Analiza djela

Emil i detektivi dječji je detektivski roman autora Ericha Kästnera. Roman

možemo podijeliti na dva dijela. Prvi dio odnosi se na početak koji je pomalo
neuobičajen. Pripovjedač nas upoznaje s tim kako je samo djelo nastalo. Navodi
se važnost poznavanja onoga o čemu se piše i to je razlog zašto je glavni junak
običan gradski dječak, to objašnjava zašto je radnja smještena u vrijeme i
mjesto koje autor poznaje. Zatim se nalaze kraći tekstovi o likovima i mjestu
radnje koji su popraćeni crtežom. Drugi dio romana odnosi se na samu radnju
koja se sastoji od osamnaest poglavlja.

Radnja romana započinje tako što se upoznajemo s Emilom. Saznajemo da živi

s majkom, a otac mu je preminuo. Emil je prikazan kao samosvjestan lik zato
što razumije da žive u teškoj situaciji, nemaju novaca, ali vidi da se majka trudi
i  radi kako bi on imao sve kao i drugi. Cijeni majčin trud i zauzvrat se trudi u
školi, pomaže joj oko posla jer ne želi da majka brine više nego što mora. Iako
je prikazan kao samosvjestan lik, autor nije Emila lišio dječačke razigranosti.
To vidimo u primjeru kada Emil s prijateljima iz realke šara spomenik i strah od
toga da ne bude kažnjen je nešto što ga prati kroz cijelu radnju.

Počinju praznici i Emil odlazi kod bake i tete u Berlin. Odlazi sam jer majka
nema dovoljno novaca da bi i ona išla s njim. U vlaku upoznaje nove ljude i
počinje strahovati za novac koji ima kod sebe, a mora ga dati baki. Dosjetio se
da će novac biti najsigurniji ako ga pribadačom probode za podstavu kaputa.
Iako se opirao tome da zaspe u vlaku, nije mogao izdržati. Nakon buđenja
suočava se sa stvarnošću, a to je da je pokraden i sam. Nalazi se sam u
nepoznatom gradu, bez novaca, s grižnjom savjesti jer je izgubio nešto za što je
njegova majka mjesecima naporno radila i sa strahom da će biti uhićen zbog
šaranja spomenika ako se obrati policiji. Instinktivno je reagirao iskakanjem iz
vlaka za osobom koju je vidio da izlazi na stanici, a koju sumnjiči za krađu
novca.

Osjećao se nemoćno prateći lopova jer nije znao gdje ide, nema novaca i ne
može se nikome obratiti za pomoć. U tim teškim trenucima Emil upoznaje
dječaka Gustava koji mu pruža prijateljstvo i pomoć. Upoznaje ga s drugim
dječacima i Emil družeći se s njima ne osjeća više nemoćnost jer nije sam.
Dječaci s Emilom kreću slijediti lopova nesvjesni kako rade opasnu stvar iako je
to što su radili njima bilo ispravno i nije bilo mjesta za propitkivanje i strah.
Znali su da mu ne mogu ukrasti novac koji je on ukrao Emilu jer onda bi i sami
bili lopovi, ali nisu imali razvijen plan kako će navesti lopova da Emilu vrati
novac. Prateći lopova saznali su gdje je odsjeo te u koje vrijeme planira
napustiti hotel.
Prilika za raskrinkavanje lopova se javlja u banci. Lopov želi promijeniti
ukradeni novac, no u zadnji trenutak ga u tome sprječava jedan od dječaka koji
poziva Emila u banku. Lopov se na svaki način pokušava opravdati da bi
izbjegao suočavanje s policijom. Emil se sjetio da bi njegove novčanice trebale
imati rupicu od pribadače što ravnatelj banke vidi i želi pozvati policiju, ali
lopov pobjegne. Na ulici, prilikom bijega vidljiva je dječja sloga, poštenje i
hrabrost jer su opkolili lopova i nisu mu dali da pobjegne. Lopov završava u
policijskoj postaji gdje se nastoji utvrditi njegov pravi identitet i je li prije
počinio kakav zločin. Emilu se vraća novac koji on predaje baki, ali u isto
vrijeme postaje i medijska zvijezda jer je uhvatio traženog kriminalca i za to
dobiva novčanu nagradu. Dio novčane nagrade troši na dolazak majke u Berlin i
to da joj kupi stvari za koje smatra da su joj potrebne, ali i proslavu za prijatelje
i obitelj koji su mu pomogli.

Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: dječji roman, detektivski roman

Mjesto radnje

Emilov rodni grad Neustadt – opisi kako tu živi Emil s majkom, opis
konjskog tramvaja i spomenika vojvode Karla.

“U Berlinu je drugačije negoli tu kod nas u Neunstadtu. U nedjelju ćeš s tetkom

Robertom otići u muzej cara Friedricha. I budi pristojan da ne bi tkogod
pomislio kako mi ovdje ne znamo što se pristoji”

Vlak dok putuje za Berllin – Emil upoznaje suputnike, razgovara s njima i

osjeća nepovjerenje prema čovjeku koji mu se predstavi kao Grundeis

“Pored čovjeka koji je grozno puhao, sjedila je žena koja je plela šal. A do
prozora, pored Emila, jedan gospodin u policilindru čitao je novine.”

Ulice Berlina – Emil je sa svojom družinom pratio lopova od kafića Josty gdje
je Grundeis prvo sjeo, do hotela Kreid gdje je odsjeo, Schumannova ulica 15,
Dienstagov stan kao telefonska centrala

“Na uglu Carske aleje i jedne sporedne ulice čovjek s polucilindrom siđe s
tramvaja. Emil to opazi, zgrabi kovčeg i stručak cvijeća, još jednom najljepše
zahvali gospodinu koji je čitao novine i iskoči iz tramvaja.”

“Krummbiegel napravi dvanaest ceduljica i na svaku zapiši broj Dienstagova

telefona. Ali čitljivo! Svakome od nas dat ćeš po ceduljicu. Telefonska centrala
znat će u svakom trenutku gdje se detektivi nalaze i što se upravo događa.”

“Prvi se taksi zaustavi na Nollendorfskom trgu, točno ispred hotela Kreid.

Drugo automobil pravodobno zakoči, izvan opasne zone. Čekajući što će biti
dalje.”

Bankovna produžnica – mjesto gdje se lopov razotkriva

“Kada su Gustav i Profesor ušli u banku, čovjek s polucilindrom stajao je već

ispred šaltera na kojemu je bila pločica s natpisom Uplate – Isplate, čekajući
strpljivo da dođe na red.”

Vrijeme radnje: vrijeme radnje nije točno definirano, možemo zaključiti da se

radi o 20. stoljeću jer su ljudi putovali vlakom, koristili telefon jedino što je
definirano da se odvija za vrijeme praznika
“U Berlinu još uopće nije bio. A moja sestra Marta oduvijek nas poziva k sebi.
Ja, doduše, ne mogu poći s njim. Uoči praznika uvijek imam puno posla.”

Tema: Emil i družina u lovu na lopova u Berlinu

Ideja: iskrenost, poštenje i zahvalnost se uvijek na kraju nagradi

Knjiga "Emil i detektivi" poznati je dječji roman njemačkog pisca za djecu

Ericha Kästnera. Objavljen je 1929. godina i od tada je jedno od omiljenih štiva
djece diljem svijeta.

Roman počinje potpoglavljem u kojem je opisano zašto se radnja romana

događa u gradu i bavi se životom gradske djece umjesto da se bavi neobičnim
likovima i dalekim putovanjima, što je neobično za dječje romane vremena u
kojem je ovaj objavljen. Upravo zato mnogi smatraju da je ono skrenulo pravac
dotadašnje dječje književnosti koje se bavilo nerealističnim likovima i mjestima
radnje (vilama, čarobnjacima i vješticama). Ovo djelo smješteno je u grad, a
njegovi likovi su djeca koju možemo naći u bilo kojem naselju ili kvartu.
Iako je autor napisao roman prije svega da zabavi djecu, on nosi i pouku, a
govori o dobru i zlu, o marljivosti, poštenju i plemenitosti. Djelo i doseglo
veliku popularnost upravo zato što su se njegovi čitatelji lako mogli poistovjetiti
s likovima, ali i s radnjom. Ono pokazuje da djetinjstvo kao takvo donosi
mnogo uzbuđenja, pa mu i ne trebaju mistična bića da bi bilo jedna velika
avantura. Iako je djelo namijenjeno djeci, ono nosi pouku i odraslima, a ona je
da ne treba djecu smatrati nesposobnima. Ona su dovoljno pametna da mogu
izvući istinu na vidjelo, a u velikim grupama su i dovoljno moćna da mogu
izvesti zločinca pravdi.

Također, u romanu su predstavljeni svi likovi, a sve to zaokruženo je zgodnim

crtežima i opisima koji ih objašnjavaju. Likovi su djeca koja predstavljaju
tipične osobine različitih ljudi. Među njima ima hrabre, domišljate, jako
pametne i jako snažne djece. Kvalitete posjeduju svi, baš kao i mane koje je
također bitno dobro iskoristiti. Jedini ženski lik također je revolucionaran, jer
predstavlja djevojčicu koja nije samo slatka i mila, nego je i itekako sposobna,
pametna i hrabra, kao i bilo koji drugi dječak. Iako je na početku smatraju
nesposobnom i nevažnom jer je djevojčica, onda dokazuje da je ponekad više
domišljata od dečki, da je jednako hrabra i jednako važna.

Knjigu možemo svrstati u realistični roman u kojem je opisano djetinjstvo

jednog dječaka.

Pitanja za ponavljanje

1. Kojoj vrsti djela pripada knjiga "Emil i detektivi"?

"Emil i detektivi" je dječji pustolovni roman.

2. Kada je objavljeno ovo djelo?

Ovo djelo objavljeno je 1928. godine.

3. Zbog čega je ovo djelo značajno za dječju književnost općenito?

Smatra se da je roman "Emil i detektivi" bio prvi dječji roman koji je imao
realističnu radnju i likove, bez dodanih likova iz bajke (na primjer vilenjaka,
čarobnjaka, vještica i slično). Radnja se događa u stvarnom vremenu i na
stvarnom mjestu, a sva pustolovina proizlazi iz realnog događaja, viđenog kroz
dječje oči. Ovakva forma dječjeg romana još nije bila poznata u vremenu kad je
napisan, pa se smatra da je upravo on bio prekretnica u dječjoj književnosti,
koja je kasnije krenula sličnim putem okrećući se realnim pričama.

4. Gdje je smještena radnja ove priče?

Radnja ovog djela smještena je u najprije u gradiću Neustadtu, zatim u vlaku na

putu za Berlin, a onda i u samom gradu Berlinu.

5. Koje je vrijeme radnje ovog djela?

Vrijeme radnje su dvadesete godine prošlog stoljeća.

6. Tko je glavni lik ovog djela?

Glavni lik ovog romana je desetogodišnji dječak Emil. On pažljiv, dobar i

velika pomoć svojoj majci koja mora puno raditi kako bi im zaradila za život.
Emil je jako bistar i snalažljiv dječak, u školi je odličan učenik, ali ponekad zna
raditi i nepodopštine. Vrlo je hrabar i zna kada pogriješi, pa se onda često i
ispriča. Emil je primjer uzornog dječaka koji je u isto vrijeme dobar, ali i vrlo
ambiciozan, ponekad i previše.

7. Tko su "detektivi" iz naslova "Emil i detektivi"?

Emilovi "detektivi" su sva djeca iz Berlina koja su mu pomogla da pronađe i

uhvati lopova koji mu je u vlaku ukrao novac. Među tom djecom najviše se
ističu Gustav, Mali Dienstag, Profesor, Petzold, liftboj hotela Kreid i Emilova
sestrična Poni.

8. Koja je tema ovog djela?

Tema ovog djela je Emilova pustolovina dok je po Berlinu slijedio lopova koji
mu je u vlaku ukrao novac.

9. Koja je ideja ovog djela?

Ideja ovog djela je da svakoga sustigne pravda, najčešće kada to najmanje

očekuje i na način na koji to najmanje očekuje. Također, priča nam govori o
snazi prijateljstva i tome kako puno više možemo postići uz pomoć drugih, nego
sami.

10. Kako se zove grad u kojem je Emil živio s majkom?

Emil je s majkom živio u malom njemačkom gradiću Neustadtu.

11. Koliko je Emil imao godina kada je ostao bez oca?

Kada je ostao bez oca Emil je imao samo pet godina.

12. Što je Emilova majka bila po zanimanju?

Emilova majka bila je frizerka i svoj posao radila je kod kuće.

13. Kako je Emil pomagao svojoj majci u njenom poslu?

Emil je često znao pomagati svojoj majci u njenom poslu tako što bi prao kosu
klijenticama i čistio podove nakon šišanja.

14. Kako je Emil pomagao svojoj majci kod kuće?

Budući da mu je majka puno radila, Emil joj je dosta pomagao i u kućnim

obavezama. Čistio bi kuću, prao suđe i rublje i pomagao joj kuhati.

15. Kakvu nepodopštinu su Emil i njegovi prijatelji učinili na spomeniku

vojvodi Karlu?

Emil i njegovi prijatelji su spomeniku vojvodi Karlu na glavu stavili šešir, a

onda mu je Emil nacrtao brkove i oboji nos. Dok je to radio, naletio je stražar i
sva su se djeca razbježala. Ipak, stražar je vidio Emila i osumnjičio ga za
nepodopštinu.

16. Kamo je majka poslala Emila kad su počeli ljetni praznici?

Kad su počeli praznici, majka je poslala Emila u Berlin svojoj sestri, koja je
tamo živjela s mužem, kćerkom Poni i svojom majkom, Emilovom bakom.

17. Koliko novaca je Emil nosio sa sobom na put i kome je on bio

namijenjen?
Emil je sa sobom nosio 140 maraka. 120 maraka bilo je za baku, a 20 za Emila.

18. Kako je Emil "zaštitio" novac koji je nosio sa sobom?

Emil je s iglom koju je pronašao u ovratniku kaputa proboo postavu odjela i

onda "ušio" novac u unutrašnjost džepa kaputića, kako ne bi ispao.

19. Tko je bio Grundeis?

Grundeis je ime čovjeka s krutim šeširom koji je putovao s Emilom u istom

odjeljku vlaka. Kasnije vidimo da je on i lopov koji je Emilu ukrao novac.

20. Kako su Emilu uspjeli ukrasti novac?

Iako je Emil prišio novac u džep kaputa, netko mu ga je ukrao dok je spavao.
Naime, Emil se svim silama trudio ostati budan za vrijeme putovanja, ali
ritmično klopotanje kotača vlaka ga je uspavalo, a kad se probudio, bio je sam u
odjeljku i njegov novac bio je nestao.

21. O čemu je Emil sanjao kad je zaspao u vlaku?

Kad je zaspao u vlaku, Emil je sanjao da su ga ulovili dok je crtkao po

spomeniku, odveli ga na ispitivanje i zahtijevali da izda sve svoje prijatelje,
ostale sudionike. On to nije htio učiniti, nego je pobjegao, pa sanjao kako bježi i
bježi dok su mu progonitelji stalno za petama. Trgnuo se iz noćne more sav u
znoju.

22. Zašto Emilova baka i Poni nisu dočekale Emila na dogovorenoj stanici?

Iako su ga čekale na dogovorenom mjestu, baka i Poni nisu dočekale Emila jer
se on iskrcao na stanici ranije. Iskrcao se na prvoj stanici nakon što se probudio,
jer je u mnoštvu ljudi koji su tada izašli iz vlaka ugledao i čovjeka s krutim
šeširom, koji je bio njegov prvi osumnjičeni za krađu novca.

23. Tko je bila Poni?

Poni je Emilova sestrična, kći sestre njegove majke. Poni je bila nešto mlađa od
Emila, ali je svejedno jako pametna i hrabra. Jako je puno pomogla Emilu u
hvatanju lopova, a pridružila mu se čim je čula gdje je. Iskrala se iz kuće i na
svojoj bicikli došla do bratića i ostalih dječaka. Poni je bila jako vesela
djevojčica, pa gdje god sa se pojavila, zavladala bi radost. Najradije se vozila na
svom biciklu, a živjela je u Berlinu s roditeljima i bakom.

24. Kakva neprilika je dočekala Emila kad se ukrcao u tramvaj i kako je

ona riješena?

Kad se ukrcao u tramvaj da bi slijedio čovjeka s krutim šeširom, Emil se našao

u neprilici jer ga je zaustavio kondukter, a on nije imao ni novčića za platiti
kartu. Ali prije nego su ga izbacili, jedan ljubazan gospodin ponudio se da mu
kupi kartu, jer u Emilu je prepoznao samo dobrog dječaka u nevolji. Tako je ta
neprilika riješena.

25. Što je dječak Gustav uvijek nosio u svom džepu?

Dječak Gustav u svom džepu uvijek je nosio trubu.

26. Kako je Gustav pomogao Emilu u potrazi za lopovom?

Nakon što je Emil ispričao Gustavu što mu se sve izdogađalo, on je odjurio i

sakupio dva tuceta dječaka koji su odlučili pomoći pronaći lopova i ukradeni
novac.

27. Kakvu je zadaću u lovu na lopova imao Mali Dienstag?

Mali Dienstag je bio dječak koji je jedini imao telefon u kući, pa je određeno da
će stalno biti uz telefon i koordinirati dječake, primati dojave i dalje ih
prosljeđivati.

28. Koja je bila tajna lozinka družine?

Lozinka družine bila je "Lozinka Emil".

29. Kako su djeca uspjela "izludjeti" lopova nakon što je sljedeće jutro
izašao iz hotela?

Kada su djeca krenula u akciju, skupilo ih se oko stotinu. U čoporu su dočekali

lopova pred hotelom i počeli ga pratiti. Gdje god bi otišao, djeca su mu bila za
petama, a na svakom uglu dočekivalo ga je još mališana. Čovjeka je to
izluđivalo i postao je jako nesmotren.
30. Kako je Emil prepoznao svoje ukradene novčanice?

Emil je svoje novčanice prepoznao po rupicama nastalim od igle kojom ih je

pričvrstio za džep.

31. Zašto se Emil bojao zvati policiju kad je shvatio da mu je novac

ukraden?

Emil se bojao zvati policiju jer se mislio da će ga prepoznati kao onoga tko je
bojao spomenik i uhititi ga.

32. Tko je bio čovjek iz tramvaja koji je Emilu platio tramvajsku kartu?

Tajanstveni dobročinitelj bio je gospodin Kastner, poznati novinar. Emil ga je

pronašao i ispričao mu priču o ukradenom lovcu i njegovim detektivima koja je
izašla u popodnevnim novinama.

33. Što je Emil dobio za nagradu jer je uhvatio lopova?

Emil je za nagradu što je ulovio lopova, za kojeg se ispostavilo da je i ranije

sudjelovao u velikim pljačkama, dobio 1 000 maraka.

34. Što je Emil odlučio kupiti svojoj majci od nagrade koju je dobio?

Emil je odlučio majci kupiti sušilo za kosu i topli kaput za zimu.

35. Što su Emil, njegova majka i baka zaključili nakon cijele ove zgode?

Nakon svega što mu se izdogađalo, Emil je shvatio ne treba uvijek svima

vjerovati, majka je zaključila da od sada više ne šalje Emila samog na put, a
njegova baka je shvatila da je novac najbolje slati poštom.

Analiza likova

Emil Tischbein - glavni lik romana. Ima malo više od deset godina što
saznajemo kada se spominje da pohađa realku. Otac mu je umro kada je imao
samo pet godina i od tada on živi s majkom u mjestu Neustadt. Jako voli svoju
majku i želi biti što bolji kako bi se majka ponosila s njim, hrabar, iskren,
skroman, pristojan, pošten, nestašan.
"-Smijem li vas zamoliti za adresu? – upita Emil gospodina do sebe. – Zašto? –
Da bih vam mogao vratiti novac čim ga budem imao. Ostat ću možda tjedan
dana u Berlinu pa bih navratio do vas."

Žive siromašno pa je majka primorana puno raditi. Emil joj pomaže u svemu,
pažljiv je i osjećajan, pun razumijevanja i pravedan. Osim što je marljiv kod
kuće, on je i u školi odličan učenik. Najbolji je u razredu. Hrabar je i kada je
potrebno sposoban je potisnuti strah. Jedino po čemu možemo vidjeti da nije
svetac je to što sudjeluje u brojnim nepodopštinama svojih kolega. No, tada
osjeća takvu grižnju savjesti da mu je bolje tak kada to javno prizna. Kada je
stigao u Berlin bio je očaran njime. Ipak nije mogao zamisliti da tamo živi.
Cijelo vrijeme, do kraja romana, lik Emila je ostao kao pozitivan lik i sin
kakvog bi poželio svaki roditelj.

Emilova majka - brižna, marljiva i požrtvovna. Nenametljivim i razumnim

ponašanjem vodila je svoga sina k tome da postane pravi čovjek. Štedi za svog
sina kako bi mu omogućila što bolji život, boji se za Emila kada joj se ne javi
odmah iz Berlina

Grudjas (čovjek u krutom šeširu) - Emilov suputnik iz vlaka. Pričao je stalno

brojne besmislice i šale, ali ipak Emil nije mogao znati je li on dobar ili loš.
Kada je Emil zaspao iskoristio je priliku i opljačkao ga. Kasnije se saznaje da je
već opljačkao i banku. Na kraju možemo zaključiti da je lopov i da je zao.

Gustav - predsjednik je berlinske družine koja traži lopova. Dječak koji je imao
trubu. Dobrodušan, pravi pustolov. Za vrijeme detektivske potrage obavljao je
nekoliko važnih zadataka. Volio je živjeti u velikom gradu i nije mogao
zamisliti kakav je život u malom mjestu. Komunikativan, rado pomaže
prijateljima, snalažljiv, hrabar, iskren, nestašan.

"-Prepusti to meni! - uzviknu Gustav i počne raspoređivati dojavnu službu. - I

ja ostajem ovdje uz prvu postavu - reče on Emilu - ništa se ti ne brini! Neće
nam umaknuti."

Mali Dienstag - dječak koji je za vrijeme detektivske potrage dobio zadatak da

dežura uz telefon jer je jedan od rijetkih koji su tada imali telefon. Time nije bio
oduševljen. On bi radije kao i ostali dječaci jurio gradom, ali zbog uspjeha tima
odlučuje sjediti puna dva dana uz telefon. Sitan dječak, želi pomoći prijateljima,
sjedi u stanu i čeka pozive iako bi više htio biti na ulici s družinom.
"Ali mali Dienstag nije se micao od telefona. Utonuo u mek naslonjač, spavao
je i sanjao o četiri milijuna telefonskih razgovora."

Petzold - dječak koji je svoje interese (radoznalost) stavio ispred interesa

cijelog detektivskog pothvata. Zato je na kraju morao i snositi posljedice. Želi
pomoći prijatelju, ali ne drži se dogovara i nije na mjestu gdje bi trebao biti i
dežurati, već dolazi do Emila i Profesora ispred hotela.

"Oko deset sati pojavi se jedna grupa iz dežurne službe u dvorištu kina i dovuče
toliko sendviča kao da treba nahraniti stotinu gladnih usta te zatraži nove
zapovijedi. Profesor se naljuti i reče im da tu nemaju što tražiti već da na
Nikolsburškom trgu čekaju Traugatta, vezu s telefonskom centralom."

Pony Hütchen - Emilova sestrična koja je bila mlađa od njega. Živi u Berlinu i
stalno se vozi na svom malom biciklu. Gdje god se pojavi, tamo vlada dobro
raspoloženje. Tvorac je velikih ideja i od velike je pomoći za vrijeme
detektivske potjere. Mnoge pothvate obavlja sama što je korisno za hvatanje
lopova. Otvorena duha, znatiželjna, voli se dokazivati, pokazuje mudrost kada
poziva policiju u banku i kada objašnjava ocu da Emilu ne predstavlja sreću da
novac stavi u banku, već da ih potroši na majku.

"Baš si tvrdoglav, Heimbolde - reče Pony Hütchen svom ocu. - Zar ne vidiš
koliko Emila veseli da može nešto pokloniti svojoj majci? Vi odrasli, kadšto ste
zaista više nego teški."

Profesor - rado pomaže prijateljima, hrabar, smišlja plan kako uhvatiti lopova,
preuzima ulogu vođe, dobar prijatelj.

"- Novac uopće ne pripada tom gospodinu. Ukrao ga je jednom mom prijatelju i
sada ga hoće promijeniti kako mu se ništa ne bi moglo dokazati – objasni
Profesor. – S takvom se drskošću nisam suočio cijeloga života – reče gospodin
Grundeis i, okrenuvši se prema blagajniku, doda: - Oprostite! – te Profesoru
opali zvonku zaušnicu. – Time se ništa neće promijeniti – reče Profesor i tresnu
Grundeisa u trbuh tolikom žestinom te se ovaj morao pridržati za stol."

Baka - brine za Emila, osjeća zahvalnost prema Emilovoj majci i novcu koji joj
šalje, prepoznaje važnost Dienstaga i toga što je sjedio ispred telefona iako je
htio biti na ulici.
"Mislim na malog Dienstaga. Baš tako! - reče baka. - Dva je dana dežurao
pored telefona. Znao je što mu je dužnost. I on ju je obavio iako mu se nije
svidjela. To je sjajno, razumijete li, to je sjajno! Ugledajte se u njega!"

Kratak sadržaj, citati

Emil Tischbein živi s majkom u stanu u Neustadtu. S obzirom na to da je Emilu
otac preminuo, majka radi kao frizerka da osigura sve što je potrebno za život.
Brinula se da Emil ima novu odjeću, da može pohađati realku, da imaju
dovoljno hrane, žive u toplom i čistom. Zauzvrat, Emil se trudio biti uzoran u
školi, učio je, redovito pohađao školu kako majci ne bi zadavao dodatne brige i
pomagao joj s njenim poslom koliko je mogao.

“Emil više nije imao oca. Ali majka je imala posla, pravila je frizure u dnevnom
boravku, prala plave i smeđe glave i rintala kako bi mogli jesti i platiti račune
za plin i ugljen, stanarinu, odjeću, knjige i školarinu. .. Vidite, jako je volio
majku. Silno bi se sramio da je ljenčario dok je ona radila, računala pa opet
radila… Bio je uzoran dječak jer je to htio biti! Odlučio se na to, iako mu često
nije bilo lako.”

U Berlinu je imao tetu Martu s kojom je živjela baka. Ona je otišla živjeti kod
tete Marte nakon očeve smrti zato što mama nije mogla zaraditi kako bi sve
troje mogla prehraniti. Teta Marta ima kćer Pony Hütchen. Za praznike Emil ide
kod njih na tjedan dana. Prije nego su krenuli na kolodvor, mama mu je dala
140 maraka, 120 maraka je trebao dati baki uz ispriku što prošli puta nije mogla
poslati, 10 maraka za kartu kada se bude vraćao i 10 maraka ostaje njemu da
ima za jelo i piće. Emil je kuvertu s novcem stavio u desni džep kaputa jer je bio
siguran da iz toga džepa kuverta neće iskliznuti.
“Tu imaš sto i četrdeset maraka. Jednu novčanicu od sto maraka i dvije po
dvadeset. Sto i dvadeset daj baki i reci joj neka se ne srdi što joj prošli puta
nisam ništa poslala. Bilo bi meni ostalo premalo. Zato joj ovaj put novac nosiš
osobno. Više nego inače.”

Do kolodvora su išli konjskim tramvajem. Prije nego što se Emil ukrcao u vlak,
sreli su policijskog narednika Jeschkea. Emil se uplašio da će ga narednik
prepoznati, reći mami i uhiti jer je s učenicima realke poslije sata tjelovježbe
nataknuo klobuk na spomenik vojvode Karla Krivoustog i bojicama mu nacrtao
crveni nos i poput smole crne brkove. Narednik je naišao u trenutku dok je Emil
šarao, ali uspjeli su pobjeći prije nego ih je narednik uhvatio.

Emil je osjećao sram zbog toga čina i bojao se da ga narednik ne prepozna.

Policijski narednik je slučajno naišao i samo nakratko porazgovarao s majkom.
Majka je pomogla Emilu da se ukrca u vlak i dala mu posljednje upute kako da
se ponaša i na što da pazi. Nakon što je vlak krenuo malo je zaplakala, ali znala
je da se mora vratiti u stan jer ju tamo čeka žena mesara Augustina kojoj treba
temeljito oprati kosu.

“Konjski je tramvaj dakle nešto fenomenalno, nadalje, kreće se po tračnicama

kao i pravi, moderni tramvaj, kola su im također slična, samo što je ispred
ovoga upregnuto zaprežno kljuse.”

Emil je ušao u vlak i prije nego što je sjeo na mjesto, za koje je vidio da je
slobodno, upitao je putnike koji su tamo već sjedili ima li još mjesta za njega.
Debela gospođa Jakob pohvalila je njegovu pristojnost, a Emil se smjestio na
slobodno mjesto. U vlaku su, osim Emila i gospođe Jakob, sjedili čovjek koji je
glasno soptao, žena koja je plela šal i čovjek u polucilindru koji je čitao novine.
Taj čovjek odloži novine i ponudi Emila čokoladom. Emil uzme čokoladu i
svima se predstavi uz naklon. Takav postupak izazove smijeh kod suputnika, ali
predstave mu se debela gospođa Jakob i Grundeis (čovjek u polucilindru).

Emil započne razgovor s njima kako ide u Berlin i kako će ga baka dočekati na
kolodvoru pored kioska s cvijećem. Dok je razgovarao s njima, Emil je bio
nervozan i stalno je provjeravao šuška li omotnica s novcima u džepu jer ga je
bilo strah da ju ne izgubi. Grundeis je krenuo Emilu govoriti kako će ostati bez
daha kada ugleda Berlin, kako je to razvijen grad kojemu su krovovi pričvršćeni
za nebo, kako ljude stave u sanduk i ispale kroz cjevovod poput pisma ako im se
žuri, da mogu zadužiti mozak u banci i dobiju tisuću maraka. Tu priču prekinuo
je gospodin koji je glasno soptao govoreći mu da prestane s besmislicama.
“No, onda ćeš zinuti! U Berlinu sada ima kuća i sa stotinu katova, a krovove im
je trebalo pričvrstiti o nebo da ih ne odnose vjetar… A kada se nekome posebno
žuri, spakiraju ga na pošti u sanduk, gurnu u cjevovod i ispale poput hitnog
pisma do pošte u onoj četvrti kamo treba stići… Ako pak netko nema novca,
pođe do banke i tamo založi mozak za koji dobije tisuću maraka. Bez mozga
čovjek može poživjeti dva dana; a banka mu ga vrati tek pošto joj on vrati
tisuću i dvjesto maraka. Sada su pronašli nevjerojatne moderne medicinske
uređaje i …”

Među suputnicima pojavi se određena nelagoda jer su dva gospodina počela s

razmiricom, Emil se samo usiljeno nasmijao i izvadio sendvič s kobasicom i
krenuo jesti. Kada je bio kod trećeg sendviča, vlak se zaustavio na kolodovoru,
no Emil nije stigao pročitati naziv kolodvora i svi su izašli osim gospodina
Grundeisa. Emilu se nije svidjelo što je ostao sam s tim gospodinom i strah za
omotnicu s novcem samo se povećao. Bilo ga je strah pipati omotnicu pred
gospodinom Grundeisom te je odlučio otići u zahod i tamo pribadačom probode
novac i omotnicu za unutarnju stranu kaputa. Gospodin Grundeis je spavao što
je Emilu odgovaralo jer nije htio razgovarati s njim, ali isto tako nije htio
zaspati jer su ostali njih dvojica sami. Razmišljao je sestrični Pony Hütchen
kako izgleda, gledao je kroz prozor, brojao je dugmad, štipao se za koljeno, no
ništa nije pomoglo jer je zaspao.

Emil je sanjao kako se vlak neprestano kreće u krugu, a krug se sve više
sužavao. Lokomotiva se sve više približavala posljednjem vagonu. Vlak se
okretao oko sebe kao pas kada se pokušava ugristi za rep. Da bi vidio koliko je
sati, Emil je posegnuo za džepnom urom koju je vukao, ali nikako da izvuče iz
džepa. Vidio je da to stajaća ura iz majčinog dnevnog boravka na kojoj je očitao
185 km/sat. Pogledavši kroz prozor, Emil shvati kako će lokomotiva udariti u
zadnji vagon te će doći do prometne nesreće koju je želio zaustaviti.

Odlučio je otići do strojovođe kako bi to spriječili. Kada je došao do strojovođe,

vidio je da on sjedi na kočijaškom sedlu, vitlao bičem, držao uzde, a vlak je bio
upregnut konjima. Vlak je vuklo devet konja koji su na kopitima imali srebrene
koturaljke kojima su jurili po tračnicama i pjevali pučku pjesmu “Moram li
sada, moram li sada otići iz grada”.

Emil opazi kako je strojovođa zapravo policijski narednik Jeschke. Policijski

narednik je htio znati tko je još uz Emila šarao vojvodu Karla. Emil je priznao
da je on, ali svoje prijatelje nije htio odati. Ponudio je naredniku dvadeset
maraka da zaustavi vlak, ali narednik je to odbio. Emil iskoči iz vlaka i krene
trčati prema neboderu, vlak ga je proganjao. Utrčao je u neboder od dvjesto
katova i odlučio je otići na krov, ali vlak se i dalje uspinjao za njim i proganjao
ga.

Na krovu nebodera Emil izvadi maramicu iz džepa, raširi je i skoči u prazno te

se odjednom nađe na livadi. Vidio je da su konji i narednik raširili kišobrane te
također skočili. Emil spazi stakleni mlin prema kojem krene trčati. U mlinu se
nalazila majka koja je prala kosu gospođi Augustin. Majka upali motor i četiri
se staklena mlinska krila krenu okretati tako da od blještavila narednik i konji
nisu mogli do Emila. Prije nego se probudio majka mu je rekla da se nada da
nije poderao odijelo i da pazi na novce.

“Probudio se kada je vlak upravo opet polazio. Dok je spavao, bio je pao s
klupe pa je sada ležao na podu, ukočen od straha. Još nije shvaćao zbog čega.
Srce mu je udaralo kao ludo. Evo ga tu u vlaku i zamalo je zaboravio gdje se
nalazi. A onda se polako, sliku po sliku, počne prisjećati. Tako je, putuje u
Berlin. Zaspao je.”

Nakon što se razbudio, ustao s poda, Emil je opipao džep i shvatio da nema
omotnice s novcem. Dok je provjeravao džep, pribadača mu se zabila u prst, ali
omotnice i novaca nema. Počeo je plakati od muke jer je majka mjesecima
morala raditi za te novce, opet baki neće ništa dati i nema novce za kartu da se
može vratiti kući. Razmišljao je da to prijavi policiji, ali sjetio se kako je šarao
spomenik vojvode Karla i bojao se da mu policija zbog toga neće vjerovati jer je
i sam zbog tog postupka kriminalac. Emil je gledao kroz prozor i razmišljao što
napraviti i tada spazi čovjeka u šeširu i istrči za njima na kolodvorskoj stanici
Zoološki vrt. Emil je u gužvi tražio gospodina Grundeisa i kada ga je pronašao
počeo ga je slijediti.

Grundeis je ušao u tramvaj broj 177, Emil je u zadnji tren uspio ući u tramvaj i
tek je u tramvaju shvatio da on nema novca kako bi kupio kartu kada dođe
kondukter do njega. Stalno je pratio na vrata da ne bi Grundeis izašao i tako
zauvijek izgubio novac. Slušao je razgovor između dva gospodina o pljački
pretinaca u trezoru i tome kako se ne zna kolika je šteta počinja jer vlasnici nisu
dužni banci reći što se nalazi u ormarićima. Dolazi kondukter i govori Emilu da
na sljedećoj stanici mora izaći jer nema kartu. Emil nije rekao da su ga pokrali,
već da je zaboravio novac. Nepoznati čovjek mu kupi kartu. Nakon što je dobio
kartu, Emil je zahvalio gospodinu, predstavio se i zatražio adresu da mu može
vratiti novac kada bude imao, što je gospodin odbio i rekao da mu je poklonio
kartu.

“Tramvaj je vozio dalje. Pa stao. Pa opet krenuo dalje. Emil pročita naziv
jedne lijepe široke ulice. Zvala se Kaiserallee. Vozio se ne znajući kamo. U
drugim je kolima sjedio lopov. Možda je unutra bilo još lopova? Na njega se
nitko nije osvrtao. Jedan mu je neznanac, doduše, poklonio kartu. Ali se potom
opet posvetio svojim novinama. Emil se zagrcnu. Osjeti se posve sam i
napušten.”

Dok se Emil vozio tramvajem prateći gospodina Grundeisa, na kolodvoru u

Friedrichovoj ulici pored kioska s cvijećem čekale su baka i Pony Hütchen sa
svojim biciklom. Baku je zabrinuta jer Emila nema. Pony Hütchen i baka
saznaju od konduktera da je vlak iz Neustadta stigao u predviđeno vrijeme i da
sljedeći stiže u 20:33. Kada se baka i Pony vrate bez Emila razmišljaju trebaju li
javiti Emilovoj majci.

” – Zaboga! – uzviknu njegova žena, Ponyjina majka. – Ona bi umrla od

straha. Otići ćemo oko osam još jednom na kolodvor. Možda stigne sljedećim
vlakom. – Nadajmo se – zabrinuto će baka – ali ja si ne mogu pomoći: to mi se
ni malo ne sviđa. To mi se ni malo ne sviđa!”

Na uglu Carske aleje Grundeis izađe iz tramvaja, a Emil za njim. Grundeis je

sjeo u kafić, pio pivo, jeo sladoled i pušio, a Emil se skrivao iza novinskog
tiska, pratio ga i razmišljao kako se on skriva poput lopova dok pravi lopov
sjedi na terasi i uživa. Iz misli Emila trgne dječak s trubom koji ga je na prvi
tren uplašio. Emil sazna da se dječak s trubom zove Gustav i priča mu kako je
opljačkan i da slijedi lopova. Gustav mu odluči pomoći i pozove ostalu djecu iz
susjedstva kako bi pomogli Emilu nakon desetak minuta se vrati te poimence
predstavi cijelu družinu Emilu.

Dječak s naočalama kojeg su zvali Profesor predložio je da skupe novac. Svatko

iz družine dao je novac koji je imao, dječak po imenu Dienstag prebroji i kaže
da ima pet maraka i sedamdeset pfeninga. Profesor i Emil su dobili po dvije
marke, a Gustav marku i sedamdeset. Odlučili su se na Nikolsburškom trgu
napraviti ratno vijeće, a od kafića gdje je bio Grundeis do trga bi će se
rasporediti šestorica kako bi mogli dojaviti kada Grundeis krene. Dječaci
osnivaju telefonsku centralu, sjedište centrale je Dienstagova kuća jer on im
najrazumnije roditelje. Na papirić su zapisali njegov telefonski broj, Dienstag će
dežurati pored telefona i prenosit će telefonskim putem informacije među
družinom. Šifra družine je Emil.

“Oni koji nisu prijeko potrebni u potjeri, ostat će ovdje na Nikolsburškom trgu.
Jedan po jedan skoknut će kući i reći svojima da će se danas možda vratiti jako
kasno. Neki mogu reći i da će prenoćiti kod prijatelja. …Imamo, dakle,
detektive, dežurnu službu, telefonsku centralu i vezu. To je zasad ono
najnužnije.”
Emil preko dječaka Bleuera šalje pismo baki i teti da ne brine. Piše im kako je u
Berlinu, da će doći čim obavi nešto važno i da ne brinu jer je on dobro. Družini
na Nikolsburškom trgu dotrče trojica dojavljivača. Svi su potrčali prema kafiću
gdje su ostavili Grundeisa. On je napustio kafić, kupio večernje novine i ušao u
taksi. Dječaci su uzeli drugi taksi i rekli taksistu da slijedi prvi taksi.

“- Vidite li onaj taksi što upravo zamiče u Prašku ulicu? Da? Krenite za njim,
molim vas. Ali oprezno da nas onaj drugi ne zamijeti. Auto krene, prijeđu preko
Carske aleje i na propisanom razmaku pojure za onim drugim taksijem.”

Grundeis izađe iz taksija ispred hotela Kreid. Dječaci su izašli za njim i Gustav
je odmah otišao provjeriti koliko izlaza ima hotel te je li Grundeis odsjeo u
njemu. Nakon što se Gustav vratio iz hotela, prenio je družini da hotel ima samo
jedan izlaz i da je vidio kako Grundeisa liftboj odvodi gore. Informacije koje su
saznali su odlučili odmah podijeliti s Dienstagom pa su ga nazvali, a on je sve
zapisao. Dok je družina smišljala sljedeći korak pojavili su se Peny Hütchen i
Bleuer. Emil je predstavi družini, ona im preda svoj džeparac i zaputi se kući da
njeni ne saznaju da ona zna gdje je Emil.

“- Eto – pričala je Pony – roditelji i baka sjede doma i pokušavaju dokučiti što
ti se dogodilo. Nismo im, naravno, ništa rekli. Ja sam tobože samo išla otpratiti
Bleuera pred kuću pa sam s njim malo odmaglila. Ali se odmah moram vratiti.
Inače će oni doma alarmirati prekršajnu policiju. Jer nestanak još jednog
djeteta u jednom te istom danu ne bi mogli podnijeti.”

Dječaci ispred hotela postaju nestrpljivi i Emil se dosjeti da bi Gustav ili

Profesor trebali otići do hotela i ispričati sve dječaku (liftboju) koji tamo radi
kako bi im on mogao pomoći. U hotel odlazi Gustav koji se treba za sat
vremena vratiti i podnijeti izvještaj. Dok ga čekaju, Emil i Profesor razgovaraju
o autima, učiteljima, novcima i odnosima u obitelji.

“A ako mi dopusti da s dečkom s prvog kata ostanem na livadi do devet

navečer, ja se vraćam već oko sedam. Zato jer neću da ona sjedi sama u kuhinji
za vrijeme večere. A ona baš hoće da ostanem s drugima. Pokušao sam. Ali ta
me zabava uopće ne veseli. Zapravo se ona ipak raduje što se ranije vraćam. –
A, ne – reče Profesor. – Kod nas je svakako drugačije. Ako se ja zaista na
vrijeme vratim kući, mogu se okladiti da će roditelji biti u kazalištu ili negdje u
gostima. I mi se volimo. To moram reći. Ali to baš previše ne pokazujemo.”

Razgovor između Profesora i Emila prekida grupa dežurne službe u dvorištu

kina. Takav ponašanje razljuti Profesora jer smatra da se dogovor treba poštivati
te da ne može svatko raditi što ga volja. Petzold, dječak koji je poveo grupu do
Emila, naljuti se i ode kući. Dječaci spaze kako iz hotela izlazi dječak u
zelenom odijelu i pomisle kako je to liftboy kojeg je poslao Gustav. Kada je
Gustav potrubio, shvatili su da je Gustav u tom odijelu. On im govori kako mu
je pravi liftboy iz hotela pomogao, dao mu je tu odoru, a njegov tata koji je
portir u hotelu, dozvolio je da Gustav i Emil prespavaju u hotelu. Gustav im
otkriva da je vidio Grundeisa, odsjeo je u sobi 61 na trećem katu te da je za
sutra naručio buđenje u osam sati. Dječaci nakon toga odlaze svatko svojoj kući,
osim Emila i Gustava koji spavaju u hotelu.

“Prozori sobe broj 61 gledali su na trg. Kada je gospodin Grundeis, sljedećeg

jutra dok se češljao, bacio pogled na trg, zapazio je gomilu djece što su se
vrzmala trgom. Najmanje dvadesetak dječaka igralo je nogomet na suprotnoj
strani, ispred nasada. Jedna druga skupina stajala je u Kleistovoj ulici. Djece
je bilo i na ulazi u podzemnu željeznicu. – Valjda su prolaznici – promrljmaa on
mrzovoljno, vezujući kravatu.”

Emil i družina nisu oduševljeni što je toliko djece ispred hotela, ali odluče to
iskoristiti. Odlučili su da će Grundeisa djeca opkoliti sa svake strane. U prvi
trenutak Grundeis nije shvatio što se događa, ali djeca su ga pratila u stopu i
odlučio je trčati nazad prema hotelu. Sve više ga je panika hvatala, čak je
zaprijetio da će pozvati stražu da bi ih otjerao, ali nije uspio. Spazio je banku i
utrčao u nju. Profesor s Gustavom ide u banku i kada Gustav zatrubi to je znak
da Emil s još desetoricom uđe u banku. Pony Hütchen koja im se ujutro
pridružila, imala je loš predosjećaj i osjećala je napetost.

“Gospodin Grundeis nije ni u ludilu kanio zvati stražara, naprotiv! Osjećao se

sve neugodnije. Doslovce ga uhvati strah i više nije znao što da radi. Na svim
su prozorima bili ljudi. Prodavačice su, zajedno sa svojim mušterijama, počele
izlaziti iz trgovina, raspitujući se što je posrijedi. Da sada naiđe stražar, s njim
bi bilo gotovo.”

U banci Grundeis govori bankaru da želi promijeniti 100 maraka u dvije po 50,
a za 40 maraka želi kupiti srebro. Profesor tada poviče da je to ukraden novac te
da mijenja kako mu se krađa ne bi mogla dokazati. Grundeis lupi Profesora
govoreći bankaru da to nije istina. Profesor mu uzvrati udarcem u trbuh i da
znak Gustavu da zatrubi. Nakon što je Gustav zatrubio, pojavi se ravnatelj
štedionice i Emil s desetoricom dječaka. Emil govori ravnatelju kako je taj
novac njegov te da je pokraden u vlaku dok se iz Neustadta vozio za Berlin.
Ravnatelj ga pita ima li svjedoke i može li dokazati da je to taj gospodin.

Emil spomene gospođu Jakob iz Gross-Günaua koja je s njima putovala te da se

gospodin predstavio kao Grundeis. Grundeis vikne da je to laž jer se on zove
Müller. Emil se sjeti da bi novčanice trebale biti probodene iglom jer ih tako
pričvrstio za kaput. Ravnatelj podiže novčanice u zrak i pronalazi tragove igle.
Gosppodin Grundeis bježi van iz banke. Vani ga opkoli velika skupina djece, a
Pony Hütchen dovede gradskog redara.

“Blagajnik napusti svoje mjesto, uzme novac i pribadaču i pođe s njima. Bila je
to uistinu luda povorka! Redar, bankovni činovnik, kradljivac u sredini, a za
njima devedesetak do stotinjak djece! Tako pođu na policiju.”

U policijskoj postaji su bankovni činovnik, Emil i Grundeis koji se tamo

predstavio kao Herbert Kiessling morali dati izjave i osobne podatke. Grundeis
je premješten u Ravnateljstvo na Aleksandrovu trgu. Tamo su uputili i Emila jer
će tamo dobiti novac koji mu je ukraden. Emil je načelniku ispričao sve što se
dogodilo. Načelnik je rekao da će fotografirati Grundeisa i uzeti otiske prsti
kako bi utvrdili tko je on i je li do sada počinio još koje krivično djelo.

Nakon razgovora s načelnikom Emila intervjuiraju četvorica novinara. Među

novinarima Emil prepozna svog čovjeka koji mu je platio kartu za tramvaj.
Kästner, novinar koji mu je platio kartu za tramvaj, vodi Emila, Profesora i
Gustava na kolač. Profesor i Gustav odlaze kući, a Kästner plaća Emilu taksi do
Schumannove ulice broj 15 gdje mu stanuju teta i baka.

Baka i teta su se obradovale Emilovu dolasku. Emil je tužan što je cvijeće koje
je imao za baku uvenulo jer je cijeli dan bilo bez vode. Teta je napravila
Emilove omiljeno jelo tjesteninu sa šunkom. Nakon ručka Emil i Pony Hütchen
su se po ulici vozali biciklom. Njihovu vožnju je prekinuo policajac koji je
tražio Emila. Emil se pribojavao da je to opet zbog šaranja vojvode, a zapravo
mu je policajac donio nagradu. Lopov kojeg je Emil ulovio je isti onaj koji je
opljačkao banku te je banka dala nagradu od 1000 maraka.

“Pony se popne na stolac, počne dirigirati kao da se u sobi nalazi orkestar i

zapjeva: – Dečki amo, dečki amo, Emil časti bit će slasti! – Da – reče Emil. –
Dakako. Ali, prvo… mislim da bi i… što mislite… i majka trebala doći u
Berlin..”

Emilova majka stiže u Berlin, upoznaje sve dječake koji su pomogli njenom
sinu. Emil joj govori da joj želi kupiti sušilo za kosu i kaput koji ima krzno
ispod od novaca koje je dobio za nagradu.
Mama želi staviti novac u banku, ali Emila to ne veseli, već ga veseli da pokloni
mami ono što misli da joj treba. U sobi sjede baka, teta, mama Pony i Emil i
razgovaraju što mogu naučiti iz svega što se dogodilo.

” – Novac treba slati samo poštanskom uputnicom – zabrunda baka, kikoćući

se, a glas joj zazvuča kao da dolazi iz glazbene kutije.”