1.

2 Funkcije na R
ax +b=0
Do sada smo promatrali jednadžbe poput . Tražili smo takav broj x (ili više njih) koji zadovoljavaju
⟨−∞,+∞⟩
jednadžbu. Međutim zamislimo da se x kreće skupom realnih brojeva od pri čemu svakom x-u
ax +b x →ax+ b
pridružujemo jedinstven broj . U dosadašnjem školovanju nazivali smo pridruživanje
ℜ ℜ
preslikavanjem ili funkcijom sa skupa u skup i nazivali graf takve funkcije pravcem. Najprije uvodimo osnovne
pojmove o funkcijama poznate z srednje škole. Ti će se pojmovi pojasniti pri proučavanju nekih elementarnih
funkcija koje se javljaju u ekonomskoj praksi.

Domena, kodomena i slika funkcije

Definicija 1.1. Neka su A i B dva skupa, i f pravilo kojim je svakom elementu x ∈ A jednoznačno pridružen element
y∈B . Tada za skup uređenih parova
{( x , y )|x ∈ A , y=f ( x)∈ B } (1.1.)
kažemo da je funkcija (preslikavanje) iz skupa A u skup B. Oznakom y=f ( x ) označavamo jednoznačno

pridruživanje elementa y∈B elementu x ∈ A i kažemo da je y vrijednost funkcije f u točki x, odnosno slika od
x. Pišemo također x → f ( x).
Df
Skup A je područje definicije ili domena funkcije f, kojeg označavamo sa , a skup B područje vrijednosti ili
kodomena funkcije f. Za funkcije definirane na skupu realnih brojeva domena A u pravilu predstavlja neki interval
(ili skup intervala) u R. Najveći podskup od R na kojem možemo definirati danu funkciju f nazivamo prirodnom
domenom te funkcije. Za skup

f ( A ) ={ f (x )|x∈ A } ⊆B
(1.2.)

kažemo da je slika funkcije f i taj skup označavamo s Im f .

R
2
y=f ( x )
Graf funkcije f je skup točaka (x,y) ravnine za koje vrijedi . Formalnije, to je skup
2
G(f )= {( x, y)∈ ℜ |x ∈ D f , y=f ( x) }
. (1.3)

Prirodna domena funkcije je najveća domena na kojoj se funkcija može definirati. Ako se domena ne zada
eksplicitno, podrazumijeva se da funkciju promatramo na cijeloj njenoj prirodnoj domeni. Tako je funkcija
f(x)=ax+b prirodno definirana na cijelom skupu R, dok funkcija f(x)=1/x nije.
 f (x )=c ,∀ x∈ ℜ
Primjer 1.1. Funkciju oblika nazivamo konstantom. Vrijednost funkcije je ista za sve vrijednosti
varijable. Ako varijabla x predstavlja vrijeme (u fizici obično označeno s t=time radije nego s x) a f(x) prijeđeni put,
tada zaključujemo da nema kretanja, odnosno brzina kretanja je 0: Tijelo se ne miče s mjesta c.

f (x )=c , c=6
Slika 1. Graf funkcije

1.2. Zadatci
Odredi prirodnu domenu i sljedećih funkcija:

f (x )=4 x 4 −x 2 +15 x
1.
3
f (x )=5 x −9
2.
x 2 −x +6
f (x )=
x−1
3.
x 2 −4
f (x )=
x+2
4.

Rast i pad funkcije

f : ( a , b ) →ℜ f
Definicija 1.2. Neka je realna funkcija jedne realne varijable. Kažemo da je funkcija rastuća na
f : ( a ,b )→ ℜ ∀ x 1 , x 2 ∈ ( a , b ) , x1 < x 2 ⇒ f ( x 1 )≤f ( x 2 )
intervalu ako , a strogo rastuća ako
∀ x 1 , x 2 ∈ ( a , b ) , x1 < x 2 ⇒ f ( x 1 ) <f ( x 2 )
 f : ( a , b ) →ℜ f
Neka je realna funkcija jedne realne varijable. Kažemo da je funkcija padajuća na intervalu
f : ( a ,b )→ ℜ ∀ x 1 , x 2 ∈ ( a , b ) , x1 < x 2 ⇒ f ( x 1 )≥f ( x 2 )
ako , a strogo padajuća ako
∀ x 1 , x 2 ∈ ( a , b ) , x1 < x 2 ⇒ f ( x 1 ) >f ( x 2 )

Surjekcija, Injekcija, Bijekcija

y∈B x∈ A f (x )=x
Surjekcija. Surjekcija je funkcija kod koje za svaki postoji za koji vrijedi , tj. slika domene
f : {1,2,3,4 } → {5,6,7 }
A je cijela kodomena B. Promotrimo funkciju oblika zadanu sa
f (1 )=5 , f (2 )=6 , f (3)=7 , f ( 4 )=7 { 5,6,7 }
. Ova funkcija je surjekcija jer svaki element kodomene, skupa ,
{ 1,2,3,4 }
postoji element domene, skupa , koji se na njega preslikava.

Injekcija. Funkcija je injekcija ako preslikava različite elemente domene u različite elemente iz kodomene, tj. za
f ( x 1 )=f ( x 2 ) ⇒ x 1 =x2 f : {1,2,4 } → {5,6,7 } f (1 )=5 , f (2 )=6 , f (4 )=5
. Promotrimo funkciju zadanu sa .
Vidimo da se različiti elementi domene, jedinica i četvorka, preslikavaju na isti element kodomene, pa funkcija nije
injekcija.

Bijekcija. Funkcija je bijekcija ako je istodobno i injekcija i surjekcija.

S ovim osnovnim pojmovima na umu, uvodimo neke elementarne funkcije od interesa za ekonomsku praksu.

1.2.1 Polinomi
f (x )=x ,∀ x ∈ ℜ ℜ
Primjer 1.2. Funkciju oblika nazivamo identiteta na jer ona ne mijenja vrijednost od x, tj.
x 1 < x 2 →f ( x 1 )<f ( x 2 )
preslikava svaki broj u sebe samog. Primijetimo da vrijedi , tj. ako x raste, raste i pripadni
⟨−∞,+∞⟩
f(x). Kažemo da funkcija raste i poprima sve vrijednosti na intervalu R= .
 f (x )=x
Slika 2. Graf funkcije

Identiteta s R⟶ R je bijekcija jer je surjekcija i injekcija. Identiteta je surjekcija jer je slika domene R cijela
kodomena R, a i injekcija je jer očigledno različite x-eve preslikava u različite f(x)-eve.
 f (x )=ax+b , ∀ x ∈ ℜ
Primjer 1.3. Funkciju oblika zovemo linearna funkcija. Brzinu promjene funkcije između
f ( x 2 ) −f ( x 1 )
x1, x2 x 2 −x 1 x1 ≠ x2
dviju točaka mjerimo izrazom . Za linearnu funkciju vrijedi (u bilo koje dvije točke )

f ( x 2 ) −f ( x 1 ) ax 2 + b−ax 1−b a ( x 2−x 1 )

= = =a
x 2 −x 1 x 2−x 1 x 2−x 1

pa a interpretiramo kao brzinu promjene funkcije f u ovisnosti o promjeni varijable x. Prisjetimo se da je graf
linearne funkcije pravac i da se a u tom kontekstu naziva koeficijentom proporcionalnosti između veličina x i y=f(x).

f (x )=ax +b
Znamo da koeficijent proporcionalnosti a između x i f(x) predstavlja tangens kuta što ga pravac
f ( x 2 ) −f ( x 1 )
x 2 −x 1
zatvara s apscisnom osi: uistinu, tangens tog kuta je upravo omjer . Ovaj „kvocijent diferencija“ je
ključan pojam matematičke analize koji ćemo raspravljati pri uvođenju derivacije. Što je koeficijent veći f(x) raste
(pada) brže. Shvatimo li f(x) kao put prijeđen u vremenu x, onda a predstavlja konstantnu brzinu gibanja.

f (x )=x+2
Slika 3. Graf funkcije
Primjer 1.4.

f (x )=x 2 , ∀ x∈ ℜ
je kvadratna funkcija čiji je graf parabola.

f (x )=x 2
Slika 4. Graf funkcije

Praktični problemi opisani kvadratnom funkcijom čiji je graf parabola česti su u ekonomiji. Promatrat ćemo
troškove koji rastu s kvadratom proizvodnje. Jednoliko ubrzano gibanje kojeg smo upoznali u srednjoj školi opisano
je kvadratnom funkcijom. Opći oblik ove funkcije već smo susreli u ovom tečaju kad smo postavljali pitanje
rješivosti kvadratne jednadžbe. Ovdje promatramo preslikavanje

2
x → P2 (x)=a x +bx +c .

Veliko P umjesto uobičajenog f označava da se radi o posebnoj funkciji, naime polinomu 2. stupnja. Taj je stupanj
reflektiran u indeksu 2 uz P. Za polinom n-tog stupnja pišemo

Pn ( x ) =an x n+ an−1 x n−1 …+a 2 x 2+ a1 x + a0 , an ≠ 0 .

Posljednji uvjet označava da je vodeći koeficijent – onaj uz najvišu potenciju od x – različit od nule, dakle, radi se
zaista o polinomu n-tog stupnja. Koeficijenti a i , i=1 , … , n su realni brojevi.

Ako za neki x ∈ R vrijedi Pn ( x )=0 kažemo da je takav x nultočka polinoma ili da x poništava polinom. Dosad
smo tražili nultočke polinoma 2. stupnja. Za bilo koju funkciju f reći ćemo da ima nultočku u x ako je f(x)=0.

1.2.2 Racionalne funkcije i asimptote

1
f (x )=
x
Primjer 1.5. Za funkciju oblika odmah se postavlja pitanje prirodne domene, dakle najvećeg skupa na
kojem je možemo definirati.
 1
f (x )= , x≠0
x
Slika 5. Graf funkcije

Na slici vidimo da se porastom x-a graf približava x-osi tj. (nuli).

1
f (M )=
M
Intuitivno, za „veliki“ broj M, je malen broj, tj. što je M veći to je f(M) manji. Međutim funkcija ne
1
≠0 , ∀ x ∈ ℜ
poprima vrijednost nula, tj.
x . Kažemo da je os x horizontalna asimptota funkcije. Dakle,
0∉Im f ili
Im f =⟨−∞ , 0⟩∪⟨0 ,+∞⟩=ℜ¿ {0 ¿} .
1
f (m)=
m Im f
Slično za „male“ brojeve m (posebice manje od 1) je velik broj, tim veći što je m manji. Skup nije
omeđen oko nule; kažemo također da f neograničeno raste kako se x približava nuli. Ordinatna os je vertikalna
asimptota ove funkcije.

Ova je funkcija najjednostavniji slučaj racionalnih funkcija. Racionalne funkcije su funkcije oblika

n n−1 2
an x + an−1 x …+a2 x + a1 x +a 0
R ( x )= m m −1 2
.
bm x + bm−1 x …+b 2 x + b1 x+b 1

Radi se dakle o dijeljenju dvaju polinoma. Primijetimo da je funkcija definirana svugdje osim u nultočkama
nazivnika.

1.2.3 Eksponencijalna i logaritamska funkcija

Eksponencijalna i njoj inverzna logaritamska funkcija nalaze brojne primjene u raznim područjima znanosti, pa tako
i u ekonomiji i financijskoj matematici. Često ih nalazimo u kontekstu rasta jedne veličine s drugom, posebice s
x
f (x )=a , a ∈ ℜ , a>0
vremenom. Eksponencijalna funkcija je oblika , pri čemu se a zove baza funkcije, a x
eksponent funkcije f. U ovom tečaju promatrat ćemo samo jednu bazu, tj. Eulerov broj e, tzv. bazu prirodnog
logaritma.

Funkcija oblika f (x )=e

x
poprima samo pozitivne vrijednosti i strogo raste na intervalu ⟨−∞,+∞⟩ .
 b
a b
Vrijedi: e ⋅e =e
a+b
, ( e a ) =e ab za ∀ a ,b ∈ ℜ .

Logaritam A broja N za bazu a, oznaka

A=log a N je onaj eksponent A s kojim treba potencirati bazu a da se
A
dobije N, dakle log a N = A ⇔a =N . U školi smo računali s bazom a=10 i pisali samo log x, podrazumijevajući tu
bazu odnosno dekadski logaritam. Za logaritam po bazi e , tzv. prirodni logaritam, pišemo
f (x )=log e x=ln x .

f (x )=e x ln x ⟨0,+∞⟩
Zbog stroge pozitivnosti funkcije , je definiran samo za pozitivne brojeve i preslikava interval
⟨−∞,+∞⟩
na interval . Vrijedi:

ln 1=0, e 0 =1
ln( a⋅b)=ln a+ln b ,∀ a,b>0
a
ln =ln a−ln b
b
ln a n=nln a ,∀ n∈ N , ∀ a>0
.

x
f (x )=e f (x )=ln x
Primjer 1.6. Grafove funkcija i pogledajmo na slici 6.

f (x )=e x f (x )=ln x
Slika 6. Graf funkcija (gornja krivulja), (donja krivulja)
1.2.4 Trigonometrijske funkcije
Zbog svoje periodičke prirode, funkcije sinus i cosinus tvore analitičku bazu za modeliranje periodičkih pojava u
prirodi i društvu. Turizam je privredna grana koja, gdje god postoje izražena godišnja doba, pokazuje jaku
sezonalnost – drugim riječima, periodičnost s obzirom na doba godine.

U školi smo uveli funkcije sinus i kosinus kao funkcije kutova u pravokutnom trokutu. Uočimo
pravokutan trokut u gornjoj slici: hipotenuza mu je radijus (r=1) jedinične kružnice sa središtem u
ishodištu koordinatnog sustava, a zadan je kutom θ 1 koji radijus zatvara s x osi. Školski:

y y x x
sin θ= = = y , cos θ= = =x .
r 1 r 1
No, u ekonomskim procesima, rijetko nas zanimaju trokuti, a često tzv. time series iliti vremenski nizovi:
Svakoj točki u vremenu x, npr. tjednu u godini, pridružujemo jednu vrijednost promatrane varijable f(x),
gdje je f(x) npr. broj noćenja zabilježen u tom tjednu (u hotelu, gradu, županiji…). Ako trigonometrijske
funkcije želimo koristiti za modeliranje ovakvih mjerenja, moramo ih – umjesto na kutovima
pravokutnog trokuta – definirati na R.

Ideja je jednostavna. Znamo da je opseg, odnosno duljina, jedinične kružnice 2 ∙1 ∙ π . Ako je u gornjem
primjeru kut θ=60o (približno na slici), tom kutu jednoznačno pridružimo duljinu luka π /3 – naravno,
punom kutu od 360o pridružen je opseg 2 π , ispruženom kutu od 180o pridružena je duljina π , a pravom
kutu od 90o duljina luka π /4 .

1
„theta“
Strogo uzevši, desni bi rub intervala trebao biti otvoren jer se točke 0 i 2 π podudaraju. No, ovdje nam je bitan
princip višestrukog „namatanja“ kružnice na skup realnih brojeva, a ne stroga definicija preslikavanja.
Dakle, ostaje nam „razmotati“ kružnicu duljine 2 π na apscisu kao skup realnih brojeva, od 0 nadesno za
interval [ 0 , 2 π ] te od 0 nalijevo za interval [ −2 π , 0 ] . Isto ponovimo od 2 π do 4 π , −2 π unazad do
−4 π , itd. do u beskonačnost. Pokrili smo cijeli skup R intervalima duljine 2 π . Naravno, isti je to skup R
kao i prije, samo što kao istaknute brojeve vidimo višekratnike i razlomke od π , radije nego od jedinice.
Svakoj točki na R možemo jednoznačno pridružiti točku na jediničnoj kružnici između 0 i 2 π , a toj točki
kut između 0 i 360o.

Zadatci za sin, cos:

1. „istaknuti“ kutovi
2. Područja rasta i pada

1.2.5 Funkcije prihoda, dobiti i troška

Označimo sa T(Q) funkciju ukupnih troškova proizvodnje, pri čemu je Q količina proizvoda ili usluga, npr.
noćenja. Funkcija ukupnih troškova proizvodnje se najčešće ponaša kao polinom.

Fiksni trošak je slobodan član u polinomu koji predstavlja ukupne troškove, dakle onaj pribrojnik u
funkciji ukupnih troškova koji ne ovisi o količini proizvoda, npr. fiksni trošak funkcije ukupnih troškova
3 2
proizvodnje dane formulom T (Q )=4 Q −120Q +6 Q+124 je 124.

Prihod P(Q) dobivamo iz relacije P(Q)=pQ, gdje je p cijena proizvoda.

Funkciju dobiti D(Q) definiramo kao razliku funkcija ukupnih prihoda i ukupnih troškova:

D ( Q )=P ( Q )−T ( Q ) .
Točke u kojoj je prihod jednak troškovima, tj. za koje je D(Q)=0 nazivaju se točke pokrića. Točke pokrića
su nultočke funkcije dobiti, tj. točke u kojima graf funkcije dobiti siječe apscisnu os.

Funkciju prosječnih troškova dobivamo dijeljenjem funkcije ukupnih troškova sa količinom proizvoda
čija proizvodnja dovodi do tog troška, dakle

T (Q )
T (Q )=
Q .

1.2.3 Zadatci
1. Odrediti prirodno područje definicije funkcija:
2
a. f ( x )=e(3 x −1)/ x
x−1
b. f ( x )=ln ⁡
x +4
2. Funkcija ukupnih troškova proizvodnje glasi T(Q) = Q 2 + 30 000, gdje je Q količina proizvoda. Ako je
funkcija ukupnog prihoda P(Q) = 400 Q, odredimo
a. točke pokrića odnosno interval rentabilnosti,
b. točke maksimalne dobiti,
c. maksimalnu dobit te
d. funkciju prosječnih troškova.
Rješenje i uputa: Postavljanje funkcije dobiti te izjednačavanje iste s nulom vodi na potpunu kvadratnu
I=[ 100 ,300 ]
jednadžbu čija su rješenja Q1 = 100 i Q2 = 300, pa je interval rentabilnosti .
Geometrijski, ovakva je funkcija dobiti izvrnuta parabola (zašto?). Takva će funkcija biti pozitivna samo u
omeđenom intervalu I – dakle između nultočaka, u kojima su troškovi taman pokriveni. Posluje se s
dobitkom ili profitom. Izvan tog intervala dobit je negativna; za takove količine proizvoda poduzeće gubi
novac.
Zbog simetričnosti parabole, funkcija dobiti postiže maksimum u sredini intervala rentabilnosti, dakle u
točki Q0 = 200. Maksimalna je dobit, dakle, D(200) = 10 000.