čine KD), slučajni zločinci (bez urođenih sklonosti, pod utjecajem
vanjskih faktora čine manja i nehajna KD, zločinci iz navike (psihički labilne osobe s urođenom
predispozicijom za KD, uglavnom imovinskih delikata. Iako, moderni kriminolozi odbacuju
rezultate Lombrosovih istraživanja, smatraju ga začetnikom pozitivističke kriminološke škole jer
je u svojim kasnijim radovima u etiološka objašnjenja kriminaliteta uz biološke predispozicije
uključivao i uticaj kulturoloških faktora.

1.2. Teorija nasljeđa

Ova teorija zastupa mišljenje da je nasljeđe, tj. nasljedne psihičke i fizičke osobine, jedan od
glavnih uzroka delinkventnog ponašanja. Zastupnici ove teorije smatraju da je sklonost
kriminalitetu nasljedna osobina, što opravdavaju činjenicama da se u nekim porodicama iz
generacije u generaciju pojavljuje sklonost kriminalnom ponašanju, ali i rezultatima istraživanja
u kojim su zaključili da je navedena sklonost posljedica genetskog nasljeđivanja. Richard
Dugdale' jedan od začetnika znanstvenih istraživanja o povezanosti nasljeđa i kriminalnih
sklonosti čovjeka. On je u rezultatima svojeg istraživanja na porodici Juke godine 1877.
ustanovio da određeni ljudi imaju „loše" gene koji se prenose iz generaciju u generaciju. U
okviru ovih teorija rađena su istraživanja s uzorkom blizanaca, rođaka i djece koja nisu odgajana
u istom okruženju, a rodili su ih isti roditelji skloni kriminalnom ponašanju. Dobiveni rezultati
upućivali su na povećanu koincidenciju pojave kriminalnog ponašanja kod djece koja su bila

36
usvoiena i odgajana u nedelinkventnom okruženju, ali su im biološki roditelji imali sklonosti
kriminalnom ponašanju.

Istraživanja o nasljeđivanju kriminalnih dispozicija mogu se podijeliti na: studije kriminalnih

porodica i studije kriminalnih blizanaca. Istraživanje "kriminalnih porodica" vršio je jedan broj
pisaca i o tome objavljivao radove. Prvi sistematski rad te vrste odnosio se na porodicu Juke,
koja je u svom rodnom selu u državi Njujork imala loš ugled, tako da je njihovo ime služilo kao
pogrdna riječ. Ovu porodicu je istraživao Dagdel (The Jukes, 1877, R. Dugdelle) i Istabruk
(Estabrook, 1915.) Juke je bio alkoholičar i od 709 njegovih potomaka bilo je 77 prestupnika,
292 prostitutke i podvodača, 142 skitnice. Istabruk je sa Davenportom (Davenport) objavio
studiju "Porodica Nam" (The Nam Family), ali su mnogo poznatija istraživanja psihijatra
Godara, H. (Goddard) o porodici Kalikak u toku šest generacija. Porodica Kalikak se sastojala iz
dvije grane pozitivne iz drugog braka i negativne iz prvog braka praoca te porodice. Pozitivna
grana vodila je porijeklo iz braka sa normalnom devojkom, a negativna iz braka sa slaboumnom
devojkom. U okviru druge grane pojavio se veliki broj moralno defektnih i antidruštvenih lica -
od 480 potomaka bilo je nekoliko kriminalaca, 36 "polno nenormalnih", 143 slaboumna lica itd.
Sva ova i niz drugih istraživanja (porodica skitnica, ciganskih porodica) nisu uspijela da dokažu
da se kriminalitet nasljeđuje. Priče o "kriminalnim porodicama" ne mogu se uzeti kao dokaz
tvrđenja o nasljeđivanju kriminaliteta, jer na članove jedne porodice ne djeluje samo faktor
nasljeđa, već i faktor sredine. Veći značaj za dokazivanje nasljeđivanja kriminalnih dispozicija
od izučavanja kriminalnih porodica (rodoslovnika) imala su izučavanja blizanaca. Cilj ovih
izučavanja bio je da utvrdi da li se određene osobine (kriminalitet, inteligencija itd.) češće
javljaju u istom obliku (podudarnom, konkordantnom) kod identičnih (jednojajnih,
monozigotnih) blizanaca, koji imaju identične gene, jer nastaju iz jedne jajne ćelije; ili kod
neidentičnih (dvojajnih, dizigotnih) blizanaca, koji imaju različite gene, jer nastaju iz posebnih
jajnih ćelija. Polazilo se od toga da jednojajni blizanci pružaju mogućnost za ispitivanje odnosa
uticaja nasljeđa i sredine zbog toga što kod njih ne postoje nasljedne razlike. Prva studija o
proučavanju "kriminalnih blizanaca" pojavila se 1919. pod naslovom "Zločin kao sudbina".
Autor ove studije Johanes Lange (Johanes Lange) ispitivao je "kriminalne blizance" u Bavarskoj
i ustanovio da podudarno kriminalno ponašanje postoji kod 80% parova identičnih blizanaca i
samo kod 12 parova neidentičnih blizanaca. Istraživanja "kriminalnih blizanaca" nisu mogla da

37
dokažu da se kriminalitet nasljeđuje, već su samo potvrdila da nasljeđe vrši određen uticaj na
čovjekovo ponašanje uz sadejstvo sredine.22

1.3. Hromosomska teorija

Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća među naučnicima su bile popularne studije o
hromosomskim aberacijama i njhovom utjecaju na agresivno ponašanje. Ovo je jedna od novijih
teorija koja svoje polazište također nalazi u nasljeđu, samo u svojim istraživanjima zastupnici
ove teorije koriste druge metodologije. Jedan od glavnih predstavnika ovih teorija je američki
naučnik Jacobs' koji je smatrao da u slučajevima kad je poremećen normalni raspored
hromosoma dolazi do poremećaja koji uzrokuje sklonost nekim povezanim sa sklonošću
kriminalnom ponašanju. Rezultati istraživanja provedenog 1965. godine u Škotskoj utvrdili su da
je kod 8 od 197 opasnih zločinaca smještenih u posebnoj ustanovi nađen prekobrojni hromosom
y, inače odgovoran za razvoj tipično muških osobina. Ovo istraživanje bio je poticaj
pretpostavkama da će muškarci koji umjesto normalne XY konfiguracije DNA imaju višak Y
hromosoma, dakle XYY, biti skloniji agresivnom ponašanju te da će se češće nalaziti u
zatvorskoj populaciji. Kritička analiza istraživanja, pokazuje međutim da delinkventno ponašanje
ni u kojem slučaju ne može ovIsiti samo o hromosomsko aberaciji te se nije moglo isključiti da
bi ostall faktori, posebno socijalni, i kod normalnog stanja hromosoma doveli do delinkventnog
ponašanja.

1.4. Endokrinološka teorija

Teorija se razvija 30-ih godina 20. Stoljeća, a glavni predstavnici su Schlapp i Smith. To je
naučni pristup koji se bavi proučavanjem osobina ličnosti i rada žlijezda s unutarnjim lučenjem
te njhovom povezanošću. Osnovno je polazište da osobe s poremećajem endokrinološkog
sistema imaju predispozicije za delinkventno ponašanje. Endokrini poremećaji uzrokuju
mentalne poremećaje i nisku inteligenciju, što je sve predispozicija za delinkvenciju. Kritika ove
teorije temelji se na modernim naučnim mišljenjima da većina navedenih poremećaja nije
nasljedna i da samo dio poremećaja u radu endokrinih žlijezda može utjecati na agresivno
ponašanje, pa samim time i mogućnost delinkvencije.

22
Konstantinović-Vilić, S., Nikolić-Ristanović, V. (2018). Kriminologija- četvrto izmenjeno i dopunjeno izdanje,
Izdavačko-grafičko preduzeće „Prometej“, Beograd, str 274.

38
2. Psihološke teorije
Krajem 19. i u 20. vijeku pojavljuje se veliki broj autora koji kriminalno ponašanje objašnjavaju
psihološkim faktorima. Različite psihološke teorije povezuju kriminalno ponašanje sa
intrapsihičkim sukobima, nedostacima u psihološkoj sferi ličnosti, smanjenim psihičkim
kvalitetima i sposobnostima ili nedostacima i neuspjehom u procesu socijalizacije. Među
psihološkim teorijama uočavaju se dvije tendencije:23

1. Prva se sastoji u otkrivanju veze između određenih psihičkih svojstava i pojedinih oblika
delinkventnog ponašanja;

2. Druga nastoji da na osnovu paralelnog ispitivanja ličnih osobina delinkventnih i

nedelinkventnih grupa i nađenih razlika u njihovim psihičkim strukturama, ustanovi psihološke
determinante delinkventne aktivnosti.

Psihološke teorije su se pojavile u različitim varijantama, ali im je zajedničko da kriminalno

ponašanje dovode u vezu sa psihološkim osobinama ličnosti, ne uzimajući u obzir djelovanje
socijalnih faktora ili priznajući ovim faktorima sporedno djelovanje. Među različitim varijantama
psihološke teorije mogu se izdvojiti: teorija inteligencije, teorija frustracije, psihopatološka i
psihoanalitička teorija. Osim toga, psihološka objašnjenja kriminalnog ponašanja zasnivala su se
i na istraživanjima izvršenim primijenom psiholoških metoda inteligencije delinkvenata i
nedelinkvenata, karakteristika ličnosti, vrijednosnih orijentacija i socijalne kontrole. Sa
razvijanjem socijalne psihologije u okviru psihološke nauke, krajem prošlog veka došlo je do
pojave socijalno psiholoških teorija.

2.1. Teorija frustracije

Zagovornici ove teorije smatraju da uzrok delinkventnog ponašanja treba tražiti u frustracijama i
njihovim posljedicama, posebice ako one dugotrajno djeluju na čovjeka. Oni smatraju da se u
razvoju kriminalnog ponašanja posebno treba posvetiti frustracijama nastalim zbog
nezadovoljenja potreba u ranoj životnoj dobi. U literaturi se ističe da frustracije mogu da nastanu
tokom cijelog života, od rođenja do smrti, ali one koje nastanu u ranoj mladosti kao izraz
traumatičnih situacija u porodici, najsnažnije djeluju i povezane su sa težim oblicima
kriminalnog ponašanja. Na primjer, djeca koja žive u deficijentnim porodicama ili porodicama sa

23
Konstantinović-Vilić, S., Nikolić-Ristanović, V. (2018). Kriminologija- četvrto izmenjeno i dopunjeno izdanje,
Izdavačko-grafičko preduzeće „Prometej“, Beograd, str 276.

39
lošim porodičnim odnosima, lišena su roditeljske brige, nježnosti i ljubavi, pa nemaju prilike da
se pozitivno identifikuju sa roditeljima i razviju odbrambeni mehanizam prihvatajući pozitivne
sisteme vrijednosti. Takva djeca su veoma osjetljiva i sklona raznim oblicima devijantnog
ponašanja i agresivnog reagovanja. Također, teži oblici prijestupništva, prema teoriji frustracije,
nastaju u onim slučajevima kada, pored frustracija iz djetinjstva i mladosti, nastupe druge
frustracije, i dođe do njihovog kumuliranja i fiksiranja devijantnog ponašanja.

2.2. Teorija inteligencije

Predstavnici ove teorije smatraju da ishodište delinkvencije treba tražiti u intelektualnim
sposobnostima odnosno smanjenu razinu inteligencije povezuju s nemogućnošću shvatanja
društvenih normi što dovodi do njihovog kršenja, tj. do delinkvencije. Inteligencija se najčešće
definira kao sposobnost snalaženja u novim situacijama, a njenu osnovu čine sljedeće
sposobnosti: brzina adaptacije na postojeće i novonastale uvjete, brzina i lakoća učenja,
apstraktno mišljenje, brzina osjetljivosti za zadani problem, shvatanje matematičkih problema,
sposobnost korištenja riječi prilikom govora i pisanja, razumijevanje ideja, opća sposobnost
osobe uključujući svrhovitu primjenu svih prije navedenih sposobnosti. Zagovornici ove teorije
smatraju da su osobe snižene inteligencije podobne za pomaganje i sudioništvo u činjenju
krivičnih djela ili prihvatanje krivnje za počinjenje neke kažnjive radnje. Također, smatraju da
osobe s lakom mentalnom retardacijom ponekad osjećaj zapostavljenosti i diskriminacije žele
nadoknaditi agresivnim ponašanjem samo da bi dokazali i zadobili bolji status u sredini u kojoj
žive. S druge strane, kritičari ove teorije naglašavaju da u odnosu izmedu mentalne retardacije i
delinkvencije u kriminologiji postoji velika nesigurnost, ali s jace izraženom tendencijom prema
stajalištu da niža inteligencija nije značajniji uzročni faktor koji doprinosi delinkventom
ponašanju.

2.3. Psihoanalitička teorija

Delinkventno ponašanje zagovornici ove teorije (Sigmund Freud", Alfred Adler') objašnjavaju
preko nesvjesnih psihičkih procesa, što znaci da su naše misli, osjećaji i radnje rezultat
djelovanja pokretača kojih nismo svjesni i kojih možemo postati svjesni samo s pomoću
psihoanalitičkih postupaka (analiza snova, analiza omaški, slobodnim asocijacijama,
interpretacijom). Temeljno je ishodište psihoanalitičara da je čovjek po prirodi asocijalno biće i

40
da je ono zločesto u njemu smješteno u podsvijesti kao nagonska struktura. Prema Freudu,
ličnost čine tri osnovne strukture koje imaju snažan utjecaj na naše ponašanje:

 id predstavlja nagon, sebično zadovoljavanje vlastitih želja i potreba. Ponašanje ljudi kod
kojih je dominantna ova komponenta najbolje se može opisati na primjeru novorođenčeta
koje u toj životnoj fazi bezuvjetno traži da se njegove potrebe ispune;
 ego predstavlja, razum, svijest, mišljenje. Kako dijete sazrijeva, razvija se u interakciji
osobina ličnosti i socijalne okoline, postupno ego zamjenjuje id i kanalizira ponašanja
tako da se sebicnost potiskuje i izgrađuje se osjećaj brige za tuđe potrebe;
 superego predstavlja moralnu savjest koja se odnosi na stalno preispitivanje izbora
dobrog i lošeg u ponašanju.

Ego je u stalnoj borbi izmedu zahtjeva ida za zadovoljenjem nagonskih instinkata i zahtjeva
superega koji mu stalno govore što smije, a što ne smije i koji mu ne dopušta da se povede za
zahtjevima ida ako to nije društveno privatijivo. Ego nastoji postići kompromis, a ukoliko to ne
postigne, tada se zahtjevi ida potiskuju, što u određenom razdoblju može izazvati komplikacije i
odraziti se na ponašanje. Zdrav razvoj i sazrijevanje u ranoj životnoj dobi presudno je za buduće
društveno privatijivo ponašanje. Traumatizirajući događaji u djetinjstvu, zbog kojih se ne
razvijaju ego i superego, uzrok su dominaciji ida kod delinkentnih osoba koje svoje ponašanje
usmjeravaju na zadovoljenje sebičnih potreba, ne uvažavajući društvene ni morale norme sredina
u kojima žive.

2.4. Psihopatološke teorije

Ove teorije razvile su se tokom 50-ih godina prošlog stoljeća kako bi istražile kriminalitet u
kojem počinitelji ne iskazuju nimalo suosjećajnosti prema svojim žrtvama te krivična djela čine
na izrazito okrutan način, a jedan od značajnih predstavnika ovih teorija je njemački psiholog
Hans Jurgen Eysenck. Pod psihopatijom podrazumijeva se duševni sklop određenih ljudi kod
kojih se intelektualne funkcije obavljaju bez posebnih smetnji ili grešaka, ali ostale psihičke
osobine svojom nastranošću onemogućuju toj osobi da se prilagodi socijalnim i moralnim
normama društva u kojem žive. Uzroci psihopatskih osobina mogu biti nasljedni, urođeni ili
stečeni. Kod psihopatske strukture ličnosti najčešća su sljedeća obilježja: bezosjećajnost,
pomanjkanje međuljudskih odnosa, omalovažavanje normalnog ponašanja sredine u kojoj žive,
neprijateljski odnos prema društvu, nedostatak osjećaja krivnje, seksualna nezrelost, pretjerana

41
ovisnost o drugima, bezobzirnost u zadovoljavanju svojih želja, nesposobnost promjena svog
ponašanja unatoč lošim iskustvima, primjerice kaznama, a tolerancija na frustracije im je niska.
Navedene karakteristike ličnosti mnogi psihijatri svrstavaju u grupu „kriminalnih ličnosti", koje
još nazivaju i sociopatskim ličnostima. Važan zaključak je da je duševna patologija na svoj način
i socijalna patologija, koja se manifestuje kao bolest pojedinaca. Patologija nema samo biološku
i sociološku osnovu, prisutan je uticaj društvenih faktora na čovjeka. Alkoholizam, narkomanija,
polne i druge bolesti koje prouzrokuju duševne poremećaje kod čovjeka imaju svoje društvene
korjene. Prema Klinebergu, oni se pojavljuju kao "čovjekov odziv na kulturnu dezintegraciju". 24
Psihijatri naglašavaju važnost zadovoljavanja osnovnih potreba u ranom djetinjstvu. Kao važni
faktori za prestupničko ponašanje u budućnosti pominju se nedostatak topline u kontaktu sa
roditeljima, zanemarivanje i razdvajanje od roditelja. Naglašava se i važnost nedostatka
disciplinePotrebno je naglasiti da poremećaja ličnosti ima vrlo raznolikih, od shizotipnog,
opsesivnog, paranoidnog, ovisnog, graničnog, narcisoidnog do antisocijalnog i da je antisocijalni
taj koji je sklon kriminalnom ponašanju.

3. Sociološke teorije
Sociološke teorije nastale su kao reakcija na biološke i psihološke teorije, a koristile su u svojim
polaznim premisama eksterne pristupe objašjenju uzroka delinkvencije, odnosno prikazivale su
ulogu društvenih faktora u objašjenju ljudskog ponašanja. Savremeni stav teorija delinkventnih
supkultura socioloških teorija, ali i interdisciplinarnog pristupa izučavanja etiologije kažnjivog
ponašanja naglašava da je čovjek društveno, biološko, psihološko i duhovno biće i niti jedna od
navedenih dimenzija se ne može izučavati odvojeno. Klasična kriminologija izučava kažnjiva
ponašanja kroz većinom zakonske definicije, dok sociologija kriminala, kriminal analitički
odvaja od formiranja kriminalne ličnosti. Ove teorije temelje se na prihvatanju bioloških i
psiholoških osobina ličnosti, ali pritom uvažavaju različite društvene uzroke koji mogu utjecati
na razoj delinkvencije. lako brojne sociološke teorije daju različit pristup tumačenju uzročnosti
kriminaliteta, postoji nekoliko zajedničkih elemenata značajnih za sve sociološke teorije:

 socioekonomske prilike oblikuju ponašanja pojedinaca i društva

 socijalna nejednakost i siromaštvo povezani su s delinkvencijom i kriminalitetom
supkulturne vrijednosti često su u suprotnosti od prihvaćenih općih vrijednosti društva,

24
Stanković, N. (2017). Kriminologija, Evropski Univerzitet Brčko Distrikta, str 55.

42
 što stvara pritisak koji može dovesti do konflikta izmedu supkulture i šire društvene
zajednice.
 Delinkvencija i kriminalitet povezani su s lošim uvjetima života određene skupine ljudi u
društvu, kao što su siromaštvo, loši uvjeti stanovanja, nisko obrazovanje i
disfunkcionalne porodice.

Kritika ovih teorija naglašava da se naglasak previše stavlja na odgovornost društva, a pritom se
minimaliziraju drugi faktori, primjerice ličnost i karakteristike pojedinca. Često prenaglašavaju
siromaštvo kao uzrok delinkvencije iako brojna istraživanja pokazuju da postoje sredine u
kojima, bez obzira na visok stupani siromaštva, nema teških oblika kriminaliteta. Neke od ovih
teorija također reflektiraju trenutnu političku ideologiu, što umanjuje njihovu objektivnost.

3.1. Teorija anomije

Od posebnog značaja za objašnjenje kriminaliteta je Dirkemova teorija anomije. Anomija je reč
grčkog porijekla i bukvalno prevedena znači bezakonje (anomos = bez zakona). Upotrebljavana
je u Engleskoj u 16. vijeku, da bi u 18. vijeku ovaj termin izašao iz upotrebe dok ga Dirkem nije
ponovo upotrijebio tako da se i danas najčešće vezuje za njegovo ime. Dirkem pod anomijom
podrazumijeva nedostatak normi koje obezbijeđuju kontrolu prirodno neograničenih potreba i
aspiracija pojedinaca. Radi se zapravo o stanjima društvene poremećenosti za koja je
karakteristično da društvo nije u stanju da upravlja "apetitima" pojedinaca. Drugim riječima, u
stabilnom društvu različiti slojevi ili klase pružaju svojim članovima definicije onoga što oni
mogu legitimno očekivati. Svako zna gdje mu je mejsto i šta od života može očekivati. Stanje
anomije nastaje onda kada društvo više nije u stanju da svojim članovima utvrdi granice
legitimnih aspiracija. Stanje anomije se javlja u trenucima društvene krize kao i u trenucima
naglog ekonomskog prosperiteta. Društvene krize karakterišu se masovnim padom mogućnosti
za zadovoljavanje uobičajenog nivoa potreba što ima za posljedicu da frustrirani pojedinci više
nemaju sredstava da zadovolje potrebe koje su se do juče smatrale normalnim. Na drugoj strani,
u trenucima naglog ekonomskog prosperiteta masa pojedinaca relativno brzo dolazi u posjed
neuobičajeno velike količine sredstava za zadovoljavanje potreba. To ima za posljedicu
razbijanje svesti o granicama zadovoljavanja potreba. Sve izgleda moguće i aspiracije pojedinaca
rastu do opasnih razmjera. Međutim, prvi trenuci nemogućnosti zadovoljavanja novonaraslih
potreba rađaju stara osjećanja frustracije i razdraženosti. Dirkem je predvideo mogućnost da se

43
agresivnost stvorena masovnom frustracijom može ispoljiti u povećanom broju samoubistava i
ubistava. Nažalost, Dirkem se nije bavio uticajem stanja anomije na vršenje krađa i drugih
imovinskih delikata iako iz njegove teorije logično prozilazi da će frustrirani pojedinci pribeći
nelegitimnim sredstvima da bi podmirili potrebe čije im je zadovoljavanje iznenada uskraćeno.25

3.2. Teorija diferencijalne asocijacije i identifikacije

Edwin Sutherland sociolog i kriminolog, bavio se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća uzrocima
kriminaliteta te je zastupao mišljenje da je diferencijalna asocijacija proces društvenog učenja
preuzimanjem modela ponašanja iz delinkventnih skupina, neposrednim sudjelovanjem ili u
kontaktu s osobama delinkventnog ponašanja. Delinkventno ponašanje uči se u procesu
komunikacije, u interakciji s drugima, a sam proces učenja odvija se kroz proces socijalizacije.
Princip diferencijalne asocijacije podrazumijeva delinkventno ponašanie kao naučeno, a ne
naslijeđeno. Pojedinac postaje delinkvent zato što je u kontaktu s kriminalnim obrascima
ponasanja, a istovremeno misli da je izoliran ili ne prihvaća pozitivne obrazaca ponašanja koji
vrijede. Naime, s obzirom na društvene vrijednosti, svi imaju iste ciljeve, samo što onaj koji je
sklon delinkventnom ponašanju te ciljeve ostvaruje delinkventnim ponašanjem, ali ih ostvaruje te
tako daje primjer ostalima koji teže istim ciljevima. Veća je verojatnost da će osoba krenuti
putem delinkvencije ako je dob u kojoj se susreće s negativnim modelima ponašanja niža.
Teorija diferencijalne asocijacije kasnije je dorađena pod pritiskom spoznaje da velik broj
pojedinaca koji su u bliskom kontaktu s delinkvencijom nikad nisu postali delinkventi. Zato je
dodana, kao ključni faktor, motivacija koja pokreće osobu na identifikaciju s delinkventima.

3.3. Teorija delinkventnih supkultura

Glavni predstavnici ove teorije sociolozi Cohen S, Clovard i Ohlin napravili su sredinom 20
stoljeća zaokret u dotadašnjim sociološkim teorijama stavljajući supkulture u središte tumačenja
uzroka delinkvencije mladih. Supkulture su podgrupe koje imaju svoje norme, vrijednosti i
obrasce ponašanja koje se suprotstavljaju dominantnoj kulturi. Fenomen supkulture neminovno
je prisutan u odrastanju mladih, no delinkvencija se javlja tek kad se socijalizacijom usvoje
neprihvatljive vrijednosti. Tijekom sazrijevanja mnogi će mladi proći fazu identifikacije s nekom
od supkultura, no preuzimajući uloge u društvenoj strukturi, usvajaju konvencionalan stil života i
prihvataju tradicionalne društvene vrijednosti. Supkulture često nastaju u društvima u kojima je
25
Radovanovic, D. isur. (1991): Uticaj razvoj, socijalnih i personalnih medijatora na kriminalno ponašanje (studijski
projekt), Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, str. 11.

44
prisutna ekonomska i kulturna deprivacija. Name, osoba koja odrasta u uvjetima u kojima nema
zadovoljene osnovne materijalne i kulturne zahtjeve tijekom sazrijevanja shvata da nema jednake
mogućnosti u postizanju kulturnih ili društvenih ciljeva kao što imaju pripadnici viših slojeva
društva, pa se udružuje sa sličnima sebi. Take društvene skupine imaju posebnosti organizacije,
pravila ponašanja, odijevanja te zajedničke interese i ciljeve. U grupama se odbacuju dominantne
vrijednosti i norme društva u kojem grupa postoji te se stvaraju u prihvataju vrijednosti grupe.
Pojedinac kroz grupu ostvaruje svoje ciljeve, ali prvenstveno u njoj dobiva status i poštovanje
koje zasigurno ne bi imao u redovnom društvenom okruženju. Kritika ove teorije naglašava da je
pripadnost supkulturi presudna za manji dio mladih pripadnika u njhovom kasnijem
delinkventnom ponašanju.

3.4. Socijalno ekološka teorija

Doprinos čikaske škole u etiološkim tumačenjima vidljiv je u ovoj teoriji koja naglasak stavlja na
određene zone grada i njihove karakteristike. Predstavnici ove teorije ponajprije američki
sociolozi Clifford Shaw i Henry Mckay, te Thorsten Sellin, smatraju da se kriminalitet događa
češće u nekim dijelovima gradova, s obzirom na etničke grupe koje u njima žive te s obzirom na
strukturalne uvjete koji su prisutni u takvim dijelovima grada. Istraživanjima su utvrdili da
prenapučenost stanovništvom, loši komunalni uvjeti, neprikladan gradski prijevoz,
nezaposlenost, siromaštvo, loše obrazovanje i nezaposlenost znatno utječu na društvenu
nesigurnost, što je značajna predispozicija za visoku stopu delinkvencije.

45
 IV Etiologija maloljetničkog prijestupništva kroz koncept
kriminogenih rizika i zaštitinih faktora
U pokušaju objašjenja uzroka maloljetničke delinkvencije ne postoji isključivi pristup ili teorija
kojom bi se sveobuhvatno opisali faktori koji utječu na ovu pojavu. Zbog toga su u prethodnom
poglavlju prikazane neke od najznačajnijih kriminoloških teorija čija se teoretska objašnjenja
mogu primijeniti i na delinkvenciju mladih. Međutim, u zadnjih dvadeset godina vrlo je
prihvaćen model tumačenja uzroka maloljetničke delinkvencije kroz razvojni model, odnosno
koncept kriminogenih rizika i zaštitnih faktora, prvenstveno zbog toga što se “detektiranjem
rizičnih i zaštitnih faktora lakše usmjerava prevencija ili tretman.”26

1. Faktori rizika
Rizični faktori ili faktori rizika obično se izražavaju kao vjerojatnoća, odnosno izvjesnost
budućih problema. To su svi utjecaji koji povećavaju izvjesnost ozbiljnijih poteškoća u procesu

26
Bašić, J. (2009). Teorija prevencije - prevencija poremećaja u ponašanju i rizičnih ponašanja djece i mladih,
Školska knjiga, Zagreb, str. 26.

46
socijalizacije djeteta, a variraju od bioloških, porodičnih, do uslova šire okoline, uključujući
školu. Razlikuju se dvije veće skupine:
1. Rizične osobine, odnosno predispozicije - kao sto je već navedeno, spol je jedan od
značajnih faktora rizika razvoja maloljetničke delinkvencije, no u sklopu rizičnih
predispozicija javljaju se, primjerice, temperament, hiperaktivnost, kao i neke kognitivne
poteškoce djeteta
2. obilježja okruženja - uslovi okoline koji imaju neposredan i posredan učinak na ukupnu
količinu rizika. Primjerice, siromašni roditelj koji je ostao bez posla s većom ce
vjerojatnošću, pod utjecajem socijalnih stresora, postati depresivan ili/i agresivan i kao
takav slabije tolerantan na frustraciju te skloniji zlostavljanju.
Definiciju rizičnih faktora dali su i Wilson i Rolleston, koji ih dijele na statične i dinamičn.
Statički faktori rizika su prediktivni, ali nisu podložni promjenama (odnose se na prethodna
delinkventna ponašanja, dob u vrijeme počinjenja prvog krivičnog djela), dok su dinamički
faktori rizika oni aspekti života počinitelja krivičnih djela koji su vezani uz sadašnju situaciju,
koji su podložni promjenama. Jednu od priznatijih podjela rizičnih faktora dali su Andrews,
Bonta i Wormith.27 Oni razlikuju „veliku četvorku rizičnih faktora i „osam centralnih rizičnih
faktora". Naime, unutar identificiranih rizičnih faktora opisuju koja su to rizična ponašanja, ali i
preporučeni oblici intervencije za svaki pojedini rizični faktor. Williams, Ayers i Artur, navode
najčešće spominjane i u istraživanjima potvrđene rizične faktore koje su podijelili u pet
kategorija: biološke, individualne, rizike vezane uz školu, porodicu i zajednicu. Potrebno je
naglasiti važnost komorbiditeta, odnosno zajedničko djelovanje nekoliko rizičnih faktora i
njihovu interakciju. Mnogi autori smatraju da tek prisutnost triju ili vise rizičnih faktora čine
dječji razvoj rizičan, odosno da ni jedna pojedinačna nepovoljna okolnost sama po sebi ne
dovodi do razvoja delinkventnog ponašanja.

2.Faktori zaštite
Brojne su definicije kojima naučnici opisuju obilježja zaštitnih faktora. Za razliku od rizičnih
faktora, zaštitni su faktori oni koji utječu na razvoj djece i mladih tako da povećavaju
vjerojatnost pozitivnih razvojnih ishoda. Faktori zaštite također se mogu definirati kao unutrašnje
i vanjske snage koje pomažu djetetu da bolje podnosi ili koje ublažuju rizike. Nadalje, Shader
27
Andrews, D. A., Bonta, J., Wormith, J. S. (2006). The Recent Past and Near Future of Risk and/or Need
Assessment, Crime and Delinquency, 52, 1, 7-27.

47
navodi dva shvatanja zaštitnih faktora. Prema jednom shvatanju rizični i zaštitni faktori
promatraju se kao suprotni polovi jednog kontinuuma (dobar uspjeh u školi s jedne strane, a s
druge strane školski neuspjeh; name, poznato je da je loš uspjeh u školi često povezan s
delinkventnim ponašanjem). Drugo shvatanje promatra zaštitne faktore kao obilježja koja u
interakciji s rizičnim djeluju tako da umanjuju njegov loš utjecaj (značenje siromaštva kao
rizičnog faktora bit će umanjeno istovremenom prisutnošću toplih, odgovornih i podržavajucih
roditelja). Neki od značajnih zaštitnih faktora s čijom se zastupljenošću smanjuje rizik za pojavu
delinkvencije mladih i drugih oblika poremećaja u ponašanju jesu:
 ženski spol
 jaka povezanost s roditeljima
 dogovori s porodicom
 otpornost i pozitivan temperament
 sposobnost i prilagođavanje za oporavak
 podržavajuća porodična klima
 jaki vanjski sistem podrške koji jača dječje napore za sučeljavanje s rizicima i stresorima
 zdrava vjerovanja
 prosocijalna orijentacija (dispozicija i uživanje u socijalnoj interakciji)
 vještine rješavanja socijalnih problema.
Rezultati istraživanja zaštitnih faktora doveli su do spoznaja da neka djeca razvijaju otpornost na
rizične faktore i bez obzira na njihov jak utjecaj uspijevaju razviti pozitivan i socijalno
prihvatljiv odnos prema sredini u kojoj žive. Otpornost se može odrediti kao učinak interakcije
faktora rizika u kombinaciji s pozitivnim snagama (faktorima zaštite) koji pridonose ishodu koji
predstavlja zdravu prilagodbu. Sukladno postojećim rezultatima istraživanja može se zaključiti
da su rizični i zaštitni faktori u međusobnoj interakciji te da se otpornost na negative utjecaje
razvija u situacijama kada je postignuta ravnoteža rizičnih i zaštitnih faktora.
Najdetaljniji pregled faktora razvoja otpornosti dala je grupa psihologa iz Nuerenberga*7 koji su
metaanalizom relevantnih istraživanja u ovom području utvrdili da su značajni faktora razvoja
otpornosti:
1. stabilan emocionalan odnos s barem jednim roditeljem ili drugom značajnom osobom
2. socijalna podrška unutar porodice i izvan nje

48
 3. emocionalno pozitivna, otvorena i podržavajuća klima u školi
4. dostupnost socijalnih modela koji potiču konstruktivno suočavanje
5. ravnoteža između zahtjeva za postignućem i socijalne odgovornosti
6. kognitivna kompetentnost
7. obilježja temperamenta koja pridonose djelotvornom suočavanju
8. aktivno suočavanie sa stresorima
9. osjecaj smisla, strukture i značenja tokom ličnog razvoja.
Odnos rizičnih i zaštitnih faktora u stalnoj je interakciji, a te dinamičke relacije prikazane su u tri
konceptualna modela: model kompenzacije, model izazova I zaštitini model. Model
komepnzacije ističe da zaštitni faktori svojim djelovanjem jednostavno neutraliziraju utjecaje
rizičnih faktora. Primjerice, zaštitni faktori koji se ogledaju u pozitivnom porodičnom ozračju i
kvalitetnoj komunikaciji izmedu članova porodice mogu neutralizirati negativne utjecaje rizičnih
faktora vezanih uz dostupnosti psihoaktivnih supstanci. Model izazova upućuje na to da rizični
faktori predstavljaju neku vrstu izazova za razvijanje i jačanje zaštitnih faktora. Primjerice,
školski neuspjeh djeteta može biti izazov roditeljima da poduzmu aktivnosti kojima će pomoći
djetetu da uspješno svlada probleme u školi, kako se ne bi javili i drugi problemi. Zaštini model
predstavlja sintezu, modifikaciju i proširivanje postavki kompenzatorskog modela i modela
izazova te ističe da zaštitni faktori djeluju na dva načina:
 ako zaštitni faktori ne mogu u potpunosti umanjiti efekte rizičnih faktora, onda ih mogu
modificirati ili smanjiti
 zaštitni faktori djeluju kao neka vrsta katalizatora ili barijere koja svojim postojanjem
između mladih ljudi i rizičnih faktora doprinosi razvijanju i jačanju individualne
otpornosti mladih..

3. Subjektivni faktori
Među subjektivnim odnosno endogenim,unutrašnjim faktorima posebno su značajni oni koji se
odnose na ličnost maloljetnika, a to su: inteligencija, naslijeđe, motivi, netrpeljivost, nesigurnost,
sklonost, navike, nivo odgovornosti i tolerancije, razni psihički poremećaji i slično. Također,
prisutna su i shvatanja da određeni doprinos maloljetničkoj delinkvenciji daje i neusklađenost
biološkog i psihološkog razvoja mladih, kao i stvaranje lične nesigurnosti mladih u ostvarenju
ciljeva, što kod njih stvara kompleks niže vrijednosti i vodi ih ka agresivnom ponašanju, ne samo

49
prema drugom, nego i prema sebi, čime se stvaraju povoljni uslovi da takav maloljetnik počne sa
kriminalnim radnjama. U nastavku rada predstaviti ću najznačajnije endogene faktore koji utiču
na pojavu maloljetničke delinkvencije.
3.1. Nasljeđe
Nasljeđe, po svom opštem značenju, predstavlja prenošenje osobina živih bića sa predaka na
potomstvo, i sa etiološkog aspekta bitno je genetsko nasljeđe koje se ispoljava u biološkim
karakteristikama, definisanim u hromozomima, genima i dezoksiribonukleinskoj kiselini- DNK.
Teorija nasljeđa je posebno bila priznata u XIX vijeku kao naučno validna, dok je u novije
vrijeme osporavana, i uglavnom se odnosi na sagledavanje uzroka u kriminalnoj porodici, tj. na
istraživanje svojstava predaka i potomaka u sklopu takve porodice. Istraživanja koja su u
kriminologiji vršena na proučavanju hereditarnih faktora ukazala su da su kod velikog broja
delinkvenata i njihovi preci bili delinkventi. Međutim, ova tvrdnja dosta je osporavana zbog
brojnih metodoloških propusta, ali i činjenice da u obzir nisu uzeti uticaji spoljnih faktora. 87 S
ciljem istraživanja uticaja genetske konstitucije na delinkvenciju, vršena su proučavanja tzv.
kriminalnih porodica, blizanaca, krvnih grupa i hromozoma čovjeka. Pojedina proučavanja
kriminalnih porodica kroz više generacija, ukazuju da potomci iz tzv. kriminalnih porodica češće
postaju prestupnici, skitnice, prostitutke, alkoholičari itd. Međutim, tumačenju ovih nalaza bi se
moglo prigovoriti da nisu uzeti u obzir socijalni uslovi u kojima su živjeli potomci tzv.
kriminalnih porodica. U traganju za odgovorom da li genetska konstitucija utiče na
delinkventsko ponašanje, naučnici su izvršili niz proučavanja blizanaca. Pojedini autori su na
osnovu svojih studija zaključili da je kriminalno ponašanje genetski određeno. Međutim, ni u
tumačenju ovih rezultata nije uzet u obzir socijalni kontekst u kojem su blizanci odrastali.

3.2. Emocije
Emocije se također dovode u vezu sa poremećajima u ponašanju mladih, naročito negativne
emocije, kao što su mržnja, ljubomora, strah i sl., pa se stanje emotivne nestabilnosti povezuje sa
kriminalnom aktivnošću i maloljetničkom delinkvencijom. Emocija označava uzbuđeno stanje
organizma i ličnu reakciju na spoljni nadražaj, i javlja se u onim slučajevima kada je za neko lice
nešto posebno bitno, i ustvari su jedan specifičan odnos lica prema sebi, pojedinim predmetima,
pojavama i drugim licima. Smatra se, naime, da lica nestabilne psiho- fizičke strukture teško
mogu da se kontrolišu, i da su sklonija od ostalih da se u afektivnim stanjima delinkventno
ponašaju. Poznati istraživač u kriminalnoj psihologiji, Bart, smatra da je oko 60% delinkvenata

50
pretjerano emotivno, a da su emocije čak u 12% slučajeva jedini uzrok delinkventnosti
(Milutinović, 1985). Kada se razmatra odnos emocija i delinkventnog ponašanja maloljetnika,
mora se istaći da su emocije posebno izražene u doba adolescencije, i da značajno utiču na samu
ličnost, njene stavove i ponašanje. Za taj period je karakteristično da kod adolescenata dolazi do
promjena u ponašanju i raspoloženju, što se negativno odražava na ostvarivanje komunikacije sa
takvim maloljetnikom, naročito kada je riječ o roditeljima. Emocionalno nestabilna lica, naročito
maloljetna, često nisu u stanju da se odupru delinkventnim izazovima. Poznato je da su afekti
emocionalna stanja koja, prvenstveno zbog toga što su vrlo visokog intenziteta i što dovode do
suženja svijesti, i samim tim do umanjenja racionalnog ponašanja, mogu uticati na pojedinca da
izvrši kriminalnu radnju. Uprkos činjenici da su pojedina emocionalna svojstva karakteristična
crta ličnosti pojedinih izvršilaca krivičnih dela (emocionalna labilnost, nezrelost, napetost,
afektivne smetnje i sl.), izvršioci krivičnih dela se u većini slučajeva ne razlikuju mnogo od
nedelinkvenata u pogledu emocija. Zbog toga se zaključuje da emotivni poremećaji ne mogu da
imaju značaj uzroka kriminalnog ponašanja, već samo doprinose javljanju kriminalnog
ponašanja.28

3.3. Inteligencija
Jedan od endogenih faktora koji se veoma često dovodi u vezu sa kriminalnim aktivnostima i
maloljetničkim prijestupništvom, jeste i nivo inteligencije prijestupnika. U prethodnom periodu
bilo je čak zastupljeno i mišljenje da je nizak koeficijent inteligencije osnovni izvor
kriminaliteta, jer lice sa takvim koeficijentom inteligencije nije sposobno da zauzme pravilan
odnos prema pravnim i društvenim normama, da shvati zabranu određenog ponašanja, pa su lako
povodljiva na delinkventno ponašanje i kada počnu sa takvom djelatnošću, nastavljaju sa istom,
jer ih je teško odviknuti i usmjeriti na pravilno ponašanje. Međutim, u novije vrijeme prisutna su
shvatanja koja inteligenciji ne pridaju više takvu važnost, mada je ona i dalje prisutna kao faktor
kriminalnog ponašanja i to posebno značajnog za maloljetničku delinkvenciju“.29 Također,
razlika između inteligencije i nedelinkventne i delinkventne populacije pokušava se objasniti
uticajem socio- ekonomskih faktora. Naime, moguće je da određene društvene skupine pate od
strukturalnih društvenih nedostataka, kao što su mogućnost obrazovanja i siromaštvo, te se stoga
smatra da među delinkventskom populacijom ima najviše takvih pripadnika društvenih skupina.
28
Konstantinović-Vilić, S., Nikolić-Ristanović, V. (2018). Kriminologija- četvrto izmenjeno i dopunjeno izdanje,
Izdavačko-grafičko preduzeće „Prometej“, Beograd, str 401.
29
Bošković, M. (2007). Kriminologija, Univerzitet u Novom Sadu Pravni fakultet, Novi Sad, 168 str.

51
Zasigurno, niža razina intelektualnog funkcioniranja, pogotovo verbalnih sposobnosti, povezana
je s nižim akademskim postignućem te maloljetnik vođen osjećajem frustracije zbog
nepostizanja adekvatnih ili očekivanih ciljeva može razviti određene poremećaje u ponašanju, što
na kraju dovede i do društveno neprihvaljivog ponašanja.

4.Egzogeni (unutrašnji faktori)

Najčešći uzrok neprihvatljivog ponašanja kod mladih je posljedica uticaja egzogenih faktora, što
svakako ne umanjuje ulogu i uticaj endogenih (unutrašnjih) faktora na ovu pojavu. Egzogeni
faktori se najčešće dopunjuju, isprepliću i uslovaljavaju, kada je riječ o maloljetničkom
prijestupništvu, a predstaviti ću najbitnije od njih.

4.1.Porodica
Porodica, kao jedna od primarnih društvenih grupa, ima izuzetno važnu ulogu u životu svake
osobe. Osim obezbjeđenja materijalnih i drugih uslova neophodnih za život, porodica ima
vaspitnu, obrazovnu i socijalizatorsku ulogu. Sigurno da porodica ostvaruje pozitivan uticaj na
mladog čovjeka, ali isto tako može da dođe do poremećaja i dezorganizacije u porodici, pa ona
može da ostvari i negativan uticaj na razvoj i ponašanje djeteta. Suština je u tome da dijete u
takvoj dezorganizovanoj porodici ne stiče odgovarajuće vaspitanje i navike, jer se najčešće radi o
porodicama u kojima su prisutna neslaganja, svađe i tuče, nasilje, a posebno prema djeci, gdje je
prisutan veoma nizak životni standard i gdje nedostaju materijalna sredstva za normalan život.
Također, u takvim porodicama prisutni su i slučajevi alkoholizma, skitničarenja, pa čak i
nemoralnog ponašanja roditelja. Takva porodica ne može da služi za primjer i uzor djetetu, pa se
pod takvim uticajem kod njega razvijaju negativne navike, počinje da se druži sa vršnjacima iz
sličnih porodica, ili sa onima koji su već počeli sa nekom kriminalnom aktivnošću. Stalne
konfliktne situacije, alkoholizam i nasilje u porodici, mogu ostaviti trajne posljedice na psihu
djeteta. U ovim porodicama često dolazi do odbacivanja djece, koje, bez obzira na motive,
udaljava djecu od porodice, tako da se ona često odaju bježanju, skitnji, agresivnom ponašanju,
krađama i drugim oblicima devijantnog ponašanja.

Nepotpunost porodice može biti izazvana brojnim faktorima i može imati više oblika. U
zavisnosti od toga kojim faktorima je uslovljena, ostavlja različite posljedice. Tako razorenost
porodice, koja je rezultat uticaja koji su van moći porodice, kao što je smrt nekog od roditelja,
imaju slabije nepovoljno dejstvo. Sa druge strane, porodica čija je struktura poremećena pretežno

52
subjektivnim slabostima roditelja, kao što su razvod, vanbračnost i drugi razlozi odvojenog
života roditelja, imaju neuporedivo teže posljedice po djecu i njihov razvoj. Teoretičari
upozoravaju da su porodice sa formalnom očuvanom strukturom, ali sa poremećenim porodičnim
odnosima, daleko rizičnije za pojavu kriminogene inficiranosti i delinkvencije kod djece. 30 Bez
obzira da li se radi o potpunim ili nepotpunim porodicama, u nepovoljnim društvenim
okolnostima, opterećeni borbom za preživljavanje, roditelji često nisu u stanju da svoju
roditeljsku ulogu izvrše na najbolji mogući način, što može dovesti do vaspitne zapuštenosti i
zanemarenosti i ispoljavanja različitih poremećaja u ponašanju djece i mladih. Da li će, i u kojoj
mjeri neki od navedenih vanjskih faktora uticati na pojavu delinkventnog ponašanja djece u
jednoj porodici, zavisi, u prvom redu, od unutrašnjih faktora, tačnije od psihičkog i
emocionalnog stanja maloljetnika. Nažalost, i u perfektnim uslovima života, opterećenost
roditelja poslom, može dovesti do nastanka ovog problema, gdje o djeci zbog odsutnosti roditelja
brinu bake, djedove ili treća lica koja ne mogu kontrolisati ponašanje maloljetnika.
Prezaposlenost, umor i stres roditelja se odražavaju i na porodične odnose. U ovakvim
porodicama sve je manje topline, razumijevanja, iskrenosti, poštovanja, sigurnosti i zaštite, što
predstavlja pogodno tlo za razvoj kriminogene inficiranosti i delinkventnog ponašanja.
Poremećaji u bračnim odnosima smatraju se takođe jednim od kriminogenih faktora. Na ove
poremećaje podjednako utiču emocionalni i socijalno- ekonomski faktori. Obično su praćeni i
poremećajem cjelokupnih porodičnih odnosa, uslovljenih stalnim sukobima među supružnicima,
alkoholizmom i kriminalnim ponašanjem. Na porodičnu situaciju se to odražava u vidu
porodičnog nasilja i raznih oblika asocijalnog ponašanja djece. Delinkventno ponašanje mladih
se često dovodi u vezu sa asocijalnim ponašanjem odraslih članova porodice. Zapravo, u
ovakvim porodicama postoji opravdana opasnost da će se prisustvo socijalno- patoloških oblika
ponašanja negativno odraziti na ukupan razvoj djeteta. Prisustvo asocijalnih ponašanja u
porodici, kao što su alkoholizam, skitnja, nerad, prosjačenja i prostitucija, dovode do narušavanja
međuljudskih odnosa i lošeg vaspitanja i razvoja djece. Zapravo, u takvim porodicama često
dolazi i do „vaspitnog kvarenja”, kao jednog od najtežih oblika ugrožavanja socijalne adaptacije,
koja se ispoljava u obliku navođenja djece na vršenje različitih krivičnih djela i uvlačenje u svoje

30
Macanović, N. (2014). Kriminogena inficiranost učenika, Udruženje nastavnika i saradnika Univerziteta u Banjoj
Luci, Banja Luka, str. 62.

53
nezakonite i nemoralne postupke. Zato se s pravom za ovakve porodice kaže da su „kriminogeno
porodično ognjište”.31

S obzirom na odnose članova porodice koji karakteriziraju neku porodicu, a koji svojim
negativnostima mogu predstavljati rizik za nepravilan razvoj mlade osobe, Loeber i Stouthamer-
Loeber (1986) izradili su model kojim su prikazana četiri rizična oblika porodice: zanemarujuće,
konfliktne, devijantne i kaotične porodice. Zanemarujuće porodice u kojima roditelji posvećuju
malo vremena djeci i rijetko ih nadziru. Ne provjeravaju gdje i s kime djeca provode vrijeme.
Konfliktne porodice u kojima postoje stalne svađe i sukobi između roditelja i djece, a često te
svađe prate i nasilna ponašanja. Metode discipliniranja djece su nedjelotvorne, a djeca se uče da
se sukobi jedino mogu riješiti nasiljem te se često osjećaju odbačenim od roditelja i povlače se
od njih. Devijantne porodice u kojima toleriraju ili prešutno podupiru delinkventno ponašanje. U
takvim porodicama i sami roditelji najčešće su agresivni i skloni devijantnom ponašanju, a dijete
je pod visokim rizikom da razvije teže delinkventno ponašanje, uključujući i nasilne delikte. I na
kraju, kaotične porodice, u tim porodicama ne znaju se granice, niti ko je za što odgovoran.
Osjećaj pripadnosti manje je razvijen, a bliskost medu članovima je mala. Čak i vrlo značajne i
teške odluke donose se brzopleto i u kratko vrijeme. Roditelji često ne vode dovoljno brigu o
potrebama djece. Takve porodice često imaju niski sociockonomski status, a članovi imaju
višestruke poteškoce u socijalnom i emocionalnom funkcioniranju. Kod zanemarujućih i
kaotičnih porodica vidljivo je da dolazi do zanemarivanja djece, dok konfliktne i devijantne
porodice uključuju i karakteristike nasilja u porodici.
Zaključno, porodica je izvor mnogih kriminogenih faktora koji utiču na kriminogeni razvoj
djeteta i delinkventno ponašanje, ali isto tako, u okviru porodice djeluju i faktori zaštite koji
omogućavaju normalno vaspitanje i razvoj maloljetnika da ne dođu u nepovoljnu situaciju, i da
se smanji rizik da počnu da se bave raznim vidovima delinkvencije. Važne faktore predstavljaju
skladna i harmonična porodica, stalna komunikacija članova porodice, normalan i zdrav odnos
između roditelja i djece, potpuno međusobno razumijevanje i saradnja, uzajamno povjerenje,
ljubav, međusobno poštovanje i podrška.

31
Buljubašić, S. (2008). Maloljetnička delinkvencija, DES doo Sarajevo, Sarajevo, str 75-76.

54
4.2. Uticaj škole i obrazovanja
Poslije porodice, škola je najvažnija društvena grupa sa kojom se dijete susreće i postaje njen
član. Škola je veoma važna obrazovna institucija koja ima veliki značaj za pravilno vaspitanje i
razvoj mladih, ali i formiranje svih onih svojstava koja su nužna za pravilan razvoj i normalno
uključivanje u društveni život. Međutim, bilo zbog objektivnih ili subjektivnih razloga, škole
uvijek ne ispunjavaju u potpunosti svoju funkciju, pa se nedovoljno i neadekvatno obrazovanje
može negativno odraziti na ponašanje mladih. Reforma obrazovnog sistema u Bosni i
Hercegovini, brojne promjene i usklađivanje propisa sa evropskim standardima, doprinijeli su
entropiji obrazovnog sistema i činjenici da se određene novine ne mogu sprovesti u praksi, zbog
brojnih materijalno- tehničkih problema sa kojima se škole susreću. Jedna od tih neusklađenosti
je i preopterećen nastavni plan i program, koji nije u skladu sa potrebama i interesovanjima
učenika, kod njih izaziva nemotivisanost, nezainteresovanost, odbojnost prema školi, frustracije.
Također, poseban problem na koji se ukazuje u pedagoškoj literaturi, jeste neusklađenost
nastavnih programa sa psihičkim i fizičkim mogućnostima učenika. Jedan broj učenika zbog
preobimnog gradiva nije u stanju da ga savlada što dovodi do različitih emocionalnih i psihičkih
poremećaja, osjećaja manje vrijednosti, ponavljanja razreda, pa čak napuštanje škole. Zatim
javljaju se i problemi zbog lošeg odnosa nastavnika prema učenicima ili između učenika. Sve
ovo u većoj ili manjoj mjeri odražava se na stav učenika prema školi. Ukoliko su u jednom
razredu prisutna djeca sa određenim poremećajima u ponašanju, ovakvi učenici često djeluju
destruktivno na drugu djecu i stvaraju vrlo lošu klimu u razredu. Često na odbojan stav učenika
prema školi i na njegovo ponašanje utiču i neprofesionalan i nekorektan odnos nastavnika prema
učenicima, nepoštovanje ličnosti učenika, omalovažavanje, neodmjerene i prestroge kazne,
naklonost prema djeci iz uglednijih i bogatijih porodica, verbalna poniženja, loši interpersonalni
odnosi nastavnika i učenika. I pohađanje neadekvatne škole (škole koja nije izbor djeteta) izaziva
kod djeteta negativnu reakciju i demotivisanost. Na kraju, pored neprilagođenih programa, u
Bosni i Hercegovini velik broj škola radi u nepovoljnim uslovima koji se u prvom redu ogledaju
u lošim građevinskim, higijenskim, materijalnim i kadrovskim uslovima, koji su dobrim dijelom
posljedica rata.

Najčešća posljedica svi ovih predstavljenih faktora jeste izbjegavanje nastave, tj. bježanje sa
časova, što se može smatrati bitnim predznakom prestupničkog ponašanja mladih. Izbjegavanje i
bježanje od disfunkcionalne škole je pojava koja je veoma usko povezana i sa razvojem

55
delinkvencije kod djece i maloljetnika. Posljedica svega ovoga je i frustriranost djeteta i
ispoljavanje agresivnosti prema vršnjacima, nastavnicima i školskom inventaru. Neuspjeh u školi
može voditi do niskog, ili čak nepotpunog obrazovanja, bez određene kvalifikacije i zanimanja.
Zbog toga mladi koji se nađu u toj situaciji teško dolaze do zaposlenja i teško se uključuju u
društveno koristan rad, što dovodi do besposličarenja i nerada, te se time stvaraju pogodnosti za
javljanje delinkventnog ponašanja.

Također, zbog ekonomske situacije u društvu i velikog broja nezaposlenih, pogotovo onih sa
fakultetskim diplomama, kao i sve češćih slučajeva i afera oko kupovanja i sticanja „sumnjivih
diploma“, mladi sve više gube vjeru da im upravo obrazovanje nudi bolju budućnost i kvalitetniji
život. U prilog tome idu i česti naslovi u medijima o zapošljavanju djece uticajnih i bogatih ljudi
„preko veze“ i mimo javnih konkursa. Sve to utiče na stavove mladih prema obrazovanju i
njegovom značaju, a rezultat svega je kriza vrijednosti obrazovanja.32

Problem povezan sa ponašanjima u školi, o kome se sve više govori u stručnoj javnosti, jeste
problem nasilja u školi. Nasilje u školi odnosi se, kako na vršnjačko zastrašivanje, tako i na
različite oblike nasilnog ponašanja prema vršnjacima i nastavnicima u školi, ali i prema imovini.
Agresivno i nasilno ponašanje učenika dovodi do socijalne izolacije od vršnjaka, ali i nastavnika.
Nastavnici će rjeđe agresivnoj djeci pružati potporu, što se vrlo vjerovatno povezuje sa lošim
akademskim uspjehom i lošim socijalnim vezama sa vršnjacima.

4.3. Slobodno vrijeme

Aktivnosti i sadržaji i drugi poticaji slobodnog vremena mogu po svom kvalitetu biti kako
pozitivni tako i negativni. Prvi od njih značajno doprinose vaspitanju i socijalizaciji mladih, dok
drugi stoje u oprečnosti ili onemogućavaju ostvarivanje ciljeva ovih procesa. Saglasno s tim
slobodno vrijeme je u dvostrukom smislu povezano s prijestupničkim ponašanjem mladih, kao
pouzdanim indikatorima neuspjeha u njihovom vaspitanju i socijalizaciji. S jedne strane, njegovi
pozitivni sadržaji i aktivnosti doprinose vaspitanju i socijalizaciji i time predstavljaju značajnu
prepreke devijacijama u ponašanju mladih. S druge strane, razni negativni uticaji koji u tom
vremenu dolaze do izražaja učestvuju pored ili u zajednici s drugim faktorima u uslovljavanju u
prijestupništvu. Koji će od ovih oblika povezanosti doći do izražaja zavisi dakle od kvaliteta,
sadržaja i aktivnosti slobodnog vremena mladih. Spontano provođenje slobodnog vremena
32
Macanović, N. (2014). Kriminogena inficiranost učenika, Udruženje nastavnika i saradnika Univerziteta u Banjoj
Luci, Banja Luka, str. 72.

56
najčešće je popunjeno druženjem sa vršnjacima i grupama djece iz naselja, čitanjem knjiga,
gledanjem televizije, zabavama na video igrama, sportom, šetnjama i sl. Pojedina istraživanja su
pokazala da mladi najveći broj krivičnih djela, kao i drugih društveno negativnih oblika
ponašanja, izvrše upravo u slobodnom vremenu. Potreba za zabavom, muzikom, boravkom
mladih u različitim kafićima, disko klubovima i mjestima za razonodu, također predstavlja način
provođenja slobodnog vremena djece i adolescenata. Međutim izlazak na takva mjesta zahtijeva i
trošenje novca, kojim većina djece, naročito one iz porodica sa lošim socio-ekonomskim
prilikama ne raspolaže. U želji da dio slobodnog vremena provedu na takvim mjestima, mladi
veoma lahko mogu pribjeći krađi, prevari i drugim kriminalnim radnjama, kako bi ostvarili svoj
cilj i zadovoljili mladalačke želje i potrebe. U posljednje vrijeme pažnju istraživača sve više
privlače različite vrste zabava koje mladi organizuju u svojim stanovima, ili na drugim mjestima
van kuće. Ove zabave posebno su karakteristične za djecu iz finansijski dobro situiranih porodica
i porodica koje pripadaju „višem” društvenom sloju. Po pravilu, ove zabave nisu nadgledane i
usmjeravane od odraslih, što daje prostora mladima da uživaju alkohol, kao i opojna sredstva.

4.4. Uticaj sredstava masovnih komunikacija

Štampa, literatura, film, televizija, radio, internet, kao sredstva masovnih komunikacija,
ostvaruju značajan edukativni, kulturni i informativni uticaj na čovjeka koji ima interes da bude
obaviješten o raznim događajima i pojavama koje se dešavaju u društvu. Sredstva masovne
komunikacije pomažu čovjeku da sazna nove informacije, stekne saznanja, da se kulturno
uzdiže, ali isto tako, naročito u odnosu na mlade, osim pozitivnog, mogu da ostvare i određeni
negativan uticaj. Kakav će uticaj ostvariti sredstva masovne komunikacije, zavisi i od kvaliteta
programa, ali i od stanja djeteta, tj. da li su opterećeni nekim životnim problemima, bilo
socijalnog ili psihičkog karaktera. Naročito negativno na mlade mogu da djeluju oni sadržaji u
kojima se favorizuju tuče, ubistva, pucnjave. Kriminal u Bosni i Hercegovini sve više postaje
masovna pojava, stil i način života, pa čak i jedina profesija mnogih, a mediji postaju ogledalo
takvog društva. Utičući direktno na javno mnjenje, mediji na takav način postaju direktni
saučesnici kriminalnog miljea u stvaranju poremećenog sistema vrijednosti, a posljedica takvog
odnosa i pristupa je i sve prisutnija kriminogena inficiranost mladih. Zabrinjavajuća je
informacija da djeca od najranijih godina već počinju koristiti ova sredstva. Djeca koja gledaju
nasilje u medijima imaju veću mogućnost iskazivanja agresivnog ponašanja kasnije u životu u
odnosu na djecu koja nisu gledala nasilje u medijima. Nasilne video igrice, pojačavaju

57
agresivnost kod djece, u njihovim mislima i osjećanjima, te povećavaju neosjetljivost za
probleme drugih. Kod djece koja većinu vremena provode gledajući televiziju i igrajući igrice
koje impliciraju nasilne slike i scene vjerovatnije je agresivno ponašanje prema vršnjacima.
Gledanje agresivnog ponašanja na ekranu ne implicirajući posljedice takvog ponašanja ocrtava
se opravdanost istog te će imati i uticaj na dijete u tom smislu. Kada nasilje vrši atraktivni,
karzmatični junak kojim se dijete poistovjećuje uticaj tog nasilja će biti još veći. 33 I literatura,
najčešće jeftini romani, koji mogu podstaći na nasilje, ali i na maloljetničku delinkvenciju. U
takvim romanima potenciraju se nasilje, seks, droga, kocka, kriminal i sl. Dnevna, nedjeljna i
druga periodična štampa, također utiče na ponašanje mladih u svakodnevnom životu. Poseban
problem predstavlja „žuta štampa“, čiji tiraž zavisi od zastupljenosti društveno negativnog
asortimana informacija u njoj. Na medijima se često prikazuju emisije o ljudima sa one strane
zakona, koji postaju medijske zvijezde, a veoma često i uzori djeci koja polako prihvataju
kriminalni milje, želeći da budu poznati i da imaju lagodan život.

4.5. Ekonomske krize, siromaštvo i nezaposlenost

Porast maloljetničke delinkvencije veoma često se dovodi u vezu i sa ekonomskim krizama. U
uslovima ekonomskih kriza i ekonomske nesigurnosti građana kriminalitet se povećava, a
posebno pojedini njegovi oblici. Ekonomske krize karakterišu jaki privredni poremećaji,
nezaposlenost, smanjenje platežne moći, opadanje standarda građana. Kada su ekonomske krize
posljedica ratnih zbivanja dolazi do pojave raslojavanja društva na enormno bogate i enormno
siromašne. Ova pojava dalje vodi do stvaranja porodičnih kriza, rasturanja porodica, depresija,
apatija, razočarenja, protesta i sukoba. Posebno je karakterističan porast imovinskih delikata.
Ukupna atmosfera je u takvim situacijama konfliktna i povoljna za delinkventna iskušenja, jer
dolazi do naglašenog djelovanja različitih faktora, kako objektivnih tako i subjektivnih koji
mogu dovesti do neke kriminalne aktivnosti. „Belgijanac Quetelt se među prvima počeo zanimati
za ovu problematiku. Tako je on tridesetih godina XIX vijeka ukazao na kriminogeni uticaj
velikih privrednih kriza. Ekonomske krize i privredne depresije karakteristične su za zemlje u
procesu tranzicije, a među njima su i države nastale raspadom Jugoslavije.” 34 Istraživanja vršena
u različitim zemljama, za vrijeme svjetskih ekonomskih kriza u prošlom vijeku, pokazuju da je u
vrijeme svjetske ekonomske krize koja je počela 1929. godine, kriminalitet u većini zemalja

33
Ljubica, Đ. (2011). Humanost i znanje, Dobra knjiga ,Sarajevo, str.196.
34
Mikić, O. (2010). Uzroci i karakteristike krvnih delikata, specijalistički rad. Univerzitet Apeiron Banja Luka, str. 39.

58
porastao. Siromaštvo može biti važan kriminogeni faktor koji može uticati na devijantno
ponašanje mladih, ali i na maloljetničku delinkvenciju uopšte. U visoko razvijenim zemljama,
postoji najveći kontrast između bogatih i siromašnih. Najbolji primjer ovog kontrasta su
siromašne četvrti svjetskih metropola u kojima žive socijalno problematične grupe. U ovim
četvrtima stanovnici najčešće žive bez osnovnih egzistencijalnih potreba, u bijedi i siromaštvu.
Takvi uslovi pogoduju razvoju maloljetničke delinkvencije. Siromaštvo kod mladih može
izazvati osjećaj marginalnosti, bespomoćnosti, inferiornosti i frustracije, zbog nemogućnosti
dostizanja kulturno definisanih vrijednosti, i zato delinkventi posežu za nelegitimnim sredstvima
i načinima kako bi dostigli željene ciljeve. „Nedostatak hrane, radnih mjesta, nizak životni
standard i svakodnevna besparica, pothranjuju mogućnost pojave agresije i nasilja”. 35 Upravo
problem sa kojim se suočava bosansko- hercegovačko društvo, a koji se odražava na
funkcionisanje porodice, i koji je u neposrednoj vezi sa delinkventnim ponašanjem mladih, jeste
siromaštvo. “U sagledavanju siromaštva u poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini,
nezaobilazna je Anketa mjerenja životnog standarda (Living Standards Measurement Survey –
LSMS, 2001). Prikupljeni podaci pokazuju da 19,5% stanovništva BiH živi ispod generalne
linije siromaštva, a pored toga više od 30% stanovnika nalazi se neposredno iznad generalne
granice linije siromaštva.”36 Svakako da i ovi podaci ukazuju da siromaštvo može biti jedan od
uzroka delinkventnog ponašanja mladih koji često žele da imaju određene stvari i predmete koje
im porodica ne može priuštiti, te kako bi došli do željenog cilja često postaju maloljetni
prestupnici. Iako možda na prvi pogled ne izgleda tako, i bogatstvo može biti faktor
maloljetničke delinkvencije. Prema Tardeu, kriminalno ponašanje se prvo pojavljuje kao moda
među bogatim društvenim slojevima, a zatim prelazi u naviku, i procesom imitacije „preliva se“
iz bogatijih u siromašnije društvene slojeve. Pojedini autori, navodeći podatke o naglom porastu
maloljetničke delinkvencije u razvijenim zemljama (Švedskoj, Švajcarskoj, Njemačkoj), ukazuju
da bogatstvo može biti faktor maloljetničke delinkvencije.
Siromaštvo, neobrazovanost, nekvalificiranost, nezaposlenost, nedovoljni prihodi za egzistenciju
su posljedice siromaštva koje se negativno odražavaju ne samo na ekonomski status porodice,
već i socijalni i kulturni status, i uslova za dostojanstven život. Manifestuje se na različite načine:
nedostak prihoda i sredstava za održavanje egzistencije, gledam neuhranjenost, slabo

35
Kovačević, B. (1999). Agresija i nasilje. Banja Luka: Pravni fakultet- Centar za publikacije, str. 45.
36
Macanović, N. (2014). Kriminogena inficiranost učenika, Udruženje nastavnika i saradnika Univerziteta u Banjoj
Luci, Banja Luka, str. 81-82.

59
zdravstveno stanje, povećana smrtnost, ograničena ili nikakva dostupnost obrazovanju i
upražnjavanju osnovnih kulturnih navika, nesigurno okruženje, društvena diskriminacija i
izolacija. Kao generator prijestupničkog ponašanja smatra se i nezaposlenost. Mnoga istraživanja
pokazuju da je stopa imovinskih delikata i maloljetničke delinkvencije srazmjerna stopi
nezaposlenosti. Međutim, u proučavanju odnosa nezaposlenosti i kriminaliteta mora se voditi
računa o nizu pitanja kao što su: trajanje nezaposlenosti, mogućnost novog zaposlenja i sl.
Nezaposlene osobe, koje ne posjeduju čvrst karakter, samopouzdanje i druge pozitivne osobine
često su pod udarom apatije i razočarenja iz kojih se kao posljedica mogu razviti različiti oblici
socijalnih devijacija kao što su alkoholizam, skitnja, prosjačenje i sl.

60