Uvod U Kriminalistiku: Mr. Sc. Marijan Šuperina Mirzo Selimić, MA

Prof. dr. Nedžad Korajlić Mr. sc.
Marijan Šuperina
Mirzo Selimić, MA
UVOD U KRIMINALISTIKU
NA ZNANSTVENIM TEMELJIMA SUPROTSTAVLJANJA KRIMINALITETU
NA ZNANSTVENIM TEMELJIMA SUPROTSTAVLJANJA KRIMINALITETU
Kiseljak, 2020.
Serija:
Kriminalistika
Knjiga 1
Autori:
Prof. dr. Nedžad Korajlić
Mr. sci. Marijan Šuperina
Mirzo Selimić, MA
Izdavač:
Visoka škola CEPS - Centar za poslovne studije, Kiseljak
Za izdavača:
Pred. VŠ Mirzo Selimić
Recenzenti:
Prof. dr. Milan Milošević
Prof. dr. Almin Dautbegović
Prof. dr. Mile Matijević
Prof. dr. Muamer Kavazović
DTP:
Eldin Hodžić
Štampa:
Fram Ziral d.o.o., Mostar
Tiraž:
300
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
343.8
KORAJLIĆ, Nedžad
Uvod u kriminalistiku : na znanstvenim temeljima suprotstavljanja
kriminalitetu / Nedžad Korajlić, Marijan Šuperina, Mirzo Selimić. - Kiseljak : Visoka
škola CEPS - Centar za poslovne studije, 2020. - 404 str. : tabele, graf. prikazi ; 25
cm. - (Kriminalistika ; knj. 1)
Bilješke uz tekst. - Bibliografija: str. 394-404.
ISBN 978-9926-417-11-6
1. Šuperina, Marijan 2. Selimić, Mirzo
COBISS.BH-ID 41479942
NEDŽAD KORAJLIĆ MARIJAN ŠUPERINA
MIRZO SELIMIĆ
NA ZNANSTVENIM TEMELJIMA SUPROTSTAVLJANJA
KRIMINALITETU
Kiseljak, 2020.
PREDGOVOR
Udžbenik „Uvod u kriminalistiku - na znanstvenim temeljima suprotstavljanje
kriminalitetu“, namijenjen prije svega studentima visokoškolskih znanstvenih
ili strukovnih ustanova (fakulteta, visokih škola, akademija i sl.) kao i učeni-
cima srednjoškolskih strukovnih škola, općenito, rezultat je nastojanja i težnji
da se već od samog početka učenje, proučavanje te stjecanje kompetencija za
sprečavanje i suprotstavljanje kriminalitetu temelji na znanstvenim osnovama
koja se nalaze u suvremenom dosegu i sadržaju kriminalističke znanosti. Izbor
odabranih poglavlja i njihovih sadržaja dio su „uvoda“, dakle onog osnovnog,
temeljnog što bi svako početno učenje i proučavanje kriminalističke znanosti,
po našem mišljenju, trebalo sadržavati. Također smo svjesni kako u podastrom,
prezentiranom sadržaju udžbenika nismo, ali nismo ni mogli, obuhvatiti cjelo-
kupni sadržaj koji smatramo osnovom kriminalističke znanosti. Iz tog razloga
smo naglasili kako se radi o „uvodu“, za studente i učenike „početku“.
Kriminalistička znanost u svom procesu nastajanja i razvijanja prošla je du-
gačak put diferencijacije od temeljnih znanstvenih polja. Također, u njenom
nastajanju i osamostaljivanju prošla je i procese sintetiziranja određenih zna-
nja ili skupova znanja drugih znanosti potrebnih i determiniranih samim pred-
metom kriminalističke znanosti – kriminalitetom u širem smislu riječi (svako
zabranjeno i kažnjivo ponašanje od strane fizičke ili pravne osobe kao i svako
ono ponašanje osobe koje u sebi sadrži sigurnosne sadržaje/prijetnje po samog
čovjeka kao pojedinca ali i za društvo u cjelini).
Tako definiranom predmetu kriminalističke znanosti – kriminalitetu kao poje-
dinačnom ali i općem društvenom fenomenu, odnosu, inerakciji među osoba-
ma – kriminalistika svojom metodologijom pristupa u pravilu sa dva osnovna
motrišta: prvim heurističko-silogističkim te drugim preventivnim.
S druge strane, primjenjena metodologija, teorija, sklopovi znanja i procedure
kriminalističke znanosti ograničene su pravnim pravilima (prije svega kazne-
nomaterijalnog i postupovnog prava) te znanstvenim spoznajama i znanjima iz
tehničkih, prirodoslovnih i bio-medicinskih znanostima. Nemojmo zaboraviti
sintagmu: „Kazneno pravo bez kriminalistike ostalo bi mrtvo slovo na papiru!“
Dugo se smatralo kako je kriminalistika samo skup iskustvenih pravila i po-
stupaka ili procedura koje isključivo ili pretežito u svom radu koristi samo po-
licija. Novi, suvremeni pristup kriminalističkoj znanosti dokazuje nam kako
se njenim znanjima i rezultatima spoznaja koriste i brojna druga zanimanja
ili profesije koje u svojem opisu imaju zadaću općenito čuvanja i održavanja
sigurnosti čovjeka ali i društva u cjelini. Od nedavne prošlosti, sredine ranijeg
stoljeća, slobodno možemo reći i čovječanstva.
5
Kriminalistička znanost je izuzetno dinamična, kako zbog samog svog predme-
ta proučavanja (npr. promjenjivost ili prilagodljivost kriminaliteta novim uvje-
tima u društvu i sl.) tako i zbog sinergije u razvoju drugih znanosti s kojima je
uže ili šire povezana.
Praktičar (sadašnji ali i budući) koji koristi rezultate i znanja kriminalističke
znanosti, kako bi bio uspješan u obavljanju svojega zanimanja, treba prije sve-
ga steći početne kompetencije (znanja, vještine i sposobnosti) upravo iz sadrža-
ja kojeg nazivamo „Uvod u kriminalistiku“. Primjerice, način i logiku krimina-
lističkog razmišljanja; pored aktualnih pravnih pravila i kriminalistička načela
koja su s njima neposredno ili posredno povezana; postupke i načine posebnosti
provođenja pojedinih radnji primjerenih mjestu, vremenu, svrsi, cilju i drugim
okolnostima u kojima se na zakonit način provode povezane sa temeljnim pita-
njima kriminalistike; procedure podizanja opće sumnje na osnovanu sumnju pa
sve do vjerojatnosti; planiranje pojedinih radnji ili više njih u sklopu procedura
istraživanja i sl.
Na tim temeljima, u daljnjim stupnjevima usavršavanja (u obliku formalnog,
neformalnog ili informalnog), kriminalisti će se moći uspješno i sveobuhvatno
specijalizirati u pojedinom području ili specijalnosti svoga zanimanja. Stoga
znanja, vještine i sposobnosti zasnovane i stečene na znanstvenim temeljima
smatramo najboljim sredstvom (oružjem) suprotstavljanja i sprečavanja
kriminalitetu.
Iz tih razloga ova knjiga nije namijenjena samo onima koji se nalaze na počet-
ku stjecanja znanja iz kriminalistike, već držimo kako ona može poslužiti kao
podsjetnik i pravosudnim radnicima (sucima, sucima istrage, državnim odvjet-
nicima/tužiteljima) ali i odvjetnicima, privatnim istražiteljima, vatrogascima,
čuvarima nacionalnih ili prirodnih parkova, carinicima i dr.
Na kraju, zahvaljujemo se izdavaču, recenzentima, tehničko-uređivačkom
timu i svima koji su doprinijeli da ovaj udžbenik bude štampan i dostupan široj
stručnoj javnosti.
Prosinac, 2020. godine

Autori
SADRŽAJ
PREDGOVOR ......................................................................................5
I
KRIMINALISTIKA – ZNANSTVENA DISCIPLINA
1. POJAM KRIMINALISTIKE .............................................................. 15

2. PODJELA KRIMINALISTIKE ........................................................... 23
2.1. Preventivna i represivna kriminalistika ............................... 24
2.2. Novi pristupi sustavnoj podjeli kriminalistike ...................... 26
2.2.1. Silogistička i heuristička kriminalistika ...................... 27
3. POZNAVANJE KRIMINALISTIKE I DRUGIH ZNANSTVENIH
DISCIPLINA ................................................................................... 30
4. NAČELA KRIMINALISTIKE ............................................................. 34
4.1. Načelo zakonitog postupanja ........................................... 35
4.2. Načelo istine ........................................................................ 36
4.3. Načelo objektivnosti ........................................................... 36
4.4. Načelo planiranja i metodičnosti postupanja ................. 38
4.5. Načelo operativnosti i brzine ............................................. 40
4.6. Načelo pravovremenosti ................................................... 43
4.7. Načelo razmjernosti ............................................................ 43
4.8. Načelo čuvanja tajne ili diskrecije .................................... 44
4.9. Načelo ekonomičnosti postupanja .................................. 45
4.10. Načelo jedinstvenog rukovođenja ................................. 46
4.11. Načelo koordinacije i suradnje ........................................ 46
4.12. Načelo kritike i samokritike ............................................... 47
4.13. Načelo dozvoljenog načina prikupljanja dokaza ......... 49
4.14. Načelo potpunosti ............................................................ 49
4.15. Načelo racionalizacije djelovanja (rada) ...................... 49
4.16. Načelo taktičko tehničke slobode .................................. 49
4.17. Načelo temeljitosti i upornosti .......................................... 50
4.18. Načelo humanosti ............................................................. 51
4.19. Načelo stručnosti i specijalnosti ....................................... 52
II
PREDMET KRIMINALISTIČKE ZNANOSTI
5. POJAM KRIMINALITETA ............................................................... 57
6. VRSTE KRIMINALITETA .................................................................. 59
7. UZROCI KRIMINALITETA ............................................................... 61
8. KRIMINALITET U SUVREMENIM UVJETIMA .................................. 63
9. KAZNENO DJELO ........................................................................ 67
9.1. Definicija kaznenog djela ................................................... 71
9.2. Temeljni elementi kaznenog djela .................................... 75
9.3. Vrste kaznenih djela ............................................................ 81
9.4. Objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela .......... 88
9.5. Značaj kaznenopravnog učenja o kaznenom
djelu za kriminalističku znanost i kriminalističkog
istražitelja ............................................................................... 90
9.6. Pojmovno određenje događaja i kriminalnog
događaja ............................................................................. 99
III
PRIMJENA KRIMINALISTIČKE ZNANOSTI – ZANIMANJE
10. KRIMINALISTIČKI ISTRAŽITELJ ................................................... 105
11. KARAKTERISTIKE DOBROG KRIMINALISTIČKOG
ISTRAŽITELJA (KRIMINALISTE) ................................................... 107
11.1. Intelektualne karakteristike kriminalističkog
istražitelja (kriminaliste) ................................................... 108
11.2. Psihološke karakteristike kriminalističkog
istražitelja (kriminaliste) ................................................... 113
11.3. Fizičke karakteristike kriminalističkog istražitelja
(kriminaliste) ..................................................................... 116
11.4. Operacionalizacija normativnog modela rada
kriminalističkog istražitelja ............................................... 116
11.5. Edukacija kriminalističkog istražitelja (kriminaliste) ...... 117
11.6. Međunarodni policijski standardi o ljudskim
pravima i policijsko obrazovanje .................................. 123
11.6.1. Policija kao državno tijelo: poštovanje
vladavine zakona i ljudska prava ..................... 123
11.6.2. Sadržaji međunarodnih dokumenata
u svezi s ljudskim pravima, temeljnim
slobodama i policijskim obrazovanjem ............ 125
11.7. Komunikacija između kriminalističkog istražitelja
(kriminaliste) ..................................................................... 135
12. SUPKULTURA KRIMINALISTE (prof. dr. sc. Želimir Kešetović) ................. 140
12.1. O pojmu policijske supkulture ...................................... 141
12.2 Karakteristike policijske supkulture ................................ 142
12.3. Modaliteti policijske supkulture .................................... 150
12.4. Ostala pitanja u vezi policijske supkulture .................. 152
13. PROFESIONALNI POLICIJSKI MORAL/ETIKA – KODEKS
“PLAVE OBITELJI” (prof. dr. sc. Želimir Kešetović) ................................. 153
13.1. O pojmu profesionalnog morala ................................. 153
13.1.1. Policijski moral/etička pravila ........................... 155
13.2. Profesionalni etički kodeks ............................................ 156
13.3. Policijski etički kodeks .................................................... 158
13.3.1. Funkcije etičkih kodeksa policije ...................... 161
13.4. Otvorena pitanja u vezi sa policijskim etičkim ........... 163
kodeksima ...................................................................... 163
IV
SPOZNAJNA STRUKTURA KRIMINALISTIČKOG ISTRAŽIVANJA
14. KRIMINALISTIČKO ISTRAŽIVANJE ............................................ 171
15. CILJEVI KRIMINALISTIČKOG ISTRAŽIVANJA ........................... 174
16. NAČINI SAZNANJA O POČINJENOM KAZNENOM
DJELU I POČINITELJU ............................................................... 177
16.1. Otkrivačko-spoznajna djelatnost policijskih
službenika ....................................................................... 179
16.2. Prijava kaznenog djela od strane pravnih osoba ..... 181
16.3. Prijave građana ............................................................. 183
16.4. Anonimne i pseudonimne prijave ............................... 186
16.5. Samoprijava ................................................................... 189
16.6. Prijave o nestalim osobama ......................................... 193
16.7. Javni pogovor (glasine) ................................................ 196
16.8. Povjerljive osobe ............................................................ 196
16.8.1. Pojam povjerljive osobe .................................... 196
16.8.2. Pravila operativnog rada sa povjerljivim
osobama ............................................................. 198
16.8.3. Svjedočenje povjerljivih osoba ......................... 203
16.9. Indiciji .............................................................................. 205
16.10. Otkrivanje mrtvog tijela ili ljudskih ostataka .............. 205
16.11. Otvoreni izvori informacija – javni mediji .................. 207
16.12. Korištenje tzv. legalnih izvora ...................................... 212
16.13. Kriminalističke klopke kao sredstvo otkrivanja
kaznenog djela i počinitelja ....................................... 213
17. INDICIJI .................................................................................... 215
17.1. Podjela indicija .............................................................. 219
18. KRIMINALISTIČKE VERZIJE ........................................................ 231
18.1. Pojam kriminalističke verzije ......................................... 231
18.2. Podjela kriminalističkih verzija ....................................... 236
18.3. Postavljanje kriminalističkih verzija ............................... 245
18.4. Provjeravanje kriminalističkih verzija ............................ 248
18.5. Kriminalističke verzije i plan kriminalističkog
istraživanja ...................................................................... 252
19. TEMELJNA PITANJA KRIMINALISTIKE ...................................... 254
19.1. Značaj temeljnih pitanja kriminalistike u
kriminalističkoj obradi .................................................... 254
19.2. Porijeklo i povijest temeljnih pitanja
kriminalistike ................................................................... 257
19.3. Pojedina temeljna pitanja kriminalistike ..................... 261
19.3.1. ŠTO? .................................................................... 261
19.3.2. KADA? ................................................................. 262
19.3.3. GDJE? .................................................................. 264
19.3.4. KAKO? ................................................................. 266
19.3.5. S ČIME? ................................................................ 269
19.3.6. S KIME? ................................................................ 270
19.3.7. ZAŠTO? ................................................................. 272
19.3.8. PROTIV KOGA ILI ČEGA? ................................... 274
19.3.9. TKO? ..................................................................... 275
20. OTKRIVANJE I RAZJAŠNJAVANJE KAZNENIH
DJELA TIJEKOM OPERATIVNE AKTIVNOSTI
POLICIJSKIH SLUŽBENIKA ........................................................ 277
21. OPERATIVNA KONTROLA KRIMINALITETA ............................. 282
V
PLANIRANJE I PROVOĐENJE KRIMINALISTIČKIH PROCEDURA
22. KRIMINALISTIČKE PROCEDURE ............................................... 289
23. PLANIRANJE KRIMINALISTIČKIH ISTRAŽIVAČKIH
PROCEDURA I AKTIVNOSTI ..................................................... 317
23.1. Kriminalistička obrada/kriminalističko istraživanje ..... 317
23.2. Značaj planiranja kriminalističke istraživačke
aktivnosti ........................................................................ 322
23.3. Planiranje kriminalističke obrade/kriminalističkog
istraživanja ....................................................................... 325
23.3.1. Vrijeme sastavljanja plana kriminalističkog
istraživanja ........................................................ 328
23.3.2. Struktura plana kriminalističkog istraživanja .. 329
23.3.3. Sadržaj plana kriminalističkog istraživanja ...... 330
23.3.4. Mikroplaniranje kriminalističkog istraživanja .... 332
23.3.5. Osnovni oblici planiranja i sustavi rada
tijekom kriminalističkog istraživanja .................. 333
23.4. Ocjena kriminalističke situacije kriminalnog
događaja ....................................................................... 338
23.4.1. Ocjena kriminalističke situacije kriminalnog
događaja ............................................................ 338
23.5. Operativna kriminalistička strategiji i kriminalistička
obrada kriminalnog događaji ..................................... 342
23.6. Završetak kriminalističke obrade ................................. 343
23.7. Shematski općeniti prikaz tijeka kriminalističke
obrade ........................................................................... 344
24. STANDARDNI OPERATIVNI POSTUPCI (SOP) ......................... 357
24.1. Svrha standardnih operativnih postupaka ................. 357
24.2. Primjena standardnih operativnih postupaka ........... 358
24.3. Pitanja sigurnosti ............................................................ 359
24.4. Prednosti standardnih operativnih postupaka .......... 359
25. KRIMINALISTIČKE EVIDENCIJE ................................................ 361
25.1. Značaj kriminalističke analitike ..................................... 364
26. MEĐUNARODNA POLICIJSKA SURADNJA ............................ 368
26.1. Interpol ............................................................................ 369
26.2. Europol ............................................................................ 377
27. ODNOS S JAVNIM MEDIJIMA ................................................ 382
27.1. Uspostava dobrih odnosa policije s javnim
medijima ......................................................................... 385
27.2. Priopćenje vijesti o kaznenom djelu ............................ 386
27.3. Javno raspisivanje nagrade ......................................... 388
27.4. Postupanje javnih medija na mjestu događaja ........ 389
27.5. Pripremanje informacija za javne medije ................... 390
27.6. Tiskovna konferencija za novinare (javne medije) .... 391
LITERATURA .................................................................................... 394
I
KRIMINALISTIKA – ZNANSTVENA
DISCIPLINA
1. POJAM KRIMINALISTIKE
Kriminalitet kao društvena pojava i interakcijski odnos poznat je od naj-

starijih vremena. Društva (obitelji, plemena, rodovi, mikro i makro so-
cijalne zajednice, u konačnici i države) su u to doba sprječavala i branili
se od kriminaliteta donošenjem za današnje vrijeme poprilično strogim
i represivnim običajima i zakonima (krvna osveta, talion, smrtna kazna
i različiti oblici izvršenja tjelesnih kazni), što potvrđuje činjenicu kako
su društva oduvijek nastojala na najučinkovitiji način boriti se protiv tog
zla.1 Pregled najvažnijih pravnih sustava i kodifikacija, od Hamurabi-
jevog zakonika do danas, svjedoči da je suprotstavljanje i sprječavanje
kriminalitetu prisutna od davnina i kako su društva oduvijek nastojala na
najefikasniji način bori se protiv tog zla.
Primjera ima mnogo, a među njima možemo navesti: Hamurabijev zakonik (sastav-

1
ljen između 1755. i 1750. g. p.n.e.), zakonik babilonskoga kralja Hamurabija (koji
je vladao od 1792. – 1750. g. p.n.e.), osnivača Babilonskoga carstva. Hamurabi ga
je dao uklesati na kamenu stelu od diorita visine 2,62 m i objaviti narodu pri kraju
svoje duge vladavine. Mnogobrojni prijepisi i izvodi potvrđuju njegovu dugotrajnu
primjenu. Pronašli su ga francuski arheolozi (Jean-Vincent Scheill (1858. – 1940.)
1901. godine tijekom iskopavanja u Suzi (Iran), gdje je odnesen u XII. st. p.n.e. kao
ratni plijen; danas se čuva u Louvreu (Paris, Francuska). Na vrhu stele prikazan je
kralj kako stoji pred bogom Šamašom, zaštitnikom pravde, koji ga je pri sastavljanju
propisa nadahnuo božanskom mudrošću. Uvodni tekst govori da su ga bog mudrosti
Ea i Marduk poslali na zemlju da bi na njoj uspostavio red i mir. U prologu se Hamu-
rabi veliča kao pravedan kralj koji donosi Zakonik radi uspostave mira i pravednosti,
a u epilogu se zaziva kletva bogova protiv onih koji bi Zakonik kršili ili mijenjali.
Zakonik sadrži 282 propisa od kojih dio nije sačuvan u cjelosti. Dijelovi teksta nečit-
ljivi zbog oštećenosti kamena gotovo su u cijelosti rekonstruirani s pomoću kopija
zakona, sačuvanih na glinenim pločicama. Odredbe Hamurabijeva zakonika slijede
sustavno i odnose se na različite pravne grane: građansko, bračno i obiteljsko, na-
sljedno, postupovno, a najviše na kazneno pravo. Hamurabijev zakonik napisan je
na akadskome jeziku klinovim pismom.
Među drugim pravnim pisanim izvorima toga razdoblja možemo navesti: Ur-Namuov
zakonik, Kodeks Nesilim, kineski zakonik Kang Gao iz Knjige dokumenata, grčki Gor-
tinski zakonik kao i Drakonove zakone, Toru (poznata i kao Petoknjižje), zakonike
drevne Indije: Darmašastri i Manuov zakonik, Zakon 12 tablica iz razdoblja Rimskog
carstva, japanske zakonike: Kodeks Omi te Kodeks Asuke Kijomihare i dr.
15
Nedžad KORAJLIĆ Marijan ŠUPERINA Mirzo SELIMIĆ
Danas tom suprotstavljanju i sprječavanju kriminaliteta značajno prido-

nosi i kriminalistička znanost, nastala u procesu diferencijacije znanstve-
nih grana unutar polja kaznenopravnih znanosti u širem smislu. Danas
egzistira “kao samostalna znanstvena disciplina, jer raspolaže vlastitim,
općim i posebnim objektom proučavanja i istraživanja (spoznaje), jer ima
specifičan pristup u proučavanju i istraživanju svojih objekata spoznaje
i posebne samostalne metode i sredstva istraživanja (metodologija), ima
svoju unutarnju strukturu, svoj pojmovni aparat, ima vlastite teorije, na-
čela, fond sistematiziranog znanja u obliku pravila, koja na određenom
području omogućavaju ostvarivanje novih znanstvenih spoznaja, otkri-
vanje novih, dosad nepoznatih činjenica i zakonitosti. Kriminalistika je
danas, jedinstveni sustav načela, teorija i spoznajnih metoda. Njen vlastiti
predmet proučavanja i istraživanja povezan je s praksom koji služi kao je-
dan od osnovnih kriterija istine. Zbog navedenog po nama kriminalistika
ispunjava uvjete koji se danas traže za egzistenciju neke znanosti.
Kriminalistika je, osim što je znanost, i skup iskustvenih (egzaktnih i
empirijski potvrđenih) pravila. Bitna karakteristika spoznajne aktivnosti
u okvirima kriminalističke znanosti je njezina heurističnost. Društveni
karakter kriminalističke znanosti dolazi do izražaja kroz praktičnu pri-
mjenu njezinih postulata. Ona se javlja i kao praktična strana društvene
aktivnosti. S tog gledišta, ona je i zvanje (zanimanje, profesija, poziv,
struka) jer koristi znanstvene metode i pronalazi (rješava) znanstveno
utvrđene činjenice u vezi s rješavanjem konkretnih kriminalističkih pro-
blema i zadataka, dakle, ima svoju neposrednu praktičnu primjenu. To
znači da pokriva kompleks poslova i problema, koje u okviru svoga zani-
manja ili profesije (preventivne ili represivne), kriminalisti kao stručnjaci
moraju znati obavljati na profesionalnoj stručnoj razini. Kriminalistička
struka ima svoj vlastiti pristup problemima kriminaliteta i svoje metode
rješavanja tih problema, čiju osnovu čine različite znanstvene metode.
Kriminalistička znanost predstavlja svojevrsni kondenzat svega pozitiv-
nog u znanstvenom i iskustvenom smislu. Istovremeno, ona, u odnosu na
kaznenopravne znanosti (grana u društvenim znanostima), uslijed svog
dinamičkog karaktera, može bolje pratiti ekspanzivne tijekove modernih
znanstvenih disciplina, naročito u prirodnim, tehničkim ili biomedicin-
skim poljima. Pravila kriminalističke znanosti omogućavaju da se prav-
na dogma učini životnijom, da se prožme duhom novog vremena, novom
16
tehnologijom, novim znanstvenim dometima, koji konstantno mijenjaju

sliku današnjice. Omogućavajući transmisiju brojnih raznovrsnih dosti-
gnuća znanosti i razvijajući uvjete za njihovu primjenu u području ka-
znenopravnih znanosti, kriminalistička znanost na tom planu danas daje
veliki doprinos. Bez primjene pravila kriminalističke znanosti, norme
kaznenog prava (materijalnog i procesnog) ne mogu ostvariti željenu
funkciju koju im je namijenio zakonodavac. One ostaju mrtvo slovo na
papiru. (Horvatić, 1998)
Pravna i kriminalistička znanost počivaju na dva načelno različita misa-
ona procesa. Pravno mišljenje je primarno ocjenjivanje. Primjena prava
slijedi iz jednog reda u ocjenjivanju. Norme koje u tom smislu postoje
dovode do primjene prava. U praksi se pogrešno misli kako je krimi-
nalistički misaoni rad vezan uz otkrivanje i dokazivanje kažnjivih dje-
la relativno jednostavan. Smatra se da je dovoljno imati otvorene oči,
zdrav razum i iskustvo za razjašnjavanje i tumačenje spornih činjenič-
nih stanja. Upravo sa takvim stavom i mišljenjem se ulazi u pogreške.
Povezivanje normativno-pravnog mišljenja i činjenično-znanstvenog
kriminalističkog mišljenja otežano je time, što se, u osnovi dva razli-
čita mišljenja, moraju dovesti u međusobnu vezu. Pored toga, unutar
kriminalističke znanosti postoje različita područja tehničkog, prirodno-
znanstvenog, medicinskog, psihološkog, sociološkog porijekla i sl. Time
na strani pravne znanosti nastaje, u odnosu na primjenu pravila krimi-
nalistike, neutemeljen strah od diletantizma i do udaljavanja značajnog
znanstvenog područja u primjeni prava, primarno kaznenog. Guranjem
kriminalističke znanosti u područje znanosti policije i policijske prakse,
a takve tendencije još uvijek postoji kod onih koji ne vladaju potrebnim
znanjima, dolazi “de facto” do jačanja kaznenog progona izvan prava i
do osiromašenja kaznenog pravosuđa.
Kriminalističku znanost treba demistificirati i kod krivičara djelovati u
pravcu prihvaćanja u praksi provjerenu spoznaju da se pouzdano izvo-
đenje dokaza te njihovo tumačenje i ocjenjivanje, kao krucijalno pitanje
kaznenog/prekršajnog postupka i utvrđivanja istine, može ostvariti samo
na podlozi spoznaja kriminalističke znanosti. Pri tome treba uzimati u
obzir da se odnos između kaznenopravne znanosti u užem smislu i kri-
minalističke znanosti ne ostvaruje samo pravnim, već i kriminalističkim
kategorijama. (Modly; 2003)
17
Cilj i funkcija kriminalističke znanosti je na što efikasniji i djelotvoran

način spriječiti kažnjiva djela te njihovo otkrivanje kao i otkrije njihovih
počinitelje. Odnosno, njen zadatak je da se sa preventivnom i represiv-
nom aktivnošću što učinkovitije suprotstavlja i sprječava kriminalitet,
posebno u sadašnjem vremenu kada on ima tendenciju eksponencijalnog
rasta, i to podjednako u urbanim i neurbanim sredinama. Praksa pokazu-
je da je najbolja prevencija kriminaliteta efikasno otkrivanje počinitelja
kažnjivih djela. Naime, nema boljeg sredstva da neko odustane od krimi-
nalne radnje od saznanja da će brzo biti otkriven i kažnjen.
Da bi se sve to ostvarilo, službe za provedbu zakona moraju biti i stručno i
tehnički dobro pripremljene i osposobljene. Moderna sudska praksa sma-
tra najjačim dokaznim sredstvom materijalni trag, pa se zbog toga svako
verbalno priznanje kažnjivog djela provjerava i kroz materijalne dokaze.
Korištenje materijalnih tragova za otkrivanje počinitelja i dokazivanje
odgovornosti (krivnje) ulazi se u novi stadij rada na otkrivanju kažnjivih
djela, a suvremena borba protiv kriminaliteta zahtijeva poznavanje kri-
minalističke znanosti kao i njenih pravila.
Zbog toga je nužno definirati kriminalističku znanost i njena pravila na
što prihvatljiviji i sveobuhvatniji način, a pritom je diferencirati (učiniti
je različitom) od drugih polja i znanosti koja imaju isti ili sličan objekt
proučavanja i bavljenja. Jedna od takvih definicija bi bila: “Kriminalistika
je znanost koja pronalazi, usavršava i primjenjuje određene znanstvene
ili na praktičnom iskustvu zasnovane metode i sredstva koja su
najprikladnija da se kažnjivo djelo otkrije i razjasni, otkrije i učini
dostupan počinitelj i osiguraju činjenice koje mogu poslužiti kao dokaz,
kao i da se spriječi počinjenje budućih kažnjivih djela. Kratko rečeno,
to je znanost o taktici, tehnici i metodikama otkrivanja, istraživanja i
sprječavanja kažnjivih djela.
Potrebno je reći da kriminalistika ne usvaja i ne prenosi mehanički re-
zultate koje crpi iz prirodnih, tehničkih, biomedicinskih i društvenih
znanosti. Ona ih koristi tek pošto budu temeljito prerađeni i prilagođeni
svojevrsnim uvjetima i zadacima kriminalističke znanosti. Prema tome,
kriminalističke metode koje su preuzete od drugih znanosti (na primjer
biologije) nisu više dio tih znanosti. Daktiloskopija je dobila novu, sa-
mostalnu kvalitetu, jer je kriminalistika prilagodila tu metodu. Najbolji
18
liječnik ne može provesti daktiloskopsku identifikaciju ako nema znanja

iz kriminalistike. Najkvalitetniji biolog ne može identificirati počinitelja
prema podacima iz kaznene ili policijske evidencije ili učiniti vještače-
nje rukopisa ili identifikaciju prema učenju o osobnom opisu, ako nije
usvojio znanja iz kriminalistike. Najstručniji psiholog nije u stanju da
ocijeni iskaz svjedoka ili okrivljenog ako ne poznaje sudsku psihologi-
ju, kriminalnu fenomenologiju, psihologiju delinkventa, kriminalističko
učenje o motivima lažnih iskaza i zabludama svjedočenja i slično. Ne-
održivo je shvaćanje da psiholog, već kao takav, može da pomogne pri
istraživanju, prosuđivanju i sprječavanju kažnjivih djela.
Zato nije slučajno da se Hans (Johann Gustav) Gross2 pristupajući
pisanju 1893. godine svog Priručnika za isražne suce (Handbuch für
Untersuchungsrichter), kojeg je 1899. godine (u trećem izdanju) nazvao
Priručnika za isražne suce – kao sustav kriminalistike (Handbuch
für Untersuchungsrichter – als System der Kriminalistik) rukovodio
mišlju da za obradu posebnih tehničko-taktičkih problema istraživanja,
sprječavanja i prosuđivanja kažnjivih djela, upotrijebi specijaliste raznih
znanstvenih grana. On je isticao da ovakvi specijalisti mogu biti korisni
za rješavanje pojedinih tehničko-taktičkih pitanja koja se pojavljuju
tijekom istraživanja i prosuđivanja, ali ne i za razradu tehničko-taktičkih
pitanja tijekom istraživanja i prosuđivanja. Time se kriminalistika
Hans Gross (1848.–1915.) austrijski kriminalista, koji je završivši studije na Pravnom
2
fakultetu, započeo sudsku praksu 1869. godine. Gross je imao ogromno praktično
iskustvo, prvo kao istražni sudac, a potom kao javni tužitelj u Grazu kada je 1893.
godine objavio djelo Priručnik za istražne suce. U trećem izdanju ove knjige, koja je
1898. godine izašla pod naslovom Priručnik za istražne suce kao sustav kriminalisti-
ke, Gross prvi put u literaturu uvodi pojam “kriminalistika”. Kao čovjek ogromnog
iskustva stečenog tijekom niza godina praktične aktivnosti, Gross je kriminalistič-
ku aktivnost promatrao kao čisti istraživački rad, a svaki kriminalni slučaj kao neki
znantveni problem koji treba riješiti sudac. Grossov termin “kriminalistika” obuhva-
ća dva znanstvena područja koja se danas smatraju različitim jedan od drugoga. Sa
jedne strane, ovaj termin uključuje fenomenologiju zločina, a sa druge znanstvenu
policiju. Unutar ovog drugog područja, Gross je razlikovao kriminalističku taktiku
od kriminalističke tehnologije (tehnike i metodika). Drugi veliki rezultat Grossovog
znanstvenog rada je knjiga Kriminalna psihologija, objavljena 1897. godine. Gross
je 1899. godine postao profesor u Pragu, a kasnije u Grazu. Na Sveučilištu u Grazu
1912. godine osnovao je Kriminalistički institut, a 1989. utemeljio je časopis Archiv
für Kriminal-Anthropologie und Kriminalistik.
19
suštinski razlikuje od srodnih disciplina – sudske medicine i sudske

psihijatrije, koje su samo specijalizacije medicine, dok je kriminalistika
samostalna znanost.
Hans Gross (1848. – 1915.)
Nema sumnje da je za uspješno sprječavanje kriminaliteta važno da se

kažnjivo djelo potpuno otkrije i razjasni, a za to je neophodno da se stvo-
re i takvi uvjeti koji bi praksu približili idealu da ni jedno kažnjivo dje-
lo ne ostane neotkriveno i nerazjašnjeno, da nijedan krivac ne izbjegne
kaznenu odgovornost i da nijedan nedužan čovjek ne bude pozvan na
kaznenu odgovornost niti osuđen. Nije teško shvatiti da, što se krimina-
listika više razvija i primjenjuje, to se više približavamo ispunjenju ovog
uspješnog oblika prevencije.
Širenje i učvršćenje svijesti da će planirano kažnjivo djelo biti otkriveno,
pojavljuje se kao moćna prepreka motivu za počinjenje kažnjivog djela.
Stoga s punim pravom mnogi smatraju, da bi blaže kazne bile uspješ-
nije nego što su danas stroge, kada bi se svako kažnjivo djelo moglo
otkriti i kada bi se za svaku kažnjivu radnju pribavljao dovoljan dokazni
materijal, što se može postići samo tako da se za aktivnost kaznenog i
prekršajnog progona i suđenja osigura odgovarajući stupanj znanstvene
organiziranosti, obzirom da ga ne može osigurati ni najidealnija kazne-
nopravna reforma i kazneni ili prekršajni sustav.
20
Razvijajući znanstvene metode istraživanja i suđenja, kriminalistika

učestvuje u procesu učvršćenja zakonitosti rada tijela progona i suda.
Istraživanje i cijeli kazneni ili prekršajni postupak, ukoliko je učinjeno
po svim pravilima kriminalistike, najbolja je garancija zakonite, osno-
vane, kriminalnopolitički pravilne i pravične presude i put za ostvarenje
maksime da niko nevin ne bude osuđen, a da se krivcu izrekne zaslužena
kazna. (Korajlić, Muharremi; 2009)
1868. Otkrivena DNK

dr. sc. Hans Gross objavio prvu veliku knjigu “Priručnika za
1893.
isražne suce”
Alphonse Bretillon, “Otac osobne identifikacije”, koristio je-
dinstvene fizičke mjere tijela svake osobe kao sredstvo iden-
tifikacije.
William James Herschel (1833. – 1917.) prvi je koristio otiske
Kraj 1800-tih
prstiju za identifikaciju osoba koje su podnijele zahtjev za mi-
rovinu u šezdesetim godinama XIX. stoljeća u Indiji.
1891.
Prvi sustav za kriminalističku identifikaciju pomoću otisa-
ka prstiju razvio u Argentini policijski službenik Ivan Vučetić
1891. godine. Sljedeće je godine ta metoda pomogla pri izri-
canju presude osumnjičeniku u slučaju ubojstva.
Dr. Karl Landsteiner otkrio različite vrste ljudskih krvnih grupa
1909.
i podijelio ih u A, B, AB, i O grupu.
Dr. Edmond Locart, francuski kriminolog, postavio svoj
“načelo zamjene” tvrdeći da kriminalac uvijek ukloni nešto
1910.
sa mjesta počinjenja djela ili ostavi inkriminurajuće dokaze
iza sebe.
Prof. Viktor Balthazard objavio članak o identifikaciji vatrenog
1913.
oružja
Calvin Goddard utemeljio identifikaciju oružja na znanstvenoj
1920.
razini i usavršio komparativni mikroskop za analizu municije.
August Vollmer osnovao prvi forenzički laboratoriji u Los
1923.
Angelesu (SAD; CA)
Rane 1950-te James Watson i Francis Crick identificirali strukturu DNK
21
Alec Jeffreys otkrio dijelove DNK strukture koji su jedinstveni
1985.
za svaku osobu, i učinio mogućom pozitivnu identifikaciju.
Prva upotreba tipiziranja DNK u kaznenom slučaju, u Engle-
skoj: DNK je korištena da se osumnjičeni oslobodi sumnje za
ubojstvo. (Detektiv u East Midlands-u je saznao za slučaj i tra-
žio Jeffreys-ovu pomoć u rješavanju groznog ubojstva i silo-
vanja dvije britanske učenice. Policija je imala glavnog osum-
njičenog u slučaju, pomoćnika u kuhinji u jednoj mentalnoj
1986 instituciji koji je priznao oba ubojstva. Policija je Jeffreys-u
donijela uzorke sperme sa mjesta počinjenja kaznenog dje-
la i uzorak krvi osumnjičenog. Jeffreys je potvrdio da je ista
osoba počinila oba ubojstva, ali to nije bio osumnjičeni kojeg
je držala policija. Tako je 21.11.1986., kuhinjski pomoćnik po-
stao prva osoba na svijetu čija je nedužnost dokazana testi-
ranjem DNK).
Prva upotreba tipiziranja DNK u kaznenom slučaju, u SAD-u,
u kojoj je kriminalac identificiran putem DNK (Florida protiv
Tommy Lee Andrews). (Lifecodes Corporation [Stamford CT]
je obavila testiranje prvog slučaja u SAD u kojem je krimina-
lac identificiran putem DNK. Suđenje Tommy Lee Andrews-
1988 u, optuženom za silovanje, je počelo 03.11.1987. u Orlandu,
Florida. Naučnik iz Lifecodes korporacije i MIT biolog su po-
tvrdili da je sperma iz žrtve odgovarala DNK Andrews-a i da
se njegov primjerak može naći jednom u 10 milijardi osoba.
Dana 06.11.1987., porota se vratila i proglasila Andrews-a
krivim. Kasnije je osuđen na 22 godine zatvora).
Značajni datumi u razvoju kriminalističke znanosti (Wayne, Karen, 2007)
22
2. PODJELA KRIMINALISTIKE
Tradicionalna i široko prihvaćena podjela, kako navode Pavišić, Modly,

Veić (2006), polazi od toga da kriminalistiku tvore dvije tematske cjeli-
ne, dva njena velika znanstvena područja (dihotomija). To su kriminali-
stička taktika i kriminalistička tehnika, i posebne kriminalističke taktike
(kriminalističke metodike3). Međutim, bliže smo podjeli kriminalistike
(trihotrone) na: kriminalističku taktiku, kriminalističku tehniku i krimi-
nalističke metodike. (Korajlić, Muharremi; 2009)
Kriminalistička taktika proučava, razrađuje i usavršava osnovna pra-
vila i radne metode koje su specifične za otkrivanje i razjašnjavanje svih
vrsta kažnjivih djela, kao i za sprječavanje budućih kažnjivih djela. Kri-
minalistička taktika razrađuje i usavršava i osnovna pravila za otkriva-
nje, pronalaženje i hvatanje počinitelja kažnjivih djela, kao i za provođe-
nje pojedinih istražnih radnji.
Kriminalistička tehnika proučava i primjenjuje najprikladnije metode
i sredstva iz područja prirodnih, biomedicinskih i tehničkih znanosti.
Pomoću ovih metoda i sredstava pronalaze se, osiguravaju, fiksiraju i
tumače tragovi i predmeti kažnjivog djela, kako bi se razjasnile bitne
okolnosti za razjašnjavanje kažnjivog djela i identifikaciju počinitelja ili
drugih osoba (žrtava). Ona također proučava tehničke metode i sredstva
za sprječavanje počinjenja kažnjivog djela.
Kriminalističke metodike proučavaju oblike i način počinjenja kažnji-
vih djela (delinkventnu tehniku i taktiku) i utvrđuje najsvrsishodnije
načine i metode za otkrivanje, razjašnjavanje i sprječavanje počinjenja
pojedinih vrsta, skupina kažnjivih djela.
Kažnjiva djela čine se na različite načine, a motivi počinitelja su raznovr-
sni. Oblici kažnjivih djela i metode rada kriminalaca stalno se mijenjaju,
Prema mišljenju pojedinih autora, kriminalistička metodika predstavlja poseban dio
3
kriminalističke taktike, ali se od nje ipak razlikuje jer istražuje specifičnosti koje ka-
rakteriziraju svaki tip kaznenog djela, usavršavajući i primjenjujući kriminalistička
pravila, metode i sredstva, radi sprječavanja, otkrivanja, razjašnjavanja i dokazivanja
pojedinih kaznenih djela. (Bošković, 2005)
23
primjenjuju se različita sredstva i metode, kako prilikom počinjenja ka-

žnjivih djela, tako i radi prikrivanja njihovog počinjenja, prikrivanja ili
uništenja tragova, koji su nastali počinjenjem kažnjivog djela i da, prema
tome, svako kažnjivo djelo, ma koliko se podudaralo sa nekim drugim
kažnjivim djelom, ima i neke svoje specifičnosti. Tako, na primjer, krvni
delikti, seksualni delikti, imovinski delikti, paljevine i pojedina kažnji-
va djela unutar ovih grupacija, imaju niz specifičnosti u pogledu načina
počinjenja, tragova koji ih prate i operativno-taktičkih mjera koje treba
poduzeti u cilju njihovog razjašnjavanja i osiguravanja činjenica, koje
mogu poslužiti kao dokaz. Zbog toga ne postoje i ne mogu postojati ni-
kakve sheme ni stalna pravila, koja bi se primjenjivala u svakom slučaju
pojedinačno, a koja obavezno dovode do uspjeha.
2.1. Preventivna i represivna kriminalistika

Zadnjih godina, uz visoko razvijenu središnju cjelinu, kao skupa pravila
koja se primjenjuju post delictum/poslije zločina (represivna kriminali-
stika), razvijala se i razvija se tzv. preventivna kriminalistika, čija pra-
vila se koriste za djelovanje ante delictum/prije zločina, za sprječavanje
zločina. To su posebna sredstva i metode preventivne kriminalistike.
Specifičnost predmeta preventivne kriminalistike je u tome što još nema
kažnjivog djela, nego se, na temelju iskustva i prognoze, djeluje prije
njegove pojave.
Preventivna kriminalistika ima istovremeno i samostalan i pomoćni
karakter. Težište unutar preventivne kriminalistike stavlja se na usavr-
šavanje postojećih i pronalaženje novih sredstava i metoda znanstveno-
tehničke prirode za sprječavanje kriminaliteta. Preventivna kriminalisti-
ka ima pomoćni karakter ukoliko kaznenoj i socijalnoj politici, politici
sprječavanja kriminaliteta, ukazuje na mogućnost profilaktičkih mjera.
Preventivna kriminalistika optimalno koristi razne podatke iz područ-
ja represivne kriminalistike i istovremeno razvija različite oblike i me-
tode preventivnog rada (primarno policije) i utire put kriminalističkoj
informatici i analitici i znanstveno verificira brojne spoznaje i iskustva
iz preventivnog rada. Čitav niz operativno-taktičkih mjera i radnji ima
istovremeno represivni i preventivni karakter. Riječ je o prevenciji kroz
represiju.
24
Preventivna kriminalistika bi trebala posebno proučavati:

1. preventivni značaj prikupljanja, obrade i upotrebe podataka;
2. položaj građana kao subjekata sigurnosti i izvora saznanja o si-
gurnosno interesantnim pojavama i s tim u vezi, razvoj druga-
čijeg pristupa i metoda rada ovlaštenih službenih osoba prema
građanima;
3. oblike i metode distribuiranja informacija;
4. organiziranje informacijske službe koja će omogućiti brzo i cje-
lovito informiranje;
5. standarde u prikupljanju i obradi podataka, te problem razine
centralizacije nekih vrsta informacija radi boljeg korištenja;
6. nove oblike preventivnog rada i djelovanja. U cilju uspješnog
razvijanja preventivne kriminalistike, potrebno je istovremeno
razvijati kategorije programiranja i planiranja preventivne aktiv-
nosti.
Preventivna kriminalistika treba optimalno koristiti razne podatke i in-
formacije iz represivne kriminalistike i istovremeno razvijati oblike i
metode preventivnog rada ovlaštenih službenih osoba i drugih represiv-
nih tijela, te utirati putove kriminalističkoj informatici i analitici i znan-
stveno verificirati brojna saznanja i iskustva iz preventivnog rada. Ona
treba sve ono što afirmira i unapređuje sustav društvene sigurnosti i diže
je na višu, znanstvenu razinu. (Modly, Šuperina, Korajlić, 2008)
Represivna kriminalistika je skup kriminalističkih pravila koja se
primjenjuju post delictum. Represivno djelovanje službenih osoba po
klasičnom poimanju je djelovanje, utvrđivanje i iskazivanje legitimne
moći državnih tijela. To je formalni kontakt službenih osoba i počinitelja
kažnjivih djela. Moderno poimanje represije određuje je kao sigurno-
sno-preventivnu radnju. Primjena represivnih mjera prema počinitelju
kažnjivih djela u službi je zaštite sustava sigurnosti osnovnih vrijednosti
društva i zaštite ostalih pripadnika društva. Intenzitet i učestalost primje-
ne represivnih mjera ovisi o sigurnosnim prilikama kao i o djelotvornosti
preventivnog rada ovlaštenih službenih osoba i drugih tijela društvenog
nadzora.
25
2.2. Novi pristupi sustavnoj podjeli kriminalistike

Pitanje sustava kriminalistike danas je veoma aktualno. Osim stajališta
o kojima je bilo riječi, Pavišić, Modly, Veić (2006) naglašavaju “valja
posebice upozoriti još na neka gledišta. U romanskim zemljama još se
zadržalo poimanje kriminalistike u okvirima discipline police scienti-
fique (E. Locard), koja zapravo uključuje sadržaje primjene prirodnih
znanosti (kriminalističke tehnike) na razjašnjavanje zločina, pri čemu
postoje značajne razlike među pojedinim autorima. Takva stajališta su
posebice vidljiva kod starijih francuskih, belgijskih i talijanskih autora.
U osnovi sličan pristup obilježava mnoge autore iz anglosaksonskog po-
dručja (primjerice u 6. izdanju Black’s Law Dictionary iz 1991. godine
kriminalistika se označuje kao “science of crime detection based upon
the application of chemistry, physics, physiology, psychology and other
sciences” – znanost o otkrivanju zločina na temelju primjene kemije,
fizike, fiziologije, psihologije i drugih znanosti).
To se stajalište u najnovijim američkim izvorima donekle mijenja, ali je
još uvijek obilježeno dvostupanjskim (ali trokomponentnim) pristupom:
1. Forensic science/forenzične znanosti uključuje:
a) criminalistics/kriminalistiku – s pretežitim sadržajima kriminali-
stičke tehnike, i
b) forensic medicine/forenzična medicina – koja sadržajno obuhva-
ća cjelokupno područje sudske medicine i psihijatrije, koje funk-
cijski sjedinjuje na znanstvenoj, didaktičkoj i dakako praktičnoj
osnovi.
2. Criminal investigation/kriminalističko istraživanje koje kao funk-
cijsko sjedinjenje prema najnovijim američkim izvorima postaje “a
focus of academic study... in which the impact of forensic science is
felt more and more” – u fokusu akademske studije... u kojoj utjecaj
forenzične znanosti se osjećao sve više i više. Izraz kriminalistika u
opisanom smislu prvi put upotrijebio je O’Hara, C. H. i Osterburg,
J.W. (1948).
U današnje vrijeme kriminalistički sadržaji su uklopljeni u brojne
univerzitetske nastavne programe predmeta Criminal Investigation,
Criminal Justice i dr. Među pionirima koji su tome pridonijeli valja
26
svakako spomenuti američke kriminaliste: Paul L. Kirka (University

of California, Berkeley, California) i Ralph F. Turnera (Michigan State
University, East Lansing, Michigan i osnivač American Academy of
Forensic Sciences).
U nekim bivšim socijalističkim zemljama, razvoj u području kriminali-
stike bio je vrlo dinamičan. To posebice vrijedi za rusku, poljsku, istoč-
nonjemačku i mađarsku literaturu. U tome se krugu razvilo mnogo staja-
lišta o temeljnome pitanju prirode kriminalistike.
Prema ranijima (do 1952. prevladavajućim) stajalištima, kriminalisti-
ka sjedinjuje učenje pravne znanosti i drugih disciplina u području do-
kaznoga prava. Druga stajališta određuju kriminalistiku kao sintetičku
znanstvenu disciplinu koja se bavi istraživanjima načina neposrednoga
sprječavanja i razjašnjavanja pojava kažnjivih djela.
Treći pod kriminalistikom podrazumijevaju cjelokupno područje borbe
protiv zločina. U nekim izvorima kriminalistika se shvaća u smislu po-
lice scientifique.
2.2.1. Silogistička i heuristička kriminalistika

Bliskost predmeta istraživanja ponekad čini složenim dosljedno razliko-
vanje kriminalistike i kaznenog procesnog prava. Problemi forme (ka-
zneno procesno pravo) i sadržaja (kriminalistika) u mnogim su interfe-
rentnim pitanjima toliko isprepleteni da bi strogo razlikovanje bilo ne
samo teško, nego i štetno.
U tako zadanome okviru silogistička kriminalistika svojim posebnim
metodama razmatra stvarne, konkretne sadržaje kaznenog postupka.
Ona je područje kriminalistike, koje je neopravdano ostalo u sjeni tradi-
cionalno mnogo privlačnijeg i vrlo intenzivno obrađenog područja heu-
rističke kriminalistike.
Silogistička kriminalistika je znanstveno područje kriminalistike posve-
ćeno sadržaju, modalitetima, odabiru procesnih radnji, svrhovitom pla-
niranju vođenja kaznenog postupka, sustavnom razjašnjavanju kaznenog
djela i kaznene odgovornosti počinitelja, izradi odluke i svim drugim
stvarnim aspektima vođenja konkretnog kaznenog postupka. Silogistič-
ka kriminalistika je sustavno ustrojena cjelina znanja o stvarnim sadrža-
27
jima djelatnosti istraživanja kažnjivog djela. Za razliku od heurističke

kriminalistike, pristupa kažnjivom djelu također kao stvarnoj pojavi, ali
kao predmetu kaznenog postupka i kaznenog prava. Ona polazi od vje-
rojatnosti (osnova sumnje) da je određena osoba počinila kažnjivo dje-
lo i razmatra najsvrhovitije načine izvođenja procesnih radnji, posebice
izvođenja pojedinih dokaza. U tom smislu sredstva silogističke krimina-
listike su ograničena kazneno-procesnim odredbama, a u istom smislu je
određen i cijeli spoznajni proces. U silogističkoj kriminalistici traže se
pouzdani odgovori u odnosu na zakonska obilježja kažnjivog djela, oso-
bu počinitelja, pitanja krivnje i sl. Silogistička kriminalistika je, u stvari,
kriminalistika kaznenog postupka. Njen predmet je određen procesnim
odredbama. Posebno se bavi istraživanjem mehanizma nastanka, otkri-
vanja i oblikovanja dokazne informacije i njenog pretvaranja u dokaz.
(Modly, Šuperina, Korajlić; 2008)
Heuristička kriminalistika, (grčki: “Εὑρίσκω”, naći ili otkriti), vještina
pronalaženja istina ili novih činjenica i spoznaja; dio znanstvene me-
todologije. Još iz starog vijeka poznata je uzrečica “Heureka”,4 koju je
izrekao Arhimed, jedan od najvećih matematičara svih vremena, kada
je otkrio glavni zakon hidrostatike. Heuristička kriminalistika pristupa
kriminalnom događaju, odnosno kažnjivom djelu kao realnoj pojavi i
sastoji se u djelatnosti represivnih tijela od početne sumnje o postoja-
nju kažnjivog djela do osnovane sumnje. Obavlja se prikupljanje oba-
vijesti i podataka, njihovo ispitivanje, stvaraju se pretpostavke (verzije),
zaključuje se, čine usporedbe, provodi eliminacija (odbacivanje), pri-
hvaćanje činjenica i sl. Riječ je o promišljenom, planskom i sustavnom
prikupljanju obavijesti i podataka o kažnjivom djelu. Postupanje unutar
pravila heurističke kriminalistike obilježeno je slobodom djelovanja, in-
ventivnošću, vrlo širokim odabirom konkretnih postupaka i sredstava.
Heuristička kriminalistika označava se i kao otkrivanje kažnjivih djela
i njihovih počinitelja. Svrha kriminalističko-heurističkog postupanja je
Heureka je izraz koji dolazi iz starogrčkog ηΰρηκα (Heureka) i znači pronašao sam ili
4
našao sam. Krik je postao poznat kroz anegdotu koju su zabilježili Plutarh i Marcus
Vitruvius Pollio, da je goli Arhimed iz Sirakuze trčao kroz grad vičući “Heureka!”,
nakon što je tijekom kupanja otkrio po njemu kasnije nazvan Arhimedov zakon.
Od tada, heureka se koristi kao usklik radosti, nakon uspješnog pronalaska rješenja
ozbiljnog (uglavnom umnog) zadatka i stoji kao sinonim za iznenadnu spoznaju.
28
prikupljanje saznanja važnih za pokretanje kaznenog postupka. (Modly,

Šuperina, Korajlić, 2008)
Međutim, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, kriminalistička znano-
sti uglavnom je bila usmjerena na područje heurističke kriminalistike.
Silogistička kriminalistika je nedovoljno razvijena. U kojoj mjeri takvo
stanje pridonosi sporosti u radu sudova, značajnom broju ukinutih sud-
skih odluka, poteškoćama u korištenju pojedinih dokaza i općenitoj ne-
pripremljenosti nosilaca funkcija kaznenog postupka za efikasan rad u
složenim kaznenim predmetima? O ovim se pitanjima iz te perspektive
kako u domaćoj, tako i u zemljama okruženja vrlo malo govori, što po-
tiče na sumnju da taj aspekt problema i mogući put njegova rješavanja
nisu još uvijek prepoznati. Sama činjenica da se na pravnim fakultetima
u Bosni i Hercegovini kriminalistika izučava ili kao izborni predmet ili
se uopće ne izučava, govori u prilog konstataciji da se izučavanju krimi-
nalistike na pravnim fakultetima ne posvećuje dovoljno pažnje. Nasuprot
tome, na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije,
Univerziteta u Sarajevu, izučavanju kriminalistike posvećuje se posebna
pažnja. Ne samo zbog same prirode Fakulteta, nego i zbog činjenice da
je kriminalistika prepoznata kao jedna od fundamentalnih znanstvenih
disciplina u borbi protiv kriminaliteta.
29
3. POZNAVANJE KRIMINALISTIKE I DRUGIH
ZNANSTVENIH DISCIPLINA
Kriminalitet predstavlja vrlo složenu negativnu društvenu pojavu. Za

uspješno sprječavanje i suprotstavljanje tom društvenom fenomenu, ne-
ophodno je poznavanje šireg kruga znanstvenih disciplina. Pored kri-
minalistike (u cjelini), službena osoba treba da poznaju osnove i dru-
gih znanstvenih disciplina koje se bave kriminalitetom. Nezamislivo je
da službena osoba ili pravnici koji rade u pravosudnim tijelima mogu
uspješno obavljati svoje poslove bez osnovnih kriminalističkih, krimi-
noloških ili pravnih znanja.
Opća znanstvena orijentacija, vrijeme u kojem živimo, porast recidiviz-
ma i profesionalizma, internacionalizacija kriminaliteta, sve to zahtijeva
da se u sprječavanju i suprotstavljanju kriminaliteta više nego do sada
koriste mogućnosti i saznanja, koja pružaju kriminalistička znanost i
druge znanstvene discipline, koje se bave kriminalitetom.
Za stjecanje novih i proširenje postojećih saznanja potreban je stalan,
sustavan i uporan rad, značajan intelektualni napor. Stalno proširivanje i
produbljivanje, kako kriminalističko-taktičkih i metodskih, tako i krimi-
nalističko-tehničkih znanja, odnosno kriminalistike u cjelini, garancija je
uspjeha u otkrivanju kažnjivih djela i njihovih počinitelja, a samim tim i
u sprječavanju kriminaliteta.
“Kriminalista mora poznavati i tehničke i taktičke metode i sredstva, jer
inače nije kriminalista. U protivnom sličilo bi gotovo nezamislivom kri-
vičaru praktičaru koji poznaje opće odredbe Kaznenog zakonika, ali ne
poznaje njegov posebni dio i obratno”. (Marković, 1977)
Međutim, postoje mišljenja i vjerovanja da kriminalistiku, a posebno kri-
minalističku taktiku i metodike, ne treba ni sustavno ni teorijski učiti, jer
se znanja iz ovih znanstvenih disciplina “stječu jedino u praksi”. Ovakvo
shvaćanje i promišljanje te prenošenje na mlađe generacije je pogrešno
i neprihvatljivo, a postoji i niz razloga koji to podupiru, s čim se sla-
žu mnogi autori kriminalističke znanstvene literature, ali i praktičari iz
različitih profesije koji neposredno primjenjuju i koriste u svom radu
30
spoznaje i pravila kriminalističke znanosti. Također, oni ukazuju na po-

trebu svakodnevnog sustavnog učenja kriminalističke taktike i metodike,
stjecanja kompetencija za obavljanje njihove profesije. Dakle, stjecanja
znanja, vještine i spretnosti te pripadajuću samostalnost i odgovornost .
Navest ćemo neke od razloga zašto je to tako:
•• Istražitelj (tužitelj, sudac, kriminalista) ne može “a priori” pozna-
vati pravila kriminalističke taktike – treba ih prije svega naučiti,
a tek nakon toga vlastitim iskustvom produbiti i eventualno una-
prijediti.
•• Stjecanje vlastitih iskustava je sporo i po pravilu je vezano uz
činjenje niza grešaka i propusta.
•• Znanje i iskustva starijih i sposobnijih kriminalista treba učini-
ti zajedničkim vlasništvom i tako doprinijeti jačanju efikasnosti
borbe protiv kriminaliteta.
•• Društvo je životno zainteresirano za otkrivanje kaznenih djela
pa se “ne može prepustiti slučaju ili sposobnosti i snalaženju po-
jedinog istražitelja da li će kazneno djelo biti otkriveno ili neće.
Najmanje se može dopustiti da efikasnost borbe protiv kriminali-
teta zavisi od sposobnosti ili nesposobnosti istražitelja koji samo-
uvjereno misli da je moguće da sam stekne sva iskustva u taktici i
metodikama otkrivanja i razjašnjavanja kaznenih djela.
•• Prikaz već otkrivenih kaznenih djela i utvrđenih počinitelja po
pravilu je logičan i razumljiv. Međutim, u vremenu kada dozna-
mo za događaj, on je često zamršen i nerazumljiv, a razjašnjava-
nje događaja zavisi upravo od kriminalističke sposobnosti istra-
žitelja. Primjeri u pogreškama, zbog kojih su pojedine istrage
upropaštene, odviše su česti i imaju odviše teških posljedica, te
se ne može olako preći preko pitanja kriminalističke stručnosti
onih, kojima je stavljeno u zadatak da provode kazneni postupak.
•• Dobra koja su kaznenim djelima ugrožena (radilo se o časti, slo-
bodi ili životu pojedinaca ili o sigurnosti društva) predstavljaju
odviše velike vrijednosti da bi se moglo olako prelaziti preko či-
njenice da se bez velikog znanja i iskustva može uspješno djelo-
vati u ovoj oblasti. (Marković, 1977)
31
Razlozi koji su izneseni su više nego uvjerljivi. Uostalom, i dosadašnja

iskustva u svijetu, pa i kod nas, potvrđuju da nema i ne može biti uspješ-
ne borbe protiv kriminaliteta bez oslonca na znanost i tehniku, bez su-
stavnog i organiziranog korištenja saznanja znanstvenih disciplina i bez
kontinuiranog rada na podizanju stručne razine kriminalista koji rade na
ovim veoma delikatnim poslovima.
Postalo je evidentno da kriminalisti i pravosudni službenici, koji radi na
poslovima borbe protiv kriminaliteta, ne mogu više odgovoriti složenim
i odgovornim zadacima, koji su im povjereni ako kontinuirano i sustavno
ne rade na svom stručnom usavršavanju, ako ne proširuju i ne unapređu-
ju svoja znanja.
Uspješno sprječavanje i suprotstavljanje kriminalitetu zahtijeva pozna-
vanje i drugih znanosti čiji je predmet izučavanje kaznenog djela, od-
nosno kriminalitet u cjelini (kazneno pravo, kriminologija, kriminalna
politika, sociologija, sudska medicina, psihologija, biologija, kemija i
dr.). Sve ove znanosti, proučavajući kriminalitet sa različitih aspekata,
doprinose njegovom potpunijem upoznavanju, s ciljem, također, njego-
vog sprječavanja i suzbijanja. (Korajlić, Muharremi; 2009)
S tim ciljem kriminalistika, koristeći vlastito iskustvo i iskustvo drugih
znanosti, iznalazi, primjenjuje i usavršava pojedine, na praktičnom isku-
stvu zasnovane metode i sredstva, a sve radi toga da se spriječi počinje-
nje kažnjivog djela, odnosno da se kažnjivo djelo otkrije i razjasni, otkri-
je i uhvati počinitelj kažnjivog djela ako je u bijegu, pronađu i osiguraju
predmeti i tragovi kao dokazi, radi uspješnijeg pokretanja i okončanja
kaznenog postupka.
Među najznačajnijim saznanjima i aktivnostima su poznavanje pojav-
nih oblika i karakteristika pojedinih kažnjivih djela, izrada i dogradnja
metodoloških postupaka pri planiranju i provođenju pojedinih radnji, s
ciljem otkrivanja kažnjivih djela i počinitelja i, općenito, prilagođavanje
kriminalističkim metodama drugih znanosti, kao i kriminalističkih radnji
različitim kažnjivim djelima i njihovim specifičnim obilježjima.
Rad na stručnom usavršavanju je stalan proces koji se ne okončava za-
vršetkom odgovarajućeg fakulteta, škole, višemjesečnog tečaja i sl., već
se mora nastaviti tijekom čitavog radnog vijeka (tzv. cjeloživotno obra-
32
zovanje; formalno, informalno i neformalno obrazovanje). Prema tome,

ako želimo da osiguramo progresivan napredak službenih osoba i svakog
drugog službenika, pored redovnog školovanja i individualnog rada na
stručnom usavršavanju, moramo na različitim razinama, i više nego do
sada, razvijati i njegovati druge oblike organiziranog rada na stručnom
i specijalističkom usavršavanju, kao što su na primjer – višemjesečni
tečajevi, seminari, postdiplomski studiji, doktorati itd. To je bitan pre-
duvjet uspješnog ostvarivanja zadataka koje nam je zajednica povjerila.
(Petrović, 1981)
33
4. NAČELA KRIMINALISTIKE
Pod načelom (lat. principium: počelo, ishodište) se podrazumijeva ono

na čemu nešto počiva, a što samo ne proistječe iz nečega drugoga i nije
svedivo ni na što drugo. Pojam načela javlja se u različitim oblicima: kao
osnovno načelo zbilje (ontološki princip), temeljni kriterij spoznavanja
(kognitivni princip) ili djelovanja (etički princip), kao zacrtani način po-
stupanja (operativni princip) i sl. U suvremenoj teoriji znanosti načelo
gubi značenje samoevidentne, apsolutno važeće istine, te u najboljem slu-
čaju djeluje kao aksiom ili maksima za izgradnju neke teorije. U praktič-
nom pogledu to znači da načelo više nije nikakva nadvremenski važeća
forma (oblik, način) djelovanja, nego sam izvire iz neposrednoga života.
Kriminalistička znanost izgradila je svoj poseban sustav načela koji se
primjenjuju od kriminalista. Svako od tih načela obuhvaća više cjelina,
koja u nekim slučajevima mogu biti uzeta kao samostalno načelo. Kri-
minalistička načela izviru iz propisa kojima je uređeno kriminalističko
postupanje, međunarodnih konvencija, pravila etike kriminalista, kao i iz
stvarnih sadržaja kriminalističkog postupanja.
Kriminalistička načela mogu se kategorizirati i razraditi s obzirom na
njihovu sadržajnu određenost. Njihova primjena prvenstveno se odnosi
na pojedine radnje i mjere u okvirima kriminalističke procedure, ali i nju
samu.
Povijesni razvoj kriminalističkih načela možemo pratiti od objave udž-
benika Meixnera, Franza (1954): Kriminaltaktik. Od tog vremena brojni
kriminalisti bavili su se klasifikacijom i oblikovanjem sadržaja krimi-
nalističkih načela. Taj proces u stalnom je dinamičkom razvoju. No, su-
vremeni kriminalitet, njegova složenost i kompleksnost te raznolikost
pojavnih oblika (podsustava) čine zadatak kriminaliste u njegovom su-
protstavljanju (represiji) i prevenciji tom društvenom fenomenu izuzetno
složenim i zahtjevnim. Načini postupanja kriminaliste uređeni su prije
svega pravnim normama ali kriminalistika kao suvremena znanost čini
snažan utjecaj na kazneno pravo u širem smislu, a posebno na kazneno
postupovno pravo.
34
Kako kriminalistička znanost nije samo znanost čije sadržaje primjenju-

je, koristi i razvija policija (redarstvena vlast, vojna policija, sigurnosno-
obavještajne agencije), nego i druge profesije, zanimanja koja su u doti-
caju neposredno ili posredno sa predmetom proučavanja kriminalistike
(npr. vatrogasci, čuvari nacionalnih ili prirodnih parkova, radnici hitne
medicinske pomoći, spašavatelji gorske službe za spašavanje i dr.) ta
kriminalistička načela u svom sadržaju trebaju biti opća. No, ovi subjekti
unutar ovlasti svojeg zanimanja ova kriminalistička načela prilagođavat
će njihovoj pravnoj uređenosti i praktičnim potrebama za svrhovitim,
učinkovitim obavljanjem njihove(ih) temeljnog (temeljnih) cilja, svrhe i
zadatka. U praksi, sve se više osjeća potreba za stjecanjem suvremenog
i aktualnog znanja kriminalističke znanosti, a taj trend u svijetu ne samo
da je poznat nego je u stalnoj uzlaznoj liniji. Stoga kriminalista ili onaj
koji koristi znanja kriminalistike, pored brojnih pravnih pravila (mate-
rijalnog i posebno procesnog sadržaja) u svom radu koristit će i načela
kriminalistike. Na taj način dolazi do međusobne simbioze, prožimanja
i sinhroniziranog nekontradiktornog dopunjavanja pravne norme i njene
provodljivosti u stvarnom životu.
Kao što je rećeno, brojni kriminalisti bavili su se temom kriminalističkih
načela i izgradnjom njihovog najsvrsishodnijeg sustava (Vinberg, A. I.
(1973); Zbinder, K. (1954); Horoszowsy, P. (1956); Kobovac, I. (1960);
Marković, T. (1961); Vodinelić, V. (1970), Krivokapić, V. (1982); Alek-
sić, Ž. (1979); Modly, Petrović, Korajlić (2004); Modly, Šuperina, Ko-
rajlić (2008); Korajlić, Dautbegović (2012) i dr.). U njihovoj analizi po-
služit ćemo se metodom njihovog pobrojavanja uz navođenje njihovih
bitnih sadržaja. Teško je rangirati kriminalistička načela po njihovoj
važnosti, primjenjivosti pa i značaju za rad kriminaliste. Stoga redoslje-
dom kojim ih navodimo nastojali smo zadovoljiti zahtjev metodičnosti u
didaktičkom smislu.
4.1. Načelo zakonitog postupanja

To je jedno od temeljnih načela za kriminalističku djelatnost, koje ima
ishodišno značenje. Ono je usko povezano s istoimenim načelima u ka-
znenom materijalnom i procesnom pravu (načelo zakonitosti). U osnovi
ovo načelo znači da se nadležna tijela represije u svom radu na suzbi-
35
janju kriminaliteta moraju strogo i dosljedno pridržavati slova i duha

pozitivnih zakonskih odredbi. Njime se izražava zahtjev prema poduzi-
manju radnji i mjera koje mogu biti poduzete u prethodnom ili kaznenom
postupku samo pod uvjetima koji su propisani za njihovo provođenje
zakonom. Dakle, da se poduzimaju u okviru zakona i u vezi s istraži-
vanjem kažnjivog događaja ili sigurnosnog događaja. Drugim riječima
riječ je o načelu koje pred kriminaliste postavlja zahtjev da se u radu su-
prodstavljanja i sprječavanja kriminalitetu strogo pridržavaju pozitivnih
zakonskih i podzakonskih propisa. Kriminalista mora uvijek u svom po-
stupanju kretati od pravila: Dozvoljeno mi je učiniti samo ono što mi je
propisano zakonom ili na temelju zakona, dok građanin se smije ponašati
na način koji mu to zakon ne zabranjuje.
4.2. Načelo istine

Prilikom otkrivanja i dokazivanja postojanja kažnjivih djela i njihovih
počinitelja nadležna tijela represije dužna su istinito i potpuno utvrditi
relevantno činjenično stanje, kako bi se tijekom postupka mogla donijeti
što objektivnija odluka. Bez obzira na stadij postupka sva tijela represije
dužna su poštivati ovo načelo jer njihovo postupanje, rad i provođenje
propisanih im ovlasti upravo služi utvrđivanju istine. Službene osobe
kada postupaju na neformalan način imaju određenu operativnu slobodu
pri odabiru i provođenju određenih kriminalističko taktičkih mjera i rad-
nji, u zavisnosti o karakteristikama konkretnog slučaja. Ti djelatnici i u
toku tog neformalnog postupanja moraju se pridržavati ovog načela, što
je propisano i postupovnim propisima (kaznenog, policijskog i dr. pra-
va). Pri tome oni su dužni, sukladno vlastitoj kreativnosti i inventivnosti
poduzimati primarno one mjere i radnje koje su najprikladnije za utvrđi-
vanje istine. Načelo istine mora biti prisutno u radu službenih osoba od
prvih saznanja za mogućnost postojanja kažnjivog djela.
4.3. Načelo objektivnosti

Načelo objektivnosti predstavlja temeljnu suprotnost neobjektivnosti,
neutemeljenosti, neprovjerljivosti ali i arbitrarnosti. Objektivnost je
uvjet za utvrđivanje istine. Istina se može utvrditi samo ako postupci
36
nadležnih tijela budu oslobođeni bilo kojeg oblika subjektivnosti, pri-

stranosti, taštine i sličnih stavova koji negativno utjeću na utvrđivanje
istine. Vidimo da ovo načelo u osnovi znači, da se tijekom postupka ne
smije biti pristran ili jednostran, drugim riječima subjektivan. Ono do-
lazi do izražaja kroz sistematičnost, svestranost i realnost u primjeni i
provođenju mjera i radnji tijekom ispunjavanja radnih zadaća. Ovo na-
čelo podrazumijeva visoko razvijenu kritičnost prema vlastitom i tuđem
radu, kao i rezultatima rada. Realizacija načela objektivnosti zahtijeva na
strani kriminalista: savjesnost, odgovornost i kritičnost u radu, staložen,
odmjeren, ispravan i pravedan odnos prema građanima čiji se postupci ili
osobnosti istražuju. Protivni su ovom načelu bilo koji oblici subjektivnosti,
nekritičnosti i iracionalnosti. Ovo načelo podrazumijeva otklanjanje bilo
kojeg oblika vanjskog uplitanja u kriminalističko postupanje s namjerom da
se izazove određeni učinak. Ovo načelo znači i da kriminalista od početka
do kraja postupka mora ostati pribran, miran i ispravan prema ljudima i si-
tuacijama. To znači da on u svoj rad ne smije unositi ništa osobno. On mora
stalno u sebi razvijati smisao za istinu i pravednost. To znači da kriminalist
mora imati samostalan, hrabar i snažan karakter, da je nepotkupljiv i sl., što
su temelji i garancija njegovog autoriteta i osobnog ugleda.
Kod primjene ovog načela dolazi do izražaja staro pravilo da istinu može
saznati samo onaj koji ju i sam poštuje. Nikada se ne smije činiti nešto iz
osobnih ambicija ili da bi se postupak proveo do kraja po svaku cijenu,
ako to nije utemeljeno na dokazima. Ovo načelo je prepreka želji za brzim
rješavanjem slučajeva i prikupljanju samo onih činjenica koje terete neku
osobu. Ono zahtijeva od kriminalista da dokazne informacije sagledaju u
njihovoj realnoj vrijednosti, što znači da ih se ne smije potcjenjivati niti
precjenjivati. Istovremeno to znači da kriminalist mora operativne mjere i
radnje poduzimati u skladu s operativnim planom i stvarnim potrebama slu-
čaja, a ne da bi se samo formalno ispunilo provođenje operativnog zadatka.
Nepridržavanje ovog načela uz ostalo dovodi do uznemiravanja građana.
Vidimo da ovo načelo znači dosljednu primjenu zakona i drugih podzakon-
skih ali i međunarodnih propisa. To znači da kriminalisti moraju razvijati
svoju objektivnost kako bi izbjegli profesionalnu sklonost da traže i osigu-
ravaju samo one činjenice koje nekog terete, a ne i one koje nekome idu u
korist. Kako je navedeno to proizlazi i iz načela zakonitog postupanja, što
je i zakonska obveza u odnosu na službenu osobu.
37
Načelo se podjednako primjenjuje kod odluke o poduzimanju neke radnje

ili mjere, kao i kod ocjene rezultata poduzetih radnji i mjera. Ono je u naju-
žoj vezi s načelom kritičnosti i samokritičnosti. Objektivnost u radu krimi-
nalista je atribut etike kriminalista. Načelo je prepreka površnom, olakom,
jednostranom donošenju i prihvaćanju ocjena i zaključaka i neutemeljenom
sumnjičenju građana i bilo kom obliku svjesne ili podsvjesne simpatije
ili antipatije prema nekome. Ovo načelo je i prepreka grubim povredama
objektivnosti zbog prijateljstva, neprijateljstva, koristoljublja i drugih uslu-
ga ili motiva. Nerijetko se u praksi događaju povrede ovog načela zbog
tzv. nesvjesnih grešaka koje proističu iz nesvjesnih simpatija ili antipatija,
spolne privlačnosti i sl.
4.4. Načelo planiranja i metodičnosti postupanja

Metodičnost u radu i planiranje operativno-taktičkih mjera i radnji po-
licije uvjet je sustavnog postupanja svakog kriminaliste i istovremeno
osnovni zahtjev postupanja u procesnom i taktičkom smislu. Cjelokupna
kriminalistička procedura (postupak) da bi bila učinkovita, mora od sa-
mog početka ići metodički i po određenom planu i potplanovima. Ovo
načelo zahtijeva da svako postupanje u konkretnom kriminalnom sluča-
ju mora biti proučeno i planirano prije njegovog poduzimanja. Osnovni
razlog tome leži u karakteru suvremene borbe protiv kriminaliteta uz
primjenu brojnih složenih i dinamičnih procesa.
Primjeni ovog načela suprotstavljaju se u svakodnevnoj kriminalističkoj
praksi:
1. protok vremena od trenutka počinjenja kaznenog djela do sazna-
nja o njemu i nužne namjerne i nenamjerne promjene činjeničnog
stanja u pogledu materijalnih i personalnih izvora informacija,
2. sam učinitelj kao i lažni svjedoci i
3. preduvjerenje kriminalista, kao i stjecaj različitih objektivnih i
subjektivnih okolnosti. Kriminalisti vide pred sobom posljedicu
kaznenog djela, ali i nju često nejasno.
Kada se utvrdi da je neki događaj kazneno djelo treba utvrditi njegov
uzrok, otkriti počinitelja kada je nepoznat ili ga pronaći kada je poznat i
u bijegu te dokazati njegovu krivnju. Bez planiranja i sistematičnog po-
38
stupanja kriminalistima prijeti opasnost od brojnih pogrešaka. Isto tako

ishod postupka bi bio neizvjestan i ovisio bi od nepredvidivih okolnosti,
kao i različitih slučajnosti.
U toku svoje djelatnosti kriminalisti nerijetko nailaze na mnogostruko
ispletene okolnosti raznih vrsta, obilje činjenica čiju se vezu svaki puta
ne može odmah shvatiti. Oni u određenim početnim stadijima postupka
ne znaju što treba eliminirati, a što zadržati, koje su činjenice irelevan-
tne, a koje ključne. Da se u toj zavrzlami, a koji puta i u kaotičnoj situ-
aciji snađu, pomaže im planiranje. Planiranje disciplinira kriminaliste i
omogućava pravovremeno i pravilno uočavanje nedostataka i praznina
u dotada učinjenom, provedenom radu. Planiranje je bit metodičnosti, i
suprotstavlja se neplanskom i spontanom poduzimanju radnji. Krimina-
lističko planiranje provodi se na posebnim osnovama i na poseban način.
Metodičnost uključuje program izvedbe sa svim tehnologijskim, komu-
nikacijskim, informatičkim i drugim komponentama. Postupanje bez
planiranja i metodičnosti odlikuje se niskom kvalitetom i neizvjesnim is-
hodom. Vidimo da načelo metodičnosti uključuje nužnost organiziranja
i planiranja kriminalističke djelatnosti, postojanost i temeljitost u ostva-
renju cilja. Iz navedenog proizlazi da je metodičnost plansko pristupanje
ispitivanju određenog kažnjivog događaja ili kaznenog djela.
U svakodnevnom radu za kriminaliste to znači u svakom konkretnom
slučaju predviđanje osnovnih pitanja na koja treba dobiti odgovore i nji-
hov redoslijed, predviđanje osnovnih radnji i mjera koje treba obaviti,
redoslijed provođenja radnji i mjera i rokova izvršenja itd. Ovi okvi-
ri prilagođavaju se svakom konkretnom slučaju, a plan se primjenjuje
elastično, ovisno o postignutim rezultatima. Bez odgovarajućeg jasnog
plana djelovanja nema i ne može biti metodičnosti u radu.
Suvremenom kriminalističkom planiranju trebaju biti strani rutina, ša-
blona i recepti. Oni su suprotni ulozi i duhu planiranja. Što je u jednom
slučaju ispravno i potrebno, u drugom slučaju može biti kobno. Plan ne
smije biti krut, nego elastičan. On mora doživjeti nužne izmjene u hodu
(tijekom) postupanja. U tome se i sastoji njegova elastičnost. Planira-
nje treba započeti već s prvim raspoloživim informacijama, činjenicama
(najčešće indicijama). Ono služi provjeravanju i tumačenju tih i priku-
pljanju novih činjenica. Stvaranjem plana, planiranje tek počinje i traje
39
do okončanja postupka. Potrebne mjere i radnje tijela postupka moraju

biti učinjene u stvarnom razmjeru sa značajem kaznenog djela i njego-
vim počiniteljem, taktičkim ciljevima i ocjenom kriminalne situacije.
Kostur svakog planiranja čine temeljna pitanja kriminalističke znanosti.
4.5. Načelo operativnosti i brzine

Ovdje imamo oblik složenog načela koje uključuje podnačela brzine,
koordinacije u radu, suradnju, prilagodbu stvarnim prilikama i posebne
oblike postupanja. Zovu ga i načelo brzine i iznenađenja, odnosno pra-
vodobnosti, pravovremenosti. Ovo načelo usko je vezano uz određene
organizacijske pretpostavke i poglavito uključuje modalitete izvedbe po-
jedinih kriminalističkih radnji i mjera. Operativnost se odnosi na cijeli su-
stav kriminalističke djelatnosti, kao i na pojedine subjekte. Operativnost u
radu kriminalista dopunjuje i osmišljava načelo brzine. Operativnost pret-
postavlja poznavanje stanja, prilika, kriminalnih žarišta, pojavnih oblika
činjenja kažnjivih ili kaznenih djela na određenom području itd. Ovo se
načelo manifestira u brzom i odlučnom, ali smišljenom postupanju. Ideal-
na je pretpostavka da se kriminalističko taktičke mjere i radnje poduzmu
odmah po saznanju za kazneni (kriminalni) događaj ili kazneno djelo.
Što je kraći vremenski razmak između učinjenog djela i započinjanja
postupanja, veći su izgledi za uspjeh. Ovo načelo posebno dolazi do izra-
žaja kod hvatanja počinitelja na djelu (in flagranti). Smatra se da je zate-
čena u kaznenom djelu osoba koju netko opazi u radnji kaznenog djela,
odnosno osoba koja je neposredno nakon kaznenog djela zatečena pod
okolnostima koje upućuju na to da je upravo počinila kazneno djelo. U
svakodnevnoj praksi može predstavljati problem pojam neposredno na-
kon kaznenog djela koji je uvjetovan brojnim objektivnim okolnostima
u vezi s pojedinim tipovima kaznenih djela. Uz ostala kriminalistička
načela ovo načelo bitan je preduvjet učinkovitosti postupanja pojedinih
kriminalista i čitavog sustava kaznene represije, osobito danas u savre-
menim uvjetima borbe protiv kriminaliteta. Sporost se uvijek negativno
odražavala na učinkovitost borbe protiv kriminaliteta. Nepotrebna odla-
ganja i odugovlačenja u postupku onemogućavaju otkrivačku učinkovi-
tost, olakšavaju kriminalnu aktivnost i ohrabruju potencijalne počinitelje
kaznenih djela, te unose nesigurnost među građane.
40
Ovo načelo treba primjenjivati kako u odnosu na osobne izvore informaci-

ja, tako i materijalne. Osobito je važno prilikom traganja za počiniteljima
kazanenih djela. Ovo načelo na strani kriminalista pretpostavlja određena
znanja i psihofizičke sposobnosti, drugim riječima stvarne mogućnosti
djelovanja u konkretnom slučaju. Operativnost u radu u osnovi znači brzo
i smišljeno postupanje u cilju razjašnjavanja kaznenog djela i hvatanja
počinitelja. Ovo načelo također znači da rad na terenu treba imati pred-
nost pred radom u kancelarijama (tzv. kabinetski rad i administriranje).
Brzim (pravovremenim) poduzimanjem mjera i radnji (neformalnih i
formalnih) omogućava se i olakšava utvrđivanje (ili negiranje) postoja-
nja kaznenog djela, njegovih modaliteta, počinitelja i dr. Načelo brzine
omogućava maksimalnu učinkovitost. Načelo brzine treba prožimati sve
postupke, a osobito predistražni. Kod nekih taktičkih situacija brzina nije
poželjna, jer može ići na štetu situacije. Riječ je o poznatoj primjeni tak-
tike čekanja bolje prilike ili pogodne prilike u kriminalističkoj praksi. U
kriminalističkom žargonu riječ je o “kunktatorskoj taktici”. Kriminalisti
moraju imati brz, siguran i dobar refleks, sposobnost brzog odlučivanja i
ostvarivanja odluke, koja mora biti smišljena. Treba uzimati u obzir kako
brzina nije isto što i brzopletost. Kako je istaknuto, koji puta ovisno o
taktičkoj situaciji treba znati i strpljivo čekati. Brza i pravilna odluka, di-
namičnost i operativnost u radu daju najviše garancija za siguran uspjeh.
Brz kriminalistički poduhvat djeluje iznenađujuće na počinitelje, sudio-
nike (supočinitelje, poticatelje, prikrivače), lažne svjedoke i dr., zbunjuje
ih, šokira, onesposobljava za primjenu lukavstava i nečasnih sredstava
obrane. Načelo brzine i iznenađenja je poznato kriminalističko načelo.
Iznenaditi nekoga znači poduzeti pravovremeno takve mjere koje oso-
ba nije očekivala i u vrijeme kada se nije nadala. Munjevit iznenadni
“udar” osigurava pun uspjeh. Iznenađenje važi za sve stadije postupka
i sve mjere i radnje. Tako policija na prepad uhićuje opasne prijestupni-
ke, pronalazi skrivene corpora delicti, hvata učinitelje na djelu i sl. Ovo
načelo posebno dolazi do izražaja kod mjera prve intervencije (primarno
temeljne policije) i mjera prvog zahvata kriminalističke policije, držav-
nog odvjetnika/tužitelja i suca istrage. Brzim poduhvatom olakšava se
utvrđivanje postojanja djela i poduzimanje najučinkovitijih mjera otkri-
vanja i hvatanja učinitelja. Brza i pravilna odluka, operativnost, dinami-
čan i elastičan rad pružaju najviše garancija za uspjeh.
41
Pozitivne učinke ovog načela treba razlikovati od brzopletosti. Postoje

situacije u okviru kriminalističke procedure kada nepromišljenost i želja
za brzim uspjehom upropaste dugo pripremanu i taktički povoljnu situa-
ciju. Kriminalisti su dužni procijeniti i iskoristiti najpogodniju priliku za
provođenje određene kriminalističko-taktičke mjere i radnje. Koji puta
takva procjena nije moguća zbog nedostatnog informacijskog fonda. Bez
obzira na ovo načelo uvijek treba, na osnovi raspoloživih informacija,
procijeniti da li hitno poduzimanje mjera i radnji predstavlja rizik koji bi
mogao otežati ili čak onemogućiti operativno postupanje.
U okviru ovog načela posebno dolazi do izražaja podnačelo iznenađe-
nja. Iznenaditi nekoga znači poduzeti takve mjere i radnje koje on nije
očekivao i u vrijeme kada se nije nadao, odnosno na mjestu koje nije
mogao predvidjeti, na način da ga takva djelatnost u potpunosti zbuni,
šokira i onemogući za daljnji otpor, borbu ili bilo kakav drugi oblik su-
protstavljanja u danoj situaciji. Znatan broj operativnih mjera i radnji
represivnog karaktera mogu se učinkovito realizirati uz moment iznena-
đenja (uhićenje, zaticanje na djelu, pretraga i dr.). Munjeviti iznenadni
zahvat osigurava pun uspjeh. U policijskom žargonu riječ je o djelovanju
na prepad. Ovakvi zahvati zahtijevaju temeljito i metodično postupanje.
Kriminalistička praksa pokazuje da se pod uvjetom smišljenog i dobro
pripremljenog postupanja postiže učinak iznenađenja, osobito u odnosu
na počinitelja kaznenog djela. Dosljedna primjena ovog načela je predu-
vjet za uspješno suzbijanje kriminaliteta.
Kao podelement načela operativnosti (brzine i iznenađenja) imamo i na-
čelo brzine djelovanja (hitnosti). Ovo načelo hitnosti je u najužoj vezi
s načelom pravovremenosti. Ono uzima u obzir dinamiku traseoloških
promjena i očekivani (mogući) traseološki deficit (traseološka entropi-
ja) na mjestima koja su u vezi s kaznenim djelom. Ovo načelo izražava
reakciju tijela postupka na kazneni događaj ili kazneno djelo. Ono isto-
vremeno ne označava i grozničavu žurbu i tijesno je povezano s načelom
točnosti i temeljitosti. Ovo načelo je negacija birokratskog odnosa prema
radu i kancelarijskog načina rada. O ovom podnačelu treba posebno vo-
diti računa kada je riječ o kolektivnom (timskom) radu kriminalista, što
je danas najčešći slučaj. U takvim slučajevima ovisno o karakteristikama
slučaja na kome se radi treba posebno voditi računa i o kvalitetama (i
nekvalitetama) kriminalista koji sudjeluju u radu. U takvim slučajevima
42
može se javiti tzv. fenomen “konvoja”, tj. da se brzina i tok operacija

odvija brzinom najsporijeg kriminaliste. Takav slučaj otežava primjenu
načela jedinstvenog rukovođenja, i načela koordinacije i saradnje tzv.
jedinstvo akcije svih kriminalističkih snaga.
4.6. Načelo pravovremenosti

Ovo načelo zahtijeva da se operativne mjere i radnje policije i istraž-
ne (dokazne) radnje moraju poduzeti odmah kad je nastala potreba za
njihovim provođenjem, tj. kada se očekuje da se mogu postići najop-
timalniji rezultati, najveća učinkovitost i korisnost u kriminalističkom
i procesnom smislu. Primjena ovog načela onemogućava bitan gubitak
relevantnih informacija, nastupanje traseološke entropije, zaboravljanja,
dogovaranja i sl.
4.7. Načelo razmjernosti

Ovo načelo zahtijeva od kriminalista da svaku mjeru i radnju poduzima-
ju u zakonom određenim okvirima uz vođenje računa o neophodnosti i
razmjernosti primijenjene mjere ili radnje. Drugim riječima da djelatnost
tijela postupka mora biti razmjerna željenom cilju. Sukladno ustavnim i
zakonskim rješenjima u okviru postupka ne smiju se primjenjivati neu-
temeljeni i nepotrebni zahvati u prava i slobode pojedinaca. To znači da
se smiju primijeniti samo one mjere i radnje u konkretnom slučaju koje
uvažavaju težinu učinjenog djela, stvarne prilike i alternativna rješenja
koja eventualno postoje. Željeni cilj treba postići s jednakom djelotvor-
nošću uz što manje zahvata u prava i slobode građana. To znači da ne
smiju nastupiti posljedice koje sa željenim učinkom očito nisu razmjer-
ne. Kada je riječ o policiji, manjkajuća proporcionalnost, uvijek dovodi
do zabrane intervencije. Načelo razmjernosti uključuje i vođenje računa
o načelu ekonomičnosti. Načelo razmjernosti u primjeni kriminalističkih
načina i sredstava zahtijeva usklađivanje s načelima zakonitog postupa-
nja, humanosti, utvrđivanja istine i sl.
43
4.8. Načelo čuvanja tajne ili diskrecije

Ovo načelo se, u osnovi, odnosi na mjere i radnje koje poduzimaju tijela
represije, kao i na osobe umiješane u slučajeve koji su objekt interesa
tih tijela. Ovo načelo ne odnosi se podjednako i u istoj mjeri na sve
operativno-taktičke mjere i radnje. Neke se poduzimaju u strogoj kon-
spirativnosti (pratnja, zasjeda npr.), dok se druge poduzimaju na način
koji ima javni karakter (očevid, pretraga, blokada npr). Obično je riječ o
državnoj, vojnoj, službenoj i poslovnoj tajni.
Ovo načelo primarno se odnosi na čuvanje službene tajne. Koji puta tijela
postupka službene podatke s kojima raspolažu moraju tajiti do posljed-
njeg trenutka, jer otkrivanje (provaljivanje) pojedinosti može dovesti do
neuspjeha postupka uslijed prilagođavanja lažne obrane, otežavanja ili
onemogućavanja uspješne provjere alibija, prikrivanja ili uništavanja
tragova i predmeta kaznenog djela, instruiranja lažnih svjedoka itd. Ovo
načelo je usko povezano s načelom iznenađenja i primarno dolazi do
izražaja u radu policije.
Operativno taktičke mjere i radnje policije mogu biti javne i diskretne
(tajne). Javnost operativno-taktičkih mjera i radnji najčešće se odnosi na
njihovo javno poduzimanje, ali ne i na razlog njihovog poduzimanja, cilj
i rezultate. Preuranjeno objavljivanje podataka može otežati ili paralizi-
rati rad tijela postupka i bitno otežati prikupljanje, osiguranje, izvođenje
i provjeru dokaza. Ovo načelo odnosi se kako na mjere i radnje koje tre-
ba poduzeti, tako i na one koje su već poduzete i njihove rezultate. Nje-
gova primjena osigurava uspjeh postupka i dobru suradnju s građanima.
Diskrecija uz ostalo onemogućava poduzimanje osvetničkog čina u bilo
kom obliku i sl. Ovo načelo dolazi posebno do izražaja kod primjene kri-
minalističkog instituta prikrivenih istražitelja, tajnih agenata i informa-
tora, kao i kod poduzimanja nejavnih (diskretnih) operativno- taktičkih
mjera i radnji policije kao što su tajne operacije (cover operations) u vidu
tajnog praćenja, elektroničkog nadzora i sl., postavljanja klopki i zamki,
zasjeda, blokada, racija i sl.
Treba uzimati u obzir kako je diskrecija primarno oznaka profesionalnog
odnosa, pravne obveze i etike, a ne djelatno načelo. Čuvanje tajne je pro-
fesionalna obveza normirana pravnim propisima, ali i etičkim standardima
tijela postupka. Ovo načelo znači da se o postupcima ne smije diskutirati ni
44
s kolegama i osobama iste profesije, koje ne rade na konkretnom slučaju.

Ovo načelo treba biti prepreka tzv. curenju informacija iz tijela postupanja.
To otkrivanje informacija ne samo što može imati i ima štetne posljedice
na ishod postupka, nego često ide na štetu digniteta nevinih osoba koje su
prerano proglašene krivima ili neutemeljeno umiješane u kriminalni slučaj.
Svakako ovo načelo podrazumijeva i to da o službenim stvarima ne treba
razgovarati s ukućanima i prijateljima.
4.9. Načelo ekonomičnosti postupanja

Operativna i procesna ekonomija postupanja polazi od osnovnih postupov-
nih i kriminalističkih načela i ograničavanja taktičko-tehničke slobode u
postupanju. Osnovni elementi načela ekonomičnosti su:
1. brzo provođenje postupka, ali ne na način da se time ugrožavaju
utvrđivanje istine u kvalitativnom ili količinskom smislu te zaštita
prava i sloboda građana,
2. što jeftinije i kraće provođenje postupka,
3. zabrana primjene svega što se u postupku ne javlja kao potrebno,
4. nanošenje što manje štete,
5. vođenje računa o tome da se ovo načelo što više poklopi s načelom
razmjernosti u primjeni prinudnih mjera i dokaznih sredstava,
6. kod manje značajnih slučajeva treba težiti za pojednostavljenjem
postupka i
7. odbacivanje dokazne informacije ili dokaza ako nije u vezi sa slu-
čajem, ako njihovo pribavljanje nije neophodno, a dovodi do odu-
govlačenja postupka, utjecaja na svjedoke, sugeriranja, ako su ne-
prikladni i neupotrebljivi, ako se ne mogu pribaviti, ako nemaju
ozbiljnu dokaznu vrijednost, ako je sporna (predmetna) činjenica
već dokazana drugim vjerodostojnim dokazima ili je notorna itd.
Treba stalno uzimati u obzir kako svaka brzina u postupanju nosi u sebi
opasnost od zabluda, ako se ravna po načelima istine i razmjernosti.
Nikada primjena ovog načela ne smije ići na štetu interesa postupka te
prava i slobode građana. Ovo načelo odnosi se na cijeli postupak, kao i na
njegove pojedine radnje i mjere. U odnosu na mjere i radnje ovo načelo
45
znači poduzimanje onih mjera i radnji koje su potrebne, čime se isključuju

suvišne. Ono znači restriktivno postupanje prema onim činjenicama koje
nisu u vezi s kaznenom stvari, koje su irelevantne. Načelo ekonomičnosti
i načelo istine treba uskladiti, na način da racionalnost i ekonomičnost ne
smiju ići na štetu utvrđivanja istine.
4.10. Načelo jedinstvenog rukovođenja

Načelo zahtijeva da rad na istraživanju teških i složenih kaznenih djela koji
zahtijeva angažiranje većeg broja djelatnika i sredstava bude organiziran
iz jednog centra tako da njime rukovodi štab. Štab treba koordinirati i sin-
hronizirati sve aktivnosti po unaprijed izrađenom planu. Štab ili određeni
rukovoditelj određuju pojedine zadatke, analiziraju polučene rezultate, vrše
potrebne izmjene i prilagođavanja plana i usmjeravaju njegovu realizaciju
u određenom pravcu. Ovo načelo polazi od toga da moderan kriminalistič-
ki rad u suvremenim uvjetima borbe protiv kriminaliteta može biti samo
kolektivan rad uz nužnu podjelu rada, u kome sve ovisi od djelatnosti i
sposobnosti svakog pojedinog kriminaliste i svih zajedno. Zato, prilikom
izbora kriminalista treba voditi računa o karakteristikama konkretnog sluča-
ja i svojstvima kriminalista koji će sudjelovati u njegovom razjašnjavanju.
4.11. Načelo koordinacije i suradnje

Zovu ga i načelo jedinstva akcije svih kriminalističkih snaga. Suvremeni
kriminalitet ne poznaje ni prostorne ni administrativne granice, što već
duže vrijeme ovo načelo stavlja u prvi plan. Ovo načelo nalaže da rad
na istraživanju kaznenih djela, kao i cjelokupna aktivnost suzbijanja
kriminaliteta budu organizirani na način koji će osigurati koordinirano
postupanje svih sudionika. Ovo načelo vodi računa o tome da kriminalitet
nije ograničen samo na jedno mjesto ili područje. Zbog lokalnog, izvan
lokalnog i međunarodnog karaktera kriminaliteta ovo načelo je u zadnje
vrijeme u prvom planu u radu kriminalista. Navedena priroda savremenog
kriminaliteta zahtijeva jedinstvo volje i akcije svih kriminalističkih snaga.
Ono pretpostavlja odgovarajuću razinu suradnje među tijelima kaznene
represije koja omogućava koordinirano djelovanje u situacijama kada je to
potrebno. Koordinacija i suradnja ostvaruju se neposrednim kontaktima i
46
putem tzv. zamolnica, kao obliku operativne i pravne pomoći. Kada je riječ
o zamolnicama pretpostavlja se savjesno i korektno postupanje tijela kome
je zamolnica upućena.
Koordinacija i suradnja manifestira se i kroz međusobnu razmjenu informa-
cija o pojavnim oblicima kriminaliteta i iskustvima u njegovom suzbijanju,
pri čemu treba izbjegavati nepotrebno dopisivanje i druge oblike komunika-
cija, kako zbog načela ekonomičnosti postupanja, tako i opasnosti od otkri-
vanja službenih tajni. Ovo načelo posebno dolazi do izražaja kada činjenje
kaznenih djela prelazi lokalne okvire i ima međunarodni karakter. Nažalost,
još uvijek postoje brojne tzv. “resorne” granice koje onemogućavaju ili
otežavaju provođenje ovog načela. Ovo načelo je u najužoj vezi s pojmom
koordinirane borbe protiv kriminaliteta koji znači, da se u toj borbi istovre-
meno i na svim područjima i razinama moraju angažirati nadležne snage za
borbu protiv kriminaliteta, koje mogu doprinijeti njegovom suzbijanju. Ko-
ordinacija domaćih i inozemnih represivnih tijela u osnovi odvija se kako u
realizaciji konkretnih operativno taktičkih mjera i radnji (provjere, potražna
djelatnost, pojačani nadzor, praćenje i sl.), tako i na planu razmjene sazna-
nja o novim pojavnim oblicima kriminaliteta i metodama rada kriminalaca.
Ova suradnja osobito dolazi do izražaja u okviru preventivne djelatnosti.
U okviru ovog načela postoji i podnačelo međunarodne suradnje u borbi
protiv kriminaliteta. Ono se ostvaruje preko brojnih policijskih i drugih me-
đunarodnih organizacija. Na prvom mjestu je Interpol, a slijede Europol,
Šengenski sporazum i sl.
4.12. Načelo kritike i samokritike

Riječ je o poznatom načelu u kriminalističkoj znanosti, načelu podozre-
nja ili skepse. Ovo načelo je najuže povezano s načelom metodičnosti
(čiji je u stvari dio, element) i načelom objektivnosti. Ipak ga se u krimi-
nalistici (posebno u kriminalističkoj taktici) obrađuje posebno, jer ga se
mora primjenjivati i u takvim situacijama koje na prvi pogled izgledaju
jednostavne. Pri tome kriminalisti polaze od teze, da se iza sitnica mogu
kriti teška kaznena djela. I pri najvještijem i najpažljivijem postupanju
događaju se pogreške, ali ako su one spoznate i samokritički prihvaćene,
poslužiti će za pravilan rad u budućnosti.
47
Svaki kriminalistički rad počinje sa sumnjanjem. Sumnjati znači više i

drukčije pretpostavljati nego što to pokazuje vanjski prividni izgled neke
situacije, činjenice i sl. Privid koji je pravovremeno uočen omogućava kri-
minalistima da uoče pravo stanje stvari. Iza, na prvi pogled beznačajnog
kaznenog događaja ili djela, mogu se kriti teška kaznena djela. Iza brzog
i skrušenog osumnjičenikovog ili okrivljenikovog priznanja lakšeg ka-
znenog djela, lukavog krivca, može se raditi o prikrivanju težeg ili teškog
kaznenog djela i sl. Kriminalisti sa druge strane, ne smiju podleći para-
noidnom sumnjičenju. Isto tako, kriminalisti ne smiju biti “zaslijepljeni”
prividnim upadljivostima i neupadljivostima. Bez sposobnosti sumnjanja
nema otkrivanja složenih kriminalnih slučajeva, osobito tzv. savršenih
zločina. Bez sumnjanja promatranje kriminalista ne postaje svjesno opa-
žanje, koje znači otkrivanje. Kriminalisti praktičari u svakodnevnom radu
susreću se s čitavim dijapazonom sumnji. Te sumnje mogu biti neodređe-
ne, lake, teške, utemeljene i neutemeljene i sl. Sa stajališta tijela postupka
obično razlikujemo opću sumnju i osnovanu sumnju koje su u nadležnosti
policije, zatim sumnju i osnovanu sumnju koje su u nadležnosti policije
i tijela kaznenog postupka i sumnju koja graniči sa sigurnošću koja je u
nadležnosti tužiteljstva i suda. Zahvaljujući sumnjama otkrivaju se ka-
znena djela, počinitelji, sudionici i dr. I pri najpozornijem i najstručnijem
postupanju javljaju se pogreške. Ako su pravovremeno spoznate zahva-
ljujući primjeni ovog načela služit će za pravilan rad u budućnosti.
Kriminalisti moraju u svakodnevnoj praksi vježbati sposobnost kritičkog
i samokritičkog načina mišljenja. Kritički odnos prema samom sebi, dru-
gim sudionicima u postupku, prema dokazima i sl. čini rad kriminalista
plodnim. U osnovi to znači da će samokritičan kriminalist prvo prikupiti
dokaze, i onda na temelju njih postupiti, a ne obratno. Kritičko prilaženje
postupanju može sačuvati kriminaliste od pogrešnog tumačenja dokaza
i činjenica, lukavstva učinitelja, laži svjedoka, igre slučaja itd. Ovo na-
čelo posebno dolazi do izražaja u radu s verzijama. Olako prihvaćanje
pojedinih verzija bez njihove temeljite i kritičke analize i ocjene vodi
zabludama koje mogu imati vrlo štetne i nepopravljive posljedice. Ustra-
janje na pogrešnoj verziji, da se izbjegne priznavanje vlastite zablude,
da se opravdaju izvjesni pogrešni potezi nije samo pomanjkanje svake
samokritičnosti, nego u određenim slučajevima prerasta u zlouporabu
ovlaštenja i povjerenja.
48
4.13. Načelo dozvoljenog načina prikupljanja dokaza

Ovo načelo predviđa prikupljanje dokaza na način koji je u skladu s iz-
vjesnim zakonskim, ali i etičkim postulatima i standardima koji se odno-
se na osumnjičenikova ili okrivljenikova prava u postupku. U suprotno-
me, radit će se o tzv. nezakonitim (nedozvoljenim) dokazima. Ovo nače-
lo je u najužoj vezi s načelom najboljeg dokaza. To načelo pretpostavlja
nužnost izvođenja najboljeg dokaza, neovisno o troškovima njegovog
izvođenja, npr. analize DNK-a i u jednostavnijim (bagatelnim) krimi-
nalnim slučajevima. Koji puta je u suprotnosti s načelom ekonomičnosti
postupanja.
4.14. Načelo potpunosti

Načelo potpunosti upućuje da tijekom postupanja, provođenja propisa-
nih ovlasti, treba obuhvatiti sve dokazne činjenice (dokaze). Posebno
dolazi do izražaja kod provođenja očevida. Ono na strani kriminalista
traži stvaralačku aktivnost. Tako stvaralačka aktivnost, kao odlika očevi-
da, ukazuje kako tijelo koje obavlja očevid određuje i provodi očevid po
službenoj dužnosti i da u postupku otkrivanja i razjašnjavanja kaznenog
djela pokazuje stvaralačku aktivnost.
4.15. Načelo racionalizacije djelovanja (rada)

To znači da treba stvoriti uvjete za pravilno provođenje kriminalističkih
mjera i radnji. Ovo načelo isto tako posebno dolazi do izražaja kod pro-
vođenja očevida u formi načela programiranja očevida.
4.16. Načelo taktičko tehničke slobode

Ovo načelo je ograničeno načelom zakonitog postupanja i načelom raz-
mjernosti, koje u dijelu proizlazi, kako je ranije navedeno, iz načela zako-
nitosti. Svaka prinuda je ozbiljan zahvat u prava i slobode građana. Ona
ne smije ići preko mjere koja je potrebna za postizanje ciljeva postupka.
Načelo srazmjernosti zahtijeva da zahvat ide samo toliko koliko su nje-
gov opseg, sadržaj i intenzitet pokriveni ciljem konkretnog postupka.
Izbor, dubina i obim zahvata određeni su ciljem postupka, a u razmjeru s
49
tim leži i interes društva i države za razjašnjavanjem protupravne djelat-

nosti. Pri odabiru neformalne mjere i radnje ili formalne procesne radnje,
ulogu igra i ponašanje počinitelja prije, u toku i nakon počinjenja djela.
Kriminalista mora odabrati ona prinudna i dokazna sredstva koja dovode
do uspjeha, s obzirom na eventualno ranije ponašanje počinitelja, uz što
manje zadiranja u njegova osobna prava, kao i prava drugih subjeka-
ta. Iskusni kriminalist praktičar dozirat će prinudna sredstva i pronaći
sva prikladna dokazna sredstva (radnje dokaznog karaktera) i dokaze u
razmjeru koji onemogućava prikrivanje istine i predstavlja u konkretnoj
situaciji najmanje moguće zadiranje u osobna prava subjekata postupka.
Ovo načelo u osnovi znači da operativno taktičke i tehničke mjere i rad-
nje kao i istražne radnje trebaju biti planirane u stvarnoj srazmjeri sa
značenjem izvršenog kaznenog djela, taktičkim ciljem i ocjenom situ-
acije. Načelo ekonomičnosti ne smije se primjenjivati na štetu načela
razmjernosti. Nije opravdano ni pravno utemeljeno u tzv. “bagatelnim”
slučajevima poduzimati oštre i masovne mjere represivnog karaktera.
4.17. Načelo temeljitosti i upornosti

Ovo načelo je u uskoj vezi s načelom metodičnosti i načelom operativno-
sti u radu koja se međusobno dopunjuju i u osnovi znači da treba otkrivati
i osiguravati sve dokazne informacije i poduzimati mjere i radnje teme-
ljito, strpljivo i uporno, ali ne tvrdoglavo. Znači da se tijela postupka ne
smiju u svom radu ograničiti samo na poduzimanje nekih mjera i radnji
i prikupljanje, provjeravanje i ocjenu samo nekih dokaznih informacija.
Načelo je suprotnost i barijera brzopletosti i površnosti u radu krimina-
lista. Zahtijeva da se s jednakom pažnjom ispituju sve činjenice i okol-
nosti, kako one koje su na prvi pogled beznačajne, tako i one koje su
očigledne. Spriječava javljanje “tamne brojke”. Strpljivost i upornost su
dragocjena svojstva kriminalista. Ovo načelo traži dobru procjenu onoga
što je bitno, a što sporedno za utvrđivanje istine. Pretjerana naglost može
uzrokovati površnost. Naoko sitni propusti kriminalista mogu dovesti
do teških posljedica. Kriminalci u pravilu ne rade krupne greške, nego
sitne propuste. Njihovo uočavanje vodi uspjehu. Nema niti jednog traga
ili indicije da ih ne bi trebalo provjeriti. Ne smije se olako prelaziti preko
50
“sitnica.” Početni neuspjesi ne smiju obeshrabriti kriminaliste. Brzo, ali

temeljito pripremljena kriminalistička djelatnost, provedena s razumnom
upornošću, je pretpostavka za uspješno okončanje te djelatnosti. U toku
te djelatnosti treba cijeniti i odvajati bitno od nebitnog i svaku činjenicu
savjesno provjeravati. Ovo načelo također pretpostavlja planiranje radnji
i mjera čije izvršenje treba dovesti do kraja.
4.18. Načelo humanosti

Temelji se na činjenici da i u okviru operativnih i kazneno procesnih
odnosa treba do krajnjih mogućnosti poštovati ljudska prava i slobode.
Ovo načelo nije primarno operativno-kriminalističkog karaktera, već
ima mnogo širi značaj u radu i ponašanju savremenih kriminalista. Ono
je usko vezano uz deontologiju kriminalističke struke. Iako se u suzbi-
janju kriminaliteta traži energičnost i čvrstoća, primjena ograničenja i
prinudnih mjera, to mora biti provedeno na način da se nepotrebno ne
zadire u ljudska prava i slobode. Uska je veza između načela zakonitog
postupanja i humanosti.
U okviru ovog načela kriminalistu treba voditi osjećaj za pravdom i isti-
nom, pravnom sigurnosti, što na njihovoj strani uz ostalo traži samo-
savladavanje, hladnokrvnost u svakoj situaciji, strpljivost i poštovanje
čovjeka. Uvijek treba pred sobom vidjeti čovjeka bez obzira što je na-
vodno učinio, a ne samo kazneni slučaj. Načelo brani kriminalistima bi-
rokratski, služben, hladan i ravnodušan odnos prema čovjeku. Niti jedan
prijestupnik ulaskom u kažnjivu zonu ne gubi pravo na čovječan odnos.
Načelo humanog postupanja našlo je svoj izraz u kriminalističkoj mak-
simi: “Hladan razum, vruće srce i čisti prsti”. Konkretan sadržaj ovog
načela je u zaštiti nedužne osobe od neutemeljene sumnje i bezrazložne
i pogrešne prinude, a prijestupnika od ekscesa u postupku i nepotrebnih
troškova postupka. Svakako da primjena ovog načela ne može ići na
štetu istine i sigurnosti. Zato je po tom pitanju potrebno uspostaviti po-
trebnu ravnotežu.
Kod primjene ovog načela treba razlikovati privatnu sferu u užem i
širem smislu. Pojedini autori privatnu sferu u užem smislu nazivaju i
intimnom. Ona predstavlja onaj “unutarnji prostor” svakog čovjeka u
51
kome on posjeduje samog sebe i u kome uživa pravo na osamljenost.

Gdje je granica između privatne sfere u užem i širem smislu, je faktično
pitanje. Kako u svakodnevnoj kriminalističkoj praksi odrediti granicu
između privatnosti i intimnosti je stalno sporno pitanje. Svakako kada je
riječ o navedenim sferama zakonska ovlaštenja treba primjenjivati stro-
go restriktivno. Nažalost, obzirom na porast suvremenog kriminaliteta
policije u svijetu su sve više prinuđene da ulaze u privatnu i intimnu
sferu čovjeka. Moderni zakonodavci predviđaju privremeno ograničenje
ustavnih prava i sloboda građana, pa tako i pravo na privatnost u užem
i širem smislu, kada to pretežiti interesi zahtijevaju. To ne predstavlja
prepreku primjeni načela humanosti, dapače. Međutim načelo humanosti
ne može samo sebi biti cilj.
Ovo načelo osobito dolazi do izražaja kod primjene prinudnih sredsta-
va. Koji puta dolazi do neopravdane primjene prinude. To su slučajevi
kada se prinuda primjenjuje izvan dopuštenih zakonskih okvira i kada je
suvišna, tj. kada nije neophodna, jer se i s manje doziranom primjenom
prinude može ostvariti željeni cilj.
Na strani kriminalista za primjenu ovog načela traži se primjerena inteli-
gencija, stručnost, vjera u vlastiti poziv, smisao za širi društveni interes,
upornost u radu, stalna prisutnost među građanima s empatičkim pristu-
pom itd. Primjena ovog načela u najužoj je vezi sa stručnim i psihofi-
zičkim osposobljavanjem kriminalista i njihovim moralnim uzdizanjem.
Načelo humanosti u najužoj je svezi s načelom stručnosti i specijalnosti.
4.19. Načelo stručnosti i specijalnosti

Da bi se suvremeni kriminalisti mogli uspješno suprotstaviti suvreme-
nim pojavnim oblicima kriminaliteta, moraju se stalno stručno usavrša-
vati. Metode i sredstva koja se koriste u borbi protiv suvremenog krimi-
naliteta moraju se stalno prilagođavati najraznovrsnijim oblicima krimi-
naliteta, odnosno kriminalcima koji u svom radu koriste najsuvremenija
i najsofisticiranija sredstva i metode. Kriminalisti, ma koliko bili odani
svom pozivu, ne mogu biti uspješni ako nisu adekvatno osposobljeni. S
druge strane nemoguće je danas biti dovoljno verziran i stručan na svim
područjima borbe protiv kriminaliteta, pa se javlja potreba za specijali-
zacijom kriminalističkih kadrova i njihovim stalnim usavršavanjem. Iz
52
izloženog proizlazi da usavršavanje kriminalista mora biti usklađeno s

tendencijom razvoja kriminaliteta uopće, kao i pojedinih njegovih po-
javnih oblika. Dinamika kojom se danas razvijaju pojedini pojavni oblici
kriminaliteta uz prateću specijalizaciju kriminalaca imperativno zahtije-
va permanentno stručno obrazovanje kriminalista.
Danas za uspješno suprotstavljanje suvremenim pojavnim oblicima kri-
minaliteta nije više dovoljno opće kriminalističko obrazovanje. Struč-
no obrazovanje i specijalizacija kriminalista su imperativi vremena. Pri
tome treba biti oprezan jer je uočeno da specijalizacija kriminalista i
formiranje specijalnih jedinica vode u njihovu izoliranost, nelojalnu me-
đusobnu konkurenciju i vremenom bavljenje sa samim sobom. Prepreka
navedenom uz ostalo je i primjena naprijed navedenih kriminalističkih
načela, osobito načela koordinacije i suradnje u radu.
Kriminalističko-taktičkim načelima posvećeno je nešto više prostora,

jer se u svakodnevnoj praksi pogrešno polazi od pretpostavke da su
ona sama po sebi razumljiva i poznata, što u krajnjoj liniji rezultira
njihovim nepoznavanjem i nepridržavanjem.
53
II
PREDMET KRIMINALISTIČKE
ZNANOSTI
5. POJAM KRIMINALITETA
O kriminalitetu, na svojevrstan način, govori M. Abazović. u svojoj knji-

zi “Ogledi o sigurnosti”: “Kriminal(itet) je pratilac čovječanstva od pr-
vog uspravljanja čovjeka kao mislećeg bića, danas je jedno od stanja
civilizacije, a pratit će društvo i u nepredvidivo daleku budućnost kao
sastavni dio njegove opće habitualnosti. Znanost (znanost/praksa) tako-
đer, na različitim nivoima percepcije, upotrebom raznolikih alata i sred-
stava, nastoji kriminal(itet) shvatiti, hrvati se s njim, onemogućavati ga
u razvoju, sankcionirati nosioce krimena, vraćati ih ethosu, a odmičući
ih od primordijalnog biosa. No, kriminal(itet) je hidra, koja nije samo
legenda peloponeškog Lernea, već jedan od fatuma društvene svakod-
nevice. Heraklo, eliminator Hidre jeste legenda, a za razliku od legende,
u borbi protiv ove metaforičke crimen-hidre postoje znanstvenici razli-
čitih usmjerenja i vokacija koji ustrajno i istrajno, svako prema svojim
sposobnostima, nastoji koliko toliko obezglaviti je. Posebno se to odnosi
na kriminaliste, kriminologe, pravnike, sociologe i stručnjake iz širokog
spektra sigurnosnih studija. Međutim, kriminal(itet) je mnogo dinamič-
nija kategorija od nastojanja raznovrsnih subjekata koji mu trebaju stati
ukraj (naravno, ne gajeći iluzije da ga se može iskorijeniti – zato ne umi-
šljaju da su suvremeni Herakli).” (Abazović; 2010)
U namjeri da se osigura efikasna zaštita osnovnih vrijednosti značajnih
za opstanak društvene zajednice, u svakom društvu koriste se brojni obli-
ci i mehanizmi reakcije na neprihvatljiva ponašanja. Suvremena društva
se karakteriziraju višestrukim, formalnim načinima reagiranja na druš-
tveno opasne aktivnosti. Oni, između ostalog, obuhvaćaju preciznu za-
konsku regulativu, kojom se određuje obim zone kažnjivosti i oštrina
kaznene reakcije na društveno neprihvatljive aktivnost. Pojedinačni akt
(radnja) kojim se krše spomenute pravne norme naziva se delikt (kazne-
no djelo, prekršaj), dok ukupnost takvih, u pravnom sistemu zabranjenih
djela (kod nas su to kaznena djela, prekršaji i povrede disciplinske odgo-
vornosti), označava se pojmom delinkvencija.
Iako je u našem kaznenom materijalnom i procesnom zakonodavstvu,
uz termin kazneno djelo, znatno prisutniji termin kriminal (izuzetno i
57
kriminalitet), rasprostranjenost korištenja termina zločin čini opravdanim

potrebu da se on pojmovno odredi. Termin zločin koristi se za označavanje
pojedinačnog ljudskog ponašanja (ostvarenog činjenjem ili nečinjenjem/
propuštanjem) kojim se krši pojedina odredba iz kaznenog zakon. Za
razliku od zločina, kriminalitet je masovna pojava i može se odrediti kao
ukupnost onih aktivnosti jedne ili više osoba ostvarenih u određenom
vremenskom razdoblju i na određenom području, koje su suprotne
pravnim propisima za čije je kršenje predviđena kaznenopravna sankcija.
Navedena ograničenja, izražena prilikom definiranja pojma kriminaliteta
nužna su, s obzirom na činjenicu da se u pravnim sustavima različitih
zajednica, a i u različitim stadijima razvoja društva, ljudske aktivnosti,
istovjetne po svom sadržaju, a pod utjecajem kulturnih, socijalnih, eko-
nomskih, običajnih, vjerskih, kriminalno političkih i drugih okolnosti ili
naslijeđa, mogu biti različito tretirane. Tako, na primjer, pojam krimina-
liteta u pojedinim islamskim zemljama u kojima je na snazi šerijatsko
pravo (Saudijska Arabija, Irak, Iran, Libija i dr.) obuhvaća, a kazneno-
pravne odredbe sankcioniraju, kao društveno opasno ponašanje, preljubu
i pijanstvo, što u našoj, kao i u većini drugih zemalja nije slučaj. Uz to,
treba imati na umu da jedno te isto ponašanje u različitim razdobljima
razvoja jedne zajednice može biti različito tretirano – kao kriminalno ili
pak zabranjeno, ne kaznenim već drugim pravnim normama, odnosno
kao potpuno nekažnjivo. (Žarković, Banović, Stupar, 1997)
58
6. VRSTE KRIMINALITETA
Među raznovrsnim kaznenim djelima, pored značajnih razlika, prisutni

su i brojni zajednički elementi. Iz tih razloga moguće je učiniti i brojne
klasifikacije kriminaliteta zasnovane na različitim kriterijima, i to prema:
1. Prirodi kaznenog djela, karakteru i vrsti zaštitnog objekta, po-
dručju društvenog života i vrijednostima koje se napadaju (mo-
guće je učiniti podjelu na opće – klasične, političke, privredne,
vojne, vjerske, rasne, prometne i druge delikte). Opće prihvaćena
podjela koja uvažava spomenuti kriterij je i podjela na opći, pri-
vredni, politički, a u novije vrijeme, i ekološki kriminalitet.
2. Spolu i starosnoj dobi počinitelja (pa se govori o kriminalitetu
muškaraca, žena, maloljetnih i punoljetnih osoba, kriminalitetu
osoba starije životne dobi ...).
3. Težini kaznenih djela – stupnju njihove društvene opasnosti
(razvrstavanje se čini na laka kaznena djela koja po pravilu
određuje imovinski cenzus ili vrsta zaštitnog objekta i za njih su
predviđene kratkotrajne kazne zatvora ili novčana kazna, i teška
kaznena djela koja su sankcionirana su dugotrajnijim kaznama
zatvora).
U okviru različitih pojavnih oblika konkretnih kriminalnih akata (kazne-
nih djela) potrebno je posebno istaći i sljedeće oblike kriminaliteta:
a) Nasilnički kriminalitet – kod koga se, radi postizanja određe-
nog protupravnog cilja, poduzima napad na žrtvu ili se prijeti
napadom; on kod građana izaziva strah i gnušanje (ubojstva i
nanošenje tjelesnih povreda, silovanja i neka druga djela protiv
dostojanstva ličnosti i morala, razbojništva i razbojničke krađe,
iznude – reket i dr.).
b) Imovinski kriminalitet – obuhvaća kaznena djela usmjerena pro-
tiv imovine i vlasništva, motivirana nastojanjem počinitelja da
sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist ili da dru-
gom nanese štetu.
59
c) Kriminalitet bijelog okovratnika – obuhvaća kaznena djela uči-

njena u okviru profesionalne djelatnosti od strane osoba sa pre-
stižnim i visokim društvenim statusom, po pravilu u području
poslovanja, osiguranja i bankarstva.
d) Organizirani kriminalitet – njegova bitna odlika je postojanje
organizacije koja kriminalnu djelatnost obavlja kao djelatnost
privrednog tipa, i koja pribjegava upotrebi nasilja u cilju očuva-
nja pozicija prvenstva ili monopola, širenja profita i sprječavanja
primjene prava ili donošenja političkih odluka koje ih ugroža-
vaju (korupcijom policijskih, sudskih i političko-izvršnih vlasti).
(Žarković, Banović, Stupar, 1997)
Svakako, treba napomenuti kako je prikazana podjela samo jedna od
niza podjela kriminaliteta. Također, moguća je podjela po osnovnom
zaštitnom objektu koji se štiti pravom (kaznenim ili prekršajnim) kao
što je sigurnost računalnog komuniciranja, zdravlje, ekološka održivost
i obnovljivost, redovito ispunjavanje (financijskih) obveza subjekata
(pravnih ili fizičkih osoba) prema državi ili lokalnoj zajednici, poštivanje
dužnosti i odgovornosti u službi, očuvanje i zaštita javnog reda i mira, i
mnoga druga.
60
7. UZROCI KRIMINALITETA
U masi brojnih kriminogenih čimbenika, čije je djelovanje različito ne

samo u odnosu na konkretne kriminalne akte pojedinaca već i na odre-
đene oblike kriminalnog ponašanja, moguće je izdvojiti vanjske (am-
bijentalne, egzogene) i unutarnje (individualne, endogene) kriminogene
čimbenike (uzroke i uvjete).
Prilikom izdvajanja i isticanja značaja pojedinih čimbenika kriminaliteta
potrebno je voditi računa i o tome kako se društvene zajednice u svom
razvoju mogu nalaziti u dva različita stadija:
1. u stanju relativnog društvenog mirovanja, u kome se evolutivne
promjene odvijaju mirno i bez većih lomova (ovo razdoblje ka-
rakterizira postojanje jednog dominantnog normativnog sustava
kojeg prihvaća većina članova zajednice, kao i efikasnog zaštit-
nog mehanizma koji osigurava njegovo poštovanje); i
2. u razdoblju velikih socijalnih potresa i kriza, neposredne društve-
ne ugroženosti i nestabilnosti kada, na jednoj strani, ljudi gube
sigurnost i počinju se plašiti za svoju egzistenciju, dok je na dru-
goj strani primjetan porast broja nedopuštenih djela, izvjesna to-
lerancija i nesnalaženje državnih tijela.
Među vanjskim (ambijentalnim ili sociogenim uzrocima), po svom
značaju (opsegu, učestalosti i intenzitetu djelovanja), naročito se ističu
brojni društveno-ekonomski, političko-ideološki i mikrogrupni čimbeni-
ci kriminalnog ponašanja, kao što su: ekonomska kriza; nezaposlenost;
stambena kriza; siromaštvo; bogatstvo, politički, vjerski, rasni, nacio-
nalni i kulturni utjecaji i sukobi; utjecaj rata i blizina ratnog okruženja;
mala efikasnost tijela otkrivanja kaznenih djela i drugih tijela kaznenog
progona i pravosuđa; migracije stanovništva; kriza vrijednosnog susta-
va; negativan utjecaj literature, tiska, filma i drugih sredstava masovne
kulture; negativan utjecaj boravka u zatvoru; negativan utjecaj prostitu-
cije, kockanja, skitnje, prosjačenja, alkoholizma i narkomanije i drugih
ovisnosti; negativan utjecaj problematičnog porodičnog miljea – “razbi-
jeni dom”, “deprivacija porodice”.
61
Počinjenje kaznenih djela povezano je i sa osobinama ličnosti počinite-

lja. Tu dolaze do izražaja osobine karaktera, temperamenta, stavovi, mo-
tivi, navike, interesi, društveni impulsi, ideali, emocije i druga svojstva
na osnovu kojih se izražava osobnost pojedinca. Ta osobna svojstva su
međusobno jako povezana, tako da ih je teško razdvojiti i odrediti točan
utjecaj svakog od njih pojedinačno. (Žarković, Banović, Stupar; 1997)
62
8. KRIMINALITET U SUVREMENIM UVJETIMA
Analizom konkretnih oblika suvremenog kriminaliteta i uopćavanjem

dobivenih rezultata (stanja, dinamike, trendova) utvrđeno je da današnji
kriminalitet ima sljedeće karakteristike:
a) Modifikacija postojećih i pojava novih oblika kriminaliteta
(Pojava novih oblika kriminaliteta determinirana je nastalim
promjenama u brojnim sferama društvenog života, napretkom
znanosti, tehnologije i tehnike, promjenom vlasničkih odnosa,
zakonodavne regulative i sl. Takve promjene mogu dovesti
ne samo do novih kaznenih djela (u području kompjuterskog,
ekološkog i gospodarskog kriminaliteta), već i do izmjene
pojedinih elemenata delinkventne taktike i pojave novih načina
počinjenja, različitih od ranije poznatih).
b) Masovnost kriminaliteta (Postojeći statistički podaci o stanju i
kretanju kriminaliteta na globalnoj – svjetskoj razini pokazuju da
se broj počinjenih kaznenih djela u apsolutnom iznosu povećava.
Do ovakvog zaključka može se doći i praćenjem broja podnesenih
izvještaja, odnosno kaznenih prijava i broja optuženih i osuđenih
osoba).
Organiziranost kriminalnog djelovanja (Organizirano kriminalno
djelovanje, motivirano težnjom za uvećanje profita/protupravno stećene
imovinske koristi, ilegalnim tokovima novca, gospodarskim ili političkim
trgovanjem utjecajem i sl. podrazumijeva kvalitetnu organizaciju posla,
podjelu uloga u provođenju neposrednih aktivnosti, proširenje utjecaja
i pokrivanje šireg područja djelovanja, kako teritorijalno, tako i po
sferama društvenog života u koji se uključuju. Organizatori kriminalne
aktivnosti distanciraju se od neposrednog učešća u delikatnim i rizičnim
kriminalnim radnjama, pa je čest slučaj da neposredni počinitelj, uhvaćen
angažiranjem policije, nije u mogućnosti, čak i ukoliko to zaista želi,
da otkrije osobe koja u hijerarhiji kriminalne organizacije zauzimaju
viša mjesta, a pogotovo ne identitet glavnog organizatora. Djelatnost
kriminalnih organizacija ostvaruje se preko različitih oblika nedozvoljenih
aktivnosti (trgovina drogom, oružjem, vozilima, trgovina ljudima,
63
“reketiranje” – iznuđivanje novca za “zaštitu”, otmice, prostitucija, kocka

i sl.), uz sve izraženiju tendenciju da se novac pribavljen na taj način
ulaže u legalne poslove. (Pranje novca općenito označava uvođenje ili
uključivanje nezakonito stečenog novca (ili imovine u cjelini) u regularne
novčane tokove. Pranjem novca smatra se i kada su aktivnosti kojima je
stvorena imovina koja je predmet pranja novca provedene na državnome
području druge države.) Uz to, čest je slučaj da ove organizacije imaju
i internacionalni karakter, posebno kod delikata u vezi sa drogom,
oružjem, motornim vozilima, umjetničkim djelima, kulturnim dobrima,
arheološkim nalazima, trgovinom ljudima i seksualnom zloupotrebom
djece).
Pokretljivost počinitelja kaznenih djela (Pokretljivost počinitelja
kaznenih djela je, vrlo često, bitan preduvjet za uspješno počinjenje po-
jedinih kaznenih djela (krijumčarenja narkotika sa teritorija u kojima se
proizvode, tehničke robe iz područja u kojoj je cijena najniža, nabavlja-
nje oružja i municije u regijama gdje se do njih lako dolazi i sl.). Kao
primjer, također, mogu se navesti i brojna druga, unaprijed dobro ispla-
nirana kaznena djela, poput provalnih krađa, razbojničkih krađa i raz-
bojništava, gdje se žrtva ne napada nasumice, već se pažljivo bira među
osobama sa različitih područja. Cilj ovakvog pojedinačnog ili kontinui-
ranog djelovanja na širem području ogleda se i u nastojanju počinitelja
da, u uvjetima anonimnosti, smanje rizik otkrivanja, odnosno izbjegnu
vođenje postupka i izvršenje izrečenih kaznenih sankcija).
Povratništvo (Podaci pokazuju da u ukupnom broju osuđenih osoba u
prosjeku jednu petinu čine povratnici. Činjenica da se povratnici odlučuju
na ponavljanje kriminalnih aktivnosti čini ovu kategoriju počinitelja
kaznenih djela posebno društveno opasnim. Poučeni iskustvom iz ranijih
situacija, povratnici, a posebno profesionalci i počinitelji specijalizirani
za određena kaznena djela, poduzimaju opsežne mjere kojima nastoje da
onemoguće otkrivanje i dokazivanje počinjenog kaznenog djela).
Specijalizacija počinitelja kaznenih djela (Izborom određene vrste
kaznenih djela, uvježbavanjem i učestalom primjenom pojedinih načina
njihovog počinjenja, pojedini počinitelji vremenom izgrađuju vlastiti
stil kriminalnog djelovanja. Specijalizacija se, osim u izboru vrste djela
i specifičnosti načina počinjenja, može ogledati i u izbora napadnutog
64
objekta, sredstava počinjenja, mjesta i vremena počinjenja i sl. Kriminalnu

aktivnost specijaliziranih počinitelja kaznenih djela može karakterizirati
i posebna vještina, spretnost, umješnost, dovitljivost, lukavost, upotreba
specijalno izrađenih alata, ali i beskrupuloznost i primjena nasilja).
Profesionalizacija (Sve je više počinitelja kaznenih djela sa razvi-
jenom navikom prema dobro pripremljenom, planiranom kriminalnom
ponašanju, koje gotovo redovno poduzimaju na širem području i koje za
njih predstavlja stalno zanimanje).
Zloupotreba znanstveno tehničkih dostignuća (Sadašnja razina
znanstvenog razvoja, praćen mnogobrojnim tehničkim dostignućima,
pruža mogućnost zloupotrebe u kriminalne svrhe, kako u stadiju
pripremanja, tako i prilikom počinjenja brojnih kaznenih djela u području
proizvodnje sintetičkih droga, pripremi i pravljenju krivotvorina, u
području kompjutorskog kriminaliteta, kod neovlaštenog prisluškivanja
i tonskog snimanja, kod razbojništava počinjenih pomoću različitih
sredstava za omamljivanje i onesposobljavanje, kod ubojstava počinjenih
uz pomoć eksplozivnih naprava na daljinsko aktiviranje, radioaktivnih
tvari i sl.).
Primjena nasilja (Pribjegavanje nasilju prilikom činjenja pojedinih
kaznenih djela ima za cilj da onemogući otkrivanje počinitelja i da oteža
dokazivanje njihove kriminalne djelatnosti. Ono se sastoji, u pravilu, u
zastrašivanju, pa čak i eliminaciji osoba koja pokušavaju im pružiti otpor
i koje omogućuju, odnosno pomažu u njihovom razotkrivanju i kažnja-
vanju. Dokaz za to su ne samo brojni slučajevi beskrupulozne primjene
nasilja prilikom počinjenja konkretnih kaznenih djela, već i sve učestali-
ja primjena nasilja u namjeri da se proširi utjecaj u određenom području
društvenog života i na određenom prostoru (nasilje sa “porukom”, i to ne
samo onom tko je žrtva u konkretnom slučaju već i drugim osobama čija
se “kooperativnost” želi osigurati).
Na kraju, treba istaknuti kako se najveći broj navedenih karakteristika
suvremenog kriminaliteta naročito pojavljuje kod brojnih oblika
krijumčarenja i nedozvoljene trgovine (droge, oružja, vozila, tehničke
robe); kod različitih oblika kaznenog djela krivotvorenja (novca,
vrijednosnih papira, isprava, umjetničkih djela i sl.); kod brojnih oblika
krađa (običnih, teških, razbojništava i razbojničkih krađa); kod kaznenog
65
djela iznude; kod kaznenih djela iz područja gospodarskog, ekološkog i

kompjutorskog kriminaliteta; kod kaznenih djela špijunaže i terorizma.
(Žarković, Banović, Stupar, 1997)
66
9. KAZNENO DJELO
Kazneno pravo definiratmo kao sustav svih propisa (općih i posebnih/

sporednih) kojima se u nekoj državi određuje koja su to ponašanja kazne-
na djela i koje se kazne i druge kaznenopravne sankcije i pod kojim uvje-
tima mogu primijeniti prema njihovim počiniteljima. (Horvatić, 2003)
B. Zlatarić definira kazneno pravo kao sustav pravnih pravila kojima se u
određenoj državi zaštićuju određene vrijednosti (pravna dobra, interesi)
od ponašanja kojima se te vrijednosti povređuju ili ugrožavaju, time što
se ta ponašanja proglašavaju za kaznena djela i što se propisuju kazne-
ne sankcije koje se primjenjuju prema počiniteljima tih djela. (Zlatarić,
1977) Kada se kazneno pravo određuje kao instrument državne politike
u sferi zaštite građana i društva od kriminaliteta, F. Bačić posebno upo-
zorava kako se mora uzeti u obzir još jedna značajna okolnost: Kazneno
pravo je instrument samoograničavanja države u pogledu kažnjavanja
građana. Kaznenim pravom (ius poenale) država ograničava i stavlja u
zakonske okvire svoje suvereno pravo kažnjavanja (ius puniendi). Ka-
zneno pravo posebno duboko i osjetljivo, dublje i osjetljivije nego dru-
ge grane prava, zadire u najvažnija dobra, vrijednosti, prava i slobode
čovjeka, delinkventa, kao što su život, sloboda, čast i dr. Stoga kazneno
pravo izgrađuje svoj unutarnji sustav zaštite od samovolje ius puniendi.
Kazneno pravo pravne države mora posjedovati snažan sustav formalnih
garancija kao branu protiv arbitrarnosti (samovolje države i/ili institucije
i/ili pojedinca), a radi zaštite individualnih prava i sloboda čovjeka. Bez
toga kazneno pravo gubi značajku, epitet liberalnog i demokratskog ka-
znenopravnog sustava. (Bačić, 1980)
Pojmom izvora kaznenog prava (kao i drugih grana prava) označuju
se materijalni i formalni (postupovni) izvori. Materijalni izvori kaznenog
prava su sami društveni odnosi iz kojih to pravo proizlazi. Formalni izvori
kaznenog prava su oblici u kojima su sadržane norme te grane prava putem
kojih saznajemo njihov sadržaj. Glavni izvor kaznenog prava je zakon. Kao
dopunski i posredni izvori kaznenog prava pojavljuju se ustavni propisi,
međunarodni ugovori i podzakonski akti (uredbe, pravilnici, poslovnici,
naputci, upute, instrukcije i sl.). Ustavni propisi i međunarodni ugovori,
67
kao izvori prava iznad zakona, nisu izravni izvori kaznenog prava jer ne
sadrže potpunu kaznenopravnu normu. Za kazneno pravo važni su također
utjecaji sudske prakse, običaja i znanosti kaznenoga prava – iako to nisu
izvori kaznenoga prava. (Pavišić, Veić, 1999)
Jedno od najvažnijih načela kaznenog prava je načelo zakonitosti.5 U
radovima nekih kriminalista nalazimo ovaj naziv načela kada govore
o načelima kriminalističke znanosti, što je potpuno pogrešno. Temelj-
no kriminalističko načelo nije načelo zakonitosti, već načelo zakonitog
postupanja.6 U kaznenom pravu načelo zakonitosti znači da se kaznena
5
Načelo zakonitosti predviđeno je u svim ustavima i kaznenim zakonima suvremenih
država, ali također i u članku 11. stavku 2. Opće deklaracije o pravima čovjeka iz
1948. godine (Nitko ne smije biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno
činom ili propustom koji, po domaćem ili međunarodnom pravu u času počinjenja
nije bio predviđen kao kazneno djelo. Ne smije se odrediti ni teža kazna od one
koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.); u članku 7. stavku
1. (Europke) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.
godine (Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili
propustom koji, u času počinjenja, po unutrašnjem ili po međunarodnom pravu
nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od
one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.), u članku 15.
Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine (Nitko
ne smije biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji,
po domaćem ili međunarodnom pravu u času počinjenja nije bio predviđen kao
kazneno djelo. Ne smije se odrediti ni teža kazna od one koja je bila primjenjiva
u času kad je kazneno djelo počinjeno. Ako se nakon počinjenja kaznenog djela
donese zakon kojim se određuje blaža kazna, počinitelj smije koristi tu povlasticu.
Ništa u ovom članku ne smije priječiti suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neki
čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo prema općim
načelima prava priznatim od zajednice naroda.); u članku 49. Povelje o temeljnim
pravima Europske unije iz 2007. godine (Nitko ne smije biti osuđen zbog bilo kojeg
kaznenog djela ili propusta koji, u trenutku počinjenja, nije bilo kazneno djelo u
skladu s nacionalnim i međunarodnim pravom. Ne smije mu biti izrečena ni stroža
kazna od one koja je bila primjenjiva u trenutku počinjenja kaznenog djela. Ako
je, nakon počinjenja kaznenog djela, pravom propisana blaža kazna, primjenjuje se
takva kazna. Ovaj članak ne dovodi u pitanje suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe
zbog bilo kojeg djela ili propusta koji su, u trenutku počinjenja, smatrani kaznenim
djelom u skladu s općim načelima koja priznaju svi narodi. Strogost kazne ne smije
biti nerazmjerna kaznenom djelu.), te u drugim izvorima međunarodnog prava.
6
Načela zakonitog postupanja je načelo koje predstavlja ustavnopravnu kategoriju,
kroz koju se jamči ostvarenje i funkcioniranje “pravne države”. Legalitet postupanja
68
djela i kaznenopravne sankcije moraju propisati zakonom. Pomoću nje-

ga ostvaruje se garantivna funkcija kaznenog zakona, tj. država jamči
da kaznenopravno kažnjavanje neće ovisiti od samovolje sudova, nego
će biti propisano zakonima koje donosi demokratski izabrani parlament.
Drugim riječima, putem načela zakonitosti potvrđuje se načelo trodiobe
vlasti jer o tome što treba biti kažnjivo ne odlučuje sudbena, nego zako-
nodavna vlast i ujedno se građanima jamči pravna sigurnost jer se sva-
kome omogućuje da znade što je zabranjeno i kakvoj se sankciji izlaže
prekrši li tu zabranu. (Novoselec, Bojanić, 2013)
Svrha kaznenog zakona je suprotstavljanje pojavama kaznenih djela. Slo-
ženost ciljeva kojima smjera kazneno pravo uzročno dovodi do mnoštva
funkcija koje se različito klasificiraju. Kao moguća osnova može se uze-
države, zasnovanog na zakonu, garantira jednaki postupak i stvara građanima

pravnu sigurnost putem pravne predvidljivosti, daje im pomoćnu orijentaciju u
njihovom ponašanju. U svezi sa policijskim službenicima, ono se odnosi na njihovo
pravo i dužnost uporabe samo onih ovlasti na koja su temeljem zakona ovlašteni
(npr. načelo legitimnosti uporabe sredstava prisile), i to samo pod uvjetima i na
način kako to zakon ili koji drugi propis donesen temeljem zakona propisuje. Razlika
je u pravima, u odnosu na građane, u tome što građani imaju pravo činiti, nečiniti
ili propuštati one radnje koje nisu zabranjene zakonom. Stoga, ovlasti koje su dane
službenim osobama odredbama zakona, mogu obavljati samo te službene osobe,
ali na način i pod uvjetima određenim zakonom ili drugim propisima donesenim
temeljem zakona.
U Ustavu Republike Hrvatske ovo načelo navedeno je u članku 19. koji nalaže
da: “Pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti
utemeljena na zakonu. Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih
akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.”. Koje slobode i prava čovjeka i
građana jamči Ustav Republike Hrvatske navedena su u njegovoj III. glavi. Te slobode
i prava građana mogu se ograničiti samo zakonom kako bi se zaštitila sloboda i prava
drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje (čl. 16. Ustava RH). Tko se
ogriješi o odredbe Ustava Republike Hrvatske o temeljnim slobodama i pravima
čovjeka i građana, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom (čl.
20. Ustava RH).
Zbog karaktera poslova koje obavljaju policijski službenici, a s time u vezi i posebne
mogućnosti nastupanja težih ili najtežih posljedica, od važnosti je poštivanje načelne
odredbe kako nikome ne smije biti oduzeta ili ograničena sloboda, osim kad je to
određeno zakonom, o čemu odlučuje sud (čl. 22. st. 2. Ustava RH). I druga načela u
svezi s djelovanjem policijskog službenika, iako su posebno istaknuta, čine jedinstvo
u određivanju sadržaja načela zakonitog postupanja (čl. 24., 28., 34., 35., 36., 37.
Ustava RH). (Šuperina, 2001)
69
ti dioba funkcija kaznenog prava na: zaštitnu ili protektivnu, jamstvenu

ili garantivnu, normativnu i socijalno-etičku. Zaštitna funkcija izražava
svojstvo kaznenog prava, odnosno zakona, kao jednog od sredstava su-
protstavljanju kriminaliteta. Jamstvena ili garantivna funkcija ima dva
sadržaja. Prvo, kao garancija zaštite određenih vrijednosti građana pri-
jetnjom počiniteljima kaznom. Drugo, sastoji se u tome da se građani-
ma zajamčuje da mogu biti kažnjeni samo za kazneno djelo predviđeno
zakonom i da im za to kazneno djelo može biti izrečena kazna koja je
predviđena zakonom. To se još izražava kao vladavina prava u području
kaznenog prava, tj. a) kao vlast (sub lege) podložna zakonu i b) vlast (per
leges) na osnovama i u okvirima općih, apstraktnih zakona. (Pavišić, Veić,
1999) Na taj je način načelo zakonitosti određen u formalnom smislu i
kroz funkcionalizaciju kaznenog prava u smislu da se njime osiguravaju
temeljna prava čovjeka u skladu s javnim obvezama uspostavljenim u za-
jedničkom interesu (npr. prava i dužnosti subjekata s javnim ovlastima).
Stoga, načelo zakonitosti izraženo je u suvremenom izrazu: nullum
crimen, nulla poena sine previa lege poenali.7 U tom smislu načelo
uključuje:
1. Nullum crimen sine lege scripta – samo zakonom, a ne i drugim
vrstama pravnih propisa (akata) može se propisati kazneno djelo.
2. Nullum crimen, nulla poena sine lege certa – propisi o kaznenom
djelu i sankciji moraju biti jasni i određeni.
3. Nullum crimen sine praevia lege poenali – kazneni zakon mora
stupiti na snagu prije počinjenja djela.
Načelo zakonitosti u kaznenom pravu ima višestruko značenje. Prvo, kaznenim

7
djelom ne može se smatrati neko djelo, radnja, ponašanje, vladanje, koje prije nego
što je počinjeno nije pravnim propisima predviđeno kao kazneno djelo. Drugo, ono
produbljuje materijalno poimanje načela zakonitosti u kaznenom pravu, odnosno
kazneno djelo kao zabrana određenog ponašanja može biti predviđena samo
onim pravnim propisom koji u sustavu pravnih normi ima razinu zakona. Kako je
zakon, nakon ustava, najznačajniji opći pravni akt, to se time osigurava još jedno,
treće značenje zakonitosti u kazneno pravu: kaznena djela mogu se propisati samo
putem zakona koji se donosi u strožem, principijelnom zakonodavnom režimu (u
zakonodavnom tijelu države) nego što je to za neke druge kažnjive radnje (npr. za
stegovna ili disciplinska djela – koje može odrediti i sam poslodavac, odnosno i za
neke prekršaje – koje može odrediti lokalna uprava ili samouprava).
70
4. Nullum crimen, nulla poena sine lege stricta – u kaznenom pravu

zabranjena je analogija, tj. samo za određeno kazneno djelo može
se izreći samo predviđena vrsta i mjera kaznenopravne sankcije,
a bez izričitog zakonskog ovlaštenja, niti jedna kazna se ne smije
pooštravati.
5. Nulla poena sine praevia lege poenali – u kaznenom pravu
zabranjena je retroaktivnost i jamči se načelo zakonitosti kazne,
tj. osim ako je novi zakon blaži ne može se izreći niti jedna
kazna koja nije bila zakonom predviđena prije počinjenja djela.
(Pavišić, Veić, 1999)
9.1. Definicija kaznenog djela

Kaznenopravno učenje o kaznenom djelu sustavno obuhvaća slijedeće
cjeline: a) pojam i temeljni sastojci kaznenog djela; b) stadiji kaznenog
djela (pokušaj i dovršenje); c) sudjelovanje u kaznenom djelu (oblici
ostvarenja kaznenog djela); d) međusobni odnos između više kaznenih
djela (stjecaj). Za naše potrebe u ovom poglavlju ćemo se zadržati samo
na kaznenopravnom učenju o pojmu i temeljnim sastojcima kaznenog
djela (struktura kaznenog djela).
U definiranju pojma kaznenog djela prisutna su dva načina: a) zakonska
definicija kaznenog djela; i/ili b) teorijsko, kaznenopravno, dogmatsko
definiranje kaznenog djela.8
a) Zakonsko definiranje kaznenog djela imamo primjerice u Kazne-
nom zakonu Bosne i Hercegovine, gdje se u članku 20. kaže: Kazne-
no djelo je protupravno djelo koje je zakonom propisano kao kazne-
no djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom
propisana kaznena sankcija. U Kaznenom zakonu Kraljevine Šved-
ske (članak 1.) također nalazimo definiciju kaznenog djela, mada je
ona skromnija od prethodne, a glasi: Zločin ili kazneno djelo je djelo
koje je propisano kaznenim zakonom i za koja je predviđena kazna.
Postoji i definiranje kaznenog djela i putem sudske prakse što je karakteristično za
8
englesko i američko kazneno pravo, koje počiva, između ostalog, i na common law,
a primjenjuju se precedenti (odluke u kojima se po prvi puta odlučuje o nekom
pitanju) pa su stoga ta kaznena prava i kazuistička (case law).
71
Međutim, većina europskih kaznenih zakonodavstava (njemačko,

austrijsko, švicarsko, francusko, talijansko, hrvatsko, slovensko i
dr.) ne određuje opći pojam kaznenog djela, jer se polazi od gledi-
šta kako je svrhovitije to pitanje prepustiti znanosti kaznenog prava.
To je opravdano ako se uzme u obzir kako opći pojam kaznenog
djela predstavlja okosnicu cijelog kaznenopravnog sustava, osnov-
nu ustanovu kaznenog prava koja predstavlja ishodište za sva druga
kaznenopravna pitanja. Smisao određivanja njegovog općeg pojma u
kaznenom zakonodavstvu sastoji se u tome da se odrede zajednički
i opći elementi, koje kao zajednička obilježja treba da sadrži svako
čovjekovo ponašanje, koje je inkriminirano kao kazneno djelo.
b) Teorijsko, kaznenopravno, dogmatsko definiranje kaznenog djela
nalazimo u brojnim radovima, člancima, udžbenicima, leksikonima,
rječnicima ili komentarima kaznenih zakona kaznenopravnih
teoretičara (i praktičara). Teoretičari kaznenog prava su kazneno
djelo definirali na različite načine, pa na ovom mjestu izdvajamo i
navodimo samo nekoliko definicija:
•• Zločinstvo je kažnjivo nepravo, protupravno i skrivljeno vlada-
nje. (Frank, 1955)
•• Zločin je ono nepravo, kojemu pozitivno pravo prijeti kriminal-
nom kaznom. Drugim riječima, zločin je kažnjivo protupravno
ponašanje, koje se stanovitoj individui u grijeh upisuje. (Šilović,
1905)
•• Kazneno djelo je ponašanje čovjeka koje je zakonom predviđeno
kao kazneno djelo, koje je protupravno i koje je društveno opa-
sno zbog toga što povrjeđuje ili ugrožava osobito važne društve-
ne odnose i vrijednosti i istovremeno ukazuje na opasnost samog
učinioca. (Zlatarić, 1977)
•• Kazneno djelo je ponašanje čovjeka koje je protupravno, skriv-
ljeno i kažnjivo. (Bačić, 1980)
•• Prema B. Pavišiću (1999) kazneno djelo je prije svega ljudsko
vladanje koje se pretežito označava kao radnja. Bitno njegovo
obilježje je i protupravnost zakonskome propisu (ili protuprav-
nost) i skrivljenost. Kazneno djelo je pojava u stvarnosti i zato
je za njeno postojanje nužna vanjska manifestacija – vladanje
72
čovjeka. Egzaktno značenje za pojam kaznenog djela ima vrijed-

nost takva vladanja: je li ono protivno pravnom propisu ili nije i
to prema općim, objektivnim, društvenim shvaćanjima. Konač-
no, za kazneno djelo bitan je i subjektivni stav, počiniteljev od-
nos, njegova nutrina, a taj izražava sastojak krivnje koji je uvjet
za kažnjivost. Sastojci vladanja i protupravnosti obično se ozna-
čavaju kao objektivni. Krivnja je središnji subjektivni sastojak.
U naravi su, međutim, objektivna i subjektivna strana kaznenog
djela nerazlučive, neodvojive. One se isprepliću, pa tako postoje
subjektivna obilježja koja zasnivaju protupravnost i objektivne
okolnosti koje utječu na krivnju.
•• Prema Rječniku kaznenoga prava (Horvatić i dr., 2002) kazne-
no djelo se smatra temeljnim pojmom kaznenopravne dogmatike
koji se može shvatiti u materijalnom i formalnom smislu. Kazne-
no djelo u materijalnom smislu je ponašanje čovjeka kojim se
povrjeđuju naročito vrijedna pravna dobra, tj. vrednote bez kojih
društvo ne bi moglo opstati ili bi, u najmanju ruku, bila ugrožena
njegova sigurnost. Kao određenje sadržaja ili biti kaznenog djela
materijalni pojam prethodi donošenju kaznenog zakona i odgo-
vara na pitanje što zakonodavac smije predvidjeti kao kazneno
djelo. Naprotiv, formalni pojam kaznenoga djela čisto je pravne
prirode i obuhvaća pravne pretpostavke kažnjivosti koje su svoj-
stvene svim kaznenim djelima. Postoje četiri obilježja koja se
moraju ostvariti da bi postojalo kazneno djelo: radnja (ljudsko
vladanje, ponašanje), biće kaznenog djela, protupravnost i kriv-
nja, a ponekad se moraju ostvariti i posebne pretpostavke kažnji-
vosti. Pri tome je važan i redoslijed tih obilježja jer isključenje
prethodnog obilježja čini suvišnim utvrđivanje daljnjih obilježja
u nizu. Tek kada se utvrde svi elementi kaznenog djela, može se
reći da je počinjeno kazneno djelo i može se pristupiti izricanju
kaznenopravne sankcije.
73
Kazneno djelo u materijalnom smislu je ponašanje čovjeka kojim se

povređuju naročito vrijedna pravna dobra,9 tj. vrednote bez kojih društvo
ne bi moglo opstati ili bi, u najmanju ruku, bila ugrožena njegova
sigurnost. Takva naročito vrijedna pravna dobra ustavi najčešće označuju
kao “najviše vrednote ustavnog poretka” i pobliže ih određuju kao
slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalnu
pravdu, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje
prirode i čovjekova okoliša, vladavinu prava i demokratski višestranački
sustav.
Formalni pojam kaznenog djela je sadržan u zakonu i zato je čisto pravne
naravi. On obuhvaća pravne pretpostavke kažnjivosti koje su svojstvene
svim kaznenim djelima. Da bi neko djelo bilo kažnjivo nije dovoljno da
su njime ostvarena sva obilježja nekog kaznenog djela sadržana u opisu
tog kaznenog djela u posebnom dijelu kaznenog zakonodavstva, nego se
moraju ispuniti i određene pretpostavke predviđene u općem dijelu ka-
znenog zakonodavstva. Da bi postojalo kazneno djelo ubojstva nije do-
voljno da netko “drugoga usmrti”, kako glasi opis kaznenog djela uboj-
stva u zakonu (u ovom slučaju jednak njegovom biću), jer je moguće i
da netko drugog usmrti, a da pri tom ne počini ubojstvo, npr. u nužnoj
obrani ili nesretnim slučajem. Da bi neka radnja bila kazneno djelo njo-
me mora biti ostvareno biće kaznenog djela, ona mora biti protupravna i
mora biti skrivljena.
Prema tome, postoje četiri obilježja koja su zajednička svim kaznenim
djelima i koja se moraju ispuniti kako bi u konkretnom slučaju postoja-
lo kazneno djelo: radnja, biće kaznenog djela, protupravnost i krivnja.
Ta obilježja čine formalni ili pravni pojam kaznenog djela. Ponekad se,
povrh toga, moraju ostvariti i posebne pretpostavke kažnjivosti, no kako
9
Pravno dobro treba razlikovati od objekta radnje. Pravno je dobro, kao vrijednost
na kojoj počiva sigurnost društva, idealne naravi, dok je objekt radnje realni,
individualizirani predmet na kojem se izvršava radnja. Kod kaznenog djela
krivotvorenja isprave pravno je dobro vjerodostojnost isprava kao pretpostavka
neometanog odvijanja pravnog prometa, dok je objekt radnje konkretna isprava,
tj. komad papira ili drugi predmet koji predstavlja ispravu. Kod ubojstva je pravno
dobro život čovjeka uopće, a objekt radnje je konkretan čovjek koji se ubija. Prema
tome, pravno se dobro uvijek povređuje posredno, putem napada na objekt radnje.
(Horvatić, Novoselec, 2001)
74
one nisu nužne u svakom slučaju, nećemo ih uključiti u temeljnu shemu

kaznenog djela. (Horvatić, Novoselec, 2001)
9.2. Temeljni elementi kaznenog djela

Temeljni elementi koji tvore strukturu kaznenog djela su:
1. ljudska radnja (postupanje, činjenje i propuštanje) – nullum cri-
men sine actione;
2. predviđenost u zakonu, biće kaznenog djela – nullum crimen sine
lege;
3. protupravnost – nullum crimen sine iniuria; i
4. krivnja (skrivljenost) – nullum crimen sine culpa.
1. Radnja kao voljno ponašanje čovjeka. Kako radnja mora
obuhvatiti činjenje i nečinjenje, a da istodobno ne anticipira kriterije
kasnijih sastojaka kaznenog djela (bića kaznenog djela, protupravnosti
i krivnje), vrlo ju je teško definirati pa su nastale razne teorije o radnji.
Najpoznatije je naturalistička ili kauzalna teorija radnje, koja radnjom
smatra svako voljno ponašanje čovjeka koje dovodi do neke promjene
u vanjskom svijetu. Volja se pri tom uzima u obzir samo kao pokretač
ljudskog djelovanja, dok se ne pita što se njome hoće postići. Nečinjenje
se onda definira kao “voljno nesprječavanje posljedice u vanjskom
svijetu” ili “voljno odsustvo tjelesnog pokreta”. Prema finalnoj teoriji
radnja je “djelatnost usmjerena prema nekom cilju”, prema socijalnoj
teoriji “socijalno značajno ljudsko ponašanje”, a prema personalnoj
teoriji “sve ono što se može pripisati čovjeku kao duševno-duhovnom
središtu djelovanja”. (Horvatić i dr., 2002)
Neovisno o tim razlikama u teoriji kaznenog prava postoji opća sugla-
snost glede praktičnog značenja radnje koje se sastoji u isključenju iz
pojma kaznenog djela onih ponašanja koja nemaju svojstvo radnje (ne-
gativna funkcija radnje). Kada su u pitanju takva ponašanja nema po-
trebe ispitivati jesu li ispunjeni daljnji sastojci kaznenog djela. To su u
prvom redu misli koje se ni na koji način nisu očitovale u vanjskom
svijetu. Značaj radnje isključen je također i u slučaju više sile (vis maior
naturae), a jednako djelovanje ima i apsolutna sila (vis apsoluta) kad
je čovjekova radnja posljedica djelovanja neodoljive fizičke sile. Nije
75
radnja ni postupanje pod utjecajem hipnoze ni sredstava za omamlji-

vanje jer je tim sredstvima izazvana potpuna odsutnost svijesti i volje.
Uvjetima za radnju ne udovoljavaju ni refleksni pokreti čija je osnova
u fiziološkom podražaju, kao ni instinktivni pokreti koji su uvjetovani
prirodnim dispozicijama, kao i nečinjenje izazvano nesposobnošću za
radnju. Za razliku od njih, automatski i impulzivni pokreti se smatraju
radnjom kaznenog djela.
2. Biće kaznenog djela, ukupnost obilježja nekog kaznenog djela.
Biće kaznenog djela sadrži ono što je tipično za neko kazneno djelo.
Kako kazneno djelo krađe čini onaj “tko tuđu pokretnu stvar oduzme
drugome s ciljem da je protupravno prisvoji”, proizlazi da je biće ka-
znenog djela krađe ostvareno kad netko oduzme drugome tuđu pokretnu
stvar s ciljem da je protupravno prisvoji. (Novoselec, Bojanić, 2013)
Biće kaznenog djela izražava u čemu se sastoji zabranjeno ponašanje,
ono što je tipično za neko kazneno djelo. Nedostaje li u pojedinačnom
slučaju samo jedno obilježje kaznenog djela, nije ostvareno njegovo
biće. Biće kaznenog djela vidljivo je iz zakonskog opisa kaznenog djela
i u pravilu se s njime poklapa, ali su mogući i izuzeci. Pojmovi “protu-
pravno”, “protuzakonito”, “neovlašteno” i sl. u opisima nekih kaznenih
djela nisu dio bića kaznenog djela, a isto vrijedi i za objektivne uvje-
te kažnjivosti. No moguće je da opis kaznenog djela ne određuje ili ne
određuje potpuno neko obilježje kaznenog djela pa ga je u tom slučaju
potrebno dopuniti da bi se došlo do bića kaznenog djela (npr. utvrđenjem
pojma garanta kao nepisanog obilježja nepravih kaznenih djela nečinje-
njem10). Utvrđenje da se nekom radnjom ostvaruje biće kaznenog djela
nije dovoljno za postojanje kaznenog djela, nego je još potrebno utvrditi
protupravnost i krivnju.
Pod bićem kaznenog djela Babić i dr. (2005) podrazumijevaju skup po-
sebnih elemenata koji predstavljaju obavezna obilježja jednog kaznenog
Moguć je i slučaj da je zakonski opisa kaznenog djela uži od pojma bića kaznenog
10
djela jer ne opisuje, ili ne opisuje potpuno, neko obilježje kaznenog djela. U tom je
slučaju potrebno dopuniti opis kaznenog djela želimo li doći do bića kaznenog djela.
Za ubojstvo nečinjenjem je bitno da ga može počiniti samo garant, tj. osoba koja
je pravno obvezna spriječiti nastup posljedice pa je u tom slučaju svojstvo garanta
obilježje ubojstva nečinjenjem i stoga dio njegova bića.
76
djela. Ta obilježja koja čine jedno posebno kazneno djelo, koja ga odva-
jaju od svih drugih djela, navode se u onom dijelu kaznenopravne odred-
be koja se naziva dispozicijom. Ovi elementi u stvari izražavaju ono što
je bitno za postojanje određenog kaznenog djela, ono po čemu se to djelo
razlikuje od svih drugih kaznenih djela, oni čine korpus samo toga ka-
znenog djela. Najkraće, zakonsko biće kaznenog djela izražava suštinu
neprava određenog kaznenog djela, sadržaj zabranjenog ponašanja, one
elemente koje čovjekova radnja mora imati da bi predstavljala kažnji-
vu radnju koja ima kvalitetu dotičnog kaznenog djela iz date zakonske
odredbe u kojoj je to kazneno djelo opisano.
Zakonsko biće kaznenog djela je povezano sa zakonskim opisom kazne-
nog djela, ali se ipak od njega razlikuje. To je radi toga što ima i takvih
kaznenih djela kod kojih je zakonsko biće kaznenog djela samo jedan
dio zakonskog opisa kaznenog djela, koje sadrži i neke dodatne elemen-
te, koji ne ulaze u zakonsko biće, npr. objektivni uvjeti inkriminacije ili
kažnjivosti (npr. kod kaznenog djela porezne utaje ili prijevare). Tako,
kazneno djelo sudjelovanje u samoubojstvu čini onaj koji navede dru-
gog na samoubojstvo ili mu pomogne u tome, pa ono bude učinjeno.
Dio zakonskog opisa djela koji obuhvaća i onaj uvjet da djelo “bude
učinjeno” ne ulazi u zakonsko biće kaznenog djela, u njegovo nepravo,
već predstavlja uvjet ili pretpostavku kažnjavanja za ovo djelo. Prema
tome, biće kaznenog djela predstavlja samo onaj dio zakonskog opisa
kaznenog djela kojim se određuje samo nepravo, one okolnosti koje čine
sadržaj zabranjenog ponašanja, onog ponašanja koje predstavlja kršenje
kaznenopravne norme. (Babić i dr., 2005)
3. Protupravnost, svojstvo radnje da proturječi pravnom poretku.
Protupravnost je nužni sastojak kaznenog djela, jer ako radnja nije pro-
tupravna, nema ni kaznenog djela. Formalna protupravnost znači da je
radnja u suprotnosti s nekom zakonskom zabranom ili zapovijedi, a ma-
terijalna protupravnost da se radnjom povređuje neko pravno dobro na
način koji je društveno štetan. Zaključak o protupravnosti radnje donosi
se u dva stadija: a) najprije se mora utvrditi da se radnjom ostvaruje
biće kaznenog djela, a zatim, b) da ne postoji nijedan razlog isključenja
protupravnosti (nužna obrana i dr.). Kako je pozitivna sastavnica protu-
pravnosti utvrđena već samim tim što je utvrđeno biće kaznenog djela,
proizlazi da se u praksi protupravnost utvrđuje samo negativno. Utvrdi
77
li sud isključenje protupravnost, mora počinitelja i njegove sudionike

osloboditi optužbe jer nisu počinili kazneno djelo. (Horvatić i dr., 2002)
Prema B. Pavišiću (1999) protupravnošću se izražava sud kako je ljudsko
postupanje protivno pravnoj normi. To je, dakle, ocjena o djelu. Protu-
pravnost je utemeljena na opstojnosti povrede impersonalnih zahtjeva sa-
držanih u normama pravnog poretka. Protupravnost je (i pored određenih
subjektivnih sastojaka) objektivne prirode. Ona sadrži formalnu dimenzi-
ju, protivnost objektivnim pravnim normama, društvenu opasnost, što je
upravo posebnost protupravnosti kaznenog djela. Protupravnost je ocjena,
sud koji se odnosi isključivo na djelo, nipošto ne na počinitelja. Objektiv-
nost tog suda slijedi iz okolnosti da se kao kriterij uzimlje odnos vladanja,
ponašanja počinitelja i pravne norme: je li određena radnja protivna ili nije
određenoj pravnoj normi. Dakle, protupravno je ljudsko ponašanje koje je
kao kazneno djelo opisano u zakonskom opisu. Takvo ponašanje neće biti
kazneno djelo ako postoje razlozi isključenja protupravnosti.
Razlozi isključenja protupravnosti su okolnosti koje opravdavaju po-
vredu nekog pravnog dobra zaštitom pretežnog interesa (kada je inte-
res očuvanja jednog pravnog dobra veći od interesa očuvanja drugog
pravnog dobra) ili nepostojanjem interesa za kažnjavanje (npr. zato što
je sama žrtva pristala na povredu nekog svog dobra). Razlozi isklju-
čenja protupravnosti utvrđuju se samo ako je radnjom ostvareno biće
kaznenog djela. Stoga su razlozi isključenja protupravnosti situacije u
kojima dopuštajuća (permisivna) norma poništava učinke zabranjujuće
(prohibitivne) norme. U primjeru ubojstva u nužnoj obrani to znači da
norma koja dopušta ubojstvo u nužnoj obrani poništava učinke norme
koja zabranjuje ubojstvo. Prema izvorima nastanka razlozi isključenja
protupravnosti dijele se u tri skupine:
a. razlozi isključenja protupravnosti predviđeni u općem dijelu ka-
znenog zakona, to su nužna obrana, krajnja nužda, sila ili prijet-
nja i zakonska uporaba sredstava prisile;
b. razlozi isključenja protupravnosti predviđeni u posebnom dijelu
kaznenog zakonodavstva, a mogu biti propisani samo za određe-
no kazneno djelo, npr. otkrivanje tajne u općem interesu ili in-
teresu druge osobe kod kaznenog djela neovlaštenog otkrivanja
profesionalne tajne, ili za skupinu određenih kaznenih djela, npr.
78
razlozi isključenja protupravnosti kod kaznenih djela protiv časti

i ugleda, ili samo za određene osobe, npr. zapovijed nadređenog
za vojne osobe;
c. razlozi isključenja protupravnosti nastali izvan materijalnog ka-
znenog zakonodavstva, koji mogu nastati u:
1. nekoj drugoj grani prava (npr. ovlasti policijskog službenika
u svezi primjene sredstava prisile propisane su u Zakonu o
policijskim poslovima ili ovlastima, ovlast građana za tzv.
građansko uhićenje počinitelja u situaciji in flagranti propi-
sana je Zakonom o kaznenom postupku i dr.),
2. u međunarodnom pravu (npr. pravo vojnika da ubije neprija-
teljskog vojnika u dopuštenoj radnji u ratu) ili
3. u običajnom pravu (npr. pristanak oštećenika i pravo rodi-
telja da kažnjavaju malu djecu zabranom izlaska iz doma).
Za razliku od bića kaznenih djela razlozi isključenja protupravnosti ne
moraju biti propisani pisanim zakonom jer nisu pretpostavke kažnjivosti.
Okolnost da mogu biti propisani normama iz drugih pravnih grana izraz
je jedinstva pravnog poretka određene države. (Horvatić i dr., 2002)
4. Skrivljenost, odnosno krivnja je subjektivni odnos počinitelja pre-
ma djelu zbog kojeg mu se može uputiti prijekor. Sastojci ili elementi
krivnje su: 1) ubrojivost, 2) namjera ili nehaj, 3) svijest o protupravnosti
i 4) nepostojanje ispričivih razloga (prekoračenje nužne obrane izazvane
asteničnim afektom, krajnja nužda i sl.). Za razliku od protupravnosti koja
je sud o nekom djelu kao objektivnom i subjektivnom zbivanju koje pro-
turječi pravnom poretku i koji vrijedi za svakoga, bez obzira na njegove
individualne mogućnosti i sposobnosti (apstraktan kriterij), krivnja uzima
u obzir konkretnog pojedinačnog čovjeka, upravo mogućnosti i sposob-
nosti individualnog počinitelja (konkretan kriterij). Zato je i moguće da
jedno djelo bude protupravno, tj. načelno zabranjeno, ali ne i skrivljeno jer
se u tom slučaju konkretnom počinitelju ne može uputiti prijekor. Ubije li
neubrojivi duševni bolesnik drugoga, a da pritom ne postoji nijedan razlog
isključenja protupravnosti, djelo ostaje protupravno, ali taj konkretni poči-
nitelj nije kriv i stoga se neće moći kazniti. No baš zato što u tom slučaju
79
protupravnost ostaje, moći će za isto djelo odgovarati neki drugi sudionik

koji je ubrojiv i kriv, npr. onaj tko je zajedno s neubrojivim počinio uboj-
stvo ili ga je na njega potakao. (Novoselec, Bojanić, 2013)
Moderno kazneno pravo utemeljeno je na krivnji za razliku od drevnog
kaznenog prava u kome je odgovornost bila pretežno objektivna, tj.
utemeljena na radnji i prouzročenju posljedice. (Horvatić i dr., 2002)
Moguće je da netko počini protupravnu radnju, a da ipak ne bude
odgovoran za nju jer ga neke osobne okolnosti ispričavaju. Krivnja će
postojati samo ako se od počinitelja moglo zahtijevati drukčije ponašanje.
Ima ljudi koji uopće nisu u stanju usuglasiti svoje ponašanje sa zahtjevima
koje pred njih postavljaju pravne norme, npr. jer su zbog duševne bolesti
neubrojivi ili iz drugih (nebioloških) razloga nisu bili svjesni, niti su
mogli biti svjesni, protupravnosti svog ponašanja. (Horvatić, Novoselec,
2001) Paranoidnom shizofreniku koji je bez ikakva razloga ubio drugu
osobu ne može se uputiti prijekor jer se od njega ne može zahtijevati da
postupi drukčije. Također se ne može uputiti prijekor počinitelju koji nije
postupao svjesno i voljno tamo gdje to zakon traži (npr. ne smije se osuditi
zbog stavljanja u optjecaj lažnog novca kupac koji plaća krivotvorenom
novčanicom ne znajući da je krivotvorena), odnosno počinitelju koji nije
propustio dužnu pažnju koju zakon traži (npr. ne može se smatrati krivim
vozač koji je prouzročio prometnu nesreću zbog neispravnih kočnica ako
ga je neposredno prije vožnje mehaničar uvjerio da su kočnice ispravne).
U svim tim slučajevima postoji protupravna radnja, ali ne i kazneno
djelo na strani konkretnog počinitelja jer nedostaje njegova krivnja.
(Novoselec, Bojanić, 2013)
5. Posebne pretpostavke kažnjivosti ne ulaze u protupravnost i
krivnju. Međutim, u nekim iznimnim slučajevima neće biti kaznenog
djela usprkos tome što postoji radnja koja je predviđena u zakonu kao
kazneno djelo i koja je protupravna i skrivljena. U tim slučajevima traže
se još i posebne pretpostavke kažnjivosti. Te pretpostavke stoje izvan
neprava i krivnje. To mogu biti objektivni uvjeti kažnjivosti kao pozitivne
i razlozi isključenja kazne (npr. beznačajno djelo) kao negativne pretpo-
stavke kažnjivosti.
a. Tipično kazneno djelo s objektivnim uvjetom kažnjivosti je su-
djelovanje u tučnjavi. Da bi se počinitelja za to kazneno djelo
80
moglo kazniti predviđenom kaznom nije dovoljno da je on samo

sudjelovao u tučnjavi, nego se još traži i da je ispunjen određeni
objektivni uvjet kažnjivosti, tj. da je tučnjava imala za posljedicu
smrt ili osobito tešku tjelesnu ozljedu jedne ili više osoba.
b. Beznačajnost djela je razlog isključenja kazne. Kazneno djelo
je isključeno i kad su ostvarena sva njegova obilježja (radnja,
biće kaznenog djela, protupravnost i krivnja), ali je djelo bezna-
čajno. Prema tome nema kaznenog djela iako su ostvarena sva
njegova obilježja ako je djelo očito beznačajno s obzirom na na-
čin postupanja počinitelja, njegovu krivnju i nastupjelu posljedi-
cu za zaštićeno dobro i pravni sustav. Neće se smatrati kaznenim
djelom krađe uzme li netko drugome bez njegova dopuštenja
jednu cigaretu, iako je on pri tom ostvario sva obilježja krađe,
a ne postoje razlozi koji bi isključivali protupravnost i krivnju.
9.3. Vrste kaznenih djela

Ovisno o primijenjenom kriteriju, kaznena djela je moguće podijeliti na
različite opće klasifikacije kako slijedi:
a) Temeljna kaznena djela, kvalificirana kaznena djela i
privilegirana kaznena djela. Zakonodavac ponekad predviđa neko
kazneno djelo u više modifikacija (oblika) tako da temeljnom obliku
dodaje nova obilježja koja djelo čine težim (kvalifikatorne okolnosti)
ili lakšim (privilegirajuće okolnosti). U tom slučaju, pored temeljnih
postoje i kvalificirana kaznena djela, tj. kaznena djela za koja su
propisane teže kazne i privilegirana kaznena djela, tj. kaznena djela za
koja su propisane blaže kazne. (Horvatić, Novoselec, 2001) Tako je npr.
ubojstvo temeljno kazneno djelo, dok je teško ubojstvo kvalificirano
kazneno djelo (kvalificirano ubojstvo), a za razliku od njih ubojstvo na
mah, čedomorstvo i usmrćenje na zahtjev su privilegirana kaznena djela
(privilegirana ubojstva).
Posebna vrst kvalificiranih kaznenih djela su kaznena djela kvalificirana
težom posljedicom kod kojih je, pored posljedice svojstvene tom kazne-
nom djelu, dodatno obilježje teža ili daljnja posljedica. Konstrukcija se
81
opravdava potrebom strožeg kažnjavanja radnji u čijim se posljedicama

realizirala za njih tipična opasnost; stoga se u tim slučajevima nekad pred-
viđaju strože kazne nego bi se mogle izreći za stjecaj temeljnog kaznenog
djela i kaznenog djela koje obuhvaća težu posljedicu (npr. kod kaznenog
djela protupravnog oduzimanja slobode kada se teža posljedica sastoji u
teškom narušenju zdravlja žrtve). (Bačić, 1980) Kod kaznenih djela kva-
lificiranih težom posljedicom u modernom kaznenom pravu napušteno je
stajalište srednjevjekovne teorije versari in re illicita (uračunavanje svih
posljedica u krivnju) prema kojoj bi se namjera protezala i na težu poslje-
dicu, što se danas smatra ostatkom objektivne odgovornosti, te se traži ba-
rem nehaj u odnosu na težu posljedicu. Takva su kaznena djela npr. teška
tjelesna ozljeda kvalificirana smrću, kazneno djelo izazivanja prometne
nesreće iz nehaja koje je dovelo do smrti jedne ili više osoba iz nehaja ili
npr. trajna iznakaženost kao teža posljedica teške tjelesne ozljede pa će to
kazneno djelo postojati neovisno o tome ima li se iznakaženost pripisati
namjeri ili nehaju počinitelja. (Pavišić, Veić, 1999)
Privilegirajuća kaznena djela su nesamostalna kaznena djela koja nastaju
tako da se temeljnim oblicima kaznenih djela dodaju obilježja koja ih
čine blažim (privilegirajuće okolnosti) pa je onda za njih predviđena i
blaža kazna.
Kvalifikatorne i privilegirajuće okolnosti mogu se odnositi na modalitete
radnje, svojstvo objekta radnje, pobude, težinu posljedice i sl. Kod kvali-
ficiranih i privilegiranih kaznenih djela treba utvrditi sva obilježja temelj-
nog kaznenog djela u nepromijenjenom obliku, a onda još i kvalifikatorne
ili privilegirajuće okolnosti. Utoliko su ta kaznena djela nesamostalna ili
ovisna o temeljnom kaznenom djelu. (Novoselec, Bojanić, 2013)
b) Materijalna kaznena djela i formalna kaznena djela. Materi-
jalna kaznena djela su kaznena djela koja u svom biću sadrže posljedicu
shvaćenu kao učinak na objektu radnje koji je prostorno i vremenski
odvojen od same radnje. Kod tih se kaznenih djela uvijek može razliko-
vati radnja i posljedica. Ona su dovršena tek kad je nastupila posljedica
predviđena u zakonskom opisu djela. (Bačić, 1980) Tipična materijalna
kaznena djela su ubojstvo i prouzročenje smrti iz nehaja jer za njihovo
postojanje nije dovoljno da je izvršena radnja, npr. da je povučen oba-
rač puške, nego se zahtijeva i smrt žrtve. Učinak izazvan radnjom kod
82
materijalnih kaznenih djela ograničuje se upravo zakonskim opisom ka-

znenog djela kako bi se izuzele daljnje, praktički beskonačne posljedice
koje ima radnja (npr. kazneno djelo oštećenja tuđe stvari). (Pavišić, Veić,
1999)
Nasuprot tome, kod formalnih kaznenih djela biće kaznenog djela se is-
crpljuje u samoj radnji pa ona nemaju posljedicu u opisanom smislu. Sa-
mim poduzimanjem radnje kazneno djelo je dovršeno. To je npr. temeljni
oblik kaznenog djela davanja lažnog iskaza jer se kod njega ne traži da
je davanje lažnog iskaza imalo neku posljedicu (npr. da je sud na lažnom
iskazu utemeljio odluku) ili temeljni oblik kaznenog djela silovanja jer
to kazneno djelo postoji i kad kod žrtve nisu nastupile nikakve tjelesne
ili duševne posljedice. (Novoselec, Bojanić, 2013)
Ipak, valja naglasiti da i formalna kaznena djela imaju posljedicu u širem
smislu koja se sastoji u tome da se počiniteljevo ponašanje očitovalo u
vanjskom svijetu. Takva je posljedica kod davanja lažnog iskaza sam
lažni iskaz, kod silovanja činjenica da je žrtva silovana. U tom smislu
posljedica je izjednačena s radnjom kojom se ostvaruje biće kaznenog
djela. Ova podjela učinjena je s obzirom na fizička, kauzalna, empirijska
svojstva posljedice.
c) Kaznena djela povređivanja i kaznena djela ugrožavanja. Os-
nova ove podjele je način na koji promjena, u kojoj se ostvaruje poslje-
dica, utječe na sam objekt radnje. Kaznena djela povređivanja sastoje
se u uništenju ili drugom realnom oštećenju objekta radnje. Ubojstvo se
sastoji u uništenju života, a tjelesne ozljede u oštećenju tijela čovjeka.
Međutim, u nekim slučajevima zakon ne želi čekati da dođe do povređi-
vanja, nego kažnjava već samo opasno ponašanje kao takvo. Najčešće su
u pitanju ponašanja skopčana s visokim rizikom što ga donosi razvitak
tehnike. U tim se slučajevima kaznenopravna zaštita pomiče unaprijed te
zahvaća prethodni stadij opasne djelatnosti, neovisno o tome je li došlo
i do konačnog stadija, tj. povređivanja. Takva kaznena djela kod kojih
se kažnjava već ugrožavanje objekta radnje nazivaju se kaznena djela
ugrožavanja. (Horvatić, Novoselec, 2001)
Bitan sastojak kaznenih djela ugrožavanja je opasnost. Opasnost je
izvanredna situacija u kojoj, prema općem iskustvu, svakoga časa može
nastupiti povreda zakonom zaštićenog pravnog dobra. U sklopu zakon-
83
skih obilježja kaznenih djela ugrožavanja, opasnost je njihova posljedi-

ca. Opasnost znači vjerojatnost povrede. (Pavišić, Veić, 1999)
Ta djela se najčešće pojavljuju kao kaznena djela konkretnog ugrožava-
nja koja se sastoje u dovođenju u opasnost objekta radnje tako da izo-
stanak povređivanja ovisi samo od sretnog stjecaja okolnosti. Konkretna
opasnost je takva opasnost kod koje se zaštićeno dobro nalazi u stvarnoj
pogibelji, u bliskoj, neposrednoj mogućnost nastupanja povrede za odre-
đeno pravno dobro. Tipično takvo kazneno djelo je dovođenje u opasnost
života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom. Podmetne li netko
požar u zgradi, neće ga sud kazniti samo ako je zgrada zaista izgorjela,
nego i u slučaju ako je nastala opasnost za ljude i imovinu, a požar je, na
sreću, pravovremeno ugašen. (Pavišić, Veić, 1999)
Moguća su i kaznena djela apstraktnog ugrožavanja, apstraktne opa-
snosti. To su kaznena djela kojima je svojstveno da na tipičan način
izazivaju konkretnu opasnost, iako takva konkretna opasnost nije nji-
hovo obilježje. Ona u svom zakonskom opisu nemaju opasnost kao
obilježje djela. Inkriminirajući određena naročito opasna ponašanja
kao takva zakonodavac želi spriječiti ne samo povređivanje, nego već i
nastanak konkretne opasnosti. Djelo se potpuno ostvaruje samom rad-
njom. Ta je radnja inkriminirana kao kazneno djelo jer je prema op-
ćem iskustvu opasna. Opasnost je motiv inkriminacije. (Pavišić, Veić,
1999) Primjer takvog kaznenog djela je uništenje ili oštećenje znakova
za opasnost. Uništenje ili oštećenje znakova za opasnost zbog svoje
visoke apstraktne opasnosti lako može dovesti do konkretnog ugro-
žavanja prometa pa ne treba čekati da do takvog ugrožavanja i dođe.
Kaznena djela apstraktnog ugrožavanja pomiču kaznenopravu zaštitu
u vrlo rani stadij pa se u kaznenom pravu predviđaju samo iznimno.
(Novoselec, Bojanić, 2013)
d) Trenutna kaznena djela, trajna kaznena djela i kaznena djela
stanja. Kaznena djela koja se sastoje u stvaranju nekog protupravnog
stanja dijele se na trenutna kaznena djela, trajna kaznena djela i kaznena
djela stanja. Trenutna kaznena djela, kao primjerice materijalni delikt
(ubojstvo, teška tjelesna ozljeda i dr.) obuhvaćaju u zakonskom opisu
radnju i posljedicu. Dovršena su u materijalnom i formalnom smislu
nastupanjem posljedice. Formalno dovršenje znači ostvarenje svih
84
zakonskih obilježja kaznenog djela. Materijalno dovršenje uključuje i

postizanje zločinačke namjere. (Pavišić, Veić, 1999)
Trajna kaznena djela su ona kod kojih počinitelj protupravno stanje koje
je stvorio nakon toga održava svojom voljom. Održavanje protupravnog
stanja stvorenog radnjom počinjenja tog djela. Na taj se način kazneno
djelo neprekidno obnavlja sve do trenutka kad počinitelj odluči prekinuti
protupravno stanje ili ga vanjske okolnosti prisile na to. Tipičan primjer
takvog kaznenog djela je protupravno oduzimanje slobode kod kojeg po-
činitelj najprije žrtvi oduzima slobodu, a onda poduzima mjere da takvo
stanje održi (nadzire žrtvu, donosi joj hranu itd.) ili jednostavno ne pre-
kida takvo stanje, iako to može učiniti (ne oslobađa žrtvu). Kao primjer
možemo navesti i kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma koje
traje sve dok se počinitelj ne udalji iz doma, nadriliječništvo koje traje
koliko i samo liječenje itd. (Novoselec, Bojanić, 2013)
Kaznena djela stanja su kaznena djela kojima se također stvara protu-
pravno stanje, ali ono nakon toga postoji neovisno o volji počinitelja.
Kazneno djelo se iscrpljuje u samom stvaranju protupravnog stanja i
ono je dovršeno ostvarenjem tog stanja bez obzira na to što posljedica,
to protupravno stanje, još traje. (Bačić, 1980) Takvo je kazneno djelo
dvobračnost jer se sklapanjem novog braka stvara protupravno stanje
koje počinitelj nakon toga ne mora održavati nikakvim radnjama. Kao
primjere možemo navesti i kaznena djela promjene obiteljskog stanja,
krađu, uništenje i oštećenje tuđe stvari, ali i sve vrste ubojstava i tjelesnih
ozljeda jer se i njima stvara protupravno stanje.
e) Jednostavna kaznena djela i složena kaznena djela. Jednostav-
na kaznena djela štite samo jedno pravno dobro. To je i najčešći slučaj.
Ubojstvom se štiti život, veleizdajom sigurnost države, a prijevarom
imovina. Složena kaznena djela, naprotiv, štite dva ili više pravnih do-
bara. Razbojništvo je složeno kazneno djelo jer se njime štiti imovina i
sloboda odlučivanja ili izazivanje prometne nesreće kojim se štite indivi-
dualna dobra (život, tijelo i imovina), ali i sigurnost u prometu kao javno
pravno dobro. (Horvatić i dr., 2002)
Složeno kazneno djelo je i djelo čije je zakonsko biće takvo da radnja
počinjenja, prema samom zakonskom tekstu, obuhvaća više djelatnosti,
više radnji koje se izvršavaju određenim redom. Razlikuju se pravo i
85
nepravo složeno kazneno djelo. Kod pravog složenog kaznenog djela,

kao njegova radnja počinjenja javljaju se dvije ili više djelatnosti koje
inače svaka sama za sebe već predstavlja kazneno djelo. Npr. kazneno
djelo razbojništva je složeno pravo kazneno djelo i sastoji se od prisile i
krađe. Nepravo složeno kazneno djelo je složeno od više radnji od kojih
samo jedna, uzeta sama za sebe, predstavlja kazneno djelo. Npr. kazneno
djelo silovanja je nepravo složeno kazneno djelo jer se sastoji od prisile
kao kazneno djelo i radnje spolnog odnošaja ili s njom izjednačene
spolne radnje koja sama po sebi ne predstavlja kazneno djelo. Složeno
kazneno djelo je uvijek samo jedno kazneno djelo, a kaznena djela koja
su ušla u njegov sastav izgubila su svoju samostalnost, pa stoga među
njima i nije moguć stjecaj. (Bačić, 1980)
f) Jednoaktna kaznena djela i višeaktna kaznena djela. Jednoak-
tna kaznena djela sastoje se iz samo jedne radnje, višeaktna iz dvije ili
više radnji. Kazneno djelo ubojstva je jednoaktno kazneno djelo jer za-
htijeva samo radnju usmrćenja, dok je kazneno djelo razbojništvo više-
aktno (dvoaktno) kazneno djelo jer se sastoji iz uporabe sile ili prijetnje
i oduzimanja tuđe pokretne stvari (krađe). Silovanje je također dvoaktno
kazneno djelo jer se sastoji od uporabe sile ili prijetnje i spolnog odno-
šaja ili s njim izjednačene spolne radnje. Praktično značenje višeaktnih
kaznenih djela je u tome što je za pokušaj kod njih dovoljno da počini-
telj započne izvršavati prvu radnju (npr. kod razbojništva da počne pri-
mjenjivati silu, a nije potrebno da počne i oduzimati stvar), dok je za
supočiniteljstvo također dovoljno počinjenje samo jedne radnje (npr. da
supočinitelj kod razbojništva primijeni samo silu, a ne i da sudjeluje u
oduzimanju stvari). (Horvatić, Novoselec, 2001)
g) Opća kaznena djela, posebna kaznena djela i vlastoručna
kaznena djela. Opća kaznena djela (delicta communia) su kaznena
djela koja može počiniti svatko. Lako ih možemo prepoznati po tome
što njihov zakonski opis počinje odnosnom zamjenicom “tko”. Naprotiv,
posebna kaznena djela (delicta propria) mogu počiniti samo osobe s
određenim svojstvom koje je posebno istaknuto u zakonskom opisu.
Kod njih je, dakle, krug mogućih počinitelja sužen. Najčešće je riječ o
kaznenim djelima koja mogu počiniti samo “službene osobe”, “odgovorne
osobe” ili “vojne osobe”, ali svojstvo počinitelja može biti definirano i
drukčije, npr. kao “majka” kod čedomorstva ili kao “građanin Republike
86
Hrvatske” kod niza kaznenih djela protiv Republike Hrvatske. (Horvatić,

Novoselec, 2001)
Razlikujemo prava i neprava posebna kaznena djela. Prava posebnih ka-
znenih djela su takva kod kojih je to posebno svojstvo počinitelja kon-
stitutivno obilježje djela (bez njega djelo na može postojati). Neprava
posebna kaznena djela su ona koja može počiniti svatko, ali je posebno
svojstvo počinitelja kvalifikatorna okolnost (npr. kod protupravnog odu-
zimanja slobode čiji temeljni oblik može počiniti svatko, ali djelo postaje
kvalificirano ako ga počini “službena osoba u obavljanju službe ili javne
ovlasti”). Narav posebnog kaznenog djela ponekad slijedi implicite, bez
izravnog spominjanja i navođenja, iz samog zakonskog opisa kaznenog
djela. Svojstvo službene osobe je konstitutivno obilježje kod službenih
kaznenih djela, ali to isto svojstvo je kvalifikatorno kod primjerice ka-
znenog djela protuzakonitog oduzimanja slobode ili neovlaštenog zvuč-
nog snimanja ili prisluškivanja. (Novoselec, Bojanić, 2013)
Krug mogućih počinitelja sužen je i kod vlastoručnih kaznenih djela. To
su kaznena djela koja počinitelj mora sam počiniti, bilo da je potrebno
njegovo tjelesno sudjelovanje u počinjenju, kao npr. kod rodoskvrnuća,
bilo da je na drugi način potrebno njegovo osobno sudjelovanje u radnji
počinjenja, kao npr. kod dvobračnosti ili davanju lažnog iskaza. (Bačić,
1980)
h) Kaznena djela činjenja i kaznena djela nečinjenja. Radi se o
podjeli kaznenih djela prema načinu počinjenja na kaznena djela činje-
njem (komisivni delikti) i kaznena djela nečinjenjem (omisivni delikti).
Samo iznimno kazneno pravo kažnjava i nečinjenja, tj. ponašanja kojima
se krši naređujuća (imperativna) norma. Primjerice, svatko tko zna da se
priprema počinjenje težeg kaznenog djela, dužan je to prijaviti kako bi se
spriječilo da to djelo bude počinjeno (imperativna norma) pa onaj tko to
ne učini, čini kazneno djelo neprijavljivanja pripremanja kaznenog djela.
Kaznena djela nečinjenjem dalje se dijele na prava kaznena djela neči-
njenjem (koja ne sadrže posljedicu te se iscrpljuju u nepoduzimanju rad-
nje koju nalaže zakon, npr. nepružanje pomoći) i neprava kaznena djela
nečinjenjem (koja sadrže posljedicu te se sastoje u kršenju dužnosti da se
spriječi nastup posljedice, npr. ubojstvo)
87
9.4. Objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela

Obilježja kaznenog djela redovno se dijele na objektivna i subjektivna, od-
nosno na osnovna i dopunska. Prva obuhvaćaju elemente objektivne strane
kaznenog djela, a to je prvenstveno radnja, zatim posljedica, sredstvo i na-
čin počinjenja, osobno svojstvo, osobni odnos ili status počinitelja, vrije-
me ili mjesto počinjenja kaznenog djela i dr. Druga čine subjektivnu stranu
bića kaznenog djela i obuhvaćaju, pored različitih oblika namjere i nehaja,
i neke druge elemente subjektivnog karaktera, kao što je određena namjera
(npr. kod kaznenog djela podrivanje vojne i obrambene moći države) ili
neki drugi subjektivni element kao što su npr. motiv, znanje neke okolnosti
(npr. kod kaznenog djela krivotvorenja novca, pranja novca) i sl.
Osnovni elementi predstavljaju obilježje osnovnog oblika zakonskog
bića određenog kaznenog djela, dok dopunski elementi čine obilježja
težeg ili lakšeg oblika kaznenog djela, tj. predstavljaju kvalificirana ili
privilegirana obilježja. U kaznenom zakonu veliki broj kaznenih djela je
određen u svojim kvalificiranim oblicima, dok je znatno manji broj onih
koja se pojavljuju i u privilegiranim oblicima.
Iako neki elementi kroz definiciju nisu direktno uključeni u opći pojam
kaznenog djela, oni se podrazumijevaju, s obzirom da za određivanje
njegovog pojma imaju poseban značaj. Riječ je o subjektu i objektu
kaznenog djela koji su u neraskidivoj vezi sa pojmom kaznenog djela, pa
su nužno i njegovi neizostavni i konstitutivni elementi. Stoga izlaganje
o ova dva pojma spada u učenje o općem pojmu kaznenog djela i
upotpunjuje analizu ovog pojma. (Babić i dr., 2005)
a. Počinitelj kaznenog djela je onaj tko je ostvario sva zakonska obi-
lježja određenog kaznenog djela, tj. tko je sudjelovao u ostvarenju
kaznenog djela poduzimajući radnju počinjenja. Uz počinitelja ka-
znenog djela, status subjekta imaju i supočinitelji i tzv. posredni
počinitelj. Pored njih, status subjekta imaju i sudionici, odnosno
poticatelji i pomagači. Status subjekta je širi od samog pojma po-
činitelja, pa stoga on obuhvaća i osobe koja bez krivnje ostvaruju
kazneno djelo, odnosno počinitelj djela ne mora biti istovremeno
i ubrojiv. Danas je općeprihvaćeno shvaćanje da se subjektom ka-
znenog djela smatra i osoba koje se pri počinjenju kaznenog djela
poslužila životinjama, prirodnim ili mehaničkim silama.
88
b. Objekt kaznenog djela predstavlja pravno dobro ili vrijednost

na čiju povredu ili ugrožavanje je usmjereno određeno kazne-
no djelo. To su različite individualne i opće vrijednosti koje su
od posebnog značaja za čovjeka i društvo, vrijednosti na kojima
počiva njihova egzistencija i funkcioniranje i kojima je radi toga
osigurana kaznenopravna zaštita. U jednoj sasvim uopćenoj for-
mi, u odredbi o osnovama i granicama kaznenopravne zaštite,
odnosno u odredbi u kojoj je određena legitimnost kaznenoprav-
ne zaštite, one su izražene kao osobne slobode i prava čovjeka te
druga prava i društvene vrijednosti garantirane i zaštićene usta-
vom i međunarodnim pravom. (Babić i dr., 2005)
Od objekta zaštite potrebno je razlikovati objekt radnje, koji zapravo
predstavlja vidljivu materijalizaciju objekta kaznenog djela, odnosno
zaštićenog dobra. Objekt radnje je konkretan predmet spram kojeg je
kazneno djelo počinjeno. Primjerice, kod kaznenog djela krađe grupni
zaštitni objekt je imovina, gramatički objekt je pokretna stvar, a objekt
radnje – ženska ručna torbica. U kaznenopravnoj teoriji se za ovaj objekt
sve više koristi novi pojam – predmet napada, što podrazumijeva nepo-
sredni predmet ili objekt koji je konkretnim kaznenim djelom napadnut
ili ugrožen, na kojem je poduzeta radnja počinjenja. Razumije se da se
pod pojmom predmet ne podrazumijeva samo veoma različit repertoar
stvari, već i određena prava ili sam čovjek. Tako je npr. kod ubojstva
predmet napada konkretni čovjek, dok je objekt zaštite život svakog čo-
vjeka, dakle život kao opća vrijednost; stvar je objekt napada kod kra-
đe, dok je opći objekt zaštite vlasništvo kao društveni odnos, a različiti
oblici imovine koji predstavljaju materijalnu inkorporaciju tog odnosa,
predstavljaju posebni ili grupni zaštitni objekt. (Babić i dr., 2005)
89
9.5. Značaj kaznenopravnog učenja o kaznenom

djelu za kriminalističku znanost i
kriminalističkog istražitelja
Nakon učinjene kaznenopravne analize temeljnog pojma kaznenog prava
– kaznenog djela; zaključno nam se postavlja pitanje: Koji značaj i korist
od tog dogmatskog kaznenopravnog učenja o kaznenom djelu ima kri-
minalistička znanost i kriminalistički istražitelj? Odgovor je već dijelom
dan u prvom poglavlju ove knjige kada se govori o predmetu krimina-
lističke znanosti. Kriminalistička znanost proučava i bavi se kaznenim
djelom (u širem smislu zapravo kažnjivim djelom u što ubrajamo i prekr-
šaje) kao pojedinačnim ljudskim ponašanjem ali i kao masovnom poja-
vom – kriminalitetom. Taj kriminalitet kriminalistička znanost proučava
kao ukupnost svih prijavljenih i evidentiranih kaznenih djela počinjenih
na određenom prostoru u određenom razdoblju. Sam kriminalitet, kao
i samostalno kazneno djelo, je vrlo promjenjiva i dinamična društvena
pojava, društveni odnos, dijelom i iz razloga promjena, stvaranja novih
(proces kriminalizacije) ili ukidanja starih (proces dekriminalizacije) in-
kriminacija u kaznenom zakonu i sporednom kaznenom zakonodavstvu.
U zaštiti određenih društvenih odnosa i pravnih dobara svako društvo/
država utvrđuje što se ima smatrati kaznenim djelom u tom društvu i u
tom vremenu. Primjerice, promjena društvenih odnosa i stavova utjecala
je na dekriminalizaciju kaznenog djela protuprirodnog bluda, a isto tako
utjecalo je na promijene inkriminacije temeljnog kaznenog djela silo-
vanja gdje su novim zakonskim bićem obuhvaćeni svi oblici nasilnog
spolnog odnošaja (žrtva i počinitelj mogu biti i žena i muškarac u svim
varijantama), a analogno tome više se ne radi samo o nasilnom spolnom
odnošaju već i o nasilnoj “sa spolnim odnošajem izjednačenoj spolnoj
radnji”. Kriminalistička znanost, radi boljeg poznavanja kriminaliteta
(masovne pojave) i kaznenog djela (pojedinačno čovjekovo ponašanje),
mora svoj predmet istraživanja proučiti sa motrišta raznih znanosti, pa
tako i sa motrišta kaznenopravne znanosti.
Drugi značajan razlog učinjene kaznenopravne analize temeljnog pojma
kaznenog prava – kaznenog djela, je taj što se u životu pojedinca i druš-
tva zbivaju različiti događaji. Pojam događaj može se gramatički tuma-
čiti kao pojava, zgoda koja se dogodila u nekom određenom vremenu i
90
na određenom mjestu. (Anić, 1991) Ali isto tako i kao djelo, čin, zgoda
koja se dogodila u javnosti ili privatnom životu. (Šonje, 2000) Prema
Milanu Bosancu i dr. (1977) događaj je opći pojam, termin s kojim se
označavaju kompleksi, svi predmeti i pojave efekata, učinaka djelovanja
nekih sustavno povezanih ili koincidentno združenih čimbenika. Doga-
đaj treba razlikovati od termina, pojmova: fenomen i proces.
a. Za razliku od fenomena (pojave) koja u okviru jednog prostorno-
vremenskog određenja obuhvaća statički aspekt, izgled realnosti
u onom obliku u kojem se ona manifestira subjektu – opažaču.
Događaj obuhvaća dinamičku komponentu realnosti te znači
cjelinu mijenjanja u okviru nekim prostorno-vremenskih granica.
b. Za razliku od procesa, događaj je cjelina mijenjanja koja se ostva-
rila, ali sadrži i čitavu sekvenciju svoga nastajanja, tj. mijenjanja,
i izvršenu promjenu kao rezultat tog mijenjanja. Dinamika mije-
njanja je vremenska određenost događaja koji prema tome može
biti vrlo složen, ali i ne mora. Procesom označavamo vremensku
dimenziju kretanja, tijek zbivanja koji se događa, bilo kakvo mi-
jenjanje položaja i rasporeda, razvoj u toku. Radi se o dinamič-
nom pogledu na stvarnost koja traje, koja se događa, koja je u
toku sada i u buduće. Sam događaj kao efekt, rezultat, završno
stanje je per definitionem stanje bez događanja, tj. bez mijenjanja
jer je aktivnost konzumirana u posljedicu.
Događaji koji se zbivaju oko nas mogu biti kazneno pravno indiferentni,
ali isto tako, dio njih može sadržavati sve temeljne sastojke kaznenog
djela. Koji će se od tih događaja smatrati kaznenim djelom propisano
je kaznenim zakonodavstvom (kaznenim zakonom i drugim zakonima
kojima su određena kaznena djela). Na taj je način određen apstraktni
pojam kaznenog djela, npr. ubojstva: “tko ubije drugog”; uvrede: “tko
uvrijedi drugog”; ali i drugih kaznenih djela kao što su primjerice silo-
vanje, razbojništvo, krađa, iznuda, pronevjera i dr. Između apstraktnog
pojma kaznenog djela i konkretnog događaja treba uspostaviti logičku,
uzročnu vezu. To znači utvrditi odgovara li određeni događaj pojmu ka-
znenog djela. Tu nam pomaže druga grana kaznenopravne znanosti: ka-
zneno postupovno pravo formulirano u zakonu o kaznenom postupku. Taj
zakonik upućuje na oblike u kojima se provodi utvrđivanje postojanja ili
91
nepostojanja kaznenog djela. Prema tome, imamo određeni događaj u ži-

votu, zakonom određeni pojam kaznenog djela i zakonom utvrđene obli-
ke u kojima se provodi podvođenje događaja pod određeni zakonski opis
kaznenog djela. No još nam manjka najsvrsishodnija metoda po kojoj se
provodi utvrđivanje odgovara li određeni događaj pojmu određenog ka-
znenog djela. O tim najsvrsishodnijim metodama otkrivanja i utvrđivanja
kaznenih djela govori kriminalistička znanost. (Marković, 1977)
Metoda postupanja podvođenja događaja pod pojam kaznenog djela
(Marković, 1977).
Bilo bi pretenciozno tražiti prioritet bilo za kazneno materijalno pravo,

bilo za kazneno postupovno pravo ili za kriminalistiku, jer sve te znan-
stvene discipline čine i predstavljaju jedno dijalektičko jedinstvo. To po-
sebno vrijedi s motrišta i interesa uspješnog suprotstavljanja kriminalite-
tu. To praktično znači da je za uspješno djelovanje pravosuđa neophodno
da svi oni koji profesionalno učestvuju u suprotstavljanju kriminaliteta
istovremeno i jednako potpuno savladaju temeljna znanja iz svih ovih
znanstvenih disciplina. Stoga nije bez osnove da se u nekim zemljama
udomaćio termin “kriminalista” za sve one koji učestvuju u rješavanju
kaznenih stvari. (Marković, 1977)
Netom opisani postupak, metoda zaključivanja, u kriminalistici se nazi-
va još kriminalističkom diferencijalnom dijagnozom. No da bi nam taj
kriminalistički pojam, institut, bio što jasniji, prije njegovog tumačenja
potrebno je razjasniti još jedan pojam i njegov suodnos sa događajem i
92
kaznenim djelom. Radi se o pojmu kriminalni događaj. (Neki ga nazi-

vaju i kaznenim događajem.)
Pod kriminalnim događajem podrazumijevamo događaj, kako smo ga
prethodno definirali, u kojem su sadržani određeni elementi, sadržaji, ka-
rakteristike koje potiču i temelje/utvrđuju sumnju kako bi se moglo raditi
o kazneno djelu. Ta sumnja o mogućnosti postojanja/počinjenja kazne-
nog djela najčešće započinje tzv. početnom sumnjom. I ovakav najniži
stupanj sumnje, koju uzrokuje dojava žrtve ili je “samo dopro glas da
je počinjeno kazneno djelo” determinira obvezu postupanja policijskog
službenika i tužitelja/državnog odvjetnika. Nadležno tijelo će stoga biti
dužno poduzeti dodatne provjere sadržaja dojave žrtve kako bi početnu
sumnju podigao na razinu osnove sumnje o počinjenom kaznenom dje-
lu (i eventualno o počinitelju). Odnosno, kako bi utvrdio da te početne
sumnje nije ni postojalo. Ukoliko se utvrdi postojanje osnove sumnje
zakonodavac je obvezao policijskog službenika na dužno provođenje
policijskih poslova obavljanjem policijskih ovlasti. Ako postoje osnove
sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se kazneni postupak pokre-
će po službenoj dužnosti, policija ima pravo i dužnost poduzeti potrebne
mjere:
1. da se pronađe počinitelj kaznenog djela, da se počinitelj ili sudi-
onik ne sakrije ili ne pobjegne,
2. da se otkriju i osiguraju tragovi kaznenog djela i predmeti koji
mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica te
3. da se prikupe sve obavijesti koje bi mogle biti od koristi za
uspješno vođenje kaznenog postupka.
Činjenično postojanje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo koje
se progoni po službenoj dužnosti od značaja je za pokretanje kriminali-
stičkog istraživanja, a to je i pretpostavka za poduzimanje izvida kazne-
nog djela. Osnove sumnje možemo definirati kao minimalnu vjerojatnost
koja se zasniva na konkretnim okolnostima. To je, u logičkom smislu,
pretpostavka (hipoteza) o počinjenju kaznenog djela (i počinitelju).
Osnove sumnje imaju određenu jamstvenu funkciju, gdje se temeljem
zakona ne traži nikakav viši stupanj sumnje, vjerojatnosti, kao npr. osno-
vana sumnja (Veić i dr., 2009).
93
D. Modly (2003) smatra osnove sumnje početnim oblikom sumnje za po-

stupanje policije. Riječ je o obliku vjerojatnosti koji se temelji na odre-
đenim okolnostima i ukazuje na mogućnost postojanja kaznenog djela i
neke osobe kao mogućeg počinitelja. Početna sumnja obilježena je niskim
diferencijalnim domašajem. Ona policiji često omogućuje tek donošenje
kriminalističke diferencijalne dijagnoze glede mogućnosti postojanja ka-
znenog djela i mogućeg počinitelja. Slijedom, možemo reći kako su os-
novi sumnje i osnovana sumnja samo niži ili viši stupnjevi, kvalitete uvje-
renosti u postojanje ili nepostojanje određene činjenice koja se utvrđuje.
Vjerojatnost je njihova skupna imenica. Izvjesnost je stupanj uvjerenja u
postojanje određene činjenice gdje na temelju utvrđenih činjenica, izve-
denih dokaza, ne postoji niti jedna druga suprotna činjenica ili sumnja.
Izvjesnost ne treba poistovjećivati sa apsolutnom sigurnošću.
Dakle, kada elementi određenog događaja podržavaju osnove sumnje da
je počinjeno određeno kazneno djelo (i počinitelj) govorimo o kriminal-
nom događaju. Kada ta sumnja preraste u osnovanu sumnju policijski
službenik je dužen podnijeti kaznenu prijavu ili izvješće o počinjenom
kaznenom djelu i njegovom počinitelju.
Od trenutka utvrđivanja osnovane sumnje da neki kriminalni događaj
sadrži elemente, temeljne sastojke kaznenog djela – govorimo o kazne-
nom djelu.11 To proizlazi i iz zakonskog ovlaštenja državnog odvjetnika
(a) o pokretanju istrage za kazneno djelo za koje se može/mora provesti
ako postoji osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo;
odnosno iz zakonskog ovlaštenja (b) o dužnosti podizanja optužnice za
kaznena djela za koja se ne provodi istraga ako prikupljeni podaci koji se
odnose na kazneno djelo i počinitelja daju dovoljno osnova za podizanje
optužnice; ali i iz ovlaštenja državnog odvjetnika (c) da obrazloženim
Ovdje govorimo o činjenicama koje opravdavaju osnovanu sumnju da je počinjeno
11
kazneno djelo u prethodnom stadiju kaznenog postupka. Odnosno, o kaznenom

djelu govorimo s motrišta kriminalističkog istražitelja koji je dužan podnijeti kaznenu
prijavu kad prikupi dovoljno dokaza koji opravdavaju postojanje osnovane sumnje
da je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti (i počinitelju).
Zbog toga, na ovom mjestu želimo ukazati kako se i dalje uvažava temeljno ustavno
načelo demokratskih i pravnih država koje govori kako je svatko nedužan i nitko
ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom
presudom ne utvrdi krivnja.
94
rješenjem odbaci kaznenu prijavu jer iz utvrđenih činjenica, a i iz same

kaznene prijave, proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo koje
se progoni po službenoj dužnosti, odnosno iz razloga što nema dovoljno
osnovane sumnje da je osumnjičenik počinio prijavljeno kazneno djelo.
Tijekom provođenja kriminalističkog istraživanja, kriminalističke obra-
de i policijskih izvida kaznenih djela moguća je situacija da se određen
stupanj osnova sumnje za određeni kriminalni događaj ne može, unatoč
poduzetim svim operativnim radnjama i mjerama, dokaznim radnjama,
pa i posebnim dokaznim radnjama, podići na viši stupanj sumnje – osno-
vanu sumnju. U takvim situacijama kriminalistička obrada se ne zatvara.
Ona je i dalje, prema policijskom žargonu, “otvorena”, a istraživani do-
gađaj može biti stavljen i u tzv. hladne slučajeve, u pravilu sve dok ne
nastupi apsolutna zastara.
Također, na prikazanoj slici postoje i situacije kada za određeni događaj,
u vrijeme njegovog prijavljivanja ili početnog istraživanja, ne postoji
ni početna sumnja ni osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo (i
počinitelj) koji se progoni po službenoj dužnosti. No, kod tih događaja
postoji određen stupanj rizika da je u sklopu njih prikriveno ili sakrive-
no stvarno počinjeno kazneno djelo ili sam događaj može biti fingirano
kazneno djelo. U tu skupinu događaja, prema policijskim statistikama,
ubrajaju se događaji od posebnog sigurnosnog značaja, a čine ih: samo-
ubojstva, padovi sa visine, nesreće na radu, utapanja, nestanci osoba,
požari, nesretni slučajevi s posljedicom smrti čovjeka. (Žerjav, 1994)
Sve ove događaje policijski službenik mora istražiti, razjasniti i s vi-
sokim stupnjem izvjesnosti utvrditi nepostojanje počinjenog kaznenog
djela koji se progoni po službenoj dužnosti.
Vratimo se sada našem nerazjašnjenom pojmu kriminalističke diferen-
cijalne dijagnoze. Radi jasnoće analizirat ćemo svaki element ovoga
kriminalističkog instituta. “Kriminalistička” je iz razloga što ovaj po-
stupak, metodu primjenjuje kriminalista tijekom kriminalističkog istra-
živanja i dio je ukupnog kriminalističkog zaključivanja, odnosno kri-
minalističkog mišljenja. Kriminalističko mišljenje je postupak percep-
cije, razumijevanja, shvaćanja, memoriranja te u konačnici donošenje
zaključaka i njihovog javnog artikuliranja (pismeno i/ili usmeno) prili-
kom razjašnjavanja kriminalističkog slučaja koji se istražuje u rasponu
95
od početne sumnje da je počinjeno kazneno djelo, pa sve do zaključenja

slučaja, dizanja te sumnje na višu razinu, tj. osnovanu sumnju. Dakle,
prilikom razjašnjavanja kriminalnog događaja.
“Diferencijalna” iz razloga što tim postupkom, metodom mišljenja i
zaključivanja kriminalista razlikuje, odvaja, dijeli u razne grupe, utvr-
đuje razlike među utvrđenim činjenicama (i indicijama) konkretnog slu-
čaja u odnosu na apstraktnu pravnu normu iz kaznenog zakona, tj. iz
zakonskog opisa kaznenog djela. Kriminalista će utvrđene konkretne,
stvarne elemente situacije kriminalnog događaja supsumirati, svrstati
pod zajedničke oznake, odnosno podrediti, uvrstiti pojedine utvrđene
činjenice pod opće pravilo – zakonski opis kaznenog djela. Te konkret-
ne, stvarne činjenice odnose se s kriminalističkog motrišta na: subjek-
tivne, interpersonalne, temporalne, instrumentalne, lokalne, kauzalne i
modalne značajke kriminalnog događaja. Primjerice, određeni čovjek
(subjektivna značajka, zakonski: tko …), dočekuje svog dužnika (in-
terpersonalna značajka, zakonski: … drugome), određenog dana, sata,
minute i sekunde (temporalna značajka) s pripremljenom metalnom šip-
kom (instrumentalna značajka) u dužnikovom dvorištu skriven iza zida
garaže (lokalna značajka), a kada je ugledao dužnika, zbog neplaćenog
duga (kauzalna značajka, motiv) udario je dužnika metalnom šipkom po
leđima (modalna značajka). Sadržaj apstraktne pravne norme, odnosno
zakonski opis kaznenog djela ne sadrži uvijek sve detalje same inkri-
minacije, pa su utvrđene kriminalističke značajke kriminalnog događaja
puno šire. Tako primjerice kod lokalne značajke kriminalista će istražiti
stvarnu situaciju mjesta događaja, pa tako i okolnosti koje su otežavale,
pogodovale ili sprječavale počinjenje kaznenog djela. U sklopu interper-
sonalnih značajki kriminalnog događaja kriminalista će istražiti psihič-
ke, socijalne i ekonomske odnose između žrtve/oštećenika i počinitelja,
te među sudionicima kriminalnog događaja (supočiniteljima, poticate-
ljima, pomagačima), njihovo ponašanje, a izradit će i kratku kronološku
fabulu, kratak opis radnji i događaja koji se vežu za svaku osobu u krimi-
nalnom događaju pojedinačno i komparativno (analitički).
“Dijagnoza” iz razloga što se u tijeku ovog postupka, na temelju dife-
rencijacije, ustanovljava, odnosno raspoznaje o kojem bi se kaznenom
djelu moglo raditi (npr. je li počinjen osnovni oblik kaznenog djela ili
njegov kvalifikatorni oblik, je li počinjeno opće kazneno djelo – delicta
96
communia, ili posebno kazneno djelo – delicta propria, ako je počinjeno

posebno kazneno djelo je li ono pravo ili nepravo posebno kazneno dje-
lo i t. sl.). Dakle, radi se o postupku u okviru kojeg kriminalista nastoji
prepoznati kriminalni događaj, odnosno kazneno djelo. Na taj način te-
meljna metoda kriminalistike dolazi do izražaja i unutar kriminalističke
diferencijalne dijagnoze, a sastoji se u induktivno-deduktivnom zaklju-
čivanju. Umijeću retrospektivnog zaključivanja koje kreće od posljedice
kriminalnog događaja/kaznenog djela prema njegovim uzrocima, moti-
vima, objektivnim okolnostima mjesta događaja i interakcijama među
osobama koje su postojale.
Kriminalistička diferencijalna dijagnoza je precizno utvrđivanje svih
temeljnih sastojaka kriminalnog događaja/kaznenog djela za određeni
sindrom, odnosno, za stvarni realitet u određenom prostoru i vremenu,
te njegovo razlikovanje od srodnih, ali po nečemu i različitih karakteri-
stičnih značajki tog stvarnog realiteta. Kvalitetna kriminalistička dife-
rencijalna dijagnoza određuje oblike i sadržaje kriminalističke procedure
kako bi se u konačnici razriješilo pitanje radi li se u vezi sa nekim krimi-
nalnim događajem o kaznenom djelu i kojem ili ne.
Kaznenopravno učenje o kaznenom djelu važno je i radi razumijevanja
nužnosti prikupljanja potrebnih informacija o kaznenom djelu, odnosno
o kriminalnom događaju. Za učinkovitost kriminalističkog istraživanja
ključna je količina informacija o događaju. Ukupnu količinu podataka
koja nastaje počinjenjem nekog kaznenog djela nazivamo informacij-
skim profilom kaznenog djela. Počinitelji čine kaznena djela svaki puta
na drugačiji način iz čega nastaju potpuno drugačije vrste i količine po-
dataka. Zato je informacijski profil svakog kaznenog djela drugačiji. Po-
sebnu skupinu informacija u informacijskom profilu kaznenog djela čini
informacijski profil kriminalističkog traga.
Analizom temeljnih pitanja kriminalistike može se zaključiti da krimina-
listički trag, kao nositelj informacije, može sadržavati informacijske ele-
mente koji imaju: mjesni, lokalni (gdje?), vremenski (kada?), subjektivni
(tko?, s kim?, koga?), objektivni (što?), instrumentalni (što?) i motivacij-
ski (zašto?) identifikacijski karakter. Pronađeni i osigurani tragovi koji
su laboratorijski obrađeni, s obzirom na vrstu i prirodu mogu ukazati na
način i tijek počinjenja kaznenog djela (MOS), na uzrok svog nastanka i
97
omogućiti izvođenje misaone i stvarne rekonstrukcije događaja, ukazati

na dopunske tragove i na mjesta na kojima ih treba tražiti. Na temelju
utvrđene starosti tragova može se omogućiti: provođenje vremenske re-
konstrukcije tijeka kaznenog djela, opovrći lažnu obranu ili alibi, po-
tvrditi istiniti iskaz, ukazati na redoslijed nastanka tragova, činjenice i
okolnosti važne za otkrivanje i traganje za počiniteljem, može se olakšati
i omogućiti identifikaciju počinitelja, žrtve, mjesta događaja i sl. (Modly,
Stoga kriminalist svojim kreativnim djelovanjem može utjecati na ishod
i uspješnost kriminalističkog istraživanja. Apstraktni opis zabranjenog
ponašanja pri tome mu služi kao okvir za njegovo djelovanje. (Dujmović,
2014)
U konačnici, kaznenopravno učenje o kaznenom djelu važno je i radi
utvrđivanja kriminalističkih karakteristika kaznenog djela. Teme-
ljem odredbi sadržanih u kaznenom zakonu, njihovim tumačenjem te
usvajanjem sudske prakse (iako nije neposredni pravni izvor), u okviru
kriminalističke znanosti stvaraju se tzv. kriminalističke karakteristike
(elementi) kaznenog djela, kao oblik metodičkih preporuka. Te preporu-
ke zapravo daju polazne informacije policijskim službenicima kod poje-
dinih kategorija kaznenih djela kod njihovog otkrivanja, razjašnjavanja
i utvrđivanja. One svojim kriminalističkim sadržajima usmjeravaju kri-
minalističku proceduru.
Pojam je širi od pojma zakonskog opisa kaznenog djela. Kriminalistička
karakteristika kaznenog djela je cjelokupnost tipičnih i individualnih
karakteristika (obilježja) konkretnog kaznenog djela koja su od značaja,
za primjenu kriminalističkih metoda, načina i sredstava. U taj pojam
ulaze relativno stabilni elementi kao što su: način i mehanizam počinjenja
kaznenog djela izražen u materijalnim tragovima i predmetima kaznenog
djela ali i u sjećanju ljudi, situacija počinjenja kaznenog djela, svojstva
ličnosti počinitelja i oštećenika (žrtve) itd. Kriminalističke metodike
imaju kao svoj temelj primarno skupinu kaznenih djela koje ujedinjuje
sličnost njihovih kriminalističkih karakteristika. Drugim riječima,
kriminalističke karakteristike kaznenog djela su od osobite važnosti za
razvoj i sadržaj kriminalističkih metodika. (Modly, Šuperina, Korajlić,
2008)
98
Tako se primjerice na temelju zakonskog opisa i stvarno počinjenih ka-

znenih djela teške krađe u kriminalističkoj metodici imovinskog krimi-
naliteta stvaraju detaljniji opisi kriminalističkih karakteristika kaznenog
djela teške krađe, npr. u odnosu na: počinitelja (primodelinkvent, pro-
fesionalni delinkvent, recidivist i sl.); oštećenika (klasifikacija po dobi,
socijalno-ekonomsko-psihološkim karakteristikama, viktimološkim ka-
rakteristikama i sl.); šire ili uže mjesto počinjenja kaznenog djela; objekt
napada (stan, obiteljska kuća, vikendica, kiosk, skladište, kafić i sl.); po-
sebnosti svrhe mjesta počinjenja i objekta napada/ukradene stvari (npr.
teška krađa iz skladišta vojne opreme); sredstvo radnje; uzrokovane po-
sljedice; stupanj opasnosti i t. sl.
9.6. Pojmovno određenje događaja i kriminalnog

događaja
U poduzimanju pojedinih operativno-taktičkih i tehničkih radnji,
mjera i dokaznih radnji, radi otkrivanja kaznenog djela i njegovog
počinitelja, do izražaja dolazi samostalnost policijskih službenika
koji, u svakoj konkretnoj kriminalističko taktičkoj situaciji, planiraju
sadržaj operativne aktivnosti. Međutim, određenu operativnu djelatnost/
provođenje policijskih ovlasti policijski službenici su dužni poduzimati i
temeljem zahtjeva nadležnog tužitelja/državnog odvjetnika. Neophodno
je postojanje konkretne i neposredne sumnje koja upućuje na mogućnost
počinjenja kaznenog djela (osnove sumnje), pa da policijski službenici
planiraju svoju operativnu aktivnost. Logično je da se prethodno moraju
prikupiti informacije o određenom događaju za koji postoji sumnja
da predstavlja kriminalni događaj, pa tek realizacijom planiranih
kriminalističkih radnji i mjera utvrđuje se koje kazneno djelo sadrži
konkretan kriminalni događaj. Pri tome treba uzimati u obzir činjenicu
kako svaki događaj ne mora biti i kriminalni, što i određuje operativno
postupanje policijskih službenika.
Svaki događaj se manifestira odgovarajućim promjenama u vanjskom
materijalnom svijetu, bilo da donosi određenu korist ili da uzrokuje štetne
posljedice za društvenu zajednicu. Polazeći od činjenice kako kazneno
djelo može počiniti samo čovjek, osnovni element koji u kriminalističkom
smislu određuje razliku između događaja i kriminalnog događaja je
99
postojanje sumnje da je konkretni događaj uzrokovan djelatnošću

čovjeka. Ukoliko događaj nije izazvan ljudskom radnjom, on ne može
biti kriminalni, jer se isključuje ljudski čimbenik. Ako se za primjer
uzme događaj koji je izazvan poplavom, zemljotresom ili nekom drugom
elementarnom nepogodom (društveno štetan događaj) lako je zaključiti
kako se ne radi o kriminalnom događaju, jer nema čovjekovog ponašanja,
vladanja, radnje, bilo u obliku činjenja ili propuštanja (nečinjenja).
U svakoj kriminalističko taktičkoj situaciji neće biti odmah jasno radi
li se o događaju ili o kriminalnom događaju, pa je stoga nužno poduzi-
manje odgovarajućih kriminalističkih radnji i mjera radi razjašnjavanja
događaja i utvrđivanja postojanja ili nepostojanja djelovanja čovjeka.
Takvu situaciju oslikava primjer požara većeg kompleksa šuma u vreme-
nu jakih ljetnih vrućina, kada najčešće slijedi logička pretpostavka kako
je požar izazvan djelovanjem sunčeve energije, ali ta pretpostavka može
biti točna jedino ako se isključi djelovanje ljudskog čimbenika. Zbog
toga se ad hoc, bez prethodnih provjera, ne može isključiti i postojanje
radnje čovjeka, tim prije što objektivna situacija u smislu velikih vrućina
može biti iskorištena kao povoljna prilika za podmetanje požara, radi
otklanjanja sumnje da je to počinio čovjek. U svim onim situacijama
gdje postoji takva sumnja, bitno je obaviti očevid, odgovarajuća i svrho-
vita vještačenja te poduzeti operativno taktičke i tehničke radnje i mjere,
kako bi se utvrdili uzrok požara i druge relevantne (negativne) činjenice,
na osnovu kojih se može zaključiti je li u pitanju kriminalni događaj i
koje je kazneno djelo počinjeno.
Također, i događaj koji ilustrira primjer pronalaska mrtvog tijela na obali
rijeke ne može biti razjašnjen bez poduzimanja odgovarajućih kriminali-
stičko taktičkih radnji i mjera te dokaznih radnji, s ciljem eliminiranja ili
utvrđivanja radi li se o kriminalnom događaju. Ako je u pitanju prirodna
ili nagla, naprasna smrt, onda je to, nesporno, događaj koji ne iziskuje
primjenu bilo kojih metoda kriminalističke metodike, jer nema ni sumnje
da se radi o kaznenom djelu. Isto tako, ukoliko se utvrdi kako je posrijedi
učinjeno fingirano samoubojstvo, onda se osnovano može sumnjati kako
se radi o kriminalnom događaju koji sadrži u sebi kazneno djelo ubojstva.
U kriminalističko taktičkim situacijama u kojima se utvrdilo postojanje
osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo ili da je određena osoba
100
počinitelj kaznenog djela, otvara se kriminalistička obrada/istraživanje,

izvid kaznenog djela radi daljeg razjašnjavanja i prikupljanja činjenica
kako bi se utvrdio stupanj osnovane sumnje u odnosu na kazneno djelo
i počinitelja kaznenog djela, poslije čega slijedi podnošenje izvještaja/
kaznene prijave tužiocu/državnom odvjetniku.
Odnos događaja i kriminalnog događaja s aspekta ponašanja počinitelja
izražava se u dva oblika:
1. Počinitelj kriminalni događaj prikriva tako što ga prikazuje kao
obični događaj, što znači da događaj nije skriven (fingirano sa-
moubojstvo, požar, prometna nesreća i sl.); i
2. Počinitelj prikriva kompletan kriminalni događaj, ne ostavljajući
tragove koji bi ukazali na bilo kakav događaj (poslije ubojstva
skriva mrtvo tijelo i uništava relevantne tragove).
U prvom slučaju događaj je javno izražen, ali se prikrivaju elementi koji
ga čine kriminalnim, dok se u drugom slučaju događaj javno ne ma-
nifestira (on je u potpunosti skriven), što, svakako, otežava otkrivanje
kaznenog djela. U oba slučaja počinitelj poduzima odgovarajuće radnje
i mjere, u cilju prikrivanja počinjenog kaznenog djela i onemogućavanja
njegovog otkrivanja.
U kriminalističko taktičkoj situaciji, u kojoj se počinitelj otkriva i uhi-
ćuje u vrijeme počinjenja kaznenog djela (in flagranti), nema prikrive-
nog ni kriminalnog događaja ni kaznenog djela, jer se odmah otkrivaju
kazneno djelo i njegov počinitelj, pa se rad kriminalističkog istražitelja
sastoji u daljnjem razjašnjavanju okolnosti počinjenja kaznenog djela i
prikupljanje relevantnih činjenica i dokaza.
S aspekta primjene postupaka kriminalističkih metodika najjednostavni-
ja je kriminalističko taktička situacija koja odmah ukazuje na postojanje
kaznenog djela, tj. kriminalni događaj koji je javan i jasan u tolikoj mjeri
da se nedvosmisleno može zaključiti da se radi o određenom kaznenom
djelu. Naprimjer:
1. U banci je pronađen ubijeni blagajnik, a novac je odnijet
iz blagajne, što ukazuje na vjerojatnost počinjenja teškog,
kvalificiranog oblika kaznenog djela razbojništva
101
2. U poduzeću je pomoću brusilice provaljena kasa i tom prilikom

iz nje je odnijet novac od dnevnog utrška (vjerojatnost počinjenja
kaznenog djela teške krađe).
3. Slučaj svađe i tuče između dviju osoba u restoranu u prisutnosti
više gostiju, u kojoj je jedna osoba ubola nožem drugu osobu,
uslijed čega je ona umrla (kazneno djelo ubojstva).
Ovi primjeri jasno upućuju na mogućnost zaključivanja kako se radi o
počinjenim kaznenim djelima. Drugi je problem utvrđivanja identiteta
njihovih počinitelja te sa kojim se podacima, činjenicama raspolaže radi
izvršenja tog zadatka. U prvom i drugom slučaju, vjerojatno će to biti
oskudni podaci, ali svakako treba razjasniti i moguće oblike sudioništva
(informacije o stanju novca, osiguranju i sl.), dok u trećem slučaju, s
obzirom na sve činjenice, ne bi smjelo biti problema u otkrivanju počini-
telja, i kada je on napustio ili pobjegao sa mjesta događaja.
Kada se u sklopu kriminalističkih metodika razmatra primjena odgova-
rajućih radnji i mjera, procedura i postupaka, radi otkrivanja kaznenog
djela, mora se poći od činjenice da je ono sadržano u kriminalnom do-
gađaju i da kao takvo postoji, bez obzira na to što nije otkriveno ili što
se možda nikada neće ni otkriti. Zbog toga treba razlikovati otkrivanje
događaja od otkrivanja kaznenog djela, jer događaj je značajan s aspek-
ta kriminalističkog postupanja, a u slučaju otkrivanja kaznenog djela,
ono mora sadržavati sve elemente predviđene i opisane odgovarajućim
člankom kaznenog zakona, što mu daje kaznenopravnu dimenziju. Stoga
je nužno primijeniti odgovarajuće postupke kriminalističkih metodika,
kako bi se pravodobno prikupile i osigurale činjenice, tragovi i dokazi o
kaznenom djelu i počinitelju. (Bošković; 2005)
102
III
PRIMJENA KRIMINALISTIČKE
ZNANOSTI – ZANIMANJE
10. KRIMINALISTIČKI ISTRAŽITELJ
Kriminalistički istražitelj može započeti kriminalističko istraživanje, a

da na početku ponekad nije ni svjestan njene važnosti. Kriminalistič-
ko istraživanje kombinira vještinu i znanje te zahtijeva opću i specija-
lističku edukaciju, obuku i praktičnu pripremu (simulacijske vježbe). U
današnjem društvu visoke tehnologije, gdje informacije teku brže nego
ikada, a građani isto tako brzo očekuju rezultate, kriminalistički istraži-
telji trebaju podići svoje procedure postupanja i timski rad na višu razinu
– trebaju se naoštriti, da se izrazimo u žargonu.
Međunarodna asocijacija šefova policije (IACP – International Associa-
tion of Chiefs of Police12) kaže:
“Ovo je novi svijet i uloga kriminalističkih istražitelja se drastič-
no promijenila. U starom svijetu, đon na cipelama je bio primarno
oruđe istražitelja. Sreća i upornost su bili kameni temeljci uspjeha.
Ključ za upravljanje istražnim odjelom bilo je motiviranje krimi-
nalističkih istražitelja. Sada, u doba informacija, gdje tehnologija
svakodnevno napreduje, đon na cipelama je još uvijek bitan – kao
i sreća i upornost – ali agresivniji kriminalistički istražitelji stalno
traže nova sredstva. To može biti nova metoda ili pristup krimi-
nalističkom istraživanju, ili može biti rezultat iskorištavanja novih
dostignuća u forenzičkim i upravljačkim znanostima.”
Zbog toga što ne postoje dva identična kaznena djela, čak i ako ih je
počinila ista osoba, svako kriminalističko istraživanje je jedinstveno, po-
sebno. Veliki broj varijabli (ostvarenih stvarnih kriminalističkih eleme-
nata konkretnog kaznenog djela i njegov trenutni informacijski profil)
u pojedinačnim kaznenim djelima čini nemogućim da se uspostave fik-
sna pravila za vođenje kriminalističkog istraživanja. Pa ipak, neke opće
smjernice pomažu u osiguravanju temeljitosti i učinkovitosti kriminali-
stičkog istraživanja. Kriminalistički istražitelji modificiraju i prilagođa-
vaju smjernice kriminalističkog istraživanja kako bi odgovarale svakom
pojedinom slučaju. (Wayne, Kären, 2007)
http://www.theiacp.org/
12
105
Kriminalističko istraživanje je poseban spoznajni proces, donekle sli-

čan procesu znanstvenog istraživanja, a bit kriminalističke procedure je
otkrivanja novoga, nepoznatog. Ta je djelatnost obilježena istodobnom
simultanom i sukcesivnom primjenom spoznajnih i intelektualnih funk-
cija: promatranja, mišljenja, razmišljanja, analiziranja, sintetiziranja, us-
poređivanja i zaključivanja. Taj složeni proces obavlja kriminalistički
istražitelj.
Kriminalistički istražitelj je osoba koja pronalazi, prikuplja, tumači, eva-
luira (vrednuje) i dokumentira relevantne činjenice u vezi sa kriminalnim
događajem. Na strani kriminalističkog istražitelja, zbog prirode njegovog
posla, pretpostavlja se poznavanje određenih pojmova i tehnika te vla-
danje vještinama. Među najvažnijim vještinama su sposobnost dobre ko-
munikacije s različitim ljudima te uočavanje i povezivanje bitnih detalja
tijekom kriminalističkog istraživanja. Te su vještine izrazito složene, jer
je kriminalističko istraživanje zločina u biti rad s ljudima i materijalnim
tragovima. Daljnje vještine uključuju: prepoznavanje, prikupljanje, obi-
lježavanje (markiranje) i osiguravanje materijalnih tragova, određivanje
svrhovitih vještačenja i pisanje izvješća/zapisnika/kaznenih prijava itd.
Znanje i vještine same po sebi još ne čine dobrog kriminalističkog istra-
žitelja. Obilježje kompetentnog kriminalističkog istražitelja je bistrina s
kojom on uočava odnos između onoga što je spoznato i što treba učiniti.
Kriminalističko istraživanje prožeto je s izazovima i složenošću. (Modly,
106
11. KARAKTERISTIKE DOBROG
KRIMINALISTIČKOG ISTRAŽITELJA
(KRIMINALISTE)
Dobar istražitelj posjeduje znanje, kreativan je, strpljiv i uporan. Dobar

istražitelj, također, puno čita o raznim stvarima. Bez obzira na zvanje, ti-
tulu ili plaću, istražitelji su mnogo bolji kada posjeduju intelektualne, psi-
hološke i fizičke karakteristike, te su dobri poznavaoci zakonskih propisa
i kriminalističkih procedura (operacionalizacija normativnog modela).
Međutim, prije nego što pristupimo pojašnjenju ovih karakteristika istra-
žitelja, poslužit ćemo se, radi dobivanja bolje i slikovitije predodžbe do-
brog istražitelja, odlomkom iz knjige Sumaglice i jasnoće Mirsada D.
Abazovića u kojoj on kaže:
“Žaba, jel’de, stalno čuči i gleda put nebesa. Ona ti je kao u li-
jevku, ali s donje strane, u onom najužem dijelu lijevka. I gleda.
Što vidi i dokle gleda? Vidi samo ono što je pred njom, sa strane
ne vidi ništa i zadovoljava se time. Ako misli, bezbeli misli da iza
tih stranjača lijevka više ništo i nema. I tu ti je sav njezin svijet i
u tom njenom vidokrugu su ti i sve njene odluke. Ako koja baja u
tom vidokrugu leta, ona je i ugleda i pojede i tako iz dana u dan.
A što je žaba? Ništa. Niko je ne drži nipodašta. Niko na nju ni ne
obraća pažnju.
A ptica?! Eh to je nešto sasvim drugo. Ptica leti. Vidi i što je gore,
vidi i što je dolje, vidi i lijevo i desno i naprijed i otraga, jer se može
okretati i prevrtati i spuštati i dizati, ma može što god hoćeš. Znači,
može stići, može uteći, može se sakriti, može se ukazati, može pro-
brati gdje će sletjeti, može pobjeći od vjetra i skloniti se sa sunca, a
može opet uletjeti u vjetar i prepustiti se da je nosi, može i na sunce
izaći kad god hoće. A kakvih sve ptica ima? Nema kakvih nema.
Jakako, ima ih različitih, ali sve lete iznad staništa i sve vide što vi-
djeti hoće. I onda, pošto su u vlasništvu svaštogleda i svakudgleda,
mogu donositi i odluke koje im pašu. Vidiš, ti žabu metni pred jedan
zid – i što ona vidi? Vidi taj zid i vidi, pošto ga odozdo gleda, kako
107
se on penje gore. I kraj. A ptica? E ptica isto tako vidi taj zid, ali ga
može i preprhnuti pa vidjeti i kakva je druga strana zida i što još
ima iza tog zida. Pa i što je na vrhu zida, pa koliko je debeo taj zid,
pa može li se na njega još nadziđivati i svašto još.
E tako ti je i sa ljudima. Onaj koji gleda iz žabljeg ugla malo vidi i
smanjena mu je mogućnost donošenja oduka i za njega i za druge.
A onaj čovjek koji se uspije tako izgraditi da svojim mislima može
biti haman kao ptica koja leti iznad dunjaluka, taj ima široko polje
i za namjere i za odluke. On uvijek vidi što je iza nečega, je li to
nešto iza nečega dobro ili nije dobro, ako je dobro može li biti još
bolje, ako nije dobro što treba činiti da se popravi, ako se ne može
popraviti zna kako se može zaobići da ne nastrada… Taj čovjek
koji je kao ptica vidi i jasnoće i sjenke i osjene, vidi ravnala i ru-
petine, vidi što treba izrupati, a što poravnati. Ma vidi sve. I lahko
mu je onda upravljati i sobom i drugim ljudima i stvarima. I teško
da će pogriješiti. A najveća mu je greška ako naumi da se iz ptice
pretvori u žabu.”
Na ovu usporedbu, pogleda iz žablje i ptičje perspektive, nadovezuje se
citat iz američke serije “CSI”, gdje Grissom kaže;
“Istraživanje većine mjesta zločina je gledanje, ali veliki dio čini
slušanje. Slušati, znati kako slušati, ne samo što ljudi govore, nego
i kako govore? Kako boja glasa odgovara izrazu lica ili položaju
tijela, čak i to što mogu čitati sa usana i znati što govore… nije
dovoljno!!!”
Oba ova citata su veoma živa, dojmljiva, upečatljiva i slikovita kada go-
vorimo o dobrom istražitelju – kriminalisti i kriminalističkom istraživa-
nju kažnjivih djela.
11.1. Intelektualne karakteristike kriminalističkog

istražitelja (kriminaliste)
Kriminalistički istražitelji moraju apsorbirati sadržaj svoje kriminalistič-
ke edukacije i obuke te je trebaju primijeniti u svom budućem poslu. Oni
moraju znati, raspoznavati i razlikovati (diferencirati) elemente kaznenih
djela i drugih kažnjivih radnji (npr. prekršaja); razumjeti i biti sposob-
108
ni primijeniti istražiteljske metode i tehnike u konkretnim situacijama;

biti sposobni raditi sa raznim tipovima ljudi i još mnogo toga. Pored
inteligencije13 (sposobnosti snalaženja u novim situacijama), neophodne
osobine dobrog istražitelja su objektivnost, logika i zdrav razum. Dobri
istražitelji pribavljaju i čuvaju informacije, primjenjuju tehničko znanje
i ostaju otvoreni, objektivni i logični. Oni su također kulturološki vješti
13
Prema teoriji prof. dr. Howarda Gardnera, sa Harvardskog sveučilište u Cambrid-
geu, ne može se samo na jedan način konstatirati je li netko pametan ili nije, već
svaka osoba u sebi nosi niz različitih sposobnosti koje je Gardner svrstao u devet
vrsta inteligencije. Prema ovom profesoru, inteligencija nije fiksna, već se razvija,
što je dobra vijest. Ipak, loša je stvar što ljudski mozak ima razvojne stadije u kojim
se određene vrste inteligencije lakše i brže razvijaju. Devet vrsta inteligencije su:
1. Lingvističku inteligenciju karakterizira naglašeno zanimanje prema riječima
i jeziku, pismeno i usmeno izražavanje, objašnjavanje ideja jezikom te
razumijevanje povezanosti između komunikacije i namjere.
2. Logičko – matematička inteligencija obuhvaća otkrivanje obrazaca,
znanstveno razmišljanje, analizu problema, izvođenje matematičkih operacija
te razumijevanje odnosa između uzroka i posljedice.
3. Glazbena inteligencija omogućuje bolje glazbene sposobnosti, svjesnost i
uživanje u primjeni zvukova, prepoznavanje tonaliteta i ritmičkih obrazaca,
kao i razumijevanje odnosa između zvuka i osjećaja.
4. Tjelesno – kinestetičku inteligenciju karakterizira koordinacija tjelesnih
pokreta, izražavanje sebe i svojih sposobnosti korištenjem tijela, fizička
spretnost i okretnost, kao i lako učenje fizičkih vještina.
5. Prostorna inteligencija kod osobe primjećuje se kod učenja i razmišljanja
u slikama, boljem pamćenju lica nego imena, slikovitoj mašti i ekspresiji,
razumijevanja odnosa između slike i njenog značenja i između prostora i
efekta.
6. Interpersonalna inteligencija omogućuje zapažanja osjećaja kod drugih ljudi,
sposobnost da se uspostavi komunikacija s drugima, tumačenje ponašanja i
komunikacije, razumijevanje odnosa između ljudi i stanja u kojima se nalaze.
7. Intrapersonalna inteligencija očituje se u samosvjesnosti, samorazumijevanju,
razumijevanju vlastitih potreba i mogućnosti te introspekciji.
8. Prirodna inteligencija kod osoba omogućuje da primjećuju prirodu gdje god
se nalaze, pamte detalje mjesta na kojima su boravili, vole biljke i životinje te
ih prepoznaju. Također brinu o okolišu, uživaju u pješačenju ili kampiranju,
imaju sposobnost razumijevanja različitih situacija te se u njima dobro snalaze.
9. Duhovna inteligencija znači osjetljivost i zanimanje za dublja pitanja o ljudskoj
egzistenciji, shvaćanju života i drugim, malo 'težim' pitanjima.
Bitno je naglasiti da svaki pojedinac ima svaku od ovih devet vrsta inteligencije, no
one su u nama različito zastupljene. (http://www.srednja.hr/Novosti/ – 19.12.2019.)
109
i u inerpersonalnoj komunikaciji sa svim osobama bez obzira na njihove

različitosti u spolu, etničkoj, rasnoj, generacijskoj, socijalnoj-ekonom-
skoj i društveno-političkoj pripadnost, vjerskom, političkom ili spolnom
opredjeljenju te psihološkom, fizičkom i zdravstvenom statusu kao i
obrazovnom stupnju.
Kriminalistički istražitelji pribavljaju ogromne količine informacija. Oni
se susreću i razgovaraju sa ljudima iz svih slojeva života i društva – muš-
karcima i ženama, odraslima i maloljetnicima (djecom), niskokvalifici-
ranim i visokokvalificiranim radnicima, djelatnicima, kao i novacima,
vježbenicima i dugogodišnjim profesionalcima u određenom zanimanju
– i svoj pristup moraju prilagoditi svakom od njih. Pored toga, svako
mjesto počinjenja kaznenog djela moraju dobro spoznati i zapamtiti,
kako bi ga se mogli prisjetiti možda mjesecima ili godinama kasnije.
Zbog toga su precizni, kompletni i dobro organizirani izvještaji i zapisni-
ci od suštinske važnosti i vrijednosti.
Kriminalistički istražitelji također stječu znanja i vještine u istražnim
tehnikama kao što su intervjuiranje i ispitivanje, fotografiranje i skici-
ranje, pretraživanje, pisanje zabilješki i brojne druge znanja i vještine.
Znanje, vještina, sposobnost i spretnost o istražnim tehnikama se stječu
i razvijaju kroz kontinuiranu edukaciju i obuku te radno iskustvo (to je
proces cijeloživotnog obrazovanja i učenja); uključujući znanja stečena
u formalnom, informalnom i neformalnom obrazovanju, osobnom život-
nom iskustvu i učenjem od drugih kroz kriminalističku praksu.
Sposobnost pribavljanja i zadržavanja (memoriranja) informacije i do-
brog korištenja istražnih tehnika ne vrijedi puno bez sposobnosti raz-
mišljanja za vrijeme trajanja kriminalističkog istraživanja slučaja. Men-
talni proces koji je uključen u istraživanje je veoma složen. Logika je
nezamjenjiva i često uključuje obrnuto razmišljanje, tj. prolaženje kroz
slučaj unazad od kraja prema početku (retrospektivno). Zašto se dogodio
neki događaj? Kada? Kako? Tko je kriv? Kriminalistički istražitelji mo-
raju pronaći sve moguće uzročno-posljedične (kauzalne) veze, istražiti te
veze i izvući zaključke – ali tek nakon što temeljito ispitaju sve postav-
ljene mogućnosti, verzije.
110
Činjenica je radnja, događaj, okolnost, ili nešto što je stvarno urađeno.

Suprotno tome, zaključak, je proces razmišljanja kojim činjenice mogu
biti deducirane (deduktivno zaključivanje). Mišljenje je osobno uvjerenje.
Na primjer, kriminalistički istražitelj koji je pozvan na mjesto počinjenja
kaznenog djela u kojem je došlo do pucnjave pronalazi mrtvog čovjeka
sa pištoljem u ruci (činjenica) i oproštajno pismo na stolu (činjenica).
Policijski službenik može zaključiti da je čovjek počinio samoubojstvo. On
također može zastupati mišljenje da su ljudi koji počine samoubojstvo
kukavice. Ovo mišljenje je irelevantno za istragu. Zaključak je od bitne
važnosti. Ako policijski službenik postavi hipotezu (verziju) o uzroku smr-
ti temeljenu na samoubojstvu, a onda krene dokazivati da je hipoteza
točna, mnoge informacije i dokazi mogu biti ignorirani. Ovo je poznato
kao induktivno zaključivanje,14 kada se ide od općeg i ustanovljava se
prikupljanjem specifičnih činjenica. (Sjetite se kad smo ranije rekli da je
kriminalističko istraživanje rekonstruktivni proces koji koristi deduktivno
zaključivanje). Često su oba oblika zaključivanja (prosuđivanja, rasuđi-
vanja) potrebna u kriminalističkim izvidima.
Donošenje odluka je nastavak, koji treba biti baziran na činjenicama. Kada

kriminalistički istražitelji pregledaju informacije i dokaze, oni se koncen-
triraju na ono što je poznato (činjenice) umjesto na ono što je samo vje-
rojatno (zaključak), te što je više moguće eliminiraju osobne predrasude,
stavove, sustave vrijednosti (načelo objektivnosti). Sa dovoljno činjenica,
istražitelji mogu napraviti validne zaključke, iz kojih onda mogu izvući
krajnji zaključak.
Iako kriminalistički istražitelji moraju izvući zaključak i oblikovati teorije
(verzije), oni moraju ostati otvoreni i spremni da razmotre sve mogućnosti.
Dobri istražitelji se čuvaju tendencije ranih zaključaka ili teorija (verzija) o
osumnjičenom u ranom stadiju kriminalističkog istraživanja, jer takav način
14
Induktivno zaključivanje – je proces logičkog rasuđivanja u kojem se na osnovu
pojedinačnog i posebnog zaključuje o općem. Izvođenje općih načela i sudova,
zaključaka iz saznanja o pojedinačnim slučajevima i dijelovima cjeline uključuje
aktivnosti apstrakcije i generalizacije. Iz saznanja o zajedničkom svojstvu dijelova ili
pojedinačnih članova, zaključuje se da to svojstvo posjeduje cjelina, skup, pojava,
tj. ono što se smatra točnim i što vrijedi za pojedinačno, točno je i vrijedi i za opće.
Induktivno mišljenje, kao i njemu komplementaran proces – deduktivno mišljenje,
uključen je u proces formiranja pojmova i rješavanja problema. (Petz, 1992)
111
razmišljanja stvara istražnu kratkovidost, njegujući nesvjesno oblikovanje

dokaza ili tumačenje informacija, tako da podupiru njihove prerane teorije.
Unaprijed stvorene pretpostavke ometaju dobro istraživanje; objektivnost
je od suštinskog značaja. Kad god se učini zaključak, njegova validnost
se treba testirati ispitivanjem činjenica na kojima se zasniva. Potrebno je
razmotriti sve mogućnosti (više od alternativa: ili-ili); inače će se izgubiti
dragocjeno vrijeme, dokazi mogu nestati (traseološki informacijski deficit),
ili jednostavno, slučaj može ostati neriješen.
Opasnosti od izvođenja preranog zaključka su opisane u slučaju ubojstva
u kojem su dva osumnjičenika podvrgnuta poligrafskom ispitivanju.
Osumnjičenog A su dva puta poligrafski testirala dva poligrafska ispitivača.

Oba testa su pokazala da je osumnjičeni odgovarao lažno na krucijalna
pitanja o događaju. Osumnjičeni B je poligrafski testiran pitanjima iz testu
koji provjeravaju stres u glasu. Test je pokazao da je on odgovarao istinito
na ista pitanja. Na osnovu rezultata ovih poligrafskih testiranja, istražitelji
su se koncentrirali na otkrivanje dokaza koji povezuju osumnjičenog A
sa kaznenim djelom i ignorirali su osumnjičenog B. Nakon šest mjeseci
praćenja i analiziranja tragova, istraživanje je došla u slijepu ulicu.
Istražitelji su pokrenuli kriminalističko istraživanje protiv osumnjičenog B i
otkrili dovoljno dokaza koji su ukazivali da je on počinitelj kaznenog djela.15
Namjera opisa ovog događaja nije pokazivanje kako poligrafski testovi

nisu validni, pravovrijedni ili pravovaljani. U stvari, veza između po-
zitivnih rezultata dobivenih poligrafskim testom i umiješanosti osum-
njičenog ili njegove krivnje je veoma jaka. Poanta je u tome da samo
jedna, pojedinačna, činjenica ne treba dominirati istraživanjem. Potreb-
no je uzeti u obzir sve mogućnosti. U našem slučaju, osumnjičeni B je
uzeo šest tableta za smirenje prije poligrafskog testiranja, što je otežalo
tumačenje njegovog poligrama. Osumnjičeni A je mogao biti umiješan
u ubojstvo koje nije povezano sa ovim ili je jednostavno bio pretjerano
nervozan jer je bio glavni osumnjičeni. Upornost je na kraju otkrila isti-
nu, iako su činjenice u početnom stadiju istraživanja ukazivale suprotno.
Sličan slučaj je i ubojstvo policajca Nermina Hirkić u Jelahu, općina Tešanj, 1995.
15
godine. Opširnije vidjeti u: Ramljak A.; Korajlić, N. (1999). Anatomija misterioznog
ubistva. Kriminalističke teme, broj 1-2.
112
11.2. Psihološke karakteristike kriminalističkog

Kriminalistički istražitelj treba imati određene psihološke karakteristike
radi uspješnog provođenja kriminalističkog istraživanja. Dobri istraži-
telji su emocionalno izbalansirani, nepristrani, znatiželjni, sumnjičavi,
pronicljivi, samodisciplinirani i uporni. Kriminalističko istraživanje je
veoma stresno i uključuje donošenje mnogih odluka. Zbog toga se tra-
ži od istražitelja emocionalna stabilnost. Kriminalistički istražitelji koji
imaju previše izražen obrambeni stav ili su previše osjetljivi mogu po-
stati žrtve stresa. Istražitelji moraju podnijeti vrijeđanja, a u isto vrijeme
pokazati ljubaznost i razumijevanje. Dalje, oni moraju ostati nepristrani,
inače će problemi onih sa kojima su u kontaktu umanjiti njihovu objek-
tivnost. U kontaktu sa osobama ne smiju miješati privatne i profesional-
ne teme, sadržaje i razloge njihovog razgovora. Osobna poznanstva ili
prijateljstva sa osobama koje su povezane sa slučajem, koji se istražuje,
ne samo da ometaju istraživanje nego i predstavljaju direktnu prijetnju
emocionalnoj dobrobiti istražitelja.
Iako ostaju nepristrani i objektivni, dobri istražitelji su intimno umije-
šani u svaki aspekt slučaja. Oni ne prihvaćaju stvari zdravo za gotovo;
umjesto toga, oni dovode u pitanje ono što čuju i što vide. Oni koriste
svoje znanje o ljudskoj prirodi kako bi procijenili što je istina od onoga
što je rečeno. Ljudi često lažu ili govore poluistine, ali to ne mora značiti
da su kriminalci. Stječući iskustvo, istražitelji će steći osjećaj o tome
tko govori istinu, tko ima važne informacije, a tko se ponaša sumnjivo.
Sposobnost da razlikuje obično od neobičnog i normalno od sumnjivog
su obilježja dobrog istražitelja.
Pored toga, istražitelji moraju biti samodisciplinirani i sposobni da or-
ganiziraju svoje vrijeme. Uspjeh često zavisi od istražitelja koji razvija
dobre radne navike, postavlja prioritete i pametno koristi vrijeme. Usko
povezana sa samodisciplinom je spremnost da ustraje, “da se drži neče-
ga” dok god je to razumno. Istraživanje često uključuje sate, dane i mje-
sece čekanja i promatranja, obavljanje napornih, dosadnih zadataka, koji
mogu, a ne moraju rezultirati informacijama ili dokazima, koji će biti od
pomoći za slučaj. Zbog toga su strpljenje i ustrajnost (upornost) često od
ključne važnosti za istraživanje. Međutim, iako je ustrajnost poželjna, ne
113
treba se pobrkati sa tvrdoglavim odbijanjem da se prizna da slučaj vjero-

jatno neće biti riješen.
Istražitelji se često susreću sa slučajevima u kojima izgleda da činjenice,
razum i logika nikuda ne vode. Pa ipak, kada se već slučaj treba zatvoriti,
slučajno se pojave novi dokazi, činjenice, indiciji i/ili informacije. Pri-
log “crne kronike” iz novina, anonimni poziv, primjedbe ili obavijesti za
koje se slučajno čulo ili niz događaja koji nemaju očite veze sa slučajem
istraživanja, mogu dati ili uputiti na još neutvrđene tragove ili informa-
cije bitnih za daljnji tijek istraživanja. Mnogi slučajevi su riješeni kada
je istražitelj naknadno analizirao sve tragove kao i relevantne i naizgled
nerelevantne informacije. Tu dolazi do izražaja vještina kriminalističkog
istražitelja, usmjerenog na detalje i smislenog povezivanja činjenica.
Upornost, zajedno sa znatiželjom i intuicijom, su neophodni u teškim
slučajevima. Iako neki poriču postojanje ili vrijednost intuicije, stotine
iskusnih istražitelja potvrđuju njenu vrijednost.16 Intuicija je “iznenadna
spoznaja” bez svjesnog zaključivanja/promišljanja ili očite logike. Za-
snovana na znanju i iskustvu, ona se obično naziva “ulični osjećaj”. To
je potreba da se nastavi bez očiglednog razloga, “predosjećaj” koji je
razvijen kroz iskustvo. (Wayne, Kären, 2007)
16
Intuicija – osjećajno obojeno prosuđivanje ili razumijevanje neke situacije, osobe ili
pojave, koje nije posljedica namjernog razmišljanja, već se javlja kao nagla spoznaja
ili uvid. Termin se uglavnom koristi u svakodnevnom govoru, dok ga stručnjaci
izbjegavaju, smatrajući da se tzv. intuitivno zaključivanje ne razlikuje od drugih
spoznajnih procesa pa ga stoga ne treba označavati posebnim nazivom. Po mišljenju
mnogih autora intuitivno zaključivanje ili prosuđivanje je posljedica procesa učenja
ili nenamjernog organiziranja perceptivnih ili predodžbenih podataka. (Petz, 1992)
114
Tople ljetne večeri u velikom američkom gradu, policijski službenik iz odjela narkoti-
ka, koji je radio u smjeni od 16.00 do 24.00 sata, započeo je tzv. “kupi-uhiti” policij-
sku akciju na raskrižju koje je poznato kao “otvorena trgovina” za prodaju i raspača-
vanje droge. Tu se okuplja otprilike 50-60 osoba, a za većinu njih se pretpostavljala
njihova umiješanost u preprodaji i raspačavanju narkotika. Pet minuta ranije, dva
prikrivena istražitelja su prošla tim područjem i kupili su nedozvoljene narkotike od
nekoliko uličnih dilera. Potom su prikrivani istražitelji otišli sa raskrižja i putem ure-
đaja za komunikaciju opisali su nekoliko uličnih prodavača timu za uhićenje, koji se
sastojao od tri neoznačena vozila u kojima su se nalazila po tri policijska službenik.
Kada su neoznačena vozila (bez policijskih oznaka) prišla do ugla ulice, gomila se
odmah počela razilaziti. U tom trenutku, jedan od policijskih službenika je primijetio
osobu koja odgovara opisu jednog od preprodavača droge kojeg su dali prikriveni
istražitelji i naredio je vozaču da stane. Kako je policijski službenik, koji je primijetio
opisanog dilera, počeo dovikivati drugim policijskim službenicima za identificiraju
koje druge osobe namjeravaju zaustaviti, još je jedan policijski službenik istovreme-
no izišao iz vozila i uputi se prema drugoj osobi, otprilike nekih 10 m dalje na ploč-
niku. Taj drugi policijski službenik počeo je pozivati druge policijske službenike radi
“uhićenja onog u crvenoj košulji, koji ima pištolj”. Čovjek u crvenoj košulji počeo je
bježati niz ulicu kada je primijetio policijske službenike u civilnoj odjeći kako mu prila-
ze sa obje strane sa oružjem u rukama. Muškarac se predao i policijski službenici su
od njega oduzeli revolver kalibra 357 koji mu se nalazio za pojasom te su ga uhitili.
Dok su policijski službenici u postaji ispitivali uhićenike i kompletirali potrebnu doku-
mentaciju, policijski službenik koji je identificirao preprodavača narkotika se okre-
nuo policijskom službeniku koji je primijetio osumnjičenog sa pištoljem i upitao ga:
“Kako si znao da ima pištolj?”. Policijski službenik je prvo oklijevao, a onda odgovo-
rio: “Nisam siguran zašto. Jednostavno sam znao.”. Kako se počeo prisjećati detalja
i okolnosti incidenta, policijski službenik se morao svjesno potruditi sjetiti se onoga
što je primijetio i što ga je navelo na zaključak da osumnjičeni posjeduje oružje.
Prvo, policijski službenik se prisjetio da kada su se zaustavljali na mjestu događaja,
čovjek je ustao i popravio hlače oko struka. Dalje, policijski službenik se sjetio, iako
je vani bilo prilično toplo, da je osumnjičeni nosio košulju dugih rukava sa krajevima
koji su visjeli preko hlača. Na kraju, sjetio se da odmah nakon što je muškarac ustao,
okrenuo je desnu stranu tijela od policijskog službenika i krenuo u drugom pravcu,
hvatajući se za desnu stranu na pojasu kao da nešto čuva. Kombinacija uočenih
radnji ispravno je navela policijskog službenika na zaključak kako je osoba u crvenoj
košulji naoružana.
Policijski službenik je ovo primijetio tako brzo jer ima iskustva sa “trenutnim pre-
poznavanjem” opasnosti. Međutim, on nije mogao artikulirati te razloge svojim
kolegama policijskim službenicima sve dok sama policijska akcija nije bila završena.
115
11.3. Fizičke karakteristike kriminalističkog

Dob, visina i težina, osim ako nisu ekstremne, načelno nisu važne karak-
teristike za kriminalističkog istražitelja. Međutim, neke fizičke karakte-
ristike su bitne. Dobri istražitelji su u dobroj fizičkoj kondiciji te dobro
vide i čuju. Dobro zdravlje i visoka razina energije (kondicioniranost) su
od velike koristi, jer sati koji se provedu obavljajući istražiteljske duž-
nosti, mogu biti dugi, zahtjevni i iscrpljujući. Pored toga, što su u do-
broj fizičkoj formi, istražiteljima pomaže oštar vid i sluh. Daltonizam,
kratkovidnost, noćno sljepilo i dalekovidnost mogu oslabiti efikasnost
istražitelja. Sluh je od naročite važnosti kada mrak ograničava vid. Oštar
sluh pomaže u procijeni blizine osumnjičenog, kretanja životinja ili lju-
di, pravaca pucnjave ili drugih detonacija, odnosno šumova, kao i smjera
zvuka koraka. Pored toga, istražitelji moraju:
•• Slušati riječi za vrijeme jecanja, plača ili histerije.
•• Čuti veoma slabi zvuk glasa ozbiljno ranjenih osoba ili ljudi na
samrti.
•• Voditi intervju dok avioni prelijeću iznad njega, dok rade teški
strojevi ili pored gustog prometa.
Sve ove intelektualne, psihološke i fizičke karakteristike istražitelja (kri-
minaliste) mogu biti potrebne u preliminarnom istraživanju kaznenog
djela. (Wayne, Kären, 2007)
11.4. Operacionalizacija normativnog modela rada

kriminalističkog istražitelja
Poznavanje propisa i kriminaliteta su veoma bitni (Modly, Šuperina, Ko-
rajlić, 2008), jer dobar kriminalista mora poznavati zakonske i podzakon-
ske propise koje primjenjuje u svom radu, pravila kriminalistike i srodnih
znanstvenih disciplina. Pravni propisi predstavljaju pravni temelj i okvir
za rad kriminalista, a poznavanje postulata kriminalističke znanosti i dru-
gih znanstvenih disciplina, predstavlja stručnu osnovu za rad kriminalista.
Životno, konkretno poznavanje kriminaliteta, ljudi, društvenih odnosa,
života uopće, temeljni je preduvjeti za primjenu teorijskih znanja u prak-
si. Takvo znanje kriminalist može steći samo stalnim i upornim učenjem.
116
To mu omogućava da bude up to date (upoznat sa najnovijim znanjima i

iskustvima). Poznavanje ljudi i psihologije, naročito kriminalističke psi-
hologije (psihologija koja se primjenjuje unutar kriminalističke znanosti)
nužan su uvjet za uspješno kriminalističko postupanje.
Kriminalist mora biti dobar psiholog “zdravog razuma”, mora se ade-
kvatno izražavati, mora poznavati običaje i navike kriminalaca, njihov
jezik, mora se koncizno pismeno izražavati itd. Katalog kvaliteta suvre-
menog kriminaliste je mnogo veći od navedenih kvaliteta, koji su dati
ilustracije radi. Posebno bismo istakli potrebu depersonalizacije krimi-
nalista u smislu njihove nepristranosti prilikom donošenja odluka. Oni
se moraju osloboditi osobnih sklonosti, stavova, predodžbi, predrasuda,
strasti, a donošenje odluka mora se temeljiti na nepristranom gledanju
na osobe, međuljudske odnose i društvo u cjelini. U stvari riječ je o
obliku “personalizacije” sui generis, u smislu takvog formiranja osobe
kriminaliste da on u potpunosti prihvaća opće usvojena stajališta u druš-
tvu. O navedenom treba voditi računa u procesu edukacije kriminalista.
Pravilan izbor i pravilno školovanje kriminalista jedan je od najznačaj-
nijih preduvjeta za uspješno suprotstavljanje kriminalitetu. Specifičnost
službi koje se bave suprotstavljanjem zločinima i naglašena opasnost od
mogućih profesionalnih deformacija traži od kriminalista visoke stan-
darde. Ti su standardi različiti u različitim državama.
11.5. Edukacija kriminalističkog istražitelja

(kriminaliste)
Kriminalistika kao znanost je logički organiziran sustav teorija, pojmova,
informacija, saznanja. Svojstva i funkcije podsustava kriminalističke zna-
nosti određeni su predmetom, metodama, sustavom znanja, znanstvenom
interakcijom i diferencijacijom sa drugim znanostima ili polima znanosti,
terminologijom, bibliografijom i dr. Krug interesa kriminalističke znano-
sti je mnogo širi od kaznenoprocesne znanosti što traži sveobuhvatnost,
potpunost i interdisciplinarnost u procesu obrazovanja kriminalista. Pri
tome, treba uzimati u obzir da se kriminalistička znanost bavi utvrđiva-
njem i primjenom najsvrhovitijih metoda u suprotstavljanju i prevenciji
kriminaliteta, polazeći od potreba društva i njegovih građana radi sprječa-
vanja i ograničavanja kriminaliteta.
117
Važan aspekt edukacije kriminalista je kontrola načina usvajanja znanja.

Mora se upravljati procesom studija. Studentima ne treba samo pružati
zbir gotovih informacija, treba ih animirati da sami pribavljaju i obra-
đuju relevantne informacije. Pri tome treba voditi računa o metodama
selekcije i aplikacije informacija. Posebnu ulogu danas igraju organiza-
cijska znanja. Javlja se i aktualno pitanje: Koja stara znanja isključiti iz
procesa obrazovanja, a koja nova unijeti u taj proces?
Profil kriminaliste (Korajlić, Muharremi, 2011)
118
Obrazovanje kriminalističkog istražitelja (kriminaliste) u osnovi se može

provoditi kao:
1. Sveučilišni studij.
2. Stručni studij.
3. Posebni kolegiji unutar sveučilišnog ili stručnog programa.
Pri tome treba uzeti u obzir da djelovanje kriminalista u složenom teh-
nološkom društvu i bavljenje sve mobilnijom populacijom delinkvenata
zahtijeva obrazovanje/edukaciju, a ne samo obuku/uvježbavanje. Kod
sveučilišnog i stručnog studija/kolegija pored teorijskog stjecanja zna-
nja treba biti adekvatno zastupljena zorna nastava situacijske kriminali-
stike u simuliranim stvarnim životnim događajima. Kriminalisti trebaju
vježbati (praktična obuka, stjecanje i razvijanje vještina i sposobnosti) u
simuliranim, inače po život potencijalno opasnim situacijama, progre-
sivno opasnim situacijama za policijske službenike i društvo. Nažalost,
to je u praksi moguće provesti skoro isključivo u vezi s kriminalistima
– policijskim službenicima.
Također, treba uzeti u obzir da nastava treba obuhvaćati sadržaje izvan
tradicionalnih uloga kriminalista, kao oblik djelatnosti društvenih usluga
i povezivanja s lokalnom zajednicom (community policing). Interne, tzv.
“resorske”, obuke su danas nedovoljne. U nastavi se traži širok, raznolik
interdisciplinaran i multidisciplinaran pristup. Uz ostalo, danas se traži
poznavanje etničkih i socijalno kulturnih, ekonomskih, gospodarskih,
obiteljskih vrijednosti i običaja na određenom području, uloge religija i
vjerskih institucija te čimbenika tradicije i dr. Kriminaliste treba upozo-
riti na zadržavanje etničkih korijena i na nepostojanje trenda asimilacije
kod nekih skupina u novu društvenu sredinu. Oni ostaju enklave.
Posebno je važno voditi računa, ovisno o profilima kriminalista koji stu-
diraju, na koji način i u kojem obimu će u nastavi biti zastupljeni sadržaji
teorijske preventivne i represivne kriminalistike.
Veliku važnost u edukaciji budućih kriminalista ima postupak analize
već ranije razriješenih i presuđenih kriminalističkih slučajeva. Metoda se
naziva “case study” (studija slučaja). Na taj način dobivaju se saznanja
o suvremenom kriminalitetu i objektivnim životnim situacijama. Važ-
nost vizualizacije nastave je dobro poznata. Upozoravamo da nastavni
119
planovi i programi moraju biti prilagođeni potrebama određene sredine i

zahtjevima aktualnog kriminaliteta. S obzirom na brz razvoj kriminalite-
ta i njegovu migraciju, ti planovi i programi trebaju biti vrlo fleksibilni i
ažurni. Treba voditi računa i o specijalizaciji kriminalista, pa im je pred
kraj studija potrebno pružiti veća znanja iz područja na kojem će raditi
(usmjerenje). Obzirom na funkciju suvremenog kriminaliste, po nama,
veći dio nastave trebao bi biti proveden za školovanje tzv. “all round”,
(za sve aspekte, opće usmjerenje) kriminalista, a pred kraj školovanja,
kako je navedeno, treba ići na posebna usmjerenja, specijalizacije. Pro-
blem je što se za takav program nastave moraju unaprijed znati potrebe
društva za određenim profilima kriminalista, kako aktualne, tako i oče-
kivane. Drugim riječima, zalažemo se za kombinaciju stjecanja općih i
specijalističkih kriminalističkih znanja. Bez toga kriminalisti u praksi ne
mogu postići vrhunske rezultate.
Progres je stvar nužnosti, a ne nečije volje. Svijet se danas nalazi u pu-
nom jeku grandiozne znanstveno-tehničke revolucije, čije rezultate ko-
riste počinitelji kažnivih djela, pa po logici stvari trebaju i kriminalisti.
Kibernetizacija određenih kriminalističkih poslova, naročito kriminali-
stičko tehničkih, upotreba elektronske računalne opreme, stalni razvoj
matematičkih teorija (teorija vjerojatnosti, matematička logika, teorija
informacija, teorije algoritama, teorije automata, teorije raspoznavanja
likova, matematičkog modeliranja i sl.) i sredstava računalne tehnike
za računske operacije (npr. za potrebe određenih vještačenja i dr.) traže
određenu zastupljenost u nastavnim planovima i programima.
Učinjen je veliki napredak u primjeni matematičkog arsenala i
kompjutora za otkrivanje kvantitativnih zakonitosti pojava koje su
karakteristične baš po svojoj raznovrsnosti, npr. biometrijska metoda
utvrđivanja identiteta osoba po fotografiji, utvrđivanje granica variranja/
promijene kod vještačenja rukopisa, izrada i razrada količinskih metoda
za ispitivanje fizikalno-kemijskih ispitivanja predmeta i sl. Postoji
mogućnost pretvaranja video informacija u brojčane signale i njihovo
ispitivanje radi davanja kriminalističko tehničkog mišljenja, pa o tome
također treba voditi računa.
120
Isto tako, u okviru nastavnih planova i programa treba voditi računa

o adekvatnoj zastupljenosti sadržaja vezanih uz kriminalistički ili
policijski menadžment, koji obuhvaća izvršavanje brojnih zadataka, koji
proizlaze iz upravljanja, rukovođenja, kontrole upravljanja, počinjenja
obrazovanja u struci i “proizvodnje” uspjeha. Zadatak je menadžmenta
postavljanje cilja, njegovo dijeljenje, segmentiranje na više dijelova/
segmenata, te u usmjeravanju i upravljanju realizacijom cilja. Samo se
tako mogu na optimalan način koristiti kriminalističko taktički, tehnički
i metodički načini i sredstva i kontrolirati postavljanje i izvršavanje
optimalnih ciljeva i zadataka. Poslovi, ovlasti i zadaci daju se grupama
i pojedincima koji su najkompetentniji, koji imaju najbolju stvarnu
stručnu kvalifikaciju. Nažalost, na određene operativne i rukovodne
poslove određuju se politički podobne osobe, ne vodeći računa o njihovoj
stručnosti. To je “bolest” zemalja tranzicije, ali i nekih drugih koje su to
razdoblje prevladali.
Smatramo da pri primjeni specifičnih metoda u znanosti kakva je krimi-
nalistika, treba svjesno polaziti od određene filozofske teorije, metode i
svjetonazora. Kriminalistiku i kazneno pravo nije moguće zamisliti kao
“čiste” znanosti bez ovakve ili onakve filozofske koncepcije. Metodo-
loško značenje filozofskih kategorija je toliko, da se bez njih ne mogu
shvatiti teorije posebnih znanosti, kao što su učenje o sudskoj istini, kri-
minalističkoj identifikaciji, mjestu kaznenoprocesne znanosti u sustavu
društvene sigurnosti i sl.
Posebne znanosti moraju “posuditi” određene filozofske kategorije, nji-
hova glavna načela i osnovne pojmove. Tako npr. dijalektička metoda
izražava opća metodološka načela procesa spoznaje, koji omogućuje
stvaranje općeg sustava metoda kriminalistike kao znanosti (promatra-
nje, mjerenje, opisivanje, komparacija, eksperiment i sl.).
U procesu edukacije kriminalista, treba voditi računa i o kriminalistič-
kom inženjeringu. Riječ je o pravodobnom poduzimanju određenih mje-
ra i radnji iz djelokruga rada policijskih službenika, kriminalističkih
istražitelja, tužilaštva/državnog odvjetništva i sudova, na odgovarajući
način i u skladu sa pravilima kriminalistike, kao i u suglasju sa pozi-
tivnim pravnim propisima. Do njega se dolazi različitim operativnim i
dokaznim radnjama i mjerama.
121
Također, bilo bi poželjno organizirati posjete studenata raspravama na

sudu i prisustvovanje provođenju očevida i drugim dokaznih radnjama,
kada je to moguće. U vezi s navedenim, treba naglasiti posebnu ulogu
u nastavnom procesu praktičnih vježbi (praktikum), za čije bi izvođenje
trebalo angažirati stručnjake iz prakse.
Tijekom edukacije kriminalista sadržajima kriminalističke znanosti kri-
minaliste treba pripremiti za rad na suprotstavljanju kriminalitetu i ruko-
vođenju kriminalističkim poslovima, ovisno o obrazovnoj razini. Planom
i izvođenjem vježbi (tzv. situacijska kriminalistika) treba postići da po-
vezanost znanstvene teorije i primijenjene prakse postane potpuno jasna.
Posebno treba težiti da se budući kriminalisti osposobe za:
1. ispravno shvaćanje kriminalne situacije, njezino problemsko
ocjenjivanje, razvijanje sposobnosti za alternativna odlučivanja
kod donošenja odluka i njihovo obrazlaganje u stožernim uloga-
ma i sudjelovanje u ostalim kriminalističkim zadacima,
2. provođenje odluke, angažirajući pri tome raspoložive snage tak-
tički ispravno, te u rukovodnim ulogama sudjelovanje u tom za-
datku,
3. shvaćanje i ocjenjivanje značenja i karaktera aktualnosti zakon-
skih i podzakonskih propisa u vezi s konkretnim zadacima ute-
meljenim na iskustvu i načelima kriminalističkog postupanja,
4. raspolaganje temeljnim znanjima iz područja kriminalističke teh-
nike koja omogućavaju rukovođenje pri provođenju postupovnih
i kriminalističkih radnji i mjera u skladu sa značajem slučaja i
načelima kriminalističke znanosti, i
5. stalno raščlanjivanje i usavršavanje svog taktičkog i tehničkog
znanja. (Modly, Šuperina, Korajlić; 2008:130)
122
11.6. Međunarodni policijski standardi o ljudskim

pravima i policijsko obrazovanje
Mi ne želimo nezakonitu, bespravnu moć, no
jednako tako ne želimo ni nemoćno pravo.
Alfred Heijder (1994)
11.6.1. Policija kao državno tijelo: poštovanje vladavine zakona i

ljudska prava
Policija je u većini država institucija koja se bavi lokalnim problemima
i onda kada se njome upravlja iz centra. Policijske zadatke i poslove
policija nastoji riješiti bez uporabe sile, ali kad je to potrebno može i/ili
je dužna primijeniti silu na način koji je predviđen zakonom, razmjerno
težini slučaja i samo ako je to nužno u rješavanju konkretnog slučaja.
Policije, kao državna tijela, imaju monopol nad uporabom sile u društvu.
Zbog toga su gotovo sve moderne države organizirale policijske snage
kao državno tijelo. Heijder (1994) ističe da je to zaista izvorna srž po-
licijske funkcije, odnosno da je policijska funkcija blisko povezana sa
suverenošću države.
Korištenje moći državu stavlja u dvojbu kako organizirati uporabu sile,
a s druge strane, nadzirati državno tijelo (policiju), koja je organizirana
kako bi uporabila silu. Ovlasti policije zapravo su zadiranje u ljudska
prava i temeljne slobode, a to je pitanje koje se postavlja kao osnovno/
temeljno u odnosu države prema pojedincu. Ta zadiranja, odnosno ogra-
ničenja moraju biti nužna, razmjerna, supsidijarna i propisana zakonom,
uzimajući u obzir društveni i kulturni kontekst države u kojoj se donose.
Policija prema građanima ima znatne ovlasti. Višestoljetne su težnje da
one (policijske ovlasti) budu što preciznije uređene. Svrha uređenja ovla-
sti policije je pretežno zaštititi prava čovjeka.
Policija treba širiti mogućnosti za neslužbeno rješavanje sukoba (suprot-
stavljanje kriminalitetu i kaznenom djelu npr. prevencijom, strategijom
policije u zajednici i sl.) i minimalizirati službene alternative. Zbog toga
programi obrazovanja i obuke policijskih službenika moraju proširiti
sadržaje u području komunikacije. Komunikacija se javlja kao ključna
funkcija demokratskoga društva. Policija mora kompenzirati nedostatak
komunikacija u dijelovima društva. Odnosno, policijski službenici mo-
raju biti osposobljeni za rješavanje sukoba različitih interesa i namjera,
123
potreba i strahova. Moraju razumjeti dvostruko. Mora biti uloženo mno-

go više napora u pripremu policijskih službenika za profesionalni rad s
raznim oblicima društvenog poremećaja. Njihova profesionalna osposo-
bljenost za takav rad mora biti rezultat organizirane i sustavne obuke, te
ne smije ovisiti samo o pojedinačnim talentima, sklonostima ili interesi-
ma policijskog službenika.
Primjena diskrecijskog prava, a ne automatskog traženja da se provede
zakonski postupak, mora se prihvatiti kao središnji element obavljanja
policijskog posla uz privolu.
Učenje o ljudskim pravima i temeljnim slobodama opća je i stalna obve-
za, kako bi pojedinci mogli shvatiti sadržaj i domašaj pojedinog prava i
slobode, te ga uživati. Pri obrazovanju i obuci pripadnika upravnih služ-
bi u posebnom su položaju službenici policije. Oni su ovlašteni primje-
njivati najteže zahvate prema životu i tijelu čovjeka, odnosno zadirati i
ograničavati mnogo veći broj zajamčenih prava i sloboda od bilo kojih
drugih državnih službenika.
Za zakonito policijsko postupanje važno je i provođenje policijske etičke
obuke policijskih službenika. Aktivnosti oko etičke obuke u svijetu izni-
mno su izražene i svakim su danom zahtjevnije. Ispravna etička obuka
policijskih službenika svih razina je uvjet zakonita korištenja policijskih
ovlasti. Etičnost mora biti u osnovi svakoga policijskog zahvata prema
pravima čovjeka.
Dok o opravdanju ili utemeljenosti ljudskih prava uglavnom nema spora,
teškoće postoje u njihovu ostvarenju, a to nije teorijski nego praktičan
problem. Pojedinačni slučajevi prekoračenja policijskih ovlasti i ugroža-
vanje ljudskih prava u pojedinim slučajevima zahtijeva od obrazovnog
sustava policije da učenju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama
posveti još veću pozornost. Nije dovoljno samo teoretsko izvođenje na-
stave tih cjelina nego je potrebno izvoditi posebne praktične vježbe sa
simuliranjem uloga koje će omogućiti provjeru jesu li polaznici pojedi-
nog oblika obrazovanja osposobljeni za ispravno postupanje u pojedinim
situacijama primjene zakonskih ovlaštenja. Voditelji praktične obuke
morali bi biti dodatno osposobljeni za izvođenje nastave i vježbi koje
sadržavaju znanja o mehanizmima zaštite ljudskih prava.
124
O potrebi obrazovanja policijskih službenika o ljudskim pravima i nji-

hovom postupanju govori se u mnogim međunarodnim dokumentima
(konvencijama, deklaracijama i sl.).17
11.6.2. Sadržaji međunarodnih dokumenata u svezi s ljudskim

pravima, temeljnim slobodama i policijskim obrazovanjem
Pod pojmom obrazovanje podrazumijevamo proces stjecanja znanja,
vještina i osobnih kompetencija. Visoko obrazovanje, između ostalog, te-
melji se i na: nedjeljivosti sveučilišnoga nastavnog rada i znanstvenog
istraživanja, europskoj humanističkoj i demokratskoj tradiciji, poštovanju
i afirmaciji ljudskih prava, jedinstvu stručnog i obrazovnog rada u svrhu
osposobljavanja za specifična stručna znanja i vještine te na konceptu ci-
jeloživotnog obrazovanja. Razlikuje se: a) školovanje, b) osposobljava-
nje i c) stručno usavršavanje policijskih službenika. Pod obrazovanjem
i usavršavanjem policijskih službenika smatra se: 1) temeljno policijsko
obrazovanje i osposobljavanje, 2) stručno osposobljavanje, 3) stručno
usavršavanje, 4) policijski trening, 5) specijalizacija i 6) školovanje. Me-
đunarodni pravni izvori, npr. Europski kodeks policijske etike, razliku-
je sljedeće vrste policijskog obrazovanja: a) opće ili početno, b) ono uz
rad u jednakim intervalima te c) specijalističko obrazovanje, d) praktičnu
obuku i e) obrazovanje za upravljanje i vođenje. Također, propisana je
dužnost državnog službenika glede trajnog specijalističkog obrazovanja
za poslove radnog mjesta te usavršavanja stručne sposobnosti i vještina.
Slijedom, polazi se od stava kako je za učinkovito, ali i zakonito
postupanje policijskog službenika, potrebno njegovo adekvatno,
Sva ta pravila možemo nazvati međunarodnim standardima policijskog postupanja.

17
Proces njihovog sabiranja i klasifikacije zahtijeva dodatnu daljnju analizu

međunarodnih dokumenata u kojima su disperzirana. Tako pod međunarodnim
standardima policijskog postupanja možemo smatrati: 1) dužnost služenja
građanima; 2) poštovanje zakonitosti i zalaganje za suzbijanje nezakonitosti;
3) poštovanje i promicanje ljudskih prava; 4) nediskriminatornost u obavljanju
policijskih poslova i primjene policijskih ovlasti; 5) ograničenost i suzdržanost u
uporabi sredstava prisile; 6) obveza čuvanja tajne; 7) zabrana mučenja ili primjena
nečovječnih ili ponižavajućih postupaka; 8) obveza odbijanja izvršavanja nezakonitih
zapovijedi; 9) pružanje pomoći žrtvama i stradalnicima; 10) otpor podmićivanju i
11) stalno učenje o ljudskim pravima (Veić, 1996).
125
aktualno i sadržajem primjereno obrazovanje. Sam program policijskog

obrazovanja glede znanja, vještina i osobnih kompetencija policijskog
službenika treba se stalno evaluirati i usavršavati. Ono mora biti u
sinergiji s diferenciranim ciljevima društva. Jednako tako ne smije se
zazirati od tzv. didaktičke redukcije nastavnog gradiva, a da policijski
službenik uči, na osnovi opće osnovne izobrazbe i specifičnog
praktičnog usavršavanja, kako da bolje izvršava zadatke (Schultz,
1984). Postavlja se pitanje: Treba li primjenjivati didaktiku znanja ili
didaktiku profesionalnih situacija?
Analiza sadržaja međunarodnih pravnih izvora:

Europska konvencija o ljudskim pravima u sveučilišnom obra-
zovanju i stručnom usavršavanju koju je Odbor ministara Vijeća Eu-
rope usvojio 12.05.2004. godine poziva sve članice Vijeća Europe da
poduzmu sve odgovarajuće mjere s ciljem razvoja i promicanja eduka-
cije i svijesti o ljudskim pravima u svim segmentima društva, naročito u
pogledu pravnih profesija. Takav pristup jamčio bi dugoročni učinkovit
sustav sadržan u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, a također bi
smanjio broj predstavki koji očigledno “ne ispunjavaju zahtjev prihvat-
ljivosti”. U Dodatku preporuke Rec. (2004) 4 posebno je istaknuto:
13. Preporučuje se da zemlje članice osiguraju da standardi Konvencije
(za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) budu pokriveni inicijalnim i
stalnim usavršavanjem drugih profesija koje se bave provođenjem zakona i
zatvaranjem i/ili pritvaranjem, kao što su snage sigurnosti, policijski službenici
i zatvorsko osoblje, ali i useljeničke službe, bolnice, itd. [Osoblje tijela koji se
bave osobama lišenim slobode trebalo bi u potpunosti biti svjesna o prava
ovih osoba koje jamči Konvencija i koje tumači Sud (Europski sud za ljudska
prava), kako bi se spriječilo svako kršenje, posebno članaka 3, 5 i 8. Stoga je od
najveće važnosti da u svakoj zemlji članici postoji odgovarajuća obuka unutar
ovih profesija.
14. Specifični tečaj obuke o Konvenciji i njenim standardima, a posebno
sadržaji koji se odnose na osobe lišene slobode, trebalo bi se ugraditi u
programe policijskih škola, kao i škola za zatvorske čuvare. Također bi se
mogle organizirati radionice kao dio stalne obuke pripadnika policijskih snaga,
čuvara i drugih sličnih tijela.
126
A/ Prva skupina grupiranih međunarodnih pravnih izvora odnosi se

općenito na pitanje jamčenja i zaštite ljudskih prava i njihovog utjecaja
na obrazovanje policijskih službenika.
1. Opća deklaracija o ljudskim pravima (10.12.1948., New York)
je prvi međunarodni dokument koji sustavno nabraja i definira sva do
tada prepoznata ljudska prava. Unatoč tome što Opća deklaracija o ljud-
skim pravima nije obvezujući instrument međunarodnog humanitarnog
prava, politička i moralna snaga ove deklaracije postupno se razvija, a
njeni se sadržaji ugrađuju u mnoge ustave suvremenih država. Deklara-
cijom se, pored svih ostalih ljudskih prava, jamči pravo na obrazovanje.
U članku 26. stavku 2. zahtijeva se usmjereno obrazovanje prema punom
razvoju ljudske osobnosti i jačanju poštovanja ljudskih prava i temeljnih
sloboda. To je opće načelo u sklopu obrazovanja, pa tako i u obrazovnom
procesu policijskog službenika.
Opća deklaracija o ljudskim pravima

Članak 26.
[…]
2. Obrazovanje treba biti usmjereno punom razvoju ljudske osobnosti i
jačanju poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ono mora promicati
razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među svim narodima, rasnim
ili vjerskim grupama te podupirati djelovanje Ujedinjenih naroda na
održavanju mira.
Nakon usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima u okviru Ujedi-

njenih naroda nastavilo se s radom na kodifikaciji međunarodnog prava.
Tako je Komisija za prava čovjeka, koju je osnovalo Ekonomsko i soci-
jalno vijeće, nakon dugogodišnjeg rada, načela Opće deklaracije detalj-
no razradila u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima
(1966.) te u Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kultur-
nim pravima (1966.). U sklopu ove kodifikacije nekoliko međunarodnih
pravnih izvora posvećeno je zabrani diskriminacije: Deklaracija o uki-
danju svih oblika rasne diskriminacije (1963.), Međunarodna konvenci-
ja o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1966.), kao i Konvencija
o ukidanju i kažnjavanju zločina apartheida (1973.).
127
2. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim

pravima (16.12.1966., New York) posebno ističe funkciju obrazovanja
radi razvoja jačanja poštovanja prava čovjeka i temeljnih sloboda te radi
osposobljavanja ljudi za korisno djelovanje u slobodnom društvu. Ovo
načelno polazište također treba biti sastavni dio općih načela policijskog
obrazovanja u kojem će se policijski službenici školovati prije svega
da korisno djeluju u slobodnom društvu. Njihovo postupanje mora biti
oslobođeno svih negativnih predrasuda (rasnih, etničkih, vjerskih i dr.) i
usmjereno na razumijevanje, trpeljivost, prijateljstvo, pomaganje i suži-
vot među ljudima.
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

Članak 13.
1. [One se slažu da školovanje mora biti usmjereno prema punom razvoju
ljudske osobnosti i osjećaja njezina dostojanstva i da mora pojačati
poštovanje prava čovjeka i osnovnih sloboda. One se nadalje slažu da
školovanje treba da osposobi sve ljude da korisno djeluju u slobodnom
društvu, da unapređuju razumijevanje, trpeljivost i prijateljstvo među
svim narodima i među svim rasama, etničkim ili vjerskih skupinama, i da
potpomaže djelovanje Ujedinjenih naroda oko održavanja mira.
3. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne dis-

kriminacije (07.03.1966., New York) obvezuje stranke na poduzimanje
hitnih i djelotvornih mjera u području nastave, odgoja, kulture i informa-
cija radi borbe protiv predrasuda koje vode rasnoj diskriminaciji. Ovdje
posebno treba napomenuti sadržaje koje treba u tu svrhu ugraditi u po-
licijsko obrazovanje, a koje se odnosi na strane državljane, pripadnike
nacionalnih manjina ili pripadnike supkulturnih skupina.
128
Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije

Članak 7.
Države stranke obvezuju se da poduzmu hitne i djelotvorne mjere,
naročito na polju nastave, odgoja, kulture i informacija u svrhu borbe
protiv predrasuda koje vode rasnoj diskriminaciji i u svrhu potpomaganja
razumijevanja, trpeljivosti i prijateljstva među narodima, rasnim ili etničkim
skupinama, kao i unapređenja ciljeva i načela Povelje Ujedinjenih naroda,
Opće deklaracije o pravima čovjeka, Deklaracije Ujedinjenih naroda o
ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i ove Konvencije.
4. U europskom kontekstu zaštite ljudskih prava najznačajniji izvor

europskog humanitarnog međunarodnog prava je Europska konvencija
o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (1950.). Europska kon-
vencija (zajedno sa do sada usvojenih 14 Protokola) donesena je u okviru
Vijeća Europe, a poslužila je i kao temelj za osnivanje Europskog suda
za ljudska prava u Strasbourgu. Odluke Suda su obvezujuće za razliku od
raznih UN-ovih tijela čije odluke imaju poglavito politički snagu. Član-
kom 2. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda od 20.3.1952. godine, Pariz, Konvencija je dopunjena načelom
kako obrazovanje ne smije nikome biti uskraćeno.
5. Pored Vijeća Europe, kao regionalnog sustava kojim se dodatno
jamči zaštita ljudskih prava građanima tih zemalja članica, za razliku od
međunarodnog sustava zaštite ljudskih prava koji se razrađuju kroz in-
strumente zaštite ljudskih prava Ujedinjenih naroda, potrebno je spome-
nuti i prvi međunarodni regionalni mehanizam za sigurnost i suradnju:
KESS, tj. današnji OESC (Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi,
eng. The Organization for Security and Co-operation in Europe). Osno-
van je Helsinškim dokumentom (1975.) kojim se vlade svih država
potpisnica obvezuju na poštovanje temeljnih ljudskih prava i sloboda te
se potiče osnivanje građanskih odbora za promatranje dosljednosti pro-
vedbe tih odredaba.
5.1. Dokument kopenhagenskog sastanka Konferencije o ljud-
skoj dimenziji KESS-a (25.06.1990., Kopenhagen) u čl. 16.4 obvezuje
države da osiguraju obrazovanje i informiranje u vezi sa zabranom mu-
ćenja tijekom obuke policijskih službenika (civilnih i vojnih), medicin-
129
skih službenika, javnih službenika i drugih osoba koje mogu imati veze
s pritvorom, ispitivanjem, odnosno postupanje s pojedincem koji je izlo-
žen bilo kojem obliku uhićenja, pritvora odnosno zatvora.
5.2. Dokument Moskovskog sastanka Konferencije o ljudskoj di-
menziji KESS-a (03.10.1991., Moskva) obvezuje mjerodavne vlasti (čl.
42.3). odgovorne za obrazovne programe, da načine učinkovit plan i pre-
davanje u području ljudskih prava za studente na raznim razinama, po-
sebice za studente prava, upravnih i društvenih znanosti, kao i za osobe
koje pohađaju vojne, policijske i škole za javne službenike. Dokument
također obvezuje sudionike konferencije (čl. 22.) na utvrđivanje priklad-
nih mjera kako bi se osiguralo obrazovanje glede primjene i zabrane
uporabe prekomjerne sile od strane službenog osoblja te da se sadržaji
međunarodnih i domaćih kodeksa postupanja uključe u obuku tih osoba.
6. Deklaracija o zaštiti svih osoba od torture i drugih oblika
okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja,
(09.12.1975., New York) u članku 5. nameće obvezu za sustav školo-
vanja policijskih službenika, koji mora voditi brigu o uvođenju zabrane
torture i drugog okrutnog, neljudskog postupanja ili kažnjavanja.18 Pri
tome se ustraje na obrazovanju o ljudskim pravima onih službenika koji
postupaju s osobama kojima je oduzeta sloboda.
Primjena torture (mučenja) i svih drugih oblika okrutnog, nehumanog i

18
ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja u međunarodnoj zajednici prepoznato je

kao ozbiljan problem u kršenju ljudskih prava. Tortura se definira kao svaka radnja
kojom se jednoj osobi namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja kako
bi se od te osobe ili neke treće osobe dobile obavijesti ili priznanja, ili da bi se ta
osoba kaznila za djelo što ga je ona ili neka treća osoba počinila ili za čije je izvršenje
osumnjičena, kako bi se ta osoba zastrašila ili bi se na nju učinio pritisak, ili bilo zbog
kojega drugog razloga utemeljenog bilo na kojem obliku diskriminacije, ako ta bol ili
te patnje nanosi službena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u službenom
svojstvu ili na njezin poticaj ili s njezinim izričitim ili prešutnim pristankom. Taj se
izraz ne odnosi na bol ili patnje koje su posljedica isključivo zakonitih sankcija,
neodvojivih od tih sankcija, ili koje te sankcije uzrokuje.
130
Deklaracija o zaštiti svih osoba od torture i drugih oblika okrutnog,

nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja
Član 5.
Nastava za osoblje, koje provodi zakonske odredbe, kao i za druge službene
osobe koje su na neki način odgovorne za zatvorenike, mora voditi računa
o uvođenju zabrane za torturu i druga okrutna, neljudska postupanja
ili kažnjavanja. Ova će zabrana, također, kad god to bude prikladno biti
uključena u opća pravila i upute koje već postoje u vezi s dužnostima i
zadacima onih osoba koje imaju vezu sa zatvorom ili preodgajanjem.
7. Konvencija protiv torture i drugih okrutnih neljudskih ili po-

nižavajućih kazni i postupaka (od 10.12.1984., New York) u članku
10. obvezuje države da učenje o zabrani torture bude sastavnim dijelom
obveznoga obrazovanja civilnog i vojnog osoblja zaduženog za primjenu
zakona, medicinskog osoblja, provođenja javnih funkcija i ostalih osoba
koje mogu bilo na koji način sudjelovati u čuvanju ili ispitivanju neke
uhićene, pritvorene ili zatvorene osobe ili ponašanju prema nekoj uhiće-
noj, pritvorenoj ili zatvorenoj osobi.
B/ Slijedom analize međunarodnih dokumenata u svezi s obrazova-
njem policijskih službenika i učenjem o ljudskim pravima upućujemo na
slijedećih pet izvora koji se neposredno odnose na pojam službene oso-
be (koja provodi zakon). U svim ovim izvorima učestalo se ponavljaju
određeni zahtjevi naspram policijskog postupanja glede prava čovjeka s
ciljem njihove zaštite i promicanja:
1. Standardna minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima,
od 13.5.1977., New York;
2. Europska zatvorska pravila, od 11.1.2006.;
3. Deklaracija o policiji, usvojena Rezolucijom 690 (1979) Parla-
mentarne skupštine Vijeća Europe;
4. Europski kodeks policijske etike, usvojilo Vijeće ministara
19.9.2001.;
5. Osnovna načela o uporabi sile ili oružja od strane službenih osoba
koja su odgovorna za primjenu zakona, usvojena na VIII. Kon-
gresu Ujedinjenih naroda o prevenciji kriminaliteta i tretmanu
zatvorenika, održanom na Kubi, Havana, od 7.9.1990.
131
C/ U posljednjih nekoliko desetljeća, od kada se terorizam u svijetu

počeo intenzivnije koristiti kao sredstvo za ostvarenje različitih ciljeva,
međunarodna zajednica je, u namjeri da se suprotstavi terorizmu, podu-
zela niz mjera i donijela veći broj međunarodnih pravnih propisa. Njima
se pokušalo definirati pojam terorizma te regulirati pitanja strategije i
elemenata borbe protiv terorizma (npr. utjecanjem na etiološke uzroke
terorizma, financiranje terorističkih skupina, pranje novca radi financi-
ranja terorizma, uporaba posebnih sredstava kao što su specifične vrste
eksploziva ili nuklearni i radioaktivni materijali i sl.).
1. Tako su Ujedinjeni narodi usvojili u New Yorku 15.12.1997. godi-
ne Međunarodnu konvenciju za suzbijanje terorističkih napada ek-
splozivnim napravama iz razloga što je prethodno porastao broj terori-
stičkih napada eksplozivnim i drugim sličnim sredstvima. To je ujedno
imalo za posljedicu da se ovom Konvencijom pozovu sve države stranke
na suradnju u sprječavanju i suzbijanju terorizma istraživanjem i razvo-
jem metoda otkrivanja eksploziva, razvojem standarda za obilježavanje
eksploziva radi otkrivanja njegovog podrijetla kao i razmjenom informa-
cija te drugim ugovorenim metodama. Kako bi se ova suradnja u transfe-
ru tehnologije, opreme i materijala ali i znanja, mogla ostvariti potrebno
je provoditi specijalističku obuku kao i obuku uz rad.
2. Države članice Vijeća Europe i druge države potpisnice usvojile
su Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju terorizma, (Varšava, 16.
5.2005.) kako u samoj preambuli Konvencije stoji, smatrajući da se, bez
obzira na počinitelja, teroristička kaznena djela i kaznena djela navedena
u Konvenciji ni pod kojim okolnostima ne mogu opravdati političkim,
filozofskim, ideološkim, rasnim, etničkim, vjerskim ili razlozima slične
prirode. Jednako tako se podsjeća na potrebu jačanja borbe protiv
terorizma i potvrđuje kako se prilikom poduzimanja svih mjera radi
sprječavanja i suzbijanja terorističkih kaznenih djela moraju poštovati
vladavina prava i demokratske vrijednosti, ljudska prava i temeljne
slobode kao i ostale odredbe međunarodnog humanitarnog prava (čl. 3.
st. 1.). Također, Konvencijom se predlaže poduzimanje mjera politike
suzbijanja terorizma u dva pravca. Jedan je jačanjem obuke tijela
odgovornih za provedbu zakona, a drugi je podizanjem svijesti javnosti
radi sprječavanja terorističkih akata i njihovih negativnih učinaka.
Obrazovanje državnih službenika treba sadržavati, pored stjecanja općih
132
znanja o terorizmu, i stjecanje posebnog policijskog znanja o prevenciji

terorizma, ali kad se teroristički napad dogodi, znanja o metodama
otkrivanja počinitelja i rukovođenja u kriznim situacijama (čl. 3. st. 2.
t. c).
U članku 3. stavku 4. posebno se ističe kako će svaka stranka nastojat
promicati svijest javnosti o postojanju, uzrocima, težini i prijetnji
koju predstavljaju teroristička kaznena djela i kaznena djela navedena
u ovoj Konvenciji i razmotrit će ohrabrivanje javnosti u pružanju
stvarne i konkretne pomoći nadležnim tijelima, koja može pridonijeti
sprječavanju terorističkih kaznenih djela i kaznenih djela navedenih u
ovoj Konvenciji.
D/ U daljnjoj analizi slijede dvije Konvencije čiji je središnji pred-
met reguliranje korupcije. Potrebno je reći kako je korupcija, kao ne-
gativna društvena pojava, prijetnja vladavini prava, demokraciji i ljud-
skim pravima; da podriva načela dobre uprave, pravednosti i društvene
pravde; da uništava konkurenciju te otežava gospodarski razvitak i izlaže
opasnosti stabilnost demokratskih ustanova i moralnih temelja društva.
1. Kaznenopravna konvencija o korupciji (od 27.1.1999.,
Strasbourg) u svom sadržaju nabraja korumptivna kaznena djela i pred-
laže ih državama potpisnicama na usvajanje, a u članku 20. traži: Svaka
zemlja potpisnica donijet će takve mjere koje su nužne za jamstvo da su
osobe ili tijela obučena za borbu protiv korupcije. Oni će uživati potre-
bitu neovisnost sukladno osnovnim načelima pravnog sustava dotične
zemlje potpisnice, kako bi mogli učinkovito i bez nepotrebnog pritiska
izvršavati svoje obveze. Zemlja potpisnica će jamčiti da je osoblje takvih
tijela prošlo primjerenu obuku i da posjeduje odgovarajuća financijska
sredstva (da su financijski neovisni).
2. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije (od
31.10.2003., New York) predviđa ustrojavanje tijela za borbu protiv
korupcije čije osoblje treba imati odgovarajuću izobrazbu i sredstva
kako bi bili neovisni u svom radu (čl. 36.). Konvencija se također zalaže
za razvijanjem djelotvorne antikorupcijske politike u javnosti (čl. 5.). U
članku 48. posebno se potiče antikorupcijska suradnja tijela unutarnjih
poslova država potpisnica, poglavito kroz promicanje razmjene stručnjaka
kao i časnika za vezu, te razmjene znanja o počinjenim korumptivnim
133
djelima uporabom moderne tehnologije. U članku 60. stavku 1. točkama

(a)-(j) pobrojani su sadržaji kao prijedlog izradi konkretnih nastavnih
programa obrazovanja policijskog službenika. Posebno treba istaknuti
članku 61. u kojem se zahtijeva visoko znanstveni i stručni pristup
proučavanju trendova širenja korupcije.
E/ Nastavno, dajemo popis i drugih izvora međunarodnog prava u
kojima se uređuje pitanje policijskog obrazovanja u vezi sa policijskim
postupanjem:
1. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organi-
ziranog kriminaliteta (čl. 28. i 29.), od 15.11.2000., New York;
2. Protokol za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje krijumčarenja
ljudi, posebice žena i djece, kojim se dopunjuje Konvencija Uje-
dinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog krimina-
liteta (čl. 10.);
3. Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zra-
kom, kojim se dopunjuje Konvencija Ujedinjenih naroda protiv
transnacionalnog organiziranog kriminaliteta (čl. 14.);
4. Ugovor o suradnji u sprječavanju i suzbijanju prekograničnog
kriminala (čl. 3.), od 26.5.1999., Bukurešt;
5. Konvencija Vijeća Europe o suzbijanju trgovanja ljudima (čl. 5.,
10., 29), od 16.5.2005., Varšava;
6. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv nezakonitog prometa opoj-
nih droga i psihotropnih supstancija (čl. 9.), od 20.12.1988., Beč;
7. Standardna minimalna pravila Ujedinjenih naroda za ostvariva-
nje pravosuđa prema maloljetnicima (čl. 12.), usvojena na Općoj
skupštini Ujedinjenih naroda od 29.11.1985., New York (tzv. Pe-
kinška pravila, The Beijing Rules)
8. Deklaracija o temeljnim načelima pravde za žrtve kriminala i
zloupotrebe moći (čl. 16.), od 6.9.1985, Milano.
Zaključno, u policiji postoji svijest da obrazovanje i obuka ima opću
globalnu vrijednost za policijski rad. Više obrazovanje povećava u poli-
cijskim službenicima razumijevanje društva i ljudskog ponašanja i stoga
podiže opću razinu obavljanja posla.
134
Zakonski okviri kriminalističkih istraživanja su se promijenili i sada je

policijsko postupanje više vezano za zakonski okvir, odnosno uz primje-
nu zakonskih pravila o zaštiti ljudskih prava i etičkog postupanja po-
licije. A ta pravila zahtijevaju veći stupanj osposobljenosti policijskih
službenika. Ciljevi kriminalističkih istraživanja usmjereni su prema
utvrđivanju što se to dogodilo, utvrđivanju istine, ali i zaštiti žrtava, si-
gurnosti lokalne zajednice i prikupljanju obavijesti, procjeni rizika. Ti
ciljevi čine kriminalističko istraživanje složenijim i zahtijeva povećanje
razine profesionalne kompetencije policijskih službenika. (Dujmović,
Šuperina, 2010)
11.7. Komunikacija između kriminalističkog

Posebnu pažnju u procesu edukacije kriminalista treba posvetiti proble-
mima u komuniciranju među kriminalistima kao profesionalcima. Riječ
je o mogućim problemima koji dovode do prekida u komunikacijskoj
mreži ili do zastoja, teškoća, smetnji itd. Ilustracije radi navode se slje-
deći problemi:
1. Različitosti u semantičkom19 tumačenju poruka. Pojedinci
mogu interpretirati određene poruke različito, naročito kada
je riječ o međunarodnoj suradnji. Riječ je o različitostima
19
Semantika (grč. semantikos – koji daje znakove, značajan, simptomatičan; od sema
– znak). 1. Grana lingvistike koja se bavi proučavanjem značenja (semantičkoga
sadržaja) jezičnih znakova, odnosno odnosom između značenja i njegova izraza.
Lingvističku semantiku utemeljio je M. Bréal (u posljednjem desetljeću XIX. st.).
Semantika danas priznaje da značenja (označena) unutar sustava ovise jedna
o drugima; da se pri analizi značenja mora voditi računa o kontekstu, koji neke
kombinacije dopušta (piti vodu, vino), a druge isključuje (piti kruh); da postoje
sociostilistički parovi (kao obraz-lice, koji mogu dolaziti i kao sinonimi). Semantika
se kontrastira drugim dvama aspektima smislenog izraza, napose sintaksom,
konstrukcijom složenih znakova iz jednostavnijih, te pragmatikom, praktičnoj
uporabi znakova od strane pojedinaca ili zajednica u svrhu interpretacije pojedinih
okolnosti ili konteksta. 2. U logici, opća oznaka za teoriju istinitosti logičkih rečenica
i nizova. 3. U matematičkoj logici, dio formalnoga sustava koji (budući da se bavi
interpretativnim aspektom) svakomu iskazanomu elementu logičkoga računa
pridružuje jedan od znakova koji pripada svijetu označenih (signifikata). http://
www.hrleksikon.info – 24.12.2019.
135
semantičke interpretacije koja nastaje između procesa kodiranja

i dekodiranja.
2. Selektivna percepcija. Kriminalisti shvaćaju određene poruke
ili obavijesti na vlastiti način. Zato se u okviru selektivne percep-
cije blokira nova obavijest, naročito, ako je u suprotnosti s onim
u što primatelj obavijesti vjeruje. Ona je rezultat stereotipa, koji
predstavlja zastoj, barijeru u komuniciranju. Stereotipi utječu na
selekciju u percepciji, tako da se u komunikaciji teži čuti samo
ono što ide u prilog tih stereotipa.
3. Nerazvijene vještine slušanja. Kriminalisti trebaju znati sluša-
ti druge. Kada je riječ o rukovoditeljima, oni trebaju prihvatiti
neverbalne i emocionalne reakcije u pojedinim situacijama. Slu-
šanje treba razviti kao vještinu “doziranja” poruke, ako čujemo
samo pola, a ostalo sami dogradimo, vrlo brzo dolazi do prekida
u komuniciranju. Dobar kriminalist, osobito rukovoditelj mora
znati dobro slušati.
4. Vrednovanje stavova. Primatelj informacija uvijek vrednuje
primljene informacije kroz prizmu svojih prihvaćenih stavova.
Budući da pošiljatelj i primatelj informacija imaju različita isku-
stva i različite stavove, dolazi do različitih procjena onoga što se
porukom želi reći.
5. Vjerodostojnost izvora informacija. Onaj tko prima poruku
mora biti siguran u vjerodostojnost izvora informacija, jer stu-
panj povjerenja u izvor određuje odnos prema primljenoj poruci,
što ne znači da sama poruka mora biti vjerodostojna.
6. Semantički problem nastaje u razumijevanju pojedinih ter-
mina i simbola. Svaka profesija, struka i socijalna grupa uvijek
komunicira svojim izrazima i frazama kojima ne mogu komuni-
cirati s drugim pojedincima ili grupama, zato što bi za njih imali
sasvim drugo značenje. Takav specijalni “jezik grupe” odražava
stupanj grupne kohezije i dok se komunicira unutar grupe, nema
problema. Međutim, čim se takvim jezikom šalju poruke izvan
grupe, nastaju semantički problemi, koji mogu dovesti do preki-
da u komunikacijskom sustavu.
136
Važno je i što se govori (emitira) i način na koji se to radi, ali i karakteri-

stike publike, kojoj su poruke upućene. U tom smislu, naročito je važno
posjedovati svijest i znanje o kulturnim razlikama. Nevješto vođena ko-
munikacija, koja ne vodi računa o kulturnim razlikama i značaju simbola
i rituala, može ozbiljno pogoršati samu situaciju. I obrnuto, poznavanje
i uvažavanje kulturnih razlika može značajno pridonijeti efikasnosti ko-
munikacije i ubrzati rješavanje nastale situacije.
Čovjek je društveno biće i komunikacija s “bitnim drugim” je njegova
temeljna pretpostavka. Komunikacija je omogućena simbolima, koje
čovjek, kao animal symbolicum, stvara. Tako se komuniciranje može
odrediti kao posredna interakcija među pojedincima koja se ostvaruje
znakovima, (Rot, 2004) ili, nešto šire, kao ljudska interakcija primarno
društvenog značaja koja se ostvaruje razmjenom informacija/poruka,
neposredno ili posredstvom medija, u prostorno i vremenski određe-
nom psihosocijalnom kontekstu, sa određenim trenutnim učincima i re-
lativno trajnim društvenim posljedicama. (Radojković, Miletić, 2005)
Elementi procesa komunikacije
Komunikacija predstavlja razmjenu značenja i uključuje svako ponaša-

nje, koje drugo ljudsko biće percipira i interpretira. Ona uključuje slanje
i verbalnih (riječi) i neverbalnih (ton glasa, facijalna ekspresija, ponaša-
nje i fizičko okruženje) poruka. Obuhvaća kako poruke koje su posla-
ne svjesno, tako i one koje su poslane, a da pošiljatelj toga uopće nije
svjestan. Radi se, dakle, o složenom, višeslojnom dinamičnom procesu
razmjene značenja.
137
Kao što se vidi na slici, svaka komunikacija ima pošiljatelja i primatelja

poruke. Međutim, poslana i primljena poruka nikad nisu identične. Ko-
munikacija je indirektna, ona je simboličko ponašanje. Ideje, osjećaji i
dijelovi informacija ne mogu biti komunicirani direktno, već se prije ko-
municiranja moraju eksternalizirati, odnosno pretvoriti u simbole, tj. ko-
dirati. Da bi se poruka primila, simboli se moraju dekodirati. Pošiljatelj
poruke mora svoje značenje kodirati u obliku koji će primatelj prepozna-
ti i moći dekodirati. Prevođenje značenja u riječi i ponašanja (simbole) i
iz njih ponovo u značenja, zasnovano je na kulturnoj pozadini, koja nije
ista za svakog pojedinca. Što je veća razlika u kulturnoj pozadini između
pošiljatelja i primatelja, vjerojatno je da će biti i veća razlika u znače-
njima, koja se pridaju pojedinim riječima i ponašanjima. (Adler, 1991)
Komunikacija i kultura višestruko su povezane. Čovjek se ne rađa s kul-
turom već je mora učiti putem procesa primarne i sekundarne socijaliza-
cije, koje su u biti komunikacije. Učenje jezika vlastite kulture je nužan
preduvjet za njezino usvajanje. Istodobno, jezik, ali i drugi oblici never-
balne komunikacije, simboli itd. sastavni su dio kulture. Također kultur-
nim normama oblikovane su i komunikacijske situacije i međusobni od-
nosi sudionika komunikacijskog procesa. Dakle, samo komuniciranje je
kulturno uvjetovano. (Kešetović, Korajlić, Davidović, 2010)
1. Filtriranje informacija. Riječ je o obliku manipulacije s infor-
macijama na određenoj točci, gdje onaj, koji treba poslati infor-
maciju, dalje po vlastitom nahođenju filtrira neke stvari, koje
mogu kasnije iskriviti informaciju i njezin smisao. Ovdje nije
riječ o “filtriranju” policijskih informacija namijenjenih obavje-
štavanju javnosti, koje se ponekad javlja kao nužnost u odnosu
na sadržaje spoznate policijskim izvidom kaznenog djela tijekom
kriminalističke obrade (načelo čuvanja službene tajne). Ali, i u
ovom slučaju treba poštovati načelo istinitosti, pravodobnosti,
objektivnosti i sl.
2. Vremenski tjesnac. To je značajna barijera u komuniciranju kada
je riječ o kriminalistima, naročito kada je riječ o menadžerima, koji
nemaju dovoljno vremena za pravo komuniciranje s podređenima.
Zbog ovog čimbenika, menadžeri traže kratka izvješća (briefing),
primaju izvješća stojeći i sl. Takav pristup je s organizacijskog
138
motrišta neprihvatljiv, jer rezultira kratkim, nerijetko nevješto sro-

čenim informacijama, koje ne odražavaju prave rezultate ili pravi
smisao. To također ne utječe dobro na međuljudske odnose.20
3. Preopterećenost ili pretrpanost komunikacijama i informaci-
jama. Informatička tehnologija omogućava prikupljanje velikog
broja informacija, ali ih istovremeno ne prerađuje u odgovara-
jućem obliku za pojedine razine komuniciranja i rukovođenja.
Dolazi do “bombardiranja informacijama”, što dovodi do prekida
u informacijskom sustavu. Unapređivanje komunikacija u orga-
nizaciji stalni je zadatak rukovodne strukture i ona mora nastojati
da “svi razumiju ono što moraju razumjeti”. (Modly; 2003)
20
Sastavni dio kriza su vremenski tjesnac i nesigurnost, što znači da menadžment mora
brzo i u nesigurnim okolnostima donositi odluke i kontrolirati stres svih sudionika u
krizi. Kriza je stanje u kome se ne može normalno djelovati. Ona ugrožava kompletan
sustav zajednice kao cjeline. Iako možda na prvi pogled, kriza nije tako dramatičnih
razmjera, njezin negativan utjecaj može biti tako velik. (Kešetović, Korajlić; 2009)
139
12. SUPKULTURA KRIMINALISTE
(prof. dr. sc. Želimir Kešetović)
Zanimanje kriminaliste predstavlja podvrstu najšire shvaćene policijske

profesije. Policijska funkcija je kompleksna i uključuje obavljanje cije-
log niza zadataka (poslova) od koji su najznačajniji:
a) zaštita života, prava, slobode, sigurnosti i nepovredivosti osobe;
b) zaštita javnog reda i mira;
c) zaštita državne i privatne imovine;
d) sprječavanje kaznenih djela i prekršaja, njihovo otkrivanje i
prikupljanje podataka o tim djelima i počiniteljima;
e) traganje za počiniteljima kaznenih djela za koja se progoni po
službenoj dužnosti i prekršaja i njihovo dovođenje nadležnim
tijelima;
f) traganje za protupravnom imovinskom koristi stečenoj kažnjivim
djelom;
g) nadzor i upravljanje cestovnim prometom;
h) protueksplozijska zaštita;
i) poslovi sa strancima;
j) nadzor državne granice;
k) poslovi zaštite zračnog prometa propisani posebnim zakonima;
l) poslovi na moru i unutarnjim plovnim putovima iz nadležnosti
policije;
m) osiguranje i zaštita osoba, objekata i prostora; i dr..
Složenost i raznovrsnost policijskih zadataka uvjetuje razvijenu unutar-
nju organizaciju i podjelu rada, te angažiranje velikog broja stručnjaka
različitog obrazovanja i obuke. U tom smislu, i kriminaliste bi se moglo
tretirati kao policijske službenike, doduše ne u odori, sa posebnim speci-
jalističkim znanjima i veoma značajnim mjestom i ulogom u društvenoj
podjeli rada unutar policijske organizacije ili neke druge službe za pro-
vođenje zakona. U okviru policijske profesije, stvara se specifična profe-
sionalna supkultura, koju dijele i kriminalisti. U tekstu koji slijedi, opisat
140
ćemo najvažnije karakteristike policijske supkulture i njene modalitete,

odnosno varijacije.
12.1. O pojmu policijske supkulture

U okviru zanimanja koja su stekla karakteristike profesije21, a čiji za-
htjevi nadilaze dnevne dužnosti, stvara se određen sustav vrijednosti,
stavova i uvjerenja u odnosu na samu djelatnost, ljude s kojima i zbog
kojih obavlja određene obveze i primjenjuje propisane ovlasti, odnose u
okviru profesije, kao i prema drugim društvenim grupama i društvenim
pojavama, koje su od utjecaja na profesiju. Oni se označavaju pojmom
profesionalna kultura i njih u manjoj ili većoj mjeri dijele članovi odre-
đene profesije. Ukoliko se ove vrijednosti, stavovi i uvjerenja promatraju
sa motrišta sustava vrijednosti, koji čini kulturu globalnog društva, onda
se o njima govori kao o profesionalnoj potkulturi, odnosno supkulturi.22
I u okviru policijske profesije stvara se specifična profesionalna (pot)
kultura ili supkultura koja značajno determinira ponašanje policijskih
službenika na poslu i izvan njega.
Formalna pravila i nalozi rukovodstva nisu, dakle, jedini čimbenici koji
određuju način ponašanja policijskih službenika, već je to i naročiti su-
stav vrijednosti, stavova i uvjerenja koje policijski službenici usvajaju
u odnosu na svoj posao, pojedine kategorije građana, sudove, pravo i
različite pojave u društvu od utjecaja na njihov posao. Taj sustav vrijed-
nosti, stavova i uvjerenja se naziva policijskom kulturom ili potkulturom
(ukoliko se promatra iz ugla relacija prema sustavu vrijednosti koji čini
kulturu društva kao cjeline). (Milosavljević, 1997) Radi se u stvari o
pogledu policijskih službenika na njihov posao i svijet koji proizlazi iz
specifičnosti samog policijskog posla.
Nastanak policijske potkulture uvjetovan je prije svega rizicima koje nosi
policijski posao,23 specifičnim ovlastima (ograničavanje prava i sloboda
21
Profesija – stalno zanimanje kojim čovjek zarađuje novac za životne potrebe.
22
U radu će se sva tri termina ravnopravno koristiti.
23
Sociolog vojske M. Janonjitz navodi da je vojna profesija više od zanimanja, tj. da je
stil života, budući da su vojni zadaci tipa “život i smrt”, i kao takvi nadilaze dnevne
zadatke. (Janonjitz, 1964) Slična je stvar i sa policijskim zadacima i sa policijskom
profesijom.
141
građana, upotreba prisile, izlaganje konkretnim po život i tjelo opasnim

situacijama, prisutnost stresa, izloženost javnoj društvenoj kritici, subor-
dinirajuća odgovornost i dr.) i odgovornostima, nužnošću međusobne
solidarnosti u zajedničkim akcijama i, sa ovim povezanim, osjećajem
društvene izoliranosti policijskih službenika. Ovome treba dodati i česte
kontakte sa određenom vrstom ljudi sklonom asocijalnim ponašanjima,
karakterom informacija do kojih dolaze policijski službenici i koje kori-
ste u svom radu, interni sustav školovanja i obuke u vezi profesionalnog
znanja, stjecanja vještina i sposobnosti (spretnosti) tijekom praktičnog
realnog djelovanja i dr.
12.2 Karakteristike policijske supkulture

Zanimanje za policijsku potkulturu javlja se 60-tih godina XX. stoljeća
kada u SAD-u, Velikoj Britaniji i Kanadi nastaje veći broj radova posve-
ćenih ovoj temi.24 Kao prvo potpunije istraživanje fenomena policijske
supkulture najčešće se uzima poznata studija Xeroma Skolnicka: Pravda
bez suđenja (Justice withoutt Trial) iz 1966. godine. (Skolnick, 1966). U
njoj je ovaj autor opisao radnu ličnost policajca (policeman’s working
personality), kao sklop sociopsiholoških osobina (set oblika ponašanja
koje se u okviru grupe prihvaća i tolerira, a počiva na određenim sta-
vovima, vrijednostima i definicijama određenih situacija), odnosno kao
specifičan “društveni karakter” policijskih službenika koji nastaje kao
odgovor na opasnost i autoritet – dvije jedinstvene varijable sa kojima je
skopčana uloga policije, uz konstantan pritisak na policiju radi što bolje
efikasnosti, ili da barem tako izgleda.
I druge profesije (na primjer vatrogasci ili ronioci) su povezane s
(apstraktnom ili konkretnom) opasnošću, ali je položaj policijskog
službenika jedinstven u tom smislu da se od njega zahtijeva da se
Navest ćemo kronološkim redom samo neke: Niederhoffer, A. (1967). Behind the

24
Shield. New York: Doubleday; Manning, P. K., Maanen van J (eds.) (1978). Policing:
A View from the Streets. Santa Monica, CA: Goodyear Publishing; Black, D. (1980).
The Manners and Customs of the Police. New York: Academic Press; Bouza, A. V.
(1990). The police mystique: An insider's look at cops, crime, and the criminal
justice system. Boston, MA: Da Capo Press; Das, D. K. (1991). Understanding Police
Human Relations, Metuchen. Newburu Park: Sage Publications.
142
redovno susreće sa situacijama koje su rizične, pri čemu taj rizik leži u
nepredvidljivom rezultatu susreta sa drugim ljudima. Za razliku od drugih
fizičkih opasnosti ili rizika vezanih uz čovjekovu okolinu koji se mogu
mnogo preciznije izračunati, on se suočava sa prijetnjom iznenadnog
napada (fizičkom snagom, prikladnim sredstvom, pa i vatrenim oružjem)
od druge osobe (na ulici iza svakog kuta, zvoneći na ulaznim vratima,
provodeći kontrolu cestovnog prometa, tijekom intervencije u stanu
vezano za obiteljsko nasilje i sl.). S ovom opasnošću povezan je autoritet.
Policijski službenik predstavlja autoritet, koji se zasniva na potencijalnoj
upotrebi sile u skladu sa zakonom, kada se prilikom obavljanja službenih
poslova suoči sa (aktivnim ili pasivnim) otporom. Opasnost i autoritet
su dva međuzavisna elementa u svijetu policije, na kojima se razvija
policijska kultura kao set prilagođenih (nepisanih) pravila, propisa i
običaja. Treći element koji proizvodi policijsku kulturu je pritisak na
pojedinačnog policijskog službenika da “proizvodi” – da bude prije
efikasan, nego legalan kada su ove dvije norme u konfliktu.
Temeljem analitičkog, sintetizirajućeg i kritičkog pregleda najznačajni-
jih studija policijske supkulture, kao i na osnovu vlastitih istraživanja
Robert Reiner (1985) je izdvojio osam njenih najznačajnijih osobina:
1. Posvećenost misiji (zadaći, poslanju). Središnja crta policijske
kulture je osjećaj misije, tj. osjećanje da to nije samo posao kao i
svaki drugi, već način života koji, bar u načelu, ima svrhu i smi-
sao. Rajner navodi riječi jednog policijskog službenika koji za
policiju kaže: “… to je nešto kao sekta, kao religija …”. Taj smi-
sao nema politički karakter, već se prije svega odnosi na očuvanje
vrijednosti i stila života, na zaštitu slabijih od nasilnika. Središnje
opravdanje policije je žrtva kao središte perspektive iz koje se
gleda na svijet, jer se policijski službenici jedini žrtvuju radi zašti-
te života i imovine građana. Policijska zadaća se ne promatra kao
dosadna, već zabavna, izazovna, uzbudljiva igra pameti i vješti-
ne. U svojim očima policijski službenik je dobar momak i to mu
daje dozvolu za akciju. Uslijed osjećaja misije, policijski službe-
nici svoju ulogu vide kao ključnu u očuvanju društvenog poretka,
smatrajući da ugrožavanje njihovog autoriteta ima pogubne po-
sljedice, jer bi bez njih kao tanke plave linije, koji čuvaju društvo
od kaosa, društveni poredak ubrzo zapao u krizu i propao.
143
2. Cinizam. Policijski službenici pored osjećaja misije razvijaju i

jedan skup pogleda koji se opisuje kao “cinizam” i “policijski pe-
simizam”, a odnosi se na specifičnu gorčinu i viđenje svih soci-
jalnih trendova u apokaliptičnim terminima, pri čemu je policij-
ska manjina jedina nada za obranu društva od barbarskih sila. U
vječitoj igri “lopova i žandara” smjenjuju se policijska predanost
misiji, sa cinizmom i pesimizmom u pogledu konačnog ishoda
ove igre. “Nesumnjivo mnogo policijskih službenika vidi svoju
borbu sa prestupnicima kao ritualnu igru, zabavan izazov u kome
uhićenje znači pobjedu koja prije znači osobno zadovoljstvo više
nego bilo koji osjećaj javne službe.” (Reiner, 1985). Na psihološ-
koj razini ovaj specifični cinizam, u kome se hvatanje prekršitelja
tretira kao igra, ima analognu ulogu humoru kao sredstva za sma-
njenje napetosti.
3. Sumnja. Policijski službenici ne mogu se osloboditi konstantne
sumnje u sve i svakog, što je proizvod potrebe da stalno traže
znakove ili simbole nevolje, potencijalne opasnost ili indicije o
učinjenom kažnjivom djelu u svom okruženju. Još je Napoleon
svom ministru policije Josephu Fouchéu govorio: “sumnjati i
sumnjati, to je vaš zanat”. (Berkley, 1969) Danas se policijski
službenici u okviru obuke upućuju da budu sumnjičavi, da uo-
čavaju sve što je neuobičajeno i da stalno obraćaju pozornost na
osobe i pojave, koje mogu biti mogući predmet provjere i ispiti-
vanja, suglasno izreci: Kontrola je majka povjerenja. Uzimaju-
ći u obzir realne opasnosti koje nosi policijski posao, sumnja je
zdrav i razumljiv stav, pod uvjetom da je kontrolirana i ne suviše
očigledna. Problem nastaje ukoliko se stereotipi sumnje neoprav-
dano prošire na cijele društvene grupe, tipove pojava i aktivnosti,
ili prerastu u paranoično ponašanje.
4. Socijalna izolacija i solidarnost. Policijski službenici su često
nedovoljno integrirani u društvenu zajednicu, imaju poteškoća u
kontaktima sa susjedima i prilikom uklapanja u socijalnu sredinu.
Ova socijalna izolacija policijskih službenika i njihovih porodica
se objašnjava izvjesnim zaziranjem od policijske profesije,
različitim moralnim sustavima vrijednosti policijskih službenika
u odnosu na njihove susjede. Ona je uvjetovana i drugim
144
objektivnim čimbenicima kao što je specifično radno vrijeme,

preopterećenost i težina posla, obaveza policijskih službenika
da i van radnog vremena budu policijski službenici, zahtjeva
za besprijekornim ponašaju, što podrazumijeva izbjegavanje
kontakata sa određenom vrstom ljudi i izbjegavanje nekih
zadovoljstava koja drugi ljudi upražnjavaju. Izolaciju ponekad
potiče i fizička odvojenost samog mjesta stanovanja policijskih
službenika (u barakama kod francuske žandarmerije ili u
samačkim policijskim hotelima), a njeno podnošenje olakšavaju
tradicionalno razvijene forme društvenog, kulturnog i sportskog
života u okviru policijske organizacije. Izolirani od većine ili
dijela određenih socijalnih skupina, policijski službenici se okreću
jedni drugima i u privatnom životu družeći se međusobno, čime
se praktično još više udaljavaju i otuđuju od društvene zajednice.
Socijalna izolacija je jednim dijelom uzrok, a drugim posljedica
policijske supkulture. Ona je posebno izražena u SAD-u gdje
policiju nazivaju “plavom rasom” (blue race).
Socijalna izolacija, kao cijena policijskog posla, s druge strane, proizvodi
izrazito razvijenu internu solidarnost.25 Pored toga, na stvaranje solidar-
nosti u okviru policije, utječe i potreba oslanjanja kolege na kolegu (poli-
cijskog službenika na policijskog službenika), prije svega radi međusobne
zaštite u akcijama, kao i da se stvori specifičan štit koji čuva informacije o
prekršajima u službi u cjelini od uvida javnosti. Tako se cijeli svijet dijeli
na “nas” (svi u okviru službe) i “njih”(svi koji su izvan policije).
Policijski službenici na specifičan način opažaju i doživljavaju društveno
okruženje policijske organizacije. Naime, po prirodi posla koji obavljaju,
oni imaju potrebu da izgrade što preciznije saznajne (kognitivne) mape
socijalnog svijeta, kako bi mogli predvidjeti ponašanje širokog kruga
osoba u veoma različitim kontekstima i reagirati na njega, ne gubeći au-
toritet. Policijska perspektiva socijalnih podjela u populaciji jasno odra-
žava strukturu moći filtriranu kroz specifične probleme policijskog po-
sla. Ove podjele ne odgovaraju sociološkim kategorijama klase i statusa.
Radi se o relevantnim kategorijama za policiju s obzirom na njihovu
sposobnost da uzrokuju probleme i s obzirom na njihovu podudarnost
Izolacija može voditi nasilju i brutalnosti policijskih službenika.
25
145
sa policijskim sustavom vrijednosti. Osnovna je podjela na negirajuće

i respektabilne elemente, tj. one koji ugrožavaju i one koji prihvaćaju
vrijednosti tzv. srednje klase, kojima i policija naginje. U pokušaju osjet-
ljivije distinkcije, R. Reiner nalazi sedam značajnih grupa:
1) Prijestupnici visoke klase – profesionalni kriminalci čije je otkri-
vanje i hvatanje smisao postojanja policije. Oni s policijom igra-
ju igru u namjeri da izbjegnu uhićenje, ali ne dovode u pitanje
njen legitimitet.
2) Policijsko vlasništvo – kategorija koja se javlja kada dominantne
društvene snage (u politici, ekonomiji i dr.) ostave problem
socijalne kontrole ovih osoba policiji. Radi se o osobama niskog
društvenog statusa, bespomoćnim grupama koje dominantna
većina vidi kao problematične. To su skitnice, alkoholičari,
nezaposleni, omladina koja prihvaća kontrakulturu, etničke
manjine, homoseksualci, radikalne političke grupe. U odnosu
na ove grupe, primarna funkcija policije je da ih drži pod
kontrolom i izolira. Ovdje je aspekt održavanja javnog reda
i mira izraženiji od kriminalnog. Prema ovoj kategoriji osoba,
policija postupa slobodno, jer u ovakvim slučajevima javnost
zatvara oči pred policijskim greškama. Glavni problem za
policiju u ovim poslovima nije da uspostavi kontrolu, već da ne
pogriješi u identifikaciji njenih pripadnika, npr. da u tu grupu
svrsta pripadnike srednjih ili viših klasa koji sve više naginju
devijantnim aktivnostima (na primjer sveučilišni profesor koji se
oblači kao hipik/hippie i puši hašiš).
3) Problematični26 – ljudi koji stalno upućuju policiji pozive koji
nisu vrijedni pažnje, ili su konfuzni i neobradivi. Obično se radi o
ljudima iz kategorije “policijsko vlasništvo” koji se predstavljaju
kao žrtve.
4) Izazivači – liječnici, odvjetnici i pravnici uopće i, u manjoj mjeri,
socijalni radnici, tj. pripadnici profesija, koji su u poziciji pro-
diranja u tajne policijske kulture, što im daje moć i predstavlja
izazov za policiju, koja ulaže napore da minimizira njihov upad.
Za ovu kategoriju Reiner koristi termin rubbish, što u bukvalnom smislu znači đubre,
26
tričarija, koještarija.
146
5) Razaratelji – pripadnici grupa koje mogu oslabiti ili neutralizirati

policijski rad. To su grupe s kojima je teško postupati bilo da su
osumnjičeni, žrtve, svjedoci, pošto se doživljavaju kao socijal-
no ranjivi (žene, djeca, starci) te njihove tvrdnje protiv policije
mogu naići na poseban odjek i simpatije javnosti.
6) Dobročinitelji – posvećeni antipolicijski aktivisti koji kritiziraju
policiju i teže da ograniče njenu autonomiju.
7) Političari – policijski službenici ih tretiraju sa sumnjičavošću
zbog mogućeg upada u policijske tajne i smatraju da su spori,
nerealni idealisti ili pak korumpirani, slabi i nesposobni da se
odupru kriminalu i predlože radikalne mjere.
Policijsku instituciju prožima i specifičan duh postrojbe koji vodi stva-
ranju bratstva u plavom. (Bittner, 1980) Poput metoda jačanja vojničke
discipline, duh postrojbe donekle ima osnovu u policijskom radu i ima
specifičnu svrhu. Naime, policijski posao je opasno zanimanje i teško
ga je obavljati bez bezrezervne podrške i lojalnosti. U žaru akcije nije
moguće tražiti i osiguravati stavove sudionika o suglasnosti konkretnih
postupaka sa općim apstraktnim načelima. Vladajući stav mora biti da
sve dok je “jedan od nas” u opasnosti, bilo da je u pravu ili ne, on za-
služuje pomoć. Stoga u policijskoj organizaciji postoji specifičan duh
bratske solidarnosti, a policijski službenici često primjećuju da je jedan
od najznačajnijih aspekata njihovog zanimanja sadržan u motu “svi za
jednog, jedan za sve”. Dok bratski duh s jedne strane zbija i povezu-
je pripadnike policije, on ih, s druge strane odvaja od ostatka društva i
dodatno potencira njihovu socijalnu izolaciju. Osim toga on predstavlja
opasnost i zbog toga što može voditi skrivanju grešaka i propusta pojedi-
nih policijskih službenika od strane njihovih kolega.27
Neki reformatori policije pokušavali su upravo slomiti ovaj duh vidjevši u njemu
27
glavnu prepreku za reforme policije. Naime, ako zaposlenici zbijaju redove i
predstavljaju jedinstvenu frontu pred vanjskim kritičarima, može se očekivati
korištenje slične taktike i unutar policijske organizacije, i u međusobnim odnosima
njenih unutrašnjih organizacijskih jedinica, nadređenih i podređenih, a što sve
veoma otežava učinkovitu i djelotvornu kontrolu.
147
Egon Bittner ukazuje da ova solidarnost nije potpuna i da je izraženija

između članova pojedinih podsustava službi i između pojedinih
rukovodnih razina u službi (policijski rukovodioci srednje ili više
razine i obični policijski službenici). Dok ova solidarnost ima granice
ako se promatra policijska organizacija iznutra, prema okruženju, ona
se manifestira dosta snažno, te se u slučaju vanjskih kritika i pritisaka
redovi policijskih službenika zbijaju.
Usprkos činjenici da bratska lojalnost policije nije ono što se čini na-
ivnom promatraču, koji misli kako policija predstavlja “jednu veliku
sretnu porodicu”, ostaje činjenica da policijski službenici moraju raditi
sa ljudima u koje imaju povjerenja. Ovo ne samo da bi njihov rad izgle-
dao bolji, već također i zbog nesigurnosti i opasnosti, koje su specifične
za samu profesiju. Ali odnosi povjerenja između policijskih službenika
izgleda da zahtijevaju trajan temelj koji je često okružen zidom šutnje
(tzv. plava zavijesa). Partneri iz policijskih timova ne govore pred trećim
osobama jedan o drugom, linijski kadar ne govori o svojim pretpostav-
ljenim u prisutnosti viših službenika, i, naravno, ni jedan član organiza-
cije ne razgovara ni o čemu što je u vezi sa službom sa ljudima koji su
izvan nje. U širem smislu, policijske organizacije predstavljaju izuzetno
kompliciranu, složenu mrežu dijeljenja tajni, kombiniranog sa sustavnim
uskraćivanjem informacija.
Ovo dijeljenje tajni stvara stanje međusobne zavisnosti na različitim ra-
zinama institucije (organizacije), što je rezultat prevladavajućeg pravila
da niko ne govori drugome više nego što je apsolutno nužno. Kao po-
sljedica solidarnost se zasniva na percepciji vanjskog rizika za jedinicu
(postrojbu, odjeljenje, odjel, grupu), bez obzira dolazi li on izvana ili iz
institucije, i ujedno je njime i limitirana. Iza toga, svaki pojedinac i svaki
dio službe su sami za sebe.28 Tako su u izvjesnom smislu svi policijski
službenici u stvari usamljenici. Svaki ima i svoje osobne tajne, podat-
ke, izvore informacija i kombinacije, podatke o patrolnom području i
ljudima koje ne dijeli ni s kime. Dakle i policijska solidarnost dostiže
vrhunac u konfrontacijama sa onima izvana, a iza toga ona ne rezulti-
Ovo se dobro vidi u nedostatku suradnje, pa čak i otvorenom neprijateljstvu,
28
nezavisnih policijskih organizacija u SAD-u, ili u lošim odnosima između federalnih i
lokalnih policijskih agencija.
148
ra efektivnom suradnjom između službi, odjela ili odsjeka – njihovih

organizacijskih jedinica i pojedinačnih policijskih službenika na razini
većem od dvočlanih partnerskih timova. Radi boljeg razumijevanja neki
od karakterističnih pojmova za ovu oblast su:
1. Konzervatizam. Policijski službenici imaju tendenciju da budu
konzervativni i u političkom i u moralnom smislu, što je djelo-
mično posljedica društvene uloge policije koja je usmjerena na
očuvanje vrijednosti konvencionalnog morala i utvrđenog druš-
tvenog poretka. Također, od utjecaja je i priroda posla u kome
se najčešće suočavaju sa ljudima sa društvenog dna, disciplina
i hijerarhijska struktura policijske organizacije u koju se lakše
uklapaju ukoliko imaju konzervativne stavove, što se uzima u
obzir i prilikom selekcije itd. Kao rezultat svih ovih čimbenika,
policijska potkultura je protiv krupnih i naglih promjena u poli-
tičkom životu i moralu, podržava konzervativne političare, protiv
je hipija/hippiea i drugih alternativnih i marginalnih grupa, nar-
komana, homoseksualaca itd.
2. Machizam. Prepuštanje heteroseksualnim zadovoljstvima i (če-
sto pretjerano) konzumiranje alkohola dio su macho imidža po-
licijskih službenika. Policijski svijet je svijet muškaraca starog
kova u kome se cijene prave muške vrijednosti: snaga, osvajanje
žena, restorani, alkohol, sport i slične muške zabave.
3. Rasne predrasude. Najznačajniji aspekt policijskog
konzervatizma su rasne predrasude. Neki pisci ukazuju i na
predrasude prema mladima i radničkoj klasi, posebno njenim
nižim slojevima, kao i etničke predrasude. Istraživanja međutim
pokazuju da policijski službenici izražavaju dominantne stavove
većine prema manjinama, te su njihove predrasude samo nešto
izraženije od predrasuda društva u cjelini. Problematično je i
pitanje jesu li ove predrasude determinanta, ili pak (kao što tvrde
drugi) posljedica policijskog rada. Pitomci (eng. regruti), koji
na ulasku u policiju nisu imali predrasude, tijekom obavljanja
policijskog posla ih stječu. Radi se o fundamentalnim procesima
koji su strukturni. Mlada “ulična” populacija uvijek je bila
u žiži policije. Nejednake šanse društveno diskriminiranih
manjina (npr. nemogućnost crnaca u SAD-u da se školuju,
149
zaposle i nađu stan) okreće ih uličnoj kulturi, pa i činjenju

kaznenih djela. S druge strane, činjenica da su etničke manjine
i dijelovi omladine koji pripadaju nižim slojevima radničke
klase relativno bespomoćni, čini da je policija u postupanju s
njima manje ograničena i inhibirana. Ovi strukturalni konflikti,
pojačani kulturnim čimbenicima i povremenim verbalnim
i drugim zloupotrebama policije prema pripadnicima ovih
manjina, svakako se odražavaju i na odnose policije sa ovim
dijelovima javnosti. Kada konflikti jednom postanu uobičajeni,
začarani krug je veoma teško prekinuti i ponovo uspostaviti
međusobno povjerenje.
4. Pragmatizam. Konceptualni konzervatizam policijskih službeni-
ka odnosi se na naglašenu veoma pragmatičnu, konkretnu, pri-
zemnu, antiteorijsku perspektivu iz koje gledaju na svijet i na
svoj posao, uslijed čega nemaju volje da razmišljaju o inovacija-
ma, eksperimentima i istraživanjima. Običan policijski službenik
sklon je ponašanju na uobičajen način i razmišljanju u relativno
jednostavnim kategorijama, kao i bježanju od inovacija i dilema
kad god je to moguće.
12.3. Modaliteti policijske supkulture

Navedene karakteristike policijske kulture su rezultat mnogobrojnih ap-
strakcija, elemenata i osobina konkretnih policijskih organizacija i nji-
hovih generalizacija.
Neki autori ukazuju da je intenzitet i izraženost pojedinih elemena-
ta policijske supkulture različit u pojedinim policijskim ustrojstvenim
jedinicama (opće, posebne i specijalne ustrojstvene jedinice) odnosno
službama kao i između različitih rangova (policijski službenici u odori,
inspektori-detektivi, rukovodstvo).
Organizacijska podjela rada je povezana, ali nije svodiva na varijacije
u različitim tipovima individualnih policijskih perspektiva oko glavnih
elemenata ove kulture. Naime, modaliteti policijske kulture postoje i kod
pripadnika iste službe i ranga. U mnoštvu studija učinjeni su pokušaji
stvaranja određenih tipologija, koje treba da odraze djelovanje policijske
150
kulture na pojedine ličnosti. Na ovaj način dobivaju se specificirani

obrasci policijske kulture, koji se najčešće svode na četiri tipa ponašanja,
odnosno vrste “radne osobnosti policijskog službenika”. Tako na primjer
Broderik sugerira sljedeće “idealne tipove” policijske perspektive:
1. “Represivac” – naglašava kriminalistički aspekt i primjenu zako-
na (uhićenje) po svaku cijenu, čak i ako to znači kršenje pravila.
On ima akutni osjećaj da je policija izolirana manjina okružena
neprijateljskom javnošću.
2. “Idealista” – teži da obavljanje policijskih poslova postane pro-
fesija, mada optužuje javnost za nepostizanje tog statusa. On vidi
da obavljanje policijskih poslova ima širu funkciju nego što je
kontrola kriminala.
3. “Realista” – cinično vidi i društvo i policijsku službu kao “ruši-
lačke”; i
4. “Optimist” – doživljava najveće zadovoljstvo obavljajući ne kri-
minalističke zadatke i pomažući običnim ljudima u nevolji. (Mi-
losavljević, 1997a)
Izložene karakteristike policijske potkulture odnose se na istraživanja
koja su obavljena uglavnom u anglosaksonskim zemljama (SAD,
Kanada, Velika Britanija, Australija). Značajno je i pitanje postoje li
univerzalna obilježja policijske kulture koja bi vrijedila za policijske
organizacije u svim državama. Sociolog policije D. H. Bayley smatra
kako policijska kultura ima značajne sličnosti u različitim društvima,
te da rad u policiji bilo gdje u svijetu proizvodi slične vrijednosti
profesionalne kulture. Pored univerzalnih elemenata ove kulture, koji su
uvjetovani prirodom policijskog posla, međutim, ne treba zaboraviti da
ona ima i svoje značajne specifičnosti u svakoj konkretnoj zemlji, budući
da se formira u različitim sustavima opće društvene kulture, a i ona sama
predstavlja modificirani dio šire nacionalne kulture. Pored toga ona nije
jednom zauvijek dana, već se tijekom vremena mijenja, prateći promjene
u društvu.
151
12.4. Ostala pitanja u vezi policijske supkulture

Zanimljivo je pitanje usađuje li policijska kultura u policijske službenike
osobne karakteristike koje bi rezultirale posebnim tipom ličnosti poli-
cijskog službenika općenito. Neki autori upućuju kako rad u policiji te
specifična policijska potkultura dovode do toga da policijski službenici
postaju autoritarne, rigidne, nefleksibilne i netolerantne ličnosti.
Takva ličnost bi odgovarala tipu tzv. autoritarne ličnosti, koji je opisao
T. Adorno sa suradnicima, a odlikovala bi se težnjom prema vlasti, po-
daničkim mentalitetom, krutim pogledima na vanjski svijet, strogošću
prema porodici, predrasudama i sličnim osobinama. Mada se neke ili
veći broj navedenih osobina mogu pronaći među policijskim službenici-
ma, novija istraživanja potvrđuju da rad u policiji i policijska kultura ne
stvaraju autoritarni tip ličnosti. Točna je, međutim, ocjena da su policij-
ski službenici često konvencionalne ličnosti, donekle obilježene konzer-
vativnim pogledima na svijet i nefleksibilnošću. (Milosavljević, 1997)
Jedan broj istraživača ukazao je na značaj procesa socijalizacije novih
članova policijske organizacije koji se odmah po prijemu na posao, po-
put svojevrsne inicijacije, uvode u policijsku kulturu. Pitomci se još u
tijeku obuke pripremaju za ovaj ulazak tako što se podvrgavaju nekim
njenim vrijednostima i normama. Oni dobivaju od svojih instruktora po-
ruke usmjerene na razvijanje osjećanja solidarnosti i posvećenosti misiji
(zadaći policije), koje su često neformalne. Odmah po zapošljavanju,
novaci početnici (pripravnici) ipak doživljavaju šok realnosti (reality
shock) vidjevši da stvari u životu ne idu onako kako su to učili u školi.
Ukoliko pojedinac ovlada svim policijskim poslovima, znanjima, spo-
sobnostima i vještinama, ali se ne uklopi u vrijednosti i norme policijske
kulture, on će biti odbačen, izoliran i ignoriran od strane radne sredine,
isto kao da je nesposoban za posao. Integracija u profesionalnu kulturu
pokazuje se kao nužnost.
152
13. PROFESIONALNI POLICIJSKI
MORAL/ETIKA – KODEKS “PLAVE OBITELJI”
(prof. dr. sc. Želimir Kešetović)
“Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama.”

Immanuel Kant
13.1. O pojmu profesionalnog morala

Određena područja društvenog života (najvažnija za opstanak društva,
ali ne samo one), regulirane su pravnim i moralnim normama (i to po-
sebnim etčkim normama) koje precizno određuju ponašanje ljudi u iz-
vjesnim situacijama. U takva područja, po mišljenju Radomira Lukića,
pored ostalih, spadaju i obavljanje profesije koje reguliraju posebne mo-
ralne norme koje važe u pojedinim zanimanjima.29 Ove norme su, uglav-
nom, strože i preciznije od općih moralnih normi. Smatra se da postoji
relativno mali interes društva kao cjeline za vrijednosti profesionalnog
morala.30 Njime se posebno reguliraju:
29
Pod zanimanjem, odnosno profesijom, podrazumijeva se “skup istih ili sličnih
radnih djelatnosti, čije su osnovne socijalne i ekonomske karakteristike:
1. predstavljaju specijaliziranu djelatnost koja je jasno izdvojena u posebnu cjelinu
u okviru postojeće tehničke i društvene podjele rada;
2. obavlja se relativno trajno, na ustaljen način, uz pomoć određenih sredstava, a u
cilju proizvodnje određenih predmeta ili pružanja korisnih usluga drugima;
3. predstavlja jedini ili bar glavni izvor prihoda kojim se osigurava ekonomska
egzistencija i društveni položaj pojedinaca ili grupa koji je obavljaju; i
4. zasniva se na posjedovanju posebnog znanja, vještine i obrazovanja koje se
izražava kroz posjedovanje određene kvalifikacije” (Pečujlić, Lukić, 1982).
Mada ćemo u ovom tekstu pojmove zanimanja i profesije koristiti kao sinonime,
radi preciznosti valja istaknuti da se između njih u sociološkoj literaturi pravi razlika.
Danas naime postoji suglasnost oko toga da zanimanja koja su postala profesije
zadovoljavaju sljedeća svojstva: trajno bavljenje zanimanjem, visoko obrazovanje,
uslužna orijentacija, odanost pozivu, autonomija i autoritet, profesionalno
udruženje i profesionalna kultura. (Savić, Zekić, 1981).
30
Ipak, to ne znači da društvo nije zainteresirano da profesija slijedi zbivanja u
njemu, tj. da se pojedine profesionalne djelatnosti obavljaju tako da to odgovara
širim društvenim interesima, te da, u skladu s tim, ne čini određeni pritisak na
profesionalni moral. Vidjeti: Popović, 1982.
153
1. odnosi u okviru samog zanimanja između njegovih pripadnika

(solidarnost, međusobna pomoć, ceremonije i sl.), i
2. način obavljanja zanimanja (shvaćen u najširem smislu), a po-
sebno odnos njegovih pripadnika prema drugim ljudima, naro-
čito korisnicima zanimanja, ali i pripadnicima drugih profesija i
društvu u cjelini. (Pusić, 1981)
Osnovna svrha pravila profesionalnog morala/etike je usmjeravanje
onoga koji se bavi određenom djelatnošću i da ga štite od neizvjesnosti,
ukoliko je u nešto nesiguran. Ona također na određen način formiraju
pripadnika jednog zanimanja i pružaju mu moralnu snagu.
Profesionalni moral stvara se kod profesija koje su veoma značajne za
korisnike, a čiji pripadnici mogu saznati veoma važne i osjetljive podat-
ke, čije objavljivanje može naškoditi korisnicima (odvjetnici, svećenici,
liječnici), kao i kod profesija koje podrazumijevaju pažljivo i precizno
obavljanje poslova, a vanjska kontrola je, po pravilu, neefikasna (inže-
njeri, pojedini zanati), te se korisnici usluga moraju osloniti prvenstveno
na moralnu svijest pripadnika zanimanja. Na stvaranje profesionalnog
morala može utjecati i organizacija dotičnog zanimanja (tako će čvršće
organizirano zanimanje prije stvoriti profesionalni moral), kao i njihova
relativna klasna samostalnost (zanimanja koja nisu čvrsto uklopljena ni
u jednu klasu, pa nemaju čvrst klasni moral, stvaraju jači profesionalni
moral). (Kešetović, 1996)
Pripadnici pojedinih profesija (suci, liječnici, pripadnici oružanih
snaga, istražitelji sigurnosnih službi, a u nekim zemljama i policijski
službenici i dr.) polažu i posebnu zakletvu/prisegu, tj. daju javnu izjavu
da će svoju dužnost obavljati savjesno i u skladu sa propisima. Ona ima,
prije svega, moralni smisao, tj. predstavlja izjavu vjernosti (vladaru,
narodu, državi) danu u određenoj formi, po utvrđenom protokolu u
svečanoj atmosferi pred simbolima zajednice (grb, zastava, knjiga
ustava države). Vrijeme potrebno za interiorizaciju31 pojedinih odredbi
31
Po prvi put pojam interiorizacija upotrijebila je francuski znanstvenik David Émile
Duckheim. Po njegovom mišljenju, interiorizacija u psihologiji je sastavni element
procesa ljudske socijalizacije ili međusobnog odnosa javnosti (vanjskog) i osobnog
(unutarnjeg). Teorija se temelji na činjenici da su sve kategorije ljudske svijesti
oblikovane uzimajući u obzir vanjske javne ideje.
154
profesionalnog morala je različito. Pravila koja proizlaze iz ideološkog

angažmana usvajaju se relativno brzo i mogu lako da se izgube. Za
razliku od njih, pravila koja su usko vezana za samu struku usvajaju se
sporije, ali se teže i gube.
Profesionalna etika ne predstavlja samo opći etički nalog primijenjen
na konkretan slučaj, već se radi o etičkoj refleksiji koja je artikulirana
kroz posebne svrhe i ideale konstitutivne za određenu profesiju. Ova pra-
vila su po svojoj prirodi gipka, te nerazumno i nekritičko prihvaćanje,
odnosno mehaničko pretjerivanje u njihovoj primjeni, može imati kon-
traefekte. Tako je posljedica potpune identifikacije sa profesionalnom
organizacijom ili udruženjem, zatvorenost, autarhičnost i bezobzirnost
(čak i netolerancija) prema okolini.
Profesionalni moral je svakako tijesno povezan sa vladajućim moralom i
sustavom vrijednosti odnosnog društva, tj. on polazi od osnovnih normi
općeg društvenog morala. Međutim, sa svoje strane i on može povratno
da utječe na njegovo mijenjanje, kao i na opće stanje u društvu.
13.1.1. Policijski moral/etička pravila

Nesumnjivo da policijski poziv ispunjava u značajnoj mjeri skoro sve
iznijete kriterije posebne profesije32 te da se, suglasno tome, i u okviru
njega stvara poseban profesionalni moral.
Kakav će on biti u konkretnom slučaju zavisi od niza čimbenika, a
posebno od:
1) Konkretnih materijalnih uvjeta života u društvu.
2) Konkretnih, prevladavajućih oblika društvene svijesti (ideologi-
je, religije, običaja, konvencija).
3) Moralnih odnosa u društvu.
4) Prirode političkog sustava i oblika države.
5) Ciljeva i zadataka policije u određenom društvu.
6) Društvenog i materijalnog položaja pripadnika policije u društvu.
Istine radi valja konstatirati da još uvijek ne postoji opća suglasnost oko toga je li
32
obavljanje policijskih poslova steklo sve atribute profesije.
155
7) Prakse samih policijskih organizacija.

8) Osobnih osobina svakog pojedinog policijskog službenika.
Problem policijskog morala je veoma složen i kompleksan. On obuhvaća
opća teorijska (pa i filozofska) pitanja moralnih osnova (temelja) obav-
ljanja policijskih poslova i, u okviru toga, profesionalizma, uloge poli-
cije i same etike zanimanja.33 Drugi krug problema tiče se personalne
(osobne) etike policijskih službenika, odnosno policijske (sup)kulture
i individualnog karaktera pojedinačnog policijskog službenika; pitanja
koja su neposredno vezana za obavljanje službe (policijska diskrecija,
upotreba sile, korištenje zablude i organiziranje zamki, korupcija i sl.),
kao i ponašanja policijskih službenika u privatnom životu u kontekstu
njihove javne uloge. Treći problemski segment odnosi se na samu po-
licijsku organizaciju i njenu etiku, tj. pitanja autoriteta i odgovornosti,
njene etičnosti izražene u odgovarajućem kodeksu, te etičkih izazova,
koji se postavljaju pred upravljački vrh (menadžment) policije.
13.2. Profesionalni etički kodeks

Pojedina specifična i posebno važna zanimanja imaju veoma detaljno
razrađene moralne kodekse34 koji temeljno reguliraju ne samo odnose u
okviru zanimanja i njegovo obavljanje, tj. odnose sa korisnicima, već i
ponašanje njegovih pripadnika čak i u privatnom životu, odnosno izvan
profesije. Neke profesije imaju dugu tradiciju moralnih kodeksa (liječ-
nici, odvjetnici, suci), dok su u drugima oni novijeg datuma, bilo zbog
toga što je sama profesija relativno kasno nastala (novinari, psiholozi,
socijalni radnici), ili zato što je to uvjetovao razvoj društvenih odnosa
(znanstvenici, policijski službenici).
33
Pojmovi moral i etika često se koriste kao sinonimi. Međutim, moral predstavlja
društvenu pojavu i oblik praktičnog odnošenja ljudi jednih prema drugima i prema
svijetu u cjelini, s obzirom na kriterije dobra i zla. Etika predstavlja moralnu filozofiju,
odnosno filozofsko-teorijsku refleksiju o moralu kao naročitom obliku ljudske
prakse.
34
Moralni kodeks (zakonik, pravilnik) je “više ili manje sistematiziran i potpun skup
relativno precizno formuliranih moralnih normi jednog morala, utvrđenih, po pravilu,
pisanim aktom koji sastavljaju izabrani ili na drugi način određeni predstavnici ljudi
koji usvajaju dotični moral.” (Pečujlić, Lukić, 1982)
156
Posljednjih stotinjak godina, a naročito početkom i u drugoj polovini

XX. stoljeća, udruženja inženjera, računovođa, financijskih planera, osi-
guravajućih agenata, nogometnih trenera, novinara, socijalnih radnika,
psihologa i menadžera za odnose sa javnošću, kao i organizacije poput
bolnica, lanaca robnih kuća itd., stvaraju i publiciraju svoje etičke ko-
dekse. U ovim javnim izjavama oni pokušavaju da utvrde standarde koji
(bi trebali) karakterizirati njihovo članstvo, odnosno operacije, u vezi sa
osiguravanjem određenih roba ili usluga.35 Na ovo utječu različiti čim-
benici, a prije svega: tehnološki napredak, porast specijalizacije, auto-
nomnost zanimanja, rastuća korporativnost, porast populacije, rastuća
urbanizacija i slično.
Prinuđeni smo da vjerujemo ljudima i organizacijama koji mogu znatno
da nas ugroze i povrijede, a nad kojima smo u mogućnosti da ostvarimo
relativno neznatnu kontrolu. To je, kao što smo naučili, krhko povjerenje,
lako i suviše često iznevjeravano. Formiranje udruženja zanimanja, odno-
sno profesija, čiji su članovi vezani etičkim kodeksom, bio je djelomični
odgovor na ovaj socijalni slom. Ove asocijacije nude svojoj publici, odno-
sno konzumentima izvjesna uvjeravanja da će usluge od kojih konzumenti
zavise biti pružene na odgovarajući način, pri čemu organizacija neće ko-
ristiti prednost svog položaja i ranjivost klijenta. (Kleinig, 1996)
Osnovna svrha moralnog kodeksa nije u stvaranju morala (koje je stihij-
ni, spontan i relativno dugotrajan proces), već, prije svega, u njihovom
jasnom izlaganju i preciznom formuliranju. Kodeksi kao zapisi moralnih
normi doprinose pravilnom obavljanju (lege artis) dužnosti i ovlaštenja
određene profesije, ne samo u pogledu stručnosti, već i u odnosu na vri-
jednosna mjerila, što i je srž moralnog ponašanja. (Moor, 1970) Praksa
je, naime, pokazala da su kodificirane moralne norme snažnije, tj. da čvr-
šće obavezuju pripadnike profesije i da se potpunije i lakše primjenjuju
od onih koje su difuzne, odnosno rasute.
Ističe se da je moral pripadnika pojedinih državnih zanimanja (pripadnika vojske,

35
upravnih radnika, sudaca i dr.) jači od profesionalnog morala u drugim područjima
društvenog rada, npr. u gospodarstvu. (Popović, 1982)
157
13.3. Policijski etički kodeks

Svjedoci smo univerzalizacije morala u suvremenom svijetu, uključuju-
ći i profesionalni moral, što je posljedica izrazite tehničko-industrijske
usmjerenosti društvenog razvoja. (Moor, 1970) Zahvaljujući preorijenta-
ciji na progresivne menadžerske tehnike, vještine i osobine neki smatraju
da se policija, odnosno usluge koje ona pruža mogu, u smislu etičkih
zahtijeva koji se postavljaju, tretirati kao i organizacije iz svijeta bizni-
sa (Kingshott, 1996), što se, uzimajući u obzir specifičnosti policije, po
našem mišljenju, ipak ne može u potpunosti prihvatiti. Naime, policija
je (uz vojsku sa posebnim ograničenjima) jedino državno tijelo koje je
zajednica ovlastila za upotrebu sile u reguliranju socijalnih konflikata,
kao i za postupanje u najrazličitijim vrstama “hitnih” (emergency) situa-
cija.36 To je njena differentia specifica. Ona u suvremenim društvima ima
mnoštvo (preventivnih i represivnih) uloga koje dovode do mnogobroj-
nih proturječnosti. Također, za razliku od većine gospodarskih organiza-
cija, publika, odnosno ciljana javnost policije je najšira – opća javnost.
Osim općih uvjeta koji utiču na stvaranje profesionalnih etičkih kodeksa,
S. M. Cox (1996) navodi da na nastanak policijskih kodeksa utječu dva
specifična etička problema sa kojima se susreću policijski službenici:
1. činjenica da su oni ovlašteni da upotrijebe silu, odnosno prisilu; i
2. činjenica da su ovlašteni koristiti laž i obmanu (npr. prilikom taj-
nih operacija i sl.) u obavljanju svojih dužnosti.
Osim toga, potreba za posebnim standardima ponašanja neophodna je i
zbog toga što su policijski službenici, povijesno gledano, bili angažirani
u aktivnostima, koje mnogi moralno osjetljivi ljudi ne bi odobrili. (Cox,
1996)
Povijesno promatrano, začeci (točnije izvjesni elementi) prvog
policijskog kodeksa koincidiraju sa nastankom moderne policije. Radi
se, naime, o instrukcijama koje je pripadnicima Metropoliten policije
1829. godine dao njen osnivač Sir Robert Peel. Etički kodeksi policije
(policija) u SAD-u nastaju gotovo sto godina kasnije, tj. 1928. godine
kada je štićenik Augusta Vollmera, osnivača pokreta za formiranje
Na ovom posebno insistira: E. Bittner, 1921.
36
158
profesionalne policije u Americi, O. Wilson postavljen za šefa policijskog

okruga Wichita (Wichita Police Department), u državi Kansas. Suočen
sa mnogobrojnim problemima departmana i prožet Vollmerovim duhom
profesionalizacije, pored ostalih projekata, on je objavio i kodeks
policijskog okruga Wichita, prije svega, da bi građane Wichite uvjerio
da učestalo kritizirana policija sada postoji radi njih.
Federalni istražni biro (FBI – Federal Bureau of Investigation) je 1937.
godine objavio Zavjet policajaca. Tiskao ga u formatu postera i distribu-
irao policijskim agencijama širom SAD-a. Policijsko istraživačko udru-
ženje Kalifornije (PORAC – Police Officers Research Association of
California) usvojilo je 1955. godine etički kodeks koji je naredne godine
prihvatila Nacionalna konferencija policijskih asocijacija, a 1957. go-
dine i prestižno tijelo – Međunarodna asocijacija šefova policije (IACP
– International Association of Chiefs of Police). Pod imenom Etički ko-
deks policije on je prihvaćen i još uvijek važi bez izmjena u mnogim
američkim i prekomorskim policijskim departmanima. Što se tiče IACP-
a on ga je djelomično izmijenio 1991. godine, te sada glasi:
“Moja fundamentalna dužnost kao policijskog službenika je da služim

zajednici; da štitim živote i imovinu; da zaštitim nevine od prevara, slabe
od ugnjetavanja i zastrašivanja, mirne od nereda i nasilja; i da poštujem
ustavna prava svih ljudi na slobodu, jednakost i pravdu.
Vodit ću primjeran privatni život i ponašat ću se u maniri koja ne
diskreditira mene i moju agenciju; biću hrabar u slučaju opasnosti i miran
u slučaju prezira i podsmjeha; razvijat ću samokontrolu; i konstantno imati
u vidu dobrobit drugih. Pošten u mislima i djelu, u privatnom životu i u
službi, davat ću primjer u poštovanju zakona moje zemlje i pravila mog
departmanta. Sve stvari povjerljive prirode koje vidim i čujem i sve što mi je
povjereno kao policijskom službeniku, čuvat ću zauvijek kao tajnu osim ako
njihovo otkrivanje nije neophodno za obavljanje moje dužnosti.
Nikad se neću ponašati nametljivo ili dopustiti da na moje odluke utječu
moji osobni osjećaji, predrasude, politička uvjerenja, aspiracije, animoziteti
ili prijateljstvo. Bez kompromisa sa kriminalom i nemilosrdno proganjajući
zločince, primjenjivat ću zakon učtivo i prikladno, bez straha ili naklonosti,
zlonamjernosti ili neprijateljstva, nikada ne koristeći nepotrebnu silu ili
nasilje i nikada ne prihvaćajući napojnice.
159
Shvaćam svoju službenu značku kao simbol javne vjere i prihvaćam je kao
povjerenje javnosti, pa ću je nositi dok se pridržavam etike policijske službe.
Nikad neću podleći korupciji, niti primiti mito i osudit ću takve akte drugih
policijskih službenika. Surađivat ću sa svim temeljem zakona osnovanim
agencijama i njihovim predstavnicima u provođenju pravde.
Znam da sam samo ja odgovoran za kvalitetu svog profesionalnog rada, te
ću iskoristiti svaku raspoloživu mogućnost da proširim i poboljšam razinu
svog znanja i kompetencije.” (Kleinig, 1996)
Pored ovog, u policijskim agencijama SAD-a postoji nebrojeno mnogo

etičkih i njima sličnih kodeksa koji se različito nazivaju: “izjave o vri-
jednostima”, “načela ponašanja”, “kanoni profesionalne odgovornosti”,
“standardi prakse”, zakletve, maksime, deklaracije itd.37
Tijekom vremena, policije mnogih drugih zemalja također su razvile
svoje etičke kodekse, a pored spomenute IACP u kojoj dominiraju
Amerikanci, pojavio se, prije svega, zbog sve većih i težih zadataka
policije naročito u suzbijanju kriminala koji prelazi nacionalne granice,
niz drugih međunarodnih inicijativa za formuliranje policijskog etičkog
kodeksa. Jedan od značajnijih je Kodeks ponašanja policijskih službenika
kojeg su usvojili Ujedinjeni narodi 1979. godine i koji je poslužio kao
osnova za izradu kodeksa policija u većem broju država. Otprilike
u isto vrijeme, Evropsko vijeće formuliralo je Deklaraciju o policiji
sa Rezolucijom kojom je obuhvaćena policijska deontologija, statut
policije i statut i funkcija policije za vrijeme rata i drugih izvanrednih
situacija. Kleinig navodi kako su dijelovi ove Deklaracije kritizirani i
da u zemljama članicama nikada nije prihvaćena u mjeri u kojoj se to
očekivalo. Autorima se, prije svega, zamjera što su zaobišli čast kao
moralnu kategoriju, što su malo pažnje posvetili zloupotrebama policije
i slično. (Makra, 1983)
37
Kleing smatra da su kodeksi i standardi ponašanja više regulatorni (stvarno reguliraju
konkretno ponašanje), a izjave i zakletve više aspirativne (izražavaju težnje i ideale –
aspiracije). (Kleinig, 1996) Pored toga, izjave o vrijednostima su šire od čisto etičkih
izjava, a i jedni i drugi su znatno općenitiji od kodeksa ponašanja ili prakse. Zainte-
resirani čitatelj može naći deklaracije nekoliko američkih policijskih departmana u
knjizi V. A. Leonard i H. W. Moore (1993).
160
Osnovni cilj ovih nastojanja bio je poboljšavanje statusa, organizacije

i profesionalizacije policije i, s tim u vezi, sigurnosti i stabilnosti poli-
cijskih službenika. Ovome su doprinijele i tendencije otvaranja polici-
je prema javnosti procesom socijalizacije funkcije sigurnosti. (Makra;
1983)
Po svojoj suštini, ovi kodeksi predstavljaju javna obećanja od strane po-
licije, da će se u obavljanju svojih poslova i pružanju usluga građanima
držati određenih standarda. Jedno od otvorenih pitanja etičkih kodeksa,
zbog njihove kvaziugovorne prirode je da li su oni obavezujući za sve
pripadnike profesije bez obzira na to jesu li članovi odgovarajućih profesi-
onalnih asocijacija i udruženja, odnosno da li su osobno potpisali “izjavu
o prihvaćanju vrijednosti”. Čini se da etički kodeksi, prije svega, imaju
svrhu da izraze, a ne da stvore javnu obavezu u vezi sa obavljanjem pro-
fesije, te su neodvojivi od profesionalne časti i u tom smislu moralno opće
obavezujući za sve njene pripadnike. U smislu javne odgovornosti nije
bitno samo ono što pripadnici profesije obećaju i čemu su posvećeni, već
i ono što društvo realno i razumno očekuje od pripadnika jedne profesije.
Interiorizacija, odnosno pounutrašnjenje odredbi etičkih kodeksa od
strane policijskih službenika (prihvaćanje njihovih normi kao vlastitih,
autonomnih, a ne heteronomnih) je proces u kome značajnu ulogu ima
i trening, odnosno obuka, tj. osposobljavanje i usavršavanje policijskih
službenika. S. M. Cox navodi kako više autora ističu da je ovaj dio obuke,
koji se odnosi na etičke vrijednosti, deficitaran na mnogim policijskim
akademijama, usprkos općoj suglasnosti o njegovom velikom značaju.
(Cox, 1996)
13.3.1. Funkcije etičkih kodeksa policije

Kleinig u svojoj analizi svrhe, odnosno funkcije etičkih kodeksa policije
ističe:
1) Vanjske (eksterne, egzogene) funkcije:
a) Pouzdanje. Ljudi u zadovoljavanju svojih potreba, tj. u osiguravanju
dobara i usluga ovise, ponekad značajno, od drugih. Ovo osiguravanje
je katkad skopčano sa rizicima i žrtvovanjem privatnosti, određenih
resursa i slično, i ta potreba za pouzdanošću je sasvim razumljiva. U
161
slučaju policije, ovaj zahtjev je još izraženiji zbog ogromne društvene

moći prenijete na nju. Tu potrebu dodatno potenciraju masovni mediji
pričama o policijskim zloupotrebama i korupciji.
b) Unapređenje odnosa sa javnošću (public relations). Organizacije
i asocijacije, uključujući i policiju, često promatraju objavljivanje
etičkog kodeksa kao sredstvo za poboljšanje svog javnog imidža. On
se povezuje sa posjedovanjem statusa profesije, što je veoma bitno
za samoprocjenu, ali i za prihvaćanje, od strane društva, određenog
zanimanja.
c) Ograničenje odgovornosti. U mjeri u kojoj postavlja određene
standarde u obavljanju policijskih poslova, etički kodeks policije
ograničava nerazumne zahtjeve u odnosu na policiju i predstavlja
ogradu od odgovornosti za promašaje za koje policija eventualno
može da bude optužena. Štoviše, ukoliko je kodeks udružen sa
odgovarajućim mehanizmima nadzora i primjene, to smanjuje
potrebu za eksternom kontrolom rada policije.
2) Unutarnje (interne, endogene) funkcije:
a) Personalni standard. Sa motrišta zaposlenih, etički kodeks predstav-
lja minimum privrženosti – standard ponašanja, koji korisnici usluga
mogu tražiti, a koga se policija mora pridržavati.
b) Organizacioni etos. Etičke kodekse ne čine pojedinačne izjave, već
su oni proizvod organizacije, odnosno asocijacije, koji trebaju ujedi-
niti proizvođače usluga kroz stvaranje i unapređivanje organizacio-
nog etosa. Grupne veze i organizaciona kohezija zahtijevaju izvjesni
stupanj zajedničkih kulturnih vrijednosti, tj. odgovarajući etos čijem
stvaranju doprinosi i etički kodeks.38
To, međutim, u slučaju pojedinih organizacija sa jakim organizacijskim etosom, a

38
policije posebno, može dovesti do sukoba lojalnosti svojim kolegama – članovima
iste organizacije i lojalnosti korisnicima usluga (građanima). Stoga su veoma rijetki
slučajevi svjedočenja policijskog službenika protiv svojeg kolege koji je prekršio
etički kodeks, odnosno koji je učinio neku drugu zloupotrebu u službi.
162
c) Organizacioni reper.39 Kodeksi koji su prvenstveno posvećeni

stvaranju i promoviranju organizacionog etosa obično su aspirativni,
tj. proglašavaju ideale više nego što ustanovljavaju obavezne
standarde. Ipak oni imaju regulativnu funkciju – služe kao reper, te
se prema njima utvrđuje i moralni minimum. U funkciji repera oni
mogu poslužiti i za održavanje kvalitete pripadnika organizacije,
tako što se članovi, koji se neetički ponašaju, isključuju; mogu se
koristiti (instrumentalizirati) i kao sredstvo političke kontrole nad
policijom; mogu biti izvor unutrašnjih nesuglasica, ali i sredstvo
njihovog razrješavanja.
d) Sredstvo za učenje. Pored ostalog, etički kodeksi se koriste i za
etičku obuku u medicinskim i pravnim školama, ali i na policijskim
akademijama. Zbog, uglavnom, legalističkog, a ne etičkog pristupa,
ovi kodeksi se kao učilo koriste, prije svega, da profesionalce
sačuvaju da ne dođu u nevolju, a ne da ih učine osjetljivijim u
moralnom smislu.
Etički kodeksi policijskih organizacija ne moraju nužno, odnosno u sva-
kom pojedinačnom slučaju imati sve navedene funkcije. I u slučaju kada
ih imaju, značaj svake od njih može biti manje ili više izražen. Osim
toga, treba napomenuti da sve ove funkcije kodeksa nisu uvijek kompati-
bilne, već pod izvjesnim okolnostima mogu i da proturječe jedna drugoj.
13.4. Otvorena pitanja u vezi sa policijskim etičkim

kodeksima
Stvaranje i primjena policijskih etičkih kodeksa mogu biti povezani sa
određenim problemima, koji se mogu nadvladati odgovarajućim mjera-
ma. Kleinig (1996) pokušava da napravi, kako sam priznaje, unekoliko
umjetnu, klasifikaciju ovih problema. Tako ih dijeli na zavisne (kontin-
gentne) i endemske.
39
Reper – mjerilo, ili benchmark (oznaka visine, standard ili referentna točka prema
kojoj se stvari mogu usporediti i ocijeniti) ili yardstick (mjerilo, kriterij). Neka
dogovorna vrijednost s kojom se druge vrijednosti uspoređuju.
163
Po njegovom mišljenju kontingentni (zavisni) problemi su:

1) Primjenljivost. U nekim kodeksima uočava se potreba za
sankcioniranjem neprihvatljivog ponašanja i utvrđuju se
procedure za njihovo nametanje.40 Problem je u tome što, kao
što smo već ukazali, članovi policijske organizacije (slično
je i u drugim profesijama, npr. kod liječnika, ali i kod ostalih
grupa sa izraženom ideološkom kohezijom) ne podržavaju
njihovu primjenu. Postoji izraženo odsustvo volje i spremnosti
da se prijave prekršaji ili da se svjedoči protiv prekršitelja.41
Dakle, kodeks koji izaziva i jača lojalnost grupi, također potiče
neefektivnost.
2) Cinizam. Neki policijski etički kodeksi, bilo zbog odredbi koje
nameću policijskim službenicima nerazumne i nepotrebne za-
htjeve, ili zbog načina na koji se uvode (kreacija upravljačkog
vrha donijeta bez ikakvih konzultacija i dijaloga u okviru organi-
zacije) ili, pak, zbog moralne dvoličnosti rukovodstva (po načelu
“radi kako ti ja kažem, a ne kako ja radim”), mogu za posljedicu
imati cinizam pripadnika policije.
3) Opasnost od minimalizma. Iako aspirativni kodeksi imaju ten-
denciju da zahtijevaju samopožrtvovni ideal posvećenosti službi,
oni regulatorni mogu potpuno isključiti (po)žrtvovanje iz profesi-
onalnog života. Praktičari mogu osjećati da, dok god se korektno
vladaju u okviru odredbi takvog kodeksa, čine sve što se od njih
može očekivati. Policijski službenici nisu potaknuti na davanje
više od onog što je apsolutno neophodno.
Endemski problemi sa kojima se susreću etički kodeksi još su dublje
ukorijenjeni i predstavljaju permanentnu opasnost:
1) Naglašavanje ponašanja. Karakteristika velikog broja etičkih
kodeksa je da se usredotočuju na rezultate. Njihov naglasak je na
radu, na konkretnom postupanju policijskog službenika (pitanje:
40
U nekim kodeksima sankcije i procedure u vezi s njima sadržane su u posebnom
(odvojenom) dokumentu.
41
To je u skladu sa solidarnošću kao elementom policijske supkulture, koja je, kako
navode Skoljnik, Reiner i drugi pisci, posljedica autoriteta i opasnosti.
164
Kako?), a ne na njihovim stavovima i moralnoj vrlini (pitanje:

Zašto? – motiv rada). Naglasak etičkih kodeksa na ponašanju,
razumljiv je, s obzirom na njihovu svrhu. Konačno, javnost inte-
resira zadovoljavanje određenih potreba, tj. pružanje usluga, a ne
neke opće izjave koje se odnose na karakter. Ipak, pitanje zašto
neko nešto radi je od središnjeg moralnog značaja u ukupnim
naporima za profesionalizaciju policijskog poziva.
2) Poticanje neautentičnosti. Pri moralnom djelovanju, važno je
da čovjek upravlja svoje ponašanje u jednom pravcu, zbog odre-
đenih razloga koji su u skladu sa moralnim vrijednostima, koje je
usvojio (interiorizirao). To je njegova vlastita odluka. Suprotno
tome, kodeksi potiču eksternalizaciju ponašanja, koje više nije
autentični izraz subjektiviteta osobe, koja se na taj način ponaša.
3) Opasnost okoštavanja (petrifikacije). Aktualni kodeksi obično
ne iscrpljuju sve legitimne moralne opcije, a nekad čak propisuju
i nelegitimne. Čak iako odredbe kodeksa reflektiraju neko šire
prihvaćeno mišljenje, to nije garancija da su one korektne. Stoga
je bolje shvaćati ih kao preporuke, a ne kao apsolutne zapovijesti,
koje važe uvijek, svugdje i bez ostatka. Mnoge formulacije
u kodeksima upravo su apsolutne (“neću nikad dopustiti...”,
“uvijek ću...” i sl.). U obilju različitih i nepredvidivih situacija,
koje socijalni život nameće, u konkretnom slučaju diskreciona
ocjena da se ne postupi po nekoj (konkretnoj-detaljnoj) odredbi
kodeksa, uvijek je diskutabilna. Upravo ta apsolutna dikcija
kodeksa umanjuje njegovu vrijednost u očima policijskih
službenika.
4) Neuspjeh u utvrđivanju prioriteta. Iako kodeksi ponekad
daju precizne upute za postupanje u određenim situacijama, te
pomažu policijskim službenicima bez radnog iskustva, oni često
malo pomažu tamo gdje je pomoć najpotrebnija, tj. gdje je teško
odmjeriti i usporediti individualne i društvene interese i donijeti
ispravnu diskrecionu ocjenu. Policijski službenik u konkretnom
slučaju može odlučiti da primijeni zakon ili da ga ne primijeni
(na primjer da ne kazni kolegu za lakši prometni prekršaj). Osim
toga, zakon se može primijeniti na više različitih načina. Kodeksi
samo nabrajaju ciljeve i standarde bez naznačavanja prioriteta
165
ili načina postupanja kada su odredbe kodeksa u konfliktu.

Oni ne uspijevaju dati upozorenja o prioritetima, izuzecima
i situacijskim čimbenicima. Ovo je i razumljivo, s obzirom na
prirodu i funkcije kodeksa. Kada bi bili detaljniji i usmjereni na
specifične probleme, izazivali bi više kontroverzi i u okviru same
policije i prema javnosti, što bi bilo kontraproduktivno.
Nevolja izvjesnih policijskih kodeksa je što se pretvaraju u otrcane fraze,
nepreciznošću normi i smjernica ponašanja svojih članova. Oni propa-
giraju i podržavaju apstraktne vrijednosti kao što su: poštenje, integritet,
uljudnost, nepristranost i slično; bez bližeg određenja kako se one izraža-
vaju i primjenjuju u konkretnim aktivnostima svakodnevnog policijskog
posla.42 Mayron navodi da je mnogo autora tvrdilo da obavljanje poli-
cijskih poslova ima tako mnogo “sivih zona” da je osiguravanje jasnih
i nedvosmislenih etičkih smjernica jednostavno nemoguće. On također
smatra da postoje mnogobrojna policijska ponašanja, koja su apsolut-
no neetična, kao što su brutalno ugrožavanje i narušavanje ljudskih i
građanskih prava, podmetanje dokaza, retroaktivno osiguravanje naloga
za pretragu, iznuđivanje priznanja, laganje u službenim izvješćima, na
sudovima i prilikom uvida u rad policije od strane nadležnih tijela, ocje-
njujući da ni jedan prekršitelj zakona nije tako važan da bi policija zbog
njega povrijedila ustav ili zakone. (Cox, 1996)
Vjerojatno uzimajući ove i slične probleme u obzir, B. F. Kingshott sma-
tra da osnovni problem policijske službe nije u donošenju pisanih etič-
kih kodeksa, koji sami po sebi ne sprječavaju nemoralno ponašanje, već
u implementaciji efektivnog sustava postupanja sa žalbama i poticanju
otkrivanja i ukazivanja na zloupotrebe u okviru same policijske orga-
nizacije, ma koliko to bilo u suprotnosti sa policijskom solidarnošću.
Policijski službenik – pojedinac, imat će tako snage da izmijeni svoje
ponašanje i podigne standarde, te se neetičko ponašanje neće više eufe-
mistički prihvaćati kao dio policijske kulture.
Takvo ponašanje više neće biti smatrano nevažnim ili prihvatljivim.
Etički kodeks će malo značiti većini koja mu se ionako već pokorava, ali
Treba uzimati u obzir i postojanje dosta detaljnih kodeksa koji predstavljaju solidnu
42
orijentaciju za ispravno, tj. moralno djelovanje praktičara u pluralističkom i sve

kompleksnijem radnom okruženju.
166
će donošenje odgovarajućih procedura protiv nepravilne prakse osigurati

da se i manjina pokori ovim pravilima. (Kingshott, 1996)
Etički kodeksi su često statični i predstavljaju rezultat, tj. krajnji proi-
zvod (fiksne determinante), a ne aktivne izraze samosvijesti zajednice
(organizacije) u okviru šireg društva. Ovi problemi koji se javljaju u vezi
sa policijskim etičkim kodeksima nikako ne znače njihovu suvišnost i/
ili nepotrebnost. Utoliko prije što se mnogi problemi mogu smanjiti, pa i
sasvim eliminirati, a alternativa, odnosno nepostojanje kodeksa, također
je problematična.
Neminovnost kodeksa o etici potiče iz najmanje dva razloga. Prije svega,
postoji konstantni interes da se policijska djelatnost obavlja na razini
profesije. I drugo, upravo iz zemalja odakle pristižu kritike o zloupotre-
bama policijskih ovlaštenja stižu i zahtjevi za poboljšanjem policijskih
standarda, što posebno treba uvažavati, jer interne zloupotrebe dovode
do gubitka povjerenja javnosti. (Krivokapić, Krstić, 1995)
167
IV
SPOZNAJNA STRUKTURA
KRIMINALISTIČKOG ISTRAŽIVANJA
14. KRIMINALISTIČKO ISTRAŽIVANJE
Kriminalističko istraživanje je rekonstruktivni proces koji koristi de-

duktivno mišljenje, zaključivanje.43 Na osnovu određenog broja utvrđe-
nih činjenica, kriminalistički istražitelji izvode zaključke o osnovanosti
sumnji je li ili nije počinjeno određeno kazneno djelo, odnosno je li ili
nije određena osoba počinitelj određenog kaznenog djela. Na primjer,
ako je pronađen sat osumnjičenog na mjestu počinjenja kaznenog djela,
to je jedna od činjenica (materijalni dokaz) koja podržava premisu kako
je osumnjičeni bio na mjestu počinjenja kaznenog djela. Ali se može po-
staviti i pitanje je li sat podmetnut na mjestu počinjenja kaznenog djela
(to je samo još jedna od mogućih verzija).
Sva sporna pitanja moraju se poduprijeti dokazima. Što kriminalističko
istraživanje iznađe više opterećujućih dokaza, jači će biti dokazi krivnje.
Jednako tako su važni i dokazi koji idu u prilog nedužnosti osumnjičeni-
ka, jer pravda i načelo zakonitog i objektivnog postupanja zahtijevaju da
kriminalistički istražitelji, odnosno policijski službenici rade na sprječa-
vanju prijavljivanja nedužnih ljudi za kazneno djelo.
Prva stadij kriminalističkog istraživanja je utvrđivanje: Je li kazneno dje-
lo stvarno počinjeno? Podupiru li dokazi postojanje određenog kaznenog
djela? Ne može se učiniti zakonito uhićenje za neko djelo koje nije defi-
nirano zakonom kao kazneno djelo. Iako svi “shvaćaju” što je kazneno
djelo, kriminalistički istražitelji moraju točno znati i razumjeti zakonski
opis tog kaznenog djela i što je biće (nepravo) tog kaznenog djela, sa
svim njegovim karakterističnim kriminalističkim elementima.
43
Deduktivno mišljenje je proces logičkog rasuđivanja kojim se na osnovu općih
načela i sudova izvode drugi sudovi i zaključci o posebnom ili pojedinačnom.
Deduktivno zaključivanje se kao misaona operacija sastoji u tome da se logički
ustanovi kako ono što vrijedi uopće, nužno vrijedi i za pojedinačni slučaj. Ovakvo
izvođenje suda o pojedinačnom (užem po opsegu) na osnovu saznanja o općem
(širem po opsegu) obično se smatra logičkim postupkom koji je po smjeru suprotan
procesu induktivnog mišljenja, iako se oba, kao komplementarni procesi javljaju
kod rješavanja problema. (Petz, 1992)
171
S druge strane, pored utvrđivanja je li kazneno djelo počinjeno, odnosno

da nije počinjeno (Što?), kriminalistički istražitelji moraju utvrditi i tko ga
je počinio (Tko?). Kriminalističkom istraživanju često pomaže to što se
zna kako počinitelji obično čine kaznena djela. Dakle, zna se njihov modus
operandi.44 Specifičnosti svakog mjesta počinjenja kaznenog djela mogu
se unijeti u modus operandi evidenciju i usporediti sa karakteristikama
poznatih počinitelja ranijih kaznenih djela. Unatoč tome, kriminalistički
istražitelji uvijek moraju biti oprezni radi tzv “copycat” počinitelja (onih
koji kopiraju, imitiraju druge). Modus operandi, kao indicija, može
poslužiti u brojnim slučajevima kriminalističkog istraživanja.45
Međutim, ovakve indicije treba uzimati sa oprezom (načelom sumnje,
podozrenja, skepse). Neki počinitelji kaznenih djela čine i nekoliko
vrsta kaznenih djela, a također mogu mijenjati način počinjenja jednog
kaznenog djela prema potrebi i prilikama (uvjetima koji postoje u
vrijeme počinjenja kaznenog djela), odnosno nemogućnosti da ponove
određenu vrstu kaznenih djela. Također primodelinkventi se kroz vrijeme
usavršavaju u počinjenju kaznenih djela pa postaju pravi profesionalni
delikventi, a njihov modus operandi postaje manje ili više sofisticiran
(npr. džepari). Na primjer, ovisnik o drogama može počiniti krađu,
provalnu krađu ili razbojništvo kako bi nabavio novac za drogu ili može
krivotvoriti liječnički recept kako bi došao do droge u ljekarni. Provalnik
odrastanjem može sa provalnih krađa u kioske i automobile prijeći na
44
Modus operandi, kratica MOS, pojam u kriminalistici pod kojim se podrazumijeva
različit obrazac ili način počinjenja kažnjivog djela koji se dovodi u vezu s određenim
kriminalcem. Kriminalističkim istraživanjima utvrđeno je da se, bez obzira na
delinkventovu specijalnost – provala, krivotvorenje ili pronevjera – profesionalni
kriminalac vrlo vjerojatno pridržava svog posebnog načina djelovanja. Ako, na
primjer, provalnik započne karijeru ulaskom u kuće s krova, on će, po svoj prilici,
nastaviti koristiti ovu metodu sve dok bude sposoban za takav način počinjenja
zločina. Neki provalnici toliko se vežu za svoj način rada da iznova i iznova čine
provale na isti ili vrlo sličan način.
45
Na primjer, ako je učinjeno nekoliko provalnih krađa u vremenu između 11:00 i
13:00 sati na uskom području grada u kraćem vremenskom razdoblju od tjedan
dana i ako su sve uključivale razbijanje stakla na vratima, možemo zaključiti kako je
ista osoba počinila tešku krađu provaljivanjem. Vjerojatnost da ove provalne krađe
ne budu povezane je veoma mala. Dalje možemo pretpostaviti da provalnik neće
počiniti oružano razbojništvo ili drugo kazneno djelo osim ako ga netko ne iznenadi
dok čini provalnu krađu i sl.
172
provalne krađe po prodavaonicama, privatnim stanovima ili kućama, ali

isto tako može postati počinitelj razbojništva u trgovinama, kladionicama
ili mjenjačnicama. Osumnjičene nikada ne treba eliminirati samo zato
što se njihov poznati modus operandi ne uklapa u kazneno djelo koje
se istražuje (Potrebno je uzimati u obzir i evoluciju, razvoj kriminalne
ličnosti delikventa kroz recidivističko razdoblje.).
173
15. CILJEVI KRIMINALISTIČKOG
ISTRAŽIVANJA
Cilj kriminalističkog istraživanja je razjašnjavanje kriminalnog događaja

u kazneno djelo i otkrivanje tko je njegov počinitelj. U stvarnosti, cilje-
vi kriminalističkog istraživanja nisu tako jednostavni. Kriminalističko
istraživanje ima nekoliko važnih ciljeva:
•• Odrediti je li kazneno djelo počinjeno.
•• Na zakonit način pribaviti obavijesti i druge podatke radi identi-
ficiranja počinitelja.
•• Uhitili osumnjičenog.
•• Pronaći ukradenu imovinu.
•• Prijaviti kazneno djelo i počinitelja ovlaštenom tužitelju/držav-
nom odvjetniku na najbolji mogući način. (Bennett Wayne i Hess
Kären, 2007)
Prilikom počinjenja kaznenih djela, počinitelji mogu napraviti neku
pogrešku. Oni skoro uvijek na mjestu događaja ostave neku vrstu
materijalnih dokaza. Mogu previdjeti važne materijalne dokaze kao što
su jakna, olovka, torbica, komad papira ili posjetnica, koji ih povezuju sa
mjestom počinjenja kaznenog djela. Ovakvi materijalni dokazi mogu biti
ostavljeni radi brojnih razloga: nepažnja, panika, emocionalna ili mentalna
nestabilnost, neorganiziranost ili utjecaj droge i alkohola na počinitelja,
podcjenjivanje mogućnosti policije i dr. Međutim, mnogo češće počinitelji
kaznenih djela ostavljaju latentne tragove, manje vidljive ili oku nevidljive
materijalne tragove kao što su otisci prstiju ili stopala, male čestice stakla
ili prljavštine, dlaku, kosu ili vlakna sa odjeće i sl.
Kriminalistički istražitelji traže materijalne dokaze, tragove koristeći se
adekvatnim i primjenjivim metodama za određenu vrstu traga. Međutim,
ponekad ima vrlo malo ili uopće nema materijalnih dokaza. Zbog toga
se, između ostalog, ne mogu razjasniti sva kaznena djela. Na primjer,
ako osoba, koja je u prolazu, počini kazneno djelo teške krađe, tako što
uđe u kuću kroz otvorena vrata, uzme hranu, pojede je i izađe, a nitko je
nije vidio, takvo djelo se neće lako razjasniti. Provalnu krađa u kojoj je
174
osoba nosila rukavice ili čije otiske stopala je isprao pljusak prije nego
što je došla očevidna ekipa, biti će puno teže riješiti, nego da kiša nije
uopće padala. Često se na mjestu počinjenja kaznenog djela mogu pro-
naći otisci prstiju, ali se radi njihove fragmentarnosti ne mogu usporediti
sa otiscima u evidencijama. Mnogi slučajevi imaju nedovoljno materi-
jalnih tragova, ne postoje svjedoci ili osobe (npr. svjedoci po čuvenju ili
informatori) koje bi dale početne informacije za vođenje i usmjeravanje
kriminalističkog istraživanja.
Kriminalistički istražitelji uče prepoznati kada se slučaj ne može riješiti,
ali tek nakon što su iscrpljene sve mogućnosti za njegovo razjašnjava-
nje (pristupi koji sadrže tragove ili potencijalne personalne izvore infor-
macija koje se odnose na rješavanje kaznenog djela). Međutim, svaki
prosječan policijski službenik/kriminalistički istražitelj, sa dobrom edu-
kacijom i obukom, može pratiti tzv. vruće tragove. Ali, kriminalistički
istražitelj koji pronalazi tragove na mjestu događaja koje se ohladilo je
kompetentan, superioran kriminalistički istražitelj. Uspješno kriminali-
stičko istraživanje je ono u kojem:
•• se prati logički slijed utvrđenih činjenica;
•• su svi materijalni tragovi prikupljeni na zakonit dopušten način;
•• su sa svim svjedocima obavljeni uspješni razgovori;
•• su svi osumnjičenici ispitani na zakonom propisan i učinkovit
način;
•• su sve materijalne i personalne informacije, indicije, činjenice i
dokazi temeljito iskorišteni, protumačeni svaki pojedinačno i svi
zajedno u smislenoj logičkoj cjelini;
•• su svi detalji slučaja precizno i potpuno zabilježeni i prijavljeni.
Istražitelji sustavno traže činjenice, tragove i dokaze kako bi identificirali
pojedinca koji je počinio kazneno djelo, pronašli ga i pribavili dovoljno
dokaza radi daljnjeg dokazivanja na sudu da je optuženi kriv izvan svake
sumnje. Procedure za postizanje ovih ciljeva su fokus teksta koji slijedi.
Međutim, određivanje istine je puno važnije nego pribavljanje osude ili
zatvaranje kriminalnog slučaja.
Uspješno kriminalističko istraživanje uključuje balans između znanstvenog
znanja stečenog tijekom studiranja te iskustva, spretnosti i vještina
175
uvježbanih kroz primjenu naučenih tehnika i taktika. Prikazi policijskih

službenika u kriminalističkim novelama (romanima) i serijalima, na radiju
i televiziji, rijetko kad vjerno prikazuju kriminalističko istraživanje.
Kriminalističko istraživanje uključuje i zahtjeva puno pažnje i
usredotočenost na detalje, izuzetno sumnjičavu prirodu u odgovarajuće
vrijeme, značajnu obuku u učionici i na terenu, neobičnu sposobnost
pribavljanja informacija od različitih tipova ljudi pod raznim okolnostima
te beskrajno strpljenje i upornost. Kriminalistički istražitelji u osnovi i
najčešće obavljaju sljedeće funkcije:
•• Pružaju pomoć u hitnim slučajevima.
•• Osiguravaju mjesto počinjenja kaznenog djela.
•• Fotografiraju, snimaju video snimke i izrađuju skice.
•• Traže, prikupljaju i obrađuju materijalne tragove.
•• Pribavljaju obavijesti i informacije od svjedoka i osumnjičenih
osoba.
•• Identificiraju osumnjičene osobe.
•• Provode brojne mjere i radnje te prikrivene radnje (nadziranje,
motrenje, praćenje i sl.) kao i dokazne radnje te posebne dokazne
radnje.
•• Svjedoče na sudu. (Bennett Wayne i Hess Kären, 2007)
Većina ovih osnovnih funkcija je objašnjena u narednim poglavljima,
međutim važno je razumjeti složenost i međusobni odnos između nosi-
telja raznih funkcija (kriminalističkog tehničara, kriminalističkog istra-
žitelja, policijskog službenika na osiguranju mjesta događaja, stručnih
osoba, vještaka, nadležnih tužitelja/državnih odvjetnika i dr.) koji svi
zajedno obavljaju kriminalističko istraživanje te njihovih kompetencia
(znanja, vještina i spretnosti) koje oni moraju posjedovati. Od kriminali-
stičkih istražitelja se često traži da prakticiraju “umjetnost” istraživanja,
tj. da se oslone na vještine koje su stekli kroz iskustvo, obrazovanje i pro-
matranje, umjesto na znanstvena načela. Oni moraju razviti sposobnost
uočavanja odnosa između naizgled nepovezanih činjenica i dovođenja u
pitanje utvrđenog odnosa činjenica koji je nedvosmislen, očito neupitan,
naizgled izvjestan, koristeći se znanstvenim načelima i spoznajama do
kojih je došla suvremena znanost.
176
16. NAČINI SAZNANJA O POČINJENOM
KAZNENOM DJELU I POČINITELJU
Jedna od veoma važnih pretpostavki ostvarivanja funkcije policijskih

službenika i kriminalističkih istražitelja (ovlaštenih službenih osoba46) je
pribavljanje pravodobnih saznanja o pripremanju i počinjenju kaznenog
djela. U skladu s tim, policijski službenici poduzimaju veoma intenzivnu
aktivnost koja se sastoji od kontinuiranog provođenja kriminalističke
kontrole, pozorničke i patrolne djelatnosti, poduzimanja brojnih
operativno taktičkih radnji i mjera: blokada, zasjeda, promatranja/
motrenja, racija, praćenje, korištenje informatora i dr., i u cjelini
uzevši organiziranog, planskog i smišljenog postupanja i usmjeravanja
pozornosti na pojave i ponašanja od interesa za sprječavanje i otkrivanje
kriminaliteta. Za ostvarivanje ove aktivnosti od izuzetnog je značaja
46
Pod ovlaštenim službenim osobama podrazumijevamo osobe koje obavljaju
poslove utvrđene zakonom i temeljem zakona donesenih propisa, te imaju posebne
dužnosti i ovlasti utvrđene zakonom. Poduzimanje određenih radnji u konkretnom
slučaju uvjetovano je postojanjem ovlasti koja moraju biti utvrđena zakonom.
Ovlasti ovlaštenih službenih osoba proizlaze iz više pravnih izvora.
Tako se, u ZKP-u BiH i ZKP-u FBiH (članak 21.) definira ovlaštena službena osoba
kao osoba koje ima odgovarajuće ovlasti unutar državne granične službe, policijskih
tijela Federacije, sudske policije, kao i carinskih tijela, tijela financijske policije,
poreznih tijela i tijela vojne policije.
Kazneni zakon Republika Hrvatske poznaje razliku između službene osobe i vojne
osobe. Prema definiciji iz čl. 87. st. 3. KZ-a službena osoba je državni dužnosnik
ili službenik, dužnosnik ili službenik u jedinici lokalne i područne (regionalne)
samouprave, nositelj pravosudne dužnosti, sudac porotnik, član Državnog sudbenog
vijeća ili Državnog odvjetničkog vijeća, arbitar i javni bilježnik. Službenom osobom
smatra se i osoba koja u Europskoj uniji, stranoj državi, međunarodnoj organizaciji
koje je Republika Hrvatska član, međunarodnom sudu ili arbitraži čiju sudbenost
Republika Hrvatska prihvaća, obavlja dužnosti povjerene osobama iz prethodne
rečenice. Vojna osoba je djelatna vojna osoba, ročnik, pričuvnik i kadet te državni
službenik i namještenik raspoređen na službu u Oružanim snagama Republike
Hrvatske. (čl. 87. st. 4. KZ)
U daljnjem tekstu mi ćemo koristiti pojam kriminalistički istražitelj kako smo ga
uvodno definirali, a u suglasju je sa netom spomenutom definicijom ovlaštene
službene osobe.
177
uspostavljanje odgovarajućeg odnosa između policijskih službenika i

građana.
Pored aktivnosti policijskih službenika, važan čimbenik u saznavanju za
kaznena djela predstavljaju i prijave koje podnose građani oštećeni ili
ugroženi kaznenim djelom (žrtve47 i oštečenici48), svjedoci, pravne osobe
(npr. razna trgovačka društva) i dr.
Na ovom mjestu nećemo obraditi sve načine saznanja za počinjena ka-
znena djela ili njihove počinitelje, nego ćemo analizirati samo ona naj-
češća. Jasno je da za pojedina kaznena djela način zaprimanja prijave i
taktika vođenja razgovora s prijaviteljem nije ista. Iz tog razloga taktiku
razgovora treba prilagoditi, u odnosu na izvor koji dostavlja podatke i na
vrstu kaznenog djela, kojim se prijeti ili koje je počinjeno.
Načini dobivanja saznanja za počinjena kaznena djela ili njihove počini-
telje mogu biti: postupanjem otkrivačko-spoznajna djelatnost policijskih
službenika; prijava kaznenih djela od strane pravnih osoba ili prijava
građana; anonimni i pseudonimni izvori saznanja; samoprijavljivanje;
prijave o nestalim osobama; javni pogovori, glasine; povjerljive osobe;
indicijalne činjenice; otkrivanje mrtvog tijela ili ljudskih ostataka; jav-
ni mediji (otvoreni izvori saznanja); tzv. legalni izvori informacija; kri-
minalističke klopke i dr. – s određenim, pojedinačnim specifičnostima.
Radi zornijeg prikaza načina saznanja za počinjeno kazneno djelo ili za
pripremanje njegovog počinjenja dajemo slijedom dajemo shemu osnov-
nih oblika izvora satnanja za počinjeno kazneno djelo ili za pripremanje
njegovog počinjenja klasificirano i međusobno diferencirano.
47
Žrtva kaznenog djela je osoba koja zbog počinjenja kaznenog djela trpi fizičke i
duševne posljedice, imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda.
48
Oštećenik je žrtva i druga osoba čije je kakvo osobno ili imovinsko pravo povrijeđeno
ili ugroženo kaznenim djelom, a sudjeluje u svojstvu oštećenika u kaznenom
postupku.
178
OTKRIVAČKO – SPOZNAJNA OSTALI NAČINI (IZVORI)

PRIJAVE RAZNIH SUBJEKATA
DJELATNOST POLICIJE SAZNANJA
•• počinitelj (samoprijava)
•• javni pogovor (glasine)
•• kriminalistička kontrola •• svjedok
•• sredstva javnog
•• žrtva
•• ophodničko-patrolna djelatnost priopćavanja (javni
•• pravne osobe (trgovačka društva,
• razni oblici nadzora (promet) mediji)
tijela uprave i dr.)
* televizija
• suradnja s građanima •• inspekcijske ili revizijske službe
* tisak
•• bolnice i dr. zdravstvene ustanove
• kriminalistički nadzor * radio i dr.
•• informator (npr. osobe u
•• "legalni izvori"
• kriminalistička obrada pritvoru)
* obav. ispitivanjem osobe •• analitičko praćenje –
•• nacionalne policije
* obav. razgovorom osobe "mozaik teorija"
•• INTERPOL
* provođenjem pretrage •• EUROPOL
•• analiza sadržaja
•• anonimne i pseudonimne prijave
Načini saznanja za počinjeno kazneno djelo ili za njegovo pripremanje
(Šuperina, 2010 – neobjavljen nastavni materijal za kolegij Uvod u kriminalistiku)
16.1. Otkrivačko-spoznajna djelatnost policijskih

službenika
Policijski službenici kriminalističke i temeljne policije u okviru
obavljanja svojih različitih poslova i zadataka, mogu doći do informacija
o pripremanju ili počinjenom kaznenom djelu. Kada govorimo o
policijskim službenicima, onda treba naglasiti da jedan od njihovih
osnovnih zadataka je upravo otkrivanje kaznenih djela i počinitelja. U
tom smislu, do izražaja dolazi operativna kriminalistička aktivnost koja
se sastoji u provođenju raznovrsnih mjera i radnji (promatranje, praćenje,
racija, i sl.) usmjerenih, pored ostalog i na prikupljanje informacija o
kaznenim djelima, koja se pripremaju ili su već učinjena, te mogućim
počiniteljima i njihovim sudionicima. Pojedini autori spominju i tzv.
“svježe djelo” kao jedan od načina saznanja za kazneno djelo i počinitelja.
Pod tim se podrazumijeva takvo kazneno djelo koje je otkriveno u vrijeme
počinjenja ili neposredno poslije toga. (Vodinelić, Aleksić, 1990)
179
Prilikom obavljanja svojih redovnih poslova, policijski službenici imaju

vrlo važne i mnogostruke zadatke, kako pri prevenciji tako i pri represiji
kaznenih djela, jer pomoću represivnih i preventivnih mjera policijski
službenici saznavaju za mnoga planirana ili počinjena kaznena djela.
U provedenom istraživanju podnositelja kaznenih prijava (Raguž i dr.,
2011) utvrđeno je kako je policija, na temelju svog vlastitog rada, ot-
krila i prijavila 44,09% ili 192.310 kaznenih djela od ukupno 436.182
prijavljenih kaznenih dijela u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2005.
do 2010. godine.
Kad su u pitanju preventivne mjere, tu mislimo na sve vrste obavješta-
vanja o raznim društveno- opasnim pojavama, uzrocima i posljedicama
tih pojava i sl. Također, tu spadaju i mjere nadzora i promatranja rada
i kretanja osoba iz kriminalnog miljea i osoba asocijalnog ponašanja,
zatim svakodnevna patrolna djelatnost, zasjede, racije i sl. Neke od ovih
aktivnosti policije, pored svoje preventivne zadaće, mogu imati i repre-
sivni karakter, te ih možemo nazvati i preventivno- represivnim mjera-
ma. (Korajlić, 2003)
U slučajevima kada policijski službenik u tijeku obavljanja svojih
poslova primijeti da je došlo do počinjenja kaznenog djela, izvijestit će
o tome najkraćim putem operativni komunikacijski centar (OKC), koji
će koordinirati aktivnosti sa drugim ustrojbenim jedinicama policije te
drugim tijelima s javnim ovlastima ovlaštenim za postupanje kao što su
npr. carina, inspektorati i dr. U ovisnosti od kvalifikacije djela, angažirani
će biti policijski službenici i kriminalistički istražitelji na različitim
razinama.
Velika greška bi bila kada bi se policijski službenici i kriminalistički
istražitelji pretežno usmjeravali na kaznena djela i događaje čije su po-
sljedice očigledne. Zbog toga se u svojim aktivnostima moraju orijenti-
rati i na širu društvenu zajednicu. Znači smišljenim, taktičkim i predu-
sretljivim ponašanjem prema građanima mogu se izgrađivati takvi od-
nosi, koji omogućavaju uspostavljanje adekvatnih tokova informacija.
Uostalom, u međusobnoj suradnji građani vide i vlastite interese u dopri-
nošenju izgrađivanja efikasnijeg sustava suprotstavljanja kriminalitetu i
unapređivanja stanja opće sigurnosti. (Korajlić, 2009)
180
16.2. Prijava kaznenog djela od strane pravnih osoba

Svatko je dužan prijaviti kazneno djelo za koje se postupak pokreće po
službenoj dužnosti, koje mu je dojavljeno ili za koje je saznao. Ukoliko
prijavu podnose pravne osobe, podnoseći prijavu, tijela državne vlasti
i pravne osobe navest će dokaze koji su im poznati i poduzeti sve da
bi se sačuvali tragovi kaznenog djela, predmeti na kojima je ili kojima
je počinjeno djelo te drugi dokazi. Službena i odgovorna osoba u
svim tijelima vlasti u BiH, javnim poduzećima i ustanovama dužne su
prijaviti kaznena djela o kojima su obaviješteni ili za koja saznaju na
koji drugi način. U takvim okolnostima, službena ili odgovorna osoba
će poduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi kaznenog djela, predmeti na
kojima je ili pomoću kojih je počinjeno kazneno djelo i druge dokaze
o njima i obavijestit će ovlaštenu službenu osobu ili tužilaštvo bez
odlaganja. (čl. 213. st. 1. ZKP BiH) U odredbi članka 213. stavka 2.
ZKP BiH se izrijekom kaže: Zdravstveni radnici, nastavnici, odgajatelji,
roditelji, staratelji, usvojitelji i druge osobe koje su ovlaštene ili dužne
da pružaju zaštitu i pomoć maloljetnim osobama, da vrše nadzor,
odgajanje i obrazovanje maloljetnika, a koji saznaju ili ocijene da
postoji sumnja da je maloljetna osoba žrtva seksualnog, fizičkog ili
nekog drugog zlostavljanja, dužni su o toj sumnji odmah obavijestiti
policijskog službenika ili tužitelja.
Sukladno kriminalističko taktičkim načelima čuvanja službene tajne i
profesionalne etike, podatke o identitetu osoba protiv kojeg je podne-
sena prijava i podaci na temelju kojih se može zaključiti o istovjetnosti
te osobe, treba smatrati kao službenu tajnu. To je i u skladu s procesnim
načelom presumpcije nedužnosti.49
Postavlja se problem kada se prijava nekog teškog kaznenog djela podnosi
nenadležnim pravnim subjektima, a ne policijskim službenicima. To je
problem kako zbog needuciranosti osoblja koje zaprima prijave, tako i
zbog neadekvatne tehničke opremljenosti tih subjekata. Tako je jedna
od mogućih situacija “Što da radim kad telefonom primim prijetnju
Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nedužnim sve dok mu se ne dokaže
49
krivnja u skladu sa zakonom. (članak 6. stavak 2. Europske konvencije o zaštiti
ljudskih prava i temeljnih sloboda)
181
bombom?” Naizgled jednostavno, ali u stvarnosti veoma kompleksno

pitanje, ne toliko zbog svoga sadržaja, koliko zbog same procedure.
Kako postupiti u konkretnoj situaciji?
Prijetnja bombom/eksplozivnom napravom je ozbiljna i opasna situaci-
ja, koja se brzo može pretvoriti u tragediju. Razorna mogućnost svake,
čak i najmanje eksplozivne naprave mora se ozbiljno razmotriti. Svaki
građanin koji telefonom primi prijetnju bombom, treba odmah evakuirati
ugroženo mjesto i obavijestiti policijskog službenika. U takvim situacija-
ma preporučljivo je koristiti samo konvencionalni telefon, mobilni telefon
može aktivirati bombu. Kada je u pitanju prijetnja eksplozivnom napra-
vom, mora se pristupiti planskom evakuiranju, npr. zaposlenih ili drugih
zatečenih ljudi u objektu, koristeći planove koji su već ranije izrađeni za
takve situacije.
Tako, kada se zaprimi prijetnja eksplozivnom napravom – treba pokušati
onoga tko zove što duže zadržati na liniji. Zamoliti ga da ponovi poruku
kako bi se uvjerili da je zapisana svaka riječ koja je izgovorena. Ako
tom prilikom nije ukazano na mjesto postavljanja ili na moguće vrijeme
detonacije, treba saznati ove informacije. Dobro bi bilo da se informi-
ramo je li ugroženi objekt pun ljudi i da li bi eksplozija bombe mogla
rezultirati smrću ili ozbiljnim povredama nedužnih ljudi. Dok se pozivač
zadržava na liniji, treba slušati zvukove iz pozadine kao što su: zvuk
motora, glazba i druge zvukove, koji mogu biti ključni u lociranju onoga
koji zove. Treba zapisati što je više moguće informacija o pozivu. Kad
pozivač govori, treba slušati pažljivo kvalitetu glasa, regionalni akcent,
bilo koju smetnju u govoru koju pozivač posjeduje i sl. Tijekom prijavlji-
vanja postavljene eksplozivne naprave ili kada policijski službenici dođu
do ugroženog mjesta ili objekta, potrebno im je dati što je moguće više
informacija o opisu glasa pozivača i drugim detaljima. U situacijama kad
je sumnjivi predmet lociran, ništa se ne smije dirati ni pomicati ni pod
kojim okolnostima. Ovo su neka od pitanja koja se mogu postaviti u ova-
kvim i sličnim situacijama. Da bi se lakše snašlo u ovakvim situacijama,
bilo bi poželjno da policijski službenici educiraju, odgovorne i službene
osobe u pravnim osobama, tako i građane, kako da se ponašaju u takvim
situacijama.
182
Ovakav način educiranja je prisutan u mnogim zapadnim zemljama, a

naročito u Americi, no kod nas je to od slučaja do slučaja. Nerijetko,
u pravnim subjektima, koji su i po nekoliko puta imali dojave o
podmetnutim eksplozivnim napravama (naročito škole), službenici
(odgovorne osobe) nisu educirani kako bi što kvalitetnije prikupili
potrebne informacije.
U situacijama kada policijski službenik zaprima ovakve informacije,
procedura se baš i ne razlikuje, s tim što danas gotovo svi policijski odje-
li imaju makar minimum tehničke opremljenosti, te postoji mogućnost
identifikacije broja telefona i snimanja razgovora, koji dođu u operativni
komunikacijski centar.
16.3. Prijave građana

Bez obzira na to koliko su policijski službenici komunikativni i usredo-
točeni, koncentrirani na obavljanje svojih zadataka, oni ne mogu osobno
sve opaziti. Zbog toga se u svojim aktivnostima moraju orijentirati i na
široku pomoć građana. Smišljenim, taktičkim i metodičkim te susret-
ljivim ponašanjem prema građanima mogu se izgrađivati takvi odnosi,
koji omogućavaju uspostavljanje adekvatnih tokova informacija. Uosta-
lom, u međusobnoj suradnji građani vide i vlastiti interes doprinošenja
izgrađivanju djelotvornog suprodstavljanja i sprječavanja kriminaliteta
i unapređenja stanja opće sigurnosti.
Građani su dužni prijaviti kazneno djelo za koje se postupak pokreće po
službenoj dužnosti, koje mu je dojavljeno ili za koje je saznao. Zakonom
se propisuju slučajevi u kojima je neprijavljivanje kaznenog djela
kazneno djelo.
Spremnost građana na prijavljivanje kaznenih djela, tzv. energija
prijavljivanja nije uvjetovana samo zakonskom obavezom, već ovisi
i od moralnih, kulturnih, tradicijskih i drugih čimbenika, kao i odnosa
pojedinaca prema kaznenom djelu i počinitelju, odnosno kriminalitetu
i sredini u kojoj je djelo počinjeno, npr. u porodici, kriminalnoj
organizaciji i slično. Navedeni čimbenici determiniraju tamnu brojku
kriminaliteta.
183
U već spomenutom provedenom istraživanju podnositelja kaznenih prijava

(Raguž i dr., 2011) utvrđeno je kako su oštećeni građani prijavili 37,99%
ili 165.691 kaznenih djela od ukupno 436.182 prijavljenih kaznenih dijela
u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2005. do 2010. godine.
Prijavom se smatra obavijest da je počinjeno ili pokušano kazneno djelo
i eventualno o počinitelju tog djela. U zakonu ne postoji definicija pri-
jave, nego je samo reguliran postupak njenog zaprimanja, podnošenja i
postupanja nadležnih tijela prema njoj. S druge strane, u svakodnevnoj
kriminalističkoj praksi, iskristalizirali su se određeni sadržajni elementi,
koji čine sadržaj prijave.
U najširem smislu riječi, pod prijavom se podrazumijeva nečija obavijest
o određenom događaju koji upućuje na kazneno djelo (kriminalni doga-
đaj) ili o samom kaznenom djelu, dano u namjeri (ili barem u očekiva-
nju) da će to rezultirati kaznenim progonom. Za policijske službenike,
ako oni zaprimaju prijavu, sadržaj prijave predstavlja izvor saznanja za
niz događaja, stanja ili situacija.
Prijava je načelno oslobođena od procesne forme. Može biti usmena,
pismena, telefonska, telegrafska, teleprinterska, poslana e-mailom ili
podnesena drugim telekomunikacijskim uređajem (SMS poruka), kao
i tehničkim registracijama (kaseta, računalna disketa, CD, DWD i sl.).
Ako prijavitelj traži da prijava ima povjerljiv karakter, kada je to moguće
shodno načelu diskrecije, to treba poštovati.
Prijavu mogu podnijeti djeca i maloljetnici i odrasle osobe. Kada je ri-
ječ o prijavi djece i maloljetnika kriminalistička pravila nalažu da se
kontaktiraju roditelji ili skrbnici, osim ako se sadržaj prijavljenog kri-
minalnog događaja ne odnosi na njih. Kada će se kontaktirati socijalne
službe, škola ili druge pravne i fizičke osobe, to se prosuđuje od slučaja
do slučaja ili kada je to propisano zakonom kao dužnost (npr. centre
socijalne skrbi).
Prijave koje zaprimaju policijski službenici, po svom sadržaju veoma
se razlikuju, te se policijski službenik prilikom zaprimanja nekih pri-
java mogu naći u položaju kada ne znaju što treba učiniti. Primjerice,
takav je slučaj kada stariji, zaboravljivi građani, prijavljuju krađu novca
kojeg su uštedjeli. Često se događa da ga zbog straha pred kradljivcima
184
sakrivaju tako da ga ni sami više ne mogu naći ili uopće zaborave da

su ga sakrili. Tijekom podnošenja prijave potrebno je pomoći nesret-
nom građaninu kako bi se sjetio zaboravljenog događaja. U određenim
slučajevima dovoljno ga je upitati je li možda spremio novac na neko
skrovito mjesto pa će se sam sjetiti svog postupka. U svakom slučaju,
potrebno je sa postavljenim nenametljivim pitanjima osvježiti pamćenje
prijavitelja. (Žerjav, 1994)
Kada se prijava zaprima usmeno ili telefonom, treba je zaprimiti, pro-
tokolirati i provjeriti u skladu sa temeljnim pitanjima kriminalističke
znanosti. Njen sadržaj bi trebao dati što točniji opis kriminalističkih i
kaznenopravno relevantnih činjenica u vezi s prijavljenim kaznenim do-
gađajem ili kaznenim djelom.
Bez obzira na prirodnu potrebu za poduzimanjem hitnih radnji u vezi s
prijavom, policijski službenik ne smije primiti prijavu sa žurbom i površ-
nošću, ne vodeći računa o načelima brzine i temeljitosti, koji se trebaju
ostvariti, realizirati u njihovom dijalektičkom jedinstvu. Nedopustivo je
da policijski službenik donese preuranjenu i nepravilnu odluku.
Alarm ne smije uslijediti prekasno, ali ni prerano. Ispitivač mora posvetiti
potrebno vrijeme i pažnju uzimanju generalija (anketnih podataka) prija-
vitelja, jer se on javlja kao prvi svjedok, koga je tijelo upoznalo i spoznaja
počinje baš od njega. Ne smije se bezglavo pojuriti na mjesto događaja,
a da nisu pismeno fiksirane sve potrebne informacije. (Vodinelić, 2004)
Umnogome će od kvalitete sadržaja prijave zavisiti opravdanost, izbor i
kvaliteta poduzimanja radnji i mjera prve intervencije (reakcije) ili prvog
zahvata, a od njih samih i eventualni uspjeh kriminalističke obrade.
Sadržaj izvještaja i prijave nije zakonski reguliran, osim djelomično
kada je riječ o policijskim službenicima i pravnim osobama, jer to i nije
moguće s obzirom na različite životne situacije. Istovremeno to ne znači
da izvještaj ili prijava može biti sačinjena proizvoljno.
U svakodnevnoj kriminalističkoj i kaznenoprocesnoj praksi iskristalizirali
su se određeni elementi koje treba sadržavati prijava. U pravilu je riječ o
činjeničnom supstratu koji je odraz kaznenog događaja ili djela, koji su
se dogodili u prošlosti. U vezi s navedenim, treba uzimati u obzir da su
značaj i korisnost prijave direktno uvjetovani njenim sadržajem.
185
Prijavitelja treba pitati poznaje li osumnjičenikai njegovu osobnost (lič-

nost, karakter, temperament, sklonosti i sl.), jer tijelo postupka treba
stvoriti činjeničnu osnovu za svestranu ocjenu osumnjičenika (životna
priča, eventualne ranije kazne, ugled, karakter, eventualni motivi i ciljevi
za počinjenje kaznenog djela ili njihovo nepostojanje itd.).
Uz prikupljanje što opširnijih podataka o kriminogenezi, treba prikupiti
i opširne podatke o viktimogenezi. Potrebno je utvrditi i motive prijav-
ljivanja, jer oni ulaze u činjeničnu osnovu za provjeravanje istinitosti
sadržaja prijave i planiranje postupka. (Modly, Korajlić, 2002:496)
Prijavitelji tijekom podnošenja prijave znaju preuveličavati štetu koja im
je nanijeta počinjenim kaznenim djelom ili prisilu koja je bila navodno
primijenjena nad njima. Radi se o tzv. agravaciji prijavitelja kaznenog
djela koji prikazuje svoje stanje i/ili okolnosti počinjenja kaznenog djela
težim nego što su one bile u stvarnosti.
Kada to situacija kriminalnog događaja omogućava, s prijaviteljem treba
izaći na mjesto događaja i pažljivo provjeriti slažu li se navodi u prijavi
sa zatečenim stanjem na mjestu događaja i postoje li proturječnosti izme-
đu ranijeg iskaza prijavitelja i prikaza danog na mjestu događaja. Iskaz
dan na mjestu događaja je širi, obuhvatan, zorniji, situacijski i kao takav
u pravilu bi trebao biti vjerodostojniji. Međutim, u situacijama kada se
radi o kaznenim djelima ili događajima s prisutnošću eksplozija, to nije
preporučljivo, kako zbog sigurnosti prijavitelja, tako i zbog toga što bi
postojala mogućnost da počinitelj tog kaznenog djela vidi građana, koji
je podnio prijavu i time dovedu u opasnost njegov život i život njegovih
najbližih.
16.4. Anonimne i pseudonimne prijave

Anonimne prijave su prijave bez podataka o podnositelju prijave (bez
potpisa, osobnih podataka i sl.). Pseudonimne prijave su prijave na ko-
jima se nalaze lažni podaci ili potpis prijavitelja. Te prijave mogu biti
napisane rukom, pisaćim strojem, ali se može raditi i o prijavama u obli-
ku računalnog ispisa, zapisa na kaseti, disketi ili CD, DWD (tehničke
registracije), dostavljene putem računala (e-mail) ili mobitelom (SMS,
MMS), usmenim prijavama podnesenim putem telefona i sl.
186
Pseudonimne prijave su prijave koje sadrže podatke ili potpis lažnog

prijavitelja, koji također može biti lažan, tj. nepotpisan od strane
podnositelja prijave nego neke treće osobe. Zanimljive su usmene prijave
podnesene putem telefona, jer, ukoliko su snimljene, mogu kasnije
fonoskopskim vještačenjem glasa dovesti do otkrivanja i identifikacije
prijavitelja.50 (Modly, Petrović, Korajlić, 2004; Lee, 1998) Vrlo često
je slučaj da se usmene prijave, koje se dostave putem telefona, podnose
u situacijama kada počinitelj ili njegovi pomagači postave eksplozivnu
napravu ili u situacijama kada je već došlo do eksplozije, pa se javljaju
da preuzmu odgovornost za počinjeno kazneno djelo.
Anonimne prijave imaju svoj kriminalistički značaj (kao i pseudonimne)
zbog svog sadržaja, a ne bezimenosti. Sadržaj tih prijava može biti
istinit, djelomično istinit i lažan. I anonimne prijave kao i pseudonimne
prijave zbog svog sadržaja se moraju odmah provjeriti. Ukoliko se
utvrdi njihova djelomična ili potpuna točnost, traga se za prijaviteljem,
jer se njegovim otkrivanjem može doći do novih saznanja, ili pak do
50
Identifikacija pomoću ljudskog glasa (fonoskopska identifikacija). Identifikacija
osobe na osnovu glasa moguća je na dva načina: (1) pomoću prepoznavanja glasa
osobe po drugim osobama i (2) pomoću tehničkih sredstava. Identifikacija glasa
pomoću prepoznavanja putem drugih osoba je nesigurna metoda, poglavito ako se
obavlja nakon protoka vremena većeg od 24 sata. Glas može biti registriran i tehnič-
kim sredstvima (namjerno ili nenamjerno). To može biti magnetofon, magnetoskop
i drugo tehničko sredstvo. Kriminalistička tehnika koristi se samo snimljenim glaso-
vima na posebnim tehničkim uređajima. Riječ je o tzv. fonoskopskoj identifikaciji. Ta
identifikacija obavlja se tako da se glas osobe koju treba identificirati snimi na neki
od nosača zvuka (magnetofonsku traku, digitalni zapis i sl.) – nesporni snimak, pa se
zajedno sa spornim magnetofonskim snimkom (inkriminiranim) dostavi fonoskop-
skom vještaku. Većina metoda koje su u primjeni danas su univerzalne metode jer
praktički omogućavaju identifikaciju osobe neovisno o jeziku kojim se ona služi, pod
uvjetom da se u procesu identifikacije uzima u obzir specifičnost danog jezika i da
se raspolaže komparativnim materijalom uzetim na odgovarajući način. Uz ostalo
moguće je utvrditi i mjesto s kojeg osoba govori ili je govorila (grad, selo i sl.), ulicu,
prostoriju, vrstu otvorenog prostora, radi li se o snimkama s plovila, u zrakoplovu ili
drugih prometnih sredstava, doba godine, mjesec, dan i sat i minutu (kada se radi o
istovremenom snimanju radio ili TV emisija), radnju koju čini osoba koja govori (dok
govori), vrstu upotrijebljenog sredstva za vrijeme počinjenja kaznenog djela itd. Do-
kazno gledajući, fonoskopska identifikacija učinjena lege artis je na razini daktilo-
skopske identifikacije, dakle fonogram ima dokaznu snagu dermatograma. (Modly,
Korajlić, 2002). Identičnog su mišljenja Henry Lee i Jerry Labriola (2002).
187
sprječavanja počinjenje kaznenog djela kojim se prijeti. Nije rijedak

slučaj zanemarivanja ovakve vrste prijave kao izvora saznanja i u startu
bivaju odbačene kao neistinite, što je velika pogreška. O. Krstić u svojoj
knjizi Zanimljiva kriminalistika navodi kako je velika šteta što dobar
broj praktičara odbacuje takav oblik saznanja iz jednog razloga: ne zna
se prijavitelj. Naprotiv, sadržaj anonimnih prijava često je istinit. Baš
zato što ni sam prijavitelj nije siguran u istinitost svojih navoda, jer
po pravilu nema načina da to provjeri, ne potpisuje se. S druge strane,
ljudi imaju neodoljivu potrebu da se prikazuju drugačijim nego što
jesu. Maska anonimnosti i pseudonimnosti siguran je oslonac za takvo
ponašanje. (Krstić, 2002)
Ove prijave su psihološka, a koji puta i psihopatološka pojava. Motivi
prijavitelja mogu biti različiti: osveta, mržnja, ljubomora, osjećaj gra-
đanske dužnosti, ali i želja da se ostane nepoznat zbog straha od počini-
telja, prijavljene osobe, zbog izbjegavanja odlaženja u prostorije policije
ili budućeg svjedočenja u daljnjem kaznenom postupku. Ukoliko se pu-
tem anonimnih ili pseudonimnih prijava čini samooptuživanje, od strane
stvarnog, ali nepoznatog počinitelja, kriminalisti smatraju da je riječ o
kompromisu između prikrivanja (bježanja), dakle nagona samoodržanja,
i težnje za priznanjem. (Modly, Korajlić, 2002) Za kriminaliste su motivi
anonimnosti ili pseudonimnosti važni utoliko što su putokaz za prona-
laženje autora pisma. Lažna okrivljavanja mogu predstavljati određeno
kazneno djelo, stvoriti ljudima neugodnosti, denuncirati ih i sl. Štoviše,
prijavljene osobe mogu biti nepoznata prijavitelju. Koji puta dolazi do
“psihoze” ili “zaraze” anonimnih prijava, posebno tijekom rata, politič-
kih ili ekonomskih kriza.
Anonimne i pseudonimne prijave su često predmet brojnih analiza, vje-
štačenja, kao što je: vještačenje rukopisa, utvrđivanje sredstva pisanja,
identifikacije glasa, raznih mikrotragova i nevidljivih (latentnih) trago-
va. Koriste se i stručnjaci za pravopis, stil pisanja, konstrukciju rečenica,
narječje (lokalni dijalekt), lingvistiku, gramatičke pogreške i sl. Drugu
skupinu analize, odnosno provjere, odnosi se na utvrđivanje kruga ljudi
kojima bi sadržaji poruka anonimne ili pseudonimne prijave trebali ili
mogli biti poznati, dostupni, pa unutar tog kruga ljudi treba tražiti osobu
koja je najvjerojatnije poslala prijavu.
188
Cilj podnošenja anonimnih i pseudonimnih prijava može biti i otežava-

nje ili odugovlačenje kriminalističkog istraživanja ili kaznenog postupka
koji je u tijeku. (Modly, Petrović, Korajlić, 2004)
Otkrivanje autora ovih pisama je posebno otežano kada je riječ o prija-
vama koje se sastavljaju izrezivanjem slova i brojeva iz novina, knjiga i
sl., ili koja su napisana po diktatu od strane polupismene osobe, odnosno
kada autor nije iz životnog kruga osobe koje se prijavljuje.
16.5. Samoprijava
Rijetki su slučajevi, ali se događa da se određene osobe prijave kao poči-
nitelji ili sudionici određenog kaznenog djela. Moguće su ove situacije:
prva, gdje je samoprijava istinita, druga, gdje je samoprijava nesvjesno
neistinita (samoprijavitelj živi u zabludi) i treća, gdje je samoprijava laž-
na (objektivno i subjektivno neistinita). (Vodinelić, 1996)
Istinite samoprijave obično podnose osobe koje su djelo počinila u afektu,
na mah ili iz nehaja, dok se još nalaze pod psihičkim djelovanjem kazne-
nog djela. Istinitu samoprijavu može podnijeti i počinitelj koji očekuje da
će biti otkriven, pa sebi na taj način olakšava budući položaj u postupku;
ali možda i radi prikrivanja drugih kriminalnih aktivnosti (težih); sudio-
nika ili čak zločinačke organizacije.
Samoprijave podnose i duševno zdrave i duševno bolesne osobe, kako
za nepostojeće kazneno djelo, tako i za postojeće kazneno djelo, koje je
počinio netko drugi.
Lažna samoprijava može biti taktički potez da se cijeli postupak usmjeri
u pogrešnom pravcu. Sve navode treba brižljivo provjeriti i prikupiti
sve činjenice o njihovoj vjerodostojnosti. Ponekad će trebati pristupiti
uzimanju tzv. zornog iskaza, rekonstrukciji događaja, kriminalističkom
pokusu, davanju samoprijavitelju da nacrta svojeručno (kroki) skicu
mjesta događaja, da ucrta način počinjenja djela, svoj položaj, položaj
žrtve, položaj objekta napada, skicu eksplozivnog mehanizma i sl.
Sadržaj samoprijave mora se uvijek usporediti s ranije utvrđenim
objektivnim i subjektivnim nalazom ili pak tijekom same kriminalističke
obrade, odnosno kriminalističkog istraživanja.
189
Lažna prijava može biti motivirana i plemenitim ciljevima (motivima),

npr. radi zaštite djece, roditelja, bračnog druga, ljubavnog partnera, sve
do senilnosti. Može se raditi i o ekonomskim motivima, npr. radi zadr-
žavanja nekog stručnjaka ili eksperta (u poduzeću ili zločinačkoj orga-
nizaciji) i sl. I stid može dovesti do lažne samoprijave. (Korajlić, 2003)
Patološki lažljivci (mitomani, pseudologia phantastica) imaju živu i buj-
nu maštu i njene plodove prikazuju kao stvarnost. Nerijetko lažljivac
(konfabulator) s jedne strane zna da laže, a s druge strane vjeruje u svo-
ju laž kao istinu. Lažna samookrivljavanja javljaju se i kod delirantnih
stanja u groznici, alkoholiziranom stanju, kod trovanja ugljičnim mo-
noksidom i sl. Lažna samookrivljavanja otkrivaju se, u pravilu, tako što
se priznanje ne poklapa s drugim utvrđenim činjenicama (materijalnim
tragovima, dokazima) tijekom postupka. (Modly, Korajlić, 2002)
Kada se dogodi neko senzacionalno djelo, psihopate se, u želji za publi-
citetom i senzacijama, samoprijavljuju. Događaji gdje je došlo do ek-
splozije, naročito su prikladni za to, jer takvi događaji naročito skreću
pažnju šire javnosti.
Duševno zdrave osobe podnose lažne samoprijave iz najrazličitijih moti-
va, npr. prijave se za lakše kazneno djelo da prikriju teže. Koji puta lažna
prijava koja se tiče mjesta počinjenja djela ili mjesta skrivanja corpora
delicti motivirana je nadom da će se na putu do izmišljenih mjesta pružiti
prilika za bijeg.
Samookrivljivanje duševnih bolesnika je dosta česta pojava. Za neke vr-
ste duševnih oboljenja gotovo tipična pojava. Tako npr: melanholičari,
shizofreničari (“mladalačko ludilo”), slaboumni (oligofreni), paranoičari
(sumanute ideje), padavičari (epileptičari), maničnodepresivni bolesnici,
progresivni paralitičari i alkoholičari, skloni su samoprijavljivanju.
Posebno interesantno zapažanje što se tiče samoprijavljivanja daju
autori D. Modly, B. Petrović i N. Korajlić (2004) gdje kažu da “u osnovi
lažna priznanja koja nas interesiraju na ovom mjestu su: svjesna lažna
priznanja i lažna priznanja s psihopatološkom pozadinom. Kod svjesnih
lažnih priznanja može se raditi o lukavom taktičkom potezu počinitelja
kaznenog djela. On u samoprijavu umeće neke bitne elemente koji ne
odgovaraju činjeničnom stanju. Te je neusklađenosti kasnije lako otkriti,
190
osporiti priznanje, pa i samo počinjenje kaznenog djela. Svrha ovakvog

priznanja leži u tome da se neiskusnog i nedovoljno stručnog kriminalistu
navede na “tanak led”, tj. odvrati od daljnjeg rada na slučaju, a posebno od
daljnjeg prikupljanja dokaza. Na taj način se kriminalisti krade vrijeme
i zavodi ga se u pogrešnom pravcu. Time lažljivac dobiva na vremenu,
da bi kasnije na sudu izjavio da je priznanje iznuđeno nedopuštenim
načinima, što može neutralizirati i obezvrijediti prikupljene dokaze.
Zato tijela postupka moraju neovisno o priznanju nastaviti s radom
na prikupljanju i provjeravanju dokaza, na čemu insistiraju i odredbe
kaznenog postupovnog prava.”
Logičkim zaključivanjem i provjeravanjem činjenica može se utvrditi
je li priznanje istinito i kolika mu je vrijednost u sklopu ostalih dokaza.
S tim u svezi Z. Roso (1995) upozorava na učestalost promjene izjava
i povlačenja priznanja tijekom prethodnog postupka i istrage. Nisu ri-
jetke situacije da osumnjičenik prizna djelo u prvim razgovorima pred
policijom pa priznanje povuče, onda ga opet prizna tužitelju/državnom
odvjetniku ili sucu istrage, ali ga povuče na glavnoj raspravi. Može se
dogoditi da u cijelom prethodnom postupku, ili u istrazi, ustrajno negira
počinjenje kaznenog djela pa ga prizna tek na glavnoj raspravi ili obrnu-
to. Ovo manevriranje izjavama i priznanjima ne događa se slučajno, jer
ono ima svoju internu psihodinamiku i pravnu pozadinu.51
“U svakom slučaju povlačenja priznanja sud nastoji utvrditi motive
priznanja i povlačenja priznanja – a to sve odugovlači postupak. Opoziv
priznanja nosi sa sobom i otkrivanje dokaza s kojima raspolaže optužba,
pa je stvarni počinitelj sada u boljoj poziciji da procjeni njihovu težinu
i odluči hoće li ostati pri opozivu ili će ponoviti priznanje. Većini njih
je poznato da je dokazivanje krivnje vrlo složen i precizan postupak i
nemaju motiva da surađuju u utvrđivanju istine. Iz vlastitog iskustva
znaju da je dugačak put od osnova sumnje do dokaza. Zato je šutnja za
njih najbolja taktika. Tada se najbolje vidi koliko je čvrst lanac dokaza.
Studija koju je izradio Vennard i suradnici (1984) o povlačenju priznanja pred
51
engleskim sudovima pokazala je tri najčešća razloga za povlačenje priznanja koji su
navodili optuženi: 1. obećanje od strane policije da će osumnjičenog ranije pustiti iz
zatvora ako djelo prizna; 2. produženo zadržavanje u zatvoru; i 3) stvarna primjena
sile od strane policije ili prijetnje upotrebom sile. (prema Roso, 1995)
191
Praksa pokazuje da je oslobađanje na sudu radi nedostatka dokaza

češće posljedica brzog i ponekad nestručnog i neprofesionalnog rada
kriminalista i sudaca, nego stvarne nedužnosti okrivljenog.” (Roso,
1995)
Profesionalni kriminalci ponekad priznaju istinito ili lažno jedno
kriminalno djelo da presijeku akciju otkrivanja čitave serije takvih
kaznenih djela, koje su počinili i da na taj način izbjegnu otkrivanje
drugih kaznenih djela (koja nisu prijavljena, ili se za njih još ne zna)
i otkrivanje sudionika. Kako je navedeno, ponekad se istinito ili lažno
priznaje počinjenja lakšeg kaznenog djela da se izbjegne otkrivanje
težeg ili težih djela. Lažno priznanje može biti motivirano i normalnim
emotivnim ljudskim stanjem, kao što su: ljubav i emocionalna
povezanost sa počiniteljem; koristoljublje jer je počinitelj ukrao i sakrio
imovinu velike vrijednosti; samilost; privrženost rodbini, bližnjima,
kao i roditeljska ljubav gdje se majka prijavljuje za ubojstvo supruga
alkoholičara kako bi spasila pravog počinitelja – svog sina zlostavljanog
od oca; ali i mržnja, ljubomora, osveta i želja da se nekome nanese bol.
Profesionalni kriminalci, koji priznaju kazneno djelo, to obično čine vrlo
šturo i bez navođenja detalja. Ne ukazuju na motiv priznanja, ne opisuju
način i mjesto počinjenja, sredstvo počinjenja i dr., što je jaka indicija
lažnog priznanja.
192
Primjer lažnog prijavljivanje radi zaštite unuka (Večernji list, 6.10.2001.)
(arhiva M. Šuperina)
16.6. Prijave o nestalim osobama

Polazna točka operativne aktivnosti policijskih službenika kada je u pi-
tanju nestanak neke osobe može biti izjava koja može potjecati od bliže
ili daljnje rodbine, prijatelja, stanodavaca, pretpostavljenih itd. Svaki ne-
stanak neke osobe ne znači da se dogodilo ubojstvo, otmica ili koje dru-
go kazneno djelo jer svakodnevno se prijavljuje priličan broj nestanaka
osoba, a utvrđeni razlozi nestanka upućuju na različite životne situacije.
To mogu biti razne životne situacije kao: bijeg maloljetnika ili odraslih
osoba zbog različitih motiva, samoubojstvo koje još nije otkriveno,
naprasna smrt negdje na nekom usamljenom mjestu, bježanje zbog
neuspjeha u školi ili nekog kaznenog djela, avanturizam, kod starijih
193
ljudi može se raditi o zalutalosti zbog gubitka pamćenja (amnezija), kod

duševnih bolesnika može se raditi o udaljavanju u sumračnom stanju
gdje su čak neki bolesnici u takvom stanju otputovali i stotine kilometara
daleko od mjesta gdje žive, prikrivanja nekog drugog kaznenog djela52
i sl.
Nabrojali smo samo neke slučajeve, koji se trebaju uzimati u obzir prili-
kom planiranja kriminalističkog istraživanja, tako da bi se mogle elimi-
nirati spomenute i druge verzije, koje se ne odnose na ubojstvo, te kada
se utvrdi da u određenom slučaju ne stoji niti jedna od ovih verzija, može
se preći na verzije o ubojstvu i započeti kriminalističku obradu u tom
pravcu, kojom prilikom mogu da budu od značaja dva segmenta, i to:
•• kada nakon saznanja o nestanku osobe okolnosti i procjena rizika
nestanka pokazuju vjerojatnost da bi se moglo raditi o ubojstvu, i
•• kada se pronađe mrtvo tijelo ili njegovi ostaci za koje se može
neposredno utvrditi identitet.
Prilikom zaprimanja prijave, prikupljaju se osnovni podaci: tko je dojavio
nestanak osobe, identifikacijski podaci o nestaloj osobi, osobni opis i
fotografija, vrijeme i mjesto zadnjeg viđenja i pod kojim okolnostima,
psihičko i fizičko stanje nestale osobe, moguća mjesta odlaska nestale
osobe (obitelj, prijatelji, ugostiteljski objekti i sl.), je li bilo ranijih
odlazaka, porodične prilike, mogući razlog odlaska od kuće, motiv i dr.
U cilju pronalaska osobe, policija će poduzeti niz mjera kako bi se pro-
našla osoba za kojom se traga. Te mjere mogu biti od raspisivanje objava,
provjere u policijskim evidencijama, raspitivanja po zdravstvenim usta-
Jedan slučaj koji se dogodio u Beogradu gdje je protiv jednog direktora podignuta
52
optužnica i zakazana glavna rasprava zbog gospodarskog kriminala. Da bi izbjegao
kaznenu odgovornost on se dogovorio sa suprugom da iznenada nestane. Ona mu je
na obali Save donijela odijelo, a on je na suprotnoj obali ostavio svoju odjeću, osobne
dokumente, ručni sat, preplivao do supruge, presvukao se i otišao u “novi život”.
Supruga je, prema ranijem dogovoru, prijavila njegov nestanak policiji. Nije prošlo
mnogo vremena rijeka je izbacila mrtvo tijelo muškog utopljenika. Naša nesretna
udovica prepoznala je pri pokazivanju mrtvo tijelo supruga. Sve je konstatirano
zapisnički. Kazneni postupak je obustavljen. Poslije nekoliko godina, kriminalista koji
je obrađivao zloupotrebe direktora, a povodom jednog drugog slučaja, na jednoj
od skopskih ulica sreo je utopljenika kako šeta u društvu sa poslovnim partnerom.
(Krstić, 2002).
194
novama (hitna medicinska pomoć), kazneno-popravnim ustanovama, do

korištenja medija i raznih oblika elektroničkog komuniciranja.53 Nakon
zaprimljenih početnih informacija, obavlja se procjena okolnosti nestan-
ka osobe, tj. pokušava se utvrditi je li nestanak rizičan ili ne, suprotan ra-
nijem ponašanju nestale osobe, te je li pripremljena za život izvan doma,
kuće, te postoji li mogućnost da je nad njom moglo biti počinjeno neko
drugo kazneno djelo (otmica, seksualni delikt i sl.).
Posebnu pažnju treba posvetiti ukoliko je nestala osoba maloljetnik, jer
maloljetne osobe zbog svoje duševne nerazvijenosti i sugestibilnosti, če-
sto mogu poslužiti kao sredstvo počinjenja kaznenog djela, često bivaju
objektima raznih seksualnih nastranosti. (Vodinelić, 1972)
Jedan od problema koji se dešava u ovakvim i sličnim situacijama je
taj što obitelj u očekivanju da se osoba vrati, kasno prijavljuje nestanak
osobe, tako da prođu dragocjeni sati i dani, u kojima se, da se na vrijeme
prijavilo, moglo efikasnije postupiti u cilju pronalaska nestale osobe.
Svaku situaciju koja upućuje na uspjeh treba iskoristiti maksimalno do
kraja i krajnje pažljivo, kao i one činjenice koje su se dogodile prije ne-
stanka osobe, jer bolje je u ovom stadiju potrage dati maksimum uklju-
čujući sve ljudske i materijalne potencijale i resurse, kako policije, tako
i šire društvene zajednice (tzv. partnersko traganje za nestalom osobom),
nego te iste potencijale uključivati u slučaju zakašnjele reakcije.
Umnogome se razlikuju postupanja kada je mrtvo tijelo pronađen, a nije
utvrđen identitet te mrtve osobe, jer se događa da se mrtvo tijelo nađe na
području druge policijske postaje, uprave ili čak druge države. Stoga je
od izuzetnog značaja dobro vođenje i korištenje kriminalističko-opera-
tivne evidencije nestalih osoba i evidencije nepoznatih/neidentificiranih
nađenih mrtvih tijela, kao i interna komunikacija unutar policije, te me-
đunarodna policijska suradnja, naročito sa policijama susjednih država.
U ovakvim situacijama, kriminalista treba biti uporan u traganju za
identitetom nepoznatog mrtvog tijela, jer utvrđivanjem identiteta
moglo bi se reći da je uvelike problem riješen, a i metodika otkrivanja,
MUP RH ustrojio je poseban internetski portal, stranicu za objavljivanje nestanaka
53
osoba i traženja pomoći od građana kod traganja za nestalim osobama, pod nazivom
NENO.
195
razjašnjavanja i prijavljivanja ubojstva (ako se radi o nasilnoj smrti)

polazi od identifikacije mrtvog tijela. (Korajlić, 2003)
16.7. Javni pogovor (glasine)

U kriminalističkoj znanosti taj se oblik saznanja za kazneno djelo zove
pronošenje ili prenošenje vijesti (fama est), tj. kolanje glasine o nekom
kaznenom djelu i/ili određenoj osobi kao počinitelju tog kaznenom dje-
la, a ne zna se je li vijest točna i od koga potječe. Prenošenjem vijest se
sve više mijenja (transformira) i vremenom se djelomično, više ili ma-
nje mijenja, odnosno potpuno izmijeni. Drugim riječima, do policijskih
službenika stiže deformirana vijest ili glasina o počinjenom kaznenom
djelu i/ili njegovom počinitelju.
Međutim, nezavisno o istinitosti ili neistinitosti vijesti koja se širi javnim
pogovorom, policijski službenici su dužna poduzeti odgovarajuće mjere
kako u cilju pronalaženja izvora glasina, tako i u pravcu provjera sadržaja
vijesti koja kola. Ta vijest je za njih znak da djeluju (“i samo je dopro
glas do njih”). U pravilu je dosta teško pronaći izvor javnog pogovora,
pa je stoga svhovitije i operativno opravdanije svoje vrijeme, energiju,
potencijale i resurse usmjeriti na provjeravanje istinitosti sadržaja glasine.
Često se radi o tzv. anonimnim svjedocima. Riječ je o osobama koje su
odgovorne za glasine koje kruže o nekom kaznenom događaju ili djelu, a
za koje se ne zna. Zbog toga bi mogli reći da je javni pogovor kao kamen
bačen u mirnu vodu. Kamen potone i teško ga je ili nemoguće pronaći, a
valovi se koncentrično šire od mjesta gdje je kamen pao prema periferiji.
(Korajlić, 2003)
16.8. Povjerljive osobe

16.8.1. Pojam povjerljive osobe
Čest izvor saznanja o postojanju kaznenog djela i njegovom počinite-
lju su povjerljive osobe, pouzdanici, informatori. U širem smislu, pojam
informatora je kriminalističko taktički zbirni pojam za niz kategorija
osoba kojima se policijski službenici, kriminalisti, povremeno ili stalno,
ali uvijek tajno, koriste za dobivanje informacija, koje su kriminalistički
196
važne, a odnose se na planirana ili počinjenja kaznena djela, njihove po-

činitelje (supočinitelje), sudionike (poticatelje, pomagače, prikrivače) u
kaznenom djelu i sl.
Ovaj kriminalistički institut, pojam, povezan je sa svim vrstama specijal-
ne opservacije policijskih službenika, tajnim nadzorom, postavljanjem
klopki i sl. U pravilu, ovaj širi zbirni pojam informatora obuhvaća: in-
formante54, pouzdanike, vigilante55, provokatore, prikrivene istražitelje
(otkrivače)56, prikrivene (tajne) agente (undercover agents) i sl. Informa-
tori mogu biti poročni i neporočni građani.
Informator je opći pojam koji često koristi policija i tužiteljstvo
za opis širokog raspona osoba koje na povjerljiv način dostavljaju
informacije koje se odnose na kriminalne aktivnosti. Pojam općenito
uključuje neotkrivene osobe koje policijskim službenicima dobrovoljno
materijaliziraju informacije o kršenjima zakona. Ne uključuje osobe koje
isključivo pružaju informacije nakon što su ih intervjuirali policijski
službenici i koje daju informacije kao svjedoci za vrijeme trajanja istrage.
(Fizgerald, prema Bevanda, 2014)
U užem smislu, informator je svaka osoba, koja je spremna prikrivenom
(tajnom) suradnjom s policijskim službenicima, angažirati se na
otkrivanju, razjašnjavanju, prijavljivanju i sprječavanju kaznenih djela.
(Korajlić, 2003)
54
Pogrdni nazivi za informatore su: špicli, policijski špijuni, doušnici, potkazivači,
denuncijanti i sl.
55
Kontaktne osobe policije koje pripadaju kriminalnoj ili barem “sivoj” zoni. Oni su
kao otrov u medicini. S njima je sve problematično, ali se bez njih ne može prodrijeti
u kriminalnu sredinu. Riječ je o posebnom obliku informatora. I prema vigilantima,
kao i svim drugim informatorima, treba njegovati kriminalističko taktičko načelo
podozrenja ili skepse (sumnje). Najbolja metoda kontrole vigilanata je angažiranje
više “paralelnih vigilanata”. (Modly, Šuperina, Korajlić, 2008)
56
Kriminalističko strateški institut bez koga nema otkrivanja složenih oblika
organiziranog kriminaliteta, osobito međunarodnog. To je policijski službenik
specijalno odabran, školovan i dobro opremljen, zadužen s konkretnom zadaćom,
koji radi na suprotstavljanju teških i opasnih kaznenih djela koja se načelno ne daju
otkriti bez ubacivanja prikrivenog istražitelja u kriminalnu sredinu. On radi u toj
sredini pod legendom kriminalca s lažnim životopisom, lažnim ispravama, dakle s
lažnim identitetom, pokrivenom adresom i sl. On se nalazi u kriminalnom podzemlju
ili s njim održava vezu. (Modly, Šuperina, Korajlić, 2008)
197
ZKP u Bosni i Hercegovini ne definira pojam informatora. Hrvatski ZKP

informatora/pouzdanika definira kao građanina koji sudjeluje u posebnoj
dokaznoj radnji prema ZKP-u. Prema istom zakonu prikriveni istražitelj je
policijski službenik koji sudjeluje u posebnoj dokaznoj radnji prema ZKP-
u. Ovdje si možemo postaviti pitanje: Znači li to da se informatori ne mogu
koristiti u svakodnevnom policijskom radu, odnosno izvan sudski posebno
odobrene dokazne radnje? Odgovor na postavljeno pitanje je – ne. To iz ra-
zloga što Zakon o policijskim poslovima i policijskim ovlastima propisuje
prikrivene policijske radnje u koje se ubraja i rad s informatorom. Pravil-
nik o načinu postupanja policijskih službenika propisuje kako policijski
službenik može prikupljati podatke od informatora. Temeljna je razlika u
prikupljanju podataka i prikupljanju dokaza. (Bevanda, 2014)
16.8.2. Pravila operativnog rada sa povjerljivim osobama

U stručnoj kriminalističkoj literaturi prilično su oskudni tekstovi koji
objašnjavaju ulogu i položaj informatora ubačenog u kriminalnu grupu
radi njenog razotkrivanja iznutra. To mogu biti: policijski službenici, kao
i druge osobe, lojalni građani, ali i kriminalci, koji policijskog službenika
po njihovom nalogu u kraćem ili u dužem razdoblju informiraju
o kaznenim djelima i počiniteljima, za što su policijski službenici
zainteresirani.
Treba uzeti u obzir kako je kriminalac, slično okrivljenom u kaznenom
postupku, najbogatiji izvor informacija, jer se nalazi u središtu kriminal-
ne aktivnosti. To nije slučaj i sa lojalnim građaninom iako je suradnja sa
ovima posljednjim mnogo manje rizična. Policijski službenici su oduvi-
jek bili zainteresirani za suradnju sa osobama iz kriminalnih sredina, bez
obzira na to što je suradnja s njima izložena riziku od dekonspiracije/
otkrivanja i što, samim tim, zahtijeva više predostrožnosti i opreza.
Međutim, iskaz informatora može biti lažan i neutemeljen. Razlozi zbog
kojih iskaz informatora može biti neutemeljen mogu biti različiti: infor-
mator je i sam učestvovao u činjenju kaznenih djela, pa se to pojavljuje
kao osnova da ga policijski službenici angažiraju, sudjelovao je u podjeli
plijena, a to se ogleda u tome što je davao kontradiktorne ili, pak, različite
verzije događaja, od ranije je zapažena njegova neobjektivnost ili sklo-
nost neistini, ranije je bio kažnjavan zbog prijevare ili klevete, lažnog
198
prijavljivanja, davanja lažnog iskaza, njegovi navodi u iskazu proturječe

iskazima drugih osoba, omogućio je sudionicima bijeg ili im je na drugi
način pomagao, odnosno poboljšao položaj u kaznenom postupku.
Zlatno pravilo operativnog rada je da informator ostane anoniman, ako
je to s njim dogovoreno, a posebno kada njegove obavijesti doprino-
se pribavljanju drugih dokaza, odnosno indicija. Ukoliko se informator,
koji je djelovao na konspirativnoj osnovi, pojavi kao svjedok na sudu,
njegov iskaz će s aspekta objektivnosti biti problematičan. On će nasto-
jati da svoju ulogu informatora prikrije ili joj prida sasvim drugi sadržaj
od onog koji je postojao. Nastojat će da samoinicijativno, ili u suradnji
sa policijskim službenicima, minimizira ili učini nejasnim svoj odnos sa
tijelima progona, a nerijetko će i negirati da je takav odnos postajao, ili
će izbjegavati da o njemu govori.
U policijama nekih zapadnih zemalja (poput SAD-a) razlikuju se oni
informatori koji su pripadnici policije, pa su konspirativno inkorporirani
u tajne kriminalne organizacije, od onih koji nisu pripadnici policije, već
predstavljaju ljude od povjerenja, a nerijetko i same kriminalce. I jedni
i drugi nastoje da svoju ulogu informatora, kao i svoj stvarni identitet
sačuvaju u anonimnosti.
U svakom pojedinom slučaju različite su osnove i motivi takvog
angažiranja, pravni odnos koji se stvara između informatora i policije,
istinitost informacija, odnosno rizik dezinformiranja pa i namjernog
stimuliranja informatora, o čemu policija mora voditi računa. Situacija
se bitno razlikuje ukoliko je policijski službenik kao informator ugrađen
u kriminalnu grupu.
Policije u operativnom radu koristi svoje pripadnike, ili pak druge
osobe kao tzv. agente provokatore. Agent provokator obično nagovara
neku drugu osobu (koje je, po pravilu, pod operativnom obradom) da
uradi neku nedozvoljenu radnju ili dovodi osobu u slično iskušenje, a
zatim ga uhićuje odnosno poduzima prema njemu neke druge mjere
prisile. Agent provokator će uspješno obaviti svoj zadatak ako je žrtvu
prethodno isprovocirao, a zatim joj hvatanjem na djelu oduzeo slobodu.
Ovakvi postupci nisu karakteristični našim policijskim tijelima, mada
kao metode nisu nepoznate u angažiranju policije. S tim u vezi Turcotte
(prema Bevanda, 2014) zaključuje:
199
Korištenje informatora i kooperativnih optuženika stvara

prilične političke, zakonske i akademske kontroverze. Većina
znanstvenika obrazlaže: premda učinkovitost ove metode nije
bila empirijski dokazana, njezine negativne konzekvence su bitno
dokumentirane. Dogovori sa sudionicima u kriminalnim radnjama
kontradiktorni su sa temeljnim načelima pravnoga sustava.
Praksa često vodi prema kršenjima ljudskih prava i oslabljuje
društveno tkivo, proizvodeći nepovjerenje i dezorganizaciju u
ionako osjetljivim zajednicama. Ona povećava mogućnosti za
policijske protuzakonitosti i korupciju te postoji rizik prema
kojem će informatori manipulirati i iskorištavati sustav. S druge
strane, agencije za provođenje zakona osjećaju kako je korištenje
sudionika u kriminalnim radnjama postalo nužno zlo. Okolina
je evoluirala i oblici organiziranog kriminaliteta i djela bez
žrtve (victimless offences) su u porastu. Kontekst se također
mijenja. Povećani pritisci se čine na policijske snage da djeluju,
a uobičajene tajne taktike agencija za provođenje zakona su
podložne povećanom javnom nadzoru i ispitivanju. Napokon,
proračuni su u svim segmentima javnog sektora značajno
reducirani. Kao rezultat, korištenje informatora se promatra kao
troškovno isplativ odgovor.
Suradnja policijskih službenika i građana može se ostvariti u pojedinač-
nim situacijama i u dužem razdoblju počevši, po pravilu, od prve be-
splatne informacije do neodređeno duge suradnje koju tijekom vremena
policijski službenici treba da stimuliraju, ukoliko želi da informator na-
stavi takvu suradnju.
Po osnovu prikupljanja obavijesti, kriminalističke službe koriste i tradi-
cionalne taktičke mjere i metode u prikupljanju informacija od neposred-
nih izvora, najčešće povjerljive osobe koja se angažiraju iz kriminalnih
sredina. Ovim operativnim vezama pribavljaju se podaci o namjerama
delinkvenata ili kriminalnih grupa, razjašnjavaju se kaznena djela sa
nepoznatim počiniteljem ili prikupljaju potrebni dokazi radi kaznenog
progona. Operativne veze mogu biti angažirane u konkretnom slučaju
složenih operativnih zahvata, ili za određenu pojavu u kriminalnoj sre-
dini za koju prethodno nisu imale posebne instrukcije, niti su se takve
pojave mogle predvidjeti.
200
Prema stupnju povjerljivosti, vrsti i stupnju angažiranja u operativnoj

aktivnosti, operativne veze se mogu podijeliti na informatore i suradnike.
I jedni i drugi se angažiraju na osnovu procjene kriminalističke službe i
uobičajene procedure. Hoće li neka osoba biti angažirana kao operativna
veza zavisi od njegovih subjektivnih svojstava i objektivnih mogućnosti
i, naravno, od potreba službe. Subjektivna svojstva pretpostavljaju
određeni stupanj pouzdanosti, stabilnosti ličnosti, intelektualnih
sposobnosti, diskretnosti, dok objektivne mogućnosti pretpostavljaju
realne uvjete pristupa kriminalnoj sredini. Ove veze se mogu angažirati
iz kriminalne sredine ili se operativnim metodama mogu u nju infiltrirati/
ubaciti.
Osnove (motivi) po kojima se ove osobe angažiraju su različiti, a dijelimo
ih na:
a) pozitivne motive (dobrovoljnost, patriotizam/domoljublje, osje-
ćaj građanske dužnosti i odgovornosti, humani motivi, savjesnost
i pravičnost, istinoljubivost, kajanje i želja za popravljanjem,
strah od osvete i dr.);
b) negativni motivi (mržnja, osveta, zavist, proračunatost, osobna
zainteresiranosti ili dobivanje nekih usluga, nastojanje skretanja
aktivnost policije s pravog puta, prikrivanje ili barem umanjiva-
nje njegovo osobnog sudjelovanja u kriminalnoj aktivnosti i dr.);
c) materijalni motivi (razni oblici dozvoljene stimulacije i materi-
jalne koristi, najčešće u novcu57);
d) drugi dozvoljeni motivi (npr. avanturizam i sl.).
Motivacija kakva god bila, mora biti na dobrovoljnoj osnovi. Sve ostalo
nije etično i nije zakonito.
Remesch izvješćuje o slučaju informatora iz Aljaske koji je svoju suradnju sa policijom
57
napravio kao koristan izvor financijskih sredstava. Prema novinskom izvještaju "The
Atlanta Constitution Journal" David S. je zaradio oko 500.000,00 US$ davanjem
informacija samo u jednom slučaju 1989. Što se tiče 1991. utvrđeno je da je zaradio
1.200.000,00 US$.
U prvih 30 godina programa za informatore Porezne uprave SAD-a (IRS), približno
17.000 informatora je kolektivno zaradilo preko 35,1 milijun US$. U tom razdoblju
IRS je vratio natrag više od 2,1 milijarde US$ neplaćenog poreza zahvaljujući
informacijama informatora. (Bevanda, 2014)
201
Prema našim mjerilima, informatori su osobe koje vlastitim namjernim

angažiranjem dolaze do saznanja od značaja za kriminalističko-operativ-
no angažiranje policijskih službenika. Takva osoba ne pripada krugu po-
licijskih službenika, a njihov identitet, angažiranje i sadržaj informacija
čuvaju se u strogoj diskreciji/tajnosti.
Prema tome, informatore možemo svrstati najmanje u dvije grupe:
1. Informatore u koje policijski službenici imaju puno povjerenje,
koje je rezultat detaljnog proučavanja njihove ličnosti, prethodne
suradnje i kontrole ponašanja. Odnos između kriminaliste i ovih
osoba izgrađuje se i održava na osnovu povjerenja i međusobnog
uvažavanja. Nerijetko oni postaju i suradnici što predstavlja
najkvalitetniji stupanj informiranja. Oni svoju poziciju suradnika
ostvaruju na temelju osobnih poznanstava: profesionalnih, srodničkih,
prijateljskih, sportskih i slično. Ova suradnja je naravno kvalitetnija,
ako je suradnik u situaciji da stalno donosi sadržajne informacije,
ukoliko je prodoran, odan, diskretan, hrabar i uživa neograničeno
povjerenje kriminalne sredine. Informatori i suradnici su, po pravilu,
stimulirani novčano.
2. Informatori, koji su članovi kriminalne grupe ili organizacije (npr.
pokajnici) koja je činila ili čini kaznena djela. Suradnja sa tim osobama
je utoliko dragocjenija ukoliko policijski službenici ne mogu na drugi
način da spoznaju kriminalnu organizaciju iznutra. Informacije se
mogu odnositi na bilo koje činjenice koje će doprinijeti otkrivanju,
razjašnjavanju i prijavljivanju određene kriminalne aktivnosti. Ove
osobe, s obzirom na spomenute okolnosti, mogli bismo svrstati u
drugu grupu informatora. Budući da oni mogu informirati policijske
službenike o veoma značajnim podacima, koji se odnose na kaznena
djela (njihovo planiranje i počinjenje, predmeti i tragovi, skrovišta
i kretanje kriminalaca), to su ovi podaci veoma korisni kada je u
pitanju otkrivanje i razjašnjavanje kaznenih djela, posebno nepoznatih
počinitelja i stvaranju uvjeta za njihovo uhićenje. U pitanju je po pravilu,
neophodnost otkrivanja tajnog kriminalnog organiziranja, odnosno
pripremanje činjenja kaznenih djela velike društvene opasnosti. Otuda
je ova suradnja svrsishodna i opravdana i pored svih osporavanja njene
moralnosti i humanosti. Ove osobe su, međutim, izložene velikom
202
riziku. Treba znati da ona narušavaju moralni kodeks kriminalaca

zbog čega ih ostali kriminalci, ukoliko budu otkriveni, osuđuju na
najgori prezir, a nerijetko i na smrt. Zbog svega toga treba u procjeni
informacija, koje dostavljaju informatori iz kriminalnog miljea, biti
skeptičniji i oprezniji, nego kada informacije pružaju osobe koje ne
pripadaju kriminalnom miljeu. Ove osobe, ukoliko počine kaznena
djela nisu po našim zakonima oslobođena kaznene odgovornosti, bez
obzira na to što su informirali policijske službenike (na što ih treba
pravodobno upozoriti). Posebnu podskupinu informatora čine oni
pripadnici kriminalnog miljea koji se trenutno nalaze na izdržavanju
kazne zatvora.
Posebno je pitanje do koje mjere informatori mogu biti angažirani po
nalogu policijskih službenika. Osnovna pravila, ustavna i zakonska,
nalažu da aktivnost policijskih službenika može ići do one granice do
koje ugrožavanje privatne i intimne sfere ličnosti nije u suprotnosti sa
zakonskim, ustavnim i općeprihvaćenim normama. Opravdanost primjene
pojedinih policijskih sredstava treba biti razmjerna opasnosti koja prijeti
zaštićenim dobrima, koja bi bila realno ugrožena da takvog angažiranja
nema. Najočigledniji problematičan primjer za to predstavlja aktivnost
informatora, koji je u stručnoj literaturi poznat kao agent provokator.
16.8.3. Svjedočenje povjerljivih osoba

Važno etičko pitanje je pitanje svjedočenja informatora. Trebaju li infor-
matori svjedočiti i je li etički tražiti svjedočenje, ako se u početku odnosa
nije najavila takva mogućnost? Praksa je ovdje bipolarna od stajališta
privilegije nesvjedočenja do obaveznog svjedočenja.
Privilegije policijskog informatora dozvoljavaju policijskim službeni-
cima da zadrže imena povjerljivih informatora, tj. osoba koje pružaju
informacije policiji uz razumijevanje da oni neće biti pozvani na svje-
dočenje. Dostavljanje informacija se često koristi za razvijanje drugih
dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja za uhićenje. (Hails, 2009)
S druge strane, izraelska praksa prema kojoj kriminalci mogu biti pri-
kriveni istražitelji podrazumijeva obavezno svjedočenje pred sudom o
istražnim aktivnostima koje su poduzete, odnosno o onima u kojima je
203
aktivno sudjelovao. Iz tog razloga informator postaje žrtva dobrih na-

mjera. Slijede ozbiljne prijetnje informatoru i njemu bliskim osobama.
Moralne dileme koje se tada pojavljuju, ako se i uopće pojave, obično se
neutraliziraju racionaliziranjem da se radi o zakonitim tehnikama nuž-
nim da bi se postigao potreban pravičan završetak kaznenog postupka.
Međutim, i u Izraelu se razlikuju pojmovi kriminalac informator koji
prikuplja informacije i dokaze bez zahtjeva za svjedočenjem na sudu i
kriminalac prikriveni istražitelj od kojeg se tijekom određenog, ranije
definiranog, vremenskog razdoblja zahtjeva da prikuplja prihvatljive do-
kaze protiv poznatih osoba kriminalnog miljea, te da, prema uvjetima iz
ugovora sklopljenim s njim, svjedoči na sudu.
Zakoni o kaznenom postupku predviđaju mogućnost svjedočenja, ali u
slučajevima kad su informatori korišteni u posebnim dokaznim radnja-
ma. U Bosni i Hercegovini zakoni propisuju da se prikriveni istražitelj i
informator … mogu saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci, o
tijeku provođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima (čl. 122. ZKP
BiH; čl. 136. ZKP FBiH).
U Zakonu o kaznenom postupku Republike Hrvatske, u članku 333.
stavku 2. navodi se: prikriveni istražitelj i pouzdanik mogu se ispitati kao
svjedoci o sadržaju razgovora koje su vodili s osobama prema kojima je
određena radnja iz članka 332. stavka 1. točke 5. do 8. ovog Zakona, kao
i svim sudionicima kaznenog djela radi čijeg otkrivanja i dokazivanja je
ta radnja bila određena, a njihovi iskazi se mogu upotrijebiti kao dokaz
u postupku. Stava 3. istog članka propisuje kako presuda i ocjena o ne-
zakonitosti dokaza ne može se temeljiti isključivo na iskazu svjedoka iz
stavka 2. ovog članka.
Svako korištenje informatora izvan odobrenih posebnih dokaznih radnji
ne bi trebalo rezultirati svjedočenjem informatora. Smatramo kako se
svjedočenje treba izbjegavati, prije sveza zato što su primarne funkcije
informatora – pribavljanje informacija, podataka o kaznenim djelima i
njihovim počiniteljima, a ne prikupljanje dokaza. Izuzetak u ovom slu-
čaju može biti kada se radi o teškim kaznenim djelima ili djelima organi-
ziranog kriminaliteta. (Bevanda, 2014)
204
16.9. Indiciji
Kao jedan od načina za započinjanje kriminalističke obrade je otkrivanje
određenih indicija, koje ukazuju na postojanje kaznenog djela, tj. posto-
janja osnova sumnje da je počinjeno kazneno djelo. Tako primjerice, na
nekom mjestu se pronađe mrlja krvi ili lokva krvi ili pak okrvavljeno i
ostavljeno odijelo ili se u noći čuje vrisak, tučnjava, povici u pomoć itd.
Kriminalistička praksa poznaje i situacije kada su ubojice danima, pa čak
i nedjeljama držale mrtvo tijelo u svome stanu, te zbog strašnog smrada
susjedi ili slučajni prolaznici su to prijavili policiji, i tada je započelo
kriminalističko istraživanje i otkrivanje ubojstva.
16.10. Otkrivanje mrtvog tijela ili ljudskih ostataka

Jedan od načina saznanja za počinjeno kazneno djelo je otkrivanje mr-
tvog tijela ili ljudskih ostataka, čime započinje kriminalistička obrada,
odnosno kriminalističko istraživanje nekog kaznenog djela.
Navest ćemo neke od situacija, gdje se može otkriti mrtvo tijelo ili ljud-
ski ostaci:
•• Mrtvo tijelo ili ljudski ostaci pronađeni u kući koja ne pripada
ubijenoj osobi, ili na nekom drugom mjestu, a ubijeni je tu došao
slučajno, ili je pozvan ili pak namamljen u zasjedu, te se od stra-
ne počinitelja nastoji onemogućiti utvrđivanje identiteta.
•• Mrtvo tijelo ili ljudski ostaci pronađeni u stanu žrtve je situacija
kada se obično ne postavlja pitanje identiteta, već se treba usmje-
riti na pitanje radi li se o ubojstvu ili je u pitanju neki drugi uzrok
smrti.
•• Mrtvo tijelo ili ljudski ostaci pronađeni u kući koja nije ni stan
žrtve, a ni mjesto počinjenja djela, već je mrtvo tijelo doneseno u
tu prostoriju, poslije počinjenja ubojstva. Ovakva situacija može
zakomplicirati otkrivanje počinitelja, jer se tu ne zna ni mjesto
počinjenja, a često se postavlja i problem identifikacije žrtve.
Kriminalistička praksa je pokazala da se krećemo u potpunom
mraku, sve dok se ne otkrije mjesto počinjenja i ne identificira
žrtva.
205
Mrtvo tijelo ili ljudski ostaci mogu biti stavljeni u kovčege, hladnjake ili
dr., kako cijeli, tako i u dijelovima – dekomponirani, da bi se zatim bacali
u betonske blokove novogradnji, napuštene objekte, gradske deponije
smeća i dr.58
Počinitelj ubojstva na ovakav način želi onemogućiti utvrđivanje veze
između njega i počinjenog kaznenog djela, te onemogućiti identifikaciju
uklanjanjem svih tragova, koji bi mogli poslužiti kao osnova identifikacije.
Tijekom kriminalističkog istraživanja/provođenja policijskog izvida
kaznenog djela treba izvesti dragocjen zaključak da između počinitelja
kaznenog djela i ubijene osobe postoji određena veza i da se otkrivanjem
te veze može pronaći počinitelj. To ne mora uvijek biti točno, to je samo
orijentacijsko-eliminacijska indicija, ali dragocjena.
U situacijama kada se ne nailazi na cijelo mrtvo tijelo, već samo na po-
jedine dijelove mrtvog tijela i ne postoji mogućnost da se mrtvo tijelo
sastavi, tada je otežana identifikacija. Nekada je to bio veći problem, ali
danas kada postoji mogućnost da dijelovi mrtvog tijela budu podvrgnuti
DNK analizi radi identifikacije, to ne predstavlja problem. Naravno, ako
imamo nesporni uzorak osobe koju potražujemo, te ako nakon toga ne
utvrdimo identitet osobe kojoj su pripadali ti ostaci. U ovakvim situa-
cijama, da bi se moglo nastaviti sa kriminalističkom obradom, prvi je
zadatak, da se učini identifikacija.
Jedan od interesantnih problema, koji se nameće i pred kriminalistu i
pred ubojicu je taj, može li se ubojica uopće osloboditi mrtvog tijela?
Z. T., osumnjičen za organiziranje kriminalne grupe koja je 05.12.2007. godine
58
opljačkala Kargo centar na sarajevskom aerodromu i počinila više ubojstava u

Sarajevu, uhićen je 20.09.2010. godine. Policija je uhitila više osoba iz kriminalne
grupe Z. T. Oni su osumnjičeni i za ubojstvo V. A., M. T., M. M. i L. S. K., čija su tijela
sakrivena na više lokacija, kao i za likvidaciju E. H. Svi uhićeni nisu samo državljani
BiH. Četvorica pljačkaša obučenih u odore SIPA-e su 05.12.2007. godine iz Kargo
centra na Sarajevskom aerodromu iznijeli 2,5 miliona KM ABS banke. Do uhićenja je
došlo, nakon što je jedan od članova kriminalne organizacije, navodno, "propjevao".
Nakon nekoliko mjeseci po uhićenju više osoba iz kriminalne grupe Z. T., počelo
se raspetljavati klupko misterioznih nestanaka M. T. i V. A. U potrazi za dvojicom
nestalih prijatelja pokazalo se da je, osim M. T. i V. A., u narednih pet-šest mjeseci
nestao i njihov prijatelj M. M. (http://www.ipress.hr/crna-kronika/9368.html –
15.12.2019.)
206
Za ubojicu je prvi i osnovni problem kako da zauvijek sakrije mrtvo

tijelo. Navest ćemo neke od načina pokušaja da se mrtvo tijelo na neki
način uništi i zauvijek prikrije. Jedan od načina je: bacanje mrtvog tijela
u vodu, komadanje tijela, spaljivanje mrtvog tijela, upotreba kemikalija,
zakopavanje, betoniranje, bacanje mrtvog tijela životinjama npr.
svinjama i sl.
16.11. Otvoreni izvori informacija – javni mediji

“Možete ubiti novinara, ali ne možete ubiti priču.”
Općenito, to su sredstva koja se koriste za komuniciranje s javnošću,

za jednostavno i brzo komuniciranje. Nerijetko osobe iz kriminalnog
miljea, osobito organiziranog kriminala koriste javne medije za slanje
poruka sakrivenih u razne oblike reklama, ponuda, članaka, oglasa i sl.
Suvremene policije, kao i obavještajne službe imaju posebne jedinice ili
odjele za praćenje javnih medija. Koji puta su poruke kriminalaca kodi-
rane, pa je potrebno provesti svojevrsno dekodiranje, dešifriranje.
Postupak pretraživanja kompjuterskih podataka radi pronalaženja terorista
(Večernji list, 4.10.2001.) (arhiva M. Šuperina)
207
U zadnje vrijeme javni mediji (posebno internet.), se naročito koriste

kod traganja za nestalim osobama, za trgovinu bijelim robljem, prostitu-
ciju i pedofiliju.59
Pedofili vrebaju svaku priliku
“Razgovor virtualne djevojčice i muškarca. Muškarac: Imam 32 godine, tražim seksi
59
i hrabru klinku za povremene susrete. Djevojčica: Pa, ja sam osmi razred, ne znam
je l' tebi to OK, da se družimo? Muškarac: Ja i tražim mladu kao ti. Djevojčica: A ne
bih ti bila dosadna? Muškarac: Uživo nam ne bi bilo dosadno. Da li te privlače stariji,
kao mene klinke? Djevojčica: Pa ne znam, nisam nikad o tome razmišljala. A ti?
Muškarac: Ja jesam, puno. Privlače me klinke od 12 do 16 godina. Djevojčica: Ali, što
ću ti ja? Zašto ja? Muškarac: Kao što znaš, privatnik sam i imam puno obaveza. Treba
mi mlada i slatka sa kojom ću se opustiti i voditi ljubav kada se vidimo. Djevojčica:
Kako ja mogu nekome tko je mnogo stariji da budem zanimljiva? Muškarac: Ja te
želim za seks, to nije tajna. Djevojčica: A ja se mogu zaljubiti u tebe i onda me nećeš
voljeti? Muškarac: Nije točno, u tom slučaju ne bih izlazio iz tebe.” http://dalje.com/
hr-svijet/kako-prepoznati-pedofila/308068 – 15.12.2020
Zbog jačanja pedofilije u svijetu, pa tako i na našim prostorima u posljednje vrijeme
provode se mnoga znanstvena istraživanja na ovu temu. Kako prepoznati pedofila
koji se kreće našim ulicama. Takva poremećena osoba ustvari djeluje kao pristojna
i mirna osoba, uljudnog pristupa, prema djeci se ponaša prijateljski, igra se s
njima, nudi razne stvari, od slatkiša do novaca, ostvaruje s djetetom komunikaciju
i pokušava saznati sve o njemu i njegovoj porodici. Kad se već dovoljno približi
djetetu počinje pokazivati razne pornografske materijale i onda s vremenom počinje
ucjenjivati dijete, prijetiti mu na razne načine, ali uglavnom na način da će učiniti
neko zlo članu njegove porodice ili mu govoriti da će ga napustiti roditelji u slučaju
da im nešto kaže. Pedofil pokušava u djetetu izazvati strah i na taj način osigurati
njegovu šutnju. Većina pedofila je u braku u kojem imaju djecu, a prema statističkim
istraživanjima 95% ih je heteroseksualno. Što se tiče njihovog društvenog statusa,
obrazovanja, ne razlikuju se puno od ostalih ljudi. Oni uglavnom imaju porodične
208
Sa sigurnosnog motrišta, policiji su značajne vijesti i podaci koji se

objavljuju u člancima tiskovina/štampe (dnevne, tjedne, mjesečne), on-
line medijima, news-portalima i blogovima, ili se prikazuju u reportaža-
ma ili emisijama (putem televizije, radija), a sadrže u sebi interesantne
operativno kriminalističke informacije. Novinari znaju, zbog karaktera
svoje profesije i širine interpersonalnih odnosa, dolaziti do sigurnosno i
operativno kriminalističkih važnih informacija o kaznenim djelima i/ili
počiniteljima, i prije nego što za njih sazna policija.
Danas se u novinarstvu razvija posebna grana novinarstva, a to je istra-
živačko novinarstvo. Ono se može definirati na razne načine, a jednu
od najcitiranijih definicija dao je David Everett (iz Detroit Free Press):
Istraživačko novinarstvo jedan je od najtežih novinarskih poslova.
Zahtjevno je i traži mnogo truda i vremena. Ono je ujedno
uzbudljivo, zanimljivo i donosi nagrade. Istraživačko novinarstvo
nije ništa drugo nego otkrivanje onoga što neke osobe, tvrtke
ili vladine organizacije ne žele da javnost sazna. Istraživačko
novinarstvo omogućuje ispravljanje nepravdi. Ono se temelji na
uvjerenju da urednici, reporteri i fotoreporteri mogu unapređivati
ljudska prava i ispravljati nepravdu.
U definiciji organizacije koja okuplja istraživačke novinare svijeta – IRE
(Investigative Reporters and Editors, www.ire.org) naglašava se:
Priča mora govoriti o nečemu što je osobno zanimljivo za čitatelje,
gledatelje ili slušatelje; o nečemu što se tiče i njihovog svakodnev-
nog života. Važno je da se otkriju informacije koje netko skriva od
javnosti.
Lucinda Fleeson, iz Aim high, dig deep, smatra važnim za istraživačko
novinarstvo:
Istraživačka priča mora sadržavati originalan rad novinara, a ne
samo prenošenje tuđih otkrića. Istraživačka priča mora ukazati na
sistemske probleme, a ne se baviti samo pojedinačnim slučajevima
probleme, često imaju i kriminalne dosjee u svojoj prošlosti, no dosta pedofila su
veoma obrazovane osobe koje rade poslove upravo vezane sa djecu i adolescente.
http://dalje.com/hr-svijet/kako-prepoznati-pedofila/308068 – 24.11.2020 13:14
209
Istraživačka priča mora objasniti složene socijalne probleme, otkri-

vati korupciju, loše ponašanje i zloupotrebu vlasti.; dok David Spark
naglašava: Istraživačko novinarstvo želi pružiti informacije koje net-
ko nastoji spriječiti. Istraživački novinar ne traga samo za uobičaje-
nim, nekontroverznim informatorima, već za onima koji znaju uzne-
mirujuće tajne i ljuti su ili uznemireni dovoljno da bi mu ih otkrili.
Zašto je važno policiji poznavanje metoda istraživačkog novinarstva? Iz
jednostavnog razloga što se istraživačko novinarstvo u prikupljanju in-
formacija često ponaša kao policijski službenik. Novinari poput policij-
skih službenika redovito prate situaciju u području za koje su odgovorni i
reagiraju ako se nešto dogodi (tzv. sektorski novinari ili beat reporters).60
Novinari koji imaju posebna znanja o nekim područjima ponekad su za-
duženi isključivo za praćenje područja za koja su specijalisti. Istraživač-
ki novinari, kao i kriminalisti, na temelju postojećih tragova otkrivaju
što se dogodilo, a često i predviđaju što će se tek dogoditi. No, oni nisu
vidovnjaci. Njihove moći nisu nadnaravne nego proizlaze iz činjenice da
znaju koristiti posebna novinarska znanja i metode. Poput kriminaliste
znaju “čitati tragove”.
Istraživačko novinarstvo, u prikupljanju informacija, nije bez ograniče-
nja. Ono se uglavnom svodi na poštivanje etičkih načela. Običan novi-
nar neutralno prenosi informacije od izvora prema korisniku (čitatelju,
gledatelju, slušatelju), dok istraživačko novinarstvo, na temelju čvr-
stih zanatskih, etičkih i moralnih kriterija, treba pokušavati objasniti i
“popraviti” stvarnost. Krajnje pojednostavljeno mogli bismo reći da je
“obično” novinarstvo prenošenje informacija, a istraživačko novinarstvo
“kopanje” ispod površine. Nekad novinari, a danas odreda veliki američ-
ki sveučilišni profesori, poznatiji pod imenom Missouri grupa, o etici u
istraživačkom novinarstvu pišu:
Novinar koji izvještava o kućnim ljubimcima može to činiti, na primjer, kroz priče o
60
neobičnim kućnim ljubimcima, priče o ljudima koji su cijeli život posvetili životinjama
ili priče sa savjetima kako nabaviti kućnog ljubimca i brinuti se o njemu. Takve priče
mogu biti odličan novinarski rad, ali svakako nisu istraživačko novinarstvo. Ako isti
novinar istraži način dobavljanja egzotičnih kućnih ljubimaca iz inozemstva, pa otkrije
i dokumentira primjere krijumčarenja i zlostavljanja životinja, korumpiranosti carinika
i slično – on je napravio istraživačku priču. (http://www.media.ba/ – 10.11.2014)
210
Liječnik koji prepiše pogrešan lijek pacijentu krši etički kodeks i

može izgubiti pravo na rad. Odvjetnik koji namjerno pogrešno vodi
svog klijenta u sudskom procesu može biti optužen za narušavanje
etičkog kodeksa i ostati bez posla. Novinar koji prihvati ukradeni
dokument i preuzme policijsku istražiteljsku ulogu kako bi snimao
privatne razgovore svakako narušava etički kodeks. Ali on može
dobiti Pulitzerovu nagradu. (Vilović, 2009)
Iz ovog citata vidimo sa kojim se važnim pitanjima novinarska struka
bavi u vezi sa istraživačkim novinarstvom – etičkim prijeporima, dile-
mama, posebno tijekom prikupljanja informacija. Očito istraživački no-
vinari – koji pokušavaju otkriti malverzacije ili korupciju, trgovanje lju-
dima, trgovanje djecom ili tzv. državne tajne, koje de facto javnost ima
pravo znati – vrlo često dolaze u situaciju da prekrše znatan broj etičkih
imperativa: od prisluškivanja, pogrešnog predstavljanja, uznemiravanja
privatnih osoba, tajnog snimanja razgovora bez znanja sugovornika, ko-
rištenja članova obitelji ili posebice djece u postupku istraživanja. (Vilo-
vić, 2004) Neka od takvih ponašanja su i na granici kažnjivog ponašanja.
Na kraju, navest ćemo primjer gdje je istraživačko novinarstvo pomoglo
policiji i tužilaštvu/državnom odvjetništvu da otkriju i prijave slučajeve
korupcije, čiji počinitelji su naknadno pravomoćno osuđeni.
Istraživački novinar je u svojem obraćanju javnosti i saborskom odboru

o korupciji u Hrvatskoj naveo da se u ljeto 2008. godine obratio glavnom
državnom odvjetniku i ravnatelju USKOK-a te im je dostavio dokaze
o kupovini ispita na Zagrebačkom sveučilištu, nakon čega je uslijedila
operativna akcija “Indeks”. To je bila velika antikorupcijska akcija USKOK-a
– tri mjeseca nakon početka provođenja mjera tajnog prisluškivanja i
praćenja uhićeno je 108 studenata, profesora i posrednika. U studenom
2009. veći dio sveučilišnih nastavnika i studenata su procesuirani, a javnost
je imala prigodu čuti audio zapise skandaloznih razgovora o načinima
kupovanja ispita. (Vilović, 2009)
211
16.12. Korištenje tzv. legalnih izvora

Legalnim izvorima nazivamo sve one izvore saznanja o činjenicama od
interesa za provođenje policijskih poslova, do kojih se dolazi uvidom u
različite evidencije, poslovne knjige i registre što se vode kod državnih
tijela, tijela lokalne uprave i samouprave, trgovačkih društava, obrtnika
te kod drugih pravnih ili fizičkih osoba.
Primjerice, navodimo neke od legalnih izvora značajnih za provođenje
kriminalističke kontrole te kriminalističke obrade: financijska agencija
(npr. FINA) i druge ustanove u kojima se nalaze knjigovodstvene eviden-
cije (nrp. kupnje, prodaje, isplate, isporuke robe i sl.); zemljišno-knjižni
odjeli općinskih sudova kao i uredi za katastar; carinarnice; općinska ti-
jela uprave za poslove građevinarstva i urbanizma; općinska tijela upra-
ve – porezne uprave; matični uredi; projektantska poduzeća; poduzeća
za prodaju i otkup reciklažnog materijala; agencije i poduzeća za promet
nekretninama, automobilima, vrijednosnim papirima i sl.; prijevoznička
i špediterska poduzeća; željezničke stanice (tovarni listovi i dr.); zdrav-
stvene ustanove; turistička poduzeća; ugostiteljsko-hotelijerska poduze-
ća; razni servisi (automobilski i dr.); rent-a-car poslovnice i dr.
Pri korištenju legalnih izvora koriste se metode eliminacije i selekcije,
kojom se iz mase evidentiranih podataka uočavaju i izdvajaju oni što
upućuju na sumnju da se radi o kriminalnoj djelatnosti. Legalne izvore,
iako su oni najvećim dijelom dostupni javnosti, treba koristiti diskret-
no, u zavisnosti od kriminalističke situacije i nalažu li to razlozi tajno-
sti provođenja kriminalističkog istraživanja. Velika je prednost ukoliko
se na određenim mjestima, gdje se vode evidencije legalnih izvora, ima
informatora ili povjerljivu osobu. To posebno vrijedi za ona mjesta na
kojima može doći do manipulacije sa ukradenim predmetima: npr. mje-
sta za otkup zlatnog ili srebrnog nakida, prodavaonice koje posreduju u
prodaji različitih predmeta, komisione radnje, otkupne stanice za promet
reciklažnog metala i drugog materijala, posebno stakla i plastike i sl.
(Perić, 1987)
Na svim ovim mjestima, za uvid u evidencije i podatke legalnih izvora,
potrebno je angažirati policijske službenike, kriminaliste koji će prema
potrebi prikriti svoje svojstvo policijskog službenika radi sprječava-
nja ugrožavanja postizanja cilja provjere i koji su kompetentni (svojim
212
znanjem i vještinom) da mogu učiniti uvid u npr. knjigovodstvene evi-

dencije i uzeti upravo one podatke koji su potrebni radi ostvarenja cilja
kriminalističkog istraživanja. Osim javnog uvida i uzimanja izvadaka i
pojedinih dokumenata (npr izvod iz matičnih ureda u originalu ili u pri-
jepisu), u određenim izuzetnim situacijama bit će neophodan diskretan
način pribavljanja određene dokumentacije iz evidencija (npr. evidencije
o kupljenim ili prodanim nekretninama). Takve zadatke trebaju obavljati
policijski službenici koji su stručno osposobljeni i specijalizirani, opre-
mljeni adekvatnom operativnom tehnikom (fotoaparat, mobitel, prijeno-
sna računalna memorija-stik i sl.) i koji ima pisanu zapovijed naređenog
za prikupljanje obavijesti uz prikrivanje svojstva policijskog službenika.
16.13. Kriminalističke klopke kao sredstvo otkrivanja

kaznenog djela i počinitelja
Saznanjem o kaznenom djelu tek nastaje problem – otkrivanje nepozna-
tog počinitelja. Ukoliko je takvo činjenje kaznenih djela učestalije i suk-
cesivno na određenom području, jedan od načina otkrivanja počinitelja
je uz pomoć tzv. kriminalističkih klopki (zamki, stupica). Klopke su efi-
kasno kriminalističko operativno sredstvo otkrivanja nepoznatog počini-
telja ukoliko su stručno, precizno i oprezno postavljene u odgovarajuće
vrijeme i na odgovarajućem mjestu. Klopke treba postavljati u mjestu,
u vrijeme i na način koje počinitelj nije očekivao, da bi se u punoj mjeri
postigao učinak iznenađenja.
U praksi je moguće postavljati različite klopke, ali se one mogu svrstati
u sljedeće grupe: fizičke klopke (zasjeda, praćenje, specijalno promatra-
nje); tehničke klopke (fotoklopke i sl.); kemijske klopke; daktiloskopske
klopke.
Pojedine tehničke klopke mogu se uspješno ugraditi i prilagoditi obič-
nim predmetima za svakodnevnu upotrebu (kamufliranje fotoaparata,
mikrofona). Za postavljanje klopki može se uspješno koristiti sustav te-
levizijskih kamera.
Javno snimanje pojedinih događaja u različite svrhe može korisno poslu-
žiti razjašnjavanju tih događaja sa kriminalističkog motrišta; na primjer,
automobilska nesreća kao posljedica namjere vozača, zatim zakonom
213
dozvoljena javna okupljanja, koja se kasnije pretvore u nedozvoljena

ponašanja grupa i pojedinaca, drugi javni događaji, koji se snimaju ili
fotografiraju. Ovako prikupljena dokumentacija ima važan operativni
značaj i kriminalističku iskoristivost.
Ovi uređaji su veoma prikladni za osiguravanje mostova, prilaza rijeka-
ma, uskih prolaza, skladišta, prostorija za čuvanje povjerljive dokumen-
tacije, banaka, vojnih i drugih štićenih objekata, a mogu se koristiti i kao
zamke, odnosno koriste se prilikom postavljanja zasjede.
Alarmni uređaji su tehnička sredstva koja, u slučaju prisutnosti osobe
na mjestima gdje su sredstva instalirana, reagiraju zvučno ili vizualno, a
mogu i na oba načina, i upozoravaju na prisutnost osobe ili ga odvraćaju
od činjenja kaznenog djela. (Krivokapić, 2008)
214
17. INDICIJI
Metode i načine otkrivanja i razjašnjavanja kaznenih djela nije moguće

primijeniti u svakoj kriminalističko taktičkoj situaciji, naročito ne onda
kada je u pitanju otkrivanje nepoznatog počinitelja kaznenog djela. Svaki
kriminalistički događaj je posebna situacija koje nužno traži primjereno
postupanje kriminalista prilagođeno upravo toj konkretnoj situaciji,
događaju. Mnogi kriminalni događaji se prikrivaju ili se prikazuju kao da
ne sadrže elemente kaznenog djela. Stoga najprije treba otkriti postojanje
kaznenog djela, pa tek potom djelatnost policije usmjeriti na pronalaženje,
odnosno otkrivanje počinitelja. Nije isključen rad kriminalističkih
istražitelja niti po načelu tzv. dvostukog kolosjeka gdje se paralelno,
istovremeno poduzimaju mjere i radnje radi razjašnjavanja, otkrivanja i
utvrđivanja kaznenog djela te sudionika u tom kaznenom djelu ili djelima
(počinitelj, poticatelj, pomagač). U onim kriminalističko taktičkim
situacijama (koje su najbrojnije), gdje prethodno poduzete radnje i mjere
te metode nisu dale odgovarajuće rezultate ili nisu mogli biti primijenjeni,
policijskim službenicima, u sklopu operativne djelatnosti, ostaje jedino
na raspolaganju upotreba indicijalne metode otkrivanja kaznenih djela i
počinitelja.
Suština indicijalne metode zasniva se na prepoznavanju i logičkom
smislenom tumačenju spoznatih ili uočenih indicija, jer u svakodnevnom
operativnom radu policijski službenici otkrivaju čitav niz operativnih
informacija indicijalnog karaktera – neformalne indicijalne činjenice,
koji im obično u daljnjem radu služe kao svojevrstan putokaz. Indicije ili
osnova sumnje (lat. indicium, znak)61 – su činjenice i okolnosti koje jače
ili slabije ukazuju na postojanje kaznenog djela, te na bližu ili daljnju
vezu između tog djela i neke osobe koja je direktno – kao počinitelj,
ili indirektno, povezana s kaznenim djelom. (Modly, Korajlić, 2002;
Kovačević, 2003) One su u kriminalističkoj obradi neophodan putokaz i
sredstvo na osnovu kojeg se s većom ili manjom sigurnošću može graditi
zaključak kako se radi o izvjesnom kaznenom djelu i da bi određena osoba
mogla biti počinitelj tog ili drugog kaznenog djela. Osim toga, indicije
Turcizam, a prihvaćen u Bosanskom jeziku kao “išaret”.
61
215
u kombinaciji s drugim, direktnim dokazima, upotpunjavaju dokazni

materijal, pa otuda nije slučajno da kriminalistička policija veliki dio
svoje aktivnosti bazira upravo na prikupljanju operativnih informacija.
Pojam indicija u kriminalistici i kaznenom procesnom pravu nije isto-
vjetan. Indicija u kaznenom postupku je činjenica koja se utvrđuje da
bi se pomoću nje, kao dokaza, utvrdila druga činjenica. U kriminalistici
je značenje indicija drugačije. Indicija u kriminalistici čine sve dokazne
činjenice (indicije u procesnom smislu), ali i druge okolnosti koje krimi-
nalistika uzima kao indicije. Veliki broj indicija poput: tumačenje poli-
grama (orijentacijsko-eliminacijska indicija), operativne zabilješke o ka-
rakternim osobinama osumnjičenika, informacije dobivene obavijesnim
razgovorima ili razgovorom sa građanima ne mogu biti upotrijebljeni
u kaznenom postupku kao dokazi. Oni dakle ne mogu postati dokazne
činjenice, no u kriminalističkom smislu mogu imati funkciju indicije.
(Pavišić, 2002:70)
Za definiranje pojma indicija i njene dokazne snage važna je priroda
veze koja se uspostavlja između indicije i odlučne činjenice (činjenice na
koje se primjenjuje pravo). Kod indicija je ta veza višeznačna, što znači
da pruža mogućnost i da zahtijeva različito tumačenje, odnosno da ima
više mogućih značenja. To znači da tijelo postupka treba planirati više
verzija o mogućem značenju veze i/ili povezanosti sve dok se ne utvrdi
pravo, konkretno značenje. Vidimo da su indicije posredni dokazi kod
kojih je potrebno utvrditi i provjeriti pouzdanost i vjerodostojnost do-
kaznosti. Kod neposrednih (izravnih) dokaza utvrđivanjem pouzdanosti
i vjerodostojnosti se proces dokazivanja završava. Kod indicijalnih do-
kaza neophodan je i drugi stadij usmjeren na utvrđivanje jednog pravog
značenja veze ovog dokaza i odlučne činjenice od više mogućih veza.
216
Odnos glavne, odlučne činjenice i indicija
Iz izloženog je vidljivo da se indicijalne činjenice mogu ocjenjivati samo

kao vjerojatne, što znači da je njihova veza s predmetom dokazivanja
pretpostavljena (moguća, vjerojatna).62 Tek kada bude izgrađen sustav
indicija koji će isključiti verzije o slučajnoj vezi između indicijalnih či-
njenica i predmeta dokazivanja, otpada vjerojatnost.
Namjerna teška kaznena djela najčešće su počinjena prikriveno, tajno,
tako da nitko nije primijetio počinitelja. Zbog toga su kriminalisti i tu-
žitelji/državni odvjetnici u takvim slučajevima upućeni jedino na priku-
pljanje i korištenje indicija radi utvrđivanja postojanja kaznenog djela,
pronalaženja i otkrivanja počinitelja. Ova aktivnost usmjerena je na dva
osnovna izvora i to: operativne informacije iz personalnih izvora63 i ope-
rativne informacije iz stvarnih izvora.64
62
Po B. Pavišiću (2002:79-80) rad s indicijama je složen i to je aktivnost koja je sastav-
ljena iz više cjelina, koje tvore, u pravilu sukcesivni, a rjeđe paralelni slijed radnji. Te
cjeline su: 1) otkrivanje, 2) sravnjivanje, 3) tumačenje i 4) uspoređivanje indicija.
63
Operativne informacije personalne prirode sadržane su u izjavama osoba i najčešće
su neformalne prirode. Te osobe mogu biti presumptivni svjedoci ili osumnjičenici,
ali i svaka druga osoba koja imaju kakva saznanja o kaznenom događaju i počinitelju.
64
Operativne informacije stvarne prirode sadržane su u pronađenim tragovima i
predmetima koji se dovode u vezu s učinjenim kaznenim djelom i one imaju krimi-
nalističku relevantnost. To su tzv. stvarni dokazi koji ne zahtijevaju stručnu interpre-
taciju, nego ih za potrebe postupka može koristiti tijelo postupka na temelju svog
znanja i iskustva. Dio indicija materijalne prirode zahtijevaju prethodno vještačenje
i javljaju se kao predmeti vještačenja.
217
Međutim, do indicija se dolazi na razne načine i iz različitih izvora. Pre-

ma V. Vodineliću i Ž. Aleksiću (1990) to su:
1. Načini:
a) očevidom na mjestu događaja, pregledom tijela i odjeće osumnji-
čenog i istražnim eksperimentom,
b) praćenjem i ostalim operativno taktičkim mjerama i radnjama,
c) pretragom stana ili osobe, pregledom otvorenog slobodnog pro-
stora,
d) vještačenjem,
e) ispitivanjem osumnjičenog,
f) ispitivanjem svjedoka,
g) razgovorom sa građanima tijekom kriminalističke obrade mjesta
događaja i dr.
2. Izvori:
a) osobe,
b) tragovi i predmeti,
c) isprave i
d) tehničke registracije.
Kriminalistika razlikuje indicije koje upućuju na postojanje kaznenog
djela, oblik krivnje, otegotne i olakotne okolnosti, na one koje ukazuju
na osobnost počinitelja ili sudionike/supočinitelje, žrtvu i omogućavaju
njihovu identifikaciju. One su važan element kod postavljanja
kriminalističke diferencijalne dijagnoze. Dakle, na temelju indicija
utvrđuju se činjenice i okolnosti bitne za razjašnjavanje kaznenog djela.
No, treba uvijek uzimati u obzir kako dokazna vrijednost indicija može
biti sporna. Također, postoje slučajevi u kojima je indicijalna metoda
dokazivanja, primjenjivana u prošlosti dovela je do teških sudskih zabluda
(što ne znači da se do ne može dogoditi i u sadašnjosti ili budućnosti).
Prema tome, značaj indicija je mnogo veći u stadiju otkrivanja kaznenih
djela i počinitelja (kriminalistička obrada, izvid kaznenog djela) nego u
dokazivanju tijekom kaznenog postupka.
218
17.1. Podjela indicija

U kriminalističkoj praksi, indicije se klasificiraju i dijele prema razli-
čitim kriterijima. Sa našeg motrišta, za nas je značajna njihova podjela
prema kaznenom djelu i počinitelju, tj. indicije koje se odnose na kazne-
no djelo i počinitelja. Prema Krivokapiću (2005:105) određenost indicija
koje se odnose na kazneno djelo u velikoj mjeri zavisi od posljedice
kaznenog djela i njegove pojavnosti u vanjskom svijetu, s obzirom na to
da postoje veoma raznovrsna kaznena djela, kako ona čije su posljedice
prikrivene i latentne, odnosno, koje se u vanjskom svijetu teže uočavaju,
tako i one koje su neposredne i vidljive. S druge strane, pojedine stadije
kaznenog djela, počevši od pripremnih radnji do nastupanja posljedice,
manje ili više su indikativne, pa ih samim time tijela otkrivanja lakše
ili teže saznaju. Također, indicije se mogu podijeliti i prema osnovnim
elementima kaznenog djela na: mjesto, vrijeme, način, motiv počinje-
nja i dr. One se mogu javiti prije počinjenog kaznenog djela, u vrijeme
počinjenja kaznenog djela ili poslije počinjenog kaznenog djela. Prema
sadržaju indicije mogu biti: osobne i stvarne, materijalne i psihološke,
uzročne i posljedične. Prema značaju mogu biti: glavne i sporedne, opće
i posebne, vjerojatne i istinite.
Glavne indicije ukazuju na osnovne elemente bića kaznenog djela i
osobnost počinitelja, dok se sporedne odnose na otegotne i olakotne
okolnosti, oblik krivnje i slično. Za opće indicije karakteristična je veća
neodređenost i javljaju se kod većine kaznenih djela, a posebne indicije
samo kod pojedinih. Prethodnoj klasifikaciji pripada i podjela koja in-
dicije razvrstava u zavisnosti od njihove prirode, na materijalne (vezuju
se za materijalnu stranu djela i počinitelja) i psihološke (vezuju se za
unutrašnju, psihičku stranu ličnosti počinitelja).
Prema vremenu nastanka indicije možemo podijeliti na one koje
nastaju:
a) Prije počinjenja kaznenog djela, (moralna sposobnost za počinjenje
kaznenog djela; motiv kaznenog djela kao indicija; izražavanje volje
za počinjenjem kaznenog djela; sumnjivo ponašanje kao indicija:
asocijalno/delinkventno ponašanje, druženje s osobama na lošem
glasu, neizvjestan način života, stalna skitnja i tumaranja, česte
promjene prebivališta ili boravišta (adrese stanovanja), učestalo
219
mijenjanje radnog mjesta i sl; ranija osuđivanost;65 tjelesna i duševna

svojstva koja su podupiruća za počinjenje djela, znanja, sposobnosti,
zanatsko iskustvo, vještine, sklonosti i navike; poznavanje izvjesnih
okolnosti koje nisu svima poznate ili nepoznavanje izvjesnih
okolnosti koje bi morale biti nekome poznate)
b) Tijekom počinjanja kaznenog djela, (prisutnost na mjestu
počinjenja kaznenog djela (kriminalnog događaja);66 posjedovanje
sredstava, oruđa i oružja kojim je vjerojatno počinjenjo (kazneno)
djelo; određena tjelesna i duševna svojstva,67 znanja, sposobnosti,
zanatsko iskustvo, vještine i navike; karakter kao indicija, indicija po
65
Ranija osuđivanost javlja se kao indicija ako se radi o istovrsnim ili sličnim kaznenim
djelima koja su učinjena s namjerom, a pogotovo ako ranije učinjena djela upućuju
na to da je osuđena osoba sklono činjenju kaznenih djela. U nekim slučajevima
i prekršajne kazne mogu poslužiti kao indicije u odnosu na neko kazneno djelo,
naročito ako raniji prekršaji i novo kazneno djelo imaju neke sličnosti ili srodnosti.
Provjera u kaznenoj i prekršajnoj evidenciji za svaku osumnjičenu osobu, nije samo
potrebna kao indicija da bi se neka osoba moglo dovesti u vezu kao mogući počinitelj
određenog kaznenog djela.
Pojmovi ranija osuđivanost i recidivizam različitog su pojmovnog sadržaja i ne
treba ih izjednačavati ili uzimati kao sinonime.
66
Prisutnost na mjestu kaznenog događaja za vrijeme počinjenja kaznenog djela,
odnosno prije ili poslije počinjenja djela, bez sumnje ubraja se među najznačajnije
indicije koje ukazuju na počinitelja, odnosno na krug mogućih počinitelja kaznenog
djela. Vrijednost te indicije u prvom redu zavisi od uvjerljivosti ili neuvjerljivosti
razloga i objašnjenja koja se daju za osobnu prisutnost na mjestu kaznenog događaja
i od rezultata provjere navedenih razloga. Utvrditi i provjeriti prisutne osobe na
mjestu događaja u kritično vrijeme nije nimalo lak posao i treba mu posvetiti veliku
pažnju i to ne samo prilikom osiguravanja mjesta događaja i za vrijeme provođenja
očevida. To je imperativ cjelokupnog kriminalističkog istraživanja, jer prikupljanje
obavijesti i dokaza treba rezultirati saznanjem, ne samo tko je sve bio na mjestu
događaja, već i zbog čega je i kojim razlogom bio prisutan, točno vrijeme dolaženja,
zadržavanja i odlaska s mjesta događaja, kao i sve druge okolnosti koje se u danoj
situaciji pokažu važnim.
67
Način počinjenja kaznenog djela, ostavljeni tragovi i druge okolnosti pod kojima
je djelo učinjeno često daju osnove za zaključivanje ili naslućivanje izvjesnih
tjelesnih svojstava, profesionalnih znanja, vještina i navika počinitelja, što je kao
indicija također važan putokaz za određivanje i sužavanje kruga mogućih počinitelja
kaznenog djela. Tako npr. tragovi penjanja po oluku ukazuju na spretnost i manju
tjelesnu težinu počinitelja, bačeni opušak cigarete na naviku pušenja, specifičan
način postavljanja eksplozivne naprave i slično.
220
osobnosti; poznavanje izvjesnih okolnosti koje nisu svima poznate

ili nepoznavanje izvjesnih okolnosti koje bi morale nekome biti
poznate;68 motiv kaznenog djela; sudjelovanje u počinjenju kaznenog
djela, način počinjenja kaznenog djela69 i sl.).
c) Poslije počinjenog kaznenog djela (tragovi kaznenog djela na po-
činitelju; sudjelovanje u djelu; korist od djela (materijalne posljedice
kaznenog djela); psihički utjecaj i djelovanje kaznenog djela na po-
činitelja; indicije po sumnjivom ponašanju; indiciji po lošem oprav-
davanju (suprotnosti u iskazu, lažni alibi70 i sl.).
Prikupljanje indicija započinje planiranim otkrivanjem indicija. Otkri-
vanje i analiza indicija uključuje stvarnu i misaonu komponentu. Rad
se nastavlja analizom, uspostavljanjem odnosa s drugim indicijama i
ocjenom rezultata saznanja, koji slijede iz analize i sinteze utvrđenih
indicija. Ostali se stadiji sastoje u misaonoj djelatnosti. Tri metode
rada s indicijama su značajne u misaonom i indicijalnom procesu. To
68
Radi se o indiciji koja upućuje kako počinitelja prvenstveno i najčešće treba tražiti
u bližoj okolini oštećene osobe ili napadnutog objekta, odnosno u krugu poznanika
ili posjetitelja oštećenog. Tako na primjer, ako prilikom provalne krađe u stan,
počinitelj nije ispremetao i pretražio stvari, a vrijedne predmete je ukrao iz nekog
skrovitog mjesta, može se zaključiti kako su mu te okolnosti bile od ranije poznate i
kako je kod oštećenog poznavao prilike.
69
Profesionalni kriminalci uvijek imaju svoj način počinjenja kaznenih djela, kojeg
su izgradili i usavršili tijekom svoje kriminalne karijere. Drugim riječima, oni su se
svojim iskustvom specijalizirali za jedan određeni način rada koji im se pokazao
najuspješnijim, zbog čega ga veoma rijetko mijenjaju. Shodno tome u policiji
su oformljene evidencije modus operandi, u kojima su izdvojeni pojedini načini
počinjenja kaznenih djela i u njima su registrirane sve osobe koje taj način počinjenja
primjenjuju.
70
Alibi na latinskom jeziku označava pojam "na nekom drugom mjestu". U praksi
to je dokaz kojeg nudi osumnjičena ili okrivljena osoba kako bi dokazala da se u
vrijeme počinjenog kaznenog djela nalazila na nekom drugom mjestu, a ne na
mjestu kaznenog događaja. Svrha davanja lažnog alibija može biti i da se prikrije
neko drugo kazneno djelo ili prekršaj. Međutim, kad se nesumnjivo utvrdi da je
osumnjičeni u kritično vrijeme bio na mjestu kaznenog događaja i da pored toga daje
lažan alibi, onda se vrijednost indicije povećava, a u kombinaciji s drugim dokazima,
upotpunjuje dokazni materijal. Ovdje se zapravo logički povezuju i sjedinjuju dvije
indicije: prisutnost na mjestu događaja u kritično vrijeme i lažan alibi.
221
su metode: eliminacije,71 difundiranja72 i akumulacije73. U konkretnom

istraživanju, pri upotrebi pojedinog indicija, potrebno je koristiti sve tri
metode, jer se time dobivaju najbolji rezultati, a pribavljanje indicija i
rad s indicijama je u kriminalistici pravilo. To je složen, temeljit, deta-
ljan, obuhvatan i dugotrajan proces. (Korajlić, 2003)
Vidjeli smo da se indicije klasificiraju i dijele prema različitim kriteriji-
ma, no za kriminalističku praksu mnogi kriminalisti74 naglašavaju veliki
značaj nekih od operativnih indicija i to:
•• Način počinjenja kaznenog djela kao indicija. Poduzimajući
određene kriminalne aktivnosti, većina počinitelja ostavlja iza
sebe pečat prepoznatljivosti, koji se može manifestirati izborom
objekta napada, mjesta, vremena, sredstva i poduzete radnje u sta-
diju pripreme tijekom počinjenja kaznenog djela i poslije toga.
•• Sredstva počinjenja kaznenog djela kao indicija. Na vrstu
i karakteristike sredstava počinjenja kaznenog djela mogu
ukazivati: način počinjenja djela, pronađeni tragovi i dijelovi
upotrijebljenih sredstava, ali i iskazi očevidaca, oštećenih, žrtava
i drugih osoba. Sredstvo za koje se pretpostavlja, ili je u većoj
ili manjoj mjeri izvjesno da je upotrijebljeno za počinjenje
kaznenog djela, može biti pronađeno provođenjem očevida na
mjestu događaja, pregledom i pretragom, upotrebom službenih
pasa, na osnovu iskaza o tome gdje se nalazi, kome je prodano ili
ustupljeno, gdje je odbačeno ili uništeno. Na osnovu pronađenih
sredstava počinjenja kaznenog djela, ne smije se olako zaključivati
o identitetu počinitelja, budući da počinitelji mogu upotrijebiti
sredstva koja nisu njihovo vlasništvo, niti su u njihovom stalnom
i drugima poznatom posjedu (kriomice su uzeti i korišteni), pa ih
71
Metoda eliminacije temelji se na odnosu isključenja, opovrgavanju jedne ili više
pojava drugom pojavom.
72
Metoda difundiranja temelji se na negativnim činjenicama, prije svega na izostanku
očekivanih okolnosti (tipičnih ili čak neizbježnih tragova).
73
Metoda akumulacije dokaza temelji se na dokaznom smjeru različitih, neovisnih
indicija, pri čemu je važno u kakvom su odnosu te međusobno različite indicije
prema postojanju iste činjenice (jezgrovna, povezujuća, čvorna okolnost).
74
Za naš rad poslužit ćemo se nekim od operativnih indicija koje daje V. Krivokapić
(2005) i N. Korajlić (2006)
222
stoga namjerno ostavljaju na mjestu događaja ili ih pak podmeću

radi fingiranja tragova.
•• Sumnjivo ponašanje određene osobe kao indicija. Sumnjivo
ponašanje, koje se javlja kao posljedica psihičkog opterećenja
počinitelja ostvarenim kaznenim djelom (uslijed postojanja svi-
jesti o djelu, osjećanja krivnje i straha od otkrivanja, osude sredi-
ne i kazne), ne manifestira se u istoj mjeri i na isti način kod svih
osoba. Do neznatnog izražavanja, ili čak potpunog odsustva sum-
njivog ponašanja počinitelja kaznenog djela, dolazi često i zbog
toga što on ima potpuno drukčiji sustav vrijednosti od onog koji
je prihvaćen u određenom društvu. To je naročito slučaj kada je
počinjenim djelom počinitelj ostvario izvjesnu korist, razriješio
dugogodišnji problem, ostvario neki viši cilj i slično.
•• Karakter počinitelja kao indicija. Karakter je trajna psihofizič-
ka crta ličnosti koja treba, u skladu sa odgovarajućim regulativ-
nim načelima, regulirati čovjekove reakcije. Zbog toga se javlja
kao značajna orijentacijsko-eliminacijska indicija. Učinjeno dje-
lo može, u većoj ili manjoj mjeri, biti pokazatelj osobnosti po-
činitelja (njegove podmuklosti, brutalnosti, svireposti, sadizma,
perfidnosti, temeljitosti, dovitljivosti, lukavstva, hladnokrvnosti,
kolebljivosti, povodljivosti i sl.
•• Tjelesna svojstva počinitelja kao indicija. Činjenice koje uka-
zuju na tjelesna svojstva počinitelja (spol, osobni opis, specifična
gestikulacija i hod, boja i druge odlike glasa) mogu biti utvrđene
na osnovu načina počinjenja kaznenog djela (ubojstvo zadavlje-
njem), predmeta (naročito odjeće i obuće) i tragova pronađenih
na mjestu događaja, iskaza dobivenih od očevidaca, žrtve, ošte-
ćenog ili drugih osoba, kao i na osnovu drugih relevantnih okol-
nosti (velika težina odnesenog predmeta, mali otvor na provalje-
nom zidu i sl.).
•• Prisutnost na mjestu kriminalnog događaja kao indicija Utvr-
đena prisutnost na mjestu kaznenog događaja predstavlja osnovu
za sumnju o učešću u počinjenju kaznenog djela. Ova okolnost se
može utvrditi ako je policijski službenik zatekao osobu na mje-
stu počinjenja djela, pomoću predmeta i tragova koje je osoba
ostavila na mjestu događaja, odnosno onih koji potječu s mjesta
223
događaja, a nađeni su kod njega, pomoću informacija dobivenih

od građana, na osnovu poznavanja uobičajenog stanja na određe-
nom mjestu, i uz upotrebu službenih pasa.
•• Posjedovanje i raspačavanje predmeta kaznenog djela kao
indicija. Ukoliko su poduzimanjem odgovarajućih mjera i radnji
kod osobe pronađeni predmeti za koje se zna ili se pretpostavlja
da su nastali ili su pribavljeni kaznenim djelom, to predstavlja
značajnu indiciju o vezi držatelja/posjednika predmeta s učinje-
nim kaznenim djelom.
•• Neosnovano bogaćenje i nerazumno trošenje novca kao indi-
cija. Naglo bogaćenje i pretjerano trošenje novca može poslužiti
kao osnova za pretpostavku o kriminalnoj djelatnosti osobe uko-
liko ono nema ili nije imalo izdašan, stalan ili povremen, legalan
izvor prihoda. Sama priroda ove indicije ukazuje, prije svega, na
konkretnu osobu kao počinitelja kaznenog djela iz grupe djela
kojima se pribavlja protupravna imovinska korist, a ako postoje i
druge indicije koje ukazuju na tu istu osobu, onda se može govo-
riti i o konkretnom kaznenom djelu.
•• Izražavanje volje za počinjenje kaznenog djela kao indicija.
Ova indicija se može manifestirati nizom ponašanja koja pred-
stavljaju, prije svega, posljedicu uzbuđenja i nemira nastalog po-
slije donošenja odluke o počinjenju kaznenog djela, kao i nasto-
janja budućeg počinitelja da stvori optimalne uvjete za donošenje
odluke o izboru napadnutog objekta, mjestu i vremenu kada će
djelo počiniti, potrebnim sredstvima koja će tom prilikom kori-
stiti, angažiranju sudionika/supočinitelja ako su nužni, kao i o
mjerama koje treba da onemoguće njegovo otkrivanje, odnosno
uhićenje.
•• Profesionalno znanje i vještina kao indicija. U pojedinim slu-
čajevima način počinjenja, tragovi i druge okolnosti pod kojima
je kazneno djelo počinjeno mogu ukazivati na profesiju, navike
i vještine kojima počinitelj vlada. Tako na primjer, način na koji
je raskomadano mrtvo tijelo (dekompozicija mrtvog tijela) može
ukazivati na profesiju počinitelja – kirurg, patolog, mesar; kvalitet-
na krivotvorina umjetničkog djela upućuje na pretpostavke kako je
počinitelj školovan ili talentiran umjetnik određenog profila; pro-
224
valna krađa ušuljavanjem u stanove na višim katovima upućuje na

izuzetnu spretnost počinitelja; način vezivanja čvora na profesiju
ili vještinu, npr. mornar, alpinista.
•• Poznavanje određenih prilika i okolnosti kao indicija.
Postojanje indicije o tome da je počinitelj poznavao i iskoristio
okolnosti koje nisu svima poznate, može se utvrditi na osnovu
izbora napadnutog objekta, vremena, mjesta, načina i sredstava
počinjenja.
•• Motiv kao indicija. Svako kazneno djelo, osim ako se radi o
nehajnim kaznenim djelima, učinjeno je od strane počinitelja s
nekim motivom.75 Motivi kaznenih djela mogu biti različiti, kao
što su: koristoljublje, osveta, ljubomora i slično.
Motiv je unutrašnji nagon koji prouzrokuje da osoba uradi nešto ili da se
ponaša na neki određeni način. U suštini uzrok, razlog ili poticaj je taj
koji izaziva ili potiče specifično ponašanje. U pravnom kontekstu motiv
objašnjava zašto je počinitelj prekršio zakon, npr. silovanje, ubojstvo ili
podmetanje požara. Iako motiv, koji je za razliku od poticaja – hotimi-
čan, nije neophodan element kada je u pitanju kazneni progon, on je od
velike pomoći. Na primjer, motiv često ima ključnu ulogu u određivanju
uzroka podmetanja požara zajedno s identitetom osobe ili osoba koji su
odgovorni za to djelo. (Redsicker, Connor, 2000)
Međutim, u praksi je često pogrešno mišljenje da je motiv počinjenja
kaznenih djela s upotrebom eksploziva uvijek isti i jedini, tj. mnogi po-
mišljaju da se radi o terorizmu, jer se najčešće ova djela čine upotrebom
eksploziva. Činjenica je da se ona najčešće čine na taj način, ali nije
uvijek i jedini. Kada su u pitanju eksplozije, u mnogo slučajeva motiv
se može naslutiti u načinu počinjenja kaznenog djela, u ponašanju poči-
nitelja na mjestu događaja, u tragovima i predmetima kaznenog djela ili
nečeg drugog, na osnovu čega se logičnom misaonom rekonstrukcijom
Čovjek je od davnina razmišljao o svojim motivima i o motivima drugih ljudi. Još od
75
biblijskih vremena, od mita o ubojstvu Avelja, nalazimo uporno traganje za “razlozi-
ma” ponašanja, za motivima. Traganje za motivima je odraz potrebe da se osmisle
događaji koji se zbivaju u svijetu pojedinca: kompleksno ponašanje druge jedinke,
drugog organizma, može se “razumjeti” ako se otkrije neki motiv. U tom smislu, pod
motivom se podrazumijeva ono što organizam pokušava učiniti. (Krech, 1980)
225
može izvesti najvjerojatnija verzija o okolnostima pod kojima je djelo

učinjeno i eventualno tko ga je učinio.76
Potrebe, interesi, običaji, uvjerenja, tradicija, nagoni, strasti, želje i
osjećaji dovode do motiva kaznenog djela. Pomoću motiva se utvrđuje
i postojanje namjere, razgraničava namjera od nehaja. Namjerna radnja
je radnja sa svjesnim motivom. Motiv spada u najvažnije elemente u
psihološkoj ocjeni namjere. Kod nehajnih kaznenih djela motiv se
odnosi na posljedicu djela, a kod namjernih i na radnju i na posljedicu
djela. Motiv kaznenog djela je poticaj, pobuda kao unutrašnja kategorija
i povod, razlog kao vanjska kategorija, koji djeluje na: karakter, nagon,
osjećaje, predodžbe, shvaćanja ljudi, društva, čitavu ličnost. Uslijed
djelovanja odgovarajućeg poticaja, razloga na osobnost počinitelja, on
postavlja određeni cilj koji želi ostvariti počinjenjem kaznenog djela.
Borba (konfrontacija, suprodstavljanje) motiva često prethodi voljnoj
radnji počinjenja kaznenog djela i završava donošenjem odluke da se
počini ili ne počini kazneno djelo. Za motiv je, pored društvene sredi-
ne, uvijek mjerodavna cjelokupna počiniteljeva osobnost kao jedinstveni
pojam. Kazneno djelo je rijetko kada uzrokovano samo jednim motivom.
U većini slučajeva djeluje čitav “snop” motiva. Ne postoji iscrpna tablica
motiva. Poznati su: sprečavajući i pospješujući motivi, glavni i spored-
ni, altruistički i egoistički, socijalni i antisocijalni, časni i nečasni itd.
U kriminalističkoj praksi nerijetko se zamjenjuje opći uzrok za činjenje
kaznenih djela sa specijalnim motivom.
U kriminalističkoj praksi najčešći su: ekonomski motivi, mržnja i osveta,
politički motivi, seksualno-erotski motivi, religiozni fanatizam, potreba
sakrivanja neke tajne, strah od kazne, ljubav, solidarnost, sažaljenje i
drugi plemeniti motivi, zloba i pakost, praznovjerje itd. Posebnu grupu
čine patološki motivi i motivi duševnih bolesnika.77
76
Traženje motiva pri analiziranju kaznenog djela predstavlja retrospektivan osvrt na
kriminalni događaj, njegovu rekonstrukciju (misaonu) u toku koje se dovodi motiv u
vezu s posljedicom. Često od pravilno postavljene verzije o motivu ovisi otkrivanje
počinitelja, kvalifikacija djela i postupak. Pravilno postavljeni motiv znači suženje
kruga potencijalnih počinitelja. (Modly; 1998)
77
Ukoliko je ubojstvo počinio duševni bolesnik, a ubijenog nije prethodno poznavao,
onda je motiv ubojstva u okviru njegove duševne poremećenosti, pa je veoma teško
doći do kruga sumnjivih osoba. Motivi koji se mogu pojaviti kod duševno bolesnih
226
Mogući motiv nepoznatog i poznatog počinitelja kaznenog djela pret-

postavlja se na temelju rezultata očevida i drugih radnji prvog zahvata.
Treba postaviti i provjeriti više verzija o mogućem motivu ili motivima.
Dokazani motiv nerijetko čini jedan od temelja za dokaz krivnje. U tra-
ganju za motivom kaznenog djela, kriminalisti kreću od posljedice ka-
znenog djela unazad, a to znači, uz ostalo, prema motivu.
Kada je kazneno djelo počinjeno, cilj se ne mora uvijek poklapati s poslje-
dicom. Analizom svake izolirane činjenice, kao sastavnog dijela posljedi-
ce, pronalazi se pojedino bitno obilježje, koje dovodi kriminalistu do mo-
tiva. Nakon analize provodi se sinteza, dobiveni elementi se slažu zajedno
i ispituju da li se upotpunjuju ili se ne mogu uskladiti. Elementi posljedice
na temelju kojih se utvrđuje motiv (ili motivi) su: vrsta kaznenog djela,
izbor napadnutog objekta, mjesto i vrijeme, te sredstvo počinjenja, način
počinjenja, specifičnost djelovanja i sporednog djelovanja kaznenog djela
i ostale promjenjive okolnosti, koje zavise od svakog konkretnog slučaja.
Međutim, kada je u pitanju određena kategorizacija motiva, s našeg mo-
trišta, čini se veoma prikladna podjela, koju daju F. Jr. Bolz, K. Dudonis
i D. Schulz (1996). Prema njihovom shvaćanju, postoje razni motivi za
osobe koja prave priručne eksplozivne naprave, i to:
1. Ideologija. S ideološkom indoktrinacijom koja su izvedena u ime ili
u zaštitu mnogih političkih ili filozofskih uvjerenja, koja se kreću od
ekstremno-ljevičarskih do radikalno-desničarskih. Ideološki motivi-
rani počinitelji su, uglavnom profesionalci, motivirani radikalnom
politikom, rasnom ili etničkom mržnjom ili vjerskim fanatizmom.78
osoba su: manija gonjenja, bolesna ljubomora, obmana osjetila, lude ili sumanute
ideje s bolesnim rasuđivanjem i sl. (Bošković, Banović, 1995)
78
Posljednjih godina vjerski fanatici se sve češće koriste taktikom “bombaša
samoubojica”. Bombaš samoubojica je bomba zakačena za ljude ili imovinu, koja
je povezana sa osobama za koje zna da će eksplozija uzrokovati njegovu ili njenu
smrt. Bombe “samoubojice” je veoma rasprostranjena teroristička taktika, tipično
korištena od strane veoma privrženih grupa koje su u podređenom položaju
u odnosu na mete. Ovaj pojam je ušao u upotrebu u zapadnim medijima u II.
svjetskom ratu radi opisivanja očajničkih djela japanskih kamikaza uzrokujući štetu
zabijajući se u mete. U moderno vrijeme, pojam se najčešće koristi za opisivanje
napada muslimanskih fundamentalista. Često je prisutan religijski element, pored
drugih motiva kao što su politika ili ucjena: mnogi bombaši vjeruju kako će postići
227
Sami napadi mogu biti gesta protesta ili čisto simbolični napadi.
2. Eksperimentiranje. Ovaj motiv je zajednički za mlade prijestupnike
i nezrele osobe. Oni su privučeni uzbuđenjem i bukom koju stvara
eksplozija, znatiželjom da li će naprava stvarno eksplodirati i interesi-
ranjem da vide što će eksplozija prouzročiti. Bombaši motivirani ek-
sperimentiranjem su, obično, amateri.
3. Vandalizam. Razaranje samo radi razaranja je posebno prisutno u
doba godine kada su petarde i pirotehnička sredstva u prodaji i često
mogu imati oblik bombaških napada. Opijanje i upotreba nezakoni-
tih droga, također može tome doprinijeti. Kao i prethodni i ovi su,
uglavnom, amateri.
4. Zarada. Bombardiranje radi zarade se dešava zbog direktne ili indi-
rektne zarade. Najveći broj ovakvih bombardiranja su u vezi s ope-
rativcima organiziranog kriminala, koji iznuđuju novac zastrašiva-
njem ili rušenjem poslova povezanih s pogrešnom “stranom” u borbi
za moć. Plaćenik, koji ispunjava želje svoga klijenta, bombardirajući
metu za novac, kao što su prevare s osiguranjem,79 također spada u
ovu kategoriju. Isto tako i namjerno podmetanje požara bombom, te
upotreba bombe da se prikrije pljačka, su motivirani zaradom.
5. Emocionalno oslobađanje. Ova bombardiranja su uglavnom
povezana s psihopatima koji žele osloboditi stvarne ili izmišljene
na drugom svijetu nagradu za svoje žrtvovanje. Oni koji šalju bombaše u misije
razvijaju vjerovanje da su bombaši samoubojice mučenici. (http://www.indopedia.
org/Suicide_bombing.html – 07.04.2019)
79
Prijevara osiguravajućeg društva je jedna od “ciljanih meta" u podmetanju
eksplozija zbog profita. Za prijevaru osiguravajućeg društva se često kaže da je
"moderan način za ponovno financiranje". Takva shema je najočiglednija u urbanim
područjima, a obuhvaća nabavku starih, gospodarski neiskoristivih, napuštenih,
oronulih zgrada u siromašnijim četvrtima. Kupovina zahtijeva najmanji mogući ulog.
U narednom razdoblju, koji može trajati od par mjeseci do par godina, zemljište
se prodaje i preprodaje unutar male grupe investitora. Na ovaj način, barem na
papiru, vrijednost imovine raste i zgrada je sada osigurana na osnovu povišene
vrijednosti "papira". Druga primjena je kada osoba kupi novi ili korišteni automobil
pa nije u mogućnosti isplatiti kredit, te strahuje od gubitka uloga ili smatra da je
automobil nesiguran i ne može se dogovoriti s prodavateljem. Tada kupac dolazi u
takvu poziciju da počne ozbiljno razmišljati o "prodaji automobila osiguravajućem
društvu".
228
frustracije. Postoje slučajevi bombaša, koji su voljeli ili mrzili nekoga

tko je povezan s metom, isto tako ljubomorni ili ostavljeni ljubavnici
spadaju u ovu kategoriju.
6. Osveta. Ovakvi napadi su usko vezani s prethodnim. Bombaš-osvet-
nik je motiviran ranijim povredama, stvarnim ili izmišljenim, po-
činjenim od strane mete. Mnogi bombaši-psihopate su motivirani
osvetom.
7. Priznanje. Bombaši, koji žele priznanje se preklapaju s ostalim mo-
tivima, posebno s emocionalnim oslobađanjem. Takvi bombaši će
postaviti napravu na mjesto gdje će je on, ili ona, sam “pronaći” i
zbog toga dobiti priznanje, jer je to herojski čin. Opasnost od ovog
tipa motiva je da isti može rezultirati da meta bude napadnuta iznu-
tra, kao što je radnik kome je dosadno i koji želi skrenuti pozornost
na sebe, nadajući se da će tako dobiti javno priznanje i naknadu.
Takav slučaj dogodio se tijekom ljetne olimpijade u Los Angelesu
1986. godine, kada je policijski službenik, koji je imao problema sa
svojim nadređenima, iskoristio ovaj “zanat” radi vraćanja u njihovu
“milost”. Postavio je “eksplozivnu napravu” u jedan autobus, koji
je prevozio natjecatelje. Nazvao je i uputio prijetnju bombom, sam
locirao bombu i postao, kako se kaže, “heroj dana”.
Nakon što su postavljene verzije o motivu, treba proučiti mogućnost
svakog motiva u odnosu na utvrđeno činjenično stanje. Pri analizi treba
uzimati u obzir da sve što nije psihološki objašnjivo, razumljivo i pri-
hvatljivo može biti patološki moguće. Kada god se, usprkos naporu, ne
može pronaći racionalno prihvatljiv motiv, treba posumnjati da je djelo
počinio duševni bolesnik ili psihopat ili osoba iz sna, u velikom uzbuđe-
nju, u stanju otrovanosti, opijenosti, pod hipnozom, iz patološke strasti
i sl. Otkrivanjem motiva, olakšano je otkrivanje počinitelja, naročito u
slučajevima individualnog motiva, koji se može pripisati jednom čovje-
ku ili malom broju ljudi. Na postojanje motiva kod nekih osoba mogu
ukazati sljedeće okolnosti: karakter osobe, izražena volje za počinjenje
djela, način počinjenja djela (modus operandi), poznavanje ili nepozna-
vanje okolnosti, postojanje povoda, da je osoba imala koristi od djela,
razne tehničke indicije, učinak i sporedni učinak djela, ponašanje osum-
njičenika nakon djela i sl. (Modly, Korajlić, 2002)
229
Međutim, Ž. Aleksić i Z. Milovanović (1994) skreću pažnju da pri odre-

đivanju motiva i dalje postupanje u vezi s njim, mora uvijek biti praćeno
velikim oprezom, jer uvijek postoji mogućnost da je unutrašnji poticaj
koji je naveo počinitelja da počini kazneno djelo proizašao iz zablude ili
da je u pitanju fingiranje kaznenog djela, pa počinitelj namjerno proizvo-
di određene tragove ili kazneno djelo čini na određeni način i pod odre-
đenim okolnostima, želeći da motiv prikaže drugačijim od onoga, kojim
se stvarno rukovodio i tijela progona navede na pogrešan put i osigura se
da sumnja ne padne na njega.
Za kriminalistu, motiv je jedno od središnjih pitanja kriminalističkog
istraživanja/izvida kaznenog djela, jer se on javlja u otkrivačkoj ulozi.
Na osnovu raspoloživih činjenica, kriminalista će postaviti verzije o mo-
tivu ili motivima, na osnovu kojih sužava krug potencijalnih počinitelja.
Stoga jedno od temeljnih, zlatnih pitanja kriminalistike, i to ono – Zašto?
– ima svoj pravi smisao, jer je povezano sa motivom.
230
18. KRIMINALISTIČKE VERZIJE
Po smjelosti pretpostavki prepoznajemo

odličnog kriminalistu.
Edmond Locard (1877.-1966.)
18.1. Pojam kriminalističke verzije

Za pojam verzije (lat. versio – obrtaj) vežu se brojni sinonimi (grč.
synóymos), leksemi80 koji pripadaju istoj vrsti riječi; imaju različite izra-
ze, a sadržaj im se potpuno ili djelomično podudara. Među njima, poseb-
no se često pojavljuju:
a) presumpcija – pretpostavka osnovana na vjerojatnosti, predmnije-
vanje, nagađanje, naslućivanje, mogućnost;
b) misaona radna pretpostavka – zamisao koja pretpostavlja neku
činjenicu, neki međusobni odnos između subjekata ili/i predmeta,
zamisliti kao vjerojatno da je što bilo. (Klaić, 1979; Šonje, 2000)
c) hipoteza – pretpostavka, promišljanje, nagađanje, znanstvena
pretpostavka za objašnjenje neke pojave koju treba provjeriti i do-
kazati da bi postala vjerodostojna znanstvena teorija ili znanstveni
zakon. Postavljamo si pitanje: Jesu li ili nisu kriminalističke verzi-
je isto što i hipoteze? Tim pitanjem bavio se B. Simonović (1986).
Analizom pojmova znanstvene hipoteze i kriminalističke verzije
došao je do slijedećih zaključaka: Riječ hipoteza potječe od grč-
ke riječi: ὑπόθησις / hypóthēsis; a znači pretpostavku koja treba
dopuniti osnovno empirijsko saznanje; prethodno uzimanje neiz-
vjesnog i još nedokazanog, ali i nepobijenog; opće pravilo rada
objašnjavanja jedne činjenice ili više činjenica. Značaj hipoteze
za razvoj znanosti je velika. Bez njihovog postavljanja i traženja
odgovora na njih (njihove provjere) znanost bi se teško mogla ra-
zvijati, kretati unaprijed. Hipoteza nije samo logičko-metodološka
kategorija već je ona i psihološko-spoznajna (saznajna) kategorija.
Gramatički pojam koji označava samoznačnu riječi koja se odnosi na ukupno sve
80
svoje oblike i značenja.
231
Postoje brojne definicije (kriminalističke) verzije koje ju opisuju

uz pomoć hipoteze: Verzija je podvrsta posebnog oblika logičkog
zaključivanja hipotezom. Verzija je radna hipoteza jer je podvrsta
radne hipoteze. Verzija je posebna ad hoc hipoteza. Odnos između
hipoteze i istražne verzije je odnos između općeg i posebnog. – itd.
Sličnosti, koje navodi B. Simonović, između hipoteze i verzije, su
slijedeće: Radi se o odnosu općeg i posebnog – na teorijskom pla-
nu to omogućuje određivanje granice, od općih pitanja koje se tiču
hipoteze, koja ulaze u područje logike i gnoseologije te specifičnih
pitanja koja ulaze u teoriju kriminalistike, kaznenog materijalnog
i procesnog prava.
I hipoteza i verzija su metodološke kategorije koje u sebi sadrže:
a) gnoseološke (spoznajne vrijednosti u procesu otkrivanja novih
činjenica ili otkrivanja novih veza između već spoznatih činjeni-
ca); b) logičke (gdje i hipotezu i verziju čovjek postavlja u procesu
svoje misaone djelatnosti koja je logički zasnovana, odnosno ute-
meljena); i c) psihološke (gdje djeluju svjesne i nesvjesne zakoni-
tosti psihološkog života čovjeka) elemente.
Verzije se uklapaju u podjelu hipoteza po predmetu, po općenitosti
i po saznajnoj ulozi – što je jedan od dokaza njihove međusob-
ne povezanosti. Podjela hipoteza na opće, posebne i pojedinačne
ima značaj i za podjelu verzija. Hipoteze i verzije moraju biti pro-
vjerljive. Kada postavljamo hipotezu ili verziju mi još ne znamo
odgovara li njihov sadržaj objektivnoj stvarnosti pa na to pitanje
odgovor dobivamo tek njihovom provjerom. Razlike, koje navodi
B. Simonović, između hipoteze i verzije, su slijedeće: Razlika je
sadržana u predmetu proučavanja. Kriminalističke verzije se po-
stavljaju u vezi specifične pojave i društvenog odnosa – kažnjive
radnje, i cilj im je njihovo otkrivanje, razjašnjavanje i sprječava-
nje. Hipoteze se postavljaju u sklopu znanosti (pa tako i krimina-
lističke znanosti) i njihova je priroda određena sadržajem znanosti
u kojoj se postavljaju.
Razlika se odnosi na kvantitativnost pojma. Načelo objektivne
istine nalaže planiranje i postavljanje većeg broja kriminalističkih
verzija jer se samo tako isključuje predviđanje i osigurava kritič-
nost i samokritičnost u radu. Kod postavljanja hipoteza, njihova
232
brojnost nije bitan element pojma. Postavljanje i samo jedne znan-

stvene hipoteze ne umanjuje njenu vrijednost.
Znanstvene hipoteze se postavljaju na osnovu određene količine
empirijskog materijala/znanja, a kriminalističke verzije se mogu
postaviti i na temelju minimalnog utvrđenog činjeničnog materija-
la/spoznaje/saznanja.
Subjekti koji su određeni postavljati i provjeravati kriminalističke
verzije određeni su zakonom (kazneno procesnim ili policijskim).
U znanosti nije striktno određeno tko može postavljati i provjera-
vati hipoteze. Uglavnom su to članovi istraživačkog tima. Za pro-
vjeravanje kriminalističkih verzija tijekom kriminalističke obrade
određeni su i rokovi u kojima se ta provjera mora učiniti (npr. kod
uhićenja, zadržavanja, pretrage stana i dr.). Postupak provjerava-
nja hipoteza nije uređen pravom već metodološkim zakonitosti-
ma i rokovi za njenu provjeru ne postoje. Potvrđena verzija, u
postupku njene provjere, smatra se utvrđenom činjenicom visokog
stupnja vjerojatnosti, odnosno izvjesnosti. Tako utvrđena činjenica
veže na sebe određene pravne učinke. Toga kod utvrđene ili pobi-
jene hipoteze nema. B. Simonović na kraju zaključuje: verzija je
hipoteza posebne vrste sui generis;
Temeljem ove kratke pojmovne analize dolazimo do zaključka kako će biti
najispravnije koristiti pojam kriminalistička verzija.81 To je u suglasju i
sa onim što je rečeno kod stvaranja kriminalističke terminologije.
Verzije se u kriminalističkoj literaturi definiraju na različite načine, kao:
obrazloženo zaključivanje; obrazložene (utemeljene) pretpostavke od više
postavljenih, koja na razini vjerojatnosti objašnjava postupak, svojstva,
međusobne veze i odnose, sadržaj i značaj za kriminalni događaj, važnih
pojedinih okolnosti kriminalnog događaja ili njega samog u cjelini, radi
utvrđivanja objektivne istine; logičke kategorije; specijalni oblik hipoteza;
posebna forma primjene znanstvene hipoteze u kriminalistici; one su u
Mi ćemo pojam kriminalističke verzije koristiti kada govorimo o kriminalističkoj

81
obradi, kriminalističkom istraživanju ili kriminalističkim procedurama otkrivanja,

razjašnjavanja, prijavljivanja ili sprječavanja kažnjivih radnji, a pojam hipoteza ćemo
koristiti kada govorimo o znanstvenim ili razvojnim istraživanjima provedenim u
sklopu kriminalističke znanosti.
233
kriminalistici jedno od više mogućih objašnjenja kriminalnog događaja,

kaznenog djela ili neke kriminalistički relevantne činjenice, dakle to je
oblik misaone aktivnosti policijskih službenika, kriminalista, ali i držav-
nih odvjetnika/tužitelja, sudaca istrage, raspravnih i žalbenih sudaca, te
okrivljenika/osuđenika i njegove obrane.
U Rječniku kriminalistike se navodi: Kriminalistička verzija je
obrazložena pretpostavka glede pojedine činjenice ili grupe činjenica,
koje su ili bi mogle biti značajne za kazneni predmet, koja ukazuje
na postojanje i objašnjava porijeklo tih činjenica, njihovu međusobnu
svezu i sadržaj služeći ciljevima utvrđivanja objektivne istine. (Modly,
Šuperina; Korajlić, 2008)
B. Simonović (1984) podrazumijeva pod kriminalističkom verzijom jed-
no od više mogućih objašnjenja nekog kriminalnog događaja koje se od-
nosi kako na činjenice ili događaje iz prošlosti, tako i na radnje koje tek
treba poduzeti u budućnosti radi utvrđivanja spornih činjenica. Krimi-
nalističke verzije su vrsta misaonog modela i sadrže u sebi gnoseološke,
logičke i psihološke elemente.
Za B. Pavišića (2002) verzija je jedna od više hipoteza koja objašnjava
nastanak, svojstva, međusobne veze, odnose i okolnosti pojave kaznenog
djela, značajki, stanja i odnosa počinitelja, žrtve te druge okolnosti u
svezi s predmetom kriminalističkog istraživanja. Ona smjera vjerojatnom
objašnjenju.
Verzija je pretpostavka, temeljena na određenim činjenicama o jednom još
nepotpunom stanju stvari. Objašnjenje u sebi nosi obilježje vjerojatnosti.
Utoliko je ona prijelazni stadij od nepotpunog znanja do obuhvatne, sigur-
ne pouzdanosti. Pojam verzije, za razliku od pojma hipoteze, sadrži dodat-
ni element održivosti varijante – to je alternativni ili višeznačni (mogući)
karakter verzije, kao način objašnjavanja kako je došlo do kriminalistički
relevantnog stanja stvari. (Krumsiek, 1991)
Verzije su temeljni metodički instrumenti čija je osnovna funkcija pri-
vremeno “popunjavanje” praznina u znanju o kriminalnom događaju i
počinitelju i omogućavanje kriminalisti ukidanja višeznačnosti u inter-
pretaciji dokaznih informacija. (Ackermann, 1994)
234
Dakle, verzije se postavljaju u onim slučajevima kada činjenično stanje

u cijelosti nije razjašnjeno. Verzije su pretpostavke o načinu počinjenja
kaznenog djela, o uzrocima i motivima nekog kriminalnog događaja, o
osobi počinitelja i sl. U pogledu nekih okolnosti mogu postojati i različi-
te verzije koje se potpuno ili djelomično isključuju.
U odnosu na verzije može se reći: verzije su proizvod, rezultat analize
činjeničnog stanja; one zapravo predstavljaju činjenično stanje kakvo ga
mi u određenom vremenu gledamo na osnovu raspoloživih znanja i sa-
znanja. U skladu sa time, verzije se ne mogu izolirano promatrati kao
element planiranja kriminalističkog istraživanja, budući da one, shva-
ćene kao pretpostavke o nepoznatom činjeničnom stanju, predstavljaju
osnovu planiranja kriminalističke obrade.
Verzije imaju svoju logičku dimenziju, sadržajnu stranu i funkcionalni
aspekt. Sve tri navedene dimenzije dolaze do izražaja u definiciji verzije.
Verzije opstaju samo dotle dok znanje o događaju ili počinitelju ne posta-
ne pouzdano, tj. izvjesno. Verzije usmjeravaju tijek kriminalističke obra-
de policijskih službenika i kazneni postupak, garantirajući dosljednost u
postupanju. One su instrument znanstveno-organiziranog postupka, koji
se ne odvija po načelu spontanosti. (Korajlić, 2003)
Funkcije i ciljevi postavljanja verzija su:
1. specifično sredstvo za otkrivanje pravno-relevantnih činjenica,
odnosno utvrđivanje podataka koji nedostaju;
2. usmjerava kriminalističko istraživanje prema određenim pravil-
nostima među činjenicama i na razjašnjavanje kriminalnog do-
gađaja;
3. omogućuje pristup događaju sa više strana kako bi se došlo do
onog ispravnog rješenja;
4. racionalizira neizvjesnost i pruža osnovu za istraživanje;
5. nadomješta nedostatke početnih podataka;
6. daju temelj za ocjenu činjenica glede stupnja vjerojatnosti;
7. služe u cilju postavljanja kriminalističke diferencijalne dijagnoze;
8. one su sredstvo za prijelaz od “vjerojatnog znanja” prema pouz-
danim “utemeljenim zaključcima”;
235
9. osnova su i vodilja u procesu planiranja i rukovođenja krimina-

lističkom obradom (kriminalističkim istraživanjem, izvidom ka-
znenog djela);
10. sredstvo su kojim se put dokazivanja, umjesto spontano i nasum-
ce, prolazi planski i svrhovito.
Potrebno je posebno naglasiti kako verzije imaju dvije temeljne funkci-
je u kriminalističkom istraživanju: a) one služe kao metoda putem koje
se pronalaze nove činjenice, i b) tako provjerene daju objašnjenja za već
utvrđene, pronađene činjenice.
18.2. Podjela kriminalističkih verzija

Verzije možemo podijeliti u različite skupine, vrste, kategorije, modele
i sustave. U kriminalističkoj teoriji ne nedostaje utemeljenih načina
objašnjenja za nužnost njihove klasifikacije. Kriminalist, u dijeljenju i
klasificiranju kriminalističkih verzija, treba poći od određivanja njihove
praktične svrhe i cilja. Podjela verzija moguća je prema različitim
kriterijima koji su ili opće logičko-metodologijske ili specifične
kriminalističke prirode. U kriminalističkoj literaturi (Simonović, 1984;
Vodinelić, 1985; Ackermann, 1994; Pavišić, 2002; Pavišić, Modly, Veić,
2006; Modly, Šuperina, Korajlić, 2008) kriminalističke verzije se dijele
na nekoliko osnovnih skupina:
1. Verzija i protuverzija/kontraverzija. U ovoj klasifikaciji izrazi ver-
zija i protuverzija/kontraverzija ne određuju prirodu verzija, nego
oblik njihove međusobne logičke veze koja je strogo disjunktivna
(isključiva). Radi se o alternativnom obliku međusobne logičke po-
vezanosti. Tako verzija: “Ivan je kriv.” mora imati i svoju protuverzi-
ju/kontraverziju – “Ivan je nedužan.”
2. Glavne i pomoćne verzije. Glavna verzija odnosi se na predmet istra-
živanja. Pomoćna verzija odnosi se na pojedina obilježja predmeta
istraživanja i pomoću njih se provjerava glavna verzija. Kriterij klasi-
fikacije je stupanj dosezanja, intenzitet zadiranja u predmet istraživa-
nja. Osnovna ili glavna verzija odnosi se na polazne sastojke istraži-
vanja, a iz nje se stvaraju, razvojem intenziteta istraživanja, dopunske
ili pomoćne verzije.
236
3. Opće, posebne i pojedinačne verzije.

a) Opće verzije su pretpostavke o predmetu dokazivanja (lat. the-
ma probandi). One predstavljaju armaturu kriminalnog događaja
koja se popunjava posebnim i pojedinačnim verzijama. Obuhva-
ćaju cjelinu kriminalnog događaja, a postavljaju se kako bi se
mogao ocijeniti općeniti karakter nekog događaja, njegova ope-
rativna i kaznenopravna važnost (relevancija). Radi dobivanja
odgovora na takva pitanja, npr. u vezi sa važnosti nekog prijav-
ljenog požara, policijski službenik, kriminalist, mora si postaviti
moguće opće verzije, kako bi se odredilo obilježje, karakter do-
gađaja. Te opće verzije su: 1. Namjerno izazvan požar. 2. Došlo
je do samozapaljenja. 3. Požar je izazvan nemarom. 4. Radi se o
terorističkom djelu. 5. Požar je posljedica prirodnog događaja.
b) Posebne verzije ili verzije o elementima bića kaznenog djela su
pretpostavke o subjektu, subjektivnoj strani, o objektu, o objek-
tivnoj strani kaznenog djela. Verzije se odnose na sadržaj krimi-
nalnog događaja koji se uglavnom opisuje temeljnim pitanjima
kriminalistike. Moraju biti suglasne s općim verzijama, dakle s
verzijama o predmetu dokazivanja. Broj posebnih verzija vrlo je
velik. Kao primjeri se mogu spomenuti verzije o: naravi kazne-
noga djela, subjektu i subjektivnoj strani, objektu, modalitetima
radnje, žrtvi, situaciji i načinu, sredstvima ostvarenja, tragovima
itd. Posebne verzije odnose se na pojedina pitanja izvida kriminal-
nog/kaznenog događaja/djela: Tko je počinitelj?, Motiv zločina?,
Način usmrćivanja? i sl. Primjerice, u vezi priznanja mogućeg
počinitelja mogu se postaviti slijedeće posebne verzije: Je li dao
istinito priznanje? Je li dao lažno priznanje? ili Je li dao priznanje
jer se nalazi u zabludi (neistinito priznanje)?
c) Pojedinačne verzije su pretpostavke o dokaznim činjenicama, o
pojedinačnim činjenicama kriminalnog događaja. Tako se na po-
stavljenu posebnu verziju o motivu počinjenja zločina mogu po-
staviti slijedeće pojedinačne verzije: 1. Ljubomora?, 2. Osveta?, 3.
Ucjena?, 4. Mržnja?, 5. Koristoljublje? i 6. Nema motiva?
4. Konkretne i tipične verzije. Klasifikacija je učinjena u odnosu na
stupanj određenosti ili apstrakcije, odnosno na postojanje odnosa kon-
kretnog i apstraktnog.
237
a) Konkretne verzije, kao pretpostavke, postavljaju se na temelju već

utvrđenog činjeničnog stanja.
b) Tipične verzije, među kriminalističkim verzijama imaju veliko
značenje, kao vrsta općih verzija. Tipične verzije služe kao počet-
ni orijentir u traženju i odabiranju činjenica radi njihove analize.
Smisao korištenja tih verzija je u vjerojatnom objašnjenju događa-
ja s minimalnim brojem početnih informacija koje su neophodne u
početku kriminalističke obrade radi usmjeravanja operativno tak-
tičkih i dokaznih radnji i mjera.
Postojanje tipičnih verzija proizlazi iz spoznaje da, iako je svako poči-
njeno kazneno djelo neponovljivo, ono se može podvesti pod apstraktnu
normu zakonskog bića kaznenog djela opisanog u kaznenom zakonu (di-
ferencijalna kriminalistička dijagnoza).
Pojedinim skupinama kaznenih djela bave se kriminalističke metodike
postupcima otkrivanja, istraživanja, razjašnjavanja i prijavljivanja. One u
sebi nose utemeljeno i stečeno kriminalističko iskustvo.
Tipične verzije u sebi sadrže znanja (npr. u vezi sa pronađenim mrtvim
tijelom mogu se pretpostaviti slijedeće tipične verzije: ubojstvo,
samoubojstvo, nesretni slučaj, naprasna smrt) ali su ta znanja nesigurna,
ona su vjerojatna jer mi, u konkretnom trenutku, ne znamo što je uzrok
smrti u navedenom primjeru, koja je tipična verzija točna.
Na temelju tipičnih verzija, kao misaonog modela kojeg smo postavili na
osnovu minimalnog broja utvrđenih činjenica, mi tražimo nove činjenice
koje nam nedostaju i sa kojima popunjavamo prazna mjesta u našem
misaonom mozaiku – sve vrijeme krećući se od apstraktnog prema kon-
kretnom. Tipične su kriminalističke verzije ustrojene modelski. Tu ulaze
verzije o: biću kaznenoga djela, o radnji i posljedici i njihovim sastojci-
ma (vladanju, kauzalnoj vezi, posljedici), subjektivnoj strani kaznenoga
djela (obliku krivnje, motivu), postupanju žrtve, tragovima na mjestu
događaja itd.
5. Preliminarne, radne i konačne verzije. Kriterij ove klasifikacije kri-
minalističkih verzija je u vezi sa stadijima procesa rada na otkrivanju,
istraživanju i razjašnjavanju kriminalnog događaja.
238
a) Preliminarne verzije nisu čvrsto utemeljene glede stvarnosti doga-

đaja ili pojedinog njegovog djela/segmenta. Njima se pretpostav-
lja kako bi se dalje moglo usmjeravati kriminalističko istraživanje.
b) Radne verzije su one koje se postavljaju tijekom kriminalističke
obrade i koje slijede procese kriminalističkog istraživanja, proce-
dure. One na određen način usmjeravaju rad tijekom provođenja
policijskih izvida kaznenog djela, odnosno kriminalističke obrade.
c) Konačne verzije postavljaju se nakon prikupljenih svih činjenica
u vezi sa nekom okolnosti kriminalnog događaja (npr. Pronađen
je osobna iskaznica na mjestu događaja. – Je li osobna iskaznica
vlasništvo počinitelja ili osobe koja ju je tu izgubila?).
6. Verzije temeljnih pitanja kriminalistike. To su verzije koje odgo-
varaju na temeljna pitanja kriminalistike (što, tko, gdje, kada, kako,
čime, zašto, s kime, koga ili što), a uzimaju se i kao opće, glavne
kriminalistička verzija.
7. Retrospektivne ili prognostičke verzije. Retrospektivne verzije
su one koje se postavljaju kao vjerojatne o nekom događaju i nje-
govim okolnostima iz prošlosti. Prognostičke verzije se odnose na
vjerojatno znanje o događaju koji će se tek dogoditi u budućnosti.
Mogućnost stvaranja prognostičkih verzija temelji se na postojanju
koncepcije o činjenicama, stanjima. Predmet dokazivanja nalazi se
u prošlosti, ali on u sebi obuhvaća i takve činjenice koje su trajni-
je prirode i s obzirom na trenutak dokazivanja one se prostiru od
prošlosti preko sadašnjosti u budućnost. Među činjenice stanja spada
znatan broj dokaznih informacija, u obliku promjena u materijalnom
i psihičkom svijetu, izazvanih počinjenim kaznenim djelom, koje su
odmah postale prošlost, ali su ostali njihovi relikti. Tako ispada da
su prognostičke verzije, kao problematični likovi činjenica stanja,
objekti budućih opažanja.
Verzije su najčešće retrospektivne, ali kad služe kao temelj planiranja
i poduzimanja određene radnje ili mjere imaju prognostičko značenje.
Kada kriminalist npr. planira provođenje pretrage doma osumnjičenika,
on ne polazi samo od jedne od mogućih pretpostavki kako je AA mogući
počinitelj razbojništva (retrospektivna verzija), već i od toga kako je AA
sakrio ukradene stvari u svoju kuću i te se stvari, tamo i sada, nalaze na
239
tom mjestu i te će se stvari, tamo i sutra, naći kada će se provoditi pretra-

ga (prognostička verzija).
8. Jednostavne (proste) i složene (kompleksne) verzije. Klasifikacija
verzija temeljena na stupnju složenosti unutarnje strukture verzije
(sustavno strukturalni pristup). Jednostavne verzije se postavljaju
samo u odnosu na jednu okolnost, dok se složene verzije odnose na
više okolnosti kriminalnog događaja.
9. Prošle (ranije) i sadašnje verzije. Klasifikacija verzija učinjena
prema vremenu njihovog stvaranja, nastajanja. Ova klasifikacija
omogućava ocjenjivanje svake nove verzije uz uzimanje u obzir re-
zultata provjere ranije/prošle verzije. Klasifikacija omogućava uvid u
razvojni karakter planiranja verzija, a kriminalističkoj praksi omogu-
ćava kontinuitet u slučajevima kada se u radu smjenjuje više krimina-
lista ili se ponovo uzima u rad neki raniji, često “kronični” predmet.
10. Podudarne, isključive i neutralne verzije.
a) Podudarne verzije su verzije koje međusobno nisu proturječne,
skladne su, svaka postavljena verzija obuhvaća informacije jedin-
stvenim objašnjenjem i sve verzije predstavljaju varijante jedin-
stvenog objašnjenja jednog skupa činjenica.
b) Isključive verzije su verzije čiji je sadržaj međusobno proturječan,
međusobno konkuriraju jedna drugoj i međusobno se isključuju
(tzv. suparničke verzije). U praksi imamo neproturječne i protur-
ječne (podudarne i nepodudarne) verzije. Nerijetko je niz verzija
proizvod mašte (fikcije). Ipak, do istine se dolazi samo pomoću
tih logično postavljenih, ali na činjenicama utemeljenih objašnje-
njima. Dakle, verzije se moraju temeljiti na činjenicama, a ne na
mašti, koja ponekad ima veliku ulogu u stvaranju verzija. Tako
se odbacuju sve verzije koje ne potvrđuju činjenice, a usvajaju se
samo one ili ona, koju potvrđuje činjenični materijal. Podudarne
verzije su one koje se međusobno ne isključuju, ne eliminiraju,
nego jedna drugu apsorbiraju. One dobivaju oblik konjunktiv-
no-disjunktivnih sudova. Isključive verzije ili alternativne su one
koje se međusobno eliminiraju.
c) Neutralne verzije su one koje ne utječu jedna na drugu.
240
11. Sukcesivne ili simultane verzije. Klasifikacija uvažava kriterij vre-

mena postavljanja verzija. Sukcesivne verzije su verzije koje se vre-
menski postavljaju i provjeravaju jedna iza druge. Simultane verzije
su verzije koje se postavljaju i provjeravaju zajedno u isto vrijeme,
istodobno, paralelno.
12. Verzije o relevantnosti dokaza, pouzdanosti dokaza i dopustivosti
dokaza.
a) Verzije o relevantnosti dokaza odnose se na njegovo svojstvo po-
tvrđivanja ili opovrgavanja okolnosti koje ulaze u predmet doka-
zivanja.
b) Verzije o pouzdanosti dokaza odnose se na međusobne veze izme-
đu pojedinačnih dokaza koji se ne smiju isključivati. Veze između
dokaza mogu biti genetičke (uzročne), individualizirajuće, sup-
sidijarne, povezanost u prostoru i vremenu, funkcionalne i veze
preobraženja.
c) Verzije o dopustivosti dokaza odnose se na zakonsku dopustivost
izvora izvođenja dokaza; na njegovo pribavljanje, provjeru i ocje-
nu. Radi se o dokaznim zabranama propisanim kaznenim postu-
povnim pravom. Verzije u slučaju dokaza moraju se planirati kao
alternativne svakoj drugoj verziji.
13. Indicijske i dokazne verzije. Klasifikacija verzija u kojoj se dijele s
obzirom na činjenice na kojima se verzije temelje. Indicijske verzije
odnose se na indicije u kriminalističkom smislu. Dokazne verzije od-
nose se na dokaze i indicije u kaznenom postupovnom smislu doka-
znih činjenica.
14. Optužujuće ili obrambene verzije. Klasifikacija verzija u odnosu na
terećenje krivnjom osumnjičenika. Optužujuće verzije su one koje idu
u prilog vjerojatnosti da je osoba počinitelj kriminalnog događaja/ka-
znenog djela. Obrambene verzije su one koje idu u prilog vjerojatnosti
nedužnosti osumnjičenika. Zakonska je obveza suda i državnih tijela
(policije), koja sudjeluju u predkaznenom i kaznenom postupku, s jed-
nakom pažnjom ispitivati i utvrđivati činjenice koje terete osumnjiče-
nika, odnosno okrivljenika i koje mu idu u korist (prilog). Tužiteljstvo/
državno odvjetništvo, kriminalistički istražitelj i policija neovisno i
nepristrano razjašnjavaju sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni
241
postupak pokreće po službenoj dužnosti. Ta tijela su dužna s jednakom

pažnjom prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika. Pravo
suda i državnih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju
postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno poseb-
nim formalnim dokaznim pravilima.
15. Potražne verzije. Potražne verzije ili verzije traganja služe kao
pomoć pri određivanju zadatka policijskog traganja. Postavljaju se
pretpostavke zasnovane na činjenicama o aktualnom i budućem po-
našanju objekta za kojim se traga (osobe ili predmeta). One trebaju
poslužiti ulaženju u trag objektu progona. Polazeći od postavljenih
potražnih verzija određuju se policijske, operativno taktičke i tehnič-
ke radnje i mjere traganja (npr. traganje usmjereno na cilj, traganje
unutar šireg okruženja, traganje u uskom području i dr.). Verzije tra-
ganja uglavnom su opsežne i slične su razrađenim planovima tra-
ganja. Ovisno o postojećim informacijama i činjenicama o objektu
traganja, o putu bijega, o mogućem mjestu boravka ili ciljevima bi-
jega, potražne se verzije postavljaju i posebno označuju, primjerice:
verzije o mjestu boravka ili smještaja; o putu bijega; o pripremanju
načina ponašanja u bijegu i sredstvu bijega (npr. nakon razbojništva
u pošti); o mogućnostima skrivanja osoba i stvari; o smještaju i pre-
prodaji ukradene imovine; o osobama koje su u međusobnoj vezi te
mogućim skrovištima; o promijeni vanjskog izgleda osobe u bijegu
te njezinoj odjeći nakon počinjenog kaznenog djela. Pri projektiranju
potražnih verzija treba uzimati u obzir dosadašnje (prošlo) ponašanje,
aktualno (sadašnje) ponašanje, a naročito moguće daljnje (buduće)
ponašanje osobe u bijegu te mogućnost kasnijeg pojavljivanja stvari
za kojima se traga. O konkretnosti i točnosti potražnih verzija ovise
policijsko taktičke radnje i mjere traganja, a time i uspjeh traganja.
16. Verzije o postojanju po karakteru pretpostavke. Verzije o posto-
janju po karakteru pretpostavke su verzije o okolnostima koje se do-
kazuju, a čije postojanje objašnjavaju činjenice koje su utvrđene u
tom kaznenom predmetu.
Prema modelu dokazne strukture verzije mogu biti konvergentne i diver-
gente, zatim verzije koje uključuju izravne i neizravne dokaze, koje se
odnose na odlučne ili druge činjenice itd.
242
Za kriminalističku obradu naročito je značajna sljedeća podjela verzija

(Modly, Šuperina, Korajlić, 2008; Pavišić, 2002):
1. Verzije prema kaznenopravnom značenju – po tom kriteriju naj-
prikladnija je trihotomna podjela verzija na:
a) opće verzije (one su pretpostavke o predmetu dokazivanja);
b) verzije po elementima bića kaznenog djela, posebne verzije (su
verzije o subjektu (počinitelju) i subjektivnoj strani (namjera i
nehaj) i objektu (kazneni događaj ili kazneno djelo) i objektivnoj
strani (način, mjesto, vrijeme počinjenja i dr.) i motivu); i
c) pojedinačne verzije (su verzije o dokaznim činjenicama – doka-
zima).
2. Verzije po stupnju vjerojatnosti – po ovom kriteriju verzije se obič-
no dijele na: malo vjerojatne, vjerojatne i više vjerojatne. Bogata
kriminalistička praksa pokazuje da malo vjerojatne verzije, pa čak i
najnevjerojatnije verzije, koje graniče s maštom, mogu biti pravilne,
a da se najvjerojatnije verzije ne moraju podudarati sa stvarnošću ka-
znenog događaja. Zato se u suštini planiranja i provjeravanja verzija
nalazi faktično pravilo da se sve verzije provjeravaju istovremeno, bez
obzira na pretpostavljeni stupanj njihove vjerojatnosti.
3. Verzije s obzirom na stadij postupka – Tako se razlikuju sljedeće
verzije:
a) operativne (policijskih službenika, kriminalista i tužitelja/dr-
žavnih odvjetnika),
b) ekspertizne (vještaka, stručnih pomoćnika ili savjetnika),
c) istražne (tužitelja/državnog odvjetnika i suca istrage),
d) raspravne (tužitelja/državnog odvjetnika, raspravnog suca po-
jedinca ili sudskog vijeća, okrivljenog i/ili osuđenog, njegove
obrane), te
e) žalbene/prigovorne (tužitelja/državnog odvjetnika, osuđenog,
njegove obrane i žalbenih sudaca).
4. Verzije prema subjektima koji stvaraju verzije – klasifikacija ver-
zija po kriteriju autorstva. Po tom kriteriju verzije stvaraju policijski
službenici, kriminalisti, tužitelji/državni odvjetnici, suci, okrivljeni i
njegovi branitelji, oštećeni, vještaci i stručne osobe, ovisno o njihovim
ulogama u postupku.
243
a) kriminalističke verzije postavlja policijski službenik i temelje se

na indicijama u kriminalističkom smislu. Otuda se još i nazivaju
indicijskim kriminalističkim, heurističkim, otkrivačkim verzija-
ma.
b) istražne verzije i ekspertizne verzije temelje se na dokazima, ali i
na indicijama u kriminalističkom smislu ili u postupovnom smi-
slu dokaznih činjenica. Ove verzije imaju pretežito prognostički
značaj i u tome su slične sa kriminalističkim verzijama, a od njih
se razlikuju poglavito instrumentalno.
c) postupovne verzije temelje se na dokazima. To su postupovne,
silogističke, dokazne verzije. Među postupovnim verzijama pre-
težu retrospektivne, a ima i prognostičkih verzija (npr. nalog o
pretrazi doma temelji se na prognoziranoj verziji kako će se pre-
tragom pronaći sredstvo počinjenja). U cjelini postupovnih ver-
zija razlikuju se istražne i raspravne verzije.
d) verzije raspravnoga i žalbenog suda temelje se na dokazima ili
indicijama u postupovnom smislu kao dokaznim činjenicama. U
pravilu to su retrospektivne verzije o glavnom predmetu.
Važnost ovih verzija je u tome što one upozoravaju tijela pretkaznenog i
kaznenog postupka (policijske službenike, kriminalističke istražitelje, tu-
žitelje/državne odvjetnike i suce) na uzimanje u obzir ne samo vlastitih
verzija već i onih koje postavljaju i izlažu drugi subjekti (okrivljeni i nje-
govi branitelji, žrtve, oštećenici, opunomoćenici). Ukoliko ne bi došlo do
provjeravanja i tih verzija postoji opasnost da se ne postavi baš ona verzija
koja se baš u tom konkretnom predmetu pokazuje kao veoma važna, a
možda čak i ključna.
5. Verzije optužbe i verzije odbrane – ova klasifikacija verzija polazi
od odnosa sudionika u postupku (stranaka) prema predmetu dokazi-
vanja i proizlazi iz normi kaznenog procesnog prava.
244
18.3. Postavljanje kriminalističkih verzija

Postavljanje verzija stožerna je djelatnost kriminaliste
po otkrivanju kaznenog-kažnjivog djela.
A. I. Winberg
Postavljanje verzija je neophodan stadij u postupku razjašnjavanja kri-

minalnog događaja. Verzije su objektivizirane u operativnim i procesnim
dokaznim radnjama. Proces stvaranja verzija započinje sa pronalaže-
njem i utvrđivanjem minimalnog broja činjenica (indicija) o kriminal-
nom događaju i počinitelju. Postavljanje verzija je kriminalistička (para-
postupovna) djelatnost. Broj verzija koje treba planirati i postaviti ovisi
o raspoloživom činjeničnom fondu. Mnoštvo verzija (pluralitet verzija)
se javlja kao važan metodološki čimbenik otkrivanja, razjašnjavanja i
utvrđivanja kriminalnog događaja ili kaznenog djela, jer osigurava sve-
stranost, potpunost i objektivnost. Pri stvaranju (ali i kod provjeravanja)
verzija treba uzimati u obzir i negativne (odrečne) okolnosti, a ne samo
pozitivne okolnosti.82 Treba uzimati u obzir kako skoro svaka verzija ima
svoju protuverziju. Verzije, kao oblici misaone aktivnosti, su neraskidivo
povezane i isprepletene s poduzimanjem operativnih i procesnih doka-
znih radnji i nalaze se u njihovim temeljima i rezultatima.
Postavljanje kriminalističkih verzija potrebno je kada treba razjašnjavati
Proces nastajanja kriminalističkih verzija i njihovog naknadnog provjeravanja mogao
82
bi se primjerice odvijati i na način: Nakon što voditelj kriminalističkog istraživanja ste-
kne sliku o spornoj situaciji, procesom razmišljanja mobilizira sva pohranjena znanja
i iskustva, tražeći nešto slično ili prošlo što bi, možda, moglo nadopuniti nedovoljne
informacije. Postojeći se podaci dalje obrađuju uz pomoć operacija kao što su uspo-
ređivanje, klasifikacija, analiza, sinteza, indukcija, dedukcija, generalizacija, apstrakci-
ja, suprotstavljanje i dr. Vremenom, mašta iz cjelokupnog tog materijala – na osnovu
prisutnih predodžbi i pojmova, koje sjedinjuje u određenoj namjeri, kombinira i onda
povezuje jedne s drugima – stvara nove slike. Intelektualnim radom dobiva se jedna
pretpostavka – prva pretpostavka – čije logičko i empirijsko obrazloženje još nije u
dovoljnoj mjeri jasno. U prvo vrijeme to je samo blijesak jedne ideje, povezane s pi-
tanjem: Da li bi to bilo moguće? Kasnije se ta misao dalje razvija, postaje konkretnija
i pomoću logičkih operacija preciznija, te se oblikuje u verziju. Daljnja razmišljanja
kreću se u pravcu provjeravanja (u pogledu niza mogućih varijanti, sustava verzija).
Sada već egzistira jedna koncepcija na čijoj osnovi, iskušavanjem svih varijanti, zapo-
činje kriminalističko istraživanje, pri čemu se nakon uspješne provjere isključuje sve
veći broj varijanti, dok se na kraju ne potvrdi samo jedna verzija. (Krumsiek, 1991)
245
nerazjašnjena pitanja (probleme), uglavnom u početku kriminalističkog

istraživanja. Ipak, postavljanje verzija nije karakteristično samo za poče-
tak kriminalističkog istraživanja, već se ono poduzima uvijek i kada za
vrijeme kriminalističke obrade nastanu sporne situacija koje se ne mogu
jednoznačno objasniti, protumačiti. (Krumsiek, 1991) Stoga je postavlja-
nje kriminalističkih verzija kroz sve stadije postupka praćeno i povezano
sa dinamikom postavljanja verzija.
Također, verzije moraju biti utemeljene, ne smiju biti plod produktivne
mašte. Za pretpostavljanje i postavljanje svake od verzija mora postojati
neka osnova u činjenicama koja dopušta objašnjavanje kriminalnog
događaja – ovako, ali i/ili onako. Svaka pretpostavka mora biti ne samo
praktično moguća, nego i vjerojatna. Neutemeljene verzije upućuju i
svode rad kriminalističkih istražitelja na puko “slučajno pronalaženje”.
Kod postavljanja verzija potrebno je čuvati se od posljedica zamke
analogije koja se nalazi i tome: Mi se po svojoj prirodi više oslanjamo na
ono što nam je poznato, i to rađe (učestalije) činimo što se češće nalazimo
u nekom području u kojem se osjećamo više tuđim i nesigurnim.
Znači, o karakteristikama svakog kriminalnog događaja ili o
činjenicama koje treba utvrditi, moraju se uvijek planirati više verzija,
točnije postaviti sve moguće verzije. Radi se o poštivanju načela
postavljanja pluraliteta verzija (govori se o načelu maksimalno
mogućega broja verzija, ali najmanje verzije i protuverzije). V.
Vodinelić (1978), upozorava kako je “jedna verzija jednako nijedna
verzija”. Tim više, što od vremena saznanja za kriminalni događaj
djeluju čimbenici karakteristični za pojavu informacijskog deficita,
posebno traseološkog. Odnosno, dolazi do gubitka kriminalističkih
relevantnih informacija, tj. nastaju praznine u znanju kriminaliste, ali
i npr. svjedoka (proces zaboravljanja83). Kriminalističke verzije služe
upotpunjavanju neznanje, odnosno nesigurnog znanja o relevantnim
činjenicama i okolnostima. Mnoštvo verzija omogućuje misaonu
rekonstrukciju u skladu sa zahtjevima svestranosti, potpunosti i
temeljitosti kriminalističkog istraživanja.
Psihologija iskaza je utvrdila da kod svjedoka upravo prvog i drugog dana poslije
83
percipiranog kriminalnog događaja dolazi do iščezavanja siječanja u masi tzv.

detalja.
246
Sadržaj i postavljanje verzija tvore bitan središnji dio planiranja kriminali-

stičke obrade, a kasnije i kaznenog postupka. Verzije se postavljaju:
•• na temelju situacije pojedinog konkretnog kriminalnog događaja i
njegovog konkretnog pojavnog oblika;
•• na temelju raspoloživih saznanja koja se mogu i trebaju koristiti
u konkretnom stadiju planiranja kriminalističke obrade (početak
izvida kaznenog djela)
•• u vezi sa stadijem istraživanja – u stadiju utvrđivanja identiteta
počinitelja ili razjašnjavanja radnje počinjenog kriminalnog
događaja;
•• na temelju taktičkog postupanja koje je sadržajno određeno zako-
nom.
Verzije se postavljaju na način da ispunjavaju opće logične uvjete koji
se traže za valjanost hipoteza:
1. Relevantnost – znači prikladnost za rješavanje problema za koji je
verzija postavljena. U kriminalistici relevantnost verzije određuju
tri kriterija:
a. narav kaznenog djela (morfologijski kriterij),
b. izvori saznanja (dokazni kriterij), i
c. postupovne radnje kojima se provjeravaju kakvoća i stupanj
saznanja koja iz njih slijede (postupovni kriterij).
2. Provjerljivost – verzije ima svoj poseban metodologijski smisao.
Zbog svoje naravi kriminalistička verzija je provjerljiva samo u
kriminalističkom postupanju, što znači sredstvima koje predviđa to
postupanje. Verzija može biti provjerljiva:
a) konkluzivno (kad se istinitost verzije utvrđuje sigurno), ili
b) parcijalno (kad je istinitost verzije samo vjerojatna).
3. Plodnost (eksplanatorno-prediktivna moć) – izravno je određena
brojem konsekvencija koje se mogu iz nje izvesti (s obzirom na
narav kaznenog djela, sadržaj pojedinog dokaza i dr.).
4. Kompatibilnosti s već prihvaćenim hipotezama – ne znači
apsolutnu podudarnost ali niti to da razlika može postojati u odnosu
na ključne, bitne okolnosti.
247
5. Jednostavnost – opći je logički zahtjev kojeg u nizu situacija nije

moguće dosljedno primijeniti.
Postavljanje verzija, čije su logičke osnove prikazane, ima ključnu
važnost za kazneni postupak. Verzije ne valja uzimati isključivo kao
logičke misaone tvorevine, jer je osim logičkih pravila o postavljanju
verzija bitna i praktična primjena kriminalističkih pravila, posebno
temeljnih pojmova kriminalističke morfologije, zatim psihologijskih
saznanja i pravila taktike. (Pavišić, 2002)
Verzija se postavlja na temelju: 1) modelske strukture situacije kaznenoga
djela, 2) raspoloživih saznanja, 3) stadija istraživanja, te 4) taktičkog
načina.84
18.4. Provjeravanje kriminalističkih verzija

Verzija je jezgro kriminalističke taktike
istraživanja kaznenog djela.
A. I. Winberg
Rad s verzijama je specifična operativno taktička aktivnost (metoda).

Dakle oblik kriminalističke praktične djelatnosti misaone prirode, koja
nije pravno normirana. Postavljanje verzija ne provodi se u procesnoj
formi, već se provodi po pravilima logike i psihologije.
Međutim, provjeravanje verzija, koje se čini prilikom provođenja opera-
tivnih i dokaznih radnji, provodi se po kriminalističkim i procesnim pra-
84
Kriminalističko taktički način je najsvrhovitiji i najprikladniji način obavljanja
istraživanja (u predistražnom ili istražnom postupku i na glavnoj raspravi). Sloboda
izbora kriminalističko taktičkoga načina u kriminalistici je ograničena postupovnim
propisima, te raspoloživim tehničkim i spoznajnim mogućnostima. Kriminalističko
taktički načini su: a) opći (primjenjivi na različite situacije pojave kaznenog djela) i
b) posebni (primjenjivi na određene situacije pojave kaznenog djela). U ovisnosti o
strukturi sadržaja oni su: a) jednostavni ili b) složeni (taktičke kombinacije).
Taktička kombinacija je konkretni plan postupanja, operativna osnova djelovanja.
On može obuhvatiti jednu ili više radnji, situacija itd. Te radnje su ili istovrsne
(primjerice pojedini izvidi kaznenih djela), ili raznovrsne (izvidi i istražne radnje).
Taktičko rješenje je daljnja konkretizacija planskog postupanja. To je smisleni odabir
konkretnog sadržaja postupanja koji uključuje sastojke vremena, prostora, sredstva,
osoba i načina provođenja radnje. (Pavišić, Modly, Veić, 2006)
248
vilima. Inače, ne postoji neka posebna formalna radnja koja bi služila pro-
vjeravanju verzija. Riječ je o strukturalno-logičkoj spoznajnoj metodi.
Rad na provjeravanju verzijama je primjena metode eliminacije. Treba
istodobno provjeravati sve verzije. Opasno je postupanje samo po jednoj
verziji. Iako je danas zagovaraju neki autori kriminalističkih radova, jed-
nako je tako štetna primjena “teorija redoslijeda”, po kojoj se prvo radi
na temelju najvjerojatnije verzije, pa zatim dolaze na red ostale, jedna za
drugom, po kriteriju vjerojatnosti.
Kriminalista, u procesu planiranja i provjeravanja verzija, svjestan je
kako (najčešće) jedna verzija isključuje drugu. Ne postoji mogućnost
istovremene istinitosti dviju ili više suprotnih verzija. Riječ je o primjeni
metode eliminiranja, koja se sastoji u postupnom odbacivanju raznih,
inače objektivno mogućih verzija, u svjetlu svake novoutvrđene činje-
nice. Često se u postupku eliminiranja nekih verzija stvaraju nove, na
temelju utvrđenih činjenica. Međutim, preostala verzija samim tim ne
znači i da je istinita. Dakle, za verifikaciju i eliminiranje verzija služi
metoda eliminacije koja nije dokaz i argument za fundiranje istinitosti
preostale verzije.
Primjena metode eliminacije u provjeravanju postavljenih verzija.
Nakon postavljenih verzija, slijedi planiranje operativne djelatnosti u

konkretnoj kriminalističkoj obradi, što podrazumijeva poduzimanje ade-
kvatnih operativno taktičkih i dokaznih radnji. Također slijedi prikuplja-
nje novih činjenica, njihova provjera i analiza, ocjena njihovog značenja,
značaja i njihovo pravilno kriminalističko – operativno korištenje, koje
upravo omogućava eliminiranje ili potvrđivanje postavljenih verzija, ali
i predstavlja osnovu za postavljanje novih verzija.
Postupak provjeravanja verzija obrnut je postupak od njenog
postavljanja i počinje deduktivnom metodom, postupkom od općeg
249
prema pojedinačnom (dedukcijom posljedica iz verzija). Tu se polazi

od apstrakcije koju posjeduje verzija na konkretno činjenično stanje
(dokaze i indicije).
Kada policijski službenik, kriminalist provodi analizu postavljenih ver-
zija, njegova misaona djelatnost prolazi kroz tri stadija:
•• izvest će misaone posljedice iz svake verzije i odredit će koji tra-
govi, predmeti djela i ostale okolnosti moraju i mogu biti uistinu
pronađeni ukoliko je postavljena verzija istinita;
•• promislit će o tome koje praktične radnje (operativno-taktičke i
dokazne) treba poduzeti kako bi se potvrdilo postoje li misaoni
zaključci u stvarnosti – pronalaženjem dokaza ili njihovim ne-
pronalaženjem; i
•• potrebno je odrediti sinkroniziranost poduzetih mjera i radnji,
mjesto i rokove poduzimanja, provođenja.
Sve verzije, dakle, treba provjeravati:
a. paralelno, a ne jednu za drugom, suprotno od teorije redoslijeda,
i
b. istovremeno (npr. provjera verzija policijskog službenika i osum-
njičenika o njegovom alibiju).
Provjere se moraju provesti po načelu kriminalističke taktike – operativ-
nosti, temeljitosti i brzine. Može se i mora govoriti o redoslijedu provo-
đenja praktičnih radnji, ali ne i o redoslijedu provjere verzija.
Kako bi se prikupljene informacije u tijeku kriminalističke obrade ana-
lizirale, V. Krivokapić i O. Krstić (1999) smatraju kako očevidno tijelo
mora postaviti više posebnih verzija. Ono pristupa ocjeni ukupnog infor-
macijskog fonda kako bi odlučio o daljem načinu postupanja. Očevidno
tijelo mora uzimati u obzir: 1) informacije prikupljene mjerama prvog
zahvata, 2) tipične i posebne verzije, 3) jasno definirano područje osigu-
ravanja materijalnih dokaza i 4) praznine u saznavanju o kriminalnom
događaju.
Nakon toga, očevidno tijelo stvara detaljan plan, uzimajući u obzir in-
formacijski fond/profil kriminalnog događaja te postavljene tipične i po-
sebne verzije. Traganje je bitno olakšano kada postoje konkretni zadaci.
250
To podrazumijeva poštivanje pravilna taktika provjere svake postavljene

verzije. Stvaranje i provjera verzija tijekom provođenja očevida garan-
cija su objektivnosti čitavog kasnijeg postupka. Bez planiranja verzija
nemoguće je tražiti, pronalaziti i fiksirati mikrotragove. Njih kriminalista
ne pože opaziti svojim osjetilom vida, već ih može pronaći jedino svo-
jom misaonom aktivnošću. (Simonović, 1984)
U našoj praksi postoje primjera sa štetnim posljedicama zbog nenavi-
knutosti očevidnog tijela da na mjestu počinjenja kriminalne radnje pri-
mjenjuje, postavlja verzije. Nedostatak rada s verzijama vodi u besciljno
lutanje. Zbog toga je neophodno da očevidno tijelo polazi od općih ver-
zija, a da tijekom rada na mjestu počinjenja provodi njihovu korekciju
(metoda eliminacije) i planira posebne verzije. Očevid na mjestu poči-
njenja kriminalne radnje ni u kom slučaju se ne bi smio završiti dok se
ne provjere one verzije, čije je provjeravanje tijekom očevida moguće.
Određen broj verzija, međutim moguće je provjeriti tek rekonstrukcijom
događaja.
Verzije se mogu planirati i tako što se više njih veže za jedan element
(motiv, način, sredstvo počinjenja, određenu osobu kao počinitelja).
Tijekom operativnog rada pojedine verzije se dopunjuju, odnosno one
se obogaćuju novim činjenicama. Pri tome ne dolazi do stvaranja novih
verzija, već do produbljivanja postojećih. Izuzetno, mogu se stvarati
nove verzije, ako to novo činjenično stanje zahtijeva.
Provjeravanje verzija, po pravilu, otežano je aktivnim suprotstavljanjem
od strane počinitelja, koji nastoji ukloniti sve tragove kaznenog djela i
onemogućiti vlastito otkrivanje kao počinitelja.
Provjeravanje verzija, koje su u osnovi svakog operativnog plana, re-
zultat su ne samo spoznatih činjenica u vezi sa kaznenim djelom i poči-
niteljem, već i sa iskustvenim i praktičnim saznanjima, kao i metodama
drugih znanosti, koje kriminalistika koristi.
Operativnim radom nije dovoljno potvrditi samo istinitost određene ver-
zije, nego neistinitost ostalih planiranih verzija. Samo u tom slučaju mo-
žemo sa sigurnošću konstatirati kako smo uspjeli utvrditi podudarnost
planirane verzije sa faktičkim/stvarnim činjenicama, koje se odnose na
kazneno djelo i njegovog počinitelja.
251
18.5. Kriminalističke verzije i plan kriminalističkog

istraživanja
Planiranje operativnog rada u vezi sa konkretnim kriminalnim doga-
đajem mora biti u skladu sa predviđenim operativnim, odnosno kazne-
nopostupovnim zadacima. Zadaci se, po pravilu, sastoje u određivanju
okolnosti koje treba otkriti, razjasniti, a potom utvrditi ili, pak, stvoriti
uvjete (kriminalističke i pravne) za njihovo dokazivanje u kaznenom po-
stupku (npr. osiguravanjem predmeta vještačenja). Planiranje treba biti
usklađeno sa postojećim verzijama, a same verzije uvjetovane sadržajem
temeljnih, osnovnih pitanja kriminalistike.
Realizacija operativnog plana podrazumijeva sumiranje i ocjenu priku-
pljenih informacija i dokaza, odnosno provjeru koje su se indicije, i po
njima sačinjene verzije, pokazale osnovanim, i u vezi s tim, kakve korek-
cije i usmjeravanja treba poduzeti u daljnjem istraživanju.
Kada će se pristupiti planiranju, odnosno postavljanju verzija, donošenju
operativnog plana i provođenju kriminalističke obrade, zavisi od broja i
sadržaja indicija, odnosno od toga pružaju li prikupljena saznanja dovolj-
no osnova za postavljanje bilo kakvih radnih pretpostavki. U okviru ope-
rativnog rada, stvaraju se uvjeti za odbacivanje postojećih i donošenje no-
vih verzija, sve do konačnog potvrđivanja one najvjerojatnije. Zato i sam
plan treba stalno mijenjati, provjeravati i usmjeravati u skladu s novim
činjenicama, jer i same činjenice na osnovu kojih se stvaraju verzije tije-
kom kriminalističkog istraživanja nisu precizno određene niti uokvirene.
Pojedine operativno taktičke radnje i mjere su unaprijed određene sadr-
žajem samih verzija. U daljem operativnom postupanju, njihovim pro-
vođenjem, provjeravaju se i same verzije. Po istom kaznenom događaju
sve verzije treba provjeravati istovremeno, mada ima i mišljenja da prvo
treba provjeravati verzije koje su najutemeljenije, pa poslije njih ostale,
prema njihovoj pretpostavljenoj osnovanosti/utemeljenosti. Smatramo
da je istovremeno provjeravanje verzija taktički ispravnije i pruža više
mogućnosti za pravodobno i racionalno otkrivanje, razjašnjavanje i pri-
javljivanje kaznenog djela i počinitelja.
Provjeravanjem verzija, po prirodi stvari, usmjerava se aktivnost i poja-
čava dinamika kriminalističke obrade/kriminalističkog istraživanja, pri
252
čemu je operativna djelatnost, vezana za pretpostavke o počinitelju ka-

znenog djela i drugim okolnostima u vezi s kaznenim djelom, najčešće
tajna. S obzirom na to da je riječ o indicijama i na osnovu njih sačinje-
nim radnim pretpostavkama, javni način provođenja pojedinih radnji, s
ciljem utvrđivanja stvarnog stanja, mogao bi naškoditi ugledu osoba na
koja se odnose indicije ili pretpostavke. S druge strane, na tajnost u radu
obavezuju razlozi operativnosti, budući da su osobe obuhvaćene ope-
rativnim radnjama zainteresirana za ishod kriminalističke obrade, pa bi
mogle uništiti ili skloniti materijalne dokaze, utjecati na svjedoke ili bi se
mogle odluče za skrivanje i bijeg. Tajnost kriminalističkog istraživanja
zajamčena je i zakonom.
Krug osoba je na početku otkrivanja kriminalnog događaja obično veo-
ma širok i nedovoljno određen, što zavisi od indicija, koje, manje ili više,
posredno ukazuju na njihove veze sa kriminalnim događajem/kaznenim
djelom.
Broj osoba se daljnjim operativnim radom sužava i dovodi u realne
granice, naravno, ukoliko su i same verzije bile realne. U suprotnom,
ukoliko su se sve verzije poslije poduzetih operativno taktičkih radnji
i mjera pokazale kao neosnovane, to obvezuje policijske službenike na
dalje operativno postupanje u pravcu prikupljanja novih indicija, njihovo
provjeravanje, izmjenu plana ili njegovo modificiranje, odnosno usmje-
ravanje rada prema onim verzijama, koje su trenutno najrealnije.
Različita operativna postupanja, u stadiju otkrivanja i razjašnjavanja kri-
minalnog događaja i počinitelja, uvjetovana su različitim kriminalistič-
kim situacijama kaznenog djela. Čak i događaji koji za kriminalistiku ne
predstavljaju nikakav problem, zahtijevaju određene operativne postup-
ke. Bez obzira na to što je ponekad moguće određene mjere i radnje, kao i
određene verzije planirati i u odnosu na konačan razvoj, pojedine razlike
ukazuju na potrebu različitog tretmana svakog konkretnog slučaja. Čak
i prilikom primjene iste operativno taktičke radnje i mjere, specifičnosti
slučaja utjecat će na specifičnosti njenog provođenja.
Svi ti postupci koji se manifestiraju poduzimanjem operativno taktičkih
i tehničkih radnji i mjera, a koji su obuhvaćeni jedinstvom osobe i kri-
minalnog događaja, čine sadržaj kriminalističke obrade/kriminalističkog
istraživanja.
253
19. TEMELJNA PITANJA KRIMINALISTIKE
19.1. Značaj temeljnih pitanja kriminalistike u

kriminalističkoj obradi
U kriminalističkoj obradi potrebno je razjasniti mnoge činjenice i

pojedinosti radi istinitog utvrđivanja činjeničnog stanja, što uvijek
zavisi od težine i složenosti konkretnog slučaja, kriminalnog događaja.
Stoga nije uvijek moguće unaprijed predvidjeti na koja sve pitanja treba
tražiti odgovore. (Perić, 1987) Često puta na izgled sitne i beznačajne
pojedinosti mogu biti odlučne za razjašnjavanje kriminalnog događaja i
identifikaciju počinitelja.
U svakoj kriminalističkoj obradi, bez obzira na težinu i složenost slučaja,
uvijek se traže odgovori na tzv. temeljna “zlatna” pitanja kriminalisti-
ke. Tek kad se pouzdano odgovori na njih može se smatrati da je kazneno
djelo razjašnjeno, da je činjenično stanje utvrđeno.
Katkad, u sklopu kriminalističke obrade, neće biti moguće, a ni potreb-
no, da se za pokretanje i vođenje formalnog kaznenog postupka (istrage)
odgovori na sva postavljena temeljna pitanja kriminalistike. Međutim,
bez obzira na to, prilikom vođenja kriminalističke obrade, kao i prilikom
poduzimanja bilo koje pojedinačne operativno-taktičke radnje i mjere
u sklopu kriminalističke obrade/kriminalističkog istraživanja, policijski
službenici, kriminalisti moraju imati ta pitanja na umu i težiti da na njih
daju odgovore.
Iako kriminalističko učenje o temeljnim pitanjima kriminalistike spada u
abecedu kriminalistike, nije zgorega da se na ova pitanja uvijek podsjeti-
mo. Za to postoje brojni razlozi. U teoriji i praksi događa se da se na neka
od tih pitanja zaboravi tražiti odgovor, pa poduzete radnje i mjere ili bilo
koje zabilješke, informacije, zapisnici i druga kriminalistička i policijska
korespondencija i sl. ostaju ne tako rijetko nepotpune i manjkave. (Perić,
1987) Kada planiramo naše kriminalističko postupanje (npr. postavlja-
nje zasjede, provođenje očevida, prikupljanja obavijesti od građana i dr.)
onda je uputno da plan izradimo po određenom redoslijedu pitanja.
254
V. Krivokapić (1987) upozorava kako je pogrešno ova pitanja vezati is-

ključivo za otkrivanje kaznenih djela i počinitelja, s obzirom da je opće-
nito odgovor na njihov sadržaj u cilju uspješne kriminalističke obrade.
Ž. Aleksić (1982) upozorava kako temeljna pitanja kriminalistike treba
promatrati kao skup elemenata povezanih u jednu cjelinu. To znači da
će kazneno djelo, u kriminalističkom smislu, biti razriješeno tek kada
se na svako pitanje potpuno odgovori. Odgovori na pitanja moraju biti
potpuni, provjerljivi i konzistentni (odgovori koji isključuju svaki drugi
mogući odgovor). V. Vodinelić (1970) smatra temeljna pitanja krimina-
listike “kosturom rada” u kriminalističkoj obradi. Odgovori na temeljna
pitanja kriminalistike čine “organsku cjelinu”. Tako primjerice: kvali-
fikacija samog kaznenog djela (što je učinjeno? – namjerno, nehatno,
kvalifikatorno, privilegirajuće) često puta zavisi od mjesta (gdje?), vre-
mena (kada?), sredstva (s čime?) i načina (kako?) počinjenja djela, kao i
od motiva (zašto?) i okolnosti je li počinitelj bio sam ili u društvu drugih
osoba (s kime?). (Vodinelić, Aleksić, 1990)
Pitanja se, između ostalog, često koriste i u postavljanju verzija, naroči-
to kod tipičnih i posebnih kriminalističkih verzija, pa se kriminalističke
verzije često puta u literaturi i praksi miješaju sa temeljnim pitanjima
kriminalistike. (Perić, 1987)
Pri istraživanju svakog kaznenog djela potrebno je postaviti temeljna pi-
tanja kriminalistike (u obliku verzija, što znači da se za svako pitanje
postavi više kriminalističkih verzija) i naći odgovore na njih. Temeljna
pitanja kriminalistike su osnova za sastavljanje verzija i planiranje kri-
minalističkog istraživanja. (Maver, 2004)
B. Pavišić (2002) ističe kako se prema sadržaju i dosegu, među svim kri-
minalističkim verzijama, ističu opće i posebne, složene metodologijske
verzije temeljnih ili glavnih, zlatnih, pitanja kriminalistike, koje stvaraju
cjelinu istražnih zadaća ustrojenu prema pojedinim pitanjima.
Važnost kriminalističkog učenja o temeljnim pitanjima kriminalistike
proizlazi i iz razloga što neki teoretičari, baveći se kriminalistikom u
lutanju po pitanjima tražeći vlastitu originalnost, negiraju njihov značaj
tijekom provođenja kriminalističkih procedura. Smatraju ih uzgrednim
kratkim podsjetnikom u početnim stadijima istraživanja, koja svode
važne dokazne činjenice o kaznenom djelu na jednostavnu razinu. Ona
255
su za njih pomagala za utvrđivanje dijelova događaja koji je predmet

kriminalističkog istraživanja. Za njih temeljna pitanja kriminalistike nisu
sadržaji koji bi obuhvatno, na početku istraživanja, usmjeravali na brojne
činjenice koje je potrebno utvrditi, ovisno o okolnostima događaja, te su
ona načelni pregled okolnosti među brojnim činjenicama koje u početku
istraživanja treba utvrditi. Osnova rada kriminalista, po njima bi bila,
utvrđivanje bića kaznenog djela. Iz ovih, kratko pobrojanih promišljanja
o temeljnim pitanjima kriminalistike, vidimo značajan utjecaj teorijski
formaliziranog gledanja na suštinu realnog, stvarnog životnog znanja o
otkrivanju, razjašnjavanju, utvrđivanju i prijavljivanju kaznenog djela i
njegovog počinitelja. Kako se sadašnji i budući kriminalisti ne bi utopili
plutajući po površini zamišljene izformalizirane realnosti; kako bi se mogli
uklopiti u stvarnost i život pun toliko lijepog i neugodno nepredviđenog
realiteta; kako bi shvatili prirodu i funkciju kriminalističke znanosti; moraju
samokritički razumjeti temeljna poglavlja – abecedu kriminalistike.
TEMELJNA PITANJA KRIMIANLISTIKE
kazneno djelo objektivne

1. ŠTO quid
corpus delicti identifikacijske
počinitelj subjektivne
2. TKO quis
auctor identifikacijske
mjesto kaznenog djela mjesne
3. GDJE ubi
locus delicti lokalne
vrijeme vremenske
4. KADA quando
tempus delicti temporalne
način počinjenja modalne
5. KAKO quomodo
modus operandi diferencijalne
quibus sredstvo počinjenja instrumentalne
6. S ČIME
auxillis instrumenta sceleris identifikacijske
motivacijske
7. ZAŠTO cur motiv
kauzalne (uzročne)
supočinitelji,
subjektivne
sudionici
8. S KIME identifikacijske
poticatelji, pomagači,
relacijske
jataci
subjektivne
PROTIV KOGA ILI
9. žrtva, oštećenik identifikacijske
ČEGA
diferencijalne
Temeljna pitanja kriminalistike i vrste utvrđivanih okolnosti
256
Osnovna, temeljna pitanja kriminalistike su u vezi s objektivnim i subjek-

tivnim elementima kaznenog djela u stadiju razjašnjavanja i suđenja. U
objektivnu stranu kaznenog djela spadaju pitanja: što se dogodilo? (kazne-
no djelo, prekršaj, običan događaj), gdje se dogodilo? (mjesto radnje kao
i svako mjesto gdje se mogu naći tragovi i predmeti u vezi sa kaznenim
djelom), kada se dogodilo? (vrijeme počinjenja kaznenog djela), kako se
dogodilo? (način pripreme, počinjenje i prikrivanja kaznenog djela) i čime
je počinjeno? (sredstva počinjenja).
Pitanja koja se odnose na subjektivnu stranu razjašnjavanja kaznenog
djela su: s kime je počinjeno? (upućuje na supočiniteljstvo/sudioništvo,
poticatelje, pomaganje, prikrivanje), zašto je počinjeno? (odnosi se na
motiv), nad kime je počinjeno? (tko je žrtva i mogući viktimološki as-
pekt) i tko je počinitelj? Osnovna, temeljna pitanja kriminalistike naj-
većim dijelom se upravo i odnose na otkrivanje počinitelja. (Krivoka-
pić, 2005) Od preciznog i savjesnog utvrđivanja objektivnog sadržaja
kaznenog djela zavisi hoće li se i u kojem smjeru usmjeriti traganje za
nepoznatim počiniteljem. (Vodinelić, Aleksić, 1990)
Svako od ovih devet temeljnih pitanja kriminalistike ima poseban značaj
za razjašnjavanje kriminalnog događaja, ali se ona nalaze i u odnosu
međusobne zavisnosti i povezanosti. Ona jednostavno predstavljaju ne-
raskidivo jedinstvo sadržaja kaznenog djela i počinitelja.
19.2. Porijeklo i povijest temeljnih pitanja

kriminalistike
Hans Gross, utemeljitelj kriminalističke znanosti, u svojem poznatom, i
brojnim izdanjima okrunjenom udžbeniku, što ga je namijenio istražnim
sucima kao sustav kriminalistike (Handbuch für Untersuchungsrihter
als System der Kriminalistik), da bi u sažetom obliku izrazio što su glav-
ne dužnosti istražnog suca, odnosno kriminalista u pripremnom dijelu
kaznenog postupka, pozvao se na – kako kaže – staru, zlatnu pravničku
izreku: “Quis, quid, ubi, quibus auxiliis, cur, quomodo, quando?”
(Tko, što, gdje, kojim sredstvima, zašto, kako, kada?). Na taj je način
naznačio temeljna pitanja kriminaliste/kriminalistike (Die sieben golde-
nen W des Kriminalisten – Wer, was, wo, womit, warum, wie und wan?).
Na njih istražni sudac, odnosno kriminalist mora ograničiti svoju pažnju
257
dolazeći na mjesto događaja, odnosno prikupljajući, ispitujući itd. prve

informacije o počinjenom zločinu. Samo onaj istražni sudac, odnosno
kriminalist – naglašava Gross – koji stalno pred očima ima navedenu
izreku može pri obavljanju svojih dužnosti pronaći pravu mjeru, odno-
sno ne izgubiti se u pojedinostima, ne zapostaviti neku važnu okolnost,
jednom riječi, ne učiniti neku grubu pogrešku. (Radovčić, 1997)
Navedenih sedam temeljnih pitanja kriminalistike, koja je V. Vodinelić
proširio na devet (s kime? protiv koga ili što?), Hans Gross je pripi-
sao njemačkom filozofu i profesoru u Jeni i Frankfurtu, iz XVIII. st.,
Joachinu Georgu Darjesu (1714.-1791.), ne pružajući, međutim, nikakav
dalji podatak iz kojega bi se moglo zaključiti u kakvom je i kojem kon-
tekstu navedena izreka bila citirana, odnosno korištena. S obzirom na
bitnu filozofijsku orijentaciju Darjesova djela, teško je povjerovati da bi
taj kontekst mogao biti istovrstan s Grossovim, da bi, naime, njegovo po-
zivanje na poslovicu bilo određeno uskim potrebama pripremnog stadija
kaznenog postupka.
Kako je kriminalistika relativno mlada znanost, a zlatna pravna izreka,
na koju se H. Gross poziva, doista starog porijekla, V. Radovčić se pri-
hvatila zadatka pokušati proniknuti iz kojeg to prošlog vremena, iz koje
to povijesne epohe razvoja pravne misli ona potječu te kakav je bio idej-
ni praktični kontekst njene izvorne primjene. Rezultate svog istraživanja
objavila je u članku: “Antičko (retoričko) porijeklo izreke o sedam zlat-
nih pitanja modernog kriminalista”, u kojem iznosi:
I prvo, da je tzv. stara, zlatna pravnička izreka Quis, quid, ubi, qui-
bus, auxiliis, cur, quomodo, quando?, koja po Hansu Grossu ima biti
podsjetnikom istražnom sucu, odnosno kriminalisti, za njegove te-
meljne dužnosti, direktni ili indirektni izdanak jedne, po formulaciji
i po sadržaju gotovo identične rečenice (quis, quid, quando, ubi, cur,
quemadmodum, quibus adminicutis) iz kratkog pseudo-Augustino-
va retoričkog spisa, didaktičko-enciklopedijske namjene, pod naslo-
vom: Retorička načela (Principia rhetorices).85
85
Prevedeno, naslovi dijelova Retoričkih načela (Principia rhetorices) iz kratkog
pseudo-Augustinova retoričkog spisa didaktičko-enciklopedijske namjene glase
kako slijede, uz stanovite dodatke (u zagradama): Govornikova dužnost; Što je
govornikov cilj; O građanskim pitanjima (temama) te o razlici između općih i
258
posebnih; Koje bi to okolnosti bile koje čine spor (koje pitanju daju karakter spora);
Logička (sporna) pitanja nastaju na četiri načina; O četirima pravnim (spornim)
pitanjima; Kojim se članovima (momentima) povezuje (sporno) pitanje; Mjerila
(za procjenu opstojnosti) sporova; O (govornim) figurama sporova; Od kakve je
koristi prethodno upoznavanje takvih figura. U četvrtom poglavlju, okolnosti čine
konstitutivne elemente hypothesis, odnosno quaestio spetialis. Prijevod četvrtog
dijela Retoričkih načela, zbog važnosti i rijetkosti ovakvih izvora za kriminalističku
znanost, zahvaljujući trudu V. Radovčić (1997), navodimo u cijelosti:
“Sada, međutim, nakon što je već dovoljno rečeno o razlici između općih i posebnih
pitanja te thesis odvojena od hypothesis, da bi se jednako razlikovale po predmetu
i nazivu, čini se prikladnim kazati što je to što čini hypothesis, tj. spor. Stvarno okru-
ženje, koje Hermagora naziva peristasis, to je, dakle, ono bez čega ne može uopće
opstojati spor. Što je pak peristasis, lakše se može shvatiti njezinom podjelom nego
definicijom. Ima, dakle, sedam dijelova okruženja, tj. peristaseos, koje Hermagora
naziva moria periostaseos, Teodor stoiheia pragmaton, tj. elementima: zbog toga
što sporovi nastaju njihovim spajanjem, isto tako kao što vidimo da imena i riječi
nastaju spajanjem slova. Ali, bez obzira na to što je ispravnije govoriti, stoiheia ili
moria – ispustivši raspravu o nazivu – kazat ćemo koji su sami ti dijelovi. To su,
dakle, ovi: tko, što, kada, gdje, zašto, kako, kojim sredstvima, što ih Grci zovu pe-
ristaseos aformas. Spor se utemeljuje združivanjem – bilo logičkim, bilo pravnim
– ponajvećeg broja, od svih spomenutih /dijelova/. Ali, zacijelo, treba opisati oso-
binu svakog /dijela/ pojedinačno. Tko – naznačuje osobu, koja se promatra dvama
načinima: po imenu i po vrsnoći. Po imenu ovim načinom: Tko? Kamil, K. Marije, L. Sulla.
Po vrsnoći: Tko? bogataš, siromah, car. Promatranje pak po imenima je određeno, po
vrsnoći neodređeno, jer nazivom se ne dolazi ni do kakvog podatka osim do imena, vr-
snoćom /naprotiv/ do podataka i o imetku, i o dobi, i o staležu, i o učenosti, i do ostalih
bezbrojnih podataka. Što – naznačuje stvar /djelo/, koja je – bilo da je od nekoga učinjena,
bilo da je izgovorena, bilo da je smišljena ... – dobra ili loša, časna ili nečasna, pravedna
ili nepravedna, korisna ili beskorisna, nužna ili sporedna, značajna ili jedva uobičajena ili
nova /neobična/. Kada – naznaka je vremena, kao danju ili noću, na žrtveni ili vjerski
dan, također i po događajima koji vremenu daju svoj biljeg, kao u doba rata ili mira, za
vrijeme pobune ili sloge, slobode ili tiranije; također i nešto drugo što se može zbiti na
isti način. Gdje – naznaka je mjesta; kao u državi /gradu/ ili izvan nje, na posvećenom ili na
neposvećenom mjestu, na moru ili na kopnu. Zašto – naznačuje motiv činjenja, ili go-
vorenja, ili smišljanja, stvar /po mojem mišljenju/ posebice potrebna za utemeljivanje
spora. Kako – značenje dobiva dokazivanjem ili iz onoga što se dogodilo, ili iz onoga što
bi se moglo dogoditi, ili iz onoga što će se dogoditi; kao potajno, javno, silom, prijevar-
no; također ako se nešto, što je slično, dogodi na isti način. Aformai, koje mi nazivamo
sredstvima, naznačuju one stvari (sredstva) za koje se ustanovi da je pomoću njih nešto
(djelo) učinjeno; kao što su konopac, mač, otrovni napitak, pismeno, posrednik, nalozi,
rob, sudionik, razbojnik. Kako sam gore kazao, građanski spor tvore logički utoci bilo svih
tih članaka /dijelova/, bilo ponajvećeg njihova broja.” (Radovčić, 1997)
259
II drugo, da se idejni i praktični konteksti dviju izreka – unatoč ogro-

mnoj (petnaestostoljetnoj) vremenskoj distanci koja ih dijeli, unatoč
upadljivim razlikama (po opsegu, strukturi i namjeni) između djela
iz kojih potječu – bitno podudaraju: obje izreke fiksiraju temeljne
odrednice kaznenopravnih sudskih spornih pitanja, odnosno glavne
pretpostavke za otkrivanje odnosno progon i kažnjavanje pravnim
poretkom predviđenih kaznenih djela.
III treće, razlika bi jedino bila u – da tako kažemo – adresatima: prva
izreka – ona iz Grossova udžbenika – bila je namijenjena istražnom
sucu, odnosno kriminalisti, kao putokaz i memento njegovu postupa-
nju pri prikupljanju, ispitivanju itd. prvih informacija o počinjenom
zločinu u pripremnoj fazi kaznenog postupka. Druga izreka – ona
iz pseudo-Augustinovih Retoričkih načela, djela koje je, nastavši u
epohi relativno nesređenog stanja sudske prakse i pravnih vrela –
upućena je bila sucu općenito, kao upozorenje (bez obzira na stadij
kaznenog postupka) na njegove dužnosti u pogledu utvrđenja sveko-
likih, uvjetno kazano, zakonskih pretpostavki za progon, odnosno za
kažnjavanje određene osobe za neko pravnim poretkom predviđeno
kazneno djelo.
Temeljna pitanja kriminalistike pojavljuju se i u drugim kontekstima i
značenjima kroz povijest. Tako je M. Golob (1959) analizirao pitanja sa-
slušanja okrivljenika (interrogatoria specialia) koja se navode u Consti-
tutio Criminalis Theresiana iz 1768. godine. Za ubojstvo ona su glasila:
Kako je ubojstvo bilo počinjeno (treba opisati sve događaje od
početka do kraja)? Gdje je ubojstvo bilo počinjeno? Kada (dan i
sat)? S kojim sredstvima ili oružjem? Što je počinitelja nagnalo na
djelo (motiv)? Je li mu tko pri ubojstvu pomagao? Tko je to bio?
Kako se zove? Gdje prebiva? Gdje je ubojica zakopao ili sakrio
žrtvu? Je li ubijeni kod sebe imao novac ili druge predmete? Je li
mu što uzeto? Što je počinitelj napravio s plijenom? Koje vrijed-
nosti je prodao? Gdje je sakrio ostale stvari? Je li ubojica ubijao
i prije? Koliko puta?
I za ostale zločine bila su propisana posebna istražna pitanja – interro-
gatoria specialia.
260
Ova kratka analiza povijesnih izvora temeljnih pitanja kriminalistike po-

kazuje nam uistinu kako je kriminalistika relativno mlada znanost, ali
doista sa starim porijeklom.
19.3. Pojedina temeljna pitanja kriminalistike

19.3.1. ŠTO?
Što? je osnovno pitanje koje se najčešće postavlja prvo. Razlozi za sum-
nju da je učinjeno kazneno djelo aktiviraju kriminalističko istraživanje i
pitanje “Što se dogodilo?” je prvo na redu, na koje moramo već u počet-
ku odgovoriti. Neki puta ćemo ustanoviti da se ne radi o kaznenom djelu
radi kojeg smo počeli istraživanje, već o nekom posve drugom kazne-
nom djelu (npr.: nije razbojništvo već krađa, nije ubojstvo nego nehajno
uzrokovanje smrti i t. sl.), a katkad će se utvrditi da se uopće ne radi o
kažnjivoj radnji.
Može se činiti kako je dobivanje odgovor na pitanje “Što?” jednostavno.
No, to nije uvijek tako, jer nekada odgovor na pitanje “Što se je dogodi-
lo?” predstavlja problem. Primjerice, mrtvo je tijelo pronađeno uz pru-
gu. Moguće su tipične verzije (pretpostavke): ubojstvo – kazneno djelo
(gurnut ili bačen iz vlaka), samoubojstvo (namjerno skakanje samoubo-
jice), nesretni slučaj (nenamjerno, nehotično ispadanje, pokliznuće) ili
čak da je u pitanju prirodna, tzv. naprasna smrt (uzrokovana npr. mož-
danim udarom ili srčanim infarktom). Ako je odgovor na pitanje “Što
se dogodilo?” – kazneno djelo, tada se dalje postavljaju pitanja: “Koje
je kazneno djelo počinjeno?” (po vrsti, kvalifikaciji i dr.), što je ključno
pitanje i predstavlja kriminalističku diferencijalnu dijagnozu. Ukoliko je
u pitanju samoubojstvo, nesretni slučaj, naprasna smrt i dr., gdje nema
elemenata kaznenog djela, nema niti potrebe za daljnjim kriminalistič-
kim istraživanjem, obradom. Tek odgovorom na prvo pitanje, koje je
ključno, prelazi se na rješavanje ostalih pitanja. Većina odgovora na pi-
tanja “kada, gdje, kako i čime” dobiva se, potpuno ili djelomično, odmah
na mjestu događaja, ili iz prijave oštećenog. (Mataković, 1986)
U slučajevima kada je započeto kriminalističko istraživanje određenog
kriminalnog događaja, ali se ne može utvrditi što se zaista dogodilo, po-
trebno je pozvati kao pomoć druge stručne osobe ili vještake kako bi nam
261
na mjestu događaja, prilikom očevida, pomogli svojim stručnim znanjem

ili kako bi uspješno obavili rekonstrukciju, pokus, odnosno odredili po-
trebna vještačenja.
Pitanje “Što?” ima širi sadržaj od pravne kvalifikacije kaznenog djela.
Dakle, kazneni zakon određuje što je kazneno djelo, pa ako postoji ka-
zneno djelo kriminalistika radi na njegovom razjašnjavanju i prema vrsti
djela određuje koje će se radnje poduzeti.
Važnost postavljenog pitanja “Što?”:
•• što se dogodilo – kazneno djelo, prekršaj, disciplinski prijestup,
nesretni slučaj, događaj uzrokovan višom silom, namjerni ne-
skrivljeni događaj (samoubojstvo);
•• što je počinjeno: dilema, trilema, kvadridilema;
•• kriminalistička diferencijalna dijagnoza (koje kazneno djelo, koji
prekršaj);
•• što je poduzeto od strane osumnjičenog i pomoću koje metode;
•• što ide u prilog privilegiranom djelu, a što kvalificiranom djelu;
•• što ide u olakotne, a što u otegotne okolnosti;
•• što svjedoci znaju o kriminalnom događaju koji se istražuje;
•• određivanje stvarne nadležnosti državnog odvjetnika/tužitelja,
suca istrage, suda.
19.3.2. KADA?
Odgovorom na pitanje Kada? najčešće se utvrđuje vrijeme počinjenja
kaznenog djela. Prema zakonskoj odredbi kazneno djelo je počinjeno
u vrijeme kad je počinitelj radio ili je bio dužan raditi, bez obzira na to
kad je nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela Vrijeme
počinjenja kaznenog djela ima dvostruki značaj:
a) kriminalistički, radi utvrđivanja mjesta gdje se je netko (osum-
njičeni) nalazio u vrijeme počinjenja kaznenog djela (utvrđivanje
alibija86); zbog organiziranja potjere ili potrage za osumnjičenim;
86
Alibi je u kriminalistici pojam koji znači utvrđivanje kako je neka osoba bila negdje
drugdje, a ne na mjestu počinjenja kriminalnog događaja, u vrijeme kada je ono
262
radi traganja i pronalaženja tragova ili predmeta kaznenog djela

(očevid, pretraga i dr.); zbog utvrđivanja klimatskih i atmosfer-
skih uvjeta koji su postojali u vrijeme počinjenja kaznenog djela
i dr.;
b) kazneno pravni, jer može nastupiti zastara kaznenog dijela; radi
utvrđivanja starosti osumnjičenika (maloljetna osoba ili dijete,
mlađi punoljetnik); radi promjene ili primjene (blažeg) zakona;
kada je vrijeme element bića kaznenog djela (npr.: …u doba rat-
nog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti
države) i dr.
S kriminalističkog gledišta važno je saznati vrijeme počinjenja kaznenog
djela što prije (načelo operativnosti), ali postoje događaji u kojima se
vrijeme ne može potpuno precizno utvrditi (primjerice: provalna krađa
počinjena između petka i nedjelje; mrtvo tijelo pronađeno u šumi u sta-
nju raspadanja i sl.).
Razumljivo je da sama prisutnost na mjestu događaja u vrijeme poči-
njenja kaznenog djela još nije dokaz da je neka osoba počinila kazneno
djelo. Takva je osoba sumnjiva zbog toga što je imala stvarnu mogućnost
počinjenja kaznenog djela (indicija).
Ukoliko se utvrdilo vrijeme počinjenja kaznenog djela, moguće je putem
kriminalističkih evidencija, npr.: po evidenciji legitimiranih osoba, utvr-
diti koja je od sumnjivih osoba bila legitimirana u to vrijeme u blizini
mjesta događaja.
Vrijeme nam je bitno jer njegovim utvrđivanjem možemo pretpostaviti je
li na žrtvi, oštećeniku, počinitelju ili na mjestu događaja moguće pronaći
tragove kaznenog djela, odnosno postoje li kakvi tragovi kaznenog djela.87
počinjeno. Alibi, dakle znači odsutnost sa mjesta kriminalnog događaja/kaznenog
djela u vrijeme kada je ono bilo počinjeno.
87
Među kriminalistima se nerijetko postavlja pitanje može li se odrediti redoslijed
postavljanja temeljnih pitanjima kriminalistike? Koje pitanje treba prvo rješavati,
koje drugo i tako redom? C. J. van Ledden Hülsebosch, vještak toksikologije, kemičar,
iz Amsterdama, u svojim radovima naglašava kako se prvo kriminalist treba odrediti
prema pitanju “Kada?” – jer tragovi koji govore (nešto u tom pogledu) brzo nestaju
(traseološki informacijski deficit) pa stoga prijeti opasnost da se na to pitanje neće
moći ili će se vrlo teško moći dati decidirani odgovor. (Hülsebosch, 1955)
263
Važnost postavljenog pitanja “Kada?”:

•• kada je radnja kaznenog djela započela (trajna kaznena djela su
dovršena kada prestane postojati protupravno stanje), a kada je
nastupila posljedica (npr. kauzalitet radnje i posljedice);
•• potražna djelatnost ili mjere traganja;
•• utvrđivanje i provjeravanje alibija;
•• uporaba kriminalističkih evidencija (npr. legitimiranih osoba);
•• traseološki informacijski deficit (opstojnost trga);
•• važenje pravne norme (nullum crimen sine lege, primjena blažeg
zakona);
•• status počinitelja ili žrtve (dijete, maloljetnik, mlađi punoljetnik,
punoljetnik);
•• kada je počinitelj uhićen;
•• kada je žrtva posljednji put viđena;
•• zastara kaznenog djela ili progona;
•• abolicija.
19.3.3. GDJE?
Pitanje Gdje? odnosi se na mjesto počinjenja kaznenog djela, koje se uvi-
jek mora utvrditi jer se na njemu mogu pronaći tragovi kaznenog djela
i tragovi koji će nam omogućiti identifikaciju počinitelja. Zakonodavac
određuje da je mjesto počinjenja kako mjesto gdje je počinitelj radio ili je
bio dužan raditi, tako i mjesto gdje je u cjelini ili djelomično nastupila po-
sljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela, a u slučaju kažnjivog pokušaja
i tamo gdje je ta posljedica prema njegovu predviđanju trebala nastupiti.
S kriminalističkog gledišta, mjesto događaja kaznenog djela se smatra:
a) mjestom neposrednog počinjenja kaznenog djela;
b) mjestom nastanka posljedice kaznenog djela; i
c) svakim drugim mjestom gdje se nalaze predmeti i tragovi kazne-
nog djela, te gdje se neposrednim zapažanjem može nešto utvr-
diti o postojanju kaznenog djela, počinitelju i njegovoj odgovor-
nosti. To svako drugo mjesto može biti čak i u inozemstvu; može
264
biti stan u kojemu se nalaze bilješke i nacrti npr. mjesta događaja

provalne teške krađe u pošti; mjesto sakrivanja prisvojenih pred-
meta (npr. u šumi, tuđim prostorijama i dr.), mjesto tiskanja kri-
votvorina i dr.
Kriminalistika u mjestu događaja vidi izvor materijalnih tragova i pred-
meta kaznenog djela i stoga ga lokalizira, određuje svuda gdje se oni
mogu naći. Npr.: kod krivotvorenja novca počinitelj osim na mjestu gdje
je krivotvorenje tiskanjem urađeno može ostaviti tragove i na drugim
mjestima gdje je npr. spaljivao matrice, izrađivao klišeje, sakrio već izra-
đene krivotvorene novčanice i dr.
Kriminalista ne smije uvijek prihvatiti činjenicu da je upravo ono mjesto
gdje je nastupila posljedica samo mjesto počinjenja. Ono se u kriminali-
stici tumači puno šire. To je svako ono mjesto gdje je djelo pripremano,
gdje je došlo do radnje počinjenja kaznenog djela i gdje je nastupila po-
sljedica. Prilikom ubojstva tragovi se mogu naći na onim mjestima gdje
je uvježbavana vještina u preciznom gađanju, na mjestu samog počinje-
nja ubojstva kao i na mjestu gdje je mrtvo tijelo ili sredstvo počinjena
sakriveno, a različito je od mjesta neposrednog počinjenja ubojstva i t. sl.
Kod određivanja mjesta događaja u širem smislu važna su nam dva poj-
ma kriminalističke znanosti: plurilokalizacija mjesta kriminalnog do-
gađaja/kaznenog djela88 i diskontinuitet mjesta kriminalnog događaja/
kaznenog djela.89
Mjesto počinjenja, također ima i kazneno pravni značaj, jer u nekim slu-
čajevima o tome ovisi biće kaznenog djela ili sama kvalifikacija djela.
Npr.: ako je kazneno djelo … počinjeno kod skladišta oružja…; …tko
neovlašteno uđe u vojni objekt, iako zna da je pristup zabranjen… i sl.
Važnost postavljenog pitanja “Gdje?”:
88
O plurilokalizaciji mjesta kaznenog djela govori se kada se prostor mjesta kaznenog
djela prostire na više lokaliteta u geografskom, pravnom (sudbenost, stvarna i mjesna
nadležnost), strukturalno-morfološkom (prostor radnje počinjenja i nastupanja
posljedice), dinamičkom, kauzalnom ili drugom smislu. (Modly, Šuperina, Korajlić,
2008)
89
O diskontinuitetu mjesta kriminalnog događaja govori se kada ono iskazuje odlike
dinamike kriminalnog događaja, modalitete djelovanja aktera kriminalnog događaja
s određenim prekidima na određenom prostoru. (Modly, Šuperina, Korajlić, 2008)
265
•• gdje je djelo počinjeno i gdje je djelo otkriveno;

•• gdje tražiti tragove (uže i šire mjesto kriminalnog događaja);
•• gdje je djelo počinjeno, gdje je nastupila posljedica (plurilokali-
tet mjesta događaja);
•• postojanje diskontinuiteta mjesta događaja;
•• gdje je bila žrtva;
•• utvrđivanje prisutnosti na mjestu događaja (DKT);
•• mjesna nadležnost državnog odvjetnika/tužitelja, suca istrage i
suda;
•• provjera alibija (ne samo “kada” već i “gdje”);
•• određuje se mogući broj osoba sumnjivih za počinjanje djela
(koje dolaze gdje) – počinitelj, supočinitelji, pomagači, potica-
telji, prikrivači;
•• gdje je počinitelj, gdje bi se najvjerojatnije mogao pronaći, gdje
se skriva;
•• određuje mogućnost traženja svjedoka (gdje je što netko mogao
vidjeti, s kojeg mjesta su svjedoci promatrali);
•• kaznena djela na daljinu (npr. računalne prijevare) – stvarna i
mjesna nadležnost suda i kaznenog zakonodavstva.
19.3.4. KAKO?
Odgovor na pitanje Kako? najčešće se odnosi na način počinjenja kazne-
nog djela. Način počinjenja kaznenog djela je kriminalistička kategorija
koja označava čitav splet čimbenika i uvjeta koji neposredno ili posred-
no utječu na to da se određeni kriminalni događaj ili kazneno djelo ma-
nifestira s određenim sadržajem i u određenom obliku. Način počinjenja
kaznenog djela se označava u kriminalističkoj terminologiji kao “modus
operandi” i širi je pojam od “zločinačke perseverance”.90
90
Pod zločinačkom (kriminalnom) perseverancijom najčešće se podrazumijeva
spremnost zločinca iz navike ili nagonskih zločinaca da se uporno pridržavaju
jednom primijenjene tehnike načina počinjenja zločina. Drugim riječima, zločinačka
perseveracija znači da više ili mnoga kaznena djela jednog počinitelja pokazuju
u tehnici izvođenja djela određena istovrsna obilježja. Pri tome treba uzeti u
266
Način počinjenja kaznenog djela u sebi obuhvaća sve radnje ili propušta-
nja (nečinjenje) počinitelja kaznenog djela koje znače pripremanje, po-
činjenje i prikrivanje (maskiranje) kaznenog djela. Te informacije važne
su za otkrivanje, dokazivanje i razrješavanje kaznene stvari. Način po-
činjenja kaznenog djela pripada objektivnoj strani kaznenog djela, ulazi
u predmet dokazivanja, predstavlja dokaznu činjenicu i time zauzima
istaknuto mjesto u dokaznoj teoriji kaznenoga prava (npr. krađa poči-
njena provaljivanjem je jedan od teških oblik načina počinjenja krađe).
Način počinjenja izražava svojstva kriminaliteta i utjecaj osobnih svoj-
stava i sposobnosti počinitelja. On je simbioza objektivnog i subjektiv-
nog. Ujedno je rezultat uočenih zajedničkih svojstava, profesionalizacije
i organiziranosti. (Modly, Šuperina, Korajlić, 2008)
Način počinjenja kaznenog djela u kriminalističkom istraživanju ima va-
žan kriminalistički značaj zbog pojave, navike nekih počinitelja kazne-
nih djela (posebno recidivista, serijskih počinitelja) koji imaju izgrađen
vlastiti modus operandi koga se slijepo pridržavaju, čak i onda kada su
svjesni da mogu biti otkriveni po načinu “svoga rada”. Na ovoj posebno-
sti navike zasniva se i evidencija kaznenih djela i njihovih počinitelja po
načinu počinjenja u posebnoj MOS-evidenciji.91
obzir izvjesnu širinu varijacija. Danas prema provedenim istraživanjima velik broj
kriminalaca mijenja svoj način rada unutar istog delikta. Zato su neodrživa kruta
shvaćanja kriminalne perseveracije da počinitelj samo varira unutar iste kategorije
delikata neke elemente ili i čitav kompleks. Polazeći od današnjih spoznaja da se
kriminalci uspješno prilagođuju stalnim i dinamičkim promjenama u društvu,
znanosti, tehnici, gospodarstvu i sl., pa i samoj praksi suzbijanja kriminaliteta,
zločinačka perseveracija (osim iznimnog) više ne može biti ključni element sustava
modus operandi. Ona više ne zauzima dominirajuću ulogu u ukupnom mnoštvu
načina počinjenja, ali o njoj treba voditi računa. Riječ je o pojavi postojanosti,
istovjetnosti ili sličnosti postupaka počinitelja kaznenih djela. Ovaj kriminalistički
pojam zločinačke upornosti izvorno je povezan uz kaznenopravni pojam povrata i
stjecaja. Sustavno ulazi u područje tehnike zločina. (Modly, Šuperina, Korajlić, 2008)
91
Modus operandi evidencija ili sustav (tzv. MOS evidencija) je sustav evidencije
o načinu počinjenja kaznenih djela i predstavlja zbroj i sistematiku podataka
podudarnih obilježja o načinu počinjenja određenih vrsta kaznenih djela,
uporabljenim sredstvima, vremenu i mjestu počinjenja, ponašanju počinitelja
kaznenog djela, njegovom osobnom opisu i dr. To je zbroj kombiniranih, višeimeničnih
i konkretno određenih podudarnih obilježja objektivnog i subjektivnog karaktera,
vezanih uz počinjenje kaznenog djela i ličnost počinitelja. Glavni cilj sustava modus
267
Kod mnogih kaznenih djela pokazalo se da je počinitelj uvježban i da

ima svoju metodu rada. Temelj ponavljanja jedne te iste radnje leži u ra-
zumljivoj činjenici: činjenje kaznenih djela je vještina koju treba izučiti.
Ne može se odjednom ovladati raznim vještinama i umijećima. Delin-
kvent ukoliko računa na svoj uspjeh i razvoj, i želi izbjeći kaznu, nužno
se mora specijalizirati. Osim tjelesnih i psihičkih osobina, na izbor speci-
jalnosti često utječe i zanat koji je od ranije delinkvent izučavao, naučio,
dok je još namjeravao da živi poštenim životom. Praksa je pokazala da se
bivši bravari razvijaju najlakše u provalnike, litografi često u krivotvo-
ritelje, pokrivači krovova će se lako penjati po krovovima zgrada i činiti
teške krađe i t. sl. U metodici istraživanja seksualnih delikata proučava
se počiniteljev način pristupa žrtvi silovanja, pa se tako razlikuju: a)
kontakt pristup (con); b) pristup s iznenadni napadom (blitz); i c) pristup
iznenađenjem (suprise).
Međutim, kada se ne radi o počinitelju sa izgrađenim načinom poči-
njenja, ipak po odgovoru kako je djelo počinjeno mogu se pretposta-
viti kriminalistički važne verzije, kao npr.: radi li se o profesionalnom
delinkventu ili prigodnom delinkventu; kakva tjelesna svojstva, navike,
vještine zanata i znanja posjeduje počinitelj djela; što može uputiti na
određenu osobu kao počinitelja ili na krug osoba u kojem treba tražiti
počinitelja s obzirom na znanje o objektu napada i sl.
Važnost postavljenog pitanja “Kako?”:
•• kako je kazneno djelo počinjeno;
•• modus operandi (podvrsta: ritam operandi, tehnički modus ope-
randi);
•• zakonski opis kaznenog djela (npr. teške krađe, teškog ubojstva);
•• kako je počinitelj došao i otišao sa mjesta događaja;
•• MOS evidencije (ukoliko se vode);
operandi je vođenje podataka o poznatim kriminalcima na temelju njihovih

individualnih metoda/načina djelovanja. Ako i nije moguće odrediti kome se može
pripisati konkretni modus operandi, moguće je ukazati na kategoriju ili grupu kojoj
počinitelj pripada. Ovaj sustav sužuje polje istraživanja. Kod ove evidencije vode se
registri po abecednom redu različitih počinitelja i kategorijama kaznenih djela, kao
i podregistri. (Modly, Šuperina, Korajlić, 2008)
268
•• profiliranje počinitelja;
•• kako je počinitelj dobio informacije koje su potrebne za počinje-
nje kaznenog djela;
•• grupifikacija počinitelja (ljevak ili dešnjak) ili sredstva počinje-
nja (jednobridno sječivo duljine do 20 cm);
•• s kojim zanatom ili profesijom su povezana sredstva počinjenja;
•• odnos počinitelja i žrtve (npr. poznaju se ili ne).
19.3.5. S ČIME?
Odgovor na pitanje S čime? odnosi se na sredstvo počinjenja. U kri-
minalistici pod sredstvom počinjenja podrazumijevamo svaku stvar ili
tvar kojom je bilo počinjeno kazneno djelo. Tako sredstvo počinjenja
u jednom slučaju može biti nož, u drugom pištolj ili revolver, u trećem
otrov i t. sl.
Sredstvo počinjenja, slično kao i način počinjenja, mogu uputiti na pret-
postavku radi li se o profesionalnom ili prigodnom počinitelju (npr.
korištenje puške sa snajperom ili pištolja sa prigušivačem ili sjekire za
počinjenje ubojstva), ali i na druge okolnosti kao npr.: je li se kazneno
djelo ranije pripremalo, jer počinitelj koji planira počinjenje kaznenog
djela priprema i sredstva počinjenja (npr. izrada posebne eksplozivne
naprave). Sredstvo i način počinjenja kaznenog djela su “rekviziti” poči-
nitelja i karakteriziraju ga, ponekad, do te mjere da u cijeloj kriminalnoj
karijeri ostaje dosljedan svom “načinu i alatu” počinjenja (jednokrilna
ili dvokrilna vrata, provaljivanje pritiskom tijela ili izrađenim ključem
..., džepne krađe čini samo u gužvi vađenjem stvari iz vanjskog džepa...,
isti trikovi kod prijevara itd.). Upravo ta osobina ponavljanja ukazuje
na važnost kriminalističko-psihološkog proučavanja načina i sredstava
počinjenja i mogućnosti korištenja tog znanja u otkrivanju počinitelja
(indicije). (Mataković, 1986)
Poseban značaj sredstva počinjenja je u tome što služe: a) u traganju za
počiniteljem kaznenog djela (tko upotrebljava takva sredstva, tko ih je
posjedovao, izrađivao i sl.), i b) u dokazivanju učešća u počinjenju ka-
znenog djela (vještačenje tragova oruđa i oružja).
269
Kod obavljanja očevida možemo utvrditi više mogućih situacija:

a) sredstvo kojim je bilo počinjeno kazneno djelo počinitelj je donio
na mjesto događaja i tamo ga nakon počinjenja kaznenog djela i
ostavio;
b) na mjestu događaja nalazimo samo tragove djelovanja sredstva
počinjenja kojeg je počinitelj donio i nakon djela odnio sa sobom;
c) počinitelj je na mjestu događaja našao sredstvo počinjenja kojim
je učinio kazneno djelo, a potom ga je odnio sa mjesta događaja
ili ga je tamo ostavio.
Ukoliko na mjestu događaja ne nađemo sredstvo počinjenja kojim je dje-
lo bilo učinjeno, tražit ćemo tragove nastale upotrebom tog sredstva, na
osnovu kojih će vještaci barem približno odrediti vrstu sredstva počinje-
nja, kojeg ćemo potom tražiti kod počinitelja, osumnjičenih osoba tokom
pretrage same osobe ili njenog doma i dr.
Važnost postavljenog pitanja “S čime?”:
•• prosudba smrtonosne ili ubojite moći oružja/oruđa (velika ili
mala sjekira; oružje s prigušivačem ili bez; otrov);
•• sredstvo koje je pripremano ili je nađeno na mjestu događaja
(ocjena namjere, ubojstvo na mah počinjeno u stanju jake razdra-
ženosti – afekt);
•• sudbina sredstva počinjenja (otežano identificiranje, prikrivanje
i sakrivanje).
19.3.6. S KIME?
Pitanje S kime? u vezi je sa činjenicom je li počinitelj imao supočini-
telje ili sudionike (poticatelje, pomagatelje) i kakva je bila njihova ulo-
ga. Pretpostavke na postavljeno pitanje možemo postaviti, primjerice,
procjenom okolnosti na samom mjestu događaja (npr. kada je odnesena
kasa iz pošte teška 250 kilograma) ili činjenice saznati temeljem iskaza
svjedoka (npr. razbojništvo u banci kojem su prisustvovali svjedoci).
Tokom kriminalističkog istraživanja ne traga se samo za supočiniteljima
nego i za sudionicima – poticateljima i pomagačima. Razlog tome je što
je poticatelj nekada društveno opasniji od samog počinitelja kaznenog
270
djela. Za pomaganje se osobito smatra: davanje savjeta ili uputa kako da

se počini kazneno djelo; stavljanje počinitelju na raspolaganje sredstava
za počinjenje kaznenog djela; uklanjanje prepreka za počinjenje kazne-
nog djela te unaprijed obećano prikrivanje kaznenog djela, počinitelja,
sredstava kojima je djelo počinjeno, tragova kaznenog djela ili predmeta
pribavljenih kaznenim djelom.
Kod organiziranog kriminaliteta posebno je važno, pored pripadnika
zločinačke organizacije (ili grupe), utvrditi i organizatora.
a) Organizator zločinačke organizacije je osoba koja rukovodi
grupom, nositelj je strategije i taktike, onaj je koji supočinite-
lje i sudionike povezuje svojim utjecajem i autoritetom. To je
dominantna osoba, vođa, on drži “dirigentsku palicu” u svojim
rukama. Određuje program, plan, ciljeve, strategiju i taktičke po-
teze organizacije. Usmjerava cjelokupnu aktivnost organizacije.
Autoritet je ostalim osobama, povezuje ih i kohezivna je snaga u
unutarnjim odnosima organizacije.
Zločinačku organizaciju karakterizira hijerarhijski odnos u ko-
jem organizator ima glavnu ulogu. Može ih biti i više, suorgani-
zatori različitih hijerarhijskih razina.
b) Pripadnici zločinačke organizacije su osobe sa najnižim statu-
som i radi se o radnicima, izvršiteljima, “egzekutorima” naloga
i zapovijedi organizatora ili upravitelja. Oni sudjeluju u aktiv-
nostima obuhvaćenim planom i programom organizacije, bezu-
vjetno su poslušni, hijerarhijski inferiorni pripadnici zločinačkog
društva, uvijek spremni u djelo provesti zapovijed organizatora
ili upravitelja. Podvrgnuti su stegi i pravilima organizacije.
Najbitniji su sudionici zločinačke organizacije jer su pripravni obaviti
najprljavije zadaće – ubojstvo, ucjenu, prijetnju, prijenos oružja ili nov-
ca, krijumčarenje “radne snage” – prostitutki, djece, krađe, razbojništva,
otmice, što su samo neke od dobivenih obveza koje su spremni izvršiti.
(Bačić, Pavlović, 2004)
Važnost postavljenog pitanja “S kime?”:
•• otkrivanje svih supočinitelja i sudionika u kaznenom djelu;
•• s kime je žrtva posljednji put viđena;
271
•• s kime su svjedoci povezani;

•• s kime očekujete pronaći osumnjičenu osobu;
•• teroristički napad – kažnjava se i pripremanje kaznenog djela.
19.3.7. ZAŠTO?
Odgovorom na pitanje Zašto? utvrđuje se motiv počinitelja kaznenog
djela zbog kojeg ga je i počinio. Motiv počinjenja kaznenog djela pojav-
ljuje se kao vrlo važna indicija, poglavito ukoliko se radi o specifičnom
motivu. Utvrđuje se analizom vrste kaznenog djela, objekta koji je na-
padnut kaznenim djelom, načinom počinjenja kaznenog djela i svih onih
okolnosti pod kojima je kazneno djelo učinjeno.
Motivi su pobude koje čovjekovo djelovanje usmjeravaju prema
nekom određenom cilju, održavaju to djelovanje i pojačavaju njegov
intenzitet. Motivacija je takvo stanje u kojem smo “iznutra” pobuđeni
nekim potrebama, težnjama, željama ili motivima, a usmjereni prema
postizanju nekog cilja koji izvana djeluje kao poticaj na ponašanje.
Organizam dakle nije samo “gurnut” u aktivnost unutrašnjim porivima,
već ga izvana potiču i “povlače” neki okolni predmeti i situacije. (Petz,
1992)
Motiv kaznenog djela je okolnost koja ukazuje na vezu sa žrtvom.
Ponajprije kada utvrđujemo tko je nepoznati počinitelj. U mnogim
slučajevima motiv sam po sebi ukazuje na mogućeg počinitelja pa ga
neki upravo zbog toga pokušavaju prikriti ili lažno prikazati. Zbog toga
se moraju proučiti pažljivo svi tragovi nađeni na mjestu kriminalnog
događaja, i na žrtvi, kako bi utvrdili da li su međusobno povezani i jesu
li u suglasju.
Motiv je često puta i dio zakonskog bića kaznenog djela pa ga treba utvr-
đivati kao pravno relevantnu činjenicu. Tako kod teškog ubojstva imamo
motive: iz koristoljublja, bezobzirne osvete, mržnje ili iz drugih niskih
pobuda; radi počinjenja ili prikrivanja drugog kaznenog djela. Lukrativ-
ni motivi su elementi bića kaznenog djela, prisutni kod svih kaznenih
djela protiv imovine. Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog
rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog
podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta
272
druge osobe. Takvo postupanje uzet će se kao otegotna okolnost ako za-
konom nije izričito propisano teže kažnjavanje.
Prema vrsti međusobnih odnosa, čiju su promjenu željele ubojice ostva-
riti, i prema sferi psihičkog života, na koji se ti odnosi održavaju, utvrđe-
ni motivi počinitelja bili bi slijedeći:
a) ubojstva motivirana promjenom međusobnih odnosa nastali fi-
zičkim napadom žrtve,
b) ubojstva motivirana promjenom teško narušenih rodbinskih, su-
sjedskih, sustanarskih i uopće međuljudskih odnosa,
c) ubojstva motivirana promjenom međusobnih odnosa nastali na-
nošenjem nekog zla počinitelju od strane žrtve,
d) ubojstva motivirana teško narušenim bračnim i porodičnim od-
nosima,
e) ubojstva motivirana čestim vrijeđanjem i svađama između nekih
osoba,
f) ubojstva motivirana ciljem stjecanja materijalne koristi,
g) ubojstva motivirana promjenom u kojoj objekt napada predstav-
lja teret ili opasnost za interes ubojice,
h) ubojstva motivirana bezobzirnom ljubomorom,
i) ubojstva motivirana promjenom odnosa zasnovanih na politič-
kim ili nacionalnim uvjerenjima, odnosno praznovjerju,
j) ubojstva motivirana bahatošću, razuzdanošću i obiješću ubojice,
k) ubojstva motivirana promjenom odnosa nastali između počini-
telja kaznenog djela i njegovog progonitelja, odnosno službenih
osoba koji mu trebaju temeljem zakona oduzeti slobodu,
l) ubojstva počinjena u neuračunljivom stanju i iz nehaja.
Važnost postavljenog pitanja “Zašto?”:
•• zašto je kazneno djelo počinjeno;
•• zašto su pojedini alati ili oružje korišteni u počinjenju kaznenog
djela;
•• motiv može upućivati na počinitelja (npr. ljubomora);
•• motiv razjašnjava međuodnose žrtve i počinitelja;
273
•• zašto je došlo do kašnjenja u prijavljivanju kaznenog djela od

strane oštećenika;
•• zašto se počinitelj samoprijavio za počinjeno kazneno djelo;
•• zašto svjedoci nerado govore o počinjenom kaznenom djelu;
•• motiv utječe na stupanj kaznene odgovornosti.
19.3.8. PROTIV KOGA ILI ČEGA?

Pitanja Protiv koga ili čega? utvrđuje se objekt napada, tj. identitet žrtve
ili oštećenog kaznenim djelom (npr. bliska osoba, član obitelji, dijete,
odgovorna osoba, službena osoba, vojna osoba, općenito čovjek i sl.) ili
predmet napada (npr. motorno vozilo, isprava, računalni sustav ili raču-
nalni podatak, službena tajna i sl.). U nekim slučajevima identitet žrtve
presudan je za daljnji rad na razjašnjavanju kaznenih djela i otkrivanju
počinitelja.
Bitno je utvrditi npr. tko je žrtva, njen identitet, krug njenih prijatelja,
odnosi koji su postojali unutar obitelji, među prijateljima, ne radnom
mjestu ili u kojem društvu je bio član. To nam katkad može biti jedini
putokaz prema počinitelju.
Također nam je bitno, npr. kod imovinskih delikata, je li napad bio
usmjeren (npr. provalna krađa u stanu ili obiteljskoj kući) prema
određenom objektu (biserna ogrlica, slika naivnog umjetnika i sl.) ili
prema unaprijed nedefiniranom objektu (uzima se što se zatekne u stanu
ili obiteljskoj kući).
Važnost postavljenih pitanja “Protiv koga ili čega?”:
•• istraživanje katkad počinje od žrtve – polazna točka policijskih
izvida;
•• utvrđivanje i rekonstruiranje posljednjih sati kretanja žrtve;
•• viktimizacija objekta napada;
•• dostupnost objekta napada;
•• ponašanje prema objektu napada tijekom svih stadija počinjenja
kažnjive radnje.
274
19.3.9. TKO?
Odgovorom na pitanje Tko? utvrđuje se identitet počinitelja, prikupljaju
se ćinjenice ili dokazi o njegovoj krivnji i razjašnjava njegov subjektiv-
ni odnos prema kaznenom djelu. Sve dok postoji samo sumnja, a ne i
sigurni dokaz o nečijem učešću u počinjenu kaznenog djela i njegovoj
odgovornosti, ovo pitanje nije u potpunosti odgovoreno, razjašnjeno.
Ne smije se zaboraviti mogućnost osobnog lažnog samoprijavljivanja u
cilju zaštite ili prikrivanja pravog počinitelja kaznenog djela.
U većim slučajevima ovo pitanje je središnje i najteže rješivo, stoga se u
međuvremenu traže odgovoriti na ostala temeljna pitanja kriminalistike
jer je za pretpostaviti kako će nam ti odgovori pomoći odgovoriti na ovo
posljednje pitanje i otkriti tko je počinitelj.
Prema raznim tragovima što ih nalazimo na mjestu događaja možemo
izvesti pretpostavke o vrstama fizičkih posljedica, nastalim tragovima,
koji su tokom počinjenja djela ostali ili nastali na počinitelju (tragovi
i mikrotragovi na odjeći počinitelja – piljevina, prašina, boja i sl.). Te
tragove ćemo tražiti na odjeći osumnjičene osobe i ukoliko ih nađemo
možemo takvu osobu, preko tragova sa mjesta počinjenja kaznenog dje-
la, dovesti u vezu sa samim kaznenim djelom.
Prema načinu počinjenja i nastalim tragovima počinjenog kaznenog dje-
la, postavljaju se pretpostavke o tjelesnim i drugim osobinama i sposob-
nostima počinitelja, o njegovoj snazi, visini, znanju, vještini. Naročito
u slučajevima npr. provalnih krađa moramo pretražiti širi krug mjesta
kriminalnog događaja i put odlaska počinitelja sa mjesta događaja jer
počinitelj rado odbacuje ili sakriva ukradene stvari ili oruđe kojim je
provala počinjena. Tom prilikom od velike koristi može biti i uporaba
policijskog psa za slijeđenje traga mirisa.
Naročito su značajni oni tragovi kojima utvrđujemo prisutnost određene
osobe u vrijeme i na mjestu počinjenja kaznenog djela. To su poglavito
tragovi papilarnih linija, tragovi stopala, dlanova, zaboravljeni, odbačeni
ili izgubljeni predmeti počinitelja i dr.
275
Važnost postavljenog pitanja “Tko?”:

•• tko je počinio kazneno djelo;
•• tko je žrtva;
•• tko je otkrio kazneno djelo;
•• tko je prijavio kazneno djelo;
•• često se puta zaboravi tko je i kada “priznao” počinjenje kazne-
nog djela;
•• tko je vidio ili čuo nešto važno za provođenja kriminalističkog
istraživanja;
•• kaznena prijava se podnosi samo protiv osobe;
•• znanje počinitelja od djelu (kvirulanti, psihopate);
•• značaj kontaktnih tragova na mjestu kriminalnog događaja.
276
20. OTKRIVANJE I RAZJAŠNJAVANJE
KAZNENIH DJELA TIJEKOM OPERATIVNE
AKTIVNOSTI POLICIJSKIH SLUŽBENIKA
Operativna aktivnost policijskih službenika je najosnovniji i najčešći

način otkrivanja kaznenih djela, njihovog razjašnjavanja i osiguravanja
dokaza. Primjenom metoda temeljenih na kriminalističkoj znanosti, po-
licijski službenici otkrivaju kaznena djela i njihove počinitelje, ali dje-
luju i preventivno radi sprječavanja počinjenja pojedinih kaznenih djela.
Zahvaljujući operativnoj djelatnosti policijskih službenika otkrivanja,
nadzora i kontrole, stvoreni su i izgrađeni određeni načini i metode za
otkrivanje, razjašnjavanje, utvrđivanje i prijavljivanje kaznenih dje-
la svih pojavnih oblika kriminaliteta. Praktične metode znanstveno su
usavršavale i sistematizirale kriminalističke metodike prema svojim po-
trebama, uz korištenje dostignuća drugih znanost, ne samo u taktičkom
postupanju, nego i ugrađivanjem u njihov sadržaj konkretnih operativno
taktičkih i tehničkih radnji i mjera i istražnih/dokaznih radnji, čime su se
dobivale nove vlastite metode.
Kriminalisti koji rade na suprotstavljanju kriminalitetu, obavljaju ra-
znovrsnu preventivnu i represivnu djelatnost, bilo baveći se konkret-
nim kaznenim djelima, ili da u sklopu ostalih svakodnevnih poslova
dolaze do relevantnih operativnih informacija o kaznenom djelu i po-
činitelju. Postupajući u okviru svojih ovlaštenja, oni dolaze do indici-
jalnih materijalnih i peronalnih činjenica, koje mogu ukazati na posto-
janje kaznenog djela i na osumnjičenu osobu. Takav način otkrivanja
kaznenih djela zahtijeva i odgovarajuće dodatno angažiranje policij-
skih službenika (i izvan konkretnih zadataka) u otkrivanju pojedinih
kaznenih djela, što uostalom i spada u njihovu svakodnevnu djelatnost.
U sklopu ove aktivnosti, poduzimaju se odgovarajuće operativno tak-
tičke i tehničke radnje i mjere, među kojima su najčešće: prikupljanje
obavijesti, različite vrste provjera, promatranje, praćenje, legitimira-
nje/utvrđivanje istovjetnosti osobe, pregled osoba i vozila, utvrđivanje
identiteta, provjera alibija i sl., a od istražnih/dokaznih radnji: očevid,
277
pretraga i privremeno oduzimanje predmeta. Riječ je o slučajevima

gdje nema prethodnih indicija koje ukazuju na sumnju postojanja kri-
minalnog događaja, koji možda sadrži i konkretno kazneno djelo, već
se samoinicijativnom, upornom istraživačkom aktivnošću, primjenom
odgovarajućih kriminalističko taktičkih radnji i mjera, dolazi do ope-
rativnih informacija, koje ukazuju na sumnju postojanja kriminalnog
događaja, pri čemu kriminalističko taktička situacija zahtijeva podu-
zimanje odgovarajućih istražnih radnji u cilju utvrđivanja kriminalnog
događaja, odnosno otkrivanja kaznenog djela.
Jedan od načina otkrivanja i razjašnjavanja kaznenog djela i otkrivanja
počinitelja, koji omogućava prikupljanje materijalnih i personalnih do-
kaza (izjave osoba) te stvara uvjete za potpuno razjašnjavanje djela, je
hvatanje počinitelja na djelu, odnosno zatjecanje na mjestu u počinjenju
kaznenog djela in flagranti. Djelotvornost ove radnje je vidljiva i izu-
zetna, ali se ona ne može primjenjivati kod svih kaznenih djela s istim
uspjehom, a uz to zahtijeva plansko i organizirano poduzimanje odgo-
varajućih preventivno-represivnih radnji i mjera. Zbog toga je primjena
ove radnje u otkrivanju i razjašnjavanju kaznenih djela, u ukupnom broju
evidentiranih kaznenih djela, neznatna.
Ovaj način otkrivanja i razjašnjavanja kaznenih djela najbolje se može
primijeniti na određenim objektima i punktovima uz prethodno dobro
poznavanje kriminalne situacije. Na osnovu određenih procjena, plani-
raju se takve aktivnosti na sektoru, uz uključivanje i drugih policijskih
službenika, kriminalista, koji se izgledom i ponašanjem prilagođavaju
objektivnim uvjetima, kako bi uspješnije poduzeli adekvatne operativno
taktičke radnje i mjere, kao što su: promatranje, praćenje, legitimiranje,
hvatanje počinitelja, kao i istražne/dokazne radnje: najčešće pretraga i
oduzimanje predmeta, u određenim slučajevima prepoznavanje i vješta-
čenje, kao i očevid.
Primjena ove metode otkrivanja i razjašnjavanja kaznenih djela zahti-
jeva prethodno analitičko sagledavanje stanja i kretanja pojedinih ka-
znenih djela na određenim objektima i punktovima, kao i utvrđivanje
točnog mjesta, vremena i načina počinjenja, na osnovu čega se i dono-
se odgovarajuće kriminalističke procjene, prognoze i planira operativ-
na djelatnost. Dok u prethodnom slučaju operativnim radom policije,
278
kriminalista, treba doći do osnovane sumnje kako kriminalni događaj

sadrži kazneno djelo, u situaciji zatjecanja počinitelja in flagranti se ka-
zneno djelo i njegov počinitelj otkrivaju na mjestu u trenutku samog
počinjenja kaznenog djela.
Jedna od metoda koja postoji u aktualnoj operativnoj praksi policije sa-
stoji se u organizaciji munjevite, žurne akcije poslije počinjenih, prije
svega težih i složenijih kaznenih djela, kao što su: terorizam, razbojniš-
tvo, razbojnička krađa, ubojstvo i dr. Suština ove akcije je u sprječavanju
bijega počinitelja kaznenog djela, onemogućavanju njegovog slobodnog
kretanja i skrivanja, otkrivanju sudionika i pronalaženju materijalnih do-
kaza, kao što su sredstva kojima je počinjeno kazneno djelo ili predmeti
koji su pribavljeni ili su proistekli počinjenjem kaznenog djela. Poslije
saznanja o počinjenom kaznenom djelu (vodeći računa o protoku vre-
mena od vremena počinjenja do trenutka saznanja), odmah se pristupa
poduzimanju akcije, koja obuhvaća preventivno-represivne, operativno
taktičke radnje i mjere i radnje dokazivanja. Bitno je istaknuti činjenicu
da ova aktivnost nema nikakav utjecaj na sam postupak započinjanja
očevida, koji se obavlja usporedo s ovom akcijom i u skladu s procesnim
odredbama i kriminalističkim znanjima, a sama akcija traje i poslije pro-
vedenog očevida, dok se počinitelj ne otkrije i uhvati, odnosno sve dok
postoji mogućnost njegovog otkrivanja i hvatanja. Međutim, u stadiju
trajanja ove žurne akcije, poslije očevida svakako treba koristiti one rele-
vantne podatke i okolnosti, koji su utvrđeni tijekom očevida i koji mogu
doprinijeti pronalaženju i uhićenju počinitelja.
Najčešće primjenjivane operativno taktičke radnje i mjere u ovoj akciji
su: obavješćivanje o kriminalnom događaju svih tijela nadležnih za pro-
vedbu zakona (npr. policijske postaje, graničnu policiju, carinu), postav-
ljanje blokada, provođenje zasjeda, racija, praćenja, prikupljanja oba-
vijesti, legitimiranja, promatranja, provjeravanje operativno sumnjivih
osoba, punktova i objekata, potražna djelatnost, provjeravanje alibija,
zadržavanje, kontrola prometa na svim putovima, kontrola prijevoza put-
nika u kopnenom, vodenom (riječnom ili pomorskom) i zračnom pro-
metu, korištenje službenih pasa i pretraživanje otvorenog prostora, he-
likoptera i dr., u zavisnosti od potreba konkretne situacije. Od istražnih/
dokaznih radnji najčešće se provode: pretraga osobe, objekata, vozila,
oduzimanje predmeta i prepoznavanje.
279
Za razliku od slučaja zatjecanja počinitelja in flagranti, gdje se on otkriva

u vrijeme počinjenja kaznenog djela, u ovoj situaciji dolazi do otkrivanja
počinitelja poslije saznanja da je počinjeno kazneno djelo, što nalaže
pravodobno informiranje, visok stupanj mobilnosti uz praktičnu primje-
nu kriminalističkih načela brzine i operativnosti.
Istovremeno otkrivanje kaznenog djela i počinitelja također je jedan od
načina otkrivanja, razjašnjavanja, utvrđivanja i prijavljivanja kaznenog
djela i počinitelja, a najčešće postoji kod kaznenih djela iz područja gos-
podarskog kriminaliteta, ali i kod nekih kaznenih djela iz područja općeg
i ekološkog kriminaliteta. Faktički, u takvim slučajevima nema nepo-
znatih počinitelja, već se samim otkrivanjem kaznenog djela saznaje i
njegov počinitelj.
Način počinjenja kaznenih djela iz području gospodarskog kriminaliteta,
česta krivotvorenja službene dokumentacije i nužnost postojanja određe-
nih karakteristika počinitelja (službena ili/i odgovorna osoba) uglavnom
i determiniraju, određuju činjenicu istovremenog saznanja za kazneno
djelo i njegovog počinitelja.
Specifičnost ovog načina otkrivanja, razjašnjavanja, utvrđivanja i prijav-
ljivanja kaznenog djela i počinitelja je u tome što se uglavnom primje-
njuje za otkrivanje onih kaznenih djela koja su najbrojnija u području
tamne brojke kriminaliteta i gdje je problem njihovo otkrivanje, jer fak-
tički nema nepoznatih počinitelja, budući da se oni otkrivaju istodobno
sa otkrivanjem kaznenog djela.
Veoma značajan način otkrivanja pojedinih kaznenih djela je primjena
specijalnih istražnih tehnika. Kada su u pitanju kaznena djela protiv čo-
vječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom s elementom
organiziranog kriminala (krivotvorenje i pranje novca, neovlaštena proi-
zvodnja, posjedovanje i stavljanje u promet opojnih droga, nedozvoljena
trgovina oružjem, municijom ili eksplozivnim tvarima, trgovina ljudima,
davanje i primanje mita, iznude i otmice), u njihovom otkrivanju mogu
biti primijenjene posebne istražne radnje (posebne dokazne radnje). Po-
daci prikupljeni ovim tehnikama imaju procesni značaj i na njima se
može temeljiti presuda.
U kombinaciji s odgovarajućim radnjama i mjerama, uspješno se primje-
njuju kemijske klopke, kao jedan od načina otkrivanja počinitelja kod
280
pojedinih kaznenih djela, najčešće kod krađa koje sukcesivno, neprekid-

no jednu iza druge čini pojedinac u radnom odnosu kod pravne osobe
(robne kuće, samoposluge, poduzeća, banke, pošte, državna tijela i sl.).
Primjena kemijskih klopki nije jednostavna i potrebno je voditi računa
o uvjetima u svakom konkretnom slučaju, kako ne bi sumnja pala na
osobu koja je nedužna, s obzirom na to da se radi uglavnom o mjestima
koja nisu dostupna samo jednoj osobi. Stoga ova metoda sadrži opera-
tivno taktičku i operativno tehničku komponentu, pa je nužno poznavati
taktiku i tehniku primjene kemijskih klopki. U navedenom slučaju, radi
se o već počinjenom i otkrivenom kaznenom djelu, a kemijska klopka se
primjenjuje radi otkrivanja nepoznatog počinitelja.
Kemijska klopka ima svoju primjenu i u otkrivanju kaznenih djela i po-
činitelja najčešće u području gospodarskog kriminaliteta (primanje mita,
davanje mita, protuzakonito posredovanje), kada se kombinira odgova-
rajućim operativno taktičkim radnjama i mjerama i istražnim/dokaznim
radnjama, što dovodi do istodobnog otkrivanja kaznenog djela i počini-
telja neposredno poslije njegovog počinjenja. (Bošković, 2005)
281
21. OPERATIVNA KONTROLA KRIMINALITETA
Operativna kontrola kriminaliteta (nazivana još i kriminalističkim

nadzorom kriminaliteta) ostvaruje se i u najužoj je vezi s operativno-
preventivnim postavljanjem i pokrivanjem područja, objekata, punktova
i sredina, djelovanjem pozornika i patrola, ostvarivanjem partnerstva
sa zajednicom, korištenjem informatora, kontrolom i nadziranjem
profesionalnih kriminalaca i drugih kategorija osoba i dr. Radi boljeg
razumijevanja kriminalističke operativne kontrole kriminaliteta, njeno
provođenje prikazat ćemo na primjeru kriminalističke operativne kontrole
imovinskog kriminaliteta:
1. Prilikom veće koncentracije stanovništva (razne proslave, važnije
sportske priredbe, sajmovi, masovni dolazak radnika privremeno
zaposlenih u inozemstvu, dolazak turista za vrijeme ljetnih ili zimskih
praznike/godišnjih odmora itd.), potrebno je – pored jačanja svih
oblika opće kontrole – planom detaljno razraditi i provoditi posebne
mjere za sprječavanje i suprotstavljanje imovinskom kriminalitetu,
za identificiranje, praćenje i presretanje profesionalnih kriminalaca
(kradljivaca, džepara, provalnika, razbojnika, prevaranata i dr.),
kako onih s lokalnog područja, tako i onih iz šire regije. Poznato je,
naime, da u takvim prilikama iz raznih krajeva pristižu, zadržavaju
se u masi i čine kaznena djela profesionalni kriminalci. U gužvama
se oni osjećaju relativno sigurnim, promatraju bezbrižne i neoprezne
građane, slabo osigurana vozila, objekte i dr., pa čine krađe, džepne
krađe, teške krađe provaljivanjem ili obijanjem, razbojništva i slične
imovinska kaznena djela. Na temelju detaljno razrađenog plana, u
čemu sudjeluju i neposredni izvoditelji planiranih zadataka, potrebno
je, između ostalog:
a) Prethodno zamoliti sve one policijske ustrojbene jedinice (posta-
je, uprave) sa čijeg se područja, na temelju procjene, prvenstve-
no očekuje dolazak profesionalnih kriminalaca, da sva saznanja
o eventualnom njihovu polasku i pravcu kretanja, kao i osobne i
druge podatke za njih, pravovremeno dostave, mada su to dužni
dostaviti i samoinicijativno, ukoliko raspolažu takvim saznanjima.
282
b) Neposredno prije i za vrijeme dolaska mase građana provesti

temeljitu kontrolu u postojećim konačištima, a posebnu pažnju
posvetiti tzv. neprijavljenim “divljim” konačištima u koja se naj-
češće svraćaju osobe koje žele prikriti svoju prisutnost ili svoj
identitet. Sve prijavnice odmah usporediti s registrom raspisanih
potraga. Neprijavljene osobe treba odmah legitimirati i također
provjeriti u registru objavljenih potraga.
c) Na određenim otvorenim ili zatvorenim prostorima, za koje se
ocijeni da predstavljaju kriminalna žarišta, provesti racije radi
pronalaženja, identificiranja, presretanja ili hvatanja osoba za
koje je raspisana potraga i drugih profesionalnih kriminalaca.
d) Svi policijski službenici trebaju se što bolje upoznati, ne samo s
podacima u evidencijama raspisanih potraga, već i s najnovijim
podacima (osobni opis, fotografija, način počinjenja djela) o pro-
fesionalnim delikventima za koje se očekuje njihov dolazak na
postajno područje.
e) Pojačati kontrolu vozila i vozača na prilazima gradu kao i kontro-
lu osoba na autobusnim i željezničkim stanicama radi identifici-
ranja i presretanja profesionalnih kriminalaca.
f) Pojačati promatranje i kontrolu najugroženijih objekata, prostora
i mjesta.
g) Formirati operativne grupe (sastavljene od policijskih službenika
i kriminalista) koje će najneposrednije preventivno i represivno
djelovati u većoj skupini ljudi, itd.
2. Pri osjetnijem porastu i učestalosti krađa, provalnih krađa i
oduzimanja motornih vozila, pored uobičajene, redovne kontrole
vozača i vozila, svrsishodne su povremene pojačane mjere kontrole.
Takva se kontrola provodi u određenim područjima i na određenim
komunikacijama, a obuhvaća zaustavljena, parkirana i vozila u
pokretu. Potreba i svrsishodnost poduzimanja pojačanih mjera
kontrole, prostorno i vremensko usmjeravanje kontrole, način
izvođenja i ostala organizaciono-taktička pitanja zasnivaju se na
analitičkim procjenama činjenica koje se odnose na broj i učestalost
krađa, provala i oduzimanja motornih vozila, užu lokaciju mjesta
počinjenja, vrijeme počinjenja, vrstu, tip, marku i model vozila itd.,
283
ali se pri tom cilj i svrha pojačane kontrole proširuje i u pravcu

suzbijanja i otkrivanja i ostale kriminalne djelatnosti, koja je u vezi
sa prometom na cesti (pronalaženje eksploziva i drugih sredstava
za činjenje teških kaznenih djela, pronalaženje droga, ukradenih
predmeta i dr.). Kao operativna akcija preventivno – represivnog
karaktera, pojačana kontrola vozača i vozila u prometu provodi se
obično u tri stadija. U prvom se stadiju provode pripreme, u drugom
se akcija izvodi, a u trećom se sumiraju i analiziraju rezultati i izvode
zaključci o uspjehu i daljnjim mjerama, koje je potrebno poduzimati.
Pripreme obuhvaćaju, pored analitičkog proučavanja i analiziranja
svih pojavnih oblika koje treba zahvatiti, pobliže upoznavanje
terena na kojem će se akcije izvoditi, izradu i razradu plana akcije i
detaljno upoznavanje svih učesnika kontrole s njihovim konkretnim
zadacima.
Planom treba predvidjeti:
a) cilj i zadatke kontrole;
b) vrijeme početka – dan, sat, minutu;
c) područje, način međusobnog komuniciranja i mjesta/punktovi
izvođenja akcije;
d) broj i raspored sudionika;
e) broj i raspored motornih vozila te drugih tehničkih sredstava koja
će se koristiti;
f) sredstva veze;
g) rasvjetna sredstva i sredstva za postavljanje zapreka, kadrovski
sastav i smještaj rukovodećeg tima ili stožera akcije, itd.
Akcija se može izvoditi u više varijanti. Motorizirane i kombinirane pje-
šačko – motorizirane patrole u mješovitim sastavima (policijski službe-
nici u odori i detektivi) mogu pokriti jedan ili više sektora i istovremeno
provoditi kontrolu na više mjesta. Po svojim razmjerima, kontrola može
biti potpuna ili djelomična. Potpuna podrazumijeva zaustavljanje svih
vozila, koja prometuju na određenim komunikacijama, odnosno cestov-
nim pravcima, i detaljnu provjeru vozačkih isprava, te pregled vozila.
Djelomična je češća u praksi. Obuhvaća samo određenu vrstu vozila ili
u okviru jedne vrste vozila, određenu marku. Djelomična se kontrola
284
može provoditi i po selektivnom načelu prema različitim kriterijima, na

primjer na temelju određenih sumnjivih indikatora, koji se uočavaju ti-
jekom izvođenja akcije. Akcija se izvodi brzo, tako da ne usporava pro-
metne tokove. U zavisnosti od usvojene taktike, akcija se može prenositi
iz jednog u drugi sektor, s jedne na drugu komunikaciju, kako bi se stvo-
rio utisak da je najveći broj komunikacija pod kontrolom, a na taj način
će se postići veći preventivni učinci.
Pogodni uvjeti za izvođenje akcije su večernji i noćni sati, jer je frekven-
cija prometa na cestama manja, a aktivnost kriminalaca u pravilu veća.
U takvim se uvjetima brže i lakše uočavaju i prepoznaju sumnjiva vozila
i pronalaze osobe za kojima se traga.
Povodom učestalih težih imovinskih delikata na određenom užem ili ši-
rem području (npr. serije provalnih krađa, više počinjenih razbojništava
u kraćim vremenskim razmacima i t. sl.) treba uvijek osigurati paralelno
provođenje i sinkroniziranje pojačane operativne kontrole i kriminali-
stičke obrade. Drugim riječima, ne bi se smjelo dogoditi da napori poli-
cijskih službenika u odori i kriminalista detektiva budu usmjereni jedino
u pravcu razjašnjavanja već počinjenih djela te pronalaženja i uhićenja
njihovih počinitelja (reaktivni položaj policije) – već i u pravcu sprječa-
vanja novih istovrsnih ili srodnih kaznenih djela, tj. u pravcu onemogu-
ćavanja, presretanja i zatjecanja na djelu njihovih počinitelja (proaktivni,
ofenzivni položaj policije). Imajući na umu pokretljivost kriminalaca i
njihovo djelovanje na različitim područjima, takvu praksu treba ostvariti
ne samo povodom počinjenih kaznenih djela na vlastitom području, već i
povodom obavještenja da su takva djela počinjena i na drugim područji-
ma, kada se po zahtjevima poduzimaju različite operativno taktičke rad-
nje i mjere za pronalaženje i hvatanje počinitelja.
U svim takvim situacijama, a naročito kod učestalih težih imovinskih
delikata, zavisno o vrsti kaznenih djela, koja su u naglom porastu, načina
počinjenja, objekata napada i dr., potrebno je učiniti procjenu o tome gdje
bi se moglo počiniti novo kazneno djelo, koji bi objekti mogli postati cilj
kriminalnog napada, koji su objekti ili prostori posebno ugroženi, gdje
bi eventualno bilo najsvrsishodnije postaviti mamac, zasjedu i sl., gdje bi
trebalo provesti raciju, gdje pojačati noćne patrole, obilaske, prismotru
itd.
285
Takve posebno organizirane akcije i mjere mogu, osim sprječavanja no-

vih djela, dovesti do otkrivanja i hvatanja počinitelja ranije počinjenih
kaznenih djela, što je u praksi mnogo puta potvrđeno. Tako primjerice,
na turističkom području, u vrijeme turističke sezone, kada se neki imo-
vinski delikti čine u serijama i višestruko se povećavaju, preporučljivo
je – uz sve ostale mjere kriminalističke kontrole – provoditi racije kom-
binirane s pretraživanjem terena. U određeno se doba dana ili noći prilazi
organiziranom brzom pregledu šumovitih predjela uz morsku obalu, par-
kova, kupališta, bunkera, napuštenih zgrada itd., gdje se među skitnica-
ma skrivaju i zadržavaju opasni kriminalci. Na sličan se način posebno
u većim gradovima organiziraju i provode zasjede, racije i slične mjere.
286
V
PLANIRANJE I PROVOĐENJE
KRIMINALISTIČKIH PROCEDURA
22. KRIMINALISTIČKE PROCEDURE
Pod kriminalističkim procedurama podrazumijeva se kriminalističko

istraživanje činjeničnih okolnosti, koje direktno ili indirektno ukazuju
na postojanje kaznenog djela i/ili počinitelja. Pri tome važnu ulogu ima
struktura istraživanja.
Pod strukturom istraživanja u širem smislu podrazumijevaju se materi-
jalne, informacijske i energetske veze koje omogućavaju djelovanje te
strukture.
U užem smislu, to je sustav istraživanja kaznenih djela, koji uključuje
mjere i radnje otkrivanja kaznenih djela i njihovih počinitelja. Radi se
o primjeni operativnih neformalnih radnji i mjera te (hitnih) dokaznih
radnji i posebnih dokaznih radnji.
Istraživanje u kriminalističkoj znanosti je spoj teorijskog znanja i umije-
ća (vještine), koji u svom radu primjenjuju kriminalisti. Kriminalističko
istraživanje je poseban proces spoznavanja, sličan procesu znanstvenog
istraživanja. Srž je kriminalističke procedure (istraživanja) otkrivanje
novoga, nepoznatog. Ta je aktivnost obilježena istovremenom, simul-
tanom i sukcesivnom primjenom spoznajnih funkcija: promatranja, mi-
šljenja i prakse.
Kriminalističko istraživanje, u smislu kako je navedeno, provodi se na
dva različita načina: poduzimanjem neformalnih radnji i mjera, i b) for-
malnih, postupovnih, dokaznih radnji.
Opći okvir predmeta kriminalističke procedure postavlja i određuje ma-
terijalno kazneno pravo (Kazneni zakon). Neposredno se na tako odre-
đen predmet kriminalističke procedure odnose odredbe postupovnog ka-
znenog prava (Zakona o kaznenom postupku).
Kada je riječ o postupanju policijskih službenika, kazneno postupovno
pravo može:
a) odrediti samo uvjete kada policijski službenik ima pravo i dužnost
obavljanja određenih zadataka, a reguliranje policijskih ovlasti
prepušta posebnom supsidijarnom policijskom zakonodavstvu, ili
289
b) uz postavljene uvjete provođenja samo nabraja pojedine radnje

i mjere (završavajući sa generalnom klauzulom “i druge radnje i
mjere”), dok su one detaljno razrađene u supsidijarnom policij-
skom zakonodavstvom i podzakonskim propisima.
Ukoliko je riječ o postupanju pod uvjetima koje zakoni predviđaju, da-
kle, formalnom postupanju, gdje je naglašen dokazni (silogistički) ka-
rakter postupanja, ono je primarno u nadležnosti suda i tužilaštva/držav-
nog odvjetništva.
Kada je riječ o policijskim službenicima, ali i tužilaštvu/državnom od-
vjetništvu, to postupanje je karakteristično za tzv. prethodni postupak,
kazneni progon i istragu te se manifestira u provođenju hitnih istražnih/
dokaznih radnji.
U okviru kriminalističkih procedura, kada je riječ o policijskim službe-
nicima, veliku ulogu ima podsustav poznat pod nazivom kriminalistička
obrada. To je podsustav najvećeg stupnja dinamike i bogatog sadržaja, te
komunikacijskih veza i interakcija.
Kriminalističke procedure mogu biti: standardne i nestandardne. Kri-
minalističke procedure, sa sociološkog motrišta, su relativno autonomne
strukture s različitim ulogama, nezavisne od ostalih društvenih uloga.
Temelje se na karakteristikama strukture i cjeline, transformaciji i auto-
regulaciji.
Način (sustav) istraživanja kaznenih djela direktno je uvjetovan susta-
vima kaznenih djela, kao primarnim sustavima u pozitivnom kaznenom
zakonodavstvu (katalog inkriminacija). Naime, kazneno djelo je realna
pojava u vanjskom svijetu i apstraktna zamisao, koja izražava sve zna-
čajke sustava. Elementi kaznenog djela: radnja, mjesto, vrijeme, način i
sredstvo počinjenja, počinitelj i njegova svojstva, žrtva i njezina svojstva,
posljedice djela i dr. međusobno su povezani i međuzavisni, a cjelina ka-
znenog djela je samoorganizirana i samoregulirana.
Strukturu operativnoprocesnog sustava istraživanja kaznenih djela, kao
sekundarnog sustava, treba odrediti prema primarnom sustavu, tj. sustavu
kaznenog djela i njegove društvene okoline. Preduvjet za uspješno provo-
đenje sekundarnog sustava, de facto kriminalističke procedure (krimina-
lističko istraživanje), je temeljito poznavanje strukture i funkcije sustava
290
kaznenog djela kao primarnog sustava. Drugim riječima, za uspješno pro-

vođenje kriminalističke procedure, traži se dobro poznavanje inkrimina-
cija iz važećih kaznenih zakona. Uz navedeno, traži se i dobro poznava-
nje kriminalističkog i kriminološkog područja, posebno onih elemenata,
koji utječu na strukturiranje kriminalističkih procedura, odnosno sustava
istraživanja. Temeljni sustavni koncept istraživanja kaznenih djela, da bi
izrazio ciljeve svog postojanja, mora od polaznih informacija (polazne
veličine) procesom transformacije, dovesti do dokaznih informacija (in-
dicija) i dokaza u formalno-procesnom smislu, koji omogućavaju dono-
šenje odluke o glavnom stadiju postupka.
U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi razlikuju se:
1. Primarni, sekundarni i tercijarni stadij kriminalističkih procedura.
2. Primarni stadij obuhvaća događanja ante delictum i tempore
delicti.
3. Sekundarni stadij obuhvaća postupanja post delictum, a tercijarni
stadij je rekonstruktivan stadij.
Kako je navedeno, kriminalističke procedure su postupci s brojnim sta-
dijima neformalne i formalno-procesne prirode u kojima ključnu ulogu
igraju brojne informacije iz personalnih i materijalnih izvora informaci-
ja. To je niz mjera i radnji i ocjena rezultata tih mjera i radnji, od polaznih
saznanja o kriminalnom događaju, do davanja kriminalističke diferenci-
jalne dijagnoze (prognoze).
S informacijskog stajališta, polazne kriminalističke situacije variraju od
skromnih i nepotpunih informacija na razini osnova sumnje, tako da je
nekada upitno i postojanje kriminalnog događaja, do onih kod kojih je
odmah očigledno da je riječ o kaznenom događaju, odnosno kaznenom
djelu. Sadržaj kriminalističkog istraživanja policijskih službenika, bez
obzira je li riječ o neformalnoj ili formalno-procesnoj djelatnosti, u os-
novi je determiniran sljedećim čimbenicima:
•• karakterom početne situacije konkretnog kriminalnog (kazne-
nog) događaja ili kaznenog djela,
•• pravilima kriminalističke znanosti, koja se moraju primijeniti u
konkretnom slučaju, i
291
•• zakonskim odredbama kaznenog materijalnog i postupovnog

prava te drugim supsidijarnim zakonskim i podzakonskim
aktima (policijsko zakonodavstvo, zakonodavstvo sigurnosno-
obavještajnog sustava/agencija i sl.).
Karakter početne situacije utječe na sadržaj operativne djelatnosti poli-
cijskih službenika i određuje njen kasniji smjer, te uvjetuje, u ovisnosti s
ishodom ostalih stadija te djelatnosti, koja se pravila kriminalističke zna-
nosti i kaznenopostupovne norme moraju primijeniti u obradi konkret-
nog slučaja. Pri tome treba uzimati u obzir, da su aktualna pravila kri-
minalističke znanosti ograničena, odgovarajućim procesnim normama.
Kod kriminalističkih procedura potrebno je voditi računa o operativnim i
istražnim situacijama. Pod navedenim situacijama, podrazumijeva se cje-
lokupnost uvjeta pod kojima se u danom trenutku provodi neformalni ili
formalni postupak. To je dinamički sustav objektivnih i subjektivnih čim-
benika organizacijske, informacijske i dokazne prirode. Ta cjelokupnost
uvjeta s taktičko-tehničkog stanovišta utječe na izbor taktičkih rješenja
(taktičkih načina i kombinacija).
Kaznena djela koja se obrađuju u okvirima kriminalističkih procedura,
često su vrlo složene strukture i zahtijevaju planski, sustavni koncipiran
i organiziran pristup. Improvizacijama nema mjesta. Pri tome, otkrivanje
i razjašnjavanje kaznenih djela, mora se temeljiti na aktualnim (novi-
jim) i prijašnjim znanstvenim istraživanjima i dobivenim rezultatima.
Problemi koji se u svakodnevnoj kriminalističkoj praksi javljaju u vezi
s provođenjem kriminalističkih procedura, tj. kriminalističkog istraživa-
nja, vrlo su složeni i nužno uključuju pluralitet ciljeva i niz raznovrsnih
postupaka, često paralelnih.
Kada je riječ o procedurama koje se provode u vezi s određenom gru-
pom ili kategorijom kaznenih djela, govorimo o kriminalističkim me-
todikama. Riječ je o konkretnim obrascima postupanja (shemama).
Kriminalističke metodike su specijalizirani model otkrivanja i doka-
zivanja, dakle, istraživanja pojedinih kategorija kaznenih djela s teži-
štem na fenomenološkim obilježjima delikata uvjetovanih mjestom,
vremenom, načinom i sredstvom počinjenja, oblikom krivnje i drugim
okolnostima i identifikacijskim mjerama i radnjama, s težištem na ovim
posljednjim. Riječ je o sredstvima i interakcijama, kojima se služe kri-
292
minalisti i koje se javljaju unutar tog modela i njegovim izlaznim ve-

ličinama. Riječ je o modelu rada u okviru operativnog predmeta, kao
integriranom sustava istraživanja kaznenih djela. Radi se o znanstveno
utemeljenom modelu otkrivanja i dokazivanja kaznenih djela. U okviru
kriminalističkih metodika, kao procedura sui generis, posebnu ulogu
imaju istražne situacije kao cjelokupnost uvjeta pod kojima se u danom
trenutku provodi postupak (formalni i/ili neformalni). To je dinamički
sustav objektivnih i subjektivnih čimbenika organizacijske, informacij-
ske i dokazne prirode.
U okviru kriminalističkog istraživanja treba voditi računa o odrednicama
u objašnjavanju i istraživanju delikata. Najvažnije odrednice su:
•• kriminalističko tehnička obrada mjesta kriminalnog (kaznenog)
događaja ili kaznenog djela uz sudjelovanje stručnjaka različitih
profila i uloga,
•• ispitivanje sudionika i svjedoka kaznenog događaja, ako ih je
bilo,
•• organizacija i planiranje istraživanja konkretnog kaznenog
događaja,
•• stručna pomoć i ekspertize (vještačenje, pokus, kriminalistički
eksperiment i rekonstrukcija), i
•• ostale radnje i mjere istraživanja kriminalne situacije i okolnosti
delikta.
Očevid je središnja radnja obrade mjesta događaja. Posebnosti očevida
određuju konkretne okolnosti i prilike svakog delikta. Traseološki nalaz
mora biti jedinstvena cjelina precizno opisana u zapisniku o očevidu,
s nadopunjujućim komplementarnim snimkama, grafičkim prikazima i
drugim tehničkim registracijama.
Uvijek je potrebno temeljito istražiti ponašanje sudionika u kaznenom
događaju/djelu. Ispitivanje učesnika i svjedoka je kompleksna radnja,
koja obuhvaća vrlo različite oblike pribavljanja izjava od raznih osoba.
Ulogu igraju modaliteti u kojima se ispitivanja ostvaruju. Modaliteti is-
pitivanja uvjetovani su i unutrašnjom tehnologijom radnje ispitivanja.
Daljnji utjecajni momenti su mjesto i vrijeme ispitivanja.
293
Cilj kriminalističkog istraživanja svakog kaznenog događaja je

utvrđivanje je li riječ o kaznenom djelu, i kojem, iz kataloga inkriminacija
kaznenog zakona. Taj cilj postiže se etapno, ovisno o raspoloživom
informacijskom fondu (informacijski profil kriminalnog događaja). Pri
tome posebnu ulogu igraju situacija počinjenja i mehanizam počinjenja
kaznenog djela tzv. tehnički modus operandi. Predmet kriminalističkog
istraživanja je sustavno traženje odgovora na temeljna pitanja
kriminalističke znanosti, pri čemu se u “hodu” istraživanja, redoslijed
i prioriteti pitanja stalno mijenjaju, ovisno o konkretnim okolnostima
pojedinog delikta.
Radi lakšeg razumijevanja procesa kriminalističkog istraživanja, daje se
hodogram (algoritam) općeg modela istraživanja kaznenih djela. Taj ho-
dogram/algoritam u osnovi obuhvaća:
•• dobivanje odgovora na temeljna (tzv. zlatna) pitanja kriminali-
stičke znanosti,
•• kategorije radnji prikupljanja informacija iz svih potencijalnih
raspoloživih (traženih) izvora informacija (materijalnih i per-
sonalnih) prije pokretanja kaznenog postupka s naglašenim he-
urističkim (otkrivačkim) karakterom. Tu spadaju i hitne radnje
dokazivanja i druge radnje kaznenog postupka s prevladavajućim
silogističkim karakterom,
•• tijek istraživanja, koji treba imati kompoziciju predviđenu pravi-
lima kriminalističke znanosti i odredbama Zakona o kaznenom
postupku i drugih (supsidijarnih, npr. policijskih) zakonskih pro-
pisa,
•• subjekte istraživanja (policijske službenike, kriminalističke istra-
žitelje, tužitelje/državne odvjetnike),
•• subjekte stručno-ekspertizne djelatnosti (stručni savjetnici i
pomoćnici, vještaci), i
•• ostale subjekte: počinitelje, žrtve, oštećenike i svjedoke.
Unutar općeg modela istraživanja kaznenih djela, postoje hodogrami
posebnih aplikativnih programa istraživanja, koji su vezani tipom (ka-
tegorijom) kaznenih djela, dakle, imaju izraziti metodički karakter. U te
posebne hodograme spadaju:
294
•• morfologijska (oblik i građa) obilježja kaznenog djela u smislu

mehanizma počinjenja (tehnički modus operandi) i sadržaj rad-
nje počinjenja,
•• vanjski kronološki slijed događaja,
•• identifikacija antecedensa (prethodnika) i subsequensa (sljedni-
ka),
•• analiza uzročne (kauzalnih) veza i odnosa,
•• postupak počinitelja unutar mehanizma počinjenja kaznenog dje-
la (mjere opreza, bezobzirnost u počinjenju, nečovječnost, zlo-
stavljanje, lukrativnost, izrazite mržnje ili osvete i sl.),
•• operacionalizacija s težištem na analizi uzročno-posljedičnih
veza kaznenog djela, i
•• mehanizmi viktimizacije s objašnjenjem uloge žrtve.
Ovaj posljednji mehanizam često traži primjenu ekspertiza. Slijedi
kauzalna sintetička ocjena, istraživanje oblika krivnje, koja obuhvaća:
•• elemente situacije počinjenja kaznenog djela (situacijski tragovi,
sadržaj kažnjivog postupanja, posebne okolnosti u vezi s drugim
sudionicima, ambijentalni čimbenici i sl.),
•• karakteristike počinitelja (crte ličnosti, osobito karakterne, sklo-
nosti, ovisnosti, povratništvo i sl.),
•• okolnosti, koje su uvjetovale konkretno postupanje počinitelja
(razna patološka stanja, utjecaj alkohola i droga, fiziološka stanja,
ostali utjecaji),
•• motivacijski razlozi, i
•• utvrđivanje s kojim oblikom krivnje je počinjeno kazneno djelo.
To je vrlo složen problem. Ocjena ovisi o prikupljenim informa-
cijama, posebno objektivne prirode. Ova aktivnost u osnovi se
svodi na temeljito razumijevanje problema i preradu sadržaja ma-
terijalnog kaznenog prava u složeni kriminalistički zadatak, kri-
minalističkim misaonim procesima.
U okviru kriminalističkih procedura, važnu ulogu ima proces
konstruktivizacije (sastavljanja, slaganja, izrađivanja, planiranja).
To je složeni misaoni proces neposredno vezan s operativnom i
295
procesnom djelatnošću kriminalista pomoću kojeg se, na temelju

postupka identifikacije i individualizacije, razlikovanja, analize i
sinteze, apstrakcije i približne generalizacije, utvrđuju granice među
pojedinim predmetima, njihovim svojstvima, odnosima, radi boljeg
upravljanja s njima. Riječ je o svojevrsnom misaonom apstrahiranju i
izdvajanju svojstava i odnosa predmeta, koji interesiraju kriminaliste u
okviru kriminalističkih procedura. Isto tako, u okviru kriminalističkih
procedura, važnu ulogu igra proces materijalizacije istražnih situacija.
To je postupak u okviru kojeg se, na osnovi analize i sinteze i ocjene
istražne situacije, prihvaćaju određenja rješenja o kaznenom događaju
ili kaznenom djelu i počinitelju, te ih se realizira. O procesu planiranja
kriminalističih istraživanja više će biti rječi u poglavlju u kojem
obrađujemo kriminalistički pojam verzije.
Uspješno provođenje kriminalističke procedure usko je vezano uz pro-
cjenu određene situacije. Riječ je o utvrđivanju postojećeg stanja na mje-
stu kaznenog djela, na temelju poznatih informacija, radi predviđanja
budućeg tijeka djelovanja i pripreme varijanti rješenja za donošenje od-
luke. Situacija na mjestu počinjenja kaznenog djela je s kriminalističkog
motrišta prvi i početni dio šireg pojma situacije kaznenog djela. Krimi-
nalna situacija ili situacija na mjestu počinjenja kaznenog djela je sustav
elemenata okoline, počinitelja i žrtve u trenutku neposredno prije, u ti-
jeku i neposredno nakon počinjenja djela. To je geografsko i objektivno
(tehničko) okruženje, klimatsko, socijalno i topografsko okruženje. U taj
pojam spadaju i ostali uvjeti mjesta počinjenja kaznenog djela u danoj
objektivnoj situaciji. Do procjene se dolazi analizom informacija i poda-
taka, uopćavanjem i međusobnim povezivanjem informacija o pojavama
i događajima. Riječ je o pretvaranju informacija i podataka u pravno ute-
meljene i svrsishodne odluke. Procjena situacije je preduvjet bez kojeg
se u okviru kriminalističke procedure ne smije donijeti meritorna odluka.
Vidimo da je riječ o procesu razmišljanja, kod koga se ovisno o mo-
gućnostima, traži pravilno djelovanje u skladu s konkretnom situacijom,
postavljenim zadacima, važećim propisima i aktualnim pravilima krimi-
nalističke znanosti. Opseg procjenjivanja ovisi o opsežnosti raspoloživih
informacija i podataka, tzv. fond podataka, kao i složenosti konkretne
situacije i zadataka.
296
Kada je riječ o materijalnim izvorima informacija, u okvirima

kriminalističke procedure treba voditi računa i o procesu traseološkog
istraživanja. Taj proces se sastoji od tri stadija:
1. preliminarnog pregleda i pročavanja nalaza,
2. sravnjivanja, i
3. opisa i ocjene dobivenih podataka.
Kod prva dva stadija prevladavaju metode promatranja i eksperimenta, a
u trećem stadiju objašnjavaju se raspoloživi podaci i postignuti rezulta-
ti. Vidimo da su predmet utvrđivanja kriminalističkih procedura (postu-
panja) određene činjenice kao pojave u stvarnosti, koje su spoznate od
strane tijela postupka.
U osnovi se razlikuju sljedeće činjenice:
a) one koje su uključene u apstraktni zakonski opis kaznenog djela
u kaznenom zakonu,
b) odgovarajuće apstraktnim zakonskim opisima činjenice u stvar-
nosti,
c) sekundarne činjenice važne za kriminalističku proceduru i
d) činjenice koje nemaju važnosti za kriminalističku proceduru,
koje su irelevantne.
Činjenice od a) do c) su kriminalistički i kaznenopravno relevantne či-
njenice. Predmet utvrđivanja u kaznenom postupku su kaznenopravno
relevantne činjenice, činjenice indicije i pomoćne ili kontrolne činjenice.
Može se raditi kako o pozitivnim, tako i o negativnim činjenicama. Uvi-
jek je riječ o spornim činjenicama. Četvrta kategorija činjenica su tzv.
neutralni komparativni uzorci. To je kategorija nespornih činjenica.
U okvirima kriminalističkih procedura, treba uvijek voditi računa o sta-
dijima počinjenja kaznenog djela. Ti stadiji su:
1. stadij prije počinjenja kaznenog djela – ante delictum,
2. stadij počinjenja kaznenog djela – tempore delicti, i
3. stadij nakon počinjenja kaznenog djela – post delictum.
297
Primarni stadiji navedeni pod 1. i 2. često su prikriveni sekundarnim

stadijem navedenim pod 3., djelovanjem sudionika kriminalnog događa-
ja (prikrivanje, promjene, uništenje, nestanak tragova i predmeta i svih
drugih materijalnih signala). Sekundarnu sekvencu često prati simuli-
ranje (fingiranje) i disimuliranje što otežava provođenje kriminalističke
procedure lege artis. Zato tijela postupka, odgovore na kriminalistički re-
levantna pitanja, često dobivaju rekonstrukcijom (misaonom i realnom),
rekonstruktivnom sekvencom. Rekonstruirana struktura kaznenog doga-
đaja, trebala bi biti što je više moguće podudarna s primarnom, stvarnom
strukturom.
Kriminalistička procedura tematski se sastoji iz sljedećih metodologij-
skih zadataka:
1. određivanja (postavljanja, opažanja i oblikovanja) problema,
2. postavljanja preliminarnih i pomoćnih verzija (ad hoc hipoteza),
3. njihovog razmatranja i oblikovanja, verifikacije ispitivanjem ili
pokusom,
4. izvođenja zaključaka iz verzija, i
5. praktične primjene dobivenih rješenja.
U okviru sustava kriminalističke procedure, učesnici (profesionalni i ne-
profesionalni) ostvaruju složene društvene odnose. Ti odnosi imaju svoj
sadržajni, vremenski i socijalni aspekt.
Kriminalistička procedura započinje uočavanjem problema. Za tu pola-
znu osnovu, od kriminalista se zahtijeva:
•• prethodno stručno znanje,
•• opažanje, i
•• istraživanje problema.
Treba uzimati u obzir kako opažanje nije pasivan proces, pasivno “zapi-
sivanje” događaja i likova u memoriji, nego konstruktivan proces, pomo-
ću kojeg ljudi primaju ograničen broj signala, koje šalje okolina. Važno
je znati djelovanje pojedinih čimbenika na odvijanje ovog procesa. Ti
čimbenici su neka vrsta determinanti, koje određuju potpunost, jasnoću,
preciznost i usredotočenost opažanja. Uvjeti opažanja se najčešće dijele
na objektivne i subjektivne. Kod uočavanja problema koji treba istraži-
298
vati, važno je voditi računa o redoslijedu mjera i radnji heurističke i si-

logističke kriminalistike. Mjere i radnje heurističke kriminalistike imaju
naglašene inventivne značajke. Pri tome važnu ulogu igra poznavanje
morfologije kaznenih djela.
Istraživanje problema unutar kriminalističke procedure je de facto postav-
ljanje preliminarne kriminalističke diferencijalne dijagnoze (de facto pro-
gnoze), tzv. teorije o zločinu. Ukoliko je riječ o pozitivnoj dijagnozi, ispu-
njeni su uvjeti za daljnje istraživanje, ako je negativna, tih uvjeta nema.
U vezi s rečenim, u praksi mogu postojati sljedeće situacije:
•• Od početka je dvojbeno je li riječ o kriminalnom događaju ili ka-
znenom djelu (osnova sumnje). Tada se odlučuje o poduzimanju
radnji i mjera za otkrivanje kriminalnog događaja ili kaznenog
djela, a ukoliko je rezultat pozitivan – i počinitelja (ponekad žr-
tve i drugih sudionika u događaju).
•• Od početka je nedvojbeno (osnovana sumnja) da je riječ o kazne-
nom djelu. Tu se razlikuju situacije kada je počinitelj poznat od
početka i kada slučaj treba samo razjašnjavati ili kada je nepo-
znat i treba ga otkriti.
Prva situacija karakteristična je za heurističku kriminalistiku, a druga za
silogističku. U prvom slučaju prevladavaju indicije i dokazi u spoznaj-
nom smislu, a u drugom dokazi u formalnom smislu. Riječ je o kvali-
tativnoj razlici kod dokaza. Razlika postoji i u kvantitativnom smislu.
U drugom slučaju postoji vjerojatnost, ne samo da je učinjeno kazneno
djelo, nego i tko je počinitelj.
Gnoseološka (spoznajna) komponenta kriminalističke procedure izravno
je povezana s materijalnim, organizacijskim i tehničkim uvjetima. Iz do
sada izloženog, vidljivo je da su kriminalističke procedure posebni pro-
cesi spoznavanja/saznavanja, koji su donekle podudarni procesu znan-
stvenog istraživanja. Međutim, kriminalistička istraživanja, za razliku od
znanstvenih, su ograničena: predmetom i svrhom postupka, kao i krimi-
nalističkim i procesnim pravilima. Riječ je o kvantitativnom ograničenju
opsega istraživanja. Međutim, znanstvena saznanja u kriminalističkoj
proceduri moraju se upotrebljavati u skladu s znanstvenom metodologi-
jom – lege artis.
299
Stalno treba voditi računa o tzv. spoznajnoj trijadi kriminalističke

procedure:
1. promatranju,
2. mišljenju i
3. praksi.
1. Promatranje je specijalno organizirano (plansko) opažanje, ko-
jim se selektivno odabire samo dio percipiranog materijala, koji se
može percipirati kao relevantan. Metodološko određivanje obrasca
selekcije konstitutivan je postupak svake promatračke tehnike, a
sastoji se u definiranju plana promatranja, koji obuhvaća predmet
promatranja, instrumentarij promatranja i način registriranja opa-
ženih činjenica.
Promatranje može biti direktno ili indirektno (pomoću uređaja npr.
za audio-vizualno snimanje), kratkotrajno ili dugotrajno, trajno, po-
vremeno, neprekidno, s prekidima, unaprijed određeno ili neodre-
đeno. Prema načinima primjene, promatranje može biti vođeno i
slobodno. S obzirom na prostor, može se odvijati u zatvorenom i slo-
bodnom prostoru, a s obzirom na promatrača, može biti pojedinačno
ili grupno, a s obzirom na predmet, može biti u stanju mirovanja i u
kretanju itd.
2. Mišljenje kao druga spoznajna funkcija, u širem smislu pokriva
svaki kognitivni proces obrade ideja, predodžbi, slika, simbola i
pojmova. U okvir mišljenja ulaze različiti procesi asociranja, sjeća-
nja i maštanja, preko stjecanja pojmova do logičkog rasuđivanja i
stvaralačkog mišljenja. Mišljenje je usmjereno korištenje, djelanje
znacima i simbolima, pomoću kojih dolazimo do uviđanja/sazna-
vanja odnosa. Mišljenje se razlikuje od ostalih psihičkih procesa
zbog tri elementa:
a) ono je korištenje, djelanje opažanjima, predodžbama, riječima,
pojmovima i drugim rezultatima iskustva kao sredstvima ili zna-
cima (simbolima), što omogućava da se mišljenjem saznaje više
nego što je tim doživljajima dano,
b) usmjerenost takvog korištenja iskustva zadatkom koji želimo da
riješimo, problemom pred kojim se nalazimo i
300
c) uviđanje odnosa i veza, koji prije nisu uočeni i čije uviđanje upra-
vo predstavlja rješenje zadatka ili problema, pred kojim se neko
nalazi.
Mišljenjem, kao spoznajnom funkcijom, spoznaju se generalizacije,
uopćenosti i apstrakcije. To znači da se postiže spoznaja o onome što
prelazi granice osjetilne djelatnosti. To je psihički proces uspostavljanja
veza i odnosa između sadržaja objektivne stvarnosti. Mišljenje počiva
na brojnim misaonim postupanjima. Rezultat tih postupanja je shvaćanje
odnosa i veza među pojavama. U kriminalističkoj proceduri su jedna-
ko važna postupanja upoznavanja i postupanja stvaranja. Prve spadaju u
analitičku djelatnost prikupljanja, razvrstavanja i odabiranja informacija,
a druge u stvaranje metodičkih osnova (zaključaka, verzija). U okvirima
kriminalističke znanosti razvijeno je široko područje kriminalističkog
mišljenja. To je sinonim za kriminalističko ponašanje i mišljenje prili-
kom rješavanja slučajeva, koji se istražuju u rasponu od prve sumnje da
je učinjeno kazneno djelo, do zaključenja slučaja. Aktivnost kriminali-
ste-istražitelja ima određene značajke koje proizlaze iz samog zadatka,
sredstava i metoda, gledišta, odnosa i sl. Kriminalistički sadržaj objekta,
uvjeti rada, upotreba posebnih sredstava i metoda, opredjeljuju specifič-
nosti mišljenja i predstavljaju specijalni kriminalistički način mišljenja.
Psihološke značajke se javljaju u postojanju posebnih tipova problemskih
situacija i zadataka, u upotrebi profesionalnih struktura u mišljenju (su-
stava ili modela) i profesionalnim misaonim zahvatima djelovanja, kao i
u određenom povezivanju misaonih operacija i specifičnom djelovanju
pojedinih mehanizama mišljenja (verzije, vlastito uvjerenje) u rješavanju
istražnih zadataka.
Za rješenje istražnih radnji, značajne su dvije strukture mišljenja:
a) heuristička (struktura traženja rješenja) i
b) epistemološka (struktura znanja). Postoji i reproduktivno, stvara-
lačko i intuitivno mišljenje.
3. Praksa je treća spoznajna funkcija. Predmete istraživanja treba su-
stavno prikupljati, razvrstavati i provoditi obradu praktičnih isku-
stava. Praksa je u kriminalističkoj znanosti više nego provjera pra-
vilnosti stečenog znanja. Ona ima stvaralačku spoznajnu funkciju.
301
Rezultat prakse je praktična operativna kriminalistička strategija,

kao nacrt neposredne praktične aktivnosti suzbijanja kriminaliteta i
njegove primjene u praksi, plansko korištenje operativno taktičkih i
tehničkih metoda, načina i sredstava u većem prostoru i vremenu, s
orijentacijom koja se uzdiže iznad pojedinog slučaja. Ona mora pro-
izlaziti iz teorijske operativne kriminalističke tehnike.
Iz navedenog proizlazi da kriminalističke procedure pretpostavljaju spo-
sobnost primjene odgovarajućih metoda na određene sadržaje. Krimina-
lističke procedure uključuju komponente, koje su prirođene svakoj znan-
stveno zasnovanoj istraživačkoj metodi: opis, objašnjenje i predviđanje
(prognoza).
Opis kao polazište kriminalističkog istraživanja mora ispunjavati odre-
đene uvjete. Osnovni uvjet je predmetna određenost. Ona znači da se pri
opisu uvijek mora točno odrediti:
a) objekt opisa,
b) sredstvo opisa i
c) način opisivanja.
Objekti mogu biti osobe (fizičke ili pravne), predmeti, događaji, stanja,
odnosi i sl. U okviru kriminalističke procedure, posebnu ulogu ima opisi-
vanje kriminalnog događaja. Polazeći od postulata kriminalističke znano-
sti, svaki se događaj može opisati pomoću osnovnih informacija (logičkih
rečenica ili “porcija informacija”) raspoređenih u tri strukture:
a) hijerarhijsku,
b) uzročno-posljedičnu i
c) kronološku.
Objašnjenje je logički postupak kojim se predmet, događaj ili činjenica
dovode u vezu s drugim predmetom, događajem ili činjenicom, najčešće
zbog toga što je prva činjenica razlog ili uvjet postojanja, promjene ili
stanja druge činjenice. Zadatak objašnjenja je dobivanje odgovora na
temeljna pitanja kriminalističke znanosti. Predmet objašnjenja su okol-
nosti koje treba objasniti. Posebno važnu ulogu u kriminalističkoj proce-
duri igraju kauzalna objašnjenja.
302
U kriminalističkoj proceduri vrlo je značajno predviđanje. Ono služi kao

provjera i objašnjenje i ima bitnu ulogu u odnosu na cjelokupni postupak
i pojedine radnje. Ključnu važnost ima za planiranje istraživanja i za pro-
vođenje pojedinih radnji i mjera.
Vidimo da je kriminalistička procedura stupnjevana spoznaja i da ima
svoju spoznajnu strukturu. Započinje uočavanjem problema, zatim do-
lazi prikupljanje i sustavno razmatranje podataka, te njihova ocjena.
Kriminalistička procedura uvijek započinje s nekim oblikom sumnje, a
završava istinom. Početni ili temeljni oblik sumnje su “osnova sumnje”.
Središnji dio kriminalističke procedure je procjenjivanje situacije. Situa-
cija je u doslovnom smislu smještenost nekog ili nečeg u okviru strukture
jedne okoline. U navedenom smislu, situacija je isto što i stanje okoline
na koju se odnosi neki akter ili osoba koja odlučuje, a to stanje je izra-
ženo, odnosno specificirano kao niz strukturnih i procesnih određenja.
Svakoj svjesno donesenoj odluci kriminaliste mora prethoditi procjenji-
vanje situacije. To u osnovi znači pretvaranje informacija i podataka u
pravno utemeljene i svrsishodne odluke. Procjena situacije preduvjet je
bez kojeg kriminalisti ne mogu i ne smiju donijeti nikakvu odluku.
Riječ je o procesu razmišljanja kod kojega se ovisno o mogućnostima,
traži pravilno djelovanje kriminalista u skladu sa situacijom, postavlje-
nim zadacima i važećim propisima. Opseg procjenjivanja ovisi od op-
sežnosti raspoloživih informacija i podataka (fond podataka) i složenosti
situacije i zadataka. Pogrešno procjenjivanje često je rezultat unaprijed
donesenih odluka koje vode u manipulaciju, pa čak i predrasude. U kri-
minalističkoj praksi najčešće se procjenjuju: situacija kaznenog djela,
situacija kriminalističkih tragova, kriminalna situacija i dr.
U okviru kriminalističke procedure traži se primjena kriminalističkog
kombiniranja. To je sposobnost povezivanja dijelova u logičku cjelinu,
koje je utemeljeno na kriminalistički vjerodostojnim činjenicama, da-
kle utvrđenim činjenicama. Ono treba omogućiti utvrđivanje stvarnog
činjeničnog stanja.
Vidimo da se u okvirima kriminalističke procedure obavlja
kriminalističko otkrivanje. To je retrospektivan proces. Kriminalisti
polaze od posljedica djela prema njegovim uzrocima i uvjetima. U prvom
stadiju prevladavaju analiza i sinteza, otkrivaju se i fiksiraju dokazne
303
informacije (osiguranje informacija) i sl. Misaona i po potrebi realna

rekonstrukcija omogućavaju postupni porast relevantnih informacija.
Kriminalisti konfrontiraju proturječne činjenice kako bi tako otkrili
netočne informacije. Kriminalističko otkrivanje prati kriminalističko
zaključivanje. To je dosljedno ocjenjivanje postojećeg informacijskog
fonda kroz prizmu pravila kriminalističke znanosti. Sinonim je
kriminalističko kombiniranje.
Tijekom kriminalističke procedure, kriminalisti moraju stalno voditi
računa o mogućnosti pojave tzv. solipsističkih pogrešaka (stajalište da
ne postoji ništa drugo osim nečijega vlastitog uma i mentalnih stanja).
To je pojava po kojoj sve vanjske činjenice dopiru u svijest ljudi putem
njihovih osjetila, a “pogreške” nastaju zbog ograničenosti osjetila, koja
ograničavaju spoznaju, i ograničenosti iskustva. Takvim ograničenjima
podvrgnuti su kako kriminalisti, tako i svjedoci, žrtve i osumnjičenici.
Za uspješno provođenje kriminalističke procedure traži se vještina kri-
minalista. To je organizirani i koordinirani sklop mentalne i/ili fizičke
aktivnosti koji je povezan s nekim objektom ili drugim raspoloživim
informacijama u vezi s razjašnjavanjem kaznenog djela. Vještina se iz-
građuje postupno, tijekom ponavljanja, obučavanja ili iskustvom. Ona
predstavlja jedan niz i svaki njen dio zavisi od prethodnog i utječe na
sljedeći. Vještine se u osnovi dijele na: perceptivno-motorne, manualne,
intelektualne, socijalne, itd. zavisno od konteksta ili najznačajnijeg as-
pekta sklopa date vještine.
U okviru metodike istraživanja pojedinih kategorija kaznenih djela, treba
posebno razlikovati pojam kriminalističko taktički način. To je najracio-
nalniji i najefikasniji način obavljanja operativno taktičkih i postupovnih
radnji, koje po mišljenju tijela postupka, najviše odgovaraju konkretnoj
operativno taktičkoj i taktičko postupovnoj situaciji koje tijelo postupka
bira iz arsenala kriminalističke taktike. U kriminalističkoj znanosti go-
vori se o slobodi izbora kriminalističko taktičkih načina rada od strane
tijela postupka. Ta “sloboda” znači obavezu tijela postupka da odabere
za konkretnu taktičku situaciju najprikladniji način. Taktički načini te-
melje se na rezultatima i spoznajama logike, psihologije i znanstvene
organizacije rada. Prirodu i sadržaj taktičkih načina, uvjetuje i određuje
(diktira) konkretna operativna ili procesna situacija. Te su situacije često
304
vrlo plastične i fluidne i stalno se mijenjaju, što zahtijeva stalno nove i

drukčije taktičke načine u okviru jednog postupka.
Kriminalističke procedure su protkane brojnim kriminalističkim provje-
rama. Tako se razlikuju provjere, koje se provode po vlastitoj inicijativi
tijela postupka i one, koje se provode po zahtjevu drugog nadležnog ti-
jela. Objekt provjere mogu biti osobe, predmeti, mjesta, odnosi, uvjeti,
okolnosti i sl. Po načinu primjene, provjere mogu biti javne (otvorene) i
tajne (konspirativne).
Završetak kriminalističke procedure u osnovi se javlja u dva oblika. Pr-
vom, kada je nesporno utvrđeno postojanje kaznenog djela i počinitelja
i drugom, kada je nemoguć nastavak kaznenog progona zato što su is-
crpljene sve mogućnosti daljnjeg razjašnjavanja činjeničnog stanja, tj.
kada se od nastavka kriminalističke procedure ne može očekivati ni mi-
nimum uspjeha, jer nema više izgleda da će se osigurati dostupnost poči-
nitelja (tzv. hladni slučajevi), kada je utvrđeno da se ne radi o kaznenom
djelu ili ako postoje zapreke za primjenu kaznenih sankcija (imuniteti,
nedostupnost) itd. (Modly, Šuperina, Korajlić, 2008)
Radi lakšeg daljneg praćenja i razumijevanja korištenih kriminalističkih
pojmova i njihovih sadržaja, slijedom dajemo pojmovnik odabranog
sadržaja:
Kriminalističko istraživanje je ukupnost onih policijskih ovlasti, mjera
i radnji koje se prema zakonu poduzimaju: a) kada postoji osnova sumnje
da se priprema ili je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službe-
noj dužnosti ili prekršaj, ili b) postoji sumnja da određena pojava ugro-
žava ili bi mogla ugroziti živote ljudi, njihova prava, slobodu, sigurnost,
nepovredivost ili imovinu; a radi 1. otkrivanja kaznenog djela za koje se
progoni po službenoj dužnosti ili prekršaja, 2. pronalaženja počinitelja,
3. sprječavanja da se počinitelj sakrije ili pobjegne, 4. da se otkriju ili
osiguraju tragovi i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica
i 5. da se prikupe obavijesti koje mogu biti od koristi za uspješno vođenje
kaznenog ili prekršajnog postupka. Na taj je način postupanje policije
uređeno u obje ključne komponente njezina djelovanja: preventivnoj i
represivnoj. Kriminalistika stoga istražuje okolnosti u svezi neposred-
no prijetećeg ili počinjenog kaznenog djela i počinitelja. Kriminalističko
istraživanje predstavlja mikroanalizu pojave vjerojatnoga kaznenog dje-
305
la. Budući da kriminalističko istraživanje dovodi do konkretnih saznanja

o pojavi kaznenoga djela, moguća je njena primjena i u djelatnosti sprje-
čavanja kaznenih djela. Kriminalistika istraživanjem neposredno rekon-
struira stvarnu, objektivnu i subjektivnu strukturu kaznenoga djela. Time
se kriminalistika razlikuje od drugih kaznenih disciplina koje se također
bave kaznenim djelom, ali na drugi način.
Izvid kaznenog djela je dio prethodnog kaznenog postupka i kazne-
nog progona, a započinje od trenutka dojave žrtve za počinjeno kazne-
no djelo ili ako je do državnog odvjetnika/tužitelja samo dopro glas da
je počinjeno kazneno djelo (početna sumnja), te podnošenjem prijave o
kaznenom djelu i/ili njegovom počinitelju (osnova sumnje) ili se na koji
drugi način saznalo o mogućem počinjenju kaznenog djelu i/ili za nje-
govog počinitelja (provođenjem kriminalističke kontrole, neposrednim
zapažanjem policijskog službenika, korištenjem tzv. legalnih ili otvore-
nih izvora podataka i dr.). Tijekom izvida kaznenog djela prikupljaju se
“dokazi” temeljem kojih će se odlučivati o postojanju osnovane sum-
nje o počinjenom kaznenom djelu i osumnjičeniku za to kazneno djelo.
Dakle, o provedbi istrage, neposrednom optuženju ili obustavi postupka
temeljem odbačaja kaznene prijave. Vidimo kako se izvidima kaznenog
djela stupanj osnova sumnje o postojanju, počinjenju kaznenog djela i/
ili o osobi koja se sumnjiči za počinjenje tog kaznenog djela podiže na
stupanj osnovane sumnje o počinjenju kaznenoga djela i njegovom po-
činitelju ili se stupanj osnovane sumnje ne potvrđuje. Dosizanje razine
osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo, utemeljeno na
dokazima, može se odrediti kao krajnji cilj izvida kaznenog djela. Tije-
kom izvida kaznenog djela provode se neformalne radnje i mjere, (hitne)
dokazne radnje i posebne dokazne radnje. Cilj izvida kaznenog djela je:
otkriti djelo, počinitelja te pribaviti dokaze i korisne obavijesti za daljnje
vođenje kaznenog postupka. Praktična iskustva provedbe izvida kazne-
nog djela pokazuju da manjkavosti i učinjeni “promašaji” pri njegovom
provođenju utječu na cjelokupni postupak i njegovu uspješnost. Oni koji
rade na složenim predmetima korupcije, organiziranog kriminaliteta, rat-
nog zločina ili drugim složenim kaznenim djelima, poznato je da o na-
činu provođenja izvida kaznenog djela ovisi kasniji postupak, a također
znaju kako provođenje izvida kaznenog djela zahtjeva ne samo pravno
znanje, nego i poznavanje kriminalistike te usmjeravanja i koordinacije
306
rada drugog. Izvide kaznenog djela možemo podijeliti na: a) državnood-

vjetničke izvide kaznenog djela; b) tzv. imovinske izvide, i na c) policij-
ske izvide kaznenog djela.
a) Izvidi državnog odvjetnika/tužitelja, kojeg neposredno sam provo-
di. Državni odvjetnik ili tužitelj sam provodi izvide kaznenog djela kad
ocijeni da je to potrebo radi koncentracije radnji i mjera u prethodnom
postupku, bržeg i uspješnijeg provođenja prethodnog postupka te učin-
kovitog razjašnjavanja stvari. Za razliku od policije, državni odvjetnik
izvide provodi: 1) zahtijevanjem od drugih tijela dostavljanje dokumen-
tacije ili provođenja nadzora, ili 2) pozivanjem osoba koje imaju sazna-
nja o počinjenom kaznenom djelu i/ili počinitelju u državno odvjetniš-
tvo. Policija, ministarstvo nadležno za financije, Državni ured za reviziju
i druga državna tijela, organizacije, banke i druge pravne osobe dostavit
će podatke koje je od njih zatražio državni odvjetnik/tužitelj, osim onih
koji predstavljaju zakonom zaštićenu tajnu. Državni odvjetnik/tužitelj
može od navedenih tijela zahtijevati kontrolu poslovanja pravne i fizičke
osobe i u skladu s odgovarajućim propisima privremeno oduzimanje do
donošenja presude, novca, vrijednosnih papira, predmeta i dokumentaci-
je koji mogu poslužiti kao dokaz, obavljanje nadzora i dostavu podataka
koji mogu poslužiti kao dokaz o počinjenom kaznenom djelu ili imovini
ostvarenoj kaznenim djelom, te zatražiti obavijesti o prikupljenim, obra-
đenim i pohranjenim podacima u vezi neobičnih i sumnjivih novčanih
transakcija. U svom zahtjevu državni odvjetnik može pobliže označiti
sadržaj tražene radnje ili mjere te zahtijevati da ga se o njoj izvijesti,
kako bi mogao biti prisutan njenom provođenju. Suprotno od policije,
državni odvjetnik načelno nema pravo provoditi izvide na terenu, on nije
kriminalist, nema posebne ovlasti koje ima policija i u slučaju da izvide
treba provesti izvan ureda, on može naložiti provođenje izvida policiji i
tražiti da ga se izvijesti o vremenu provođenja izvida kako bi tim izvidi-
ma prisustvovao. O pribavljenoj obavijesti od osoba koje imaju saznanja
o počinjenom kaznenom djelu i/ili počinitelju državni odvjetnik/tužitelj
sastavlja zapisnik, koji se kao i izjava dana državnom odvjetniku/tužitelj
neće dostaviti uz optužnicu, odnosno koja se izdvaja iz spisa.
b) Izvidi državnog odvjetnika/tužitelj, nalaganjem provođenja izvi-
da policiji. Državni odvjetnik/tužitelj može naložiti policiji da prikupi
potrebne obavijesti provođenjem izvida i poduzimanjem drugih mjera
307
radi prikupljanja podataka potrebnih za odlučivanje o kaznenoj prijavi.

U nalogu državni odvjetnik/tužitelj može pobliže odrediti sadržaj izvida
ili mjere te naložiti da ga policija odmah obavijesti o poduzetom izvidu
ili mjeri. Ako državni odvjetnik/tužitelj naloži prisustvovanje izvidu ili
mjeri, policija će ih provesti na način kojim mu se to omogućuje. Polici-
ja je dužna postupiti prema nalogu državnoga odvjetnika/tužitelj, a ako
državni odvjetnik/tužitelj nije naložio drukčije, o poduzetim izvidima
ili mjerama dužna je izvijestiti državnog odvjetnika/tužitelj najkasnije u
roku od trideset dana od primitka naloga. Državni odvjetnik/tužitelj ima
pravo i dužnost stalnog nadzora nad provođenjem izvida koji su naloženi
policiji. Policija je dužna izvršiti nalog ili zahtjev državnog odvjetnika/
tužitelj u provođenju nadzora nad izvidima i za taj rad odgovaraju držav-
nom odvjetniku/tužitelju. No, državni odvjetnik/tužitelj nema pravo, niti
je to njegova dužnost, nadzirati izvide koje policija provodi temeljem
posebnog zakona, a ne temeljem Zakona o kaznenom postupku.
b) Tzv. imovinski izvidi. Ako postoje osnove sumnje da je počinjeno ka-
zneno djelo za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti
te da je tim djelom stečena protupravna imovinska korist, državni odvjet-
nik/tužitelj je dužan odmah poduzimati i/ili nalagati poduzimanje izvida
kako bi se utvrdila vrijednost te koristi te kako bi se utvrdilo gdje se tako
stečena imovina nalazi radi ostvarivanja uvjeta za njezino oduzimanje.
Ako je protupravnu imovinsku korist stečenu kaznenim djelom počini-
telj prikrio ili ako postoji osnove sumnje na pranje novca, državni odvjet-
nik/tužitelj će poduzeti sve što je potrebno da bi se ta imovina pronašla
i osiguralo njezino oduzimanje. Izraz “sve što je potrebno” podrazumi-
jeva sve radnje i mjere ovisno o vrsti stečene imovine, načina na koji je
kazneno djelo počinjeno, posebno je li počinjeno u sklopu zločinačke
organizacije, je li riječ o pranju novca i sl. Kada se provedenim izvidima
prikupe potrebne činjenice i podaci o visini stečene imovinske koristi,
odnosno kada se utvrdi gdje se imovina nalazi, državni odvjetnik/tužitelj
je dužan bez odgode predložiti određivanje privremene mjere osiguranja
kako se ta imovina ne bi sakrila ili uništila, a također je dužan u optužnici
ili najkasnije na pripremnom ročištu predložiti da se ta imovina oduzme.
c) Policijski izvidi. Obveza je, pravo i dužnost policije da samostalno,
po službenoj dužnosti i bez naloga državnog odvjetnika/tužitelja, ako
postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se kazne-
308
ni postupak pokreće po službenoj dužnosti, poduzme potrebne mjere s

ciljem: 1) da se pronađe počinitelj kaznenog djela, da se počinitelj ili
sudionik ne sakrije ili ne pobjegne; 2) da se otkriju i osiguraju tragovi
kaznenog djela i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica;
te 3) da se prikupe sve obavijesti koje bi mogle biti od koristi za uspješ-
no vođenje kaznenog postupka. O poduzimanju izvida kaznenih djela
policija će obavijestiti državnog odvjetnika/tužitelj odmah, a najkasnije
u roku od dvadeset četiri sata nakon poduzimanja radnje. Ako državni
odvjetnik/tužitelj obavijesti policiju da namjerava prisustvovati pojedi-
nim izvidima ili mjerama, policija će ih provesti na način kojim mu se
to omogućuje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene prilikom
poduzimanja radnji tijekom izvida, a mogu biti od interesa za kazneni
postupak, policija sastavlja službenu zabilješku. Na temelju provedenih
izvida (neformalne radnje i mjere, dokazne radnje i posebne dokazne
radnje) policija, u skladu s posebnim propisom, sastavlja kaznenu prija-
vu ili izvješće o provedenim izvidima u kojemu navodi dokaze za koje je
saznala. Ako policija naknadno sazna za nove činjenice, dokaze ili otkrije
tragove kaznenog djela, dužna je prikupiti potrebne obavijesti i izvješće
o tome odmah dostaviti državnom odvjetniku/tužitelju. Kad je policija
provela izvide, a nije utvrdila da je počinjeno kazneno djelo, o tome će,
ako to ocijeni potrebnim, dostaviti opće posebno izvješće državnom od-
vjetniku/tužitelju. Tim izvješćem policija obavještava državnog odvjet-
nika/tužitelj da ne nalazi osnova za daljnje provođenje kriminalističkog
istraživanja kaznenog djela (kriminalističku obradu). Ako je primio opće
posebno izvješće, državni odvjetnik/tužitelj mora donijeti odluku hoće li
ga tretirati kao kaznenu prijavu i upisati ga u upisnik kaznenih prijava.
Ocijeni li državni odvjetnik/tužitelj da nema osnovane sumnje da je po-
činjeno kazneno djelo, uvest će to posebno izvješće u poseban upisnik.
Kad poduzima izvide kaznenih djela, policija postupa, pored Zakona o
kaznenom postupku, i prema odredbama posebnog zakona i pravilima
donesenima na temelju tog zakona.
Kriminalistička kontrola je sustav operativno taktičkih radnji i mjera
putem kojih policijski službenici smišljeno i planski dolaze do saznanja
o kriminalnim žarištima i sredinama te kriminalnoj djelatnosti kao pojavi
koja još nije evidentirana i konkretizirana u obliku pojedinih prijavlje-
nih kaznenih djela. Usmjerena je na uočavanje, sprječavanje i otkrivanje
309
kriminalne djelatnosti (počinjenja kaznenih djela) profesionalnih krimi-

nalaca, organiziranih kriminalnih grupa i drugih opasnih pojavnih oblika
kriminaliteta u užem smislu. Osnovni smisao kriminalističke kontrole
je ofenzivno, organizirano i planski proaktivno postavljanje policije u
odnosu na kriminalitet, a ne reaktivno pasivno čekanje počinjenja kazne-
nog djela. Kriminalistička kontrola poduzima se na temelju opće sumnje
ili procjene da bi moglo biti počinjeno, da se priprema, da predstoji ili da
je već počinjeno neko, bilo koje, kazneno djelo (ili više njih) na određe-
nom prostoru ili objektu ili da neka osoba ili kategorije osoba (zločinač-
ka organizacija, kriminalne grupe i sl.) pripremaju ili čine neku krimi-
nalnu djelatnost. Ta opća sumnja može u tijeku kriminalističke kontrole
vremenom prerasti u osnove sumnje ili osnovanu sumnju o određenom
kaznenom djelu i/ili počinitelju. Tada ova operativno-taktička djelatnost
prerasta u svoj naredni, viši stadij, kriminalističku obradu. Dakle, za-
datak i cilj kriminalističke kontrole je u isto vrijeme onemogućavanje i
sprječavanje kriminalne djelatnosti kaznenim djelima, tako i otkrivanje
kaznenih djela i pronalaženje njihovih počinitelja. Kriminalistička kon-
trola u organizacijskom smislu nije poseban oblik organizacijskog dje-
lovanja, ona je samo oblik djelovanja. Sredstva i metode kriminalističke
kontrole u osnovi se dijele na: (1) praćenje i izučavanje kriminaliteta u
pojavnim oblicima (kriminalna fenomenologija); (2) donošenje procjena
o masovnosti i uvjetovanosti kriminaliteta (tamna brojka kriminaliteta);
(3) razradu planova i mjera suzbijanja kriminaliteta (neposredno opaža-
nje policijskih službenika, suradnja s građanima, uporaba informatora i
tzv. legalnih izvora informacija, analogije, provođenje policijskih mjera
i dr.), a tu spada i korištenje kriminalističke tehnike; (4) primjena policij-
ske informatike (stručno prikupljanje podataka, način njihovog sređiva-
nja, evidentiranja, ocjene i korištenja); (5) suradnja s drugim državnim
tijelima i društvenim organizacijama, ustanovama, institucijama, podu-
zećima i sl. Polazeći od specifičnosti metoda i sredstava u provođenju
kriminalističke kontrole, stručne ekipiranosti kriminalističkih kadrova i
drugih taktičkih i tehničko-metodoloških pretpostavki i uvjeta, krimina-
listička kontrola se dijeli na opću i specijalnu kriminalističku kontrolu.
Ova podjela je okvirna i granica među njima nije strogo povučena, iako
se prva primarno provodi putem temeljne policije, a druga putem krimi-
nalističke policije.
310
a) Opća kriminalistička kontrola provodi se na teritorijalnom načelu u

sklopu pozorničko-ophodne djelatnosti i detektivskog oblika kriminali-
stičke kontrole, ali općeg tipa. Glavni nosioci opće kriminalističke kon-
trole su pozornici i patrole na pozorničkom i patrolnom rajonu, odnosno
teritorijalnom sektoru te detektivi. Ovaj detektivski oblik opće kriminali-
stičke kontrole je međustupanj u odnosu na posebnu, specijalnu, linijsku
kontrolu. Pozornici, ophodnje i detektivi imaju zadatak i mogućnost da
budu najpotpunije obaviješteni o osobama, događajima i pojavama koja
su od interesa za opću sigurnost, da vlastitim zapažanjima, korištenjem
operativnih veza, odgovarajućim operativno-preventivnim postupanjem,
stalnim kontaktom i suradnjom sa građanima, kao i drugim sredstvima
i metodama opće kriminalističke kontrole uoče i prate sve sumnjive i
kriminalistički interesantne događaje i pojave na svom području. Kod
provođenja opće kriminalističke kontrole primjenjuju se sredstva i me-
tode čija primjena zahtijeva opću razinu (kriminalističke) stručnosti, a
primjenjuju se prema općim objektima kontrole. Posao se obavlja rutin-
ski, s manjim stupnjem analitičke procjene, neposrednom opservacijom i
uočavanjem indikatora koji upućuju na događaje ili ponašanja od krimi-
nalističkog interesa. Ova kontrola traži opću stručnost kadrova.
b) Specijalna (posebna) kriminalistička kontrola provodi se, u odnosu
na kriminalitet u užem (kaznenopravnom) smislu, na linijskom načelu.
Provode je specijalizirane organizacijske jedinice, radne grupe ili poje-
dini policijski službenici. Riječ je o specijalističkom obliku djelatnosti
prema određenim skupinama i vrstama kaznenih djela. Specijalizirani
kadrovi, specijalisti, linijski inspektori djeluju u dvostrukoj ulozi: (1)
Neposredno provode kriminalističku kontrolu u određenim objektima,
žarištima ili punktovima ili nad određenim sredinama, grupama ili po-
jedincima; kada je domašaj opće kriminalističke kontrole nemoguć ili
ograničen. (2) Usmjeravaju, organiziraju i koordiniraju opću krimina-
lističku kontrolu. Unutar specijalne, linijske kriminalističke kontrole,
kao specijalističkog oblika djelatnosti, ostvaruje se viši stupanj analitič-
ke obrade, izvode se procjene ugroženosti određenih objekata, sredina,
žarišta i sl.; izrađuju se akcijski programi i operativni planovi kontrole
itd. Operativno-analitičku obradu kod ove kontrole ne smije i ne može
provoditi administrativno osoblje, nego iskusni specijalisti, operativni
djelatnici (veća ili manja skupina).
311
Operativna kontrola razlikuje se u odnosu na kriminalističku kontrolu

s obzirom na predmet zbog kojeg se provodi. Kriminalistička kontrola se
provodi samo u odnosu na kriminalitet u užem kazneno-pravnom smislu
(kaznena djela i eventualno prekršaji), dok u okvir operativne kontrole
ulazi znatno širi splet sigurnosnih problema (pa tako i asocijalna ponaša-
nja kao što su prosjačenje i skitnja, povrede radne discipline, prekršaji).
No, i kod operativne i kod kriminalističke kontrole okosnicu kontrole
čini suprotstavljanje i sprječavanje kriminaliteta.
Kriminalistička obrada je skup metodološki planiranih i poduzetih mje-
ra i radnji što ih poduzima policija u predkaznenom postupku povodom
određenog kriminalnog događaja (ili njegovog počinitelja), s ciljem da
se osnove sumnje, do kojih se došlo operativnim radom (kriminalistička
kontrola) ili povodom prijave podignu na takav stupanj vjerojatnosti koji
će omogućiti donošenje određenih kazneno-pravnih odluka (prihvaćanje
kaznene prijave, podizanje neposredne optužnice, pokretanje istrage ili
prekid ili obustavu postupka odbačajem kaznene prijave). Dakle na stu-
panj osnovane sumnje. Kriminalistička obrada čini sa kriminalističkom
kontrolom jedan sustav otkrivanja kaznenih djela i počinitelja. Stoga je
kriminalistička obrada podsustav najvećeg stupnja dinamike, bogatog
sadržaja, komunikacijskih veza i interakcija. Riječ je o kriminalističkom
misaonom, radnom i istraživačkom postupanju policijskih službenika sui
generis. Ona je kompleks mjera i radnji kojima se početna saznanja o
nekom kriminalnom događaju u postupku njegovog objašnjavanja (pre-
tvaranje obavijesti u podatke, a podataka u dokaze) podižu do stupnja
izvjesnosti o postojanju kaznenog djela i dostupnosti njegova počinite-
lja. Ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje
se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti, policija ima pravo
i dužnost poduzeti potrebne radnje i mjere: 1) da se pronađe počinitelj
kaznenog djela, da se počinitelj ili sudionik ne sakrije ili ne pobjegne,
2) da se otkriju i osiguraju tragovi kaznenog djela i predmeti koji mogu
poslužiti pri utvrđivanju činjenica, te 3) da se prikupe sve obavijesti koje
bi mogle biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog postupka. Tijekom
provođenja kriminalističke obrade poduzima se najširi spektar radnji i
mjera neformalnog karaktera, (hitne) dokazne radnje i posebne dokazne
radnje. Kriminalistika razlikuje neposrednu i posrednu kriminalističku
obradu. a) Neposredna kriminalistička obrada je ona kriminalistička
312
obrada kod koje je djelatnost policije usmjerena na konkretni kriminalni

slučaj. b) Posredna kriminalistička obrada je kriminalistička obrada koja
se provodi unutar neposredne kriminalističke obrade, ali je u vezi s ne-
kim drugim kaznenim događajem. Kriminalistička obrada je jedinstvo
kriminalističke taktike i kriminalističke tehnike sjedinjenih i prilagođe-
nih svakoj pojedinoj kriminalističkoj metodici. Stoga se i razlikuju opća
i posebna kriminalistička taktika i opća i posebna kriminalistička tehni-
ka. Opći dijelovi taktike i tehnike bave se proučavanjem, istraživanjem,
razrađivanjem i analiziranjem osnovnih pravila i metoda koje su tipične
za otkrivanje, razjašnjavanje i istraživanje te prijavljivanje kaznenih dje-
la općenito. Posebni dijelovi taktike i tehnike usmjereni su na određeni
pojavni oblik kriminaliteta i na niti jedan drugi. Stoga će kriminalističke
metodike, kao poseban sastavni dio kriminalistike, proučavati, istraživa-
ti, razrađivati i analizirati kako se posebna taktička i tehnička pravila i
radne metode odražavaju u odnosu na specifičnosti kriminalističkih ele-
menata i informacijskih profila svakog pojedinog posebnog tipa kazne-
nih djela, pojavnog oblika kriminaliteta. Stoga nije dopustivo umjetno
razdvajanje posebnih kriminalističko-taktičkih i tehničkih radnji i mje-
ra, niti zapostavljanje kriminalističke tehnike i njeno svođenje na izradu
skica i fotografija uz eventualno fiksiranje tragova na mjestu događaja
i kasnije na kriminalističko-tehnička vještačenja. Praksa upućuje kako
kriminalistički istražitelji i specijalisti policijski službenici moraju biti
u određenom minimalnom stupnju i kriminalistički tehničari. Suprotno,
kriminalistički tehničari trebaju tijekom cijele kriminalističke obrade (a
ne samo tijekom sakupljanja materijalnih tragova na mjestu događaja)
sudjelovati u provjeravanju prikupljenih materijalnih tragova, njihovom
tumačenju i postavljanju verzija te predlaganju planiranja pojedinih dio-
nica kriminalističke obrade.
Kriminalistička prognostika obuhvaća djelatnost predviđanja pojave i
kretanja kriminaliteta. Promatra kriminalitet kroz prizmu individualnih
ponašanja u najbližoj budućnosti. Kriminalistička prognostika prodire u
tamnu brojku kriminaliteta, donosi procjene o strukturi, opsegu, kretanju
i tendencijama kriminaliteta, te izvodi zaključke o ugroženosti krimi-
nalitetom ili pojedinim njegovim oblicima. Kriminalistička prognostika
služi za postavljanje kriminalističkih verzija u kriminalističkoj obradi;
za izradu planova djelatnosti kriminalističke kontrole koji se temelje na
313
poznavanju pojavnih oblika kaznenog djela, kriminogenih sredina i ža-

rišta, poznavanja i kretanja profesionalnih kriminalaca, teritorijalne ra-
sprostranjenosti i vremenskog intenziteta kriminaliteta; kao i za izradu
planova akcije kriminalističke prevencije i njenog provođenja.
Kriminalistička prevencija je djelatnost u suzbijanju i suprotstavlja-
nju kriminalitetu; koja proučava i iznalazi zajedničke karakteristike,
konstante i neposredne uzroke koji omogućuju pojedine pojavne oblike
kriminaliteta; te iznalazi i predlaže sredstava, metode i mjere u pravcu
onemogućavanja ili smanjivanja pojedinih pojavnih oblika kriminalite-
ta ili kriminaliteta općenito. Specifičnost kriminalističke prevencije je
u tome što još nema kaznenog djela, nego se na temelju iskustva i pro-
gnoze djeluje prije njegove pojave. Radi se o sustavu mjera i aktivnosti
usmjerenih na otklanjanje svih neposrednih, objektivnih i subjektivnih
uvjeta i okolnosti, čimbenika koji pogoduju nastanku i činjenju krimina-
liteta. U provođenju općih mjera prevencije sudjeluju sva državna tijela i
društvene organizacije i institucije. Pored općeg oblika prevencije važnu
ulogu imaju posebni oblici prevencije koje poduzimaju državna tijela
koji obavljanju funkciju suprotstavljanja, otkrivanja, i prijavljivanja kri-
minaliteta. U razvijanju mehanizama prevencije posebna uloga pripada
kriminalističkoj znanosti. Unutar nje se usavršavaju postojeće i pronala-
ze nove metode i sredstva koja imaju preventivni karakter. Kriminalistič-
ka prevencija ima istovremeno samostalan i pomoćni karakter. Težište
unutar kriminalističke prevencije stavlja se na usavršavanje postojećih
i pronalaženje novih radnji, mjera, sredstava i metoda znanstveno-teh-
ničke i taktičke prirode za sprječavanje kriminaliteta. Pomoćni karak-
ter kriminalistička prevencija ima ukoliko kaznenoj i socijalnoj politici
ukazuje na mogućnost profilaktičkih mjera. Svakodnevno se razne in-
formacije o kriminalističkoj fenomenologiji i kriminalističkoj etiologiji
kriminaliteta slijevaju u tijela unutarnjih poslova i tu obrađuju, a rezultati
te obrade se koriste u radu tih tijela kao specifične baze znanja. Distri-
buiranjem informacija raznim društvenim subjektima o kriminalitetu, iz
tako stvorene baze i zbirke znanja, djeluje se u funkciji prevencije, dakle
preventivne kriminalistike.
Kriminalistički istražitelj (u zakonskim tekstovima navodi se skraćeno
istražitelj, a u literaturi se navodi i kao pravosudni službenik) je osoba
koja je prema posebnom propisu donesenom na osnovi zakona ovlašten
314
provoditi dokazne i druge radnje temeljem naloga državnog odvjetni-

ka, sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku i pravilima svoje
struke, najčešće kriminalistike. U većini slučajeva, radi probitaka kazne-
nog progona, ali i opasnosti od odgode, takve će radnje biti potrebno
obaviti prije pokretanja kaznenog postupka. To podrazumijeva pravo-
vremenu obaviještenost državnog odvjetnik o kaznenom djelu kako bi
mogao samostalno poduzeti dokazne radnje ili njihovo provođenje na-
ložiti kriminalističkom istražitelju. Osim kriminalističkih istražitelja iz
redova policije, kao kriminalistički istražitelji se mogu odrediti i služ-
benici drugih državnih tijela kao što je ministarstvo u nadležnosti kojeg
su financije i njihovi službenici, porezna uprava i carina; ministarstvo
nadležno za promet i veze zajedno sa inspektorima za istraživanje zra-
koplovnih nesreća, pomorskih i riječnih havarija; ministarstvo nadležno
za graditeljstvo s građevinskim inspektorima; ministarstvo zdravlja sa
svojim inspektorima i t. sl. Nalog kojim državni odvjetnik nalaže kri-
minalističkom istražitelju poduzimanje određene dokazne radnje treba
biti u pisanom obliku. No, u kontekstu hitnih dokaznih radnji, kada su
presudne minute u poduzimanju određenih dokaznih radnji (npr. očevid),
nalog se može izdati usmeno, a naknadno se izrađuje pismeni nalog. U
nalogu državni odvjetnik može upozoriti kriminalističkog istražitelja na
zakonske odredbe kojih se je dužan pridržavati, a može odrediti i roko-
ve u kojima je istražitelj naložene radnje dužan poduzeti. Svakako da
nije moguće u zakonu ili pojedinom nalogu detaljnije određivati načine
provođenja pojedinih radnji, pa se istražitelj treba pridržavati i pravila
struke, a najčešće su to pravila koja je ustrojila kriminalistička znanost.
Policijski službenik je službenik Ministarstva unutarnjih poslova, koji
je temeljem zakona ovlašten obavljati policijske poslove primjenom po-
licijskih ovlasti, kao i službenik strane policijske službe, koji je prema
međunarodnom ugovoru i zakonu zemlje primateljice ovlašten obavljati
policijske poslove primjenom policijskih ovlasti na teritoriju zemlje pri-
mateljice. Pod policijskim poslovima podrazumijevaju se: 1. zaštita ži-
vota, prava, slobode, sigurnosti i nepovredivosti osobe, 2. zaštita javnog
reda i mira te imovine, 3. sprječavanje kaznenih djela i prekršaja, njihovo
otkrivanje i prikupljanje podataka o tim djelima i počiniteljima, 4. tra-
ganje za počiniteljima kaznenih djela za koja se progoni po službenoj
dužnosti i prekršaja i njihovo dovođenje nadležnim tijelima, 5. traganje
315
za imovinskom koristi stečenoj kaznenim djelom, 6. nadzor i upravljanje

cestovnim prometom, 7. protueksplozijska zaštita, 8. poslovi sa stran-
cem, 9. nadzor državne granice, 10. poslovi zaštite zračnog prometa pro-
pisani posebnim zakonom, 11. poslovi na moru i unutarnjim plovnim
putovima iz nadležnosti policije, 12. osiguranje i zaštita osoba, objekata i
prostora, i 13. postupanje s uhićenikom i pritvorenikom. Pod policijskim
ovlastima najčešće se podrazumijeva: 1. prikupljanje, procjena, pohrana,
obrada i korištenje podataka, 2. provjera i utvrđivanje identiteta osoba i
predmeta, 3. prikupljanje obavijesti od građana, 4. pozivanje, 5. dovo-
đenje i privođenje, 6. traganje za osobama i predmetima, 7. privremeno
ograničenje slobode kretanja, 8. davanje upozorenja i naredbi građani-
ma, 9. uporaba tuđeg prijevoznog sredstva i telekomunikacijskog uređa-
ja, 10. privremeno oduzimanje, čuvanje i prodaja predmeta, 11. zaprima-
nje prijava, podnošenje kaznenih prijava i izvješća, 12. osiguranje mjesta
događaja, 13. provjera uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta, 14.
poligrafsko ispitivanje, 15. pregled dokumentacije, 16. ulazak i pregled
objekata i prostora, 17. ulazak u tuđi dom, 18. pregled osoba, predmeta
i prometnih sredstava, 19. javno raspisivanje nagrade, 20. snimanje na
javnim mjestima, 21. prikrivene policijske radnje, 22. uporaba sredstava
prisile, 23. zaštita žrtava kaznenih djela i drugih osoba, i 24. provjera
zastave, progon, zaustavljanje, uzapćenje i sprovođenje plovnog objekta.
316
23. PLANIRANJE KRIMINALISTIČKIH
ISTRAŽIVAČKIH PROCEDURA I
AKTIVNOSTI
23.1. Kriminalistička obrada/kriminalističko

istraživanje
Kriminalistička obrada je skup metodološki planiranih i poduzetih rad-
nji i mjera što ih poduzimaju policijski službenici povodom određenog
kriminalnog događaja (ili njegovog počinitelja), s ciljem da se osnove
sumnje podignu na takav stupanj vjerojatnosti (osnovana sumnja) koji će
omogućiti podnošenje kaznene prijave, pokretanje istrage ili podnošenja
neposredne optužnice. Ona je kako navode D. Modly i N. Korajlić (2002)
podsustav najvećeg stupnja dinamike, bogatog sadržaja, komunikacij-
skih veza i interakcija. Riječ je o kriminalističkom misaonom, radnom i
dokaznom procesu tijela unutarnjih poslova sui generis, kao apstraktnoj
misaonoj i radnoj shemi. Ona je kompleks mjera i radnji kojima se počet-
na saznanja o nekom kriminalnom događaju (početna sumnja) u procesu
njegovog objašnjavanja (pretvaranje obavijesti u podatke, a podataka u
dokaze) podižu do takvog stupnja izvjesnosti o postojanju kaznenog djela
i dostupnosti njegovog počinitelja da takav činjenični, odnosno dokazni
supstrat, omogući donošenje kazneno postupovne odluke. Dakle, riječ
je o aktivnostima policijskih službenika usmjerenih na otkrivanje, pri-
kupljanje, osiguranje i izvođenje dokaza o relevantnim činjenicama, na
otkrivanje počinitelja i osiguranje njegove dostupnosti.
U otkrivačkoj aktivnosti, na početku svakog kriminalnog događaja, obič-
no se raspolaže s malobrojnim, nepovezanim i često nejasnim informaci-
jama, kako o kaznenom djelu, tako i o njegovom nepoznatom počinite-
lju. U toj početnoj kriminalističko taktičkoj situaciji ne mogu se donositi
bilo kakvi zaključci, već u prvom redu, po načelu sumnje, treba poći od
kriminalnog događaja i ispitati kazneno djelo. Neki put će to biti otkri-
vanje prikrivenog kriminalnog događaja, drugi put će postojanje krimi-
nalnog događaja biti jasno od samog početka, ali se neće znati njegova
priroda/biće kaznenog djela i tko ga je počinio. Treći put će odmah biti
317
nesporno postojanje kaznenog djela, ali se neće znati njegov počinitelj;

dok će četvrti put biti poznat delinkvent, ali se neće znati sva njegova
kaznena djela, koja tek treba otkriti. Mogući su slučajevi kada je odmah
poznat i počinitelj i kazneno djelo koje je počinio.
KRIMINALISTIČKO-ISTRAŽNE SITUACIJE
POČINITELJ POZNAT
POČINITELJ NEPOZNAT
POČINITELJ
POČINITELJ DOSTUPAN
NEDOSTUPAN
Kriminalističko-istražne situacije glede počinitelja kaznenog djela
Otkrivanje i razjašnjavanje kaznenih djela u načelu je spoznajni proces,

koji u početku vodi od nejasne i nepotpune informacije o kaznenom do-
gađaju ili počinitelju, preko traženja, prikupljanja, ocjenjivanja i pro-
vjeravanja činjenica i dokaza, do konačne situacije na kojoj se zasniva
odluka o podizanju optužnice, pokretanju istrage ili o odustanku od ka-
znenog progona. Dakle, radi se o misaonom procesu shvaćanja istine o
nekom, objektivno postojećem i proteklom događaju, koji ima znakove
kaznenog djela koje treba riješiti i pravno uobličiti, tako da se počinitelj
privede pravdi. Za rješenje nekih kaznenih djela dovoljno je reproduk-
tivno mišljenje, koje podrazumijeva znanje i iskustvo, dok je za druga
kaznena djela potrebno šire istraživačko, intuitivno, lateralno, plansko i
strogo diskurzivno mišljenje.
Za pojedine operativno taktičke i istražne radnje u kriminalističkoj obra-
di, pored spomenutih osobina, uspješan kriminalista treba imati i speci-
fične osobine, o čemu je već bilo riječi.
Bez misaone rekonstrukcije događaja, misaonog modeliranja, sastavlja-
nja i provjeravanja različitih verzija, ocjenjivanja određenih činjenica i
prodiranja u bit pojave, sumnja može biti samo neproduktivni osjećaj –
ponekad čak i predrasuda policijskih službenika, a ne pogonska snaga i
unutarnji poticaj. U kriminalističkoj obradi, policijski službenik se slično
kao i protivnik u šahu stavlja u ulogu “suigrača” – počinitelja kaznenog
djela, pokušava utvrditi njegov način razmišljanja i njegovo ponašanje
u vrijeme počinjenja kaznenog djela, predvidjeti njegove postupke, sa-
318
staviti i povezati razne verzije, a sve to u cilju razjašnjenja kriminalne

situacije, što dakako nije moguće bez intuitivnog,92 logičkog i stvaralač-
kog “kriminalističkog mišljenja”93, koje je sinonim za kriminalističko
ponašanje. (Kovačević, 2003)
Otkrivanje kaznenih djela i njihovih počinitelja, koje policijski službe-
nici obavljaju po vlastitoj inicijativi, predstavlja osnovni i najvažniji dio
njihovog posla.94 Pravodobno doznavanje za postojanje ili pripremanje
kaznenih djela treba biti jedan od vrlo važnih organizaciono – taktič-
kih zadataka (…). Jedan od kriterija za ocjenu valjanosti organizacionih
oblika je upravo odnos između broja samoinicijativno razriješenih ka-
znenih djela i broja kaznenih djela, koja se nalaze u grupi kod kojih je
počinitelj odmah bio poznat. (Vodinelić, 1985)
Otkrivati znači zahvaćati u tamnu brojku kriminaliteta.95 Strateški
koncept mora polaziti od procjene tamne brojke kriminaliteta, uzimajući
pri tome u obzir da otkriveni kriminalitet nije reprezentant latentnog,
92
Intuicija, također je poznata kao treće oko, dok drugi pak kažu kao pogled ili šesto
čulo. Javno je mišljenje da ima paranormalno porijeklo. … Intuicija se odnosi na
mogućnost. Često se događa da neka pojava u sredini neke činjenice koja nije
očekivana. … Intuicija može biti u različitim oblicima kao npr; unutarnji glas, osjećaj
da će se nešto dogoditi, nadolaženje inspiracije, završavanje nečijih misli, oštro čulo
pravca i sl. (Ramsland, 2001)
93
Zaključci o mjestu događaja uključuju različita mišljenja i što istražitelj ima više iskustva,
to će brže upotrijebiti ono pravo, a na iskustvu, memoriji i sposobnosti zaključivanja,
bazirano je tzv. “šesto čulo”. Ljudi mogu saznati nove načine za rad, što može odvesti
do realnog rješenja slučaja. Neki su bolji u tome od drugih, ali jedini “dar” uključuje
sposobnost gledanja u dokaze i čitanje tragova. (Ramsland; 2001)
94
Otkrivanje kaznenih djela po O. Javoševiću i D. Vujoviću (1970) možemo promatrati
u širem i užem smislu. Širi smisao podrazumijeva skup svih aktivnosti policijskih
službenika koje imaju za cilj da se sazna za počinjenje kaznenih djela za koje se
inače, ne bi znalo iako su u određenoj sredini počinjena, jer ih niko nije prijavio.
Manifestiraju se kao opća i posebna kriminalistička kontrola. U užem smislu
predstavlja takvu aktivnost tijela unutarnjih poslova koja je upravljena na utvrđivanje
činjeničnog stanja vezanog za određeno kazneno djelo ili počinitelja. Ovom prilikom
cjelokupna aktivnost tijela unutarnjih poslova usmjerava se za tim da se utvrdi
materijalna istina o određenom kriminalnom događaju o kome se do tada nije ništa
znalo ili se nije dovoljno znalo.
95
Tamna brojka kriminaliteta se ne može statistički izračunati, štoviše ona se ne može
ni pouzdano procijeniti, jer nedostaju čimbenici pomoću kojih bi se takva procjena
mogla učiniti. (Vodinelić, 1985)
319
skrivenog kriminaliteta. Bez vođenja računa o tamnoj brojci kriminaliteta

ne može se odabrati pravilna strategija, niti uspješno provoditi politika
suzbijanja kriminaliteta. Svijetlu brojku kriminaliteta treba samo
razjašnjavati, a iznimno, tijekom kriminalističke obrade, neke činjenice
i okolnosti otkrivati. Riječ je o heurističkoj aktivnosti, čiji je cilj
pretvaranje “osnova sumnje” u “osnovanu sumnju”, osim kada osnovana
sumnja postoji od početka. Riječ je o retrospektivnom procesu. U prvom
stadiju tog procesa otkrivaju se, osiguravaju i fiksiraju, te interpretiraju
informacije iz personalnih i stvarnih/materijalnih izvora informacija,
primjenom metoda analize i sinteze. U tom postupku posebnu ulogu
imaju misaona i realna rekonstrukcija, kriminalistički pokus i primjena
načela pluraliteta verzija.96 Te informacije se tijekom kriminalističke
obrade (kriminalističkog istraživanje) transformiraju u kaznenopravne
relevantne dokazne informacije. Radi se o transformaciji operativnih
informacija u dokazne, u procesnom smislu, izvođenjem dokaznih radnji
sukladno kaznenopostupovnim normama. Dakle, aktivnost policijskih
službenika, naročito kada se radi o kriminalističkoj obradi, usmjerena
je na: prikupljanje, sređivanje i korištenje različitih informacija, koje
dijelimo na operativne i dokazne.97
Kriminalistička obrada (kriminalističko istraživanje) provodi se povo-
dom nekog konkretnog kriminalnog događaja kada postoji sumnja odre-
96
U okviru otkrivačke aktivnosti izdvajaju se i konfrontiraju proturječne informacije
operativnog karaktera, kako bi se otkrile i odbacile netočne i irelevantne. U
kriminalističkom žargonu govori se o tzv. živim informacijama, pod kojima se
podrazumijevaju idealni odrazi objektivne stvarnosti u svijesti ljudi, tzv. engrami.
Pod mrtvim informacijama podrazumijevaju se tragovi i predmeti u vezi s kaznenim
djelom (corpora delicti), a pod latentnim informacijama podrazumijevaju se
informacije koje su još uvijek ili zauvijek neotkrivene. Aktualizirane informacije su
one koje su ostvarene, a dokazne informacije su one koje su spoznate i obučene u
procesno ruho. (Korajlić, 2003)
97
Navedene informacije možemo u osnovi podijeliti u tri osnovne skupine: 1.
informacije iz personalnih izvora, 2. informacije iz kriminalističkih evidencija
(policijske evidencije) i 3. informacije sadržane u različitim materijalnim nositeljima
informacija (tzv. signali) kao što su tragovi i predmeti u vezi s kaznenim djelom
(corpora delicti), nezavisno od kasnijih kriminalističkih i procesnih kvalifikacija tih
nositelja u smislu stvarnog (materijalnog) dokaza, znanstvenog dokaza ili samo
indicija (indirektnog dokaza). Tu spadaju i isprave i tehničke snimke. (Modly,
Šuperina, 1999)
320
đenog stupnja, koju nazivamo osnova sumnje. Shodno zakonskim odred-

bama, policijski službenici moraju započeti s kriminalističkom obradom
kada postoje osnova sumnje. Kriminalistička obrada se završava kada je
konkretni kriminalni događaj razjašnjen u svim pojedinostima, tj. kada je
utvrđeno postojanje određenog kaznenog djela i počinitelja, dakle kada
je osnova sumnje prerasla u osnovanu sumnju, odnosno kada je utvrđeno
da se ne radi o kaznenom djelu. Ako je utvrđeno da je riječ o prekršaju,
poduzet će se potrebne mjere u vezi s tim kažnjivim radnjama.
Razjašnjavanja činjeničnog stanja tijekom kriminalističke obrade
Veoma često, u praksi kriminalista, je pitanje: Zbog čega su neke

kriminalističke obrade imale višu razinu u odnosu na druge? Na razinu
kriminalističke obrade utječe niz subjektivnih i objektivnih elemenata, od
stručnih profila kriminaliste98 do tehničke opremljenosti. Kroz iskustva
policijskih službenika, a i kroz istraživanje koje smo proveli, uočeno je
da na razinu kriminalističke obrade posebno utječe okolnost radi li se o
kaznenom djelu s nepoznatim ili poznatim počiniteljem. U slučajevima s
poznatim počiniteljem razina kriminalističke obrade je bila znatno niža.99
98
Kod izbora kriminalističkih kadrova treba posebno voditi računa o kvalitetama
suvremenog kriminaliste. Izbor kriminalističkih kadrova je jedan od najvažnijih
preduvjeta za uspješno suprotstavljanje kriminalitetu. Specifičnost službe
suprotstavljanja zločinima i naglašena opasnost od mogućih profesionalnih
deformacija traži na strani suvremenih kriminalista visoke standarde. (Modly, D;
Neki aspekti operativnog rada organa unutrašnjih poslova u svjetlu odredaba ZKP-a,
Sarajevo.)
99
Način počinjenja krvnog delikta (brutalnost, podmuklost, himbenost, prijevarnost
i sl.) te odabir žrtve (stara ili nemoćna osoba, dijete, invalid i sl.) dodatno su
stimulativno djelovali na operativne radnike da se savjesnije angažiraju na
razjašnjenju slučaja. (Modly, Barišić, 1998)
321
Međutim, od bitnog utjecaja za uspješnu realizaciju kriminalističke obrade

je organiziran i timski rad cjelokupne ekipe koja radi na razjašnjavanju
konkretnog kaznenog djela, što se realizira kroz sustavnu planiranu
aktivnost. Dakako, policijski službenici moraju trajno posjedovati visok
stupanj samodiscipline, koja ne smije biti uvjetovana prisutnošću ili
neprisutnošću drugih. Mora se raditi o unutrašnjoj kontroli, samokontroli.
Moderni kriminalistički istražitelji moraju raspolagati potrebnim
stručnim znanjima, bogatom praksom i metodama koje su pravno
dopuštene. Dakle, pored nužnosti suradnje, sustavnog planiranja, visokih
etičkih normi100 i zajedničkog rada između kriminalista i kriminalističkih
tehničara, bitno je još od stadija očevida u ekipu uključiti i odgovarajuće
vještake, specijaliste iz raznih područja zavisno od prirode počinjenog
kaznenog djela, na čijem se istraživanju radi.
23.2. Značaj planiranja kriminalističke istraživačke

aktivnosti
Svaka kriminalistička aktivnost, pa tako i rad u vezi sa istraživanjem
kaznenog djela, podrazumijeva izvođenje aktivnosti sa što manjim utroš-
kom vremena, snaga i sredstava. “Ispunjenje tog imperativa temelji se
na prethodnom obavljanju niza skladno povezanih aktivnosti misaono
– stvaralačkog karaktera, te se stoga stvaralački proces koji prethodi re-
alizaciji namjeravanih aktivnosti naziva planiranje,101 a njegov konačni
rezultat plan.”102 (Aleksić, Škulić, 2004)
100
Unutar okvira kriminalističke obrade policijski službenici primjenjuju niz propisa
kojima se zadire u osobna prava i navike fizičkih osoba. Primjena tih propisa u velikoj
mjeri ovisi o njihovoj općoj prihvaćenosti u društvu. Zato policijski službenici moraju
biti oprezni, obazrivi i selektivni u svom radu, kako ne bi došlo do nepotrebnog
ugrožavanja demokratskih prava građana. (Modly, D.; 2005: Predavanja, Fakultet
kriminalističkih nauka, Sarajevo)
101
Grčki filozof Aristotel je o planiranju rekao: “Dobro započeto je pola učinjenog.”
Primjena suvremenih organizacijskih načela za procjenu organizacije i njihovih
razvijanja u željen ishod ključno je za bilo koju organizaciju provođenja zakona kako
bi se uspješno borila protiv terorizma. (The Police Executive’s Role in Combating
Transnational Terrorism: Strategic Planning. Diplomatic security service, SAD,
Module 7. str. 1)
102
Planiranje je postojalo i prije više od 2.000 godina, kada je kineski general Sun Tzu
rekao “da pobjeda dolazi s dobrim planiranjem i dao pet osnovnih elemenata za
322
Temeljni smisao planiranja je eliminacija stihije, anarhije, rutine,

dezorganizacije, improvizacije i entropije tijekom kriminalističkog
istraživanja.
Planiranje je funkcija organizacije i prva etapa menadžerskog ciklusa.
To je proces predviđanja kojim se svjesno usmjerava, usklađuje, vodi i
kontroliraju potencijali (ljudi) i resursi (materijalna sredstva) u ostvari-
vanju cilja, zadaće i funkcioniranja organizacijske jedinice. Plan je re-
zultat procesa planiranja koji je prošao i stadij odlučivanja,103 pa stoga
ima snagu odluke. To je dokument temeljem kojeg se vode aktivnosti
unaprijed smišljenim i verificiranim postupcima, radnjama i mjerama,
odnosno, dokument temeljem kojeg se posao organizira i rukovodi.
Planiranje rada, kao funkcija vođenja, je proces permanentnog predvi-
đanja opsega i kvalitete izvršenja zadaće; oblik i sredstvo organiziranja,
djelovanja i razvoja. (Jurina, 1999)
Tradicionalni pristup organiziranja i planiranja kriminalističke aktivnosti
zasniva se na konceptu reaktivnog djelovanja, kako policijskih službeni-
ka, tako i tijela pravosuđa, jer reagiraju tek nakon počinjenja kaznenog
djela. Po tom konceptu, a kako navodi B. Simonović (2004a) kazneno
djelo se promatra kao izolirani fenomen i ne dovodi se u vezu sa soci-
jalnim i drugim čimbenicima koji formiraju uvjete i uzroke ponovnog
počinjenja kaznenog djela od strane iste ili druge osobe. Ovakav pri-
stup ne može dovesti do željene efikasnosti u suprotstavljanju, otkriva-
nju, utvrđivanju i prijavljivanju kaznenih djela, jer je veliki broj vrsta
kriminala posljedica cjelovitih društvenih uvjeta koji ih determiniraju/
proizvode. Prema tome, ukoliko se kriminalistička analiza i planiranje
usmjere samo prema neposrednim počiniteljima, i to nakon poduzetog
kriminalnog ponašanja, kriminalistička djelatnost se bavi marginalnim
uspjeh: 1. Pobijedit će onaj tko zna kada se boriti, a kada ne, 2. Pobijedit će onaj
tko zna kako sa superiornim i inferiornim snagama, 3. Pobijedit će onaj čija je vojska
animirana istim duhom kroz sve činove, 4. Pobijedit će onaj tko, pripremivši se, čeka
da uhvati neprijatelja nepripremljenog, 5. Pobijedit će onaj tko ima vojni kapacitet u
kojeg se ne miješa vladar.” (www.kimsoft.com/polwar.htm – 11.03.2019.)
103
Stadiji u procesu planiranja su: 1. određivanje problema; 2. prikupljanje podataka
i analiza; 3. projektiranje pojedinih elemenata plana; 4. verifikacija plana; 5.
usmjeravanje i odlučivanje; 6. realizacija; 7. praćenje i koordinacija; i 8. analiza
ostvarenog.
323
pitanjima i pojavama i usmjerava se samo prema vrhu ledenog brijega.

Na drugoj strani, evidentna nesinkroniziranost između tijela neposredno
ili posredno zaduženih za suprotstavljanje kriminalitetu, loša zakono-
davna politika, nepostojanje sustava prevencije104 i osmišljene globalne
strategije suprotstavljanja kriminalitetu, nepostojanje baze podataka i
kvalitetnog analitičkog procesa dodatno negativno utiču na efikasnost
kriminalističke djelatnosti.
Zbog spomenutih razloga navedeni koncept je neproduktivan i trom,
te se stoga sve više primjenjuje proaktivna strategija suprotstavljanja
kriminalitetu,105 a koja podrazumijeva sustavno i cjelovito
analiziranje i sprječavanje kriminaliteta, a kriminalistička aktivnost
se usmjerava prema budućem kriminalnom ponašanju, odnosno bavi
se kriminalističkim predviđanjem.106 Međutim, strategijski (sustavni)
pristup u analizi i planiranju kriminalističke aktivnosti podrazumijeva:
formiranje ekspertnih timova iz različitih područja, obuku kadrova za
provođenje analize slučajeva, ili pak nekih drugih formi kriminalnog
ponašanja, stvaranje baze podataka o kaznenim djelima, geografskoj
rasprostranjenosti pojedinih formi kriminala na mikro i makro razini,
baze podataka o počiniteljima kaznenih djela, uvođenje kompjuterskih
softvera koji omogućavaju pretraživanje i uspoređivanje podataka
po različitim osnovama i kriterijima, baze podataka o vlastitim
104
Etimološko značenje riječi prevencija treba tražiti u korijenu riječi lat. praevantio
koja ima više značenja i termina sličnih po smislu i značenju, kao što su:
predusrednuće, predusretanje, sprječavanje, preduhitriti, pobijanje primjedaba
za koje se pretpostavlja da bi ih suprotna strana mogla navesti, ranije učinjena
opomena. Međutim, pored općih oblika prevencije, veoma su značajni i posebni
oblici prevencije, koji se poduzimaju od strane državnih tijela koji provode funkciju
sprječavanja kriminaliteta. Tako je zakonska obveza tijela unutarnjih poslova da,
pored ostalog, poduzimaju aktivnosti kojima se sprječava činjenje kaznenih djela.
(Krstić, 2005)
105
Kriminalistička strategija je područje znanstvenog istraživanja koja se bavi pitanjima
kako kriminalističkim mjerama i radnjama ograničavati kriminalitet na globalnoj
razini, uzimajući u obzir kriminalno-političke i pravne okvire te načelo efikasnosti,
tj. kako kriminalističkim mjerama savlađivati kriminalitet kao cjelinu ili pojedine
njegove dijelove, a ne pojedinačna kriminalna djela. (Dvoršek, 2002)
106
Prognoza unutar kriminalističke obrade se realizira utvrđivanjem mjera i radnji
koje treba poduzeti i koji se minimum uspjeha može očekivati od tih mjera i radnji.
(Modly, Korajlić, 2002:514)
324
potencijalima i resursima policijskih i drugih službi, koje mogu

doprinijeti sprječavanju, otkrivanju i prijavljivanju kaznenih djela,
programe prevencije kriminaliteta, kao i plansko uključivanje, obuku i
organiziranje građana u okviru raznih strategijskih projekata prevencije.
(Simonović, 2004a)
23.3. Planiranje kriminalističke obrade/

kriminalističkog istraživanja
Razlikujemo razvojno, redovito i operativno planiranje. Operativno pla-
niranje odnosi se na planiranje aktivnosti koje proizlaze iz programa
(npr. planiranje kriminalističke kontrole) ili radi iznenadne potreba za
provođenjem neke akcije, odnosno kao dio metodičkog pristupa u poje-
dinim aktivnostima (npr. planiranje kriminalističke obrade, osiguravanja
javnog skupa i sl.).
Planiranje je umjetnost identificiranja, organiziranja i razvijanja misli
i ideja u pravovremenom nizu koje se fokusira na uspješno postizanje
željenih ishoda. Planiranje je neprekidan, permanentan proces koji ne
prestaje dok se ne postignu željeni ishodi, ciljevi, rezultati. Tijekom
većine planiranja, najvjerojatnije će se morati provesti određena
prilagođavanja prije postizanja željenog cilja. Drugim riječima, ne treba
pretpostaviti da se završilo s planiranjem, samo zato što je plan napisan.
Promjene su stalne. Određeni planirani zadaci se izvršavaju, a novi
momenti, spoznaje se pojavljuju tijekom kriminalističke obrade. Ništa
ne ostaje isto. Dakle, potrebu za dopunama, izmjenama i promjenama
plana treba očekivati.
Razlog za planiranje je jednostavan. Pojedinci i organizacije razvijaju
razne planove iz raznih razloga, ali svi imaju zajedničku želju, uspjeh.
Uspjeh je, jednostavno rečeno, razlog za planiranje. Rukovoditelj koji
je razvio dobro promišljen plan često dobije priznanje kada stvari idu
dobro. No, bez plana, ili sa loše promišljenim planom, obično se privlači
negativna pažnja kada nešto krene po zlu.107 Materijalni tragovi i sklop
okolnosti pomoći će da se ova aktivnost uspješno obavi. Jer, ukoliko je
jasna priroda, npr. provala u kasu eksplozivom, tada će se istraživanje
The Police Executive’s Role in Combating Transnational Terrorism; Module 7. str. 2.
107
325
usmjeravati na utvrđivanje nekih specifičnih činjenica, kao što su: vrsta

eksploziva, način iniciranja, način ulaska u objekt, tragovi koji mogu
pomoći u identifikaciji počinitelja i sl. Ako je priroda eksplozije nejasna,
tada će se poduzeti daleko opsežnije radnje. (Yallop, 1980)
Da bi se kriminalistička obrada (kriminalističko istraživanje) od počet-
nog stanja mogla usmjeravati prema identificiranju počinitelja kaznenog
djela, bez obzira je li ta aktivnost završena ili samo započeta, neophod-
no joj prethodi detaljno razrađen plan kriminalističke obrade. Planiranje
kriminalističke obrade, kako navode Ž. Aleksić i M. Škuljić (2004) za-
počinje u trenutku kada se radnjama prvog zahvata (prvenstveno oče-
vida), prikupe sve u tom vremenu dostupne kriminalistički relevantne
informacije. Detaljnim izvođenjem plana omogućava se utvrđivanje či-
njenica sa kojima se u trenutku započinjanja kriminalističkih aktivnosti
(operativnih ili procesnih) raspolaže, kakav je njihov značaj i na koji će
se način, u kojem vremenu i čijom kriminalističkom djelatnošću pribavi-
ti nove informacije, te tako proširiti činjenična osnova. Plan omogućava
kriminalistima (kriminalističkim istražiteljima) lakše snalaženje za vri-
jeme kriminalističke obrade, a on je u osnovi orijentiran na artikuliranje
odgovora na temeljna pitanja kriminalistike.
U kriminalističkoj obradi svakog konkretnog slučaja gotovo je nemo-
guće unaprijed predvidjeti i nabrojati sva pitanja na koja treba tražiti
odgovor, jer često sitne i beznačajne pojedinosti mogu biti odlučujuće za
razjašnjavanje kaznenog djela. U svakom slučaju, bez obzira radi li se o
težem i složenom ili lakšem i jednostavnijem kaznenom djelu, potpun i
sadržajan odgovor o događaju i počinitelju nije moguće dobiti bez od-
govora na temeljna pitanja kriminalistike. Iako ova pitanja čine abecedu
kriminalistike, u praksi se veoma često zaboravlja na neka pitanja, pa su
pisani akti obično nepotpuni i manjkavi, a njihov sadržaj nejasan. Odgo-
voriti na svako pitanje i po svaku cijenu, dakako nije uvijek ni moguće,
ni nužno, ali se o njima kod interpretacije svakog segmenta događaja
itekako treba voditi računa.
U praksi često prevladava mišljenje kako za lakša kaznena djela nije
nužno izraditi plana operativnih aktivnosti na razjašnjavanju kaznenog
djela, tj. na otkrivanju i hvatanju počinitelja kaznenog djela. Međutim,
ne treba zanemarivati činjenicu da nekada rad i na naizgled bezazlenim
326
kaznenim djelima zna prerasti u složene operativne akcije.108 Zbog

toga, povodom svakog kaznenog događaja, nameće se potreba izrade
i stalnog dopunjavanja plana kriminalističke obrade (kriminalističkog
istraživanja). Bez sistematičnog planiranja u kriminalističkoj obradi,
odstupa se od osnovnih načela kriminalistike i u većini slučajeva
kriminalistička obrada neće rezultirati razjašnjavanjem kaznenog djela.
Samo planiranje radnji i mjera u cilju razjašnjavanja kriminalnog
događaja ne smije se shvatiti kao administrativni, birokratski posao,
koji se obavlja po nekim, već ranije postavljenim šablonama, shemama
(tzv. copy past planovi). Planiranje prije svega mora biti realno, što
znači da je u vezi sa stvarnim, konkretnim kriminalnim događajem,
kriminalističkom situacijom, sa svim njegovim specifičnostima,
kriminalističkim elementima kriminalnog događaja i njegovim
informacijskim profilom. Planiraju se samo one radnje i mjere na koje
je zakonom ovlašten policijski službenik, pa se na taj način tijekom
planiranja kriminalističkog istraživanja poštuje načelo zakonitog
postupanja policijskog službenika.
Planiranje također treba biti kreativno što znači da se s motrišta ostvarenja
cilja odabiru one radnje i mjere koje će biti najsvrsishodnije te se u planu
ne navode “samo reda radi”. Dobro odabrane radnje i mjere omogućit će
da se sa što manje utrošenog potencijala i resursa, u što kraćem vremenu,
ostvari cilj identificiranja i prijavljivanja počinitelja za počinjeno kazneno
djelo. Iz tog razloga planiranje treba biti i ekonomično.
Odabir planiranih radnji i mjera mora biti razmjeran potrebi kriminali-
stičkog istraživanja, a ne “potrebi javnog mnijenja”. Kronološko planira-
nje radnji i mjera treba uvažavati i potrebe tzv. dobre prakse u njihovom
kombiniranju – u smislenoj i učinkovitoj kombinatorici radnji i mjera.
Dinamičnost i fleksibilnost, još je jedna od važnih karakteristika
planiranja. Stoga planiranje mora biti prilagodljivo trenutnoj situaciji
tijekom kriminalističke obrade, ali isto tako treba uvažavati nove
Primjer takvog slučaja je “Autobomba Mostar” gdje se krenulo s radom razotkrivanju
108
počinitelja kaznenih djela krađe vjetrobranskih stakala s vozila “golf”, a na kraju se
došlo do počinitelja podmetanja i aktiviranja eksplozivne naprave u automobilu u
Mostaru.
327
nastale momente u kriminalističkom istraživanju koji ranijom verzijom

planiranja nisu bili obuhvaćeni.
Planiranje u svojoj biti treba sjedinjavati analizu i sintezu – dva
ravnopravna dijalektička polariteta. Proces diferencijacije analizom
stalno treba koordinirati procesom sintetiziranja spoznatih činjenica.
Svako kriminalističko istraživanje kriminalnog događaja zahtjeva
određen broj kriminalista, u zavisnosti od opsega, složenosti i težine
istraživanog kriminalnog događaja. Te kriminaliste će tijekom njihovog
rada koordinirati, usmjeravati i analizirati rukovoditelj kriminalističke
obrade, pa se u planiranju treba poštovati i načelo jedinstvenosti
rukovođenja.
Tijekom planiranja kriminalističke obrade postoji niz okolnosti o kojima
je potrebno voditi računa i uzimati ih u obzir. To su npr.:
•• opseg i značaj zadatka kojeg treba obaviti;
•• opterećenje već postojećim i novim zadacima;
•• kvalifikacije, stručnost, sposobnost i kompetencije raspoloživog
kadra;
•• problem korištenja specijaliziranih kadrova;
•• potrebna i raspoloživa pomoć i tehnička sredstva;
•• vrijeme potrebno za pripremu;
•• mogućnost kontrole provođenja pojedinih radnih operacija ili di-
onica;
•• elastičnost u prilagođavanju nepredviđenim promjenama; i dr.
(Mihić, 1963)
23.3.1. Vrijeme sastavljanja plana kriminalističkog istraživanja

Na pitanje: Kada treba sastaviti plan kriminalističke obrade/kriminali-
stičkog istraživanja kriminalnog događaja? – obično se odgovara “pra-
vodobno” – planiranju se ne smije pristupiti ni prerano ni prekasno. Što
to u praksi znači? Ako plan kriminalističke obrade sastavimo prerano,
sastavljamo ga u neznanju niza najvažnijih činjenica i okolnosti. Tada
postoji opasnost da se kriminalističko istraživanje usmjeri u pogrešnom
pravcu. Ako je plan kriminalističke obrade sastavljen prekasno, obično
328
se tada neće razjasniti veći broj važnih okolnosti o kojima ovisi kvalifi-
kacija kaznenog djela i stupanj skrivljenosti počinitelja.
Stoga je pravilno pristupiti izradi plana kriminalističke obrade čim se
raspolaže sa dovoljno podataka. Drugim riječima, prije izrade plana tre-
ba po mogućnosti prikupiti podatke:
•• pomoću kojih se može okvirno odrediti o kakvom se kaznenom
djelu radi ili nekoliko verzija u tom smislu;
•• na osnovu kojih će se moći postaviti temeljna pitanja kriminali-
stike, ili barem jedan dio tih pitanja, pomoću kojih će se dobiti
slika o konkretnom kriminalnom događaju;
•• na temelju kojih će se moći odrediti kriminalističko taktičke i
tehničke radnje i mjere koje treba učiniti.
Ponekad će se plan kriminalističke obrade moći postaviti na temelju
podnesene prijave o počinjenju kaznenog djela. U drugim slučajevima
to će biti moguće tek nakon provedenog očevida, ispitivanja svjedoka
očevidaca ili oštećenika/žrtve ili nakon poduzetih drugih radnji i mje-
ra. Planiranju se pristupa sređivanjem činjenica koje su utvrđene prvim
radnjama na mjestu događaja, a poslije doga se konstruiraju verzije koje
se temelje na utvrđenim činjenicama (indicijama). (Horvat, Roso, 1981)
U nekim slučajevima verzije će se moći postaviti tek onda kada se razja-
sne neka ključna pitanja. Npr. kada se utvrdi identitet neidentificiranog
mrtvog tijela. Ili, kada se utvrdi odnos poginulog sa drugim osobama.
Međutim, ako trebamo izabrati između čekanja na potpuni i savršeni
plan i konkretnog početka rada na temelju nepotpunog plana, tada – pod
određenim uvjetima – se treba odlučiti za drugu ponuđenu mogućnost.
To tim više što pri tome treba voditi računa o nesigurnosti postavljenog
plana i o mogućnosti njegove izmjene. (Mihić, 1963)
23.3.2. Struktura plana kriminalističkog istraživanja

Svaki plan kriminalističke obrade ima slijedeće karakteristike:
•• sadržaj iz kojeg se vidi koje su mjere i radnje poduzete ili će se
poduzeti;
329
•• opseg poduzetih mjera s obzirom na širinu područja realizacije;

•• unutarnju logičku strukturu iz koje će biti vidljiv sustav pla-
niranja;
•• intenzitet koji ukazuje na jačinu ili unutarnju snagu angažirano-
sti u realizaciji postavljenih zadataka;
•• povezanost komponenata ili harmoničnost unutarnje strukture
planiranih zadataka jer svaki pojedini zadatak služi općem cilju –
razjašnjavanju kaznenog djela.
23.3.3. Sadržaj plana kriminalističkog istraživanja

Kakav će biti plan kriminalističkog istraživanja i koje će se mjere i rad-
nje u njemu predvidjeti, ovisit će od konkretnog slučaja i mogućim/po-
stavljenim verzijama. Plan kriminalističke obrade treba sadržavati:
1. naziv tijela koji je nositelj kriminalističke obrade i broj predmeta;
2. datum donošenja plana kriminalističke obrade;
3. naziv predmeta sa kvalifikacijom učinjenog kaznenog djela;
4. kratak opis učinjenog kaznenog djela;
5. do sastavljanja plana učinjene kriminalističko tehničke, operativ-
no taktičke radnje i mjere prvog zahvata i istražne/dokazne rad-
nje nabrojene kronološkim redom, kao što su: očevid, obavljeni
razgovori, učinjene provjere, mjere prve intervencije i slično, s
naznakom tko ih je i kad poduzeo;
6. utvrđivanje kruga okolnosti koje treba otkriti, razjasniti i doka-
zati;
7. postavljene općih i posebnih verzija o glavnim pitanjima kazne-
nog događaja i mogućem počinitelju;
8. operativno taktičke, kriminalističko tehničke mjere i radnje i
istražne/dokazne radnje koje se u vezi sa postavljenim verzijama
po planu rada planiraju provesti;
9. uspostava suradnje sa drugim ustrojstvenim jedinicama policij-
ske uprave ili MUP-a, ili sa drugim tijelima zaduženim za provo-
đenje ovlasti (npr. vojna policija, inspektorati i dr.);
330
10. uspostava međunarodne suradnje u slučaju potrebe traganja za

osumnjičenom osobom (raspisivanje međunarodne tjeralice) –
Interpol, Europol, bilateralna suradnja među nacionalnim polici-
jama EU ili drugim policijama;
11. poimence određivanje policijskih službenika s konkretnim zadu-
ženjem i rokom provođenja, kao na primjer: raspisivanje potraga,
provjere u operativnim evidencijama, pretraga stana i drugo;
12. prethodna ocjena prikupljenih činjenica;
13. ime rukovoditelja kriminalističke obrade i odluka o ustrojavanju
grupe za rukovođenje.
Realizacija svakog zadatka treba biti popraćena službenim zabilješkama,
izvješćima ili dokumentirana zapisnicima, potvrdama i drugim pismeni-
ma u zavisnosti od karaktera i forme poduzetih radnji i mjera.
Plan ne treba shvatiti nepromjenjivim. Naprotiv, on će se mijenjati i
dopunjavati ukoliko se poduzetim provjerama utvrđuju ili eliminiraju
određene bitne činjenice. Plan kriminalističke obrade (kriminalističkog
istraživanja kaznenog djela) sadržavat će sve mjere i radnje koje će se
poduzeti u vezi sa kriminalnim događajem, određene verzije, kojih treba
biti više, kako bi se razjasnilo činjenično stanje i dr.109 (Korajlić, 2003)
Naprotiv, treba uzimati u obzir kako je svaka verzija samo pretpostavka,
koja mora biti elastična i sposobna da tijekom rada trpi korekcije i da mu
se prilagođava. To praktično znači, da su verzije u planu svojevrsni pu-
tokazi, koji daju samo osnovne konture puta u traganju i u toj mjeri one
osiguravaju planski i sustavni rad, pošto je sasvim izvjesno da će tijekom
rada biti novih spoznaja, koje su na početku bile nepoznate.
U stadiju planiranja ne poklanja se dovoljno pažnje redoslijedu poduzimanja
109
radnji i mjera, kao i vremenu njihovog izvođenja. Isto tako primjetno je tijekom
kriminalističke obrade, ako ona traje vremenski duže, dolazi do zasićenosti po
takvim slučajevima, a drugi dolaze, te u takvim slučajevima planovi se ne ažuriraju
i ne dopunjuju sukladno novodospjelim obavijestima. Kod kaznenih djela gdje je
počinitelj poznat, planovi kriminalističke obrade se gotovo i ne izrađuju, a ako se i
izrađuju, sastavljaju se forme radi, što je po našem mišljenju loša praksa. (Korajlić,
2003)
331
23.3.4. Mikroplaniranje kriminalističkog istraživanja

Ukoliko planiranje i programiranje plana kriminalističkog istraživanja
shvatimo kao makroplaniranje, tada je mikroplaniranje “planiranje
u malom”. Ono najčešće provode pojedini kriminalistički istražitelji
u okviru svojih radnih zadataka postavljenih planom kriminalističke
obrade. Radi se o operativnom provedbenom planiranju pojedinih
radnji i mjera manjih iz plana kriminalističke obrade. (Horvat, Roso,
1981) Ono je orijentirano na kraća razdoblja realizacije tijekom rada
na razjašnjavanju kaznenog djela i identificiranju počinitelja. Zbog
toga su mikro planovi uvijek detaljniji, precizniji i konkretniji od
makroplanova. Naročito je važno manjim planovima programirati,
predvidjeti i razraditi način provođenja kompliciranih radnji i mjera
kao što su npr.: zasjeda, uhićenje, racija, prismotra, pretraga obiteljske
kuće i sl. (Mihić, 1963)
Slikovito se može reći da je odnos makro i mikro plana sličan odnosu
između strategije i taktike. Npr.: ako je u makroplanu naznačen zadatak:
“Provesti opservaciju svih benziskih crpki na području policijske posta-
je …” – mikroplaniranje će biti potrebno: utvrditi broj takvih objekata
na naznačenom području i broj radnika u tim objektima, učiniti provje-
ru tih radnika u kriminalističkim evidencijama, odrediti broj policijskih
službenika za obavljanje zadatka, isplanirati rad u smjenama, dodijeliti
konkretne zadatke svakom policijskom službeniku s rokom provođenja,
utvrditi potreban broj vozila bez policijskih oznaka i druge operativne
tehnike (posebno registracijske i komunikacijske), propisati način obla-
čenja i naoružanja te način komuniciranja između policijskih službenika
i stožera akcije, itd.
Također, svaki policijski službenik, koji sudjeluje u provođenju i radu
više kriminalističkih obrada istodobno, izradit će plan rada za grupu
predmeta sa kojima je zadužen. Ovaj plan obično obuhvaća razdoblje od
15-30 dana. Koristan je iz tog razloga što policijskom službeniku omo-
gućuje: ravnomjerno raspoređivanje njegovog radnog vremena i radne
snage, ravnomjerno opterećenje, izbjegavanje mogućnosti da propusti
zakonom propisane rokove, vodi računa o prioritetu predmeta te izbjega-
va odugovlačenje u rješavanju pojedinih predmeta. (Mihić, 1963)
332
23.3.5. Osnovni oblici planiranja i sustavi rada tijekom

U kriminalističkoj praksi primjenjuju se različiti oblici planiranja, ali im
je svima zajedničko simultano postupanje. To znači da se različite radne
operacije izvode istovremeno radi identificiranja i hvatanja počinitelja
kaznenog djela, utvrđivanje motiva itd.
Najčešća realizacija zadataka odvija se u slijedećim oblicima planiranja:
1. sustav radnih skupina i podskupina, i
2. sustav rada po verzijama
1. Sustav radnih skupina i podskupina. Sustav radnih skupina i pod-
skupina u kriminalističkoj obradi teških i složenih kaznenih djela
ima svoj nesumnjiv operativno-taktički značaj. Kada se dogodi takvo
kazneno djelo s nepoznatim počiniteljem, rukovoditelj kriminalistič-
ke policije (iz policijske uprave, koja je zadužena za usklađivanje,
koordiniranje, usmjeravanje i nadziranje rada policijskih postaja),
formira radnu skupinu, određuje potreban broj policijskih službenika
i kriminalističkih istražitelja i imenuje voditelja radne skupine. Broj
policijskih djelatnika ovisit će prije svega o težini samog kaznenog
djela, složenosti njegovog počinjenja, opsežnosti radnih zadataka
koji se moraju obaviti i dr.
Radna skupina se sastoji od rukovodeće radne skupine i radnih
podskupina, a kada je to potrebno, unutar pojedinih radnih skupina
ustrojavaju se manji operativni timovi.
a) Zadaci rukovodeće radne skupine su operativno-analitičkog ka-
raktera. Ona rukovodi i koordinira radom podskupina iz svih
operativno ustrojbenih jedinica na određenom području (npr.
na području policijske uprave). Ona prikuplja, prati, koordini-
ra i analizira cjelokupan rad svake podskupine i svih uključe-
nih ustrojbenih jedinica, na temelju dobivenih podataka, koje
objedinjuje i prati. Na osnovi analize i sistematiziranih podataka
rukovodeća radna skupina daje radnim podskupinama i ostalim
operativnim ustrojstvenim jedinicama nove zadatke.
b) Radne podskupine provode dodijeljene im zadatke i o rezultatu
njihove realizacije izvješćuju i daju prijedloge rukovodno-anali-
333
tičkoj skupini. Policijski službenici podskupina su iz ustrojbenih

jedinica kriminalističke policije (npr. policijske uprave) i iz dru-
gih ustrojbenih jedinica (npr. kriminalističke policije policijske
postaje koja izravno obavlja policijske poslove).
c) Manji operativni timovi obavljaju pojedinačne zadatke koji su
kriminalističko taktički i tehnički izuzeto složeni, teški i zahtjev-
ni. Radi se o poslovima koji zahtijevaju visoki stupanj stručnosti
i kompetencije u obavljanju policijskih poslova (npr. zaštita svje-
doka, provođenje posebnih dokaznih radnji, praćenje, postavlja-
nje kriminalističkih klopki i dr.)
Rukovodeća radna skupina obavlja poslove samostalno, radne podsku-
pine i manji operativni timovi obavljaju dio poslova samostalno, a dio u
suradnji.
334
Shema rada po skupinama i podskupinama tijekom kriminalističkog istraživanja
335
2. Sustav rada po verzijama. U tom sustavu svaka skupina zadužena je

za razjašnjavanje jedne ili više verzija, i s njom ili njima u vezi provodi
sve potrebne radnje i mjere. U stvari, sustav rada po verzijama je kom-
binirani način rada razjašnjavanja kriminalnog događaja. Jednu ili više
verzija obrađuje jedna radna skupina, a cjelokupnu analizu rada svih
skupina i njihovo usmjeravanje provodi rukovodeća radna skupina.
Prilikom rada po verzijama treba paziti da se ne postavi suviše velik ili su-
više mali broj verzija. Na svim postavljenim verzijama treba raditi simul-
tano, što znači da ni jednoj ne treba dati prioritet, ili raditi samo po najvje-
rojatnijoj. Ako bi se najprije radilo po najvjerojatnijoj verziji, izgubljeno
vrijeme na zapostavljenim verzijama više se ne bi mogao nadoknaditi.
Rad svih skupina koordinira rukovodeća radna skupina, a cjelokupan
rad odvija se kao u sustavu rada po skupinama i podskupinama. Poseb-
no treba naglasiti da sve radne skupine rade istovremeno na realizaciji
različitih zadataka radi provjere, eliminiranja ili potvrđivanja određene
verzije, pri čemu ostale verzije prije ili kasnije otpadaju, a ostaje samo
jedna, koje omogućuje razjašnjavanje kaznenog djela i utvrđivanje poči-
nitelja. (Horvat, Roso, 1981)
336
Shema rada po verzijama tijekom kriminalističkog istraživanja
337
23.4. Ocjena kriminalističke situacije kriminalnog

događaja
Za rad državnog odvjetnika i suca istrage (ali i raspravnog suda) važno je
da se kriminalistička obrada od samog početka provodi s jasnih pravnih
pozicija (gledišta) uzimajući u obzir zakonom određene elemente bića
kaznenog djela. Iz izloženoga proizlazi da se kriminalistička obrada pro-
vodi primjenom pravila kriminalistike uz istodobno poštivanja odredaba
kaznenog materijalnog i postupovnog prava. Do započinjanja kriminali-
stičke obrade može i smije doći samo ako je nadležni državni odvjetnik/
tužitelja ili policijski službenik, nakon ocjene (analize) početne situaci-
je, zaključio kako se radi o kriminalnom događaju. Policijski službenik
dužna je ocijeniti početnu situaciju i u onim slučajevima kad ju je netko
drugi ocijenio (npr. podnositelj kaznene prijave). Tuđe ocjene ne smi-
ju biti mjerodavne za postupanje policijskog službenik, iako mu ocjene
nekih kaznenopravnih subjekata, kao što je državni odvjetnik, nameću
određenje zakonske obveze koje se moraju obaviti bez obzira na vlastitu
ocjenu situacije.
Ako policijski službenik ocijeni da je kriminalistička obrada potrebna
(nužna), to istovremeno ne mora značiti i da je moguća. Ako je mogu-
ća, redarstvena vlast mora predvidjeti osnovne mjere i radnje i ocijeniti
da li postoje razlozi za hitne zahvate i predvidjeti minimum očekivanog
uspjeha (prognoza).
23.4.1. Ocjena kriminalističke situacije kriminalnog događaja

l. analiza sadržaja saznanja (dojave)
2. prognoziranje
1. analiza može pokazati da predleži:
•• događaj koji nije ni od kakvog sigurnosnog interesa,
•• događaj koji je od sigurnosnog interesa ali nije kažnjivo djelo
(npr. samoubojstvo)
•• događaj od interesa za kriminalističku kontrolu,
•• događaj od operativnog interesa,
•• kriminalni događaj ili kazneno djelo
338
°• prikupljanje saznanja određene kategorije po određenom

sustavu,
°• razjašnjavanje činjeničnog stanja prikupljanjem (pronalaže-
njem), osiguravanjem ili izvođenjem dokaza,
°• osiguravanje dostupnosti počinitelja – otkrivanje, identifika-
cija, pronalaženje i osiguravanje dostupnosti (uhićenje, zadr-
žavanje, dovođenje, pozivanje).
2. prognoza:
a) je li djelatnost policijskih službenika:
1. potrebna, ili
2. nepotrebna
b) ukoliko je potrebna, je li:
1. moguća, ili
2. nemoguća
Sam opseg kriminalističke obrade ovisi o raspoloživome činjeničnom
fondu (u kvalitativno kvantitativnom smislu) u vremenu saznanja za kri-
minalni događaj. Ocjena početne situacije može ukazati i daje kriminali-
stička obrada nepotrebna. To su npr. slučajevi kad je činjenično stanje u
potpunosti razjašnjeno.
Mogućnost adekvatnog provođenja kriminalističke obrade ovisi o nizu
čimbenika objektivne i subjektivne prirode. Ovisno o tome koja su pita-
nja sporna u vremenu saznanja za događaj, npr. samo postojanje kazne-
nog djela, njegova kvalifikacija, pitanje osumnjičenog i sl., težište krimi-
nalističke obrade bit će stavljeno na razjašnjavanje činjeničnog stanja u
vezi sa spornom situacijom.
Prilikom provođenja kriminalističke obrade redarstvene vlasti moraju
voditi računa o redoslijedu mjera i radnji u okviru kriminalističke obrade.
Pri tome se u svakodnevnoj kriminalističkoj praksi u osnovi razlikuje:
a) serijski tijek radnih operacija, koji znači da se mjere i radnje podu-
zimaju sukcesivno, jedne iza drugih (npr. A i B i C)
339
b) paralelni tijek radnih operacija, što znači da više kriminalista pro-

vodi usporedno potrebne radne operacije (npr. B, C ili D)
c) kompleksni tijek radnih operacija u kome kriminalisti različitih

stručnih profila istovremeno provode razne radne operacije na istom
predmetu rada, pa ga se može nazvati i sinkroni.
340
Navedeni sustav redoslijeda radnih operacija imperativno traži planira-

nje kriminalističke obrade i postupanje po tom planu. Uspješno provo-
đenje kriminalističke obrade u najužoj je svezi s primjenom postupka
konstruktivizacije. To je složeni misaoni radni postupak neposredno ve-
zan s operativnom i postupovnom djelatnošću kriminalista, pomoću ko-
jeg se na temelju postupka identifikacije, razlikovanja, analize i sinteze,
apstrakcije i približne generalizacije utvrđuju granice među pojedinim
predmetima, njihovim svojstvima i odnosima radi boljeg operiranja s
njima. Riječ je o svojevrsnom misaonom apstrahiranju i izdvajanju svoj-
stava i odnosa predmeta koji radno interesiraju kriminaliste.
Za provođenje kriminalističke obrade lege artis, moraju biti ispunjene
određene pretpostavke za optimalno poduzimanje tzv. policijskih poslo-
va. Pojam optimalno ovdje označava ono svojstvo provođenja policij-
skih poslova koje podrazumijeva: učinkovitost, zakonsku utemeljenost,
operativnu opravdanost i racionalnost odlučivanja i suglasno tome raci-
onalnost u poduzimanju planiranih mjera i radnji kojima se inače ostva-
ruju željeni ciljevi. Pretpostavke za optimalno poduzimanje policijskih
poslova uz ostalo su:
•• mogućnost i sposobnost korištenja svih raspoloživih relevantnih
obavijesti vezanih uz područje sigurnosti,
•• sposobnost ocjene stupnja neodređenosti tijekom analize sigur-
nosnih stanja i situacija i rješavanja odgovarajućih problema na-
stalih zbog nedostatka nekih obavijesti ili znanja, ili zbog nazoč-
nosti kontroverznih obavijesti,
•• mogućnost simulacije i testiranja mogućih rješenja sigurnosnih
problema,
•• mogućnost prognoziranja sigurnosnih stanja i situacija u interesu
postavljanja optimalne organizacije provođenja policijskih po-
slova i svođenje slučajnosti u vršenju tih poslova na najmanju
moguću mjeru itd.
Spomenute mogućnosti i sposobnosti trebaju biti nazočne u vremenu
koje ne ugrožava potreban stupanj operativnosti. Kako je to vrijeme često
vrlo kratko, provođenje policijskih poslova se odvija uz stalan kompro-
mis između operativnosti i optimalnosti. Ima sigurnosnih situacija kada
je bolje poduzeti bilo kakvu mjeru, gledano sa stajališta operativnosti
341
policijskih poslova nego nikakvu, jer i neoperativnost ima svoju cijenu.

Ipak, u ostvarivanju policijskih poslova daleko su brojnije one situacije
u kojima se sigurnosne mjere i radnje moraju poklopiti ili bar graničiti s
optimalnim, pri čemu se njihova operativnost ne smije narušiti.
Odabir pravog (optimalnog) rješenja iz ponuđenog skupa mogućih
rješenja obavljaju policijski službenici, kriminalisti. Pretpostavka
za pravilan odabir je ekstenzivno korištenje informacijskog sustava
u djelovanju policijskih poslova. Taj sustav ima značajne pozitivne
učinke i na operativnost i na optimalnost djelovanja policijskih poslova.
Informacijski sustav da bi ispunio svoju ulogu treba nuditi više rješenja,
jer samo veći broj ponuđenih rješenja daje mogućnost za odabir
optimalnog. S druge strane, ako informacijski sustav ponudi toliki broj
mogućih rješenja da praktičari ne mogu učiniti odabir u vremenu koje
ne ugrožava operativnost, ne može se govoriti o pomoći informacijskog
sustava u provođenju policijskih poslova. Informacijski sustav u
obavljanju policijskih poslova treba intenzivno koristiti. Pretpostavka
za to je utemeljenost informacijskog sustava na suvremenim tehničko-
tehnološkim rješenjima prijenosa i obrade podataka, uz neophodno
prilagođivanje metodologije i organizacije obavljanja policijskih poslova
zastupljenim rješenjima informiranja.
23.5. Operativna kriminalistička strategiji i

kriminalistička obrada kriminalnog događaji
Prilikom provođenja kriminalističke obrade policijski službenici mora-
ju stalno voditi računa o operativnoj kriminalističkoj strategiji koja se
uzdiže iznad taktičke obrade pojedinog kaznenog događaji, a i smjera
na stvaranje i primjenu kompleksa operativno-taktičkih mjera sa strate-
gijskim ciljem suprotstavljanja kriminalitetu kao cjelovitom kompleksu.
Ona mora biti globalna i sveobuhvatna. Bez pravilne strateške opera-
tivne kriminalističke strategije nema planskog i ofenzivnog djelovanja
policijskih službenika, odnosno općenito tijela represije. Ona omogu-
ćava uspješno zahvaćanje u “tamno polje kriminaliteta” i odražava se u
organizacijskoj strukturi policije, posebno kriminalističke policije.
Razlikuju se teoretska i praktična operativna kriminalistička strategi-
ja. Pod teoretskom operativnom kriminalističkom strategijom podra-
342
zumijeva se suvremena koncepcija suzbijanja kriminaliteta na temelju

znanstvenih analiza i prognoza. Pod praktičnom operativnom krimina-
lističkom strategijom podrazumijeva se nacrt neposredne praktične dje-
latnosti (aktivnosti) suprotstavljanja kriminalitetu i njegovu primjenu u
praksi, plansko korištenje operativno-taktičkih i tehničkih metoda, nači-
na i sredstava u većem prostoru i vremenu s orijentacijom koja se uzdi-
že iznad pojedinog slučaja. Ona mora proizlaziti iz teorijske operativne
kriminalističke strategije.
23.6. Završetak kriminalističke obrade

Kriminalistička se obrada u načelu završava razjašnjavanjem činjeničnog
stanja kaznenog djela, otkrivanjem počinitelja i eventualnih sudionika i
utvrđivanjem njihove krivnje. Ima slučajeva kad je potrebno i daljnje
provođenje kriminalističke obrade, tzv. daljnja kriminalistička obrada.
To su slučajevi kad nisu razjašnjena sva pitanja i pojedinosti kriminalnog
slučaja, a koje ipak ne dovode u pitanje otkrivenost počinitelja (npr. kod
serijskog počinjenja kaznenih djela).
Kriminalistička obrada završava kada je neosporno utvrđeno postojanje
kaznenog djela i njegovog počinitelja:
•• iscrpljene su sve mogućnosti daljnjeg razjašnjavanja činjeničnog
stanja, tj. od nastavljanja kriminalističke obrade ne može se oče-
kivati ni minimum uspjeha,
•• nema više izgleda da će se osigurati dostupnost počinitelja (kri-
minalistička obrada vegetira),
•• smrt počinitelja,
•• odustanak tužitelja, državnog odvjetnika od daljnjeg kaznenog
progona,
•• utvrđeno je da ne postoji kazneno djelo,
•• postoje zapreke za provođenje kriminalističke obrade (npr.: imu-
nitet osumnjičenika).
343
23.7. Shematski općeniti prikaz tijeka kriminalističke

obrade
U općenitom kronološkom prikazu postupanja policijskih službenika ti-
jekom kriminalističke obrade prikazan je popis stadija kroz koje krimi-
nalistička obrada prolazi (prethodni postupak – postupanje policijskih
službenika po saznanju ili primitku dojave o počinjenom kaznenom dje-
lu, predistražni postupak, policijski izvidi kaznenih djela, poduzimanje
hitnih dokaznih radnji, posebnih dokaznih radnji i istraga), odnosno rad-
nih postupaka u svezi sa pojedinim stadijem. Odnos između policijskog
službenika i državnog odvjetnika/tužitelja u prikazu nije detaljno anali-
ziran jer bi to izlazilo iz okvira postavljenog cilja, pa iz tog razloga je
potrebno konzultirati odredbe kaznenog procesnog i policijskog prava.
Ovakav shematski popis, koji povezuje stadije kriminalističke obrade
sa sadržajem odnosnog stadija nije napravljen s ciljem da u potpunosti
prikaže sve ono što se treba, odnosno može poduzeti, jer to znaju i sami
kriminalisti – nije moguće. Stoga ga treba shvatiti kao opći popis koji trpi
i zahtjeva određene nadopune, upravo onako kao što to uči i kriminali-
stička znanost kada govori o dinamičnosti plana kriminalističke obrade.
SADRŽAJ OSNOVNIH AKTIVNOSTI

I. Način saznanja i postupanje po dojavi
 Saznanje za počinjeno kazneno djelo
- različiti načini saznanja za počinjeno kazneno djelo:
•• vlastita, policijska otkrivačka djelatnost,
•• dojave od drugih (nepolicijskih) subjekata – žrtve, svjedoci,
•• počinitelj djela, razne inspekcije, medicinske službe,
•• druga državna tijela, pravne osobe i sl.,
•• anonimni izvori saznanja o počinjenom djelu – anonimne ili
pseudonimne prijave, glasine.
- postupanje po načelu hitrosti, potpunosti, metodičnosti, skepse
(sumnje),
- analiza sadržaja dojave,
344
- za djelo saznaje operativno dežurstvo – upućivanje najbližeg

pozornika ili ophodnje, patrole na dojavljeno mjesto počinjenja
kaznenog djela,
- za djelo se saznaje podnošenjem usmene prijave na zapisnik o
zaprimanju kaznene prijave koji se podnosi nadležnom držav-
nom odvjetniku/tužitelju,
- za djelo se saznaje podnošenjem prijave putem telefona, mobite-
la, telefaksa, računala ili sličnim uređajem – službena zabilješka
koja se dostavlja nadležnom državnom odvjetniku/tužitelju.
 Odlazak ophodnje ili pozornika/patrole na dojavljeno mjesto

mogućeg počinjenja kaznenog djela
- prilikom samog odlaska na moguće mjesto počinjenja kaznenog
djela pozornici ili ophodnja/patrola prate situaciju na putu dola-
ska i uočavaju sumnjive okolnosti (osobe u bijegu, zapreke, brzo
kretanje vozila u suprotnom smjeru i sl.),
- izvješćivanje od strane pozornika ili ophodnje/patrole operativ-
nom dežurstvu o rezultatima provjere s dojavljenog mjesta poči-
njenja kaznenog djela, rezultati provjere:
•• lažna dojava,
•• ne radi se o kaznenom djelu,
•• radi se o kaznenom djelu (daljnje postupanje)
- ukoliko se radi o lažnoj dojavi nastoji se utvrditi tko je dao lažnu
dojavu (moguće kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog
djela).
Od načina saznanja za počinjeno kazneno djelo zavisi i utvrđivanje po-

stojanja kaznenog djela neprijavljivanja pripremanja ili neprijavljivanja
počinjenja kaznenog djela – dolazi do preusmjeravanja započete krimi-
nalističke obrade glede vrste kaznenog djela.
- kada se ne radi o kaznenom djelu, može se raditi o događaju koji

je od interesa za opću kriminalističku kontrolu policije,
- rezultat provjere može biti neposredno i izvjesno saznanje o po-
činjenom kaznenom djelu i počinitelju (osnovana sumnja), kao i
345
saznanje o događaju koje s vjerojatnošću upućuje na postojanje

sumnje o kriminalnom događaju (osnova sumnje), te saznanje o
događaju koje po svom značenju daje izgleda da bi se pomoću
njega kasnije mogao otkriti kriminalni događaj – događaj od ope-
rativnog interesa (opća sumnja),
- operativno dežurstvo daje upute ophodnji ili pozorniku o načinu
postupanja kod osiguranja mjesta događaja u svezi s posebnosti-
ma pojedinog kriminalnog događaja.
II. Policijski izvidi ili kriminalističko istraživanjr

 Osiguranje mjesta kriminalnog događaja
- određivanje tzv. kruga mjesta kriminalnog događaja koji će se
osiguravati i raspoređivanje policijskih službenika u svezi s vr-
stom, kvalitetom i konfiguracijom samog mjesta, te trenutno ras-
položivim ljudstvom,
- zabranjivanje pristupa i kretanja po mjestu kriminalnog događaja
nepozvanim osobama (ili životinjama),
- ulaženje u krug mjesta kriminalnog događaja kada je to neophod-
no, npr.: pružanje prve pomoći unesrećenima i žrtvama kaznenog
djela (prva medicinska pomoć) – pazeći i pamteći pri tome na
traseološku sliku mjesta kriminalnog događaja,
- pronalaženje i osiguravanje dostupnosti svjedoka; osiguravanje
živih ili mrtvih žrtava; osiguravanje počinitelja (fizičko i trase-
ološko),
- prikupljanje prvih obavijesti sa mjesta kriminalnog događaja od
žrtve, svjedoka (očevidaca, po čuvenju),
- zadržavanje osoba zatečenih na mjestu kriminalnog događaja po-
štivanjem roka određenog zakonom,
- osiguravanje i zaštićivanje vidljivih tragova i predmeta nađenih
na mjestu kriminalnog događaja, a koji se dovode u svezu sa po-
činjenim kaznenim djelom (mogući budući predmeti vještačenja
– nositelji tragova),
- moguće istražne situacije:
346
•• počinitelj nepoznat,
•• počinitelj poznat – dostupan,
•• počinitelj poznat – nedostupan.
- ukoliko su ostvarene zakonske pretpostavke primjenjuje se mjera
uhićenja (počinitelj poznat – dostupan),
- ukoliko je počinitelj poznat – dostupan, ali nema osnove za pri-
mjenu mjere uhićenja, može se ispitati u policijskim prostorija-
ma,
- ukoliko je počinitelj poznat – nedostupan, izvješćuje se opera-
tivno dežurstvo o utvrđenom identitetu počinitelja ili osobnom
opisu, mogućem smjeru bijega, posebnim okolnostima,
- posebna situacija: počinitelj poznat – nedostupan: tzv. talačke si-
tuacije ili se zabarikadirao – ne dozvoljava pristup k sebi; opasan
po sebe ili po okolinu – izvješćuje se operativno dežurstvo radi
potrebnog izvješćivanja Specijalne ili Interventne policije i nji-
hovog angažmana,
- u svezi s posebnom kvalitetom kaznenih djela: kaznena djela
protiv ustavnog ustrojstva Federacije; kaznena djela protiv vri-
jednosti zaštićenih međunarodnim pravom; kaznena djela protiv
pravosuđa i sl. kaznenih djela, izvješćuje se operativno dežurstvo
radi potrebnog izvješćivanja sigurnosno-obavještajnih agencija i
njenog djelovanja,
- ukoliko se radi o poznatom počinitelju – vojnoj osobi ili osobi
– počinitelju u svezi s kaznenim djelima protiv oružanih snaga
Federacije izvješćuje se operativno dežurstvo radi potrebnog iz-
vješćivanja vojne policije i njihovog angažmana (npr. preuzima-
nje uhićenika), a eventualno i izvješćivanja drugih vojnih sigur-
nosnih agencija radi njenog djelovanja,
- ukoliko se radi o nepoznatom počinitelju, izvješćuje se operativ-
no dežurstvo o svim prikupljenim podacima u svezi s mogućim
počiniteljem (sumnjivim osobama),
- policijski službenici prilikom osiguranja mjesta kriminalnog do-
gađaja vode brigu da se i sami nepotrebno ne kreću po mjestu
osiguranja ili da ne generiraju nove tragove,
347
- kontinuirano se stalno vodi računa o različitostima i posebno-

stima samog mjesta kriminalnog događaja i o traseološkoj slici
mjesta događaja (sprječavanje koliko je to god moguće nastupa-
nja traseološkog informacijskog deficita na tragovima) koja je u
svezi s vrstom samog kaznenog djela,
- ukoliko su ostvareni zakonski uvjeti, može se započeti s provođe-
njem očevida (zbog opasnosti od odgode) i od strane policijskih
službenika u odori (kada državni odvjetnik dođe na mjesto krimi-
nalnog događaja, može: preuzeti provođenje očevida ili prepusti-
ti provođenje očevida kriminalističkim istražiteljima, očevidnoj
ekipi kasnije),
- stalno održavanje veze s operativnim dežurstvom i izvješćivanje o
novim okolnostima i spoznajama s mjesta kriminalnog događaja.
 Rad operativnog dežurstva tijekom provođenja osiguranja mje-

sta kriminalnog događaja.
- u zavisnosti od istražne situacije, može se zapovjediti:
•• za prijeko potrebno vrijeme ograničenje kretanja na određe-
nom prostoru (postavljanje blokada),
•• obavljanje potrebnog pregleda prijevoznih sredstava, osoba
i prtljage,
•• pojačanu opservacije na terenu ophodnji/patrola i pozornika,
•• provjeru istovjetnosti sumnjivih osoba i osoba koje odgova-
raju osobnom opisu mogućeg počinitelja,
•• raspisivanje potrage za osobom ili predmetima,
•• organizira potjeru za počiniteljem (rukovođenje, uspostava
suradnje između policijskih postaja, uprava),
•• poduzimanje drugih potrebnih mjera i radnji propisanih poli-
cijskim i kazneno procesnim zakonodavstvom,
- kontinuirano daju u eter sva potrebna saznanja i spoznaje o po-
činitelju,
- upućuje očevidnu ekipu na mjesto kriminalnog događaja,
348
- izvješćuje odjel općeg kriminaliteta o kriminalnom događaju

(načelnika, donačelnika, linijskog dežurnog inspektora),
- po potrebi, u svezi s vrstom kaznenog djela izvješćuje i načelnika
operativnog dežurstva, načelnika sektora kriminalističke policije
i zamjenika načelnika policijske postaje, uprave,
- po prikupljanju potrebnih obavijesti izvješćuje operativno dežur-
stvo MUP, pri čemu, ukoliko još nema utvrđenih činjenica, treba
koristiti institut “neprovjerena informacija”,
- daje informacije prikupljene na temelju dobivenih podataka od
rukovoditelja osiguranja mjesta kriminalnog događaja – podatke
koje je prikupio iz redarstvenih evidencija,
- poziva po potrebi i druge djelatnike – službe:
•• prvu medicinsku pomoć,
•• vatrogasne postrojbe,
•• komunicira sa komunalnim poduzećima ukoliko je potrebna
njihova intervencija (plinara, elektra i sl.).
- ukoliko se radi u većim ljudskim žrtvama ili većem broju ozlije-
đenih, o tome izvješćuje dežurne službe dežurnih bolnica,
- prosuđuje situacije za potrebne zapovijedi glede provođenja
evakuacije ugroženog pučanstva,
- stavlja u pripravnost vodiča psa tragača,
- po potrebi, u dogovoru i po odobrenju zamjenika načelnika
policijske postaje/uprave, angažira djelatnike specijalne ili
interventne policije,
- izvješćuje operativno dežurstvo vojne policije o počinitelju,
vojnoj osobi,
- u dogovoru s načelnikom odjela ili donačelnikom odsjeka, po li-
niji rada, zapovijeda policijskim postajama da se odmah pristupi
provođenju npr. racija u ugostiteljskim objektima i drugim mje-
stima gdje se okupljaju osobe iz kriminalnog miljea,
- u dogovoru s načelnikom ili donačelnikom linijskog odjela ili
odsjeka, organizira postavljanje zasjede,
349
- podnosi pismena izvješća o poduzetim mjerama koje dostavlja

zamjeniku načelnika, načelniku sektora kriminalističke policije,
- izvješćuje očevidnu ekipu o saznanju za počinjeno kazneno dje-
lo i potrebi njenog izlaska na mjesto događaja radi provođenja
očevida,
- izvješćuje istražnog suca (kao i dežurnog nadležnog državnog
odvjetnika) o saznanju o počinjenom kaznenom djelu i potrebi
njegovog izlaska na mjesto događaja radi provođenja očevida.
III. Hitne dokazne radnje i nastavak provođenja policijskih izvida/

 Odlazak ekipe za očevid na dojavljeno mjesto kriminalnog do-
gađaja
- po zaprimljenoj obavijesti, dežurni (voditelj smjene ili donačel-
nik odjela za očevide) određuje dovoljan broj operativnih djelat-
nika za provođenje očevida (rukovoditelja očevidne ekipe, krimi-
nalističke tehničare, druge stručne osobe),
- očevidna ekipa prima osnovne upute u svezi s predstojećim
provođenjem očevida glede vrste kaznenog djela zbog kojeg
bi se očevid trebao obaviti (sadržaj iz obavijesti operativnog
dežurstva),
- poštivanje načela hitrosti (organiziranje, ekipiranje i odlazak),
- izvješćuje se državni odvjetnik o prijavljenom počinjenju
kaznenog djela (“poziv za izlazak na mjesto događaja, provođenje
očevida”).
 Dolazak ekipe za očevid na mjesto kriminalnog događaja

- orijentacija u prostoru, informativni stadij provođenja očevida
(prijavak rukovoditelja osiguranja mjesta kriminalnog događaja
o do tada prikupljenim informacijama, kvaliteti zatečenog mjesta
kriminalnog događaja, promjenama učinjenim tijekom osigura-
nja i drugim važnim činjenicama odlučnim za daljnji tijek pro-
vođenja očevida),
350
- djelatnici policije i dalje pružaju potporu članovima očevidne

ekipe tijekom provođenja očevida (sigurnosno i otkrivačko –
dokazno motrište npr.: blokada prostora, osiguranje očevidne
ekipe, motrenje okupljenih ljudi izvan linije blokade i sl.),
- pozivanje vještaka – po prosudbi svrsishodnosti,
- donošenje odluke o daljnjem provođenju očevida i sastavljanje
plana provođenja očevida – mikro planiranje (pristupanje mjestu
događaja, podjeli mjesta događaja na sektore, raspodjela zadata-
ka unutar očevidne ekipe i određivanje postupnosti u njihovom
poduzimanju i sl.).
Situacija kada kriminalistički istražitelj/policijski službenik provodi

očevid.
- ulazak u/na mjesto kriminalnog događaja i daljnje provođenje

očevida (statični i dinamični stadij očevida) – misaona aktivnost
postavljanja verzija (općih, posebnih) – određivanje kretanja po
mjestu kriminalnog događaja,
- kriminalistički tehničar, obavlja potrebna mjerenja i snimanja,
izrađuje kroki skicu; pronalazi, osigurava, fiksira, izuzima i pa-
kira pronađene tragove i predmete za daljnje ekspertize – određi-
vanje vještačenja; prikuplja druge podatke,
- na temelju prikupljenih saznanja, utvrđenih odlučnih, pravno re-
levantnih činjenica izdaju se prve zapovijedi u smislu daljnjeg
provođenja kriminalističke obrade – policijskog izvida,
- na temelju prve početne prosudbe situacije donosi se odluka o
pravnoj kvalifikaciji djela,
- kontrolni stadij očevida (provjera svega poduzetog i nadopuna
propuštenog).
 Posebnost nastavka utvrđivanja pravno relevantnih činjenica

(tzv. dislokacija mjesta kriminalnog događaja) – provođenje oče-
vida na drugim mjestima
- operativni djelatnik i kriminalistički tehničar mogu u pojedinim
situacijama nastaviti s provođenjem očevida i na nekom drugom
351
mjestu (mjesto pronalaska sredstva počinjenja, neposrednog

počinjenja radnje kaznenog djela, mjesta gdje su nastupile
posljedice kaznenog djela.
Situacija kada se provode paralelno (istovremeno ili slijedom jedan iza

drugoga)dva ili više očevida u svezi s istim kaznenim djelom.
Situacija kada tijekom očevida dolazi do utvrđivanja i promijene vrste
kaznenih djela, te kriminalističko taktičkog i tehničkog provođenja oče-
vida.
 Povratak očevidne ekipe u policijsku upravu

- završni stadij očevida – pisanje zapisnika, najčešće se obavlja u
službenim prostorijama očevidne ekipe,
- kriminalistički tehničar pristupa izradi foto-elaborata, pisanju
potrebnih pismena, izradi skica, fotostereogrametrijskog crteža,
pohranjuje izuzete predmete i tragove (aservate),
- aservati koji ne trpe odlaganje (zbog tzv. traseološkog informacij-
skog deficita ili zbog nestabilne unutarnje strukture) dostavljaju
se po tekliću odmah vještacima – pisanje naloga za vještačenje,
- rukovoditelj očevidne ekipe na temelju utvrđenih pravno rele-
vantnih činjenica određuje pravnu kvalifikaciju djela,
- podnošenje kaznene prijave nadležnom državnom odvjetniku,
sucu istrage (iznimno).
 Sistematiziranje prikupljenih informacija, planiranje, organizi-

ranje, provjeravanje i raščlamba poduzetih mjera i radnji prvog
zahvata od strane djelatnika po liniji rada
- ukoliko se pokaže potreba, očevidom se može nastaviti i drugi
dan (dane) – (pretpostavka da je mjesto kriminalnog događaja
bilo i dalje osigurano – odluku o potrebitosti donosi rukovoditelj
očevidne ekipe u suradnji s linijskim istražiteljem),
- organizira se posebna skupina za daljnje provođenje kriminali-
stičke obrade glede konkretnog kaznenog djela s rukovoditeljem
kriminalističke obrade,
352
- organizira se radni sastanak, članovi tima se upoznaju s detalji-

ma, iznose se propusti, neposjedovanje odlučnih obavijesti ili
činjenica za daljnji tijek kriminalističke obrade (koje su nepo-
vratno izgubljene ili one koje trebaju stići, npr. nalaz i mišljenje
vještaka), izvješćuje se čiji nalazi trebaju stići (vještaka),
- izrađuje se prvi konkretan plan kriminalističke obrade,
- donose se odluke:
•• rad po verzijama ili po radnim skupinama i radnim zadacima
(najčešće kombinirani oblik rada po planu),
•• planiranje poduzimanja operativnih mjera i radnji ili doka-
znih radnji u zavisnosti od potrebe ostvarenja cilja krimina-
lističke obrade i situacije u kojoj se nalazi u svezi sa tijekom
i dinamičkom promjenom istražnih situacija (počinitelj ne-
poznat – počinitelj poznat: nedostupan – počinitelj poznat:
dostupan),
- provodi se raščlamba po linijama rada u svezi s neriješenim slu-
čajevima radi razjašnjavanja sumnje o mogućim pojavnim obli-
cima kaznenih djela u seriji:
•• ukoliko to situacija zahtjeva formira se stožer akcije pod ru-
kovodstvom istražitelja na razini PU ili MUP-a.
 Poduzimanje operativnih mjera i radnji (primjerice, pobrojane

mjere i radnje koje mogu ući u plan kriminalističke obrade):
- prikupljanje obavijesti od građana,
- pozivanje građana, svjedoka i osumnjičenih na obavijesni razgo-
vor,
- pozivanje odvjetnika osumnjičeniku koji je uhićen ili kod kojeg
se treba obaviti pretraga stana i ostalih prostorija,
- uspostavlja se, aktivira “mreža pouzdanika”,
- poligrafsko ispitivanje,
- izrada crteža počinitelja,
- prepoznavanje putem fotografije iz albuma delinkvenata,
- provode se mjere neposrednog traganja,
353
- traženje potrebnih suglasnosti/naloga (posebne vrste pretraga),

- na temelju opisa svjedoka očevidaca izrađuje se crtež počinitelja,
- prepoznavanje mjesta kriminalnog događaja.
Situacija kada se poduzima novi očevid na nekom drugom mjestu

u svezi sa istim kaznenim djelom
 Poduzimanje dokaznih radnji

- “dislokacija mjesta kriminalnog događaja” – očevid,
- privremeno oduzimanje predmeta,
- određuju se potrebna vještačenja (za ona koja nije moguće obavi-
ti, aservati se pohranjuju u corpora delikti),
- podnosi se zahtjev sucu istrage za provođenje pretrage i nepo-
sredno provođenje pretrage (stana i drugih prostorija, osobe),
- prepoznavanje (po odobrenju državnom odvjetniku provodi kri-
minalistički istražitelj),
- asistencija djelatnika temeljne policije kod provođenja hitnih
dokaznih radnji i operativnih mjera i radnji – sigurnosna i
otkrivačko – dokazna djelatnost (motrište).
 Daljnji razvoj tijeka kriminalističke obrade – policijskog izvida

- tijek kriminalističke obrade razvija se u svezi s pojedinom mogu-
ćom istražnom situacijom,
- planiranje kriminalističke obrade (dinamičnost plana u zavisnosti
od tijeka kriminalističke obrade – promjenjivost),
- provođenje svih mjera i radnji operativnog karaktera,
- provođenje dokaznih radnji temeljem inicijative državnog od-
vjetnika ili prikupljanje obavijesti i poduzimanje drugih mjera i
radnji radi otkrivanja kaznenog djela i počinitelja,
- privremeno ograničenje ustavnih prava i sloboda radi pribavlja-
nja podataka i dokaza za provedbu kaznenog postupka – provo-
đenje posebnih dokaznih radnji:
•• nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih
354
komunikacija na daljinu,
•• presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka,
•• ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko
snimanje prostorija,
•• tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta,
•• uporabu prikrivenih istražitelja i pouzdanika,
•• simuliranu prodaju i otkup predmeta te simulirano davanje
potkupnine i simulirano primanje potkupnine,
•• pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje
simuliranih pravnih poslova,
•• nadzirani prijevoz i isporuku predmeta kaznenog djela.
Moguć prekid provođenja kriminalističke obrade u svezi primjene ovla-

sti od strane državnog odvjetnika /tužitelja (odustajanje od kaznenog
progona).
- prosuđivanje odnosa svrsishodnosti u primjeni mjere osiguranja

dostupnosti osoba sudu,
- podnošenje posebnih izvješća (ili kaznene prijave) nadležnom
državnom odvjetniku (u određenim situacijama i nadležnom
sucu istrage)
- mogućnost proširivanja kaznene prijave glede sudionika u poči-
njenu kaznenog djela; ili poradi otkrivenih novih kaznenih djela.
 Suradnja i odnos djelatnika Policije u svezi s opsegom radnih

postupaka i zadataka djelatnika Kriminalističke policije
- pomaganje djelatnicima Kriminalističke policije u svezi s po-
stavljenim planom kriminalističke obrade ili samostalno podu-
zimanje mjera i radnji (ad hoc situacije) – samostalna djelatnost
bitno je sužena (načelo su radnje i koordinacije),
- pronalaženje adresa i osoba, osiguravanje dostupnosti osoba
(državnom odvjetniku ili kriminalističkoj policiji).
355
IV. Istraga
 Poslovi kriminalističke policije tijekom provođenja istrage
- pomoć državnom odvjetniku /tužitelju ili sucu istrage u tijeku
istrage,
- provođenje povjerenih istražnih radnji kriminalističkom istraži-
telju od strane sucu istrage,
- otkrivanje neotkrivenih sudionika i druge kriminalne količine
(stjecaj kaznenih djela) što ne predstavlja paralelnu obradu s pro-
vođenjem istrage,
- naknadno prikupljanje nespornog neutralnog komparativnog
uzorka (materijala) za potrebe vještačenja i predmeta vještačenja,
- obavljanje provjera,
- podnošenje posebnih izvješća za nova kaznena djela i počinitelje
državnom odvjetniku,
- potražna djelatnost (neodaziv na poziv, raspisana tjeralica).
Završetak kriminalističke obrade

 Neosporno je utvrđeno postojanje kaznenog djela i njegovog po-
činitelja
 Nemogućnost daljnjeg kaznenog progona zbog:
- iscrpljene su sve mogućnosti daljnjeg razjašnjavanja činjeničnog
stanja, tj. od nastavljanja kriminalističke obrade ne može se oče-
kivati ni minimum uspjeha,
- nema više izgleda da će se osigurati dostupnost počinitelja (kri-
minalistička obrada “vegetira”),
- smrt počinitelja,
- odustanak državnog odvjetnika /tužitelja od daljnjeg kaznenog
progona,
- postoje zapreke za provođenje kriminalističke obrade (npr. po-
stupovni imunitet i sl.).
356
24. STANDARDNI OPERATIVNI POSTUPCI
(SOP)
U svakodnevnim aktivnostima službi za provedbu zakona, postoje broj-

ne funkcije i standardne dužnosti, koje se ponavljaju ili izvode kao dio
rutinskog posla. Kako ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja uputa i
zapovijedi, prilikom svakog novog zadatka, rukovoditelji tih službi tre-
baju pripremiti njihovu listu. (Korajlić, 2003), Ove standardne upute,
odnosno smjernice rada nazivaju se standardnim operativnim postupci
(SOP). Standardni operativni postupci definiraju se kao postojeći sustav
zapovijedi ili preporuka za određenu organizaciju koji sadrži upute u
vezi rutinskih redovitih postupanja. Standardni operativni postupci pred-
viđaju koje akcije, procedure treba poduzeti i određuju globalnu struktu-
ru dužnosti u kontekstu tih akcija.110
24.1. Svrha standardnih operativnih postupaka

Pripremom standardnih operativnih postupaka za rutinske akcije (mjere),
rukovoditelj može lakše utvrditi obavljaju li se sve potrebne operacije, i
to na pravi način. Iz ovih razloga je neophodno da svaka služba za pro-
vedbu zakona ima standardne operativne postupke, koji se temelje na za-
konima, propisima same organizacije, pismenim direktivama viših služ-
benika, kao i na postupcima koji su stvoreni tijekom dotadašnjeg rada.
Standardni operativni postupci mogu vrijediti za organizaciju u cjelini
(administracija, itd.), za određeni segment organizacije (kriminalističke
istražitelje, kriminalističke tehničare, vještake, odnosno za: policiju, kri-
minalističku policiju, interventnu policiju i specijalnu policiju itd.), za
pojedine stadije rada (npr. procedure za rad na mjestu događaja, proce-
dure istraživanja na mjestu eksplozije, itd.), ili za određena radna mjesta
(za tim protueksplozijske zaštite, za kriminalističke tehničare, itd.).
Procedura je niz koraka ili radnji koje opisuju kako obaviti neku aktivnost, a koje
110
obično uključuju grupu. Detaljnija je od smjernice i predstavlja uobičajen način
obavljanja aktivnosti koja se ponavlja. Stoga je nadzorniku dozvoljeno manje
diskrecije u njezinoj primjeni. (Modly, Šuperina, Korajlić, 2008)
357
Standardni operativni postupci moraju biti dovoljno razrađeni, kako bi

novim službenicima omogućili brzo uklapanje u postojeći tim. Detaljnost
ovih postupaka svakako zavisi od veličine i razine obuke kompletnog
tima. Detaljni postupci, koji se odnose na rad određenih specijalista u
sastavu tima, ne ulaze u opće standardne operativne postupke. Takve
upute se izrađuju posebno za potrebe dotičnih članova tima/službi. Kada
govorimo o standardnom operativnom postupku, bitno je shvatiti da se ne
radi o jednom obaveznom popisu. Uvijek je potrebno koristiti onaj popis
koji najbolje odgovara konkretnim situacijskim potrebama. Općenito
govoreći, standardni operativni postupci moraju precizno odrediti
koje su njihove svrhe i na koga se odnose. Zaključni dio standardnih
operativnih postupaka trebao bi sadržavati: izvore (reference), datum
pripreme, datum kada su ovi postupci odobreni i datum kada se moraju
ponovo pregledati, provjeriti i eventualno promijeniti/dopuniti.
Da bi standardni operativni postupci mogli biti od stvarne koristi, mo-
raju se temeliti na realnim zadacima organizacije kao i na njihovim
operativnim sposobnostima i slabostima. To znači da se standardni ope-
rativni postupci moraju povremeno provjeravati u pogledu točnosti i
relevantnosti, odnosno da se po potrebi usavršavaju u skladu sa direk-
tivama iz sjedišta organizacije, operativnom politikom i poukama iz
prošlih akcija. Iz ovih razloga je preporučljivo standardne operativne
postupke formalno provjeriti i obnoviti bar jednom godišnje.
24.2. Primjena standardnih operativnih postupaka

Standardni operativni postupci se odnose na sve članove organizacije.
Očigledno, sadržaji standardnih operativnih postupaka će se razlikovati
na različitim razinama organizacije, što znači da se prilagođava opsegu
i dužnostima, sposobnostima i ograničenjima svakog segmenta organi-
zacije. Funkcionalni aspekti standardnih operativnih postupaka, koji se
odnose na sve elemente organizacije, moraju definirati svaki element
rada (oprema, funkcije, dužnosti, itd.).
358
24.3. Pitanja sigurnosti

Standardni operativni postupci sadrže veliki broj informacija o strukturi
organizacije i njenom funkcioniranju. U istraživanjima koji se izvode,
primjerice nakon eksplozija, veliki dio informacija je povjerljive prirode,
posebno kada se te informacije odnose na vrstu, konstrukciju i upotrebu
eksplozivnog sredstva. Uzimajući u obzir potencijalnu vrijednost takvih
informacija za počinitelje kaznenih djela, neophodno je sačuvati ih u
okviru tima koji provodi kriminalističko istraživanje. Svakako, klasifika-
cija standardnih operativnih postupaka u pogledu povjerljivosti mora biti
u skladu sa zakonom. Preporuka je da svi osjetljivi standardni operativni
postupci budu označeni i klasificirani barem kao “povjerljivi dokumen-
ti”, te se mogu dostavljati samo osobama kojima su potrebni, sa stalnom
provjerom svih postojećih primjeraka ovih postupaka.
24.4. Prednosti standardnih operativnih postupaka

Standardni operativni postupci pružaju određenu prednost time što kon-
kretiziraju sve potrebne akcije, procedure i odgovornosti, odnosno sma-
njuju razinu dezorganizacije, grešaka i udvostručavanje napora. Osim
toga, standardni operativni postupci pomažu u sljedećim sadržajima rada:
1. Razvoj boljeg međusobnog razumijevanja i timskog rada.
2. Učinkovitije obučavanje, uvježbavanje, stjecanje vještina i spo-
sobnosti te uključivanje novog ljudstva u funkcije i operacije
tima za vođenje istraga.
3. Osiguravaju da se ne zanemare aktivnosti od kritične, ključne
važnosti.
4. Ubrzavaju tijek istraživanja time što se smanjuje potreba stalnog
ponavljanja uputa.
5. Definiraju obavezne procedure, što značajno smanjuje vrijeme
koje se troši na pripremu kriminalističkog istraživanja.
Bilo bi dobro sastaviti osnovne standardne operativne postupke u odno-
su na postojeću administraciju, sakupljanje dokaznih materijala i pripre-
mu izvješća. Sustav standardnih operativnih postupaka nije isključiv, po
potrebi se može promijeniti ili upotpuniti drugim postupcima.
359
Osim toga, važno je upamtiti da standardni operativni postupci ne smiju

biti u sukobu sa zakonskim odredbama i ograničenjima, politikom djelo-
vanja neke službe ili drugim načelima višeg odjeljenja (službe).
360
25. KRIMINALISTIČKE EVIDENCIJE
Kriminalističke evidencije predstavljaju planirano i organizirano priku-

pljanje, bilježenje i obradu podataka o izvršenim i pripremanim kazne-
nim djelima, izvršiocima, predmetima i tragovima kaznenih djela, kao i
kriminalističkim radnjama i mjerama koje su od značaja za otkrivanje i
razjašnjavanje kaznenih djela, otkrivanje izvršilaca, njihovu identifikaci-
ju i uopće za preduzimanje preventivnih kriminalističkih mjera, za sprje-
čavanje vršenja novih kaznenih djela od strane evidentiranih izvršilaca.
(Krivokapić, 2005)
Kriminalističke evidencije pripadaju području kriminalističke informa-
tike. Kriminalistička informatika potpomognuta informacijskom tehno-
logijom je informacijska djelatnost na području suzbijanja kriminaliteta.
Uz ostalo, u njenim okvirima izvode se određeni informacijski procesi
evidentiranja, prihvaćanja, pohranjivanja i obrade podataka, jednostavno
selekcija i analitička obrada, te prijenos i prikazivanje informacija.
Kriminalističke evidencije imaju dvostruki karakter:
A. Procesno-pravni, jer se na temelju njih utvrđuju neke pravno
relevantne činjenice.
B. Operativno-kriminalistički, jer pomažu da se otkriju nepoznati izvr-
šioci kaznenih djela, da se utvrdi da je kazneno djelo izvršeno i da se
pribave dokazi o kaznenom djelu i izvršiocu.
Prema njihovim temeljnim zadaćama kriminalističke evidencije se mogu
podijeliti u tri velike grupe:
(1) Krivične evidencije u koje se unose podaci o osuđivanim i
prijavljivanim osobama;
(2) Posebne operativne evidencije u koje se unose podaci koji mogu
poslužiti u otkrivanju i dokazivanju kaznenog djela i njegovog
izvršioca i
(3) Evidencije koje služe za utvrđivanje identiteta, npr. karton ličnog
opisa s fotografijama i desetoprsna daktiloskopska evidencija.
361
Kriminalističkim evidencijama smatraju se slijedeće evidencije:

(1) Opća abecedna kartoteka za osobe: to je sveobuhvatna evidencija o
osobama. Svaka osoba koja je evidentirana u bilo kojoj operativnoj
evidenciji mora biti ubilježena u ovu evidenciju.
(2) Evidencija kaznenih djela i izvršilaca koja sadrži:
a) evidenciju kaznenih djela (sadrži podatke o svim kaznenim djeli-
ma za koje je policija podnijelo kaznenu prijavu);
b) evidenciju kaznenih djela s nepoznatim izvršiocem (sadrži po-
datke o kaznenim djelima kod kojih je izvršilac ostao nepoznat);
c) evidenciju izvršilaca kaznenih djela (sadrži podatke o svim oso-
bama protiv kojih je policija podnijela kaznenu prijavu);
d) evidenciju osoba oštećenih kaznenim djelom i evidenciju ukra-
denih ili nestalih stvari (sadrži podatke sukladne svrsi zbog koje
su ustrojene);
e) MOS evidenciju (modus operandi sistem). U ovu evidenciju uno-
se se podaci o načinima na koji su izvršiocii ostvarili kazneno
djelo. Ona se temelji na spoznaji da se povratnici načelno služe
istom tehnikom kod izvršenja kaznenih djela;
f) evidenciju određenih kategorija izvršilaca kaznenih djela. U nju
se registriraju povratnici, profesionalni i specijalizirani izvršioci
kaznenih djela za koje se na temelju vrste, načina i drugih karak-
teristika izvršenja kaznenih djela može osnovano pretpostavljati
da će ponoviti kazneno djelo;
g) evidenciju posebnih osobnih znakova izvršilaca. Evidentiraju se
znakovi kao što je hromost, invaliditet, tetoviranost i sl. osoba
koje se nalaze u određenim evidencijama izvršilaca kaznenih
djela;
h) evidencija nadimaka izvršilaca.
U cilju prikrivanja stvarnog identiteta izvršioci se često koriste nadimci-
ma, što je i razlog za uspostavljanje ovakve evidencije.
(1) Kaznena evidencija: u ovoj evidenciji unose se podaci o svim oso-
bama koje su na području određene države pravomoćno osuđene, te
državljani te države koji su osuđeni za kaznena djela u inozemstvu,
362
ako su dostavljene presude. Evidencija se sastoji od kartoteka i do-

sijea osuđenih osoba. O načinu korištenja i vođenja ove evidencije
postoje posebni podzakonski akti.
(2) Album fotografija izvršilaca kaznenih djela: u njega se ulažu foto-
grafije osoba povratnika, profesionalnih i specijaliziranih, te serijskih
izvršilaca kaznenih djela. On je razvrstan u grupe i podgrupe.
(3) Evidencija nestalih osoba i nepoznatih pronađenih mrtvih ti-
jela: predstavlja jedinstvenu evidenciju koja se vodi odvojeno za
nestale osobe i za nepoznata mrtva tijela. Sadrži morfološke karak-
teristike odjeće i drugih stvari mrtvog tijela ili nestale osobe.
(4) Daktiloskopske zbirke: sadrže opću daktiloskopsku, monodakti-
loskopsku i hejroskopsku zbirku.
(5) Evidencija potraživanih osoba i stvari: sastoji se od evidencija
potrage za osobama, potrage za vozilima i potrage za stvarima.
(6) Evidencija osoba lišenih slobode: sadrži osnovne podatke o oso-
bama lišenim slobode, razlozima lišenja slobode, vremenu lišenja
slobode, te vremenu kada je i kojem tijelu osoba predana.
(7) Evidencija legitimiranih osoba: sadrži podatke o legitimiranim
nepoznatim osobama i sumnjivim osobama.
(8) Evidencija stranih državljana prema kojima su izrečene zakon-
ske mjere zabrane dolaska i boravka na teritoriju određene zemlje
i druge mjere.
(9) Dosije za osobe: sadrži sve materijale s podacima o kriminalnoj
djelatnosti neke osobe. Vodi se za tačno određena kaznena djela.
(10) Dosijei za kaznena djela s nepoznatim izvršiocem: sastavljeni su
od svih podataka koji imaju bilo kakvu vezu s kaznenim djelom s
nepoznatim izvršiocem.
(11) Upisnik za očevide: u njega se evidentiraju svi očevidi koje je oba-
vila policija u vezi izvršenih kaznenih djela i prometnih nezgoda na
određenom području.
(12) Upisnik za kaznena djela: u njega se unose sva kaznena djela iz-
vršena na određenom području. Pored značenja za potražnu djelat-
363
nost, kriminalističke evidencije služe za usmjeravanje represivnog

i preventivnog operativnog rada ovlaštenih službenih lica prema
pojedinim kriminalnim žarištima. (Modly, Korajlić, 2002)
25.1. Značaj kriminalističke analitike

Pod kriminalističkom analitikom podrazumijeva se skup metoda koji-
ma se izučavaju kaznena djela i njihovi izvršioci, podaci o modalitetima
kaznenih djela, tragovi i dokazi, ogranizacija rada agencija za provedbu
zakona, primjena sredstava i metoda u radu, a u cilju organizacije uspješ-
nog suzbijanja kriminaliteta na određenom području.
Kriminalistička analitika obuhvaća cjelokupnu djelatnost službenih oso-
ba: kriminalističku kontrolu, obradu i prevenciju. Preventivna djelatnost,
za razliku od kriminalističke obrade i kriminalističke kontrole, zahtijeva
širi pristup u prikupljanju podataka koji omogućava objašnjenje nega-
tivnih pojava s različitih aspekata. Kriminalistička analitika međusobno
upoređuje prikupljene podatke uz primjenu metode eliminiranja. (Mod-
ly, Korajlić, 2002)
Stvaranje uvjeta za kvalitetnu kriminalističku obradu na bazi analitičke
djelatnosti stavlja pred službene osobe zadatak dobre oraganizacije pri-
kupljenih podataka u toku svakodnevne aktivnosti do vođenja kriminali-
stičkih evidencija na takav način da se omogući cjelovito i brzo informi-
ranje zainteresiranih subjekata o bilo kojem operativnom problemu kada
je to potrebno. Neophodno je biti u toku dnevnih događanja ne samo radi
pravovremene primjene represivnih mjera, već i zbog stvaranja osnova
za preventivno planiranje koje naročito mora biti usmjereno na:
(1) Frekvenciju, vrste, vremenski razvoj kriminaliteta, mjesto i vrijeme
svakog kaznenog djela pojedinačno, način izvršenja kaznenog djela,
motive izvršenja, ugroženost zaštićenog objekta i dr.;
(2) Mogućnosti različitih društvenih subjekata za preventivno djelova-
nje;
(3) Zalaganje za formiranje stavova u vlastitoj sredini o društvenoj kori-
snosti preventivnih mjera;
(4) Odgovarajuće obrazovanje stručnih kadrova za preventivno
djelovanje;
364
(5) Informiranje vlastitih službenika o općim i posebnim karakteristika-

ma kriminaliteta s upoznavanjem o primjeni vlastitih mjera i mjera
drugih subjekata.
Prikupljanje i evidentiranje operativnih podataka mora se provoditi na
bazi suvremene organizacije i odgovarajuće tehnike, kako bi se izbjeglo
gomilanje i dupliranje podataka čije je korištenje nemoguće ili nepo-
trebno. Tako, veliki opseg operativnog gradiva, kao i uopće složenost
zadataka predstavlja smetnju za plansko i sistematsko korištenje brojnih
informacija koje su ostale “zaboravljene”, jer je njihov priliv takav da ne
mogu biti pravovremeno evidentirane, obrađene, distribuirane i racional-
no iskorištene zbog čega su mnoge od njih poslije određenog vremena
postale neaktuelne. (Krivokapić, Krstić, 1999)
Zbog toga, klasični sistem glomaznih evidencija teško može da se nosi
sa vremenom u kome se nalazimo i koje dolazi, te je potrebno što je
prije moguće, uhvatiti korak sa novim metodama u obradi podataka. Te
metode automatske obrade podataka uz pomoć kompjuterskih softvera
imaju mnoge savremene policije. Međutim, te nove tehnologije se još
nedovoljno koriste u operativnom radu službenih osoba.
Uspostava analitičkog tima prilikom formiranja operativnog štaba za ra-
svjetljavanje okolnosti izvršenog, primjera radi, složenog ubojstva os-
novna je zadaća rukovodilaca kriminalističke obrade. Pored kvalitetnih
kadrova educiranih za obavljanje takvih poslova, neophodno je osigurati
kvalitetnu informatičku opremu i posebne prostorije u kojim je moguće
nesmetano raditi, kao i prateću infrastrukturu. Ubojstvo možemo pro-
matrati kao samostalni sustav koji se sastoji od više elemenata i koji je
u određenoj interakciji s okolinom. Promatramo li ga tako, neminovan
je i analitički pristup problemu, misleći na analizu pojedinih elemenata
sustava do najmanjih podsistema, a onda sustavnim pristupom pronala-
ženje veza između pojedinih podsustava i otkrivanje logičke strukture
koja vodi prema počinitelju. (Korajlić, 2003)
Zavisno od toga o kojoj se vrsti ubojstva radi, može se koristiti modifici-
rani oblik analitičkog pristupa:
•• Ubojstvo gdje je izvršilac odmah poznat. Tu su obično svi ele-
menti kaznenog djela koji su bitni, poznati, te je potrebno samo
365
pojedine segmente produbiti da bi se kvalitetnije dokazalo ka-

zneno djelo.
•• Ubojstvo gdje je izvršilac nepoznat. Postoji određena količina po-
dataka koje, zavisno od obima slučaja (broj osoba koji je obuhva-
ćen kriminalističkom obradom, broj i obim poduzetih mjera i rad-
nji, količina pribavljenih informacija i dr.), nije moguće sagledati,
obraditi i izvući bitne detalje bez ozbiljnog analitičkog pristupa.
•• Serijska ubojstva, povezivanje više obojstava gdje je izvršilac
nepoznat, ubojstva s elementima organizovanog kriminala, zahti-
jevaju najsloženiji analitički pristup kako bi se olakšalo shvatanje
međusobnih odnosa u strukturi organizacije, pronašli i iskoristili
zajednički elementi, te što brže otkrio izvršilac.
Sagledavajući navedeno možemo zaključiti da se radi o specifičnom se-
gmentu analitike koji možemo svrstati u domenu operativne analitike,
jer se provodi za konkretan kriminalni slučaj, a posebno je potrebno na-
glasiti individualistički aspekt koji joj daje sva obilježja analitike slučaja.
Prilikom formiranja operativnog štaba za rasvjetljavanje kaznenog djela
i identifikacije izvršioca/laca, neophodno je uspostaviti analitički tim, što
je jedan od osnovnih zadataka vođe kriminalističke obrade. Pored odabira
kvalitetnih kadrova koji bi trebali da budu educirani za obavljanje takvih
poslova, neophodan je i izbor kvalitetne opreme, kao i prostorije u kojima
je moguće nesmetano raditi, kao i prateća infrastruktura. No, kvalitetan
analitički tim je “mozak” kriminalističke obrade, a analitika slučaja u
cjelini obavještajnog procesa kriminalističke obrade predstavlja:
•• Prikupljanje podataka (razgovori, uviđaj, vještačenja, informatori
i sl.);
•• Vrednovanje podataka (ocjena izvora informacije kao i sadržaja
informacije);
•• Povezivanje podataka, odnosno uklapanje u postojeći informacijski
sistem što predstavlja svojevrsnu sintezu analiziranih elemenata,
•• Interpletacija podataka -stvaranje pravilnih zaključaka i hipoteza
na osnovu rezultata sinteze,
•• Dostavljanje analitičkih proizvoda rukovodiocu kriminalističke
obrade i dr.
366
I pored neoperacionalnosti postojećih kriminalističkih evidencija koje

bi se morale osavremeniti, njihovo korištenje pomaže uglavnom u do-
bijanju osnovnih podataka o žrtvi, njenoj kriminalnoj aktivnosti, sauče-
snicima, događajima u kojima je sudjelovao, korištenju vlastitih vozila,
legaliziranom oružju, osobama s kojima je zatečen prilikom različitih
kontakata (nezgode, racije i sl), adresama prebivališta i boravišta i dr.
Kriminalistički informacioni sistem ne smije biti statičan i nepromjenjiv
kako po sadržaju podataka i njihovom obimu, tako i po zastupljenoj me-
todologiji. On treba da prati svu složenost i fenomenologiju savremenog
kriminaliteta, te ga stalno treba ažurirati i aktualizovati novim podacima
koji su karakteristični za pojedina kaznena djela i njihove učinioce. Ovi
procesi treba da budu praćeni stalnim usavršavanjem metodologije auto-
matske obrade podataka. (Korajlić, Dautbegović, 2012)
367
26. MEĐUNARODNA POLICIJSKA SURADNJA
Nijedna zemlja nije pošteđena kaznenih dela koja sadrži u sebi i međuna-
rodni karakter. Veoma dinamičnom rastu ove vrste kriminaliteta, pored
ostalih faktora, svakako doprinosi i geografski položaj Bosne i Herce-
govine preko koje vode putevi iz Zapadne i Srednje Europe za Bliski
istok i obratno, i preko koje se odvijao veoma živ promet ljudi i dobara.
Suvremena sredstva veze i transporta omogućavaju kriminalcima brzi
prelazak iz jednog mjesta u drugo i na taj način izbjegavaju hvatanje,
odnosno otkrivanje.
Pokretanje složenog i relativno sporog općeg instituta međunarodne ka-
znenopravne pomoći u uvjetima najčešće subjektivnih međunarodnih
stavova i tumačenja, kada je u pitanju ova osetljiva materija, zatim ra-
zličiti propisi u materijalnom i procesnom kaznenom pravu, izolovanost
i jezičke barijere u međusobnom komuniciranju, nisu garantirali skoro
nikakav uspjeh i to u bilo kojem stadiju postupka koji je u pitanju: otkri-
vanje počinioca kaznenog dela, njegovo hvatanje ili izručenje.
U takvim uvjetima, međunarodna policijska suradnja na suzbijanju kri-
minaliteta postaje nužna. Nju čini neophodnom i pojava nekih veoma
teških i izuzetno nehumanih delikata kakav je, naprimjer, terorizam.
Teroristički akti na međunarodnom planu znatnim dijelom se realizuju
putem otmice aviona, pa shodno tome postoji stalna suradnja između
Interpola i međunarodnih organizacija za međunarodni promet. Mada
zbog svojih političkih motiva terorizam danas nije predmet međunarod-
ne policijske suradnje, ovaj najopasniji međunarodni oblik kriminaliteta
nužno zahtijeva brže organiziranje, bolju opremljenost i korištenje su-
vremene tehnologije rada u skoro svim policijama svijeta. Kao izlaz u
takvim situacijama nameće se i potreba brze i efikasne suradnje između
pojedinih teritorijalno nadležnih država, odnosno njihovih tijela na čijem
se području trenutno nalaze počinitelji kaznenih dela.
Nužno je da ova saradnja bude oslobođena formalnosti, uz korištenje
najbržih sredstava komuniciranja i uz punu operativnost i mobilnost ti-
jela otkrivanja one zemlje u kojoj se kriminalci u tom trenutku nalaze.
368
26.1. Interpol
Organi policije najintenzivniju međunarodnu saradnju u sprječavanju i
suzbijanju kriminaliteta ostvaruju putem Interpola (Međunarodne or-
ganizacije kriminalističke policije). Od osnivanja do danas ova me-
đunarodna organizacija se neprekidno razvija ne samo obimom posla,
metodama i sredstvima, nego i po broju zemalja čije su policije postale
njene članice.
Početak organizovane suradnje pojedinih policija na međunarodnom
planu datira još od 1914. godine, kada je održan međunarodni kongres
sudske policije u Monaku. Na kongresu je razmatrana mogućnost formi-
ranja međunarodne policijske kartoteke i usuglašena su pojedina pravila
ekstradicijskih postupaka. Drugi međunarodni kongres sudske policije
održan je u Beču 1923. godine. Policijska asocijacija dobija naziv Me-
đunarodna komisija kriminalističke policije, sa sjedištem u Beču. Po-
slije Drugog svjetskog rata na kongresu u Parizu 1946. godine obnavlja
se Međunarodna komisija kriminalističke policije, a organizacija dobija
statut i naziv Interpol, s tim što sjedište iz Beča prelazi u Pariz. Me-
đunarodna komisija kriminalističke policije 1956. godine mijenja naziv
u Međunarodna organizacija kriminalističke policije INTERPOL. Ovaj
naziv organizacija je zadržala do danas.
Ostali značajni datumi novije povijesti organizacije su: 1984. godina,
kada stupa na snagu novi ugovor o sjedištu organizacije sa Francuskom
na čelu. Službena inauguracija novog sjedišta obavljena je u Lionu, 27.
novembra 1989. godine, poslije njegovog prebacivanja iz Sent Kloda,
gdje je bila od 1966. godine. Organizacija je 1955. godine imala 50,
1967.godine 100, 1990.godine 154, 1992.godine 169, 1993.godine 176
zemalja članica. Interpol do 2004. god. okuplja 182 zemlje članice.
Interpol uživa status međudržavne organizacije. Međunarodna organiza-
cija kriminalističke policije funkcionalno je uređena bez suvišnog for-
malizma, što je i osnovni uvjet za uspješnu policijsku suradnju. Dinami-
ka policijske suradnje preko Interpola zavisi, prvenstveno, od kretanja
delinkvenata i međunarodnog kriminaliteta, s tim što je ona dozvoljena
samo u području općeg prava (odnosno klasičnog kriminaliteta), a svaka
djelatnost ili intervencija u pitanjima ili slučajevima koji imaju politički,
vojni, vjerski ili rasni karakter najstrožije je zabranjena u organizaciji
369
(član 3. Statuta Interpola). O tome da li je neko kazneno djelo obuhvaće-

no članom 3. Statuta suvereno odlučuje svaka zemlja, pa na bazi vlastite
odluke prihvaća, odnosno odbija saradnju.
Okvir djelovanja i ciljevi ove organizacije predviđeni su članom 2. Sta-
tuta, koji glasi da je u okviru Interpola neophodno:
a) Osigurati i razvijati najšire međusobno pomaganje svih tijela kri-
minalističke policije u okviru postojećih zakona u raznim zemlja-
ma, a u duhu Opće deklaracije o pravima čovjeka;
b) Ustanoviti i razviti sve ustanove sposobne da uspješno doprinesu
sprječavanju i kažnjavanju kaznenih djela općeg prava.
Rukovodeća i radna tijela organizacije Interpola su: Generalna skupšti-
na, Izvršni komitet, Generalni sekretar i Generalni sekretarijat kao struč-
ni i administrativno-tehnički organ koji omogućava stalno funkcionira-
nje organizacije, Nacionalni centralni biroi, Savjetnici kao kolegijum sa-
stavljen od stručnih suradnika, naučnih radnika koje predlaže Generalni
sekretarijat, a prihvaća Generalna skupština sa mandatom od tri godine.
Generalni sekreterijat je globalni koordinator kriminalističke saradnje
u suprotstavljanju kriminalitetu, putem kog se omogućava razmjena
policijskih podataka, odnosno njihova obrada, analiza i čuvanje.
Težište suradnje je na suzbijanju kriminalnih organizacija i zloupotrebe
narkotika, finansijskog i high-tech kriminala, terorizma, trgovini
ljudskim bićima, kao i traganje za osobama za kojima su raspisane
međunarodne potjernice. Član 5. navedenog statuta određuje da
Generalni sekretarijat procesuira policijske informacije u komunikaciji
sa CNB, koji treba da preduzmu sve mjere kako bi osigurali da se takve
vrste informacija dostave tačno i na vrijeme. Generalni sekretarijat
može obrađivati i policijske informacije dobijene iz javnih izvora ili
koje su mu poslane od strane države koja nije članica, odnosno od
strane drugih međunarodnih organizacija koje nisu policijske, ali čije se
informacije mogu koristiti u policijske svrhe. CNB koji šalju policijske
informacije smatraju se njihovim vlasnicima, tako da takve informacije
na njihov zahtjev u svakom trenutku mogu biti izmijenjene, ažurirane
ili brisane, a Generalnom sekretarijatu nije dozvoljeno da ih sam, na
vlastitu inicijativu, mijenja.
370
Interpol kao koordinacijski centar za borbu protiv međunarodnog krimi-

naliteta intervenira na zahtjev policijskih službi i sudskih organa država
članica, u prevenciji i represiji: ubojstva, otmica, uzimanja talaca, trgo-
vine ljudima, kriminalnim aktima počinjenim protiv sigurnosti u zraku,
prekršajima u vezi sa oružjem i eksplozivima, terorizmom i slično; za-
tim kaznenih djela počinjenih protiv imovine (krađe, ilegalne trgovine
umjetničkim predmetima, ilegalne trgovine životinjskim vrstama kojima
prijeti iščeznuće; kaznenih djela ekonomske i finansijske djelatnosti (kri-
votvorenje novca, drugi krivotvorina i preinačenja, razne prijevare veza-
ne za korištenje informatike i sl.); ilegalne trgovine drogama i drugih de-
likata u vezi sa ovim (sadnja, uzgoj, proizvodnja, transport i distribucija
droga, pranje novca i dr.).
Rukovodeći i činovnički personal Generalnog sekretarijata Interpola
sastavljen je od policijskih rukovoditelja i administrativnih i tehničkih
službenika četrdesetak država. U okviru Interpola za komunikaciju se
koriste engleski, francuski, španski i arapski jezik kao službeni, u pisme-
noj i usmenoj komunikaciji.
Generalna skupština okuplja svake godine delegate država članica radi
donošenja najvažnijih odluka koje se odnose na rad organizacije.
Izvršni komitet Interpola sastavljen je od trinaest članova koje bira Gene-
ralna skupština. On kontrolira provođenje odluka koje je donijela General-
na skupština po kojima, između ostalog, priprema i određena savjetovanja.
Generalnim sekretarijatom rukovodi Generalni sekretar, koga imenuje
Generalna skupština za razdoblje od pet godina. Postavljen je u sjedištu
organizacije i primjenjuje odluke Generalne skupštine i Izvršnog komi-
teta. Brine o svakodnevnom funkcionisanju međunarodne suradnje.
Centralni nacionalni biroi (CNB) su kriminalističke službe koje na naci-
onalnom planu države članice određuju kao permanentnu tačku podrške
međunarodnoj suradnji iz područja policije. Centralni nacionalni biroi
osiguravaju veze sa drugim policijskim tijelima u svojoj zemlji, sa CNB
drugih zemalja i sa Generalnim sekretarijatom Interpola.
Interpol se financira iz kotizacije država članica, a posjeduje autonomnu
i suvremenu mrežu telekomunikacija koja pokriva cijeli svijet, odnosno
obuhvaća sve zemlje članice. Ona omogućava brzo korištenje i potpunu
371
sigurnost šifre svih tradicionalnih komunikacionih sustava, satelitskog

teleksa i slično.
Kriminalističku dokumentaciju čine arhive, nominalne zbirke, dakti-
loskopske zbirke međunarodnih kriminalaca, analize i sinteze vođenih
istraga, međunarodni potražni akti (potjernice za kriminalcima za kojima
se traga ili traže podaci na osnovu zahtjeva nacionalnih vlasti, objave za
ukradenim predmetima, opisi načina izvršenja kaznenih djela).
Posredstvom Interpola raspisuju se slijedeće vrste potjernica, koje se uo-
bičajeno diferenciraju prema boji koja takve akte karakteriše:
(1) Crvene potjernice izdaje Generalni sekretarijat na bazi važećeg naci-
onalnog naloga za lišenjem slobode određenog osoba i u suštini znače
zahtjev strane države da osoba bude lišena slobode radi ekstradicije.
Zahtjev za raspisivanjem crvene potjernice koji država upućuje Ge-
neralnom sekretarijatu mora imati propisani sadržaj da bi se smatrao
pravno važećim zahtjevom za lišenje slobode. Crvene potjernice se
sastoje od zaglavlja i tri dijela: identifikacionih podataka o osobi, za-
konskih podataka i akcija koje se imaju preduzeti u slučaju pronalaska
osobe. U zahtjevu za njihovim raspisivanjem se naznačava ime države
i CNB koji inicira raspisivanje, datum i broj dosijea, kao i informacija
da li se osoba traži radi vođenja kaznenog postupka ili radi izdržavanja
već izrečene kazne. Veliki broj zemalja priznaje crvenu potjernicu kao
dovoljan osnov za lišenje slobode i stavljanje tražene osobe u privre-
meni ekstradicioni pritvor, pod uvjetom da sadrže sve potrebne infor-
macije. U manjem broju zemalja one su samo sredstvo za identifikaci-
ju i pronalaženje traženih osoba. Rok važenja crvenih potjernica je pet
godina, poslije čega se, u slučaju da nisu urodile plodom, provjeravaju
i arhiviraju ili produžuju. Broj izdatih crvenih potjernica Interpola u
1996.-oj godini bio je 739, u 1997.-oj 700, a u 2000.-oj godini 737. U
evidencijama Generalnog sekretarijata trenutno ima oko 5.000 potjer-
nica ove vrste koje su na snazi (www.interpol.int).
(2) Plave potjernice izdaju se sa ciljem prikupljanja informacija o iden-
titetu neke osobe, sudskih informacija, informacija o kriminalnim
aktivnostima određene osobe i/ili da se određena osoba locira, odno-
sno utvrdi mjesto njenog boravka. Plave potjernice se koriste u sluča-
ju neidentifikovanih kriminalaca ili nesigurnih identiteta određenih
372
lica, pronalaska svjedoka kaznenih djela i njihovog ispitivanja od

strane policije. Plave potjernice često prethode crvenim, a u slučaju
da se izda nalog za lišenje slobode određene osobe na koje se odno-
sila ova vrsta potjernice, mijenjaju se u crvene potjernice.
(3) Zelene potjernice sadrže obavještenja o kriminalnim aktivnostima
nekih osoba. Da bi se izdala ova vrsta potjernice, potrebna je in-
formacija o takvim aktivnostima iz najmanje tri različite države, sa
izuzetkom informacija koje se tiču organizovane ilegalne trgovine,
Anđela pakla i pedofilije. Izdaje ih Generalni sekretarijat na svoju
inicijativu ili na zahtjev pojedinih CNB.
(4) Žute potjernice odnose se na nestale osobe, osobe koje nisu u stanju
da se same identificiraju ili djecu žrtve roditeljskih otmica.
(5) Crne potjernice odnose se na neidentificirana mrtva tijela.
(6) Narandžaste potjernice ukazuju na moguće prijetnje, odnosno opa-
snosti od skrivenog oružja i raznih naprava koje mogu povrijediti čo-
vjeka, kao što su npr.olovka pištolji, prikriveno oružje kalibra 8mm,
pismo bomba, eksplozivne torbe, dijelovi bombe i projektila i sl.
Raspisivanju međunarodnih potjernica u okviru Interpola obično prethodi
raspisivanje tzv. difuzija. Difuzije raspisuju CNB pojedinih zemalja čla-
nica i samostalno određuju kojim zemljama će one biti upućene. Rok za
objavljivanje hitnih crvenih potjernica je 72 sata, dok se difuzije raspisuju
odmah. Difuzije se ne objavljuju javno već sustavom Interpola, dok se po-
tjernice objavljuju na otvorenoj internet stranici Interpola, osim izuzetaka.
Zahtjevi za raspisivanje potjernica u okviru Interpola šalju se u elek-
tronskoj formi i primaju u Generalnom sekretarijatu, gdje se vrši procje-
na sadržaja i donošenje odluke o raspisivanju. Od trenutka ubacivanja
u bazu podataka (ASF baza Automated Search Facility), informacija o
potjernici postaje dostupna svim zemljama članicama koje su povezane
sa sustavom Interpola. Pripreme za izdavanje potjernica obavljaju se u
posebnom odjeljenju. Nacrt potražnog akta prevodi se na sva četiri služ-
bena jezika, a zatim se potjernica štampa i šalje poštom svim članicama,
te objavljuje na stranici Interpola. Ukoliko se poslije raspisivanja potjer-
nice Generalnom sekretarijatu dostave nove informacije o osobama koje
su predmet potjernice, takve informacije se ubacuju u bazu podataka i
dostavljaju svim zemljama članicama u formi dopune.
373
U policijsko-kriminalističkim poslovima dolazi do povezivanja pri otkri-

vanju kriminalnih grupa i kriminalnih djelatnosti sa elementom inostra-
nosti, pri čemu se održavaju sastanci, konferencije i seminari u vezi sa
aktuelnim istragama, razmjenjuju iskustva i saznanja, policijske metode
i tehnike, koordinira se policijska suradnja između pojedinih regiona. In-
terpol održava veze sa pojedinim međunarodnim organizacijama. Među
njima su posebno značajne UN, kao i njene institucije sa kojima Interpol
surađuje: Ekonomsko socijalni savet, Centar za prava čoveka, Sekcija za
prevenciju od zločina i kazneno sudstvo, Program UN za međunarodnu
kontrolu droga. U organizacije koje sarađuju sa Interpolom spadaju i
Međunarodna organizacija za civilno vazduhoplovstvo, Međunarodna
unija za telekomunikacije, Svjetska organizacija za intelektualno vla-
sništvo, Svjetska zdravstvena organizacija, Savjet za carinsku suradnju,
Europski savjet, Sekretarijat Konvencije o međunarodnoj trgovini pri-
mjercima divlje faune i flore kojima prijeti uništenje.
Nastojanja Interpola usmjerena su na intenzivnu i pravovremenu razmje-
nu informacija, pri čemu se moraju koristiti prednosti tehnološkog na-
pretka kako bi se ova razmjena maksimalno ubrzala. Uz to, potrebno je
pojednostaviti formalnosti za komuniciranje između zemalja, unaprije-
diti analitički rad u Interpolu i dostavljati u većoj mjeri stručne materijale
zemljama članicama. Dalja nastojanja u pravcu unaprjeđenja suradnje
između policija pojedinih zemalja odnose se na reforme organizacijske
strukture, koje se moraju prilagođavati političkim promjenama s obzi-
rom na to da se u aktivnost ove organizacije uključuju novoformirane
države. U skladu s tim je i nastojanje za izmjenom organizacijske struk-
ture Interpola, kao i razvijanje određenog standarda usluga koje će se
pružati članicama. To se naročito odnosi na unaprjeđenje suradnje među
Europskim zemljama.
Pred ovom organizacijom je potreba unaprjeđenja policijske suradnje
imajući u vidu promjene u Europi, novonastale države, izmjene granica
postojećih država, pojavu kriminala u Istočnoj Europi, kao i stvaranje
Europola kao posebne europske policijske jedinice.
Generalni sekretarijat Interpola je radi efikasnijeg funkcioniranja ob-
vezao CNB-e da se pridržavaju minimuma dogovora. Razlog tome je
naglo povećanje broja razmjenjivih informacija, kao i povećanje novih
374
članica sa europskog kontinenta kojima je neophodna svaka pomoć.

Minimum postupanja centralnih nacionalnih biroa za europske zemlje
sastoji se u sljedećem: neprekidna dežurna služba (24 časa) sa kojom se
može kontaktirati i koja može da pozove kompetentno službena osoba
koje govori jedan od službenih jezika Interpola; potrebno je objaviti
radno vrijeme CNB-a i osigurati radno osoblje koje govori jedan od
službenih jezika i koje razumije i koristi policijski rječnik; osigurati
mogućnost da se pozovu istražni organi koji vode istragu u vezi sa
slučajem koji je u toku, osigurati pravni osnov da se od nacionalne
policije zahtijeva da preduzme i završi određene provjere u fiksnom
vremenskom okviru; osigurati kontrolu radio-službe, službe za doku-
mentaciju i službe koja radi na konkretnim slučajevima direktno ili po-
sredstvom upravnog tijela; osigurati stručne osobe za rad na slučajevi-
ma sa drogom, organizovanom nasilju, krađama i prevarama; osigurati
klasifikovanje espedovanja i dostavljanja poruka po sistemu hitnosti
unutar CNBa; osigurati telefoto sustav za dostavljanje otisaka prstiju i
fotografija i drugo.
U nadležnosti Generalnog sekretarijata su relativno dobro opremljene
evidencije sa podacima o međunarodnim kriminalcima, a uvedena je i
elektronska obrada podataka. Tako u okviru Interpola postoje sljedeće
elektronske baze podataka: 1) osobe, odnosno raspisanih potjernica, 2)
ukradenih/izgubljenih putnih isprava, 3) ukradenih motornih vozila, 4)
DNK baze, 5) baze otisaka prstiju, 6) ukradenih umjetničkih djela i 7)
dječije pornografije.
Cjelokupna aktivnost Interpola i uspješnost ove organizacije zavisi pr-
venstveno, od broja slučajeva povodom kojih je suradnja nužna, odno-
sno izraženosti i značaja problema vezanih za pojedine vrste kaznenih
djela na međunarodnom planu i, naravno, obima aktivnosti i ažurnosti
pojedinih nacionalnih biroa. U zavisnosti od toga i jedan dio poslova
Interpola ima karakter redovne ili stalne djelatnosti, dok je drugi privre-
menog karaktera. Redovni oblici djelatnosti odnose se, uglavnom, na
primjenu pojedinih represivnih mjera “post delictum”, a odnose se na li-
šavanje slobode kriminalaca, potražne djelatnosti i razmjene informacija
i materijala, prvenstveno od značaja za suzbijanje onih međunarodnih
delikata povodom kojih je saradnja uobičajena.
375
Redovna saradnja se odvija povodom identifikacije nepoznatih mrtvih

tijela. Kada je u pitanju potražna djelatnost, od zahtjeva nacionalnog
biroa zavisi da li će se prema osobi primijeniti mjera lišenja slobode,
mjera kontrole i nadzora ili pak samo utvrditi njegova adresa. Međutim,
postupak lišenja slobode po međunarodnoj potjernici pravno je veoma
detaljno preciziran i predviđa strogo formalni predekstradicioni
postupak. Očigledno da su značaj i težina ove represivne mjere u
međunarodnoj saradnji odredili, veoma detaljno, uvjete pod kojima ona
može biti preduzeta, kao što je to inače slučaj i u unutrašnjem pravu
većine zemalja.
Međurazmjena drugih značajnih informacija između pojedinih nacional-
nih biroa također spada u redovnu suradnju preko Interpola. Informacije
se odnose na način, sredstva i metode vršenja kaznenih djela od strane
pojedinačnih ili organizovanih izvršilaca kaznenih djela sa elementom
inostranosti, a isto tako na metode, tehnička sredstva i drugu opremu,
načine organizovanja i druga dostignuća, poboljšanje i iskustva policije
u suzbijanju određenih vrsta delikata, predmete kao materijalne dokaze
od značaja za kazneni postupak, fotografije, otiske prstiju itd., i to uglav-
nom kada se protiv stranog državljanina pokrene kazneni postupak, ili
postoje osnovi sumnje da je izvršilac kaznenog djela.
U ustaljenu saradnju putem Interpola spada i djelatnost upućivanja za-
htjeva za raznim vještačenjima, razna laboratorijska i druga ispitivanja
vezana za mjesto izvršenja kaznenog dela, s ciljem prikupljanja i kom-
pletiranja dokaza.
Među ove poslove spadaju i zahtjevi za preduzimanje pojedinih istražnih
radnji (pretraga stana i osobe, privremeno oduzimanje predmeta, obav-
ljanje očevida, saslušanje svjedoka ili okrivljenog), što sve zavisi od toga
kakva su ovlaštenja policije u kaznenom postupku. Međutim, i u slučaju
neovlaštenosti policije i isključive nadležnosti sudskih tijela, moguće je
da policija, tj. nacionalni biro posreduje, odnosno inicira ovu djelatnost
kako bi se ubrzao postupak za dobijanje zahtjeva.
Interpol pridaje izuzetan značaj radu na suzbijanju ilegalne trgovine ra-
dioaktivnih tvari. Pojedine značajne odluke donose se i na sastancima
šefova nacionalnih biroa Interpola, na kojima se razmjenjuju izvešta-
ji radnih grupa koje je formirao Generalni sekretarijat (radna grupa za
376
identifikaciju žrtava velikih katastrofa; radna grupa za prekršaje čije su

žrtve maloljetnici; radna grupa za legalizaciju dokaznog materijala i sl.).
Na tim sastancima podnose se pojedini izveštaji koje donose komisije
prije nego ih usvoji Generalna skupština.
Na Generalnoj skupštini u Arubi 1993. godine zaključeno je da se situa-
cija pogoršava, posebno na planu međunarodne ilegalne trgovine opoj-
nim drogama. U toku 1992. godine evidentirana je rekordna proizvodnja
heroina, kokaina, kanabisa i psihotropnih supstanci. Glavni proizvođači
heroina i dalje ostaju zemlje Bliskog istoka, jugoistočne i jugozapadne
Azije, Meksiko, Kolimbija. Izuzetno važnu ulogu u krijumčarenju hero-
ina ima i tzv. Balkanska ruta. Procjenjuje se, npr., da se Balkanskom ru-
tom krijumčari 80% zaplijenjenog heroina u Europi. Glavni proizvođači
kokaina su konstantno zemlje Latinske Amerike: Peru, Bolivija, Kolum-
bija, Venecuela i Brazil, dok su glavni potrošači droge SAD i zemlje
Zapadne Europe.
26.2. Europol
Kriminalističko-policijska saradnja na sprječavanju i suzbijanju krimi-
naliteta u Europi naročito je dobila na značaju ujedinjenjem određenog
broja zemalja sa ovog kontinenta u Europsku uniju i uklanjanjem gra-
ničnih kontrola u okviru nje. Za tako jedinstvenu i homogenu teritoriju
nužno je i postojanje policijske organizacije međudržavnog karaktera,
kakvu ulogu ima Europol.
Glavni politički podsticaj formiranju Europola predstavljao je Sporazum
iz Mastrihta. Sporazum o Europskoj uniji ili Sporazum iz Mastrihta
potpisan je 7. februara 1992. godine u holandskom gradu Mastrihtu. Njime
je stvorena Europska unija koja je osnovana na bazi prethodnih sporazuma
o Europskoj uniji, dok je, s druge strane, pod jedno međudržavno
okrilje stavljeno više različitih oblasti, poput implementacije zajedničke
međunarodne i sigurnosne politike i pravosudnih i unutrašnjih poslova.
Kao takav, sporazum se sastojao od tzv. “Tri stupa”. Prvi stup sadržavao
je dopune sporazuma o Europskoj ekonomskoj zajednici i sporazuma o
Europsoj komisiji za atomsku energiju (EURATOM), dajući im formalno
ime Europska zajednica. Drugi stup odnosio se na međunarodne i
sigurnosne politike i bio je zasnovan na postojećim međudržavnim
377
procedurama o europskoj političkoj suradnji. Treći stup obuhvaćao je

pitanja pravosudnih i unutrašnjih poslova.
Historijska osnova Europola bazira se na danas nepostojećoj TREVI
grupi, koja je stvorena sredinom sedamdesetih godina XX. stoljeća kao
odgovor na terorističke prijetnje Europi. Njeno postojanje je bilo neop-
hodno zbog toga što Interpol nije imao praksu da tretira kaznena djela
političke prirode. Inicijativu da se stvori ovo konsultativno tijelo, koje je
bilo institucionalizirano u okviru Europske zajednice, preduzeo je Savjet
Europe u Rimu 1975. godine. Odluka o njenom formiranju je postala još
važnija godinu dana kasnije, kada su 29. juna 1976. godine u Luksembur-
gu ministri usvojili rezoluciju koja je imala cilj da se stvori određeni broj
studijskih grupa kao dio jednog tijela koje je trebalo da se zove TREVI.
Glavni cilj TREVI-ja bio je promoviranje policijske saradnje – u počet-
ku na polju terorizma. Članstvo ove grupe je brojalo 12 zemalja članica
Europske zajednice, a grupa je djelovala na tri nivoa. Najviši nivo bio je
sastavljen od ministara unutrašnjih poslova 12 zemalja članica koji su
vršili sveobuhvatnu političku kontrolu. Ispod ovog nivoa bila je grupa
TREVI-ja sastavljena od visokih oficira, uglavnom visokih policijskih
oficira, civilnih službenika i drugih zvaničnika. Oni su bili odgovorni za
političko savjetovanje ministara, kao i za koordinaciju rada radnih grupa
koje su činile treći nivo.
Ministarski sporazum, kojim je stvoren Centar Europola za borbu protiv
droge (EDU) kao preteča Europola, potpisan je na sastanku ministara u
Kopenhagenu, 1. i 2. juna 1993. godine uz učešće zvaničnika iz TREVI
grupe. Sporazum je trebalo da bude prelazna mjera koja prethodi potpisi-
vanju Konvencije koja bi Europolu osigurala legitimnu i pravnu osnovu
u skladu s kojom bi on počeo da djeluje.
Kako je to istaknuto u Konvenciji, ciljevi Europola su da pomogne da
se poboljša efikasnost država članica u prevenciji i suzbijanju terorizma,
ilegalne trgovine drogom i organiziranog kriminaliteta, tamo gdje posto-
je dokazi da su ugrožene dvije ili više država članica EU i gdje su raz-
mjere kaznenih djela takve da garantuju zajednički pristup. Zadatak koji
je bio dodijeljen Centru Europola za borbu protiv droge podrazumijevao
je da je to neoperativna organizacija zadužena za prikupljanje, analizu i
razmjenu obavještajnih podataka u vezi sa trgovinom drogom u Europi,
378
kao i onih vezanih za srodna kaznena djela poput pranja novca. Ostale
odredbe sporazuma uključivale su slijedeće: imenovanje koordinatora
koji će biti na čelu ovog Centra; utvrđivanje ili definiranje jednog ili
nekoliko nacionalnih centralnih organa koji će biti zaduženi za razmjenu
informacija sa ovim Centrom; obavezu svake zemlje da imenuje jednog
ili više oficira za vezu koji će biti zaduženi za komunikacije sa njihovim
matičnim centralnim nacionalnim obavještajnim organima u zemljama
iz kojih dolaze; proceduru kontrole protoka informacija iz jedne u drugu
državu.
Na čelu Europola nalazi se direktor, a pored njega postoji i Upravni od-
bor, Oficiri za vezu i Nacionalne jedinice.
Upravni odbor Europola stvoren je kada je ratifikovana Konvencija i
kada je sam Europol započeo operacije. U njemu se nalazi po jedan pred-
stavnik iz ministarstava unutrašnjih poslova svake države članice. Odbo-
rom predsjedava zemlja koja je istovremeno i predsjedavajući Europske
unije, a njegovi glavni zadaci, u saradnji sa direktorom, jesu izrada tro-
godišnjeg programa za Europol i godišnjeg izveštaja. Odbor je obavezan
da se sastaje dva puta godišnje i samo je Europskoj komisiji dozvoljeno
da kao posmatrač prisustvuje tim sastancima. Prije početka rada samog
Europola, Radna grupa Europola je izvršavala funkcije Upravnog odbo-
ra Europola.
Ministarskim sporazumom svaka država članica je bila obavezna da
odredi najmanje jedno tijelo koje je trebalo da djeluje kao nacionalna je-
dinica za datu državu. Određena nacionalna jedinica bila je i jeste jedini
provodnik za slanje ili primanje informacija ka, i/ili od Centra Europola
za borbu protiv droge. Svrha različitih nacionalnih jedinica jeste da pri-
kupljaju, obrađuju, sređuju, analiziraju i prosljeđuju obavještajne podat-
ke i informacije od regionalnog, nacionalnog i međunarodnog interesa
u vezi sa kriminalom i kriminalcima, kao i da učestvuju u koordinaciji
operativnih aktivnosti.
Ciljevi postavljeni pred nacionalne jedinice su:
(1) kombiniranje na nacionalnom nivou operacija prikupljanja informa-
cija, izveštaja o analizi podataka i drugih aktivnosti koje su danas
fragmentovane ili rasute;
379
(2) stvaranje zajedničke nacionalne baze podataka u saradnji sa svim

policijskim i sudskim organima i odjeljenjima uključenim u borbu
protiv trgovine drogom i drugih oblika organizovanog kriminala i/ili
omogućavanje efikasnog korištenja postojećih baza podataka;
(3) olakšavanje operativne aktivnosti istražnih organa i odjeljenja tako
što će im se obezbijediti najaktuelniji obavještajni podaci;
(4) stvaranje jednog nacionalnog centralnog kontakta za razmjenu infor-
macija na međunarodnom nivou.
Nacionalna jedinica svake države članice ima pravo da dodijeli bar po
jednog oficira za vezu Centru Europola za borbu protiv droge, pri čemu
Upravni odbor jednoglasno usvojenom odlukom određuje broj oficira za
vezu koji će biti postavljen iz svake zemlje. Dužnost je svakog oficira za
vezu da zastupa interese svoje nacionalne jedinice unutar Europola, pa
se zbog toga na njih primjenjuje nacionalno pravo države iz koje dolaze.
Glavne dužnosti oficira za vezu ili Europskih oficira za vezu (ELO), koje
su zvanično poznate su sljedeće:
(1) da osiguraju Europolu informacije i obavještajne podatke do kojih su
došle nacionalne jedinice;
(2) da informacije iz Europola prosljeđuju nacionalnim jedinicama;
(3) da obezbjeđuju informacije i daju savjete pri analizi informacija ve-
zanih za datu državu.
Službeni radni jezici Europola su: engleski, francuski i njemački. Eu-
ropol se financira prilozima država članica u skladu sa godišnjim bruto
nacionalnim proizvodom svake države, ostvarenim u godini koja pret-
hodi onoj u kojoj se određuje budžet, kao i svim drugim prihodima koji
pristižu u organizaciju. Koordinator/direktor je obavezan da izradi nacrt
budžeta do 31. marta svake godine i da ga najprije podnese Financijskom
odboru Europola, koji se sastoji od po jednog budžetskog predstavnika
svake države, a zatim Upravnom odboru na odobrenje. Upravni odbor
zahtijeva dvotrećinsku većinu da bi nacrt budžeta bio usvojen. Kada
je odobren, budžet se upućuje Savjetu koji također zahtijeva da budžet
bude prihvaćen dvotrećinskom većinom. Budžet Europola za 1999. go-
dinu iznosio je 14.999.500 eura, uz dodatnih 3.904.500 eura dodijeljenih
Kompjuterskom sustavu Europola (www.europol.eu.net).
380
Sa ratifikacijom Konvencije o Europolu od strane svih 15 država članica,

sam Europol je teorijski počeo rad 1. oktobra 1998. godine. Međutim, on
trenutno ne može da funkcioniše kao što je to predviđeno Konvencijom
s obzirom na činjenicu da nekoliko mjera u okviru Konvencije, kao i
ratifikacija Protokola o privilegijama i imunitetu zaposlenih u Europolu
još uvijek nisu usvojeni niti ratificirani. Jedna od glavnih prepreka jeste
odlaganje implementacije računarskog sistema Europola. Sve dok on ne
postane operativan, Europol će i dalje djelovati kao Centar Europola za
borbu protiv droge i zato neće moći da čuva personalne informacije, dok
će se razmjena informacija obavljati između nacionalnih jedinica i Eu-
ropskih oficira za vezu. (Korajlić, Dautbegović, 2012).
381
27. ODNOS S JAVNIM MEDIJIMA111

27. ODNOS S JAVNIM MEDIJIMA111
Ubojstva, sumnjive smrti i drugi zločini, pobuđuju veliki interes
javnosti, a time i javnih medija. Prisutnost velikog broja reportera na
mjestu događaja predstavlja situaciju, koju policijski službenici trebaju
kontrolirati radi sigurnog sprječavanja ugrožavanja tijeka kriminalističke
obrade, odnosno kriminalističkog istraživanja. Kriminalisti moraju
voditi računa o tzv. “tajni mjesta događaja”, sprječavanju otkrivanja
svih saznanja, specifičnih činjenica i okolnosti, prikupljenih npr. tijekom
očevida radi njihovog daljnjeg korištenja u kriminalističkom istraživanju,
kao što je npr. poligrafsko ispitivanje,112 ispitivanje osumnjičenika i dr.
Policijski službenik koji osigurava mjesto događaja ima ovlast zabraniti
pristup mjestu događaja između ostaloga i radi sprječavanja uvida u
mjesto događaja te zabraniti snimanje mjesta događaja. Istovremeno,
policijski službenik, prisutan na mjestu događaja, mora voditi računa
111
Mediji su: novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih
agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog
objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa,
glasa, zvuka ili slike. Mediji nisu knjige, udžbenici, bilteni, katalozi ili drugi nositelji
objavljivanja informacija koji su namijenjeni isključivo obrazovnom, znanstvenom
i kulturnom procesu, oglašavanju, poslovnoj komunikaciji, radu trgovačkih
društava, zavoda i ustanova, udruga, političkih stranaka, vjerskih i ostalih
organizacija, školska glasila, službena glasila države, jedinica lokalne i područne
(regionalne) samouprave i ostala službena priopćenja, plakati, letci, prospekti i
transparenti, te video stranice bez žive slike i druge besplatne obavijesti, osim ako
nije drukčije propisano.
112
Tako je u povodu jednog slučaja počinjenog razbojništva u pošti, u zagrebačkoj
Dubravi, u novinama objavljen članak s opisom počinitelja i načinom počinjenja (kako
je počinitelj ušao u poštu, prisilio službenice prijeteći im pištoljem da mu daju novac,
ukupno 75.000 kuna, kojeg su one stavile u plastičnu vrećicu i dale počinitelju koji
je nosio kačket na glavi). Detaljnim ispitivanjem službenica, kriminalistički istražitelji
su utvrdili kako su službenice stavile novac i plastičnu vrećicu crvene boje, a da su
u vrećici ostali ključevi s kojima se zatvara pošta. Ovi detalji, koji nisu bili objavljeni
u novinama, a znali su ih samo kriminalistički istražitelji, službenice i počinitelj,
poligrafski ispitivači su uspješno iskoristili u sastavljanju poligrafskih testova kod
ključnih pitanja, na koja su dobili značajne reakcije u poligramu osumnjičenika
i na taj način su pomogli kriminalističkim istražiteljima u identifikaciji počinitelja
opisanog razbojništva.
382
da novinarima, koji izvještavaju o događaju, ne nameću nepotrebna

ograničenja, naravno ako ne ugrožavaju mjesto događaja.
Treba shvatiti kako u odnosima sa medijima nema ništa misteriozno. Do-
bro je pripremiti se unaprijed i postaviti temelje za rad sa medijima. Ne
treba čekati da se dogodi ozbiljan kriminalni događaj, pa da se tek onda
predstavljate medijima.
U današnje vrijeme, gotovo sve policije svijeta ustrojavaju posebne služ-
be za odnose s javnosti u čijem radu djeluju posebno obučeni policijski
službenici – glasnogovornici113 zaduženi za održavanje redovnih profe-
sionalnih odnosa sa javnim medijima, sukladno zakonskim odredbama,
uspostavljenim smjernicama rada o izvješćivanju javnosti o pitanjima u
vezi sa sigurnosnim događajima. Pored zakonitosti rada policije, javnost
rada policije jedno je od njenih temeljnih načela. Odnosi između javnih
medija i policije zasniva se na obostranoj potrebi prikupljanja informaci-
ja. Medijima su potrebne pravodobne i točne informacije, koje im može
pružiti policija. S druge strane, sve se češće događa da moderne policije
traže pomoć medija u širenju informacija, bilo kao upozorenje o promet-
noj situaciji ili savjetu o sprječavanju i prevenciji zločina. Na taj način po-
stiže se dinamično partnerstvo policije i javnih medija kroz koje se stva-
Policija mora imati službene policijske glasnogovornike uzimajući u obzir

113
unapređivanje odnosa sa medijima. Pri odabiru službenog glasnogovornika, treba
obratiti pažnju na stavove kandidata prema medijima. Policijski glasnogovornici
za odnose sa medijima trebali bi biti ljudi koji se osjećaju ugodno u društvu
medija, te koje mediji ne mogu smesti i zastrašiti. Glasnogovornike treba odabrati
pravovremeno, kako bi imali dovoljno vremena da razviju odnose s medijima. Niko
ne može dobro obavljati svoj posao ukoliko se upoznaje sa medijima na samom
mjestu događaja. Ako se dogodi takva situacija, mogu nastati brojni problemi.
Ministarstvo unutarnjih poslova treba organizirati specijalističke tečajeve na kojima
će polaznici steći kompetencije glasnogovornika i specijaliziranog policijskog
službenika za odnose s javnošću, odnosno koji će biti osposobljeni za:
1. kvalitetnu obradu informacija,
2. primjenu zakonskih i podzakonskih propisa, kako u internoj komunikaciji (unutar
Ministarstva), tako i u komunikaciji s građanima, institucijama i medijima,
3. odmjerenu komunikaciju sa medijima, korištenjem kvalitetne verbalne i
neverbalne komunikacije,
4. optimizirano korištenje potencijala medija pri odašiljanju poruka o policijskim
aktivnostima,
5. uređivanje internetskih stranice MUP-a.
383
raju preduvjeti za kvalitetnu suradnju policije i građana na sprječavanju

i otkrivanju kažnjivih djela i ostalih događaja koji ugrožavaju sigurnost.
Da bi se to ostvarilo, kao uvjet, potrebno je točno i pravodobno informira-
nje javnosti o stanju sigurnosti, kriminalitetu i djelovanju policije.
Često slušamo kritike koje policijski službenici upućuju na račun medi-
ja. Koliko smo puta čuli policijskog službenika da kaže: Medijsko praće-
nje nekog događaja bilo je pretjerano, senzacionalističko i neobjektivno!
Tko je odgovoran kada se dogodi tako nešto? Jesu li uvijek odgovorni
mediji, ili je problem možda uzrokovan manjkom informacija i surad-
nje? Jesu li se policijski rukovoditelji mogli pripremiti za takvu situaci-
ju? U tom smislu možemo postaviti još mnoga pitanja.
Odnos između medija i policije kroz povijest bio je prožet isključivo
vlastitim interesima i podrazumijevao je određeni antagonizam, supar-
ništvo. Tijekom godina, neprestano odbijanje predstavnika policijskih i
pravosudnih tijela da komentiraju sigurnosne događaje, kao i pretjerana
agresivnost medija, dodatno su izolirali obje strane. No, odnosi između
policije i medija mogu biti obostrano korisni, ukoliko im policija i po-
licijski službenici pristupe na pravi, profesionalni i korektan način. Ne
treba zaboraviti da javni mediji ovise o informacijama koje im pruža
policija. Medijima su potrebne informacije, baš kao što su potrebne i
policiji. Važno je popraviti loše odnose sa medijima, ali ne treba čekati
da se pojavi neki događaj, da bi se to učinilo.
Uspostavljanje dobrih odnosa sa medijima ovisit će o međusobnom po-
vjerenju, kao i sposobnosti predviđanja, razumijevanja i zadovoljavanja
potreba javnih medija. Uspjeh u uspostavljanju dobrih odnosa s mediji-
ma prije svega ovisi od dobre, profesionalne i specijalističke pripreme,
prije nego što se dogodi neki ozbiljan kriminalni događaj.114
Group of Authors. (1998). The Role of Police in The Management of a Crisis Guide.

114
U.S. Department of State, Bureau of Diplomatic Security, dio 16.
384
27.1. Uspostava dobrih odnosa policije s javnim

medijima
Veze između predstavnika medija i glasnogovornika policije u slučaju
npr. počinjenog ubojstva, obično otpočinju u neprijateljskoj atmosferi.
Mediji pokušavaju otkriti činjenice kako bi objavili što bolju priču, a gla-
snogovornik će pokušati sačuvati određene važne informacije i okolno-
sti o kriminalnom događaju od medija. Dobri odnosi između policijskih
službenika i medija obično su rezultat mnogih individualnih kontakata
tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Za vrijeme ovih kontakata, osobe
se upoznaju i prihvate, uvažavaju, poštuju profesionalne pozicije jedni
drugih. Te profesionalne “policijsko – medijske” veze su korisne za obje
strane. No, vrijeme je dragocjeno kako za medije, tako i za policiju.
Policijski službenik koji rukovodi kriminalističkom obradom ubojstva tre-
bao bi na mjestu ubojstva biti svjestan potrebe medija, pa bi, ne zanemaru-
jući svoju dužnost, trebalo dati određene osnovne informacije o događaju
glasnogovorniku policije kako bi ih on mogao priopćiti medijima. U slu-
čaju da glasnogovornika nema, policijski službenik koji rukovodi krimina-
lističkom obradom ubojstva može sam izvijestiti javne medije o događa-
ju.115 Takvo pravodobno obavještavanje i pružanje informacija medijima
osnova je za uspostavljanje što boljih odnosa između policije i medija.
Kontakti između glasnogovornika i novinara nisu samo ograničeni na
formalne novinarske konferencije za vrijeme određenog događaja. Ne-
službeni kontakti ohrabruju suradnju. Obično se za vrijeme ovih konta-
kata, određene prepreke i nesporazumi eliminiraju.
Osobno iskustvo svjedoči da, što su kontakti, kako formalni, tako i ne-
formalni bili češći i iskreniji, u radu je bilo sve manje nesporazuma na
liniji policija – mediji. Ta veza, nikako ne bi smjela biti zloupotrijeblje-
na, jer bi i mala nevjerica na bilo kojoj strani, mogla dovesti do njenog
uništenja, za koju je trebalo godine da se uspostavi i razvije.116
115
No, takve situacije treba što više izbjegavati npr. određivanjem vremena distribuiranja
vijesti, ne tijekom provođenja očevida, već nakon provedenog očevida.
116
U veljači 2004. godine počinjena je u Zagrebu otmica 17-godišnjeg sina umirovljenog
generala. Sina umirovljenog generala otela su dvojica maskiranih muškaraca, u
ponedjeljak oko 17,20 sati na Ulici Panovčak, kod broja 34. Mladić je navodno otet
dok se vraćao iz škole. Otmičari su ga prisilno ugurali u osobni automobil i odvezli
385
27.2. Priopćenje vijesti o kaznenom djelu

Neusklađeno puštanje informacija o tijeku kriminalističkog istraživanja
ubojstva ili pak nekog drugog zločina, je ravno pozivu na katastrofu.
Netočna ili neodgovarajuća informacija može štetiti povjerljivosti dalj-
njeg policijskog izvida kaznenog djela, reputaciji policije, policijskim
službenicima, ljudskim pravima eventualnog počinitelja ili pak osjeća-
jima porodice žrtve. Zbog tih, a i drugih razloga, navest ćemo određene
smjernice za one koji će priopćavati informacije, radi njihove profesio-
nalnosti i korektnosti tijekom izvješćivanja javnih medija:
1. U razdoblju dok traje kriminalistička obrada, dok je kriminalističko
istraživanje u tijeku provođenjem izvida kaznenog djela, sve informa-
cije trebaju doći samo od jedne osobe. To bi trebao biti kriminalistički
istražitelj koji vodi kriminalističko istraživanje, rukovoditelj odjela za
krvne delikte ili neki drugi rukovodni službenik kriminalističke polici-
je koji je unaprijed određen za davanje informacija javnim medijima.
Razlog tome je, što je osoba koja je zadužena za kriminalističku obra-
du, upoznata sa svim stadijima kriminalističkog istraživanja i svjesna
je onih informacija koje može, a koje ne može, priopćiti javnim medi-
jima. Kada god postoji mogućnost, treba obaviti konzultacije sa tuži-
laštvom/državnim odvjetništvom oko pružanja izvješća, jer u krajnjem
slučaju tužitelj/državni odvjetnik rukovodi istraživanjem.
2. Određivanjem jedne osobe radi priopćavanja informacija medijima,
otklanja se mogućnost distribuiranja konfliktnih (suprotnih) infor-
macija. Ovog pravila trebaju se pridržavati svi koji su uključeni u
na nepoznato mjesto, nakon čega su u večernjim satima kontaktirali njegova oca i
tražili veći iznos novca kao otkupninu u zamjenu za puštanje mladića. Pritom su mu
dali rok da otkupninu isplati do utorka u poslijepodnevnim satima i zaprijetili da
će mu ubiti sina ako otmicu prijavi policiji ili ne ispuni njihov zahtjev. Otac otetog
mladića je nakon toga otmicu ipak prijavio policiji, a u iduća četiri dana otmičari su
ga svakodnevno zvali, mijenjajući uvjete, mjesto i vrijeme predaje novca na, kako
kažu u policiji, užem i širem području Zagreba. Upravo te okolnosti i činjenica da je
život mladića takvim prijetnjama bio ozbiljno ugrožen uvjetovale su da je policija
od novinara zatražila "medijsku šutnju" o ovom događaju. Novinari su, naime, za
otmicu doznali iste večeri, kada je ona izvedena, ali su zamolbu policije ispoštovali.
Nakon 101 sata mladić je od strane otmičara pušten na slobodu, a policija i njen
glasnogovornik su novinarima zahvalili na suradnji i održali su tiskovnu konferenciju.
386
kriminalističku obradu, ukoliko žele kriminalističku obradu u kojoj

su otkrivene, razjašnjene i utvrđene sve okolnosti kaznenog djela i
njegovog počinitelj.
3. Policijski službenici na mjestu događaja mogu, a i trebaju očekivati
predstavnike javnih medija.117 Velika je pogreška već u tim počet-
nim trenucima započinjanja kriminalističke obrade postupati prema
predstavnicima medija na neprofesionalan i grub način. Policijski
službenici na mjestu događaja ili bilo gdje drugdje, gdje se provode
operativne aktivnosti policije, mogu biti upitani za komentar trenut-
ne aktivnosti. Sve što trebaju uraditi je objasniti novinarima da će
im biti omogućena informacija preko glasnogovornika, kako bi time
osigurali jednak tretman svih medija i točnost informiranja. Od kri-
minalističkog istražitelja koji vodi slučaj, očekuje se profesionalno
djelovanje i u kontaktima sa medijima treba se ponašati u maniru koji
ohrabruje suradnju.
4. Prilikom davanja priopćenja u početnom stadiju kriminalističkog
istraživanja ubojstva ne smije se priopćiti ime ubijenog sve dok se ne
završi sa identifikacijom ubijene osobe i dok se ne obavijesti porodi-
ca žrtve. U nekim slučajevima mediji će doći do podataka o identite-
tu žrtve intervjuiranjem očevidaca, člana obitelji ili susjeda žrtve, ili
na koji drugi način (tzv. istraživačko novinarstvo). U ovakvim sluča-
jevima trebalo bi zatražiti odgađanje objavljivanja te informacije do
određenog vremena.
5. U slučajevima gdje počinitelj ubojstva nije uhićen i kriminalistička
obrada je još u tijeku, imperativ je da se određene informacije zadrže.
Prilikom napredovanja u kriminalističkom istraživanju mogu se priop-
ćiti dodatne informacije, posebno one koje bi bile od pomoći za daljnji
tijek istraživanja, a nikako one koje bi mogle postići kontraefekt.
U posljednje vrijeme primijećena je pojava da i sami građani slikaju ili snimaju
117
mjesto kriminalnog događaja ili rad policije na mjestu kriminalnog događaja svojim
mobitelima i kamerama, pa te fotografije i snimke, uz novčanu nagradu, prepuštaju
novinskim ili drugim medijskim kućama za objavljivanje. Iz tog razloga planiranje i
samo provođenje osiguranja mjesta kriminalnog događaja mora uzimati u obzir i
biti prilagođeno ovim novim pojavama u stvarnosti.
387
6. Nikada ne pozirati fotografima niti na mjestu događaja, niti u bilo

kojem drugom stadiju kriminalističke obrade.
7. Izjave glasnogovornika gotovo uvijek se snimaju, pa on mora biti
svjestan svojih izjava, prije, tijekom i nakon tiskovne konferencije.
Najbolje rješenje je prethodna priprema glasnogovornika za tiskovnu
konferenciju i izrada izjave u pismenoj formi.
8. Paziti na ponovljena pitanje ili na drugačiji način formulirana pitanja
sa istim ciljem.
9. Mediji mogu poslužiti za dobivanje informacija od javnosti, ukoliko
bi trebalo utvrditi identitet žrtve ili neke druge podatke.
10. Nikada ne lagati! Mediji će kontaktirati druge izvore unutar policije
u potrazi za dodatnim informacijama. Službeni glasnogovornik, koji
govori laži, ugrožava kredibilitet čitave policije i postaje beskoristan
kao njen predstavnik. Zbog toga, sve informacije, koje se prosljeđuju
medijima, moraju biti činjenično točne, koliko god je to moguće u
danom trenutku.
27.3. Javno raspisivanje nagrade

Zna se dogoditi da se prilikom kriminalističkog istraživanja teških ka-
znenih djela ili kaznenih djela koje su posebno uznemirile javnost (npr.
oružano razbojništvo u banci tijekom kojeg su ubijene dvije osobe) nai-
đe na teškoće i na nedostatak informacija o ubojstvu. U tim situacijama
policija može javno ponuditi nagradu za informacije koje će pomoći u
daljnjem tijeku kriminalističkog istraživanja, jer iskustva pokazuju da
će netko ponuditi kvalitetnu informaciju u zamjenu za nagradu-novac.
Tu postoje pravila:
1. Policijski službenik ne može dobiti nagradu.
2. Informacija se mora dati policijskom službeniku ili tužitelju/dr-
žavnom odvjetniku.
Radi se o policijskoj ovlasti koja ima svoju dugu povijest u zakonima
koji definiraju policijske ovlasti većine modernih policija. U svakom slu-
čaju radi se o ovlasti koja se u praksi vrlo rijetko koristi i prije predstavlja
388
izuzetak nego pravilo.118 Razlog je prije svega u tome što se svrha koja se
želi ostvariti raspisivanjem nagrade prvenstveno nastoji postići primje-
nom drugih policijskih ovlasti koje ne predstavljaju javni poziv za po-
moć policiji u ostvarivanju policijskih poslova. Pored toga, policija kada
očekuje ili treba pomoć građana u ispunjavanju svojih zadaća može, a
što i često čini, uputiti poziv građanima za pružanje informacije, apelira-
jući na građansku savjest, a da se u slučaju dobivanja korisne informacije
ne obvezuje na isplatu novčane nagrade. (Veić i dr., 2009)
27.4. Postupanje javnih medija na mjestu događaja

Zna se dogoditi da predstavnici medija dođu na mjesto događaja prije
policije. U tim situacijama, policijski službenik koji osigurava mjesto
događaja, postavit će traku za ograničavanje kretanja na određenom
prostoru (žuta traka sa natpisom POLICIJA) i neće se upuštati u razgo-
vor sa novinarima. Ukoliko se od njega zatraži neko objašnjenje, on će
te osobe uputiti na glasnogovornika koji će im priopćiti sve za javnost
dostupne informacije. Novinari su u ovakvim slučajevima uglavnom
upoznati sa procedurom priopćavanja informacija, te ju u većini sluča-
jeva i poštuju.
Novinari imaju pravo biti pokraj ograđenog mjesta kriminalnog doga-
đaja i prikupljati informacije od prisutnih građana. Ulazak u ograđeni,
štićeni prostor mjesta događaja je zabranjen svim neovlaštenim osoba-
ma, pa i novinarima. Tom prilikom očevici i osoba koja je osumnjičena
za ubojstvo moraju se držati dalje od medija. Ukoliko netko od novinara
krši pravila ponašanja na mjestu događaja, prvo će se upozoriti, a zbog
nepoštivanja upozorenja može mu se narediti i zabraniti pristup i sni-
manje mjesta događaja, a u iznimnim situacijama i po potrebi može se i
fizički udaljiti.
U situacijama kada se radi o senzacionalnim slučajevima ubojstava, gdje
su uključene poznate ličnosti, tenzije u odnosu mediji – policija rastu, jer
Na prostorima Bosne i Hercegovine je do sada nekoliko puta nuđena nagrada za
118
informaciju, a najupečatljiviji je primjer nuđenja nagrade za informaciju za ubojstvo
pokojnog zamjenika ministra MUP-a FBiH, Joze Leutara u iznosu od 500.000 KM.
http://www.bhdani.com – 16.11/24/2020 1:14
389
novinari ne prezaju od kršenja pravila radi dobivanja što bolje informa-

cije za svoju priču (novinarski članak ili televizijsku reportažu, vijest) ili
što zvučniji naslov.
Prilikom priopćavanja informacija o događaju, treba zadržati određene
detalje koje samo poznaje počinitelj i policijski službenik, kao i ne
dozvoliti da osobe koja su uhićene kao mogući počinitelji, poziraju
medijima, niti daju izjave.
Međutim, ako su osumnjičeni na javnom mjestu, mediji ih mogu snimiti,
kao i policijske službenike koji su tu prisutni. Ti snimci mogu poslije
poslužiti za utvrđivanje identiteta putem medija i traženja pomoći od
javnosti.
Prilikom davanja informacija treba paziti na sljedeće:
1. Hoće li radi davanja informacija osumnjičena osoba pobjeći?
2. Koje informacije bi trebale biti zadržane za buduće kontakte?
3. Hoće li davanje informacija, i kojih, negativno utjecati na provo-
đenje kriminalističkog istraživanja (kriminalističke obrade)?
4. Je li objavljivanje informacija usuglašeno sa odjelom koji vodi
kriminalističko istraživanje (kriminalističku obradu)?
O ovim i drugim pitanjima, glasnogovornik ili druga osoba koje daje pri-
općenje u kontaktu sa medijima, mora voditi računa, jer nesmotrenom
izjavom može se ugroziti ne samo daljnji tijek kriminalističkog istraživa-
nja (kriminalističke obrade), već i sigurnost osoblja koje radi na slučaju i
očevici. (Korajlić, 2003)
27.5. Pripremanje informacija za javne medije

Pisanje izvješća o tijeku kriminalističkog istraživanja (kriminalističke
obrade) ubojstva ili nekog drugo kaznenom djelu, trebalo bi pripremiti
glasnogovornika, a u suglasnosti sa kriminalističkim istražiteljima koji
rade na slučaju. Rukovoditelj tima koji vodi kriminalističko istraživanje
(kriminalističku obradu) treba odrediti koja informacija se može distri-
buirati/priopćiti, a koje ne. Informacija mora biti napisana jasno i razu-
mljivo, a stil pisanja treba biti jednostavan i direktan.
390
Pripremite se. Znajte svrhu svega toga. Prenesite poruku. Budite aktivan
slušatelj. Kroz svoj izgled izražavate i entuzijazam. Kreirajte pozitivnu
atmosferu. Budite jasni i kratki. Usmjerite svoju poruku i prilagodite je
publici. Oslonite se na predstavnike za medije vašeg odjela.
Kako navodi V. J. Geberth (1996), prilikom pisanja priopćenja za javnost

trebalo bi uzimati u obzir temeljna pitanja kriminalistike. Tako prilikom
pisanja izvješća za javne medije, temeljem američkog iskustva, trebaju se
imati na umu slijedeće informacije:
1. datum i vrijeme ubojstva;
2. točno mjesto počinjenja ubojstva;
3. ime ubijenog, ukoliko je obaviješten član najbliže porodice, i
adresa stanovanja;
4. način počinjenja ubojstva (pištoljem, nožem i sl.);
5. činjenice preliminarne kriminalističke obrade, kao i način na koji
se dogodilo ubojstvo i trenutni status slučaja (u kojem je stadiju);
6. motiv, ako je poznat;
7. ukoliko je bilo uhićenja, koga, ime, starosna dob, nadimak, i dr;
8. točna optužba ili optužbe; ovo se odnosi na optužbe pod kojim
je osumnjičeni uhvaćen (uhićen), i ako postoje dodatne optužbe,
iznijeti ih;
9. mjesto uhićenja i činjenice i okolnosti pod kojim je uhićenje uči-
njeno i
10. tko je uključen u rad na slučaju.
27.6. Tiskovna konferencija za novinare (javne medije)

Kada se organizira konferencija za novinare,119 poželjno je koristiti sljede-
će upute kako bi se izašlo na kraj sa tim izazovom, kao i da se na uspješan
način osigura prezentacija osobe, koja je zadužena za to:
Franklin Delano Roosvelt prvi je uveo održavanje TV konferencija za novinare. U 13
119
godina svoje vladavine čak je 900 puta nastupio na televiziji, što je za njega i javnost
bilo vrlo pozitivno. TV konferencije pomogle su mu da se približi građanima.
391
1. Na mjestu gdje će se održavati konferencija, najbolje bi bilo da po-

stoji ulaz/izlaz blizu govornice. Ovo će omogućiti govorniku da brzo
izađe nakon završene prezentacije, kako bi izbjegao pitanja koja će
novinari vjerojatno postaviti ukoliko bude morao da se probija do
izlaza kroz gomilu novinara.
2. Držati kontakt pogledom sa publikom. Neka se pogled kreće po pro-
storiji, ne zadržavajući se samo na jednom prijateljskom licu. Još
jedna dobra tehnika je da bilješke budu pri vrhu govornice, kako bi se
smanjio luk koji treba napraviti kada se skreće pogled sa publike na
bilješke. Ovo će omogućiti spontaniju prezentaciju i umanjiti utisak
da se čitaju zabilješke.
3. Ograničite uvodnu izjavu na nekih 10 minuta. Potom, staviti do zna-
nja okupljenim novinarima da ste spremni dati odgovore na njihova
pitanja, govoreći na primjer, “Dame i gospodo, ovim završavam svo-
je izlaganje. Sada ću biti zadovoljan da odgovorim na vaša pitanja.”
4. Ponoviti svako pitanje. Ovo ponavljanje stavlja do znanja svima na
koje pitanje se odgovara i daje kompliment osobi koja je postavila
pitanje. (Drago mi je da ste mi postavili to pitanje koje se odnosi …)
Možda još važnije, ovo daje malo vremena da se formulira odgovor.
Kada se daje kompliment, ne treba pretjerivati.
5. Biti kratak i držati se teme tijekom te tiskovne konferencije. Govornik
koji skrene sa teme obično otvara vrata koja su trebala ostati zatvore-
na i završi govoreći mnogo više nego što je trebao.
6. Biti otvoren i spreman da se odgovori na svako pitanje, ali se mora
biti svjestan činjenice da svaka riječ koja se kaže postaje dio dos-
tupna javnosti. Shodno tome, potrebno je svaku riječ pažljivo birati.
Ne izgovoriti ništa što se ne želi da zna cijeli svijet. Jednom kada
se izgovore, riječi se ne mogu vratiti. (Prvo moramo definirati što
smatrate pod ... . Doista se tako čini na prvi pogled ali ... . Važno je
naglasiti jednu činjenicu ... . Ono što je još važnije temelji se na ....)
7. Preusmjeravati svoju pažnju. Nije potrebno vraćati se na novinarsko
pitanje na koje je već odgovoreno, s iznimkom ako se ne želi još
nešto dodatno razjasniti. Potrebno je nastojati tijekom tiskovne kon-
ferencije uključi što više njenih sudionika novinara.
392
8. Zadržati konferenciju na temi. Svi su tu zbog određene situacije ili do-

gađaja i taj događaj je ono o čemu se treba raspravljati. Ako se postave
pitanja koja nisu vezana za taj unaprijed određeni sadržaj konferen-
cije, može se novinaru koji je postavio takvo pitanje ponuditi kasnija
rasprava, intervju o toj temi. Na taj način, može se dati odgovor koji je
tražen, a pritom se ne gubi vrijeme predviđeno za konferenciju.
9. Obavijestiti publiku da će pripremljene tiskane kopije izjave biti do-
stupne po završetku konferencije. Naravno, prije konferencije treba
provjeriti je li izjave tiskana i u dovoljnom broju kopija. Također,
treba reći novinarima da će dodatne informacije biti ponuđene, kada
budu dostupne. Održite obećanje o davanju novih informacija kada
se pojave.
10. Osigurati kontakt i nakon konferencije. Netko tko je upoznat sa te-
mom treba biti dostupan putem telefona nekoliko sati nakon konfe-
rencije, jer novinari sastavljaju svoje priče i moguće je da će imati
dodatnih pitanja ili će im biti potrebno razjasniti neke stvari. Napori
da mediji dobiju ispravne informacije, promovira točnost i imidž po-
licije, i onoga tko drži konferenciju.120
11. Osim medija interes za ubojstvo pokazuju i strukture lokalne zajed-
nice kao što su religijske, etničke i druge interesne skupine, pa će u
okviru strategije odnosa sa javnošću i o njima trebati voditi računa.
(Korajlić, 2003)
Međunarodni program pomoći u kriminalističkoj obuci (ICITAP). Policija i mediji.

120
Tečaj za pripadnike policije BiH. Ministarstvo pravde SAD.
393
LITERATURA
Abazović M. D. (1996). Sumaglice i jasnoće: životne usputice ili jednostavna

priča. Sarajevo: vlastito izdanje autora.
Abazović, M. (2010). Ogledi o sigurnosti. Sarajevo: Fakultet za kriminalistiku,
kriminologiju i sigurnosne studije.
Ackermann, R. (1994). Planung der kriminalistischen Untersuchung.
Kriminalistik, 48(8-9), 600-605.
Adler, N. J. (1991). Communicating across Cultural Barriers. /In: Adler, N. J.
(1991). International Dimensions of Oganizational Behavior. (2nd ed.). Boston,
MA: PWS-Kent Publishing Company.
Alderson, J. (1995). Ljudska prava i policija. Rijeka: Hrvatski kulturni dom.
Aleksić, Ž. (1982). Kriminalistika. III. izmijenjeno i dopunjeno izdanje.
Beograd: Savremena administracija.
Aleksić, Ž. (1988). Praktikum iz kriminalistike. Beograd: Naučna knjiga.
Aleksić, Ž., Milovanović, Z. (1994). Kriminalistika. Beograd: Partenon.
Aleksić, Ž., Škulić, M. (2004). Kriminalistika. Beograd: Dosije.
Anić, V. (1991). Rječnik hrvatskog jezika. Zagreb: Novi Liber.
Babić, M., Filipović, Lj., Marković, I., Rajić, Z. (2005). Komentari krivičnih/
kaznenih zakona u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Savjet/Vijeće Evrope i
Evropska komisija.
Bačić, F. (1980). Krivično pravo. Opći dio. Zagreb: Informator.
Bačić, F.; Pavlović, Š. (2004). Komentar Kaznenog zakona. Zagreb: Organizator.
Balen, M. (ur.) (2000). Ljudska prava i policija: Priručnik za obuku policije o
ljudskim pravima. Zagreb: MUP RH.
Behr, R. (1994). Modernizacija društva i policijske aktivnosti. U: Uloga
policije u demokratskom društvu. Zbornik sa savjetovanja: Policija u društvu u
tranziciji, održanog 15.-16. studenoga 1994. Zagreb: MUP RH.
Berkley, G. E. (1969). The Democratic Policeman. Boston: Beacon Press.
Bevanda, D. (2014). Etička pitanja u radu s informatorima. Policija i sigurnost,
23(1), 58-72.
394
Bittner, E. (1921). The Functions of the Police in Modern Society. Cambridge,
Massachusetts: Oelgeschlager, Gunn & Hain Publishers.
Bittner, E. (1980). The Functions of the Police in Modern Society. Cambridge,
MA: Oelgeschlager, Gun and Hain Publishers Inc.
Bojanić, N.; Korajlić, N.; Kavazović, M. (2015). Kriminalistička tehnika.
Kiseljak: Visoka škola “CEPS – Centar za poslovne studije”.
Bolz, F. Jr., Dudonis, K., Schulz, D. (1996). The Counterterrorism Handbook:
Tactics, Procedures and Techniques. Washington: CRS Press.
Bosanac, M.; Mandić, O.; Petković, S. (1977). Rječnik sociologije i socijalne
psihologije. Zagreb: Informator.
Bošković, M. (1998). Organizovani kriminalitet. Beograd: Policijska akademija.
Bošković, M. (2005). Kriminalistička metodika I. Beograd: Policijska akademija.
Bošković, M., Banović, B. (1995). Kriminalistička metodika. Beograd: Viša
škola unutrašnjih poslova.
Buergenthal, T. (1997). Međunarodna ljudska prava. Zagreb, Hrvatski helsinški
odbor za ljudska prava, Zagreb i Constitutional and Legislative Policy Institute,
Budapest.
Calesini, G. (2007). European Police Law Handbook. Rim: Laurus Robuffo.
Cox, S. M. (1996). Police: Problems, Practicies, Perspectives. Boston: Allyn
and Bacon.
Deljkić, I. (2012). Kriminalistički spoznajni proces: utvrđivanje i provjeravanje
alibija. Sarajevo: Centar za istraživanje politike suprotstavljanja kriminalitetu.
Deljkić, I. (2015). Razumijevanje policijskog aspekta prevencije kriminaliteta
kroz prizmu teorije društvene dezorganizacije. Bezbednost, 57(3), 102-121.
Deljkić, I. (2016). Kriminalistička taktika. Sarajevo: Fakultet za kriminalistiku,
kriminologiju i sigurnosne studije.
Deljkić, I.; Džepina, I. (2017). Tehnike ispitivanja osumnjičenih osoba. Sarajevo
: Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije.
Deljkić, I.; Fazlić, A. (2016). Značaj metode kriminalističkog profiliranja za
planiranje kriminalističkog istraživanja. Kriminalistička teorija i praksa, 3(5),
26-41.
Dujmović, Z. (2014). Stjecaj razbojništva i teške tjelesne ozljede. Policija i
sigurnost, 23(1), 90-91.
395
Dujmović, Z.; Šuperina, M. (2010). Međunarodni policijski standardi o
ljudskim pravima i policijsko obrazovanje. Policija i sigurnost, 19(1), 1-39.
Dvoršek, A. (2002). Značaj kriminalističke strategije za prevenciju kriminaliteta.
Zbornik radova: Mjesto i uloga policije u prevenciji kriminaliteta. Beograd:
Policijska akademija.
Đelmo, Z.; Selimić, M. (2012). Zaštita prava građana pred državnim organima
uprave u Bosni i Hercegovini. Revija za pravo i ekonomiju, broj 1.
Đelmo, Z.; Selimić, M.; Čelik, M. (2020). Upravno procesno pravo sa upravnom
i sudskom praksom. Sarajevo: Association Euro Connecta.
Frank, S. (1955). Teorija kaznenog prava. Opći dio. Zagreb: Školska knjiga.
Garačić, A. (2009). Kazneni zakon u sudskoj praksi. Opći dio. Zagreb:
Organizator.
Geberth, V. J. (1996). Practical homicide investigation. Boca Raton, Boston:
CRC Press.
Golob, M. (1959). Kriminalistična taktika v Karolini in Terezijani. Revija za
kriminalistiko in kriminologijo, 10(3), 7-27.
Gomien, D. (2007). Europska konvencija o ljudskim pravima. Rijeka: Grad
Novi Vinodolski i Zaklada Sveučilišta u Rijeci.
Gössweiner-Saiko, T. (1987). Durch falsche Ermittlungen bedingte
Fehlentscheidungen. Archiv für Kriminologie, 179(5-6), 171-181.
Heijder, A. (1994). Vladavina zakona i principi demokratskog održavanja reda.
U: Uloga policije u demokratskom društvu. Zbornik sa savjetovanja: Policija u
društvu u tranziciji, održanog 15.-16. studenoga 1994. Zagreb: MUP RH.
Horvat, K.; Roso, Z. (1981). Planiranje u kriminalističkoj obradi. Priručnik,
29(6), 555-571.
Horvatić, Ž. (1998). Osnove kriminologije. Zagreb: Ministarstvo unutarnjih
poslova Republike Hrvatske.
Horvatić, Ž. (2003). Kazneno pravo. Opći dio I. Zagreb: Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu.
Horvatić, Ž. (gl. ur.); Cvitanović, L. (ur.); Novoselec, P. (ur.); Carić, A.;
Derenčinović, D.; Bojanić, I.; Josipović, I.; Kokić, I.; Šuperina, M.; Grozdanić,
V.; Šeparović, Z. (2002). Rječnik kaznenog prava. Zagreb: Masmedia.
396
Horvatić, Ž.; Novoselec, P. (2001). Kazneno pravo. Opći dio. II. izmijenjeno
i dopunjeno izdanje. Zagreb: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike
Hrvatske – Policijska akademija.
Hrženjak, J. (1992). Međunarodni i evropski dokumenti o ljudskim pravima.
Čovjek i njegove slobode u pravnoj državi. Zagreb: Informator.
Hülsebosch, C. J. van L. (1955). Einer der Sieben wichtigsten Fragen der
Kriminalistik. Archiv für Kriminologie, 115(1-2), 31-33.
Husar, D. (1996). Obrazovanje rukovoditelja izvršne policijske službe na
visokim školama Savezne Republike Njemačke i njenih zemalja. Izbor članaka
iz stranih časopisa, 36(1-2), 14.-30.
Janonjitz, M. (1964). The Professional Solider: A Social and Political Portrait.
New York: The Free Press of Glencoe.
Javošević, O., Vujović, D. (1970). Postupanje po krivičnoj prijavi. Stručna
biblioteka Službe javne bezbednosti. Knjiga 1. Beograd: SSUP.
Jurina, M. (1999). Planiranje – temelji sustava i metodologije. Krimarak 7.
Zagreb: MUP RH – Policijska akademija.
Kešetović, Ž. (1996). Neka pitanja u vezi sa profesionalnim moralom upravnih
radnika. Bezbednost, 38(3), 347-364.
Kešetović, Ž., Korajlić, N. (2009). Krizni menadžment. Travnik: Pravni fakultet
Univerziteta u Travniku.
Kešetović, Ž., Korajlić, N., Davidović, D. (2010). Kulturne razlike i krizno
komuniciranje. Zbornik radova – Međunarodna konferencija “Dani kriznog
upravljanja”. Velika Gorica: Veleučilište.
Kingshott, B. F. (1996). Ethics: A moral Dilemma. Police Journal, London,
69(2), 163-166.
Klaić, B. (1979). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske.
Kleinig, J. (1996). The Ethics of Policing. New York: Cambridge University
Press.
Korajlić, N. (2003). Kriminalistička obrada kod ubistva. Magistarski rad.
Sarajevo: Fakultet kriminalističkih nauka.
Korajlić, N. (2006). Kriminalistička metodika otkrivanja i dokazivanja
eksplozija. Doktorska disertacija. Sarajevo: Fakultet kriminalističkih nauka.
397
Korajlić, N. (2008). Kriminalistička metodika. Sarajevo: Fakultet
kriminalističkih nauka.
Korajlić, N. (2009). Kriminalistička metodika otkrivanja, razjašnjavanja i
dokazivanja eksplozija. Sarajevo: Centar za sigurnosne studije.
Korajlić, N. (2012), Istraživanje krivičnih djela, Sarajevo; Pravni fakultet.
Korajlić, N., Muharremi, D. (2009). Kriminalistika. Priština: Riinvest.
Korajlić, N.; Kavazović, M.; Bojanić, N.; Hasanbašić, S. (2019). Rječnik
daktiloskopske i opisne kriminalističke identifikacije. Sarajevo: Fakultet za
kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije.
Korajlić N., Muharremi D. (2011) Heuristička kriminalistika, Pravni fakultet,
Univerzitet u Travniku, Travnik
Korajlić, N.; Selimić, M. (2015). Kriminalistička taktika. Kiseljak: Visoka
škola CEPS – Centar za poslovne studije.
Kovačević, V. (2003). Metodika istraživanja imovinskih delikata. Novi Sad:
Pravni fakultet – Centar za izdavačku delatnost.
Krech, D.; Crutchfield, R. S. (1980). Elementi psihologije. Beograd: Naučna
knjiga.
Krivokapić, V. (1984). Kriminalistička taktika. Beograd: Viša škola unutrašnjih
poslova.
Krivokapić, V. (1987). Kriminalistička taktika. III. dopunjeno i izmijenjeno
izdanje. Beograd: Viša škola unutrašnjih poslova.
Krivokapić, V. (2005). Kriminalistička taktika. Beograd: Viša škola unutrašnjih
poslova.
Krivokapić, V. (2008). Uvod u kriminalistiku. Beograd: Narodno delo.
Krivokapić, V., Krstić, O. (1995). Kriminalistika – Taktika II. Beograd:
Policijska akademija.
Krivokapić, V., Krstić, O. (1999). Kriminalistička taktika. Beograd: Policijska
akademija.
Krstić, O. (2002). Zanimljiva kriminalistika. Beograd: Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva.
Krstić, O. (2005). Kriminalistička prevencija i prognostika. Banja Luka: Visoka
398
Krumsiek, L. (1991). Kriminalistische Untersuchungsplanung. Der Kriminalist,
23(11), 486-490.
Kržalić, A. (2007). Privatna sigurnost. Sarajevo: CSS.
Kržalić, A. (2014). Studija o organizovanom kriminalu u Bosni i Hercegovini.
Sarajevo: CSS.
Kržalić, A. (2017). Vanjska i sigurnosna politika Europske unije. Sarajevo:
Udruženje Nova sigurnosna inicijativa.
Kržalić, A.; Pajević, M. (2016). Uloga sigurnosne politike u korporativnoj
sigurnosti. Internacionalni univerzitet Travnik. Zbornik radova sa međunarodnog
skupa “Korporativna sigurnost u BiH i zemljama Zapadnog Balkana. Godina
VI, broj IV.
Kržalić, A.; Pajević, M. (2018). Jačanje policijskog integriteta kao imperativ
u borbi protiv korupcije. Zbornik radova. Usaglašavanje pravne regulative sa
pravnim tekovima Evropske unije – stanje u Bosni i Hercegovini i iskustva
drugih. Istraživački centar Banja Luka i Institut za uporedno pravo Beograd.
Kržalić, A.; Veladžić, N. (2016). Organizovani kriminal, kriminološko-
sociološki aspekti. Sarajevo: Udruženje Nova sigurnosna inicijativa.
Lee H. C., Labriola, J. (2002). Povratak na mjesto zločina. Zagreb: Nakladni
zavod Matice Hrvatske.
Lee, H. C. (1998). Materijalni tragovi. Zagreb: MUP Republike Hrvatske.
Leonard, V. A, Moore, H. W. (1993). Police Organisation and Management.
New York: The Foundation Press Inc.
Makra, A. (1983). Deontologija i etika u radu organa unutrašnjih poslova.
Priručnik, 31(3), 227-238.
Marković, T. (1977). Suvremena tehnika istraživanja krivičnih djela.
Kriminalistika. Zagreb: Narodne novine.
Mataković, J. (1986). Osnove kriminalistike za obrazovanje radnika fizičke i
tehničke zaštite. Zagreb: Fizička tehnička zaštita.
Maver, D. i sur. (2004). Kriminalistika: uvod – taktika – tehnika. Ljubljana:
Uradni list Republike Slovenije.
Mihić, A. (1963). Planiranje u kriminalistici. Priručnik, 11(2), 183-189.
Milosavljević, B. (1997). Nauka o policiji. Beograd: Policijska akademija.
399
Milosavljević, B. (1997a). Socijalna patologija i društvo. Beograd: Institut za
kriminološka i sociološka istraživanja.
Modly, D. (1994). Objašnjenje trileme: ubojstvo, samoubojstvo, nesretni
slučaj. Zagreb: MUP RH.
Modly, D. (1998). Priručni kriminalistički leksikon. Sarajevo: Fakultet
Modly, D. (2003). Kriminalistički sadržaji nekih izraza iz Zakona o kaznenom
postupku. Policija i sigurnost, 12(4-6), 285.-302.
Modly, D. (2003). Kriminalistika kao znanstvena disciplina Sarajevo: Fakultet
Modly, D., Barišić, Z. (1998). Neki propusti prilikom istraživanja ubojstva.
Policija i sigurnost, 7(5-6), 389-407.
Modly, D., Korajlić, N. (2002). Kriminalistički rječnik. Tešanj: Centar za
kulturu i obrazovanje.
Modly, D., Petrović, B., Korajlić, N. (2004). Uvod u kriminalistiku. Sarajevo:
Fakultet kriminalističkih nauka.
Modly, D., Šuperina, M., Korajlić, N. (2008). Rječnik kriminalistike. Zagreb:
Strukovna udruga kriminalista Hrvatske.
Modly, D.; Selimić, M.; Mršić, G. (2018). Metodika istraživanja silovanja.
Kiseljak: Visoka škola CEPS – Centar za poslovne studije.
Modly. D., Šuperina, M. (1999). Prikaz djelatnosti redarstvene vlasti tijekom
policijskih izvida kao osnovica za operativno planiranje. U: Jurina, M. (1999).
Planiranje – temelji sustava i metodologije. Krimarak 7. Zagreb: MUP RH –
Policijska akademija, 50-81.
Mujanović, E.; Muratbegović, E.; Budimlić, M.; Obradović, V. (2016).
Trgovina ljudima u Bosni i Hercegovini. Sarajevo : Centar za istraživanje
politike suprotstavljanja kriminalitetu.
Mujanović, Eldan (2015). Međunarodna policijska saradnja. Sarajevo :
Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije.
Novoselec, P.; Bojanić, I. (2013). Opći dio kaznenog prava. IV. izmijenjeno
izdanje. Zagreb:Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
O’Hara, C. H.; Osterburg, J. W. (1948). Introduction to Criminalistics. New
York: Macmillan.
400
Pajević, M. (2015). Obavještajni kapital. Kiseljak: Visoka škola CEPS – Centar
za poslovne studije.
Pajević, M. (2017). Obavještajne studije. Kiseljak: Visoka škola CEPS – Centar
za poslovne studije.
Pajević, M.; Milanović, S.; Selimić, M.; Korajlić, N. (2018). Organizaciono
prilagođavanje obavještajne službe savremenim sigurnosnim izazovima.
Društvena i tehnička istraživanja, broj 2.
Pavišić, B. (2002). Uvod u kriminalistiku. Zagreb: MUP RH – Policijska
akademija.
Pavišić, B., Modly, D., Veić, P. (2006). Kriminalistika. Zagreb: Golden
marketing-Tehnička knjiga.
Pavišić, B.; Veić, P. (1999). Komentar Kaznenog zakona. II. izmijenjeno i
dopunjeno izdanje. Zagreb: MUP RH i Policijska akademija.
Pavlović, Š. (2013). Kazneni zakon s prilozima. Zagreb: Libertin naklada.
Pečujlić, M., Lukić, R. (ur.) (1982). Sociološki leksikon. Beograd: Savremena
administracija.
Perić, V. (1987). Operativni oblici djelatnosti Službe javne sigurnosti. Zagreb:
Republički sekretarijat za unutrašnje poslove SR Hrvatske.
Petrović, A. (1981). Kriminalistička metodika. Beograd: Viša škola unutrašnjih
poslova.
Petz, B. (1992). Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta.
Popović S. B. (1982). Neka pitanja u vezi sa etikom upravnih radnika. Arhiv za
pravne i društvene nauke, 38(2), 175-188.
Pusić, E. (1981). Etika upravnih radnika. Naša zakonitost, 35(6), 102-103.
Radojković, M., Miletić, M. (2005). Komuniciranje, mediji i društvo. Beograd:
Stilos.
Radovčić, V. (1997). Antičko (retoričko) porijeklo izreke o sedam zlatnih
pitanja modernog kriminalista. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu,
4(2), 729-745.
Raguž, S.; Vnučec, Z.; Horjan, A. M.; Šuperina, M. (2011). Odbačaji kaznenih
prijava podnesenih od strane policije. Policija i sigurnost, 20(3), 306-362.
Ramljak, A., Korajlić, N. (1998). Anatomija misterioznog ubistva.
Kriminalističke teme, 1-2.
401
Ramsland, K. (2001). The forensic science of C. S. I. New York: Berkley
Publishing Group.
Redsicker, D. R., Connor, J. J. (2000). Practical Fire and Arson Investigation.
Boca Raton, Florida: CRS Pres.
Reiner, R. (1985). The Politics of te Police. Brighton: Wheatsheaf Books.
Reiss, A. (1997). Policija i društvo u XXI. Stoljeću. Izbor članaka iz stranih
časopisa, 37(3), 231.-239.
Rot, N. (2004). Znakovi i značenja. Beograd: Plato.
Savić, K., Zekić, U. (1981). O profesiji – sociološka analiza. Sociologija, 22(1-
2).
Schultz, H. (1984). Postoji li koncepcija o izobrazbi u njemačkoj policiji.
Priručnik, 32(2), 202.-206.
Selimić, M. (2014). Saradnja policijskih i pravosudnih organa u državama
članicama EU kao i sa trećim državama. Edukator, br. 2.
Selimić, M. (2015). Borba protiv korupcije u državnim organima uprave u
BiH sa osvrtom na mjere borbe protiv korupcije u organima uprave u Kantonu
Sarajevo. Banja Luka: Evropski defendologija centar. Zbornik radova: Nauka
– društvo – tranzicija.
Selimić, M., Vuković, V. (2015). Kriminalitet urbanih sredina – urbano nasilje.
Društvena i tehnička istraživanja, broj 2.
Selimić, M.; Vuković, V. (2015). Posebne istražne radnje i njihov značaj u
istraživanju krivičnih djela. Društvena i tehnička istraživanja, broj 1.
Simonović, B. (1984). Planiranje verzija u krivičnom postupku i naša sudska
praksa. Glasnik pravnog fakulteta u Kragujevcu, 198-210.
Simonović, B. (1986). Odnos između hipoteze i kriminalističke verzije. Glasnik
pravnog fakulteta u Kragujevcu, 127-135.
Simonović, B. (2004). Kriminalistika. Beograd: Pravni fakultet – Institut za
pravne i društvene nauke.
Simonović, B. (2004a). Kriminalistika. Kragujevac: Pravni fakultet.
Skok, D. (1990). Ljudska prava. Osnovni međunarodni dokumenti. Zagreb:
Školska knjiga.
Skolnick, J. (1966). Justice withoutt Trial. New York: Wiley.
Šilović, J. (1905). Kazneno pravo. Zagreb: Kugli.
402
Šonje, J. (2000). Rječnik hrvatskog jezika. Zagreb: Leksikografski zavod
Miroslav Krleža – Školska knjiga.
Šuperina, M. (2001). Kaznenopravni položaj policijskih službenika tijela
unutarnjih poslova u hrvatskom materijalnom kaznenom pravu. 3. knjiga.
Kaznenopravno i kriminalistička biblioteka “Vladimir Bayer”. Zagreb:
Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu – Ministarstvo unutarnjih
poslova Republike Hrvatske.
Šuperina, M., Dujmović, Z. (2009). Policijske ovlasti. Izvodi iz pravnih izvora.
Zagreb: Laserplus.
Šuperina, M.; Dujmović, Z. (2011). Zakon o policijskim poslovima i ovlastima
– Pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika. Zbirka propisa. Knjiga
I. Zagreb: MUP RH – Policijska akademija.
Todorović, V. (2003). Ljudske slobode i prava. Knjiga 4. Tom III. Beograd,
Službeni glasnik.
Veić, P. (1996). Hrvatska policija i međunarodni standardi policijskog
postupanja. Zagreb, MUP RH.
Veić, P. i dr. (2009). Zakon o policijskim poslovima i ovlastima. Zagreb:
Narodne novine.
Vilović, G. (2003). Istraživačko novinarstvo, tabloidizacija i etika. Društvena
istraživanja, 12(6), 957-974.
Vilović, G. (2004). Etički prijepori Globusa i Nacionala 1999-2000. Zagreb:
Fakultet političkih znanosti – Hrvatska politologija.
Vilović, G. (2009). Pogled na istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj. U:
Mirosavljević, M.; Vilović, G.; Kunczik, M. (2009). Istraživačko novinarstvo.
Sarajevo: Friedrich Erbert Stiftung, 64-78.
Vodinelić, V. (1970). Kriminalistika. Beograd:Prosveta.
Vodinelić, V. (1972). Kriminalistička obrada ubistva i teških tjelesnih povreda.
Beograd: SSUP.
Vodinelić, V. (1978). Kriminalistika. 4. izdanje. Beograd: Savremena
administracija.
Vodinelić, V. (1983). Postavljanje verzija u procesu operativne djelatnosti i
istrage. Pravni život, 33(11), 1151-1164.
Vodinelić, V. (1984). Kriminalistika. 5. izdanje. Beograd: Savremena
administracija.
403
Vodinelić, V. (1985). Kriminalistika otkrivanje i dokazivanje: Teoretski
i praktični kriminalistički i dokazni problemi. I. dio. Skopje: Fakultet za
bezbednost i opštenstvenu samozaštitu.
Vodinelić, V. (1985a). Logička forma verzija. Naša zakonitost, 39(3), 221-225.
Vodinelić, V. (1987). Kriminalistika. Beograd: Naučna knjiga.
Vodinelić, V. (1996). Kriminalistika. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva.
Vodinelić, V. (2004). Zaprimanje prijave o sumnjivoj ili nasilnoj smrti.
Kragujevac: Pravni fakultet.
Vodinelić, V., Aleksić, Ž. (1990). Kriminalistika. Zagreb: Informator.
Wallington, P., Lee, R. G. (2008). Blackston’s Statutes on Public Law and
Human Rights. Oxford: Oxford University Press.
Wayne, W. B., Kären, M. H. (2007). Criminal Investigation. Belmont: Eighth
edition.
Yallop, H. J. (1980). Explosion investigation. Edinburgh, Scotland: The
Forensic Science Society.
Zlatarić, B. (1977). Krivično pravo. Opći dio. I. svezak. Zagreb: Informator.
Žarković, M., Banović, B., Strupar, Lj. (1997). Kriminalistika. Zemun: Viša
Žerjav, C. (1994). Kriminalistika. Ljubljana: Izobraževalni centar organov za
nutranje zadeve.
404

Uvod U Kriminalistiku: Mr. Sc. Marijan Šuperina Mirzo Selimić, MA

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Uvod U Kriminalistiku: Mr. Sc. Marijan Šuperina Mirzo Selimić, MA

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Prof. dr. Nedžad Korajlić Mr. sc.

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Prosinac, 2020. godine

1. POJAM KRIMINALISTIKE .............................................................. 15

Kriminalitet kao društvena pojava i interakcijski odnos poznat je od naj-

Primjera ima mnogo, a među njima možemo navesti: Hamurabijev zakonik (sastav-

Danas tom suprotstavljanju i sprječavanju kriminaliteta značajno prido-

tehnologijom, novim znanstvenim dometima, koji konstantno mijenjaju

Cilj i funkcija kriminalističke znanosti je na što efikasniji i djelotvoran

liječnik ne može provesti daktiloskopsku identifikaciju ako nema znanja

suštinski razlikuje od srodnih disciplina – sudske medicine i sudske

Nema sumnje da je za uspješno sprječavanje kriminaliteta važno da se

Razvijajući znanstvene metode istraživanja i suđenja, kriminalistika

1868. Otkrivena DNK

Tradicionalna i široko prihvaćena podjela, kako navode Pavišić, Modly,

primjenjuju se različita sredstva i metode, kako prilikom počinjenja ka-

2.1. Preventivna i represivna kriminalistika

Preventivna kriminalistika bi trebala posebno proučavati:

2.2. Novi pristupi sustavnoj podjeli kriminalistike

svakako spomenuti američke kriminaliste: Paul L. Kirka (University

2.2.1. Silogistička i heuristička kriminalistika

jima djelatnosti istraživanja kažnjivog djela. Za razliku od heurističke

prikupljanje saznanja važnih za pokretanje kaznenog postupka. (Modly,

Kriminalitet predstavlja vrlo složenu negativnu društvenu pojavu. Za

spoznaje i pravila kriminalističke znanosti. Također, oni ukazuju na po-

Razlozi koji su izneseni su više nego uvjerljivi. Uostalom, i dosadašnja

zovanje; formalno, informalno i neformalno obrazovanje). Prema tome,

Pod načelom (lat. principium: počelo, ishodište) se podrazumijeva ono

Kako kriminalistička znanost nije samo znanost čije sadržaje primjenju-

4.1. Načelo zakonitog postupanja

janju kriminaliteta moraju strogo i dosljedno pridržavati slova i duha

4.2. Načelo istine

4.3. Načelo objektivnosti

nadležnih tijela budu oslobođeni bilo kojeg oblika subjektivnosti, pri-

Načelo se podjednako primjenjuje kod odluke o poduzimanju neke radnje

4.4. Načelo planiranja i metodičnosti postupanja

stupanja kriminalistima prijeti opasnost od brojnih pogrešaka. Isto tako

do okončanja postupka. Potrebne mjere i radnje tijela postupka moraju

4.5. Načelo operativnosti i brzine

Ovo načelo treba primjenjivati kako u odnosu na osobne izvore informaci-

Pozitivne učinke ovog načela treba razlikovati od brzopletosti. Postoje

može se javiti tzv. fenomen “konvoja”, tj. da se brzina i tok operacija

4.6. Načelo pravovremenosti

4.7. Načelo razmjernosti

4.8. Načelo čuvanja tajne ili diskrecije

s kolegama i osobama iste profesije, koje ne rade na konkretnom slučaju.

4.9. Načelo ekonomičnosti postupanja

znači poduzimanje onih mjera i radnji koje su potrebne, čime se isključuju

4.10. Načelo jedinstvenog rukovođenja

4.11. Načelo koordinacije i suradnje

4.12. Načelo kritike i samokritike

Svaki kriminalistički rad počinje sa sumnjanjem. Sumnjati znači više i

4.13. Načelo dozvoljenog načina prikupljanja dokaza

4.14. Načelo potpunosti

4.15. Načelo racionalizacije djelovanja (rada)

4.16. Načelo taktičko tehničke slobode

tim leži i interes društva i države za razjašnjavanjem protupravne djelat-

4.17. Načelo temeljitosti i upornosti

“sitnica.” Početni neuspjesi ne smiju obeshrabriti kriminaliste. Brzo, ali

4.18. Načelo humanosti

kome on posjeduje samog sebe i u kome uživa pravo na osamljenost.

4.19. Načelo stručnosti i specijalnosti

izloženog proizlazi da usavršavanje kriminalista mora biti usklađeno s