Odluka:

Pž 342/04-3
Zbirni podatci
Broj odluke: Pž 342/04-3
Datum odluke: 24.5.2005 0:00:00
Vrsta odluke: Rješenje
Poveznica do dokumenta na portalu IUS-INFO

Tekst

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Bariše Gašpara, kao predsjednika vijeća, te Vesne
Buljan i Željka Oreškovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LIBUSOFT d.o.o., iz Velike Gorice, Ruđera Boškovića 21, kojeg
zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, Mažuranićev trg 8, protiv tuženika KTL-PROMET d.o.o., iz Zagreba, Resnički
put 65-b, kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Mandek, odvjetnica u Zagrebu, Barčićeva 8, radi 11.665,19 kn, odlučujući o žalbi tuženika
protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj XXXIX P-746/03 od 16. prosinca 2003. godine, nakon vijećanja u nejavnoj sjednici vijeća
održanoj dana 24. svibnja 2005. godine

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj XXXIX P-746/03 od 16. prosinca 2003. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu
na ponovno suđenje.

O troškovima žalbenog postupka sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Pobijanom presudom označenom u izreci ovog rješenja prvostupanjski je sud odbio kao neutemeljene prigovore tuženika, te je platni
nalog iz rješenja o ovrsi Ovrv-8236/00 od 20. listopada 2000. godine kojim je sud naložio tuženiku da u roku od 8 dana plati tužitelju
iznos od 11.665,19 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama održao na snazi (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima
postupka sadržanom u presudi (točka II. izreke presude) prvostupanjski je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi trošak parničnog
postupka u iznosu 5.575,50 kn. Tako je sud prvog stupnja presudio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su stranke
sklopile ugovor o informatičkim uslugama i dva aneksa tog ugovora temeljem kojih je tužitelj tuženiku vršio usluge održavanja
informatičke opreme, a tuženik nije tužitelju isplatio ugovorenu naknadu.

Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je iz svih žalbenih razloga, a posebice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u bitnome navodi da je sud prvog stupnja
pogrešno primijenio odredbe o nalogu. Tužitelj se ugovorom od 21. studenoga 1994. godine obvezao instalirati informatički sustav
tuženiku, no to nije učinio do 1998. godine, premda je tuženik višekratno usmeno i pismeno reklamirao loše izvršene poslove. Iz
specikacije dodatnih poslova koje je tužitelj napravio za tuženog vidljivo je da je program loše funkcionirao te da je iz dana u dan
tražena greška i tu grešku tužitelj je tuženom ispostavio kao dodatne poslove. Tuženik nikada nije potpisao II Aneks od 30. rujna 1997.
godine i od tada je suradnja počela prestajati s time da je tužitelj pokušao ispraviti greške do kojih je dolazilo, ali nije uspio. Da je tuženik
prigovarao tužitelju vidljivo je iz dopisa koje su dostavljeni u spis. Takvih reklamacija bilo je puno više i od strane direktora tuženika i od
strane Cvijete Jakšić kao ovlaštene osobe što se vidi i iz specikacije dodatnih poslova koju je dostavio tužitelj. Dopisi tuženika od 18.
prosinca 1995. godine, 17. travnja 1996. godine, 7. prosinca 1997. godine i 21. ožujka 1998. godine govore u kakvom se stanju tuženik
nalazio u vrijeme davanja završnog računa i druge knjigovodstvene dokumentacije. Stoga je pogrešan stav suda da tuženik nije
reklamirao loše izvedene radove. Tuženik je zato predlagao da se saslušaju svjedoci kako bi se dobio bolji uvid u razmjere neispunjenja
obveze od strane tužitelja. Tužitelj je ispostavio račune temeljem II Aneksa kojeg tuženik nije nikada potpisao te nije preuzeo obveze iz
njega. Sud nije saslušao predloženu svjedokinju Jakšić, kao i vještačenje po bilo kojoj informatičkoj kući na okolnost u kojem je stanju
bio software početkom 1998. godine. Sud nije obrazložio zašto je odbio saslušanje djelatnika tvrtke INFOMARE koja je nakon tužitelja
izvršila instalaciju software u tvrtci tuženika. Nepojmljiv je rok koji sud navodi od dvije godine, kada je iz dokumentacije koju je tuženik
priložio vidljivo da je reklamacija bilo tijekom svih godina suradnje između stranaka. Zato je i došlo do raskida ugovora. Žalitelj predlaže
da se usvoji žalba tuženika, ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbe.

© LEXPERA Ispisano: 19. 7. 2022. Stranica 1 od 4

 Pž 342/04-3

Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na žalbu smatra da žalitelj pobija presudu zbog pogrešno ili nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg se žalba u sporu male vrijednosti ne može podnijeti. Tuženik nikada nije reklamirao robu i
usluge koje je tužitelj isporučio i pružio, već je to učinio nakon pokretanja ovog postupka, te se nakon proteka rokova tuženik poziva na
materijalne nedostatke. Stoga je sud opravdano odbio sve daljnje dokazne prijedloge tuženika. Sud je na pravilno utvrđeno činjenično
stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te smatra da temeljem odredbe članka 368. stavak 2. Zakona o parničnom postupku žalbu
treba odbiti kao neosnovanu. Naime, opće je načelo obveznog prava da se naručena i isporučena roba i usluge imaju platiti bez obzira na
vrstu obveznog odnosa ili ugovora. Tužitelj predlaže da sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i u cijelosti potvrdi presudu suda
prvog stupnja te obveže tuženika da tužitelju naknadi trošak odgovora na žalbu.

Žalba tuženika je osnovana.

Ispitavši presudu u dijelu u kojem žalitelj nije uspio u sporu temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2 . Zakona o parničnom postupku
(Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na
apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog
stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

Iz spisa proizlazi da je tužitelj kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a radi
naplate svog potraživanja. Nakon što je sud izdao rješenje o ovrsi protiv kojega je tuženik kao ovršenik podnio prigovor navodeći da je
tužitelj samoinicijativno izdao račune bez da je za njih dao uslugu u obavljenim informatičkim uslugama, postupak se nastavio voditi
kao povodom prigovora protiv platnog naloga. U kasnijem tijeku postupka tužitelj je dostavio u spis Ugovor o informatičkim uslugama
br. LS505/94 od 21. studenoga 1994. godine, I Aneks tog ugovora od 1. srpnja 1995. godine i II Aneks tog ugovora od 30. rujna 1997.
godine kojeg tuženik nije potpisao (list 29 spisa). Tuženik se na okolnost da informatički sustav nije ispravno funkcionirao predlagao
saslušanje svjedoka Vlade Popovića i Cvijete Jakšić, te je, između ostalog, dostavio dopise od 18. prosinca 1995. godine, 17. travnja 1996.
godine, 7. prosinca 1997. godine i 21. ožujka 1998. godine upućene tužitelju u kojima navodi nedostatke instalirane opreme. Temeljem
tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je donio pobijanu presudu.

Iz ugovora o informatičkim uslugama br. LS505/94 proizlazi da su stranke sklopile ugovor o prodaji prema kojem se tužitelj obvezao da
će tuženiku isporučiti određene informatičke programe, a tuženik se obvezao da će tužitelju isplatiti ugovorenu cijenu od 9.339,22 kn.
Nije sporno da je tužitelj isporučio tuženiku navedene informatičke programe, te da je tuženik tužitelju isplatio ugovorenu cijenu. Nakon
ispunjenja tog ugovora stranke su sklopile I Aneks ugovora kojim se tužitelj obvezao da će održavati instalirane programe, a tuženik se
obvezao da će tužitelju isplaćivati mjesečni paušal od 550,00 kn.

Prema ocjeni ovog suda iz I Aneksa ugovora proizlazi da je pravna osnova tužiteljevog potraživanja ugovor o djelu, a ne ugovor o prodaji
kako to smatra tužitelj u odgovoru na žalbu, ni ugovor o nalogu kao što smatra prvostupanjski sud. Naime, prvim aneksom ugovora
tužitelj se obvezao izvršiti usluge održavanja informatičke opreme, a tuženik se obvezao plaćati ugovorenu mjesečnu naknadu od 550,00
kn s time da se taj iznos mijenja s vrijednosti novokupljenih programa (članak 2. I Aneksa – list 27 spisa).

Prema odredbi članka 600. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) ugovorom o djelu
izvođač (poduzetnik, izvođač radova) obvezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva
zičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručilac se obvezuje da mu za to plati naknadu.

Iz tužiteljeva računa broj 885/97 od 31. prosinca 1997. godine (list 5 spisa) proizlazi da je tužitelj tuženiku zaračunao mjesečni paušal za
održavanje za prosinac 1997. godine od 1.000,00 kn u koji iznos su uključene sve modemske intervencije, te dodatni angažman u
prosincu 1997. godine u iznosu 720,00 kn. Tužitelj je računom broj 792/97 od 31. prosinca 1997. godine tuženiku zaračunao mjesečni
paušal od 1.000,00 kn za mjesece rujan, listopad i studeni 1997. godine u ukupnom iznosu 3.000,00 kn, te dodatni angažman u rujnu
1997. godine u iznosu 720,00 kn. Prema navedenom proizlazi da je tužitelj tuženiku zaračunavao mjesečni paušal u iznosu od 1.000,00
kn mjesečno, premda je člankom 2. I Aneksa ugovora od 1. srpnja 1995. godine ugovorena mjesečna naknada za održavanje informatičke
opreme od 550,00 kn. Stoga je nejasno zašto je tužitelj tuženiku zaračunao mjesečnu naknadu višu od ugovorene, a razloge o toj činjenici
prvostupanjska presuda ne sadrži, pa stoga u tom dijelu pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

© LEXPERA Ispisano: 19. 7. 2022. Stranica 2 od 4

 Pž 342/04-3

Prema mišljenju ovog suda, stranke su I Aneksom ugovora predvidjele mogućnost da se iznos mjesečnog paušala automatski mijenja s
vrijednosti novokupljenih programa, ali je za povećanje mjesečne naknade održavanja informatičke opreme tužitelj morao dostaviti u
spis dokaze kojim bi dokazao činjenicu da je tuženik nakon sklapanja navedenog aneksa ugovora kupio od tužitelja informatičku
opremu čija je vrijednost utjecala na povećanje mjesečne naknade za održavanje tuženikova informacijskog sustava. Iz spisa ne proizlazi
da je tužitelj dostavio dokaze da je u razdoblju od 1. srpnja 1995. godine do rujna 1997. godine prodao tuženiku informatičke programe
čija vrijednost je od utjecaja na povećanje mjesečne naknade održavanja informatičke opreme tuženika. Naime, račun kojeg je jedna
ugovorna strana (u konkretnom slučaju tužitelj) ispostavila drugoj strani, prema mišljenju ovog suda, znači samo jednostrani poziv na
plaćanje, to jest na ispunjenje obveze druge strane. Međutim, to ne mora značiti i da je izdavatelj računa-tužitelj prodao tuženiku
informatičke programe, te da je time osnovano zaračunao tuženiku veću naknadu od one koja je ugovorena I Aneksom ugovora.

Stoga je nejasno zašto je sud prvog stupnja održavši u cijelosti nalog za plaćanje sadržan u rješenju o ovrsi ocijenio da tuženik duguje
tužitelju iznos kojeg je tužitelj naveo u računima 857/97 i 792/97. O toj odlučnoj činjenici prvostupanjski sud nije naveo nikakve razloge,
pa se presuda ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o
parničnom postupku.

Nadalje, iz računa 021/98 od 31. siječnja 1998. godine i 90/98 od 27. veljače 1998. godine (list 3-4 spisa) proizlazi da se oni temelje na II
Aneksu ugovora. Međutim, iz samog II Aneksa ugovora kojeg je sudu dostavio tužitelj (list 28-29 spisa) proizlazi da navedeni aneks
tuženik nije potpisao. Tu činjenicu tuženik je istaknuo na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 18. studenoga 2003. godine, a
tužitelj je u podnesku od 8. prosinca 2003. godine (list 40-41 spisa) naveo da ne raspolaže primjerkom ugovora potpisanim od strane
tuženika, već smatra da ugovor sklopljen time što je tuženiku izdao račun broj 016-2/98 na iznos 2.400,00 kn kojeg je tuženik uredno
platio što tužitelj dokazuje izvatkom o prometu po računu tužitelja. Međutim, uvidom u navedeni izvadak (list 45 spisa) proizlazi da je
tuženik tužitelju dana 24. siječnja 1998. godine isplatio iznos od 7.000,00 kn ""na osnovi fakture""; iz navedenog izvatka ne proizlazi da
se uplata odnosi upravo na račun na kojeg ukazuje tužitelj. Sud prvog stupnja o činjenici da stranke nisu potpisale II Aneks ugovora
ništa ne navodi, pa je nejasno zašto smatra da su sklopile navedeni aneks ugovora.

Slijedom navedenog, temeljem stanja spisa proizlazi nedokazana tvrdnja tužitelja da su stranke sklopile II Aneks ugovora koji
predstavlja pravnu osnovu za utuženo potraživanje tužitelja po računima 021/98 i 90/98. Zbog toga o odlučnoj činjenici da su stranke
sklopile II Aneks ugovora postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi u sadržaju isprava i samih tih isprava.

Nadalje, iz dopisa tuženika upućenom tužitelju dana 7. prosinca 1997. godine (list 54 spisa) kojeg je u ime tuženika potpisala Cvijeta
Jakšić proizlazi da je tuženik prigovarao nedostacima obavljenog posla. Sud prvog stupnja, međutim, smatra da navedena osoba nije
zakonski zastupnik tuženika koji je jedini temeljem zakona ovlašten da u ime tuženika ističe prigovore i traži otklanjanje nedostataka. U
svezi ovoga, ovaj sud napominje da je točno da je zakonski zastupnik tuženika osoba ovlaštena za zastupanje tuženika. Međutim,
zakonski zastupnik ne mora biti i jedina osoba koja ima ovlast zastupati tuženika. Naime, odredbom članka 43. stavak 1. Zakona o
trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03) propisano je da osoba čija je dužnost da kao radnik trgovačkog
društva obavlja poslove koji po redovitom tijeku stvari uključuju i sklapanje određenih ugovora, odnosno poduzimanje određenih
pravnih radnji, ovlaštena je da kao punomoćnik društva sklapa i te ugovore i poduzima te pravne radnje u granicama poslova koje
obavlja. Prema tome, odlučna činjenica o kojoj ovisi je li Cvijeta Jakšić u ime tuženika bila osoba ovlaštena da tužitelju ističe nedostatke
obavljenog posla ovisi o tome je li toj osobi u okviru poslova koje obavlja kod tuženika dužnost da poduzima radnje u svezi
informatizacije tuženika te s tim u svezi da sklapa ugovore koji se odnose na informatičku opremu tuženika i da ističe nedostatke
obavljenih radova koji su proizašli iz tih ugovora. Ovo sud nije ispitao, kao što nije niti ispitao da li je (možda) Cvijeta Jakšić i zakonski
zastupnik tuženika, pa i iz tog razloga pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Osim toga, pod pretpostavkom da je i točno mišljenje prvostupanjskog suda da tuženik nije u roku od dvije godine od primitka
obavljenog posla isticao prigovore kojima se poziva na nedostatke, nejasno je zašto smatra da ti nedostaci tužitelju nisu bili poznati
odnosno nisu mu mogli ostati nepoznati.

Odredbom članka 617. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se izvođač ne može pozvati na neku odredbe prethodnih članaka
(dakle, ni na odredbu članka 615. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima) kad se nedostatak odnosi na činjenice koje su mu bile poznate,
ili mu nisu mogle ostati nepoznate, a nije iz priopćio naručiocu.

© LEXPERA Ispisano: 19. 7. 2022. Stranica 3 od 4

 Pž 342/04-3

Iz navedene odredbe proizlazi da se naručitelj radova ne može pozivati na odredbe o oslobođenju od odgovornosti ako se nedostatak
odnosi na činjenice koje su mu bile poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate u trenutku pregleda izvršenog djela. Iz računa broj 885/97
proizlazi da je tužitelj tuženiku zaračunao ""dodatni angažman u prosincu 1997. godine prema priloženoj specikaciji, ukupno 12 sati i
30 minuta od toga 6 sati i 30 minuta na teret tuženika"". Prema mišljenju ovog suda odlučna činjenica je li tužitelj znao za nedostatke
isporučenih programa ovisi od toga da li je ""dodatni angažman"" obavljen u cilju instaliranja novih programa ili radi uklanjanja
nedostataka isporučenih programa na što je tužitelja upozorio tuženik dopisom od 7. prosinca 1997. godine (list 54 spisa). Stoga su
razlozi temeljem kojih sud prvog stupnja u obrazloženju presude zaključuje da je tužitelj uredno ispunio svoju ugovornu obvezu nejasni i
proturječni.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe članka 369. stavak 1. Zakona o parničnom postupku usvojiti žalbu tuženika, ukinuti
pobijanu presudu suda prvog stupnja i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a temeljem odredbe članka 369.
stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

U nastavku postupka sud prvog stupnja će otkloniti navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, te će donijeti novu na
zakonu osnovanu odluku koju će valjano obrazložiti.

Sukladno odredbi članka 166. stavak 3. Zakona o parničnom postupku o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka sud će odlučiti u
konačnoj odluci.

© LEXPERA Ispisano: 19. 7. 2022. Stranica 4 od 4