PUBLl

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

SADRŽAJ

Tomislav Domović: Bijeli antipod, 5

Simo Mraović: Jezikom dodiruješ ogledalo, 12

Romeo Mihaljević: Heaven or Las Vegas, 22

REPUBLIKA, časopis za književnost
Izdavač Društvo hrvatskih lmjiževnilw
Glavni i odgovorni urednik Velimir Visković OGLEDI, ISTRAŽIVANJA
Operativni urednik Sibila Petlevski
Uređuju Branimir Donat, Tonlw Maroević, Pavao Pavličić, Sibila Petlevski, Seid Serdarević: Sarajevski ratni dnevnici, 26
Velimir Visković
Tajnica Nevenha Žvan Pavao Pavličić: Pjesma kao objavljenje, 35
/ Lektorica Jasna Bašić
Korektor Ivica Kilwlić Krešimir Bagić: Tko je plagijator, a tko đak?, 50

Mirl{o Tomasović: Marko Marulić i hrvatski pjesnici, 63

Kompjutorski slog ':JJurieux d. o. o.

Uredništvo: Trg bana J. Jelačića 7/1, 10000 Zagreb, tel. 274-211 • Uredništvo
prima utorkom od 12 do 14 sati • Rukopise ne vraćamo • Godišnja pretplata NOVA PROZA
120,00 kn • Cijena broja 15,00 kn, dvobroja 25,00 kn • Uplata: žiro-račun
Društva hrvatskih književnika: 30102-678-3588, s naznakom »za Republiku<< ili Vlado Andrilović: Tri tužne priče, 73
izravno u uredništvu • Za inozemstvo 50 USD na devizni račun kod Privredne
banke Zagreb 30101-621-42-20-181-87079-7 • Poštarina plaćena u gotovu • Tisak:
Puljko, Zagreb Sanja Lovrenčić: Crvenokosa, Vitez, Mačak i Vještica, 84

Časopis je registriran pri Republičkom komitetu za informiranje pod brojem Zagreb, svibanj-lipanj 1997. Broj 5-6
842/2. Osnivač: Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1945. GODIŠTE LIII

Krešimir Bagić
Tko je plagijator, a tko đak?
(Polemika Matoš - Ujević)
Valo~ se sudar~ju, bjesne, žele uspostaviti ravnotežu. Bije-
la wena, laka l vesela, prati njihove nestalne obrise. (. .. )
S~IJeh se r~?a kao i ta pjena. On na površini života oz-
50 nac~va povrsmske pobune. (. .. ) I on je neka vrsta pjene na
baz1 soh.
Henri Bergson 1
J~_dna ~d najpo_zn~~ijih Mato~evih_ p~lemika zasigurno je ona s dvadesetogodiš-
n~Im _Tmo_I? U)e:Icem. Otpoceta Je 1 :ođena iz osobnih razloga; književna su
PitanJa pnJe nJezm po;rod ~ego stvarm razlog. Parodijska je, a ne problemska.
S:rkaka od strana nastoJala Je, pod svaku cijenu, diskvalificirati i ismijati supar-
m a.
v· S~alno o~žer:. mladiT?- l~~eratima,. od kojih su ga mnogi doživljavali kao
~cite~Ja,. Matos Je oc1~o u UJ~VIcu naslutiO naj darovitijeg učenika. N o, nakon što
Je OSJe~IO da ga ovaJ nap~sU:, Matoš u kolovoškom broju >>Savremenika<< za
1911. tiska humor~~ku ':Dis:Ip~luS<<. U njoj, ne spominjući mu ime, portretira
~ladoga kolegu k?JI se. Iz. ~cemka preobrazio u učiteljeva plagijatora i klevet-
mka. ~edugo zatnn UJeVIc se prepoznaje u »Discipulusu« reagira (u pomoć
mu. pn.~ka~e KJ:ešimir Kovačić) i polemika se razbuktava. Ugotovo dva mjese-
ca IZmiJenJeno Je deset tekstova, i to ovim redoslijedom:
l. A G. Matoš- Discipulus, Savremenik, br. 8, kolovoz, Zagreb, 1911.
2. A: G. ~~t~ć - Zar i ti, Brute, Hrvatska sloboda, Zagreb, 22. 8. 1911.
3. Tm U]ev1c - Cezar na samrti, Sloboda, Split, 26. 8. 1911.
4. A ~: ~atoš- Discipulus, Hrvatska sloboda, Zagreb, 29. 8. 1911.
5. Kres1m1r Kovačić - Rahbi, Pokret, Zagreb, 2. 9. 1911.
6. A: G. ~a.t~š - Savršena afera, Hrvatska sloboda, Zagreb, 7. 9. 1911.
7. Tm UJeVIc- Barres i Oinobares, Hrvatski pokret, Zagreb, 23. 9. 1911.
8. A G. Matoš- Literarni fakini, Hrvatska sloboda, Zagreb, 30. 9. 1911.
. 9. Nepotpisano (karikature: Pjer Križanić; tekst: Krešimir Kovačić)- Rah-
bL, Koprive, Zagreb, listopad, 1911.
l Henri Bergson - Smijeh, Znanje, Zagreb, 1987, str. 127.
10. Nefotpisano (A. G. Matoš) -Zagrebački boemi, Koprive, Zagreb, listo-
pad, 1911.
Činjenica da na početku ove polemike stoji humoreska koja zaslužuje po-
sebnu pozornost, te ću joj posvetiti nešto više prostora. Držim da je humoreska
simptom Matoševa polemičkog artizma, odnosno fikcionalizacije polemičkoga
prostora (o čemu će kasnije biti više riječi). Birajući priznati književni oblik za
diskurzivni okvir konkretnome obračunu, Matoš je iznova potvrdio da svaki
iskaz doživljava kao svoje umjetničko očitovanje. Pišući humoresku, protivnika
je pretvorio u literarnog junaka, predstavio ga tipom, primjerom jednog načina
ponašanja, te mu se nakon toga narugao. Osim toga, pišući humoresku, po-
sredno nas je uputio da je - za njega - svaki polemički tekst bitno literarizi-
ran javni čin, da su polemičareve uvrede i imenovanja uvjetni odnosno da ih
ne treba uzimati doslovno, te da je humor najjače oružje istinskog polemičara.
Doduše, taj humor nije bezazlen, jer nije naklonjen svome predmetu. Smijeh
koji polemičar izaziva na račun protivnika svojevrsna je kazna. On je, kako u
jednom drugom kontekstu veli Henri Bergson, »Stvoren da ponizi, on u osobe
na koju se odnosi mora izazvati neugodan osjećaj«, jer taj smijeh »ne bi posti-
gao svoj cilj kad bi nosio znak simpatije i dobrote.«
Matoš u »Discipulusu<< diskurzivni obrazac humoreske slijedi konstruira- 51
njem priče, a polemično načelo naznačuje pripovjedačevim Ja i stalnim inzis-
tiranjem na opreci: Ja (učitelj) -On (učenik). 'Polemizacija' humoreske zbiva
se upravo u tom sučeljavanju polemičkog subjekta i njegove žrtve. Tekst poči­
nje Matoševim samoironičnim priznanjem:
Htjedoh složiti hrvatsku Plejadu. Skupih mlade ljude. Nemajući prijatelja, pri-
vinuh na grudi mladog i vrlo siromašnog Discipulusa.
On me zvaše Učitelj. Pisao mi je na razglednicama 'Rahbi'. Stvorio si je glas,
pišući o meni studiju, imitirajući moj stil. 4
Matoš se, dakle, predstavlja kao dobronamjeran i iskren čovjek koji (upra-
vo poradi tih karakternih osobina) biva 'nasamaren'. Nakon što je nazvao Di-
scipulusa plagijatorom, on i 'dokazuje' tu tvrdnju. Temeljni stilski postupak ko-
jim taj 'dokaz' posreduje, na kojemu uostalom počiva čitav tekst, jest portretira-
nje u opoziciji.
Ja pravim tercine. I on je pisao tercine.
Ja pišem humoreske. On se potpisivao na mojim šalama Pierrot.
Ja sam studirao duhovnu stranu na-
ših krajeva.
I on pisaše o hrvatskom pejsažu.
Ja sam nacionalista. I on je bio nacionalista. 5
2 Pri opisu ove polemike koncentrirat ću se na Matoševe i Ujevićeve tekstove: Kovačićeve tek-
stove i Matoševe odgovore na njih spominjat ću samo u mjeri u kojoj oni sudjeluju u sukobu
Matoš-Ujević.
3 Henri Bergson - Smijeh, str. 125.
4 A G. Matoš - Discipulus, Sabrana djela, JAZU/Liber/Mladost, Zagreb, 1973, sv. XII, str. 255.
5 Isto, str. 255.
 . -~o0r~tiranje .': ?poziciji P?stupak je koji Matoš vrlo često rabi u svojim Tehnika kontrasta kojom se izvodi portretiranje u opoziciji, prisutna je i u
kntl~kim l polem1ckim tekst~VIma. U ovom ulomku opoziciju originalni autor- ovom 'upozorenju'. M~tošev stil je h umoran, lapida:an, izravan .. Odjelj~ za-
p~agiJator doda~no podcrtava 1 upotreba glagolskih oblika: ono što čini original- vršava prigodnim aforizmom. Nakon 'upozorenja' D1scipul~s ~e IZ -~la~J~tora
m au~or d~o Je uglavnom u svevremenskom prezentu ('pravim', 'pišem') koji promeće u žestokog Učiteljeva oponenta: posprdno ga proziva Alagicem 1 na-
sugenra nJegovu postojanost, dok je ono što čini plagijator dano u perfektu pada po novinama. Matoš i opet ludički kreira 'dokaze' o - sada već- Disci-
('pisao je', 'potpisivao se', 'bio je') ili imperfektu ('pisaše') koji u ovom kontek- pulusovoj prevrtljivosti, ali i prevrtljivosti drugih ~jegovih_ ~avod:r:i~ u~enika.
stu sugeriraju njegovu prevrtljivost i nedosljednost. Pritom se i dalje služi tehnikom kontrasta, unoseći u svoJ hterarizirani pole-
. __ _Nikad_a_ ~e odustajući od ~vojega Ja, Matoš postupkom portretiranja u opo- mički govor čak i viceve koji se temelje na igri riječima, te navodni Discipulu-
ZICIJI u kritici podcrtava gramcu između djela o kojemu govori i svojega čitanja sov rugalački sonet. Time ne samo da literarizira polemički diskurz, nego__i for-
to~ djel~, a u polemici čitatelja upućuje na nepremostivi jaz koji vlada među
malno proširuje i usložnjava diskurzivnu matricu humoreske. Evo tog diJela s
sucelJemm stranama. 6 Nakon postavljene i potkrijepljene teze o Discipulusu- vicevima i sonetom:
plagijatoru, Matoš najprije komentira u što se izrodila njegova ideja da 'stvori
hrvatsku Plejadu', a potom navodi nove primjere Discipulusove nevjere. Opetujući moje šale, idu po kafanama i pričaju mojim protivnicima:
- Alagić je najlakša roba na svijetu.
Umjesto učenika -Zašto
- Jer je Zagreb najlakše mjesto na svijetu. Agram = a (ein) gram = jedan
dobih majmuna. gram. Alagić dakle zajedno s njegovim Zagrebom nije teži od grama. Ili:
Umjesto đaka što ide svojim putem - Alagić će osloboditi Kroaciju (Osel = magarac)
52 dobih sjenu koja me parodira. U humorističkom listu 'Klipanu' izađe ovaj sonet: 53
Umjesto pjesnika
dovedoh na Parnas papigu koja je kriješ-
tala kao jeka moje vlastite riječi, kao tra-
vestija moje duše. NEMOĆNI KLOWN
Sjedim u kafani i pričam kako se neki
Practicus htio odlučiti da jede.
Za nekoliko dana čitam u novinama hu- Alagić, taj idol svih kretena,
moresku o palačinci koja je izliječila Prac-
Pljuvačnica kancelarije,
ticusa koji se htio kurtalisati hrane, toga
rđavog narodnog običaja ... 7 , Misli tek na huncutarije,
I na geste plitkih kabotena.

Slijede primjeri o tome kako je Discipulusa i okolina počela brkati s origi- Nekad pisac, danas pako bena,
nalnim autorom, to jest s njegovim Učiteljem, što je ovome pričinjalo razne teš- Pravi svuda tek svinjarije,
~oće (»najzad uzme i moj pseudonim, pa... izmesari ... moga ponajboljeg prijate- Hineć kulat Zdrave Marije,
lJa<<). Matoš luđački smišlja brojne primjere Discipulusova plagijatorstva da bi Kao kakva samostanska žena.
ga napokon opomenuo:
S umom lava, s jakošću komarca,
I reknem Discipulusu: Ovaj 'pisnik' Žene Starije,
Čujete, dragi moj, vi ste me krivo shvatili. Ja vas upućivah na vaše, ne na svoje
'Vodi' Mlade krakom starog jarca.
putove. Svi drumovi vode u Rim, a ja ne marim da mi neko na tom putovanju sjedi
kao usjedjeličhi pinčl u krilu. Vi me, dragi moj, jednostavno karikirate. Nehotice Kako nikad nije bio skroman,
pravite iz mene bedaka. Ja nisam 'Osman', pa da me popunjavate.« 8 Javlja svijetu proživljeni roman,9
Što se zove Kob Ništarije.
6 Ivo Frangeš, analizirajući matoševski 'doppelportrait' u kritici, i to na primjeru teksta o Lju-
devitu Gaju, ovako iščitava smisao tog postupka: »Koliko god malo volio Gaja, ne može mu Ovaj odjeljak, to jest vicevi i sonet, najbo~je svj_edoče o karakteru Ma~oš~v~
se ne priznati zasluga; a priznajući ih, mora ih ili umaliti ili učiniti takvima da se što lakše polemičkog govora, smještenog u diskurzivni okVIr humoreske. PortretiraJUCl
uklope u pravaški arsenal. U tu svrhu Matošu stoji na raspolaganju nekoliko sredstava. Prvo:
spuštanje, obaranje, kontrastiranje. Drugo: podizanje, uzvisivanje, apsolutiziranje, Da postigne 'žrtvu', on je ne napada izravno, on je prokazuje literarnom i moralnom naka-
ono prvo, Matoš će tvrdnju postaviti, pa je odmah zatim ili pobiti ili obezvrijediti«. (Usp.: Stil zom, diskvalificira je preko njezinih napadaja. U tekstu >>Discipulus:< Matoš ~a­
Matoševe hritike, u: Nove stilističke studije, Globus, Zagreb, 1986, str. 154.) uzima stav razočaranog idealista koji je na kraju prisiljen sarkastično zaklJU·
7 A. G. Matoš - Isto, str. 255.
8 Isto, str. 256. 9 Isto, str. 257.
 Meštra svih literarnih provalnika i džepokradica. 'Literatura sam ja'- to kliče sva-
čiti: »Imam školu, pa to vam je'« N"e l ·v
zeta kreiranjem i 'citiranjem' obj~daJn;o;a po ~mic~a Imagn;tac!Ja posve je zau-
• • ••
ki redak ovog originala neoriginalnosti što od Barresova zrnja sprema sebi po;aču i
što svoju palaču gradi polažući Baudelaireov kamen do kamena Gautierova.
1
da se i sam čitatelj_ bez dvouml"en·a VOJ racun, . to ~~vih l ~ako poredanih
1
reske. Budući da humoreska kao fiJ kJ. -aln;torbalpknklomti strani autora huma-
.. 1 cwn m o 1 ne pret t 1· · Ujevićeva se obrana pretvorila u nesmiljen napad. U tom nevelikom tekstu
akCIJU, Matoš je mogao ovako diskr t . . pos av Ja Izravnu re-
(tri stranice) Ujević se poslužio omiljenim Matoševim polemičkim postupkom
jest dopustiti mu da sam svjedoči 0 ~e~~ IT~as~: nen~J.enovm:og P~~tivnika, to
lemičkom tekstu to ne bi. bi"lo moguce , Jer
. . tamo
obicnom - nadijevanjem pogrdnih imena i smišljanjem diskvalificirajućih karakterizaci-
. pole ' nefikcwnaliziranom po-
s~ nJ,~gov protivnik oglasiti i sam (sv~jim tekstom) ~SVJI~eard ~t~~a racbu.naDti da ce
·v v • ,
ja. (Samo u citiranom ulomku tri su takva imenovanja: 'hrvatski Barres', 'Me-
v
štar svih literarnih provalnika i džepokradica' i 'original neoriginalnosti'.) Ve-
diJ. elom defike~ ual, . .a os hJe lJ elom fikcionalizirao polemiku ali - isto tako ~
p1suci humor k M t d"" oci I o se 1 akako
ćina tih imenovanja i karakterizacija u funkciji je ismijavanja navodnog Ma-
v •

1 cwn IZirao umoresku. On · · ' .. .. . toševog književnog autokratizma i njegove sumnjive originalnosti. Među inim,
~~~; ~z~~~;~tr:::~~:a~~~~e uporabljivo;t~) ~~t~G~~~~~r i~~d=ti~~Jli: ~:~
v

Ujević Matoša naziva 'sikarijem literature', 'teatralnim Cezarom', 'vječnim za-

plotnjakom', 'kukavicom', 'originalnim majmunom iz Barresove menažerije',
Nedugo nakon tiskanja humoresk n· · 1 'jedinstvenom vranom', 'simpatičnim megalomanom', 'parazitom tuđih književ-
bodi<< objavljuje tekst "zar i ti Brute<~ "kl~Clpu ~S<<, Mat?s u "_Hrvatskoj slo-
v

nih imena', 'Cezarom-Matošem', 'novopečenim Cezarom', 'neslućenim Ceza-

jatorskog učenika. Proglašavaj~ći ovim i~te~=:~ ~r~vno nrenuJe s:ro~~ plagi- l rom iz Jurjevske ulice', 'polemičkim imperatorom', 'feljtonskim autokratom' i
tom, on se - polemički autoritar - s _u n~m nas ovom DJeVIca Bru-
sti. Istinabog Matoš ne do d" no dpredstavlJa ~Istom hrvatske književno- 'nasilnim apsolutistom'.
Matoš na sve Ujevićeve pogrde replicira, tobože nehajno, u >>Hrvatskoj slo-
n;t~tiVa
. ' vo 1 u vezu va teksta al1 n
_ne ostavlja puno sumnje u to da im . d
d l"V ··h ·
apa_ na s Ic:wst nJI OY_Ih l 55
vica opisuje kao bezočnog plagijatora:
bodi<< 29. kolovoza 1911. Tekst naslovljuje naslovom prije objavljene humoreske
54 Je a resat ISti. Matos, dakle, UJe-
l - >>Discipulus<<, čime i izravno potvrđuje da je humoresku stavio u službu oso-
bnog obračuna s konkretnom osobom. Na pogrde ne uzvraća pogrdama, nego
.. 0:'- toliko voli originalnost u svojim recen · · d k . .. . l navodi primjere Ujevićeve nedosljednosti. Posebice upućuje na kontradiktor-
)lh onginalnosti, pa bih vruće želio da b d zv_ama, C: ea . ~. u nj~ma ~ma - mo- nost između nekadašnjih Discipulusovih iskaza ljubavi i privrženosti njemu i
v

gustina Ujevića. Hf u em sto manje ongmalan u djelima Au- l pravaštvu (to jest steklištvu, kako ga Matoš voli nazivati) te tadašnjih pogrda
l na njegov račun i tadašnjeg Ujevićevog 'naprednjaštva'. Uočena kontradiktor-
nost pruža Matošu mogućnost da polemičku strategiju tog teksta utemelji u
usudio kritički progovoriti 0 domolJ:~~mJer~ st~kseAkao literarni proletarac'
Nadalje, Matoš Ujeviću osobit · v , •
l ironičnom poosobljavanju Ujevićevih pogrda, kojim se zapravo izvodi njihovo
to prim" · · ,. . . om pJesm u ugustu Harambašićull i l poništavanje, dapače kojim se one okreću protiv svoga autora. U ilustraciju te
koju je J~;~~~~cl:a~;~~~~~~~~ot~~n~~da _je 'itše ~etr_i~ nego~i _lir~k:, ~vrd~u l i takve polemičarske strategije navodim dva ulomka iz Matoševa teksta:
vor zaključio prigodnim polemič:S~~~ ~~~t;asto:Jcevicu. SvoJ Je zucm prigo-
l - On me pobija tako da me upravo banditski grdi. Veli da sam plagijator, da
nepravedno i bezimeno napadah Dragutina Domjanića, da sam 'jedinstvena vrana
~ar~mbaši~evi prevodi s maloruskog i bugarskog su izvrsni, svakako bolu"i od l okićena perjem svih ptica', 'zaplotnjak', 'majmun iz Barresove menažerije... ' Uljudan
prevo a ugustzna Ujevića sa - hrvatskog. 12
l mladić, zar ne? Ja napisah kako ne ide da stekliš u 'Steklišu' omalovažuje jednog
stekliša Harambašića i brani stekliše kao Krešo Kovačić, a stekliš Ujević me kod ste-
hovaProblem originalnosti
spora Tako , u· o~· p1ag~ranJa
· · ostat ce, srediSnJOm temom do kraja nji-
•v • l kliša Smodlake pobija zovući me k u k a v i e o m.
u svom . prvom odgovoru M a t osu, u t~?kstu naslova -Prije dva mjeseca bijah dakle Discipulusu sve i sva, a sada sam 'majmun',
>>Cezar na samrt" b Jevic
o ce ,. v
l 'kukavica', 'vječni zaplotnjak', jer još na vrijeme odgurnuh od sebe poštovaoce i đake
nalnost: l<<, raneci se od nJegovih invektiva, Matošu spočitati neorigi- kao 'stekliš' Discipulus Ujević, koji me sada zovu kukavicom, jer su me prije dva
mjeseca u zvijezde kovali, koji napadaju Harambašića a brane od mene 'književnike'
kao Krešo Kovačić, Mitrinović i Augustin Ujević.
14

radi Ima u toj raboti nastojeći

to promišljeno, sistema .f<
,;:rl to mJest
·· cas?v~t~ ekscesi_ ludila:,_hrvatski Barres
v ••

naša književnost nije nego hrpa a C:PO~a 0 uv!.ent~ zapanjeno opcznstvo da čitava
njegom P1agl)atora, tatska banda iz škole velikog
Čitav dosad opisani tijek polemike Matoš- Ujević, iz današnje perspekti-
ve, nalikuje dokumentu jednog vremena u kojemu je javna prepirka bila uobi-
10 A. G. Matoš - Zar i ti, Brute, SD, sv. XII, str. 259. čajena pojava. Budući da su 'pravi razlozi' njihova obračuna ostali za kavan-
ll lmm, skim stolovima ili u zadimljenim prostorijama novinskih redakcija, nema od-
tvrdi da je »Harambašićeva d"elo .. ra_m astcev~m gro~?m u koJemu ovaJ, među
~~toš očito aludira na Ujevićev tekst Nad Ha b v·, · . .

roga stila« koja je »neprestance po~avlj~~J~s~~s!~~fv~~~~ t~~elJltO«,. da _je to poezija »St~­

1
13 Tin Ujević - Cezar na samrti, u: Kritike, prikazi, članci, polemike o hrvatskoj i o srpskoj
koga, _buntovnoga, upravo stekliškoga domoljublja« U J T~v\} d~~OlJu_b~Ja, sta:oga. p:ava~­ književnosti, Sabrana djela, sv. VII, Znanje, Zagreb, 1965, str. 35.
polemlke o hrvatskoj i srpskoj književnosti , SD , sv.· VIspi,· stm
r. 2 7.JeVlC. Kr1tlke, pnkaz1, clanc1,
14 A. G. Matoš - Discipulus, SD, sv. XII, str. 267.
12 Isto, str. 260.
 više smisla nagađati o njima na temelju tekstova koji su nam dostupni. Ako ni ni humor Sternea, Jean-Paula i Voltairea.<)6 U središnjem dijelu teksta Ujević
zbog čega drugog, to nema smisla činiti zbog toga što je svakome jasno da po- se usredotočuje na navodno Matoševa plagiranje Mauric~a B~rresa (1_86?.-
~emičari~ ~ s~ra~ti za osobno_m promocijom i pobjedom nad protivnikom, po-
1923), francuskog romanopisca i ideologa ekstremnog nacwnalizma. NaJpriJ~
ce~to _mistifici_~~JU. :'U :pole_mikama se malošto izvodi sustavno; veći je naime
izriče optužbu, portretirajući Matoša u opoziciji prema Barresu, dakle služeći
udjel Izv~knJizevnih .J?ItanJa, pa ona uvelike onemogućuju 'čistu' snimku pro- se omiljenim protivnikovim polemičkim postupkom.
blema koJI su u sredistu, dakle sam intelektualni casus belli.<< - primjećuje
Ante S_tamać na sm_nom početku svog pokušaja interpretacije polemike Ujević Barres je nacionalista, 'preporoditelj
- Dramac, pa dodaJe: >>To znači da pri analizi tekstova- koji bi s obzirom na francuskoga literarnoga nacionaliz-
referenciju morali biti izravno antitetični - valja imati na umu izvanjezični ma'.
- I Matoš hoće da bude nacionalista i
k~mtekst, u pravilu književnu situaciju, odnosno otvorena pitanja književnog
preporoditelj hrvatskoga literarnoga nacio-
Života.<< 15 Upravo zbog tog 'izvanjezičnog' konteksta (ja bih ga ipak nazvao nalizma.
'izv~nte~stu~nim', ~o jest ne bih zanemario usmenu 'jezično st')' analitičar po-
leJ_mk~ cesto Ima_ do~ am kako se njegova analiza pretvara u diskretnu polemiku Barres proučava dušu francuske zem-
s Jedmm od sudwmka stvarne polemike. Analitičar se, naime, kadšto uhvati lje.
- Eto ti Matoša gdje studira duševnu
kaK:o je n~h~t~ce počeo 'navijati' za jednu od sukobljenih strana, te zbog toga stranu naših predjela (v. Savremenik).
moze pomishti kako se o polemici može govoriti samo polemički. Takav dojam
posljedica je nedostatka informacija o razlozima pojedinoga sukoba (ako taj ima Barres propagira kult energije?
-Matoš prodiče- i opet!- kult energi-
utvrdive razloge) i razbarušenih polemičkih figura koje u prvi plan ističu afek-
ti~ost sudionika. O književnom životu nekog razdoblja možemo samo naga-
je. 57
56 đati; ne možemo ga obnoviti. Prema tome, kada govorimo o polemikama koje
Barres je individualista.
- A tko je kod nas individualista ako ne
zrcale taj književni život, ne možemo nego nagađati, konstruirati improvizira- baš (slučajno!) Matoš.
t~. U kra~::jem _slučaju, i navijati. Zašto ne, kad je i najveća objektivnost u stva-
nma k~Jize:vmm rezultat našeg izbora, znanja, slijeđenja ili negiranja prije Je li ironista Barres,
ironista je i Matoš;
konstruiramh kanona, rezultat sklonosti nekom tipu analize ili nekom tipu li-
terarn~g pis~a!? .Pa nij~ valjda profesionalnim proučavateljima književnosti kada Barres stranu instinktivnu i os-
jećajnu cijeni više negoli moralnu,
z~branJe?o ~ziva~I u nekim od tekstova kojima se bavi!? No, poslije ove digre- Matoš ga doslovce ponavlja.
SI)e o ~eskocama mterpretatora, vraćam se sporu Matoš - Ujević. Ona, to jest
digre~IJ_a, neka bu~: shvaćena kao moja (pod)svjesna isprika, ispostavi li se da Ako Barres slavi tradiciju ('jedinstvo
favonziram polemicara Matoša na račun polemičara Ujevića (ili, možda, obrat- u sukcesiji'),
Matoš je kuje u zvijezde;
no).
Dak~e, _:poslije čet~ri teksta ~~ri Matoševa i jednog Ujevićevog), u kojima su
kada Barres govori o djevici
orleanskoj,
se razmJenJivale optuzbe o plagiJatorstvu onoga drugog, slijedi kulminacija ovog Matoš ne bi bio Bar... pardon: Matoš, a da
obračuna. Ako su polemički suparnici u ta četiri teksta zapravo 'tražili temu' i o njoj ne probesjedi.
usp~t na~tojali_ b~iljirati sv?ji~ stilom i duhovitošću, peti tekst, >>Barres i Oino-
bares<< Tma UJeVIća označiO Je početak istinskog sukoba dvaju pisaca. Ujević je
u njemu pitanje plagijatora i plagiranja postavio na vrlo ozbiljan i - po Matoša
-.:vrlo neu~odan način. Držim da je taj Ujevićev tekst jedan od onih napada Dalje, Ujević predstavlja Matoša kao slijepog ljubit~lja Barre~o~h st~ih
koJI su okorJelog polemičara Matoša stavili pred najveća iskušenja i prisilili ga hramova, Baudelairea, Stendhala, pragiUatizma u filozofiJI, monarhiJe 1 reakc~o­
da prig~dne po~e~ičarske trik?ve, bar za trenutak, zamijeni istinskom argu- naraca, te napominje kako je njegova sumnjičavo~t prema Zol~nom natur~~z­
mentaciJOm svoJe hterarne pozicije. mu, prema pozitivizmu i prema Taineu, dakako, Izvorno B~rv~sova su_mnJ~:a­
U početku teksta »Barres i Oinobares<< Ujević Matoševu maniju da sve pi- vost. Odjeljak okončaya polemičkim zaključkom: "Jedn~m ~IJeCJU: Ba:r~~ p1se,
sce oko sebe proglašava plagijatorima ironizira podatkom da je 'quasi-humore- Matoš prepisuje.<<18 Cinjenica da Ujević koristi portretiran]e u_ opo~lC~JI kada
sc~ Discipulus' Matoš naslov pozajmio »od Bourgetova poznatog romana 'Le Di- proglašava Matoša Barresovim plagijatorom (dakle, da _upo~re?lJava Isti post';l-
sciple'<<, dodajući kako je priličan broj njegovih 'originalnosti' moguće naći kod pak koji je Matoš upotrijebio kada je nje?"a u. humoresci >>Discipul~s<< proglasiO
Barresa, te >>da nije baš 'uzalud' čitao ni Baudelairea ni Gautiera ni Balzaca svojim plagijatorom) upućuje na to da Je taJ postupak upravo pnrođen pole-
' ' ' mičkome diskurzu. Polemičar njime protivnika sotonizira, prikazuje kao potpu-
15 An~e Stamać - Polemika Ujević - Drainac kao sučeljenost dviju poetika, u: Passim, Logos,
Spht, 1989, str. 95. 17 Tin Ujević - Isto, str. 39.
16 Tin Ujević - Barres i Oinobares, u: Kritike, prikazi, članci polemike o hrvatskoj i srpskoj
književnosti, Sabrana djela, sv. VII, Znanje, Zagreb, 1965, str. 38. 18 Isto, str. 39.
 nu s~protnost sebi ili, pak, nekom općepriznatom autoritetu (kakav je ovdje
Barres). Globalno gledano, polemički protivnici podsjećaju na čovjeka koji se
proi?~tra ~ zrcalu: svaku ~etnju i grimasu koju onaj ispred zrcala učini, po-
noVI 1 onaJ u zrcalu, samo 1z suprotne perspektive.
Nakon načelnih optužbi (>>Toliko općenito. Za danas prelazim na potankost
P:VU.: 'M a t o š e v' p ej z a ž. << 19 ), Ujević otpočinje polemičko uspoređivanje -
~1t~bma! - B~es_ove knjige >>Bereničin perivoj<< i Matoševe >>Naši ljudi i kra-
JeVI<<. Us~oređl\:an~em nastoji pokazati kako je Matoševa studiranje duhovne
s~~an~ n~seg peJzaz.a »?~ naslova pa do indeksa<< sadržano u Barresovoj filozo-
fiJI pe~zaz~, n~~go_voJ ~pmt_ualizaciji odnosno povezivanju pejzaža i duše. Između
broJmh UJevlceVIh c1tatmh potkrepa ovdje izdvajam tri Barresove misli i tri
Matoš~va 'p~agijata:. ~zos~avio .sam Ujevićeve komentare prije i poslije citiranja,
a zadrzao nJegova IsticanJa koJa također imaju funkciju komentara.
l. B_ARRES:- Savršeno posjedovanje zemlje, taje harmonij a č o vj e ka
narav1.
- Izmedu toga p e j z a ž a, tih životinja i m o j e B er e n i e e naći ćeš dodirnih
tačaka, zajednicu.
58 MATOŠ:-Itiseosjećašu harmoniji sa pejzažem inalazišsintezu
unutrašnje j e d i n s t v o i z m eđu s e b e i o k o l i n e izmedu svoje savjesti i in~
stinkta zemlje. ' skrinkava njegovu tezu da je plagirao Barresa, podučavajući ga najprije da po-
. 2 .. BAR!lEf?: - Koliko je drugih prije mene razabrala d u š u o v o g a pr e d-
J e l a l stoplio je sa svojom.
MATOŠ: -;- Jer nije samo duša čovjek, već je d u š a i z e m lj a.
3. BARRES: - Priroda posvjedočavaše svoje lijepe e n er g i j e.
- Mela_,nholijski predjele, sr o d n i č e Bereničin, p o d u č i m e.
MATOS:- Dojam okolice nije samo n a u č a n nego e s t e t i č a n (aha!) i m o-
ra.lavn (ahc:!J ~~vc:rajući našu v?lju i djelujući na našu aktivnost. Hrvatskije
pejzaz ponajbolp lZVOr hrvatske e n er g i j e ',
Pod svaku cijenu nastojeći dokazati da »kod Matoša nema ništa Matoševa<<
Ujević si je očito dao truda i ciljano (tipičnom manirom polemičkoga cenzora)
paralelno pročitao Barresovu pa Matoševu knjigu. O tom trudu i odluci da de-
finitivno obračuna s Matošem posredno svjedoči i vrijeme koje je proteklo iz-
među Matoševa zadnjeg napada i njegova teksta. Matoš je, naime, svoj drugi
te~st naslova >>DiscipuluS<< objavio 29. 8., a Ujević odgovor na njega >>Barres i
OmobareS<< gotovo mjesec dana kasnije - 23. 9. 1911. Mora se priznati da je
s':oju interpretacij~ku konstrukciju Ujević izveo vrlo umješno, to jest da čitatelj
nJego_va teksta dmsta može povjerovati kako je Matoševa knjiga nastala na
margmama Barresove. Kako je imao tezu koju je razrađivao i potkrepljivao,
Ujević ovdje nije onako psovački raspoložen kao što je bio u »Cezaru na sam-
rti«. Ipak, kako ne bi ispustio iz ruku jedno od efektnih sredstava obračuna,
Matoša je usput okarakterizirao 'literarnim tatom', 'Aranjošom'20 'tovarničkim
kljusetom', 'orangutanom', 'ORIGINALNIM', 'Rabbijem', 'Barres~vim kopisto-
m' i 'Tatinčaninom'.
19 Isto, str. 40.
20 Krešimir Kovačić u svojoj polovici ove polemike Matoša zove 'Gustavom Aranjošom iz sela
Magarešnice u Slavoniji', što Ujević ovdje ponavlja.
Koliko god se Ujevićev napad činio ozbiljnim i utemeljenim, ~atoše~ j~ od-
govor brzo uslijedio. Već nakon sedam dana (30. 9.) u >>HrvatskoJ slobodi<< Izla-
zi prvi od tri nastavka njegova teksta »Literarni fakini<<, koji je nominalno ad-
resiran i na Ujevića i na Kovačića, ali se gotovo čitav odnosi na Ujevića. Matoš
u njemu rezimira čitavu polemiku. Čitajući taj tekst, čini se da je unaprijed
predvidio njezin razvoj, te da je - poslije spretne 'proizvodnje' i zajedljivog
provociranja protivnika - došao trenutak da polemiku i okonča. Na početku
teksta ruga se Ujeviću i Kovačiću što su bili tako neoprezni pa se prepoznali. u
njegovoj humoresci, te što su »sami bedastim svojim ispadim~ indir~~tno pnz-
nali da mi bijahu dobri modeli za tip savremene literarne fakinaže 1 hterarnog
herostratizma<<21. Zatim niže nove primjere Ujevićeve prevrtljivosti i, napokon,
spominje da ga je taj mladić (ne uspjevši mu nauditi grdnjama i klevetama)
>>napao (u 'Pokretu') stvarno<<. Matoš ponavlja svoju tvrdnju da je Ujević plagi-
jator, uzimajući za primjer i njegov način polemiziranja:
Augustin je plagijator! - rekoh ja! Matoš je plagijator! - veli Augustin, pla-
girajući me - kako se vidi - i ovdje.f22
59
Poslije nekoliko uvodnih dosjetki, Matoš vehementno uzvraća Ujeviću. Ra-
stoji bitna razlika između đaka i plagijatora, a potom i između ideja i stilova
(dok su ideje svojina svih ljudi, stil je oznaka pojedinca te se jedino on može
plagirati). >>Stil je čovjek<<- citira Matoš znamenitu misao francuskoga ~isca i
znanstvenika Georgesa Louisa Leclerca de Buffona (1707-1788). Kako b1 pot-
vrdio da su ideje svojina svih ljudi, Matoš rekonstruira podrijetlo pojedinih Ba-
rresovih ideja. Njegova obrana koja polako prerasta u napad teče ovako:
l. Držeći naime da je dak i plagijator jedno te isto (jer je umjesto daka bio
mojim plagijatorom), misli da me uglavio kao Barresovog plagijatora, dokazavši (iza
tolikih mojih priznanja) da sam dak toga pisca. Pa kada je znao da plagiram, što
je mladi hidalgo išao do vraga mene plagirati? Tko je to vidio- biti plagijator-
plagijata rov?
2. Veli da sam od Barresa uzeo njegovu pejzažfilosofiju, a ne zna bolan da je to
stara doktrina o 'milieu u'. (...) Veli da sam nacionalist kao Barres, dok se zna da su
savremeni nacionaliste s istom fi l o s o fi j o m Charles Maurras, Leon Daudet i
drugi, kao što je nacionalist moj stari učitelj Starčević.
3. Jest, ja dijelim mnoge ideje Barresove, ali ne sve, našavši te ideje kao i on u
piscima koje upoznah davno prije njega, kako to moji stariji spisi dokazuju. N_Jegov
v
kult Napoleona i energije nadah u Stendhalu, još u Zenevi, krajem devedesetlh go-
dina, dok Barres još ne bijaše onaj novi Barres. Taj kult heroja ima prije Br:rresa
Carlyle i Nietzsche, a prije Stendhala Pl utarh i pisci rene~anse., Teor~u 'pejza_~a_',
'milieua' nalazimo svi- ne u Barresu kao lucprda Augustm, vec u Tameu, kojl je
nade u Stendhalu kao Stendhal u Montesquieuu i Winckelmannu, a ovaj u klasici-
ma. Nije Barres, ~eć je Ženevac Amiel izbacio prvi originalnu krilaticu da je 'pejzaž
duševno stanje'.
4. Plagijator je onaj koji plagira s t i l onako kako taj Augustin plagirC: moj
s t i l. Gdje i kada sam ja plagirao stil Barresov? Znači li plagirati - dijel itl tude
21 A. G. Matoš - Literarni fakini, SD, sv. XII, str. 281.
22 Isto, str. 282.
 Li ter arni Hero stra t
ideje? Ako je tako, onda su plagijatori svi veliki pisci, jer oni svi dijele, prama svom
temperamentu mijenjaju i za svoju upotrebu uzimaju tuđe velike misli, jer velike
misli su svojina svih ljudi. Da je Dostojevski zno tog sankilota,
5. Govoreći o našim krajevima, ja sam u modernom duhu tek sastavio ono što
o njima rekoše Vraz, Mihanović, Šenoa, Fr. Marković i drugi prije njih, kao pjesnik Drukče bi napiso svog Idiota. << 25
'Dubravke' i kao Reljković. (.. .) taj žutokljunac traži originalne ideje o patriotizmu,
kao da je moja autorska snaga u nekom sasvim novom dosele neviđenom i nečuve­
nom, originalnom, sasvim novom i Europi nepoznatom, nacionalizmuf2 3
Plagijatorče
Ovakva Matoševa obrana ne samo da je uvjerljiva u kontekstu polemike s
Ujevićem, nego se ona logično nastavlja na njegovo shvaćanje stila koje je, zgo-
dimice, iznosio i pojašnjavao u različitim nepolemičkim tekstovima. Stil je za Do sada bijaše August Ujević,
. . , 26
nj, kako sam prije nastojao pokazati, 'rezultat individualnosti', 'energija za slo- Odsele će biti August PfUJeVIc.
bodan izraz', 'talenat za jaku sugestiju', 'izraz ekvivalentan ideji'. Gotovo svi
proučavatelji njegova djela ističu njegovu brigu o stilu. Tako, primjerice, Kru-
noslav Pranjić, na kraju svoje tipologije stilskih postupaka u Matoševoj pripov- * * *
jednoj prozi, zaključuje: »Matoš je artist, stilist, izraz je njemu idosinkrazija na · M v · u· ·ću govorimo s dužnim div-
pojave i dojmove iz svijeta, on je za riječ živio, riječ doživljavao, u njoj se iživ- Iz današnje perspektive, kada l o at~su l o JeVI doživl'avamo te- 61
60 ljavao premošćujući disharmonije svijeta i života harmonijom umjetnosti ri- ljenjem i (straho)poštovanjem, kada nJiho-~e opuse s pravom ik~ zadobiva
ječi<<24. meljima ovostoljet"?-e h!"'atske književnosti, nJ~ho~adda:na i~~~~;a sukoba an-
U citiranim ulomcima Matoševa odgovora Ujeviću još je jedna važna odlika ponajprije literarm smisao. Ako su neposreakdm SVJe okic~ odp .. h i poVJ·erovali u
. . l' . d T drugu stranu o su ne o nJI
njegova polemičkog (isto tako, i kritičkog) diskurza: spominjanje velikog broja gažirano naviJa 1 za Je nu 1 1 . v . . ' d v .. ma ta je polemika lite-
poznatih literata, filozofa i ostalih autoriteta. Tom nabrajanju imena funkcija Matoševu ili Ujevićevu polemicku Istmu, nama ana~nJI . s nostalgi-
je, dakako, fascinirati i pridobiti čitatelje polemike svojim širokim i raznolikim rarna poslastica i dokument o j~dnon: v:rei"?-enu 0b koJ en:~~~~= Danas za-
·om ·er ·e u njemu književni Život bw 1zmmno. ':~an ~ 1. . ·. , _
znanjima, ustrašiti istim protivnika i - u krajnjoj liniji - oduzeti mu pravo Jsi 'r~o ~ećemo dvojiti niti o Matoševoj niti o UJeVIcevoJ n:Igmal~~sti, n~go. ce
na repliku. Uz to, u sjeni tih imena, polemičar stvara efektan kontekst ironizi-
rajućim imenovanjima svoga protivnika. Matoš je u tekstu »Literarni fakini<< l m~ uživati u artificijelno~ti su_koba -~čite~ja. id~je~va ..:~~:~~~ćaU~e~~~~
Stoga nisam siguran da Je naJsretniJa pnmJe .a an~. v . b _
obilato iskoristio tu mogućnost, uzvrativši Ujeviću na njegove pogrde, nazvavši l . ' l .. s UJ·evićem Matoš napisao »naJbanalniJe recen~ce s~og~ . o~a
ga, među -inim: 'mladim apašem', 'literarnim fakinom', 'Augustinom Huljevi- da Je U pO emlCl . . db v•t v a S edukativnosCU l !Still-
l tog polemičkog opusa<<2 7. Ta pnmJe a oci o ra~un N shvatimo li
ćem- pardon- Ujevićem', 'fakinskim literarnim parazitom', 'neugodnim ba- skom kritičnošću kao osnovnim zadaćama polem:cko%a govora. , o, vrlo lako
lavačkim nametnikom', 'discipulusom Augustinusom', 'literarnim špiclom i
potkazivačem', 'nadobudnim mladencem', 'mladim hidalgom', 'lucprdom Augu-
l književnu polemiku i kao p-r_:ostor ?či~~vanJa d~aJU p~saca, .~nd~~ij~~ego upra-
zaključiti da polemika Matos- UJeVIC ne sp_a a me u naJ ~ . ke kn'i-
stinom', 'Uševićem', 'Huljevićem', 'džebrakom', 'literarnim Herostratom', 'žu- l vo među naj artificijelnije, najliterarnije st~m.~Ice ukuJ??e P~X~:f!l I~~:;s Pravde
tokljuncem', 'pretencioznim deranom' itd. l v vne olemike Polemičari se vazda zaklmJu u uzVIsene 1 . . .' . '
Tekst »Literarni fakini<< Matoš je, kao i uvijek, okončao s pobjedničkom z~ p. . d .. h kadšto za volju svoje narcismdnosti l trenu-
gestom na licu: upozorio je kako je Ujević u pjesmi »Naše vile<< plagirao stil
njegovih »Lamentacija<<. Ujević se više nije oglašavao, a Matoš je svoju pobjedu
l ~1~~~~e ;;:kt:, ~~j~~~ ~~~ič:~\)a je to~e .~ak?, u .ov?I"?- slučaju bj~l~~a~~.f 0~
tvrđuju (l) Ujevićeva oduševlje~a recen~IJa mkrm;u:~ra~~l~a~o~;) Ujević!v
l
'proslavio' onako kako je u sukob i ušao: literariziranim poopćavanjem svoga
protivnika. U >>Hrvatskoj slobodi<< 21. 10. 1911. on je, među osamdesetak epi- l
>>Naši ljudi i krajevi<<, .tiskana pnJe pol~mife M
ut o:uJ {f
oba t~ksta nalazimo
esej >>Em smo Horvati<< 0 neto~ r_r~mmu om ~ ~~· 1 vitelj 'matoševskog'
0

grama, uvrstio i sljedeća dva: l štovatelja Matoša. U prvom, UJeVIc Je upravo eu ?ncan s. a v . isto na-
hrvatskog pejzaža i Matoševa nacionalizma, onog_I~tog P~Jz~za 1 ~nog·vt g .
l cionalzma koje će - u žaru polemike - proglasiti Barresmvm v asms vom.
l 25 A G Matosv - Sv.zpcz,. SD , sv· XII , str. 294.. (Osim
.
na Ujevića,
·k
ovaj se epigram može još od-
n~siti na Krešimira Kovačića, također sudwmka ove po1erni e.
l
23 Isto, str. 282-285. 26 Isto, str. 297. z b
l 27 M. MatkoVIc "
- Predgovor, u.. A· G· Matoš I, PSHK, sv. 64, Matica hrvatska/Zora, agre ,
24 K. Pranjić- Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze, u: Rad JAZU, knjiga 361, Zagreb, 1971, 1967, str. 24.
str. 191. l
l
l
l
 .. O. Wil~e u ?ntentions' primjećuj~ da umjetnici stvoriše neke prirodne ljepote,
I!_rlJe neoP_az~_ne,_ l dao_ f!o{J v~a_ M~tošem majst~r~ki o~isi otv?re oči našim slijepcima
sto kao blbluskl kumln ocl lmaju, a ne mde l da lm razjasne estetični i moralni
smisao naših krajeva! (. ..)
Jednom riječju: 'Naši ljudi i krajevi' su knjiga kakvima ne obiluje naša litera-
tura. Pored smh nedotjeranosti novinskih radova, odlično djelo. (. ..)
A mi, omladina, budimo zahvalni njemu, što je kao Marko Marul 'krijepio srca
puku_ naše!'w' ~ul_tom: energične naše prošlosti i što je kao Zoran pastir poezijom
zemlje majke nuetw ljubav k Hrvatskoj, robinji i boginji.zs Mirko Tomasović
.. ~a sam,?m kraju ~:Ugog ~eksta, nekrologa, Ujević će - nikako zaborav-
lJaJUCl M~toseve P?le_I_:rnc~e batme (uostalom, to mu nije uspijevalo do kraja ži-
vota) - 1pak pomlrlJlVO 1 s poštovanjem zapisati sljedeće rečenice: Marko Marulić i hrvatski pjesnici
Pr~gle~avši njegove vidike i obašavši njegove putove, od zagrebačkoga Gornjega
grada l pohmetra beogradske kaldrme do ovih pariskih nemirnih i veselih bulevara
Discipulus će ipak upaliti kandilo sjeni čovjeka koji je tukući Hrvate htio da bud~
b?rC:C H_r:v_atske, koji je uzv~šenu Robinju i Boginju jednako ljubio u molitvi i u psov-
Cl, l koj_l je,_ be_z mudrovanja, gotovo nesvjesno, protiv same svoje volje, jedinom sna-
62 gom os~ećaja l neposrednošću života, probijao tunele za docnije hrvatske putove na Judita Marka Marulića, završena 22. travnja 1501., nije najstarije autorsko pje-
Zapad l na Istok, u balkansku energiju i evropsku kulturu. 29 63
sničko djelo na hrvatskom jeziku, prethodi joj zbirka Pjesni ljuvene Džora Dr-
žića, nastala potkraj XV. stoljeća; nije ni najstariji ep hrvatskog književnika, jer
, Ako je nemoguć dijalog između polemičkih partnera, njega je moguće, da- je Jakov Bunić 1490. dao tiskati De raptu Cerberi u latinskim heksametrima;
pace potr~~no, prep~z~ati izme~~ polemičkog i nepolemičkog lica jednog auto- nije ni najbolja knjiga u toj vrsti, gledamo li sa žanrovskih i estetskih stajališta,
ra. P?ler~ucka Je sucelJenost dVIJU strana žanrovski kanonizirana; nepomirlji- s obzirom da Osman Ivana Gundulića (umro 1638.) Juditu nadilazi po epskoj
v?,st Je ntualna, te stoga počesto i hinjena. No, autorska je kontradiktornost elaboraciji i imaginaciji; nije štoviše ni najpopularnije, najčitanije štivo u uspo-
v1se _rezult~t. protmj_ečnih prilika i konteksta u kojima su o nekom pitanju ili redbi s Razgovorom ugodnim (1756.) Andrije Kačića Miošića; Smrt Smail-age
osob1 g~vonh, negoh dokaz o nečijoj dubinskoj nedosljednosti. Stoga, autorska Čengića (1846.) Ivana Mažuranića doživjela je znatno više izdanja; nije Judita
kontradiktornost može biti nadiđena, i to dobrohotnom čitateljskom akcijom. naposljetku ni nacionalno-romantička poema, samim tim predodređena za po-
Kao š~o s~ d~ Matoševe 'istine' o Kamovu može doprijeti sučeljavanjem njegove sebnu recepciju, već biblijsko-vergilijanska, dakle, knjiške tematike. Ipak, taj je
pol~m1ke l __nJ~gov~ ~ekro_loga, ~ako se i do Ujevićeve istine o Matošu najprije spjev svojem tvorcu priskrbio karizmatičnu obilježenost u povijesti hrvatske
~oze ?o~nJ~~l sucelJavanJem UJevićeva mladenačkog divljenja i nekrologa tom književnosti, kakvu nije zadobio nijedan njezin pisac. Razlozi su višestruki.
p1scu 1 UJev1ceve polemike s Matošem. Od 1521., kada je, koliko se do sada znade, prvi put objavljena, Judita ima
povlašten status ne samo u Marulićevu opusu, nego i u svekolikoj hrvatskoj
književnoj tradiciji, budući da je nagovijestila novo razdoblje nacionalne poezije,
njezin prijelaz iz srednjovjekovnoga i humanističkog versificiranja u renesan-
snu eru. Marulić je pri tome pokazao da je moguć primijeniti visoki humani-
stički stil i poetička mjerila, svojstvene odnjegovanoj latinskoj poeziji, i na nje-
gov materinski, »pučki<< idiom i stih. Time je potaknuo jezičnu i književnu sa-
mosvijest sunarodnjaka, uputivši ih prema renesansnom procvatu, u kojem je
hrvatsko pjesništvo po oblicima, vrstama i temama dostignula europske stand-
arde i vrijednosti. Judita je u biti prvi hrvatski književni tekst s dignitetom
uzornog djela, uzornog u smislu oponašanja, kakvu su kategoriju onodobne po-
etike propisivale za antičke pjesmotvore. To su Marulićevi suvremenici osjetili,
pa je Judita već za njegova života doži\jela tri izdanja. Prvo je priredio Spli-
ćanin Petar Srićić (1521.), drugo dubrovački knjižar Jacomo di Negri (1522.),
treće zadarski knjižar Jerolim Mirković (1523.). Knjige su se onda rijetko tiska-

28 Tin Ujević - Hrvatska knjiga, isto, str. 13-19.

le, pa je Marulićev spjev i prvi bestseller u hrvatskoj književnoj kulturi i, što je
znakovito, tražen od čitatelja na cijelom južnohrvatskom prostoru, koji je u ono
29 Tin Ujević - 'Em smo Horvati', u: isto, str. 106.
doba bio žarištem i središtem umjetničkih gibanja.