„MOLITI BOGA DA MUŠKARCI BUDU DUHOVNI

AUTORITETI U OBITELJI“

1. Što je sadržaj molitve?

1.1. Ostavimo se toga zašto ljudi mole baš svake

prve subote u mjesecu prije podne, baš na Jelačić
placu, zašto su među njima samo muškarci, itd.
jer u demokratskom društvu svatko smije u
javnosti raditi što god hoće tako dugo dok
drugoga ne sprječava da radi slično ili štogod
drugo, a što nije zabranjeno zakonom; toga
trebaju li to raditi (jer Hrvatska obiluje vjerskim
prostorima i vremenima namijenjenima molitvi;
crkve, svetišta, ostali vjerski prostori, vremena
procesija i drugih vjerskih događaja u javnom
prostoru), pa i toga da znamo što je Učitelj
podučavao o molitvi na trgovima i u skrovitosti,
itd.

1.2. Okrenimo se samo jednoj od stvari za koju se

ti ljudi mole, tj. za to „da muškarci budu duhovni
autoriteti u obitelji“. Stvar je vrlo specifična, jer
se tiče toga da baš muškarci (tj. = odrasla osoba muškog spola), a ne primjerice žene ili djeca budu
autoriteti (tj. = osobe koje svoj utjecaj temelje na ugledu) i to duhovni (vjerojatno u stvarima duhovnosti
što je ljepša riječ za neke manje-više standardne iako neformalne oblike religioznosti), a ne primjerice
materijalni, socijalni, odgojni, kulturni itd. autoriteti i to u obitelji (skupina užeg kruga srodnika koja često
uključuje najmanje roditelje i djecu). Mora se priznati kako je ta molitva vrlo precizna i nema zabune oko
toga što mole Boga.

2. Što je izvorni duhovni autoritet?

2.1. Duhovno (hrv. od duh, a to od dah = zrak; lat. od spīritus = dah) u temeljnom značenju = svjesno,
misaono ili spoznavajuće; u drugotnom = dominantno raspoloženje ili svojstvo razdoblja (npr. duh
vremena), zatim je bestjelesno biće i na koncu biće s nadnaravnim snagama (npr. duh, prikaza, sablast) i na
koncu sinonim za religioznost općenito ili za neke oblike religioznosti.

2.2. Duhovni autoriteti u Kršćanstvu su u užem smislu redom Bog, Isus, anđeli, sveci i svećenici, a u širem
smislu mogu biti i redovnici, duhovni vođe i svaki kršćanin ponaosob. Ovdje (muškarci koji se mole na
Jelačiću) se radi o ljudima koji mogu biti duhovni autoriteti u širem smislu. Pod pretpostavkom da ne
isključuju sebe same, oni se de facto mole Bogu da i oni sami budu duhovni autoriteti u obiteljima
(vjerojatno vlastitim).

2.3. Zanimljivo je kako se duhovnost i duhovni autoritet pojavio ne u službenoj hijerarhiji crkve nego u
ranom redovništvu, štoviše u pustinjaštvu (tadašnjeg Egipta). No, pustinjaci nisu bili ograničeni na
muškarce (otac = abba) nego su uključivali i žene (majka = amma). Povijesno je postojao najmanje niz
„napetosti“ između vjerskih asketa i njihovih načina života (pustinjaka, lat. „vitae patrum“) i autoriteta
biskupa pod čije biskupije su potpadali životom i djelovanjem (vidi Baier, K. (2010) „Spiritual Authority: A
Christian Perspective“, str. 107-119), ali ispravnost njihovog nauka je službeno priznata još u 6. stoljeću
(lat. „cum omni honore suscipimus“) i svi su pustinjaci proglašeni „patrima“ („očevima“) iako nikad nisu
bili formalno zaređeni.

3. Što je noviji duhovni autoritet?

3.1. Kasnije su pustinjake potisnuli redovnici u samostanima koji su se vodili pravilima samostanskog
života (od 6. stoljeća nadalje). Kako su samostani bili relativno zatvoreni, ispovjednici su preuzeli ulogu
„duhovnih savjetnika“. Okruglo 1000 godina kasnije, s pojavom Loyolinih „Duhovnih vježbi“ (razvijenih
između 1522. i 1540.) pojavila se i nova škola duhovnog vodstva. Također, pustinjacima se pripisivao
duhovni autoritet, ali ne u smislu duhovne nadmoći ili moći nad ostalima koji to nemaju nego u smislu
„duhovnog vodiča“ koji je bio neka vrsta „duhovne ispomoći“ onima kojima je takva ispomoć trebala.
Oni su se čini se u svojoj ispomoći vodili kasnije prozvanom „kénōsis kristologijom“ koja Isusa razumije
kao nekoga tko duhovno služi druge, a ne nekoga tko ima duhovnu nadmoć nad drugima. Kako god bilo,
čini se kako su u počecima žene bile u jednakoj mjeri duhovni autoriteti (štoviše i karizmatici) kao i
muškarci, tj. razlika u spolu nije bila relevantna. Kako se od toga dospjelo do toga da žene ne mogu biti
svećenice (u npr. rimokatolicizmu) nego samo redovnice (iako mogu biti svetice) duga je priča i nije
presudna za ovu temu.

3.2. Danas se duhovni autoritet izvan crkvene hijerarhije često pripisuje ljudima koji su skloni raznim
oblicima meditativnih aktivnosti, imaju mistična iskustva i načelno se promatra kao religijski entuzijazam
koji često barem dio uzroka ima u nezadovoljstvu s duhovnošću koje pruža svećenstvo hijerarhije
(ispovjednici, župnici, biskupi itd.).

4. Problem novijeg duhovnog autoriteta

4.1. Ne budi lijen, cijela rasprava o duhovnom autoritetu svodi se na osobno „unutrašnje“ vođenje Duhom
svetim kod raznih mistika, karizmatika i sl. s jedne strane i skupno „izvanjsko“ vođenje učiteljstvom
Katoličke crkve. Povodom muškaraca koji se na Jelačiću mole da baš muškarci (a ne žene) budu duhovni
autoriteti u obitelji (a ne primjerice u lokalnoj zajednici ili župi) službena crkva ili šuti ili pak skromno
prigovara citirajući npr. NZ.

4.2. Nakon duhovnog interregnuma nakon propasti totalitarizama kao starih neprijatelja crkve ona je u
liberalnoj demokraciji pronašla novog na kojeg može primijeniti stara oruđa. Tako je svaki prodor vjere u
javnu liberalnu sferu života crkvi dobro došao, iako neki ovdje (kod molitelja na Jelačiću) vide suprotan
učinak, tj. štetu koja nadvisuje dobrobit. Ovdje se svakako radi o vjerskim fanaticima jer za početak ne
mole se u crkvi (koja je 50 metara udaljena, pa čak i molitveni prostor uz katedralu) nego na trgu, nadalje,
ne mole se u ponoć recimo sa srijede na četvrtak kad nikoga nema (ili možda ima baš onih kojima bi
molitva mogla pomoći) nego tijekom subotnje gužve na Jelačiću usred bijela dana (slutim e kako bi bili
viđeni) i najvažnije, ono za što se mole je vjerski dvojbeno, a ovdje smo izdvojili to „da muškarci budu
duhovni autoriteti u obitelji“ (dakle, očevi, djedovi i sinovi, a ne majke, kćeri i bake).

4.3. Naime, statistike sugeriraju kako su žene u obiteljima religioznije od muškaraca (vidi M.,
Trzebiatowska, M., Bruce, S. (2012) Why are Women more Religious than Men?, Oxford: Oxford University
Press) i kako u obiteljima djeca religioznost u većoj mjeri primaju od žena nego od muškaraca (vidi
Graham, R. (2016) „Moms Have Way More Influence Over Their Children’s Religious Lives Than Dads“,
Slate, OCT 26, 20162:13 PM; sadrži poveznicu na istraživanje koje potvrđuje slutnju). Zanimljivo bi bilo u
ovom svjetlu sad prepričati storiju o mjestu žene u Kršćanstvu; od Marije i Magdalene nadalje.

5. P.S.

5.1. Dopustite mi za kraj privatnu idiosinkraziju o duhovnosti remetskog djeteta 1970-ih godina. Naravno
da smo svi bili svjesni kako odrastamo u kraju koji ima svjetski poznato marijansko svetište što je igrom
slučaja značilo i nacionalni identitet (jer = Fidelissima Mater Advocata Croatiae Sanctissima Virgo
Remetensis). No, uz obitelj duhovni vođa nam je prije svega bila asketski građena časna Marija (gle čuda:
žena) kod koje smo odlazili na vjerkas (i između ostalog naučili raditi razne praktične stvari), a tek zatim
svima dragi župnik Mihetec (ne budi lijen, čovjek iz kvarta, danas ima čak i park i spomenik na Bukovcu)
sa svojom nezaboravnom mješavinom ozbiljnosti i humora čak i u vjerskim stvarima.

No, odlazak na vjerkas kao i odlazak na Dinamove tekme pa čak i odlazak u šore u kojima se branila čast
kvarta (ponekad Remeta, a češće cijelog Maksimira) bila nam je jednaka duhovnost. Utakmice Dinama
nisu bile neuobičajena tema na vjeronauku. I tako smo tijekom 1980-ih s posebnim žarom na javnim
prostorima pjevali između ostalog „O Isuse na nebesu, daj pomogni plavom dresu. Plavom dresu, plavoj
boji, o Isuse, mi smo tvoji.“ (ili kasnije „Bad Blue Boys, Bad Blue Boys, Bog i konjica, neka živi Dinamo i
majka Hrvatska“, itd.). Sve je to skupa možda bitno krivovjerno, ali eto takva je bila naša duhovnost. No,
nikad nam nije palo na pamet da u crkvi zapjevamo „Nebo se plavi!“.
5.3. Ukratko, molitva muškaraca svake prve subote na Jelačiću napose za to „da muškarci postanu
duhovni autoriteti u obitelji“ čini mi se, iako demokratski apsolutno dopuštenom, ipak možda vjerski
neurednom, neprimjerenom, možda čak fanatičnom, ako ne i nakaradnom. Ali tko sam ja? Čekamo,
metaforički govoreći „Roma locuta, causa finita“.

u Zagrebu, 05/03/2023 K.K.