37. SALON MLADIH
Navigacija
Vrijeme...
U listopadu 2010. godine masovno kašnjenje Europljana
na posao uzrokovao je bug u operacijskom sustavu
iPhone uređaja čiji se alarm upalio jedan sat prekasno.
Ovo neplanirano kolektivno prespavljivanje možemo
shvatiti kao anegdotu ali i kao dobar poziv na buđenje.
Vrijeme koje dijelimo podložno je kontroli jer kao
neopipljivo vlasništvo možda nikada niti nije bilo
samo naše. Slikovito, vrijeme možemo zamisliti kao
sat čija kazaljka postaje rotirajući vektor, apstraktna
infrastruktura koja određuje ritmove svijeta, i
istovremeno crpi informacije naših prostornih i
vremenskih koordinata.1 U rukama svakodnevno držimo
alate za mjerenje trajanja, koraka ili udaljenosti koji
nam pružaju iluziju sigurnosti i kontrole nad protokom
vlastitog vremena. Oni ujedno produciraju mjerljive
informacije o našem mentalnom, fizičkom ili emotivnom
stanju, podatke koji na tržištu imaju svoju vrijednost.
Ne volimo gubiti vrijeme iako je paradoksalno ono već
ukradeno.
Vrijeme je fragmentirano i raspršeno kroz različite
receptore u mozgu, ono je metasenzoričko. Vid, sluh,
njuh, dodir i okus su osjeti koji imaju jasne funkcije
koje se rijetko preklapaju. Vrijeme je isto osjet, ali
se ono proteže kroz sve što percipiramo i nastojimo
definirati. “Ono jaše na svim drugim osjetilima”.2 Uz
njega nas vežu snažni fizički ili emotivni odgovori.
Primjerice, u određenim trenucima skloni smo
osjećati krivnju radi dokolice, čekanje uvijek frustrira
dok nas točnost ispunjava (samo)zadovoljstvom.
Cikluse konvencionalnog vremena smo internalizirali
i naturalizirali (posao, rekreacija, obitelj, dokolica) pri
čemu se cijeni stabilnost i dosljednost unaprijed zadanih
rasporeda. Od opasnosti hipotetskih temporalnosti
(što ako?) nas štite životna i zdravstvena osiguranja,
oporuke, anti-age kreme i zračni jastuci u autima. Za
neke subjekte ti vremenski okviri ne vrijede budući
da su njihove temporalnosti razlomljene, rizične ili
ispunjene prazninama. Među njima se nalaze svi oni čija
drugost ne pridonosi akumulaciji kapitala te uzurpira
normativno vrijeme i prostor.3 Ove temporalnosti
zapadno/kolonijalno/patrijarhalno društvo isključuje iz
svog režima napretka kategorizirajući ih kao privremene
smetnje, softverske bugove jutarnjih budilica.
Koliko nam je vremena uopće preostalo?
unutar post-pandemijskog svijeta obilježenog političkom
prekarnošću i klimatskom krizom ponekad nalikuje time-
lapse snimci katastrofe. Teorijski diskursi s kojima smo
suočeni imaju snažnu temporalnu dimenziju i variraju
između pokušaja otpora i izgradnje novih svjetova
(world-building) ili pak rušenja i rekonstrukcije starih
(unworlding). Istina je da zapravo nemamo kolektivan
dogovor oko budućnosti odnosno mogućnosti nošenja s
teretom vremena. Zarobljeni smo u sadašnjosti obilježenoj
tupošću i trajanjem, u vremenu anksioznosti, iscrpljenosti
i impotencije.4 Ideologija konstantnog rasta, razvoja i
kompeticije usmjerava i disciplinira tok vremena ali u
prekidima ukazuje kako zapravo nije kompatibilna sa
stvarnim, ljudskim i neljudskim ritmovima svijeta.
Izmicanje jasno definirane perspektive, odustajanje od
utopijske budućnosti ili kraja koji ne dolazi, prilika su za
kreativnije mogućnosti bivanja sa vremenom. Vrijeme stalno
iznova otkriva vlastitu poroznost i sklonost ekscesu kroz
usporene, neproduktivne, potrošne i naizgled beznačajne
temporalnosti.5 Usporavanje i pristajanje na rizik mogu
postati mjesta inkluzije i prkosa neprirodnom ritmu
kapitala te manjku sinkronizacije između čovjeka i ostalih
temporalnosti s kojima je u svakodnevnom odnosu. U fokusu
37. izdanja Salona mladih nalazi se istraživanje alternativnih
ili paralelnih oblika temporalnosti koje su osjetljive na
pluralnost svjetova kojima smo okruženi. Zanima nas
efemerno, periferno i nemjerljivo vrijeme koje izaziva
konvencionalnu logiku produktivnosti, razvoja, zrelosti i
odgovornosti. Tražimo momente prekida i praznina koje nas
oslobađaju nametnutih vremenskih okvira, ograničenja i
zahtjeva neposredne sadašnjosti.
Vrijeme ...elastičnosti, devijacije, inverzije, kompresije,
procesa, rizika, kozmosa, duboke ekologije, svjetlećih
ekrana, žudnje, pauze, lijenosti, odsutne introspekcije,
sanjarenja, ranjivosti, meditacije, transcendencije,
prolaznosti, trača, nefunkcionalnih misli, igre, užitka,
clubbinga, umjetničke periferije, -futurizama.
Kustos: Lovro Japundžić
1
McKenzie Wark, Capital Is Dead: Is this something worse?, Verso, 2021.
2
Burkhard Bilger, The Possibilian: What a brush with death taught
David Eagleman about the mysteries of time and the brain,
The New Yorker, 2011.
3
Jack Halberstam, In a Queer Time and Place. Transgender Bodies,
Subcultural Lives, New York University Press, 2005.
5
Franco “Bifo”Berardi, Futurability: The Age of Impotence and the
Horizon of Possibility, Verso, 2017.
6
Boris Groys: Comrades of Time, e-flux Journal, Issue #11, 2009.