Sveučilište u Zagrebu

Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet

Studijski smjer Socijalna pedagogija

Akademska godina 2018./2019.

Seminarski rad:

Djeca i mladi kao počinitelji kaznenih djela terorizma

Ime i prezime studenata: Ema Grubišić, Robert Janđel, Ana Marić i Lora Rebrek

Naziv predmeta: Kriminologija delinkvencije mladih

Nositelj predmeta: Izv. prof.dr.sc. Neven Ricijaš

30. studenoga 2018., Zagreb

Sadržaj
1. Uvod...................................................................................................................................................3
1. Teorijske i pravne definicije terorizma...............................................................................................4
2. Pravna regulativa terorizma u RH.......................................................................................................6
2.1. Kazneni zakon..............................................................................................................................6
2.2. Ostali dokumenti.........................................................................................................................6
3. Regrutacija djece................................................................................................................................7
4. Proces radikalizacije...........................................................................................................................8
5. Prevencija radikalizacije...................................................................................................................10
5.1. Primjeri prevencije radikalizacije u Europi.................................................................................10
5.1.1. The Diamond Programme u Nizozemskoj...........................................................................11
5.1.2. Anti-radicalisation Unit of Molenbeek-Saint-Jean u Belgiji.................................................11
6. Alternative institucionalizaciji...........................................................................................................11
6.1. Primjeri mjera u zajednici u Europi............................................................................................12
6.1.1. Safety house (Veiligheidshuis) u Nizozemskoj....................................................................12
6.1.2. Hayat Initiative u Njemačkoj...............................................................................................12
7. Tretman mladih osuđenih za kaznena djela terorizma.....................................................................12
7.1. Primjeri tretmana mladih počinitelja kaznenih djela terorizma u Europi..................................13
7.1.1. Taking Responsibility – Breaking Away from Hate and Violence u Njemačkoj....................13
7.1.2. Framework Programme of Intervention for Violent Radicalisation with Islamist Inmates u
Španjolskoj...................................................................................................................................13
8. Statistički podaci o počiniteljima terorizma u Hrvatskoj i svijetu......................................................14
9. Zaključak...........................................................................................................................................16
10. Kritički osvrt....................................................................................................................................17
11. Literatura........................................................................................................................................18
1. Uvod

Terorizam promatramo kao jednu od najvećih prijetnji današnjice za sigurnost države

i društva. Sama riječ definira strah, a najčešća mu je primjena u ostvarenju političkih ciljeva.
S obzirom na učestalo pojavljivanje razilaženja na političkom planu u zemljama današnjice
nije začuđujuć uzlazni trend radikalnih ponašanja. S obzirom da je glavni cilj ekstremističkih
skupina utjecati na mišljenja i stavove ljudi, djeca i mladi su zbog svoje ranjivosti ciljana
skupina takvog pokreta. Uključenost današnje djece u terorizam postaje sve veća zbog sve
jačeg utjecaja masovnih medija. U ovom ćemo seminaru detaljno objasniti sam fenomen
terorizma te njegove pojavne oblike. Navest ćemo teorijske i pravne definicije te stanje i
kretanje pojave terorizma u zadnjih nekoliko godina. Poseban naglasak stavit ćemo na
značenje radikalizacije, posebice kod mladih. U završetku prikazat ćemo na spektru
intervencija, od prevencije do tretmana, proces deradikalizacije mladih počinitelja.

3
1. Teorijske i pravne definicije terorizma

Pojam terorizam potiče od korjena riječi teror, što označuje strah, odnosno paniku.
Naglasak je na namjernom širenju straha i užasa. U svakodnevnom govoru riječ teror
koristimo kako bismo opisali agresivne oblike uznemiravanja. Marić (2012) piše kako je riječ
terorizam prvi put upotrijebljena za vrijeme Francuske građanske revolucije. O terorizmu
možemo govoriti kao jednoj od najvećih prijetnji suvremenog društva čija se definicija
mijenjala kroz povijest. Perešin (2007) u svom radu spominje Konveciju Lige naroda iz 1937.
godine prema kojoj terorizam čine sva kaznena djela usmjerena protiv neke države i
počinjena s namjerom da se stvori stanje straha kod određenih osoba, skupina osoba ili
javnosti u cjelini. Definicija koju su predložili analitičari 1979. godine opisuje terorizam kao
namjerno i sustavno ubijanje, sakaćenje i ugrožavanje nevinih kako bi se u njih utjerao strah
radi neke političke svrhe (Filippi, 2002). Naime, definicija se nije potpuno mijenjala, već se
godinama isključivo nadopunjavala i nadograđivala. Prema Vijeću sigurnosti UN-a postoje tri
kumulativna kriterija za karakterizaciju terorizma, a to su; (1) kaznena djela protiv civilnog
stanovništva počinjena s namjerom izazivanja smrti ili ozbiljnih tjelesnih ozlijeda te uzimanje
talaca, (2) bez obzira na to jesu li počinitelji motivirani uzimanjem u obzir političke,
filozofske, ideološke, radikalne, etničke, vjerske ili druge prirode, s ciljem izazivanja stanja
terora opće javnosti, grupe pojedinaca ili određenih pojedinaca, zastrašujući stanovništvo,
prisiljavajući vladu ili međunarodne organizacije za izvršenje bilo kojeg čina (3) koji je u
okviru međunarodne konvencije i protokola koji se odnose na terorizam (International
Juvenile Justice Observatory [IJJO], 2018).

U enciklopediji stoji objašnjenje terorizma kao primjene oružanog i drugog nasilja,

najčešće protiv nedužnih osoba, radi ostvarenja političkog ili nekog drugog cilja. (Brozović,
Kovačec i Ravlić, 2009.) Dublje, pravno, značenje kaznenih djela terorizma, prema Kaznenom
zakonu Republike Hrvatske, smatra se počinjenjem barem jednog od sljedeće navedenih
djela koji mogu ozbiljno naštetiti državi ili međunarodnoj organizaciji, a radi se o; napadima
na život osobe koji mogu prouzročiti smrt, napadima na tijelo drugoga, otmici, uništenju
državnih/javnih objekata koji mogu prouzročiti gospodarske štete ili ugroziti život ljudi,
otmici zrakoplova/broda ili drugih sredstava javnog prijevoza/prijevoza robe, izradi,
korištenju i posjedovanju oružja ili eksploziva, prouzročenju požara ili ispuštanju opasnih
tvari, obustavi opskrbe prirodnim resursom čime se ugrožava život ili
posjedovanju/korišćenju/izradi radioaktivnih tvari.

Po svemu sudeći, terorizam je iskaz moći kojeg promatramo kao sjecište nasilja i
politike, a budući da mu je svrha ostvarenje političkih ciljeva, terorizam je potrebno
razlikovati od građanskog neposluha, nekog od oblika građanskog nasilja i od revolucije. To
je važno naglasiti jer su i takve pojave također političkog karatktera koje su moguće, pa čak i
redovite, ali se događaju bez prisutstva terorizma. Riječ terorizam ponekad se koristi zajedno
sa zakonitim oblicima političke borbe (ratovi), a zapravo su različiti i ne spadaju u istu

4
kategoriju. I rat i terorizam su nasilni, smrtonosni, imaju u sebi političke ciljeve i koriste se
gerilskim taktikama, ali najveća je razlika u tome što se zakoniti ratovi ne vode protiv nevinih
ljudi. O terorizmu možemo govoriti kao vrsti političke izopačenosti koja je, nažalost, postala
uobičajenom (Filippi, 2002).

Postoje i mnoga sociološka mišljenja u vezi terorizma. Prema Stohlu (2003) terorizam
je intencionalna strategija koja se poduzima s određenom svrhom te objašnjava kako to nije
samo nasilan čin radi eliminiranja žrtava, nego i strategija utjecaja na širu populaciju.
Giddens (2006) kaže kako terorizam nije objektivno, empirijski identificiran fenomen već
socijalno konstruirana kategorija ljudskog ponašanja koja je ovisna o sociopolitičkom
kontekstu, namjerama aktera i konkretnim okolnostima. Potrebno je znanje o društvenim
odnosima kako bi se postiglo razumijevanje terorizma kao fenomena s krajnjim političkim
ciljem.

Kada je riječ o mladima kao počiniteljima kaznenih djela terorizma potreban je veliki
oprez pri razlikovanju tipičnog, agresivnijeg, adolescentskog ponašanja i kriminalnog
ponašanja mladih. Radi se o tome da su djeca i mladi u sukobu sa zakonom te tražeći svoj
identitet u isto su vrijeme u opasnosti od radikalizacije, zato treba prepoznati kada oni
pokazuju samo radikalne stavove ili ikada su na putu prema nasilnom ekstremizmu. Uže
značenje radikalizacije bilo bi mijenjanje iz korjena. Upravo zbog takvog značenja dolazi se do
uzročno-posljedičnog odnosa između radikalizacije, nasilnog ekstremizma i terorizma. Djeca i
mladi općenito su puno ranjivija skupina od ostalog društva te im je lakše usvojiti ideju koja
opravdava nasilje i terorizam. Istraživanja govore da je to zbog psiho-biološke faze u
njihovom životu ili razvoja osobnosti koji je popraćen kognitivnim ograničenjima i
ograničenjem samokontrole. Njihov ulazak u ekstremno nasilje dosta ovisi i o
socioekonomskim i kulturološkim okolnostima ili afektivnim vezama koje održavaju sa svojim
vršnjacima (IJJO, 2018).

Najčešća je taktika terorizma korištenje oružja, poput podmetanja bombe, kako kod
odraslih počinitelja, tako i kod mladih. Takva je taktika mnogo jednostavnija od, primjerice,
otmice aviona ili izrade radioaktivnih tvari. Šakić (1997) navodi kako o kapacitetu neke
terorističke grupe najbolje govori njihova sposobnost da izvedu što kompliciraniju operaciju.

U priručniku pod nazivom Prevention Of Juvenile Radicalisation navode se pet

kategorija na koje se mogu podijeliti terorističke organizacije. Prva, najraširenija, je religiozno
inspiriran teoririzam kojeg karakterizira upotreba vjere od strane pojedinca ili grupa kako bi
se opravdao terorizam. Sljedeća je kategorija etno-nacionalistički terorizam kojem je
namjera pridruživanje drugoj zemlji ili priznavanje određene regije tako da se opravda nasilje
s ciljem stvaranja druge države. Ekstremni lijevi i anarhistički terorizam koristi nasilje s ciljem
uspostavljanja radikalne promjene političkog, društvenog i ekonomskog sistema koje bi bile
od koristi takvom terorizmu. S druge strane je ekstremni desni terorizam koji također koristi
nasilje s ciljem uspostavljanja promjena koje bi bile od koristi za desničarski politički sistem

5
te poslijednji oblik, single issue terorizam kojeg obilježava upotreba nasilja zasnovano na
određenom političkom ili društvenom problemu (prava životinja, abortus...) (IJJO, 2018).

2. Pravna regulativa terorizma u RH

2.1. Kazneni zakon

Kao što je ranije navedeno, Kazneni zakon Republike Hrvatske (2017) definira
terorizam kao kazneno djelo koje za cilj ima ozbiljno zastrašiti stanovništvo, ili prisiljavanje
države ili međunarodne organizacije da što učini ili ne učini, ili ozbiljno narušavanje ili
uništavanje temeljnih ustavnih, političkih, gospodarskih ili društvenih struktura države ili
međunarodne organizacije. Prema članku 97. predviđena je kazna zatvora od tri do petnaest
godina za počinjenje ili kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina za prijetnju počinjenja
nekog od djela opisanih u stavku 1 ovog članka. U Kaznenom zakonu definirana su i područja
uže ili šire vezana uz terorizam. Tako sljedećih nekoliko članaka definira financiranje
terorizma, javno poticanje na terorizam, novačenje za terorizam, obuka za terorizam,
teroristička udruženja, te pripremanje kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih
međunarodnim pravom.

2.2. Ostali dokumenti

Osim Kaznenog zakona postoje još dva ključna dokumenta koja se direktno bave
pitanjem terorizma u Republici Hrvatskoj. Prvi je Nacionalna strategija za prevenciju i
suzbijanje terorizma (2008). Cilj ovog dokumenta je stvoriti sustavne preduvjete za borbu
protiv terorizma. Prema ovom dokumentu Republika Hrvatska terorizmom smatra
„osmišljenu, sustavnu, namjernu uporabu nasilja, ili prijetnje nasiljem, protiv ljudi i/ili
materijalnih dobara, kao sredstva za izazivanje i iskorištavanje straha, unutar neke etničke ili
vjerske zajednice, javnosti, države ili cijele međunarodne zajednice, a s ciljem ostvarivanja
politički, vjerski, ideološki ili društveno motiviranih promjena.“ Mjere borbe koje Nacionalna
strategija navodi su prevencija, suzbijanje, zaštita ljudi i imovine te kritične nacionalne
infrastrukture, mjere saniranja štete i oporavka od terorističkog napada te konačno mjere
kaznenog progona i procesuiranje počinitelja. (Antoliš, 2009)

Iz Nacionalne strategije proizlazi drugi dokument, Akcijski plan za prevenciju i

suzbijanje terorizma (2012). Ovaj dokument sastoji se od sedam funkcionalnih kategorija
koje su ili izravno izrečene u Nacionalnoj strategiji ili proizlaze iz zahtjeva operacionalizacije
Nacionalne strategije. Akcijski plan zapravo nije ništa drugo nego detaljno razrađene
postavke Nacionalne strategije, samim time kategorije kojima se bavi su ujedno i mjere
borbe koje navodi Nacionalna strategija, odnosno prevencija, suzbijanje, zaštita od
terorizma, saniranje štete i oporavak, pravna infrastruktura, ali uz dodatak dvije dodatne
kategorije koje su usmjerene na same osobe koje se direktno bave borbom protiv terorizma,

6
a to su osposobljavanje, trening i edukacija za protuterorističko djelovanje te međuresorska
koordinacija i međunarodna suradnja.

3. Regrutacija djece

Razlozi za pribavljanje djece od strane terorističkih i nasilnih ekstremističkih skupina

su složeni i višestruki, a mogu se razlikovati ovisno o situaciji. Jedan od razloga zašto
terorističke i nasilne ekstremističke skupine iskorištavaju djecu je kako bi povećale svoju
vidljivost. Zatim, djecu je lakše kontrolirati, i fizički i psihički, za razliku od odraslih. Djeca su
sklonija da brzo pokažu lojalnost autoritetima i posebno su osjetljiva na uvjerenja i
ponašanja onih koje vole i poštuju. Djeca, posebice djevojčice, sve se više koriste kao špijuni,
za slanje poruka, nošenje materijala i poduzimanje samoubilačkih napada. Razlozi za to su
što djeca ne razumiju rizik s kojim se suočavaju, a oni uglavnom imaju prednost jer izazivanju
manju sumnju, što može biti ključno sredstvo za postizanje ciljeva (United Nations Office on
Drugs and Crime [UNODC], 2017).

Regrutacija djece ostvaruje se na tradicionalan način, od dobrovoljnih, sa ili bez

pristanka roditelja, do otmice i prisilnog regrutiranja. Djeca mogu biti oteta, prisiljena
prijetnjama ili kupljena od trgovaca. Posebno su osjetljiva djeca koja žive u siromaštvu ili bez
roditeljske skrbi. Ponekad zajednice podržavaju terorističku skupinu jer ih ona štiti od drugih
oružanih skupina. U takvoj situaciji, obitelji i vođe zajednice mogu potaknuti djecu da se
pridruže skupini (UNODC, 2017). Danas, da bi pristupili djeci najranije dobi, terorističke
skupine koriste različite medijske sadržaje. Primjerice, televizijski kanal Bahrein osmislio je
dječju pjesmu kako bi privukao djecu u borbu za oslobođenje Palestine: „Kad tražimo
mučeništvo, idemo u nebo. Ne, nemojte reći da smo mladi. Ovaj život nas je napravio
starima. Bez Palestine, jesu li naši životi vrijedni? Čak i ako nam daju čitav svijet, nikada je
nećemo zaboraviti“ (Perešin, 2014).

Kada djeca uđu u terorističke skupine, oni obavljaju različite uloge unutar grupe.
Neka djeca se koriste u borbama, izvršavaju pogubljenja taoca ili terorističke napade,
uključujući i samoubilačke akcije. Drugi imaju uloge krijumčara, špijuna ili se tretiraju kao
robovi koji su žrtve seksualnog zlostavljanja i eksploatacije (UNODC, 2017).

Iskorištavanje djece od strane terorističkih skupina postoji odavno, no broj djece

uključenih u oružane ili terorističke operacije stalno raste i to najviše u Africi i Latinskoj
Americi. U Afganistanu ima sve više slučajeva gdje talibani poučavaju djecu, dječake i
djevojčice, kako nositi eksplozivni prsluk i detonirati ga, dok se na graničnim područjima
Pakistana, Sirije, Iraka i Somalije povećava broj kampova u kojima se petogodišnjaci uče
boriti. Procjenjuje se da je gotovo devedeset posto samoubilačkih snaga treniranih u
Pakistanu mlađe od 16 godina. Al Qaida u Iraku (AQI) najaktivnija je u regrutiranju djece. Al
Qaida koristi izraz Rajske Ptice kao ime za posebnu jedinicu samoubilačkih bombaša u dobi

7
od 10 do 16 godina. Boko Haram, nigerijska islamistička skupina, prisiljava dječake da
napadnu vlastite obitelji kako bi pokazali lojalnost Boko Haramu, dok su djevojke prisiljene
čistiti, kuhati i nositi opremu i oružje. Dječake i djevojčice uče kako da detoniraju bombe.
Primjerice, u svibnju 2015. djevojka koja je imala oko 12 godina detonirala je bombu na
autobusnoj stanici u Damaturu gdje je poginulo sedam ljudi. Slični su incidenti prijavljeni u
Kamerunu i Nigeriji (Perešin, 2014).

4. Proces radikalizacije

Kada govorimo o terorizmu, bitno je spomenuti i radikalizaciju, pogotovo u

slučajevima u kojima su akteri maloljetnici. Radikalizacija se sve češće upotrebljava u
svakodnevnom govoru. Radi se o procesu prihvaćanja ekstremnih političkih, socijalnih ili
religijskih ideja. Radikalizacija nastaje kao posljedica brojnih različitih faktora i načina na koji
oni utječu jedni na druge. Samim time, ne postoji jedinstven odgovor na pitanje što ju točno
uzrokuje i zašto u nekim slučajevima ona dovodi do nasilja, a u nekima ne. Ti faktori mogu
biti vanjski, kao što su politički, religijski, ekonomski ili kulturalni; socijalni, kao što su
identifikacija sa specifičnim skupinama i pokretima, ili individualni koji će ovisiti o osobinama
ili životnim iskustvima pojedinca (bolest, smrt obitelji ili prijatelja, te slična negativna
iskustva) (Weggemans, Bakker i Grol, 2014). Kada govorimo o radikalizaciji, postoji više
različitih modela koji pokušavaju objasniti kako osoba ulazi i prolazi kroz proces
radikalizacije. Marquant i Nedopil (2018) predstavljaju nekoliko različitih modela polazeći od
temeljnih odrednica radikalizacije koje identificiraju u stereotipima, predrasudama i izolaciji.
Postoje indikacije da socijalne interakcije između grupa i na kvalitativnoj i na kvantitativnoj
razini mogu smanjiti pojavnost stereotipa i predrasuda, a samim time i vjerojatnost
radikalizacije. Drugim riječima, socijalni kontakt u susjedstvu koje je multikulturalno je češći i
kvalitetniji, pa je i vjerojatnost pojavljivanja predrasuda i stereotipa manja. S druge strane,
ako takav kontakt ne postoji, put radikalizacije na temelju odbojne stereotipizacije je
otvoreniji je i lakše mu je pristupiti. Ovaj put radikalizacije prisutniji je kod većinske grupe
nego kod manjinske. Iznenađuje činjenica da lošiji socioekonomski status ni obrazovanje nisu
pouzdani prediktori radikalizacije, čak štoviše, u negativnoj su korelaciji i ne mogu se dovesti
u izravnu vezu s terorističkim djelovanjem (Krueger i Maleckova, 2003). Od individualnih
faktora navode se autoritarnost i orijentiranost ka socijalnoj dominaciji, pogotovo u
islamističkoj i desno orijentiranoj radikalizaciji. Drugi faktori koji mogu biti prisutni su potraga
za uzbuđenjem i muški spol, kao i neustrašivost, hrabrost i sklonost oružju. Marquant i
Nedopil (2018) nadalje govore o socijalnom identitetu i pripadnosti socijalnoj grupi te o
važnosti koju pojedinci pridaju svojoj pripadnosti grupi i važnosti same grupe kojoj pripadaju.
Važan faktor je i percepcija prijetnje prema sebi ili grupi kojoj osoba pripada, ovaj se faktor
veže uz okvir nepravde o kojem govore Slootman i Tillie (2006, prema Marquant i Nedopil,
2018). Oni govore o radikalizaciji amsterdamskih muslimana koja je pod snažnim utjecajem
percipirane nepravde prema njima i njihovoj grupi. Posljednji termin koji autori navode jesu
ideologije. Ideologije pružaju novi i drugačiji pogled na svijet predstavljajući postojeću

8
stvarnost duboko manjkavom, a svoju perspektivu kao rješenje i poboljšanje trenutnog
stanja, odnosno nude sliku svijeta kakav bi trebao biti i daju opravdanje za postizanje tog
cilja. Koomen i Van Der Pligt (2016, prema Marquant i Nedopil, 2018) kao ideološke
elemente koji su povezani s terorizmom navode hijerarhiju, fatalizam, nasilje i čast. Kulture
koje su povezane s bilo kojim od ovih elemenata dovode se u vezu i u većem su riziku od
radikalizacije. Tako, na primjer, istraživanja pokazuju da kulture koje su vezane uz jug SAD-a,
arapske kulture i manjinske kulture u SAD-u su podložne radikalizaciji zbog kulture časti te će
se prije i lakše okrenuti nasilju ukoliko je njihova čast pod prijetnjom.

Iz ovih temeljnih odrednica vidimo da je radikalizacija proces koji uvelike ovisi o grupnoj
dinamici koja je povezana sa socijalnim identitetom, percipiranom nepravdom ili prijetnjom,
povredom ili patnjom nekog od članova grupe ili grupe u cijelosti. Svi će gore navedeni
faktori igrati ulogu u radikalizaciji, a kako dolazi do radikalizacije pojedinca opisano je u dvije
skupine modela, onim linearnim (Moghaddamov model stepenica i četvero stupanjski model
Njujorške policije) i nelinearnim (model cikličke složenosti).

Moghaddamov model stepenica (Moghaddam, 2006) opisuje radikalizaciju muslimana, te

je slikovito prikazan kao stepenište gdje se na prizemlju nalaze ljudi koji se pitaju o svojoj
poziciji u društvu i poštenosti sistema. Ta se grupa ljudi dalje uspinje stepenicama kroz
ozbiljno nezadovoljstvo najčešće kroz percipiranu nepravdu koja im je nanesena, zatim
otvorenim antagoniziranjem percipiranog uzročnika te nepravde, najčešće se ovdje radi o
Zapadu ili SAD-u. Ovaj model dalje opisuje značaj izolacije i fiksacije na radikalno
interpretiranje ideologije. Zadnji korak je stjecanje faktora sposobnosti, odnosno vojni
trening ili naoružavanje.

Drugi linearni model, četvero stupanjski model Njujorške policije (2007), slikovito
prikazuje proces radikalizacije u četiri faze. Prva je faza pred-radikalizacije u kojem osoba
vodi normalan život. U drugoj fazi, fazi samo-identifikacije, dolazi do prekida starog načina
života i povećanom povezanosti s novim istomišljenicima uz koje se prihvaća ekstremistička
ideologija. U fazi indoktrinacije pojačava se ideološko razmišljanje često kroz druženje s
vršnjacima ili kroz društvene mreže. Posljednji korak je džihadizacija, koji se, slično kao i u
Moghaddamovom modelu, odnosi na stjecanje faktora sposobnosti.

Nelinearni model koji će biti predstavljen je model cikličke složenosti (Dean, 2014). Ovaj
model radikalizaciju prikazuje kao spiralu u kojoj pojedinac prolazi kroz različite ključne
trenutke koje ga ili približavaju ili udaljavaju od ekstremističkog razmišljanja. Svaki od ovih
trenutaka ima svoje push/pull faktore, odnosno faktore privlačenja i odbijanja, te
inhibirajuće i ograničavajuće faktore. U temeljnim postavkama ovog modela Dean govori o
mentalnom putu koji se sastoji od konkretnih vremenskih faza, i to ulazak, angažman i
oslobođenje. Nadalje, ovaj se mentalni put sastoji od četiri kognitivne faze: kognitivnog
otvaranja (identifikacije), preusmjeravanja (intenzifikacije), kognitivnog mindseta
(otvrđivanja) i izlaska (razočarenje).

9
 S druge strane, Radicalisation Awareness Network (2016) kao glavne faktore koji
potpomažu procesu radikalizacije navode nekoliko njih. Individualni socio-psihološki faktori
navode se kao ključni u ovom procesu jer predstavljaju poveznicu između unutarnjeg i
vanjskog svijeta osobe. To su emocije kao što su alijenacija, frustracija, osjećaj nepravde,
osjećaj poniženja, te načini razmišljanja koji dovode do krivog shvaćanja situacija, osjećanje
kao žrtva, vjerovanje u teorije zavjere i slično. Još jedan individualni faktor predstavljaju
prijašnje traume (iskustvo zlostavljanja, PTSP). Važnu ulogu igraju i socijalni faktori kao što
su: socijalna isključenost, marginalizacija, diskriminacija, ograničenja na području društvene
mobilnosti ili mobilnosti na profesionalnom planu, kriminalitet i slični faktori. Bitnima se
smatraju i politički (islamofobija, ksenofobija i druge diskriminacije) jer dovode do alijenacije
pojedinaca ili grupa. Važnu ulogu u ovom procesu imaju upravo oni koji radikaliziraju, tzv.
groomers. Groomersi regrutiraju slabije i povodljive kroz manipulaciju i persuaziju. U novije
vrijeme prepoznatljiv je još jedan faktor koji doprinosi lakšoj radikalizaciji; društvene mreže.
One pružaju platformu za dijeljenje ekstremističkih mišljenja i omogućuju bilo kome da
sudjeluju.

Proces radikalizacije također može biti potpomognut tzv. trigger događajima. Trigger
događaj može biti prekretnica ili katalizator za promjenu razmišljanja. Mogu se odvijati na
svim životnim područjima, od mikro do makro razine, a osim što mogu dovesti do
radikalizacije, mogu i započeti proces deradikalizacije. To hoće li trigger potaknuti
radikalizaciju ili ne, ovisi o pojedinačnim obilježjima osobe.

5. Prevencija radikalizacije

Kao što je od prije poznato, djetinjstvo i adolescencija su ključne faze u formiranju

stavova i osobnosti. Ovo je razdoblje zahtjevno čak i kada je razvoj uredan, bez prijašnjih
trauma i povijesti zlostavljanja, a ono može biti osobito teško mladima koji su u riziku.
Mladima koji traže svoj identitet, ili grupu s kojom će se identificirati, ekstremistička
ideologija može biti privlačna. Ovo je razlog zašto je bitno započeti s intervencijama i prije no
se problemi pojave.
Prema Centru za Prevenciju Radikalizacije (2017), tri su stupnja prevencije: primarna
prevencija za cijelu populaciju (informiranje, rani prevencijski i edukativni programi),
sekundarna prevencija za one u riziku od radikalizacije (medijacija i podrška obitelji te
obiteljske intervencije) te tercijarna koja se odnosi na one koji su već postali radikalizirani
(deradikalizacija i reintegracija).

10
5.1. Primjeri prevencije radikalizacije u Europi

5.1.1. The Diamond Programme u Nizozemskoj

The Diamond Programme radi s migrantskim i nemigrantskim zajednicama u kojima

su mladi ranjiva skupina za radikalizaciju. Fokus programa je na stvaranju pozitivnog
kulturalnog identiteta mladih. Neki od njihovih ciljeva uključuju: prevenciju islamske
radikalizacije i minimiziranje rizičnih faktora povezanih s radikalnim razmišljanjem, inkluziju i
reintegraciju mladih, razvijanje dobre prosudbe i razumijevanja prema različitim stajalištima.
Velik je fokus u njihovom radu na uključivanje mladih u školu i društvo, te uključivanje
obitelji, škole i prijatelja u taj proces. Evaluacija koju su proveli Feddes i suradnici na
Sveučilištu u Amsterdamu (2015) pokazala je pozitivan pomak kod mladih uključenih u
program vidljiv na području povjerenja i empatije za druge, ali i bolje snalaženje u
kulturalnim konfliktima (IJJO, 2018).

5.1.2. Anti-radicalisation Unit of Molenbeek-Saint-Jean u Belgiji

Ova belgijska jedinica za deradikalizaciju koristi se multidisciplinarnim pristupom u

koji su direktno uključeni edukatori, socijalni radnici, lokalna policija, društvene organizacije
te obitelj i roditelji. Program uključuje tjedno savjetovanje koji se potiče reintegracija u
društvo i napuštanje radikalnih stavova. Kao vrlo vrijedan alat koriste svjedočanstva onih koji
su sami bili radikalizirani, a kasnije su se ponovno uspješno reintegrirali u društvo (IJJO,
2018).

6. Alternative institucionalizaciji

Alternative institucionalizaciji mogu biti sljedeće: probacija i društveni rad,

edukativne mjere i mentorski programi, terapijske mjere i restorativni pristup. Svrha
alternativnih mjera je da smanji efekte kriminaliteta i reintegrira počinitelja natrag u društvo,
i, ako je to moguće, ispravi ono učinjeno žrtvi (IJJO, 2018). Do sada nisu osmišljene specifične
alternativne sankcije za mlade počinitelje kaznenih djela terorizma, no Global
Counterterrorism Forum (2016) nudi određene smjernice kod alternativnih sankcija za
odrasle počinitelje. Potrebno je najprije provesti dobru procjenu rizika i procjenu
primjerenosti alternativne sankcije za počinitelja. Oni preporučuju alternativne sankcije za
specifične skupine počinitelja, uključujući i mlade osobe i naglašavaju da odabrana
alternativa mora imati cilj rehabilitiranja, raskidanja veza s radikalnom ideologijom i
reintegraciju.

11
6.1. Primjeri mjera u zajednici u Europi

6.1.1. Safety house (Veiligheidshuis) u Nizozemskoj

Između ostalog, jedan od ciljeva ovog programa je smanjiti recidivizam kod djece koja
su u konfliktu sa zakonom i smanjiti broj novih počinitelja, a tu uključuju i slučajeve
radikalizacije. Njihov se rad temelji na uključivanju svih institucija koje se susreću s
problemom radikalizacije i njezinih posljedica. Recidivizam se kod maloljetnih uključenih u
Safety Houses smanjio za 51% (IJJO, 2018).

6.1.2. Hayat Initiative u Njemačkoj

Hayat je program za savjetovanje i deradikalizaciju. Fokus im je na osobama koji su na

putu prema ili su dio radikalne islamističke ideologije. Hayatova metodologija na prvo mjesto
stavlja socijalno-emocionalni status osobe i ulogu njegove obitelji i prijatelja u procesu
deradikalizacije, s najvećim naglaskom na utjecaj obitelji. Iz tog razloga, ulažu trud u
informiranje i educiranje obitelji radikalizirane osobe. Sa samom osobom rade na tri razine:
afektivna (što mu radikalna ideologija predstavlja), pragmatička (raskidanje veza s radikalnim
vršnjacima) i ideološka (razvijanje kritičkog mišljenja) (IJJO, 2018).

7. Tretman mladih osuđenih za kaznena djela terorizma

Većina europskih zemalja se protiv ekstremizma bore vrlo oštrim mjerama. Korištenje
takvih sankcija može biti kontraproduktivno jer bi takve, represivne, mjere mogle još više
ohrabriti ljude da se uključe u proces radikalizacije (UN, 2016). Stoga je ključno imati obzira
za dobrobit djece i mladih u postupanju s njima.

Opće odredbe postupanja s institucionaliziranim mladima prema (Haag, 2017)

podrazumijevaju najprije procjenu rizika i mogućnosti za recidivizma. Ispravna procjena
najvažnija je za daljnje individualizirano postupanje s maloljetnikom. Također se mora
osigurati smještaj odvojen od starijih počinitelja te raspodjelu maloljetnika na način da se
osigura efektivan tretman i integracija. Kao važna stavka navodi se uključivanje obitelji i
zajednice za osiguranje uspješne rehabilitacije. Osim obitelji i prijatelja, bitnu ulogu ima i
dobro educirano osoblje i stručnjaci.

Prema IJJO (2018) programi tretmana mladih počinitelja kaznenih djela terorizma
moraju pratiti sljedeće upute. Morali bi uzeti u obzir više različitih faktora, kao što su vjera,
socijalne i psihološke karakteristike osobe. Navodi se važnost individualiziranog tretmana i
određena razina dobrovoljnosti za sudjelovanje u programu. Uključivanje stručnjaka iz
različitih struka u različitim fazama tretmana se navodi kao još jedna bitna odredba

12
uspješnog tretmana. On bi trebao biti baziran na dokazima i u što većoj mjeri se odvijati u
kontekstu zajednice.

Zadnja faza tretmana u instituciji mora biti usmjerena na pripremanje mladih ljudi za
reintegraciju u društvo. Ovo je ključan period u procesu rehabilitacije. Ona se sastoji od tri
faze: pripremanje tijekom boravka u instituciji, tranzicija iz institucije u društvo, i integracija
u zajednicu. Programi reintegracije počinitelja nasilnih kaznenih djela slični su programima za
počinitelje kaznenih djela terorizma, s iznimkom da su počinitelji kaznenih djela terorizma
većinom politički osjetljiva skupina. Zbog toga je cilj integracije ne samo na bihevioralnim
primjenama nego i na ideološkim promjenama. Ovaj dualni pristup smatra se najvećim
izazovom u tretmanu (IJJO, 2018).

7.1. Primjeri tretmana mladih počinitelja kaznenih djela terorizma u Europi

7.1.1. Taking Responsibility – Breaking Away from Hate and Violence u Njemačkoj

Cilj ovog programa jest omogućiti mladima osuđenim za počinjenje ideološki

potaknutih kaznenih djela da žive odgovornim i nenasilnim načinom života. Objektiva im je
da mladi preuzmu odgovornost za sebe kroz razvoj samopouzdanja i vještina
samoreflektiranja, te odvajanje od radikalnih ideologija kako bi bolje mogli shvatiti i
promijeniti svoje probleme u ponašanju. Program se odvija u zatvorima sa mladim
počiniteljima (IJJO, 2018).

7.1.2. Framework Programme of Intervention for Violent Radicalisation with Islamist Inmates
u Španjolskoj

Finalna verzija ovog programa razvijena je 2016., a njegovi su glavni ciljevi: (1)
eliminacija procesa radikalizacije u institucijama, (2) deradikalizirati već radikalizirane
osuđenike te (3) omogućiti radikaliziranim počiniteljima napuštanje terorističke organizacije.
Ciljana populacija su: (1) osuđenici koji su počinili kazneno djelo povezano s ekstremističkom
ideologijom, (2) osuđenici koji se poistovjećuju s radikaliziranim pojedincima i (3) osuđenici
na putu prema radikalizaciji. Program nije isključivo usmjeren na mlade počinitelje.
Stručnjaci is tručni timovi koji provode program individualiziraju tretman s obzirom
na karakteristike i razinu rizika skupine s kojom rade. Kod rada s grupama s visokim rizikom
najvažnijim se smatra odnos povjerenja između počinitelja i stručnjaka. Specifične mjere koje
koriste u radu s njima su usmjerene na razvoj autonomije, prihvaćanje vrijednosti koje su u
skladu sa pravnom regulativom države, modifikacija ekstremističke ideologije i promjena
radikalnih ponašanja.
U radu sa skupinama u manjem ili srednjem riziku, mjere koje se koriste usmjerene su
na izvor radikalizacije, povećanje razine empatije kod počinitelja, razvijanje autonomije i
promjena ekstremističkih stavova (IJJO, 2018).

13
8. Statistički podaci o počiniteljima terorizma u Hrvatskoj i svijetu

The Global Terrorism Database (GTD) je baza podataka koja sadrži informacije o
terorističkim događajima diljem svijeta od 1970. do 2017. godine. Prema GTD (2018) , 2017.
godine bilo je 10.900 terorističkih napada diljem svijeta od strane 369 terorističkih skupina i
organizacija, a poginulo više od 26.400 ljudi. Bliski Istok i sjeverna Afrika broje najviše
terorističkih napada (3780), na 5. mjestu je zapada Europa (291), a na 7. mjestu istočna
Europa (110).

Europolova godišnja izvješća o terorizmu (TE-SAT) Europske unije pružaju pregled tog
fenomena u određenoj godini. TE-SAT se temelji na podacima država članica Europske unije i
Europolovih partnera. Prema zadnjem izvješću, u 2017. godini ukupno je zabilježeno 205
terorističkih napada od devet država članica EU. Velika Britanija imala je najveći broj napada
(107), a slijede je Francuska (54), Španjolska (16), Italija (14) i Grčka (8). Slično kao i u 2016.
godini, gotovo svi smrtni slučajevi i žrtve bili su posljedica džihadista, a ukupno je 1219 osoba
u Europskoj uniji bilo uhvaćeno zbog terorističkih prijestupa (European Union Agency for Law
Enforcement Cooperation [Europol], 2018).

U priručniku European Overview of Youth Radicalisation navedeni su neki od novijih

terorističkih napada u Europi i svijetu. Austrijska je policija 2015. godine po drugi put uhitila
četrnaestogodišnjeg dječaka pod sumnjom za pripadnost terorističkoj grupi, za planiranje
putovanja u Siriju i istraživanje kako proizvesti bombu. U Belgiji u 2017. godini identificirano
je osamnaestero djece kao pripadnici terorističkih skupina. U Danskoj je zabilježen slučaj u
kojem je petnaestogodišnja djevojčica proglašena krivom za pokušaj terorističkog napada
protiv svoje bivše lokalne škole i protiv židovske škole u Kopenhagenu. U veljači 2017. godine
u Njemačkoj je izvršen napad od strane petnaestogodišnje djevojčice. U 2015. godini
četrnaestogodišnji britanski državljanin i osamnaestogodišnji australski državljanin su bili
uhićeni i osuđeni na zatvorsku kaznu u svojim domovinama za planiranje terorističkog
napada na Anzac Day (praznik u zemljama kao što su Australija i New Zeland) (IJJO, 2018).

BBC (2018) izvještava da je su u rujnu 2018. godine u Engleskoj u lučkom gradu

Ramsgateu uhićena su dva petnaestogodišnjaka zbog sumnje da su planirali teroristički
napad, dok je u Francuskoj priveden maloljetnik povezan s ISIL-om i smrtonosnim napadima
koji su bili izvedeni na jugu Francuske u ožujku iste godine. 2015. godine na sudu u
Manchesteru uhićena je šesnaestogodišnjakinja s prijateljem u vezi s planiranjem napada na
policiju, nakon što je policija u njenom telefonu pronašla upute kako napraviti bombu,
snimke egzekucija, ubijene djece, slike raznog oružja te propagandne napise ISIL-a (BBC,
2015). U listopadu 2015. godine petnaestogodišnjak, inspiriranih džihadističkom ideologijom,
izvršio je napad u policijskoj postaji u Sidneyu i ubio zaposlenika australske policije (ABC,
2015). 2016. godine božićni sajam u Berlinu zasjenio je pokušaj bombaškog napada. Dječak
kojem je tada bilo dvanaest godina, porijeklom iz Iraka, planirao je aktivirati eksplozivnu
napravu punjenu čavlima. Smatra se da je on najmlađa osoba koja je uhićena zbog terorizma

14
posljednjih godina u Europi. Zbog svih ovih događaja, Njemačka je odlučila da će nadzirati
djecu džihadista jer se maloljetnici brže radikaliziraju i predstavljaju potencijalnu opasnost za
društvo. Smatraju da djeca islamista odrastaju uz ekstremističku sliku svijeta u kojem je
dopušteno nasilje nad drugima i omalovažavanje. U Njemačkoj je trenutno starosna granica
za osobe koje smiju biti nadzirane šesnaest godina (The Washington Post, 2016).

U Hrvatskoj, prema Global Terrorism Database (2018), najviše terorističkih napada

bilo je 1991. i 1997. godine, a posljednji je bio 2013. godine. U siječnju 2013. stariji muškarac
je najprije na željezničkoj pruzi u Susedgradu, a zatim i na autobusnoj stanici u Aleji Bologne
postavio i detonirao dvije eksplozivne naprave. Nakon pravomoćne oslobađajuće presude
glavnom osumnjičenom, i dalje se ne zna tko je aktivirao te dvije bombe (Novi list, 2015). Što
se tiče maloljetnika, ne postoje poznati slučajevi prema Državnom zavodu za statistiku, osim
već ranije spomenutog 2013. godine u Zagrebu, te 2015. godine gdje su počinitelji
punoljetne osobe (Državni zavod za statistiku, 2013, 2015).

15
9. Zaključak

Sve više zemalja postaje meta terorista pa se sukladno tome terorizam prepoznaje
kao globalan problem. Broj žrtava je sve veći, kao i maštovitost u osmišljavanju akcija
terorista. Djeca i mladi su generalno, u usporedbi s odraslima, ranjiviji za prihvaćanje stavova
koji opravdavaju nasilje i terorizam. To se događa zbog psihobiološke faze njihovog životnog
ciklusa ili faze razvoja ličnosti u kojoj se nalaze, sa kognitivnim ograničenjima koje ih čine
povodljivim. Međutim, njihov ulazak u put nasilnog ekstremizma također jako ovisi o
kulturalnim i drugim okolinskim čimbenicima u kojima maloljetnici žive ili zbog afektivnih
veza koje održavaju sa svojim vršnjacima. Uz to, nerjetko se događa uključivanje djece u
terorističke skupine, zbog lakšeg kontroliranja od odraslih, kako bi terorističke organizacije
povećale svoju vidljivost. Društvo koje se protivi nasilnoj radikalizaciji i terorizmu mora razviti
učinkovite inicijative kako bi zaustavili djecu i mlade od toga da budu indoktrinirani
ekstremističkim stajalištima i uvjerenjima, ili da se taj proces, ako je već započeo, vrati na
početno stanje. Institucije europskih država stoga moraju biti adekvatno opremljene za
ovakve situacije. Trenutno dostupne intervencije za mlade počinitelje postoje na spektru od
prevencija do tretmana u institucijama. Evaluacijom programa otkriveno je da oni daju dobre
rezultate, ali s obzirom na opseg problema, ima ih u malom broju. Programi tretmana mladih
trebali su individualizirani, uključuju stručnjake iz različitih struka te naglašavaju važnost
pravilne reintegracije nakon počinjenja ili napuštanja institucije.

16
10. Kritički osvrt

Definicija terorizma na globalnoj razini uvelike bi olakšala borbu protiv terorizma.

Stručnjaci se trebaju dogovoriti oko definiranja terorizma, njegovih značajki i usvojiti
jedinstvenu definiciju na međunarodnoj razini da bi svaki član društva mogao prepoznati
terorističke radnje i pridonijeti suzbijanju terorizma. Bez takve definicije ne mogu se niti
postaviti jasni, precizni i dohvatljivi ciljevi. Očita je važnost okoline u kojoj se mlada osoba
nalazi i kvaliteta odnosa koje uspostavlja; upravo su te dimenzije one koje bi se trebale staviti
u središte preventivnih i tretmanskih intervencija.

Kao jedno od najvećih utjecaja današnjeg vremena, u ovoj borbi važnu ulogu igraju i
mediji. Oni moraju uočiti snagu i moć koju imaju u društvenim događanjima te pridonijeti
sprječavanju terorističkih zločina, poslužiti ne kao instrument terorista nego kao sredstvo
borbe raznih organizacija i sigurnosnih službi protiv terorista. Osim toga, prečesto pridavanje
svakoj zločinačkoj radnji etikete terorizma u medijima zbunjuje opću populaciju pri
razumijevanju fenomena i ne pomaže u njegovu sprječavanju, nego često antiterorističke
radnje pretvara u terorističke.

Trenutna situacija na području intervencija ističe se oskudicom specifičnih

intervencija usmjerenih isključivo na mlade. Ne govori se bez razloga kako su mladi naš
najveći resurs. Oni su isto tako najveći resurs i za ekstremističku ideologiju. Ako kao društvo
želimo zaštiti mlađe generacije i time im dopustiti da ostvare svoje potencijale na
prosocijalan način, moraju se razvijati novi preventivni programi koji će odvratiti ljude od
terorizma, i kvalitetni tretmani koji će moći ispraviti ono što je pošlo po krivu. Nerealno je
razmišljati da će terorizam u potpunosti nestati jer ga je oduvijek bilo, no vrijedi pokušati
smanjiti njegovo pojavljivanje u statistikama. Moramo zapamtiti da se iza svake brojke u
statističkim podacima skriva puno više nego se na papiru čini. Stoga je zadatak nas svih da
radimo na takvoj budućnosti kako bi se shvatila prava štetnost i ozbiljnost ovog fenomena.

17
11. Literatura

1. ABC. (2015). Sydney counter-terrorism raids: 15yo boy among five charged as part of
Operation Appleby was known to police. Preuzeto s
https://www.abc.net.au/news/2015-12-10/two-arrested-in-sydney-counter-
terrorism-raids/7016270 (20.11.2018)

2. Akcijski plan za prevenciju i suzbijanje terorizma, NN 136/2012.

3. Antoliš, K. (2009). Nacionalna strategija za prevenciju i suzbijanje terorizma. Policija i

sigurnost, 18 (1), 150 – 152.

4. BBC. (2015). Manchester girl, 16, pleads guilty to terror charges. Preuzeto s
https://www.bbc.com/news/uk-england-34062688 (17.11.2018)

5. BBC. (2018). Ramsgate boys, 15, held over 'extreme right' terror. Preuzeto s
https://www.bbc.com/news/uk-england-kent-45589213 (17.11.2018)

6. Bilandžić, M. (2014). Terorizam i restrukturiranje društvene moći (znanstveni rad),

Zagreb

7. Brozović, D., Kovačec, A. i Ravlić, S. (2009). Hrvatska enciklopedija. Zagreb:

Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

8. Centre for the Prevention of Radicalization Leading to Violence. 2017. Levels of

prevention at the CPRLV. Preuzeto s:
https://info-radical.org/wp-content/uploads/2017/03/cprlv-intervention-at-every-
level.pdf (24.11.2018.)

9. Dean, G. (2014). Neurocognitive risk assessment for the early detection of violent
extremists. New York: Springer.

10. Državni zavod za statistiku. (2014). Punoljetni počinitelji kaznenih djela, prijave,
optužbe i osude u 2013. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.
Preuzeto s https://www.dzs.hr/ (19.11.2018)

11. Državni zavod za statistiku. (2016). Punoljetni počinitelji kaznenih djela, prijave,
optužbe i osude u 2015. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.
Preuzeto s https://www.dzs.hr/ (19.11.2018)

12. European Union Agency for Law Enforcement Cooperation. (2018). European Union
Terrorism Situation and Trend Report. Hag: European Union Agency for Law

18
 Enforcement Cooperation. Preuzeto s https://www.europol.europa.eu/activities-
services/main-reports/eu-terrorism-situation-and-trend-report (9.11.2018).

13. Feddes, A. R., Mann, L., Doosje, B. (2015). . Increasing self-esteem and empathy to
prevent violent radicalisation: A longitudinal quantitative evaluation of a resilience
training focused on adolescents with a dual identity. Journal of Applied Social
Psychology, 45(7), 400-411.

14. Filippi, Ž. (2002.) Terorizam danas. Zagreb: Golden marketing.

15. Global Center on Cooperative Security and International Centre for Counterterrorism
– The Hague. (2017). Correcting the Course: Advancing Juvenile Justice Principles for
Children Convicted of Violent Extremism Offenses.

16. Global Counterterrorism forum. (2016). Initiative to Address the Life Cycle of
Radicalization to Violence: Recommendations on the Effective Use of Appropriate
Alternative Measures for Terrorism-Related Offenses. Preuzeto s:
https://www.thegctf.org/Initiatives/Initiative-to-Address-the-Life-Cycle-of-
Radicalization-to-Violence (23.11.2018.)

17. International Juvenile Justice Observatory. (2018). European Overview of Youth

Radicalisation. Bruxelles: International Juvenile Justice Observatory. Preuzeto s
https://www.oijj.org/en/prevention-juvenile-radicalisation-overview (18.11.2018)

18. Kazneni zakon. Narodne novine, 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17.

19. Koomen, W. i Van Der Pligt, J. (2016). The psychology of radicalization and terrorism.
London: Routledge.

20. Krueger, A. B. i Maleckova, J. (2003). Education, poverty and terrorism: is there a

causal connection? Journal of Economic Perspectives, 17(4), 119–144.

21. Marić, S. (2012). Terorizam kao globalni problem. MediAnali, 6 (11), 87-102.

22. Marquant, T. i Nedopil, N. (2018). Pathways to Radicalisation and Violent Extremism.

U K. Goethals (ur.) Forensic Psychiatry and Psychology in Europe: A Cross-Border
Study Guide (315 – 331). Basingstoke: Springer International Publishing.

23. Moghaddam, F. (2006). From the terrorists point of view: what they experience and
why they come to destroy. Westport: Security International.

24. Nacionalna strategija za prevenciju i suzbijanje terorizma, NN 139/2008.

19
25. Novi list. (2015). „Zagrebački bombaš“ oslobođen optužbe za podmetanje eksplozija
u Zagrebu. Preuzeto s http://www.novilist.hr/Vijesti/Crna-kronika/Zagrebacki-
bombas-osloboden-optuzbe-za-podmetanje-eksplozija-u-Zagrebu (19.11.2018)

26. Perešin, A. (2007). Paradigma ''novoga'' terorizma informacijskoga doba. Politička

misao 44 (2), 93-112.

27. Perešin, I. (2014). Al-Qaeda Online Radicalization and the Creation of Children
Terrorists. Medijska istraživanja, 20 (1), 85-100.

28. Radicalisation Awareness Network. (2016). The Root Causes of Violent Extremism.
RAN Centre of Excellence.

29. Silber, B. (2007). Radicalisation in the west: the homegrown threat. New York: NYPD
Intelligence Division.

30. Slootman, M i Tillie, J. (2006). Processes of radicalisation: why some Amsterdam

Muslims become radicals. Amsterdam: Institute for Migration and Ethnic Studies.

31. Šakić, N. (1998). Terorizam. Polemos, I (1), 151-158.

32. The Global Terrorism Database. (2018). Global terrorism in 2017. Preuzeto s
https://www.start.umd.edu/gtd/ (17.11.2018)

33. The Washington Post. (2016). 12-year-old boy tried to detonate a nail bomb at a
Christmas market, German authorities say. Preuzeto s
https://www.washingtonpost.com/world/boy-12-tried-to-detonate-nail-bomb-at-
german-christmas-market-authorities-allege/2016/12/16/a6fa3bb6-c398-11e6-92e8-
c07f4f671da4_story.html?noredirect=on&utm_term=.4295903d0ed4 (20.11.2018)

34. United Nations Office on Drugs and Crime. (2016). Handbook on the Management of
Violent Extremist Prisoners and the Prevention of Radicalization to Violence in Prisons.
Beč: United Nations Office.

35. United Nations Office on Drugs and Crime. (2017). Handbook on Children Recruited
and Exploited by Terrorist and Violent Extremist Groups: The Role of the Justice
System. Beč: Publishing and Library Section. Preuzeto s
https://www.unodc.org/unodc/index.html (9.11.2018.).

36. Weggemans, D., Bakker, E., Grol, P. (2014). Who Are They and Why Do They Go?: The
Radicalization and Preparatory Processes of Dutch Jihadist Foreign Fighters.
Perspectives on Terrorism, 8(4), 100-111.

20
21