Professional Documents
Culture Documents
Tema Energetika - Lični Povodi Za Opšta Razmatranja - 23032023 PDF
Tema Energetika - Lični Povodi Za Opšta Razmatranja - 23032023 PDF
TEMA ENERGETIKA
– LIČNI POVODI ZA OPŠTA RAZMATRANJA –
SADRŽAJ
1. ILUZIJA O ZNANJU, MALE HIDROELEKTRANE I EKOLOGIJA ...................... 4
1.1. Izjava .................................................................................................................... 4
1.2. Reakcije ................................................................................................................ 4
1.3. Da li i kako oponirati iluziji o znanju? ................................................................. 5
1.4. Defekt svesti ......................................................................................................... 7
1.5. Energija naša nasušna........................................................................................... 8
1.6. Energetski i ekološki aspekti MHE ...................................................................... 9
1.7. MHE kod nas i u okruženju................................................................................ 11
1.8. Mea Culpa .......................................................................................................... 13
1.9. Inflacija informacija i prosvetiteljstvo ............................................................... 13
2. ČETIRI I PO DECENIJE RAZVOJA, JEDNA DECENIJA PROPADANJA
I DVE DECENIJE LUTANJA ................................................................................. 16
2.1. 1984. ................................................................................................................... 16
2.2. Zablude ............................................................................................................... 17
2.3. Socijalna prohodnost .......................................................................................... 18
2.4. Podvizi za pamćenje ........................................................................................... 19
2.5. Sunovrat ............................................................................................................. 22
2.6. Raskoljnikov....................................................................................................... 24
2.7. Tarifni sistem...................................................................................................... 25
2.8. Romantizam… ................................................................................................... 27
2.9. … i realizam geopolitike .................................................................................... 28
2.10. Dies Irae ......................................................................................................... 30
2.11. 1999. ............................................................................................................... 32
2.12. Velike ljudske ideje, šta raditi s vama? .......................................................... 33
2.13. Ljudska prava i obaveze ................................................................................. 36
2.14. Energetski prioriteti Srbije početkom 21. veka .............................................. 39
2.15. Svadba ............................................................................................................ 41
2.16. Politička podobnost kao hronična i post-revolucionarni juriš na funkcije
kao akutna bolest društva ............................................................................... 44
2.17. Energetski paketi EU i reforme energetskog sektora u Srbiji ........................ 46
2.18. Slobodno tržište… .......................................................................................... 48
2.19. … električne energije...................................................................................... 50
2.20. Naša posla ....................................................................................................... 54
2.21. Izgubljene godine ........................................................................................... 58
2.22. Liberalna demokratija vs prosvećeni apsolutizam.......................................... 63
3. KAKO OBEZBEDITI ENERGETSKU SIGURNOST SRBIJE
DO 2050. GODINE, A KAKO NAKON TOGA? .................................................... 69
3.1. Šta je u stvari zadatak? ....................................................................................... 69
3.2. Privatni i državni kapital u energetici ................................................................ 71
3.3. Klimatske promene ............................................................................................ 75
3.4. Energetska tranzicija .......................................................................................... 78
3.5. Nacionalno i internacionalno ............................................................................. 81
3.6. Termoelektrane na ugalj ..................................................................................... 82
3.7. Uloga prirodnog gasa u energetskom sektoru .................................................... 84
3
1.1. Izjava
Jula 2020. godine nadležni organi lokalne vlasti u Pirotu doneli su odluku o
zabrani izgradnje malih hidroelektrana na teritoriji njihove opštine. Ova odluka je
jednodušno pozdravljena u progresivnoj liberalno-demokratskoj javnosti Srbije.
Aplaudirali su joj ekološki i drugi aktivisti, nisu zaostajali istraživački novinari i estradni
umetnici, izjave podrške davali su ribolovci i šumari… Jednom rečju prava milina je
obuzele sve svesne građane i građanke naše zemlje. Jedan novinar dnevnog lista Danas,
koji me je povremeno konsultovao oko raznih zbivanja u energetskom sektoru i koji je
uvek korektno prenosio suštinu onoga što sam govorio, našao je za shodno da me i ovim
povodom priupita za mišljenje.
Pošto sam u nekoj ranijoj prilici već rekao da se mnogo više treba brinuti kakav
vazduh udišu deca u Obrenovcu i Kostolcu, nego da li ribe u nekoj rečici na Staroj
planini mogu da plivaju uzvodno, smatrao sam da nema svrhe ponavljati slične reči
upozorenja. Iskreno rečeno, bio sam prilično iznerviran zbog prethodnog trajanja anti-
MHE histerije i više nego blagonaklone medijske pažnje koja ju je pratila. Ili ju je možda
podsticala? Bilo kako bilo, odgovorio sam da mi je po prvi put u životu žao što nisam
diktator i da bih, da kojim slučajem to jesam, isključio celu pirotsku opštinu sa električne
mreže i ostavio ih u mraku sve dok svi predstavnici lokalne vlasti zajedno sa ekološkim
aktivistima Pirota ne dođu u Obrenovac, ne padnu na kolena na kolubarskim kopovima
lignita i ne počnu da se ritualno posipaju pepelom skrušeno moleći za oproštaj. Izjavio
sam i da je pokret za zabranu gradnje malih hidroelektrana duboko štetočinski, da se
njegovi pripadnici ponašaju kao ludisti koji su lomili mašine u doba prve industrijske
revolucije i da kao beslovesna masa idu za slepim vođom kao u poznatoj Domanovićevoj
pripoveci. Takođe sam naglasio da je bitna razlika jedino u tome što ove sadašnje vođe
nisu slepe - nego dobro plaćene - i da uopšte ne brinu o svojim sugrađanima, dok je
grešni Ned Lud, ipak, iskreno brinuo o svojim drugovima radnicima.
Ne znam koliko je od svega ovoga novinar prećutao. Verovatno veći deo. Ali i
ono što je preneo bilo je dovoljno da izazove buru nezadovoljstva.
1.2. Reakcije
Iste večeri sam dobio dve poruke od, rekao bih veoma mladih, ekoloških aktivista
iz Srbije, a sutradan i treću od jednog starijeg gospodina sa Pala koji se predstavio kao
zaljubljenik u prirodu i njen poštovalac.
5
zabrinutošću zbog uvoza struje, kao i da li znam da su zbog nepropisnih radova na MHE
Zvonce potpuno uništena staništa rakova i potočne mrene. Obavestio me je takođe da je
trebalo da imam bolje ocene iz Poznavanja prirode i Biologije jer su posledice mog
neznanja očigledne.
Mlada dama koja mi se potom javila bila je duboko povređena što sam je svojim
rečima svrstao u kategoriju štetočina i ljudi koji su ’želeli da zaustave razvoj sveta’.
Uprkos tome, bila je veoma odmerena i čak je smogla snage da kaže da ceni moje napore
usmerene ka ’unapređenju svesti o značaju energetske efikasnosti i smanjenju potreba za
novim energetskim kapacitetima’. Obavestila me je i da podržava ’korišćenje
hidropotencijala kao obnovljivih izvora energije, ali ne da se pritom uništi prvobitna
namena neke reke - da snabdeva živi svet vodom’. Ilustrovala je to svoje zalaganje
energičnim sloganom ’Buk Bijela - da, MHE – ne’! Takođe je rekla da veruje u snagu
argumenata, podvukla da ’derivacione MHE jesu predmet rasprave i sučeljavanja
mišljenja’ i pozvala me da se priključim njihovom sledećem skupu.
Treća poruka je bila manje emotivna nego prethodne, ali je zato bila puna
pokroviteljskog razumevanja, pa i praštanja mojih grešaka. Njen autor nije želeo da mi
sudi, ali je pretpostavio da me neko primorava da se bavim stvarima koje uništavaju
Srbiju. ’Ipak ste i Vi čovjek od krvi i mesa, i dušom, ali pametni ljudi Vam se smiju',
rekao je moj ispisnik iz Republike Srpske. Taj pobornik očuvanja prirodnih lepota,
gospodin meni nepoznate profesije, pretpostavio je da moja malenkost ne poznaje
dovoljno činjenica, odnosno da nema dovoljno znanja o hidroelektranama. Zato mi je
poslao jednu elektronsku adresu sa molbom da pročitam neko novinarsko pisanije o
hidroelektranama u BiH. Takođe, ljubazno me je informisao koje elektrane proizvode
najjeftiniji KILOVAT ENERGIJE pojačavši tu lekciju izjavom da je 'to već utvrđena
istina i faktum među ljudima koji su civilizovani'.
Apsolutno nije nužno da svi ljudi na svetu znaju razliku između snage i energije.
Ali oni koji pretenduju da se na bilo koji način bave energetikom, morali bi! U svakom
slučaju, kilovat je jedna od jedinica za snagu, dok su, na primer, džul, kilovatčas i
kilokalorija jedinice za energiju.
Nije da sam lenj. Bar ne previše. Ali čemu odgovarati, rezignirano sam se pitao.
Nisam video nikakvog smisla u nastavljanju diskusije sa ljudima koji očigledno nisu
energetičari ali o energetici imaju već formirana, veoma čvrsta ubeđenja. Nisam imao ni
mrvicu nade da sa mojim oponentima mogu postići bilo kakvo razumevanje. Iako sam
oduvek voleo starog dobrog Don Kihota, nikako nisam želeo da u 21. veku izgledam kao
bleda replika tog tužnog heroja. Malo iz naučno-popularne literature o sociologiji a više
iz sopstvenog iskustva, znao sam da svi ljudi razmišljaju na plemenskom nivou2, odnosno
1
U sredinu, u centar, bez uvoda.
2
Džošua Grin: Moralna plemena: emocije, razum i jaz među njima, Njujork 2013.
6
Nažalost, iluziji o znanju mogu da podlegnu čak i oni koji su istinski uspešni u
nekoj oblasti. Tako će svetski poznati informatički biznismen pokušavati da deli lekcije o
epidemiologiji, ishrani veštačkim mesom i klimatskim promenama, odličan pulmolog će
javno govoriti i bez zazora širiti koještarije o rezultatima Teslinih eksperimenata, a
vrhunski sportista će pričati gluposti o isceliteljskim moćima mističnih verskih obreda.
Nemoguće je i zamisliti šta su sve uspešni ljudi sa estrade, glumci, novinari i političari,
često sposobni javno da izreknu i da ipak ostanu živi. Na primer, jedna naša poznata TV
voditeljka, tokom neke pseudo debate o MHE, usred rečenice prekinula je predstavnika
pohlepnih investitora (koji se, sram ga bilo, usudio da naruši dirljivu ekološku harmoniju
svih prisutnih u studiju pozivajući se na zakon!?) i uzela za primer našu najveću
3
Eli Pariser: Selektivno propustljivi mehur, London 2012.
4
Stiven Sloman i Filip Fernbah: Iluzija o znanju – zašto nikada ne razmišljamo sami, Njujork 2017.
5
Prazna tabla, neznalica.
6
Sama po sebi.
7
hidroelektranu da bi i njega i nas gledaoce poučila sledećoj mudrosti: „Pa dobro, Đerdap
ne možemo da srušimo, ali vaše male HE možemo“! I niko od prisutnih nije reagovao na
neslanu šalu, ako je to bila šala. Mislim da je publika u studiju čak aplaudirala energičnoj
voditeljki koja je ponosno dodala da ne može da garantuje da bi ona sama baš uvek
poštovala zakon kad je tako očigledno ugrožena naša okolina. Da srušimo Đerdap pro
bono7!? Hteo sam bukvalno da zaplačem. Ljudi, šta vam je? Šta to govorite? O čemu i
čime mislite? Ta hidroelektrana je najveće dostignuće ljudskog uma i ruku u ovoj zemlji!
I ne samo to: teško da postoji ijedan drugi pojedinačni objekat na prostorima bivše
Jugoslavije čiji je doprinos izlasku ’svih naših naroda i narodnosti’8 iz zajedničke bede
uporediv sa doprinosom HE Đerdap.
I čemu onda bilo kakva diskusija? Ako imaš sreće u životu pa uspeš da spoznaš
neko zrnce istine, sedi na obalu reke i gledaj vodu kako teče. Ostavi se širenja istine…
7
Za opšte dobro.
8
Često korišćena fraza političara u socijalističkoj Jugoslaviji.
9
E = m*C2, gde je E – energija, m – masa, a C – brzina svetlosti.
8
jedan pohlepni opat koji želi tuđu imovinu pozove svoju pastvu na borbu protiv
nečastivog i eto stradanja nesretnih veštica u Salemu. Dovoljan je bio jedan Gebels da
vešto proširi priču o podloj jevrejskoj zaveri i eto stotina hiljada ljudi spremnih da izvrše
holokaust.
Iluzija o znanju, dobre namere, plemeniti ciljevi i defekt svesti grupe kojoj
pripadaju daju ljudima spremnost da se žrtvuju ali i da greše bez oklevanja! Bio sam
uveren da je upravo to slučaj sa mojim dopisnim sagovornicima. Dovoljno je nekoliko
beskrupuloznih i dobro plaćenih aktivista iz nevladinih organizacija da mnogo
dobronamernih ljudi, koji iskreno žele dobro svojoj zemlji, pomisli da svojim zalaganjem
protiv izgradnje MHE obezbeđuju Srbiji održiv razvoj a narodu zdravlje, da čuvaju plava
pluća Evrope i da spasavaju celu planetu od pogubnih klimatskih promena. Šta je spram
takvih ciljeva nekoliko sabotaža na gradilištima MHE, poneki verbalni i fizički sukob sa
investitorima i radnicima na tim istim gradilištima, pa i uništavanje već postavljenih
cevovoda uz direktan TV prenos? Ta pojava se u liberalno-demokratskom svetu, na čijoj
periferiji i mi orbitiramo, zove aktivizam. Grešnici koji govore suprotno, a posebno oni
koji, kao ja, javno ukazuju da sve to donosi samo veliku štetu društvu u kome živimo, a
priori su neznalice koje su imale loše ocene u školi, kojima se pametni ljudi smeju i koji
su plaćeni da rade za nečije interese!
Energetika nije neka sporedna društvena aktivnost. Nikako nije zabava u dokolici,
niti je računarska igrica da bi se njome mogao baviti svako ko to samo poželi. Moji
prijatelji me u šali optužuju da o energetici pričam kao da je to pitanje života i smrti. Ali
nisu u pravu, stvarno ne mislim tako. Budite sigurni da je stvar mnogo ozbiljnija:
energetika je pitanje opstanka!
Ekvivalentno vreme rada dobro projektovanih MHE iznosi oko 4000 sati
godišnje. To znači da će neka MHE instalisane snage 1 MW godišnje proizvesti oko 4000
MWh električne energije. Interesantno je ovu proizvodnju uporediti sa drugim vrstama
elektrana koje koriste obnovljive izvore energije. Ekvivalentno vreme rada vetroelektrana
10
je oko 2800, a solarnih elektrana oko 1200 sati godišnje. To znači da će MHE proizvesti
oko 3.3 puta više električne energije od solarne elektrane, odnosno oko 40% više od
vetroelektrane iste snage. Ovo se, naravno, odnosi na uslove u Srbiji. Vetroelektrane na
crnomorskoj obali u Rumuniji imaju ekvivalentno vreme rada oko 3200 sati, a solarne
elektrane u Africi mogu da rade i preko 4000 sati godišnje. Ali mi ne živimo ni u
Rumuniji ni u Africi.
Dakle, oni koji uglas ponavljaju frazu o ’mizernom energetskom doprinosu MHE’
ne znaju o čemu govore. Mada su to u ogromnoj većini ljudi sa veoma dobrim i časnim
namerama, zbog iluzije o znanju i defekta svesti, oni bez oklevanja ponavljaju besmislene
parole svojih ideoloških komesara. Kod onih malobrojnih koji smišljaju takva pseudo-
stručna objašnjenja kao i razne pompezne populističke slogane za medijsko ispiranje
mozga, pretežu interesi. Uglavnom oni sitni, kokošarski. Kod njih je u pitanju samo
defekt morala!
Osim toga, svi drugi energetski objekti na kugli zemaljskoj takođe imaju neke
negativne efekte, pa se ipak grade jer nam je energija neophodna za život. Na primer,
vetroelektrane ugrožavaju migracione puteve ptica, mogu da izazovu prave masakre
slepih miševa, prave vizuelno zagađenje, a u blizini naseljenih mesta problem postaje
njihova buka, kao i celodnevno periodično bacanje senke elisa koje može nepovoljno da
deluje na psihu ljudi koji žive i/ili rade u okolini vetroelektrane. Solarne elektrane
zauzimaju ogromne površine zemljišta i samim tim narušavaju i menjaju uslove za
održavanje flore i faune na tom prostoru. Takođe imaju negativan uticaj na
poljoprivrednu proizvodnju i šumarstvo. Na primer, MHE snage 1 MW zauzeće površinu
11
manju od 200 m2, dok solarna elektrane iste snage zahteva površinu od oko 15000 m2. I
pri tome će MHE proizvesti 3,5 puta više energije od solarne elektrane! Termoelektrane
su, pak, posebna priča. U Srbiji se u termoelektranama izvrši sagorevanje oko 38 miliona
tona lignita godišnje. Taj proces prati ogromna emisija CO2, azotnih i sumpornih oksida
kao i čestica čađi. U pepelu koji ostaje nakon ovog sagorevanja nalaze se i čestice teških
metala koje kroz pepelište mogu prodreti u podzemne vode i zagaditi ih.
Oni koji se, iz najboljih namera, zalažu za zabranu izgradnje MHE u Srbiji treba
da znaju da svaki kWh proizveden u nekoj MHE znači 1.5-1.8 kg manje CO2 emitovanog
u atmosferu u Obrenovcu ili Kostolcu, vazduh sa manje čađi u okolini tih gradova, manje
kiselih kiša koje padaju po tlu, manje pepela za odlaganje, manje teških metala u
zemljištu i manje opasnosti za zagađenje podzemnih voda. Trebalo bi da bar jednom
umesto na Staru planinu, odu na kopove Kolubare i da vide mesečeve prizore u koje je
nekada plodno zemljište pretvoreno da bismo svi mi imali električnu energiju. Trebalo bi,
takođe, da posete lokaciju bivšeg sela Vreoci kod Lazarevca, sela iz koga su raseljeni svi
meštani, iz koga je čak i seosko groblje preseljeno na novu lokaciju, da bi ugalj koji se
nalazio ispod tog sela mogao da budu iskorišćen za opšte dobro. Verujem da bi onda lako
procenili da li je pravedno prema deci i ljudima iz Obrenovca da Pirot i okolina ne koriste
ni ono malo resursa za proizvodnju električne energije koje imaju, već da očekuju da je
dobiju iz Obrenovca.
sada protive izgradnji MHE kod nas, odavno su iskoristile sve svoje resurse. Tako je, na
primer, u Austriji izgrađeno oko 5300 MHE, a u Srbiji svega 130. Da pojasnim: u jednoj
razvijenoj, prosperitetnoj, demokratskoj, geografski i na mnoge druge načine bliskoj nam
zemlji, članici Evropske Unije koja je po veličini slična Srbiji, postoji 40 puta više MHE
nego kod nas! Ne verujem da bilo ko misli da je Austrija izgradila ove MHE protiv svojih
najboljih interesa ili da je životna sredina slabije zaštićena u Austriji nego kod nas. Drugi
primer može da bude Italija u kojoj ukupna instalisana snaga u MHE iznosi oko 2500
MW dok je kod nas oko 30 puta manja! Između ostalog, pravovremeno korišćenje svih
raspoloživih energetskih resursa, uključujući i MHE, uticalo je da Austrija i Italija budu
toliko razvijenije od nas. A upravo zbog toga što su toliko razvijenije i ekonomski
moćnije mogu, mnogo više od nas, da ulažu u zaštitu životne sredine. Da se ne
zavaravamo: tek kada se pitanja hrane i energije uspešno reše, na red mogu i treba da
dođu mnogi drugi važni aspekti života, među kojima je svakako i sveobuhvatna zaštita
prirode. Suprotno bi bilo pogubno i vodilo bi u privredno i svako drugo posrtanje,
uključujući i ekološko.
„Dragi Leonardo, volim tvoje filmove i verujem u tvoje dobre namere kad
izjavljuješ da su rečice u našim krajevima plava pluća Evrope i da ih treba očuvati
13
Šalu na stranu, Srbija treba da iskoristi sve energetske resurse koje ima, naročito u
obnovljivim izvorima energije. To uključuje i izgradnju malih hidroelektrana na svim
lokacijama na kojima je to tehnički moguće i ekonomski opravdano. Naravno, sve to
treba uraditi uz puno poštovanje propisa o zaštiti životne sredine. To je u najboljem
interesu naše zemlje. U suprotnom ćemo vrlo brzo biti primorani da najskuplju energiju
uvozimo od onih koji su svoje resurse pametno iskoristili. Još ćemo biti srećni ako je
uopšte bude bilo po bilo kojoj ceni!
Srećom, pogrešio sam u svemu što sam u nastavku diskusije očekivao od svojih
oponenata! Moji odgovori, koji su bili pisani jednako ogorčenim tonom kao i sva tri
pisma koja sam primio i koji su, u nekim delovima, bili na granici pristojne komunikacije
ipak su nekako doprli do svesti mojih dopisnih sagovornika. Istina, moj ispisnik sa Pala
nije dalje nastavljao diskusiju tako da nisam siguran šta je zaista mislio, ali oboje mojih
mladih korespondenata su mi se nakon mog odgovora ponovo javili. Zahvalili su se za
data objašnjenja i informacije ’koje potpuno menjaju pristup problemu’. Oboje su
poželeli da u budućnosti u medijima bude ‘više sličnih edukativnih reči ljudi od znanja, a
manje senzacionalističkih vesti o sukobima’. Mlada dama je napisala da moja opaska o
potrebi preusmeravanja njihove borbe na prave uzroke problema ‘ima dubokog smisla’, a
njen kolega mi je sugerisao da se više angažujem u javnosti jer ‘očigledno je da delimo
svi isti stav samo što mi ne znamo sve ovo što Vi znate, a ako to što znate ne podelite u
javnosti onda uzalud i naša i Vaša borba’.
Da bi čovek u bilo čemu bio dobar, mora u to da uloži veliki trud i rad. I ako nije
baš totalno promašio pri izboru profesije rezultati će pre ili kasnije doći. Tako sam uvek
10
Moja greška.
14
mislio. Ali evo moji sagovornici kažu da rad i trud mogu biti uzaludni ako se relevantno
znanje ne obelodani u javnosti. Šta to, do đavola, znači? Treba li čovek da udara u
talambase i svima priča kako nešto zna? Biti učitelj u nekom selu početkom prošlog veka
davalo je veliki ugled. Ne samo deca, nego i odrasli ljudi su pomno slušali ono što im je
učitelj govorio. Saveti agronoma su sredinom prošlog veka bili zlata vredni, ljudi su znali
da njega treba slušati da bi usevi bolje rodili i da bi se izbegle godine gladi. Mladog
inženjera koji bi se šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog veka vratio u svoj
provincijski gradić čekalo je mesto direktora fabrike. U lekare se tada gledalo kao u
polubogove, dok su seoski veterinari bili, kako reče Isak Asimov u naslovu svog slavnog
romana, Bogovi lično. Poštovalo se znanje svake profesije i društvo je prosperiralo. Niko
nije morao da brine o tome da li će se njegovo znanje čuti, respektovati i primenjivati!
Međutim, postoje dve važne razlike u širenju znanja nekad i sad. Prvo, nekada su
se sve informacije prenosile sporo, s kolena na koleno ili sa jedne školske generacije na
drugu. Danas, u doba računara i društvenih mreža, taj proces se odvija nezamislivom
brzinom. Ono što učitelj, ma gde se fizički nalazio, danas kaže, odnosno - objavi -,
praktično odmah mogu saznati svi njegovi učenici, odnosno – pratioci -, u bilo kojoj tački
sveta. To je ogromna prednost današnjice, ali iz nje proističe i ogromna opasnost. Istom
brzinom kao znanje mogu se širiti i gluposti. I šire se kao poplava! Ako je nekad
nedostajalo informacija, danas ih ima i previše. Informatička inflacija poprima
zastrašujuće razmere i počinje da podseća na kosmičku inflaciju Alana Guta11. U tom
ogromnom informatičkom loncu teško je prepoznati ispravnu priču. Druga važna
promena koju je donelo novo informatičko doba jeste zamagljivanje identiteta. Nekada se
tačno znalo ko je seoski učitelj, ko lekar, a ko su njihovi učenici i pacijenti. Danas su
uloge pomešane. Svi su i učitelji i učenici. Koga slušati kad svi uglas pričaju? Kome
verovati u ovom makijavelističkom svetu vulgarnog materijalizma? Ne znam kakve će
sve probleme izazvati širenje gluposti zajedno sa znanjem, zamagljivanje identiteta, opšti
gubitak poverenja i zloupotreba društvenih mreža zarad gebelsovskog formiranja javnog
mnjenja, ali ništa od svega toga ne menja činjenicu da su moji dopisni sagovornici bili u
11
Engleski naučnik, tvorac široko prihvaćene hipoteze o inflaciji kosmosa, odnosno o naglom širenju rane
vaseljene (u periodu od 10-35 do 10-28 sekundi nakon Velikog praska) brzinom većom od brzine svetlosti.
15
pravu i da znanje mora da se širi u javnosti da bi bilo od koristi ljudima i ’na polzu
otečestvu’12.
A samo par meseci ranije u meni je bila sazrela odluka da potpuno prestanem sa
bilo kakvim javnim komentarisanjem zbivanja u energetici. Zaključio sam bio da je
vreme da moje mlađe kolege iz struke preuzmu guranje Sizifovog kamena uz nesavladivo
brdo javnog mnjenja, pa sam dosledno odbijao povremene novinarske pokušaje da me
navedu na priču. Ali zbog dvoje mladih ljudi sa kojima sam se umalo posvađao
unekoliko sam promenio svoju odluku. Od njih sam dobio jednu neočekivanu životnu
lekciju na kojoj sam im iskreno zahvalan. Pokazali su mi da iluzija o znanju koja se
društvenim mrežama širi brzinom pandemije, ipak nije nepremostiva prepreka. Njihova
spremnost da kritički razmotre svoje ciljeve i stavove, koriguju ih i nastave da se bore,
vraća nadu u napredak i veru da nije sve tako crno kao što ponekad izgleda. Podsetili su
me da ’nije znanje - znanje znati, već je znanje – znanje dati’ i da se širenju iluzija o
znanju treba suprotstaviti isto kao i svakom neznanju: širenjem znanja! A kako je
najbolje to činiti u ovo današnje doba – to je već sasvim drugo pitanje. Biće da se ja
previše pribojavam novih tehnologija i novih vidova komunikacije među ljudima jer
„nemam više vremena“13 da ih savladavam. Biće da sam počeo da tražim izgovore za
odustajanje. E pa nećemo tako! ’Ti uradi kako je ispravno, a biće kako mora biti’, kaže
jedna latinska izreka. Tako ćemo. Elem, zbog mojih dopisnih sagovornika i zbog mog
delića odgovornosti za budućnost svih mladih ljudi u ovoj zemlji... ne, ne, ne - neću opet
početi da dajem izjave za medije i da se nadam da će ih novinari, neretko svrstani u
ostrašćene tabore srpske dnevne politike, verno preneti u svojim izveštajima. Umesto
toga, pokušaću da opišem najveće izazove koji stoje pred energetikom Srbije, a čije je
ispravno rešavanje u naredne dve ili tri decenije od presudnog značaja za budućnost ove
zemlje.
Nažalost, ljudi i narodi uglavnom ne tretiraju istoriju kao učiteljicu života, što bi
trebalo da čine makar da ne bi ponavljali iste greške. Međutim, oni koji pretenduju da
predvide budući tok nekog procesa sa dovoljnom tačnošću, ako nisu seoske vračare niti
astrolozi, moraju pažljivo da se pozabave analizom istorijskih podataka o tom procesu.
Ako se utvrde najvažniji relevantni faktori i zakonitosti po kojima oni utiču na
posmatranu pojavu, budući događaji se kako-tako mogu prognozirati. U suprotnom, priča
o budućnosti po pravilu ostaje na nivou gatanja. Zato ću se ja, pre nego što pristupim
vidovitom proricanja naše energetske budućnosti, u mislima vratiti otprilike sedam i po
decenija u prošlost – u doba kada je počeo zadivljujući razvoj srpskog elektro-
energetskog sistema.
12
Motiv iz dela Život i priključenija, Dositeja Obradovića.
13
Naziv čuvene pesme Desanke Maksimović.
16
2.1. 1984.
Negde na pola puta ovog putešestvija u prošlost nalazi se naslovna godina slavnog
Orvelovog romana. Tada je izgledalo da je čuveni pisac, srećom, ipak pogrešio u svom
zastrašujućem predviđanju budućnosti. Ideološke stege komunizma su oslabile do
neprepoznatljivosti, nije više bilo Gulaga ni Golog otoka, soba 10114 nije postojala… Ali
ne lezi vraže, nije mnogo prošlo a svet su preplavile otužne TV imitacije Orvelovog
Velikog Brata. Ne znam čime se ljudski poriv za nečim takvim može objasniti. Plašim se
da to ne može biti ništa dobro.
U svakom slučaju, za mene lično 1984. je bila jedna sjajna godina, a za energetiku Srbije
– još bolja.
A što se naše energetike tiče, u Srbiji su se te godine odjednom pojavili letnji viškovi u
proizvodnji električne energije. Bilo je energije čak i za mali izvoz. Kao i ogromna
većina ljudi zaokupljenih svojim problemima i planovima, ni ja se nisam pitao zašto je to
tako. A koliko godinu i po dana ranije, jedne prolećne večeri, u mrklom mraku
neosvetljenog podzemnog prolaza u Nušićevoj sedeo sam na stepeništu sa budućom
suprugom i ljutio se što u našoj zemlji čovek ni odlazak u bioskop ne može da planira
zbog nestašica električne energije. Mladalački brzopleto, nažalost ponekad i sasvim
pogrešno, prosuđivao sam o svetu koji me okružuje. U suštini, mnogo sam manje znao
nego što sam mislio da znam.
Na primer, tada nisam znao da se u energetici Srbije, dakle u mojoj struci, upravo privodi
kraju realizacija jedne, malo je reći izuzetne – ispravnije je, i to bez ikakvog preterivanja,
reći veličanstvene, strategije razvoja čiji su nas rezultati u mnogome održali u teškim
vremenima koja su ubrzo nastupila. Sada znam da je, nekom čudnom koincidencijom,
izgradnja srpskog elektro-energetskog sistema započela u godini u kojoj je Džordž Orvel
napisao svoj apokaliptični roman15 i da smo u godini o kojoj je pisao konačno obezbedili
svoju energetsku sigurnost. Pouzdano snabdevanje i razuman stepen energetske
nezavisnosti i dan danas imamo pre svega zahvaljujući svemu onome što je izgrađeno u
tom periodu.
14
U Orvelovom romanu, mesto na kome svako doživljava svoj najveći strah i na kome svaki čovek pristaje
na potpuno poništavanje sopstvene ljudskosti da bi izbegao užas sa kojim je suočen.
15
Roman 1984. je napisan 1948. godine.
17
2.2. Zablude
U mladosti sam, kao i ogromna većina mojih prijatelja, verovao da sam potpuno otporan
na primitivnu političku propagandu koju je naša tadašnja vlast sprovodila. I bio sam. Ali
uopšte nisam shvatao da se moje mišljenje formira pod uticajem jedne mnogo perfidnije
propagande koja počinje još od Paje Patka. Tako se desilo da ja, koji sam odrastao u vrlo
siromašnoj sredini i imao pojačan senzibilitet za ljude koji se svakodnevno muče da
sastave kraj s krajem, ipak nisam shvatao šta su pravi razlozi siromaštva u državi u kojoj
sam rođen.
Ubeđen da zaslužujem više od onoga što mogu sebi da priuštim, ponekad sam bivao
kivan i nepravedan. Mislio sam da su naše plate po pet ili deset puta manje nego u
razvijenim zemljama zato što radimo manje, imamo lošiju organizaciju posla i najviše
zato što naši direktori i vlastodršci kradu više od onih u bogatim i uspešnim društvima. U
žučnim prepirkama sa svojim pokojnim ocem koristio sam jednosmerne ekonomske
migracije kao krunski dokaz da kod nas ne štima nešto veoma važno što u razvijenom
svetu radi kao podmazano. Otac nikad nije mogao da parira tom argumentu jer je i sam,
pritisnut životnim oskudicama, povremeno pomišljao da se otisne ka Nemačkoj i postane
gastarbajter. Tako sam ja, mladalački nadobudno i potpuno pogrešno, mislio da iz tih
naših polemika izlazim kao pobednik. U suštini, primećivao sam pojavu koju je svako živ
mogao primetiti ali nisam bio ni blizu da je razumem i objasnim. Otac je, makar samo
intuitivno, bio mnogo bliži ispravnom tumačenju stvarnosti nego ja. Nisam tada znao da
jednopartijska politička elita na koju sam bio ogorčen uopšte ne mora da bude gora od
one višepartijske i da je licemerje tadašnjih socijalističkih političara tek bleda senka
hipokrizije koja vlada u vrlom demokratskom svetu. Oko tri i po decenije nakon tih naših
razgovora, dobio sam na poklon jednu savremenu knjigu16 u kojoj se „moj“ stari
argument koristi praktično u istom kontekstu. Naime, u reci migranata koja već
decenijama hrli sa Bliskog istoka ka Zapadnoj Evropi autor vidi dokaz neuporedivo
boljeg društveno-ekonomskog uređenja u Nemačkoj, Španiji ili Francuskoj nego u Libiji,
Iraku ili Siriji. Mada sam u mladosti i sam slično mislio, danas znam da objašnjenje nije
baš tako trivijalno. Ekonomske migracije postoje od kad je sveta i veka. I uvek su tekle
od siromašnih delova sveta ka bogatim. Nisu Goti hrlili ka Rimu zato što su bili
zadivljeni organizacijom i civilizacijskim dostignućima carstva nego u potrazi za hranom
i bežeći od rata sa Hunima. Tako je i dan-danas. Nema u ekonomskim migracijama
nikakvih idealističkih niti ideoloških razloga - po pravilu se lakše preživljava tamo gde je
koncentrisano bogatstvo, a ono je u savremenom svetu neosporno koncentrisano na
zapadu planete. Takvo stanje je, pre svega, posledica viševekovne kontinuirane pljačke
drugih delova sveta. Jedina promena koju je vreme donelo je u tome što je otimačina
nekad sprovođena potpuno otvoreno i brutalno, ognjem i mačem, a danas se perfidno
prikriva sladunjavim pričama o prednostima liberalno demokratskog političkog
ustrojstva, slobodnog tržišta, ljudskih prava, zaštiti prirode i borbi protiv klimatskih
promena. Za naše relativno siromaštvo, kao i za mnogo gore siromaštvo u Indiji i brojnim
drugim azijskim, afričkim i južno-američkim zemljama, glavni krivci nisu ni nepismen
narod, ni rđavi inženjeri, lekari i radnici svih fela, ni državna svojina, ni nefunkcionalno
16
Juval Noa Harari: „21 lekcija za 21. vek“, Laguna, Beograd 2019. godine.
18
tržište, ni slabe institucije, niti političari na vlasti i u opoziciji, koliko god sve to zajedno
moglo i trebalo da bude bolje. Za to je krivo svakodnevno prelivanje novostvorene
vrednosti iz siromašnih u bogate delova sveta koje se odvajkada odvijalo diljem
zemljinog šara. Svima koji žele da steknu jasnu sliku kako se to radilo u doba
kolonijalizma preporučujem da pročitaju Keltov san, sjajni istorijski roman Maria
Vargasa Ljose. Metode otimačine, silom prilika, počinju da se menjaju nakon Drugog
svetskog rata. Od tada se prelivanje prirodnog bogatstva i radom stvorenih novih
vrednosti vrši pre svega preko nametnutih nivoa i odnosa cena roba i usluga na različitim
svetskim tržištima. U tome obilato pomažu i pravila međunarodnih (čitaj: zapadnih!)
finansijskih institucija, a kad ni sve to zajedno nije dovoljno za očuvanje nepromenjenih
odnosa razvijenih i nerazvijenih delova sveta, onda se pribegava rušenju nedovoljno
kooperativnih Vlada, izazivanju međunacionalnih i međuverskih sukoba, organizovanju
obojenih revolucija i građanskih ratova… I naravno otimanju tuđih energetskih resursa.
Konačno, ne pitajući se da li i koliko dugujem društvu u kome sam odrastao, gordo sam
mislio da sam svoju diplomu zaslužio isključivo zahvaljujući svojim sposobnostima i
svom sopstvenom radu. Sada dobro znam da bez pomoći države, ni uz najbolju volju i
rad do iscrpljivanja, moji siromašni roditelji ne bi mogli da mi priušte fakultetsko
obrazovanje.
Mnogo je lošeg bilo u nekadašnjoj državi. Utopija komunizma se nije pokazala ništa
boljom od utopije južnoslovenskog duhovnog i državnog zajedništva. Naprotiv. Ipak,
istine radi, treba priznati da nije baš sve bilo loše u toj državi, a da je ponešto čak moglo
da posluži kao uzor celom svetu.
U nekadašnjoj zemlji je bar jednu deceniju, a verovatno i duže, postojao Titov fond za
stipendiranje odličnih učenika i studenata iz siromašnih porodica. Dobijao sam stipendiju
iz tog fonda tokom celog srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja. Srednju školu bih
sigurno završio i bez stipendije mada je ona bila važan dodatak oskudnom kućnom
budžetu mojih roditelja, ali fakultet sasvim sigurno ne bih ni upisao a kamoli završio. Na
fakultetu, stipendija je bila dovoljna da mi pokrije troškove smeštaja i ishrane u
studentskom domu i da mi omogući kupovinu studentske markice za gradski prevoz.
Preostajalo je otprilike za dve bioskopske karte ili za jednu povratnu kartu vozom do
rodnog grada. Moja obaveza je bila da do početka sledeće školske godine položim sve
ispite iz tekuće i da svake godine ostvarim prosek ocena ne manji od 7,5. Međutim, za
bolji uspeh postojao je i bonus koji je rastao progresivno sa prosekom ocena!
Da se ovde radilo samo o meni priča, naravno, ne bi bila vredna ni pomena. Ali ovde se
radilo o nečem mnogo važnijem i većem - o omogućavanju socijalne prohodnosti u
društvu. Ako toga nema – nema ni pravde, ni jednakosti, ni slobode. Ako toga dugo nema
- umesto elana, motivacije i želje za napretkom u društvu preovlada dekadencija za
kojom neumitno sledi Opadanje i propast Rimskog carstva17. Jer apsolutno siromaštvo –
17
Kapitalno delo Edvarda Gibona.
19
apsolutno sputava. Iz živog blata takvog siromaštva ni najveći svetski umovi ne bi mogli
sami da se izvuku. U njemu bi propali talenti kako Ajnštajna i Njutna tako i Šekspira i
Dostojevskog… Relativno siromaštvo, međutim, izuzetno podstiče! Dokazano je da je
moguć put od Od pašnjaka do naučenjaka18 i da ga izuzetni ljudi mogu preći. Često im je
za tako nešto potrebna sasvim mala pomoć.
Zato država treba da pomogne upravo onima koji imaju talenta, vredni su i motivisani, ali
ih siromaštvo sprečava da svoje sposobnosti razviju na dobrobit i sebe i društva u kome
žive. Zaista nemam ništa protiv bogatih ljudi osim ako su svoje bogatstvo stekli
pljačkom. Zavist, koju naša vlast često podstiče da bi obezbedila glasove ljudi iz
siromašnih društvenih slojeva, vrlo je ružna osobina pojedinca i suštinski vrlo štetna
pojava u društvu. Iskreno bih voleo da ima mnogo više ljudi koji su svojim
sposobnostima i svojim radom kadri, ne samo da obezbede pristojan život, nego i da se
obogate. Međutim, država ne treba da daje stipendije njihovoj deci ma koliko
talentovana, vredna i uspešna ona bila. Razlog je jednostavan: njima stipendija nije
potrebna, oni već imaju odlične uslove da razviju sve svoje potencijale. Da ne bude
zabune, ubrajam tu i svoju decu mada se sam nikako ne mogu svrstati u bogataše. Jedna
mudra islamska misao kaže da pomoć uvek treba pružati onima kojima je najpotrebnija.
Baš tako treba i da činimo. Titov fond bi i danas trebalo da postoji. Jedino bi ime
predsednika države, ko god to bio, trebalo izbaciti iz njegovog naziva.
Ishod mog traganja za poslom je još jedan od događaja koji mogu baciti tračak svetlosti
na društvene prilike koje su vladale u zemlji čiji je raspad počeo nedugo potom. Naime, u
periodu od diplomiranja do venčanja odnosno od maja do septembra te, književno
ozloglašene godine, prijavljivao sam se na sve konkurse za posao na kojima su tražili
inženjere elektrotehnike. Primljen sam na čak tri radna mesta: u kompaniju za prenos
električne energije Elektroistok, u Lola Institut - elitni deo nekada velike i moćne fabrike
Ivo Lola Ribar iz Železnika i u Institut Mihailo Pupin jednu od najprestižnijih srpskih
naučnih institucija. Nisam imao nikakav politički, niti porodični pedigre, bio sam samo
novopečeni inženjer, a mogao sam da biram između tri odlična radna mesta. Bojim se da
bi nešto slično danas u Srbiji izgledalo kao čudo biblijskih razmera. A ako se tome doda i
fakat da sam upravo tada svojevoljno napustio Savez komunista Jugoslavije, jedinu
političku stranku kojoj sam ikad pripadao, i da niko zbog toga nije doveo u pitanje moje
zaposlenje u jednom državnom preduzeću, svako poređenje sa sadašnjim vremenima
postaje gorko i poražavajuće.
18
Autobiografska knjiga Mihaila Pupina.
20
Odmah po završetku Drugog svetskog rata, već u prvom petogodišnjem planu obnove i
razvoja zemlje, neko čije ime nažalost ne znam predvideo je izgradnju preko trideset
termo i hidro elektrana.
Rečeno – učinjeno!
Već 1948. godine, na tadašnji Dan Republike, pušten je u rad prvi termo agregat Mali
Kostolac instalisane snage 8 MW, a u periodu od 1949. do 1957. godine počela su da
rade još četiri agregata termoelektrane Veliki Kostolac, ukupne snage 44 MW. Na kraju
tog perioda TE Mali Kostolac je prestala sa radom.
Iste godine, u rad su puštene i dve hidroelektrane na reci Vlasini. Bile su to HE Vrla 1 i
Vrla 2, a godinu dana kasnije i prva dva agregata u termoelektrani Kolubara. U slivu
Vlasine su radovi nastavljeni, da bi 1958. godine, nizvodno od već izgrađenih u rad bile
puštene još dve hidroelektrane: HE Vrla 3 i Vrla 4.
Treći blok u termoelektrani Kolubara takođe je pušten u rad 1960. godine, a samo godinu
dana kasnije proradio je i četvrti. Naredne, 1962. godine, završena je izgradnja HE Kokin
Brod koja je odnela živote još 15 graditelja.
Usledila ja izgradnja još jedne izuzetne hidroelektrane na Drini. Inženjeri koji su bili
ispred svog vremena su prve ideje i proračune o HE Bajina Bašta izneli još pre Drugog
svetskog rata. Taj kapitalni energetski objekat je pušten u rad 1966. godine.
Samo godinu dana kasnije počele su sa radom hidroelektrana Potpeć i prvi blok u
termoelektrani Kostolac. Termoelektrana Morava je sinhronizovana na sistem u januaru
1969. godina, a sedma decenija 20. veka završena je trijumfalnim puštanjem u rad
termoelektrane Nikola Tesla A. TE Veliki Kostolac, čiji naziv više uopšte nije odgovarao
stvarnosti, prestala je sa radom upravo te 1970. godine.
21
Hidroelektrana Đerdap 1, koja predstavlja pravo inženjersko remek delo i koja bez
ikakvog zazora može stati u red najboljih takvih dostignuća na svetu, puštena je u rad
1972. godine, mada je prva, probna sinhronizacija na prenosnu mrežu izvršena još
avgusta 1970. godine. Izgradnju ove hidroelektrane pratila je izgradnja puteva, hotela,
fabrika, domova zdravlja… Tada je čitav istok Srbije doživeo pravi civilizacijski skok.
Tokom izgradnje su završeni i radovi na iskopavanju arheološkog nalazišta Lepenski vir
koje je u celini preneto oko 30 m iznad originalne lokacije da bi se izbeglo potapanje i
gubitak lokaliteta od neprocenjivog kulturno-istorijskog značaja.
Međutim, nije TENT B bila jedina elektrana koja se tada gradila u Srbiji. Uveliko su
trajali radovi na izgradnji hidroelektrane Uvac i petog bloka u termoelektrani Kolubara,
koji su pušteni u pogon već 1979. godine. Samo godinu dana kasnije proradio je i drugi
blok u TE Kostolac, a 1982. godine i reverzibilna hidroelektrana Bajina Bašta za koju oni
koji u njoj rade s pravom tvrde da predstavlja „istinski dragulj srpskog elektro-
privrednog sistema“.
Kada je 1983. godine ušao u pogon prvi blok termoelektrane Nikola Tesla B prestale su
nestašice električne energije, a kada se se, dve godine kasnije, na mrežu sinhronizovali
hidroelektrana Đerdap 2 i drugi blok TENT B, dugoročna sigurnost snabdevanja i srpska
energetska nezavisnost bile su u osnovi obezbeđene. Tome je značajno doprineo i
završetak radova na izgradnji termoelektrane Kostolac B koji su počeli još 1978. godine.
Međutim, zbog vrlo pohvalne društvene brige o arheološkom nalazištu Viminacijum,
radovi na otvaranju pratećeg rudarskog polja Drmno su tekli vrlo sporo tako da je prvi
blok pušten u rad tek 1987. godine. Hidroelektrana Pirot se pojavila na mreži 1990.
godine, a godinu dana kasnije sinhronizovan je i drugi blok termoelektrane Kostolac B.
Još je mnogo toga izgrađeno u tom periodu. Površinski kopovi lignita bez kojih rad
termoelektrana ne bi bio moguć, male hidroelektrane Ovčar Banja i Međuvršje i još
petnaestak drugih, termeoektrane i rudnici na Kosovu i Metohiji, odličan prenosni sistem
povezan sa svim susednim zemljama, razgranata distributivna mreža koja je stigla i do
najudaljenijih sela...
22
Period graditeljstva zbog koga i danas spokojno uključujemo prekidače završen je 1991.
godine. Od tada je proteklo više od 30 godina tokom kojih Elektroprivreda Srbije nije
pustila u pogon nijedan novi proizvodni objekat.
2.5. Sunovrat
Da, upravo sunovrat je bila poslednja dekada 20. veka za energetiku Srbije. Ali bila je
takva i za celo društvo, pa ni njegova energetika nije mogla biti izuzetak.
Tada je vrla „međunarodna zajednica“, koja nam je uvođenjem embarga rečito pokazala
štap, odlučila da nam ponudi i šargarepu. Pokrenuta je znamenita humanitarna akcija
„nafta za demokratiju“ kojom je omogućen uvoz goriva za toplane onih opština koje su
imale vlast po volji tog samozvanog demokratskog sveta. Vanserijski cinizam tog
slogana, kojim se sasvim nehajno prikrivao tiranski zahtev za apsolutnom i bezuslovnom
poslušnošću, budio je u meni mučninu i nemoćni bes.
Dobronamerno posmatrano, sve gore nabrojano moglo bi se razumeti i tumačiti kao deo
optimalnog upravljanja državom pod rigoroznim ograničenjima. Naime, ako je najvažnija
19
Petar II Petrović Njegoš: Gorski vijenac.
23
uloga države da obezbedi opstanak narodu koji u njoj živi, onda se nije čuditi što se
država u najtežim okolnostima građanskog rata i surovih međunarodnih sankcija, oslonila
na ono najvrednije i najsnažnije što ima. Trebalo je pomoći narodu da preživi, čak i po
cenu slabljenja i devastacije energetske infrastrukture.
Nažalost, ta naizgled plemenita briga naših tadašnjih vlasti za opstanak naroda mogla se
po mnogo osnova, više nego opravdano, dovoditi u pitanje. Jedan od tih osnova bilo je
partijsko rukovođenje elektroprivredom. Na mesta generalnog direktora, predsednika
upravnog odbora i direktora najvažnijih delova EPS-a, počeli su da dolaze ljudi iz
političkih struktura koji nikakvog znanja o energetici i samom EPS-u nisu imali. Među
nama, tada mlađim inženjerima, s poštovanjem se prepričavalo kako su nekadašnji
direktori iz perioda izgradnje umeli da rešavaju tehničke probleme koje ni njihovi najbolji
inženjeri ponekad nisu uspevali da reše. Jedan od poslednjih u nizu takvih bio je g.
Radenko Nikolić, prvo direktor RHE Bajina Bašta a kasnije i celog EPS-a, čovek koji je
prvog dana nakon penzionisanja doživeo infarkt od koga se nije oporavio. Skeptici bi
rekli da je to bila samo tužna i nesrećna koincidencija, ali ja duboko verujem da nije
samo to u pitanju. A čak i da jeste, taj događaj simbolično označava odlazak generacije
koja je gradila EPS i upravljala njime domaćinski u korist opštih interesa. Dok smo se
divili nekadašnjim direktorima, istovremeno smo prezrivo komentarisali kako naši
tadašnji direktori nisu znali da nabroje ni sve delove EPS-a, a kamoli da razumeju bilo
koji tehnički problem ili, ne daj Bože, da doprinesu njegovom rešavanju. Ako smo i
preterivali, to nije bilo previše. Optimalno upravljanje ogromnim, izuzetno važnim i
izuzetno skupim sistemom, vlastima je ipak bilo u drugom planu. U prvom planu je bila
kontrola tokova novca i njegovo što efikasnije prelivanje u privatne i partijske džepove.
Elem, sve je to vrlo brzo rezultiralo stanjem u kome ne samo da sredstava za investicije
nije bilo, nego je počelo ozbiljno da ih manjka i za najosnovnije tekuće održavanje
postrojenja. Tada se kao vrlo srećna okolnost pokazalo to što je sredinom osamdesetih
godina izvršeno spajanje svih distribucija, prenosa, elektrana i površinskih kopova lignita
u jedinstveno preduzeće Elektroprivreda Srbije. Mada je to bilo urađeno iz čisto
političkih i potpuno ne-energetskih razloga, EPS je zbog toga mogao da sakupi ono malo
raspoloživih sredstava za održavanje objekata i da ih usmeri tamo gde je bilo hitno i
neizbežno. Uprkos tome, entropija20 sistema EPS-a vrtoglavo se i neumitno povećavala.
Po ko zna koji put se pokazalo da ljudima treba mnogo manje vremena da unište neko
svoje prethodno dostignuće nego što im je trebalo da ga stvore. Već sredinom poslednje
20
Mera neuređenosti i haotičnosti.
24
decenije 20. veka moglo se zaključiti da EPS hrli ka potpunoj devastaciji svojih objekata
i ka restrikcijama u snabdevanju potrošača električnom energijom.
2.6. Raskoljnikov21
Objavio sam u životu dvadesetak, možda sam dogurao i do trideset - nisam siguran,
naučnih i stručnih radova. Naučnih i stručnih, ha! Uzmite, molim vas, ovo „naučnih“ sa
ozbiljnom rezervom. Tako se to samo kaže da bi otužna inflacija svakakvih škrabotina,
nastala malo zbog kongresnog turizma a malo zbog prikupljanja nekakvih budalastih
bodova koji su potrebni za očuvanje univerzitetskih zvanja, zvučala umnije i ozbiljnije.
Srećom, ja nikad nisam ganjao univerzitetsku karijeru i nikad nisam voleo turizam, ergo,
objavljivao sam te moje radove samo kad sam zaista imao nešto da saopštim. Ali čak i uz
takav pristup, naučni doprinosi svega što sam radio bili su krajnje diskutabilni, ako ih je
uopšte bilo. Svodili su se, na primer, na neko sitno unapređenje metodologije za
planiranje optimalnog rada elektro-energetskog sistema, originalan način za vrednovanje
vode u mešovitim hidro-termo sistemima, malo tačniji model za prognozu potrošnje
električne energije, novi algoritam za klasterovanje podataka ili neku mogućnost za
primenu veštačkih neuralnih mreža za upravljanje elektro-energetskim sistemom u
proširenom realnom vremenu… I mada mi se nekoliko puta, gledajući jednačine u nekom
svom starom radu, desilo da pomislim: „Pa ovo uopšte nije loše, jesam li stvarno ja ovo
pisao!?“, potpuno sam svestan i svečano priznajem da je sve to od fundamentalne nauke,
oličene na primer u kvantnoj mehanici ili konceptu četvoro-dimenzionog prostor-
vremena, udaljeno milionima svetlosnih godina.
Maja 1995. godine, na jednom domaćem skupu elektro-energetičara, objavio sam svoj
verovatno najznačajniji stručni rad pod nazivom „Godišnji troškovi u elektro-
energetskom sistemu kao osnov za određivanje cene električne energije“22. Taj rad sam
napisao kada sam shvatio da je đavo odneo šalu i da socijalni motivi u određivanju cena
električne energije ma koliko plemeniti bili, ne smeju dugoročno potisnuti zdravu
ekonomsku logiku ma koliko nepopularna ona bila. Opisao sam kako treba računati
godišnje troškove EPS-a uz različite stope rasta potrošnje i posebno pokazao gde se
nalazi granična cena za održavanje „proste reprodukcije“23 sistema. Namerno kažem
„stručni rad“ jer u njemu nije bilo čak ni gore pomenutih, subatomski sitnih, naučnih
doprinosa. Šta više, u njemu sam uzgredno razmatrao i jednu opskurnu ideju koja se
potpuno opravdano mogla kritikovati. Naime, da bi se izbegle besmislene javne polemike
i zabune oko značenja pojma maksimalne angažovane snage, razmišljao sam o tome kako
bi brojila električne energije mogla da prikazuju neku izvedenu obračunsku veličinu,
pažljivo proračunatu kombinaciju maksimalne angažovane snage i utrošene energije, koju
bi potrošači plaćali.
21
Glavni junak romana Zločin i kazna, F.M. Dostojevskog.
22
XXII Savetovanje JUKO CIGRE, III sekcija MREŽE, Grupa39, Vrnjačka Banja 21-25. maj 1995,
Zbornik radova str. R39-05 - R39-05/16.
23
Termin iz marksističke ekonomije koji označava cenu proizvoda uz koju se neki sistem trajno može
održavati na dostignutom nivou, ali bez razvoja odnosno bez ulaganja u povećanje proizvodnih kapaciteta.
25
Međutim, uprkos jasnim limitima pa i manjkavostima, ovaj svoj rad smatram značajnijim
od svih drugih zato što se pojavio u kritičnom trenutku za srpsku elektroprivredu,
podstakao veliku polemiku u domaćoj stručnoj javnosti, bio preteča nekolicine zapaženih
radova i studija kolega iz Instituta Nikola Tesla, sa Elektrotehničkog fakulteta i iz samog
EPS-a, a sve to je, šest godina kasnije, rezultiralo uvođenjem novog tarifnog sistema u
Srbiji.
Međutim, jedan od mojih najboljih drugova koji je prisustvovao našem malom sukobu,
nije dozvolio da ova epizoda bude zaboravljena. Organizovao je večernju pijanku na
kojoj je mnoštvu prisutnih ushićeno i više nego slikovito objašnjavao kako je „Sloba
sekirom jurio Nataliju po sali, k’o Raskoljnikov babu25“! Sve o čemu smo tada ozbiljno
diskutovali odavno je prekriveno patinom zaborava, ali je ova izjava ostala u kristalno
jasnom sećanju svih prisutnih do dana današnjeg…
Četiri godine kasnije, objavio sam novi stručni rad u kome sam decidirano predložio
uvođenje novog tarifnog sistema za isporuku električne energije u Srbiji26.
24
Teško da se ovo može smatrati pravilom. Albertu Ajnštajnu je bilo dovoljno 5 strana da objasni foto-
električni efekat i napiše rad vredan Nobelove nagrade.
25
Koleginica se nije zaista zvala Natalija i definitivno nije bila baba.
26
„Tarifni sistem kao sredstvo za indirektno upravljanje potrošnjom električne energije“, Energija
Ekonomija Ekologija, Broj 1, str. 314-320., Mart 1999.
26
Na osnovu tih analiza, zaključio sam da bi tarifni sistem mogao biti moćna makro-
ekonomska poluga države i sredstvo kojim se može stimulisati racionalna potrošnja
električne energije. Tvrdio sam da bi pravilno koncipiran tarifni sistem mogao značajno
doprineti da se obezbedi sigurno snabdevanje potrošača uz minimalne troškove a time i
uz najmanju prosečnu cenu električne energije koja obezbeđuje dugoročno održivo
funkcionisanje EPS-a. Zato sam, zajedno sa svojim kolegama iz Direkcije za razvoj i
investicije, izvršio proračun troškova proizvodnje za ogroman broj različitih dijagrama
potrošnje i utvrdio koji deo troškova u sistemu prouzrokuje svaka kategorija i grupa
potrošača. Na osnovu toga, predložio sam da se umesto sezonske promene cena uvede
progresivna trostepena blok tarifa, ukine niža tarifa tokom dana i uspostavi dvostruko
veći odnos između cena dnevne i noćne potrošnje nego do tada. Definisao sam i odnose
cena svih tarifnih elemenata.
sopstveno znanje i obrazovanje - ima svoj stav, a ja sam sebi obezbedio da, u vrlo oštroj
konkurenciji, bar za kratko postanem jedna od najomraženijih ličnosti u državi!
’Vraćaju nas u kameno doba’, ’Ukida se jeftina struja tokom dana, čak i vikendom’,
’Teraju nas da kuvamo i peglamo noću’, ’Bolje da se smrznete nego da uđete u crvenu
zonu’, ’Novi udar na sirotinju’… Ovo su samo neki od besmislenih naslova novinskih
članaka i pisama čitalaca koja su usledila. Jedan od ogorčenih potrošača je svoj protest
poslao direktno u kabinet tadašnjeg predsednika države, odakle je prosleđen u kabinet
generalnog direktora EPS-a. Tamo su već dobro znali šta u takvim prilikama treba činiti:
žigosati odgovornog za opravdani narodni bunt i adekvatno ga kazniti za samovolju!
Tako je tadašnji direktor Direkcije za razvoj i investicije EPS-a, g. Ratomir Babić, dobio
naređenje da odmah smeni svog pomoćnika za razvoj, odnosno moju malenkost. Moj
direktor je, za razliku od mene, imao jake političke veze, ali uprkos tome što je dobro
znao kako politička mašinerija funkcioniše (ili možda baš zbog toga!?) decidirano je
odbio da izvrši taj zahtev, na moje uši odbrusivši generalnom direktoru u telefonsku
slušalicu: „Ako misliš da smeniš njega, moraćeš prvo da smeniš mene“! I generalni
direktor je popustio. Priča o tarifnom sistemu je prigušena drugim sredstvima, a ja sam
ostao na svom tadašnjem radnom mestu. Uprkos činjenici da je od trenutka kada sam
prestao da radim u EPS-u do trenutka u kome pišem ove redove proteklo već 20 godina,
ja sam i dan-danas duboko zahvalan mom bivšem direktoru Raši zbog onoga što je tada
uradio, odnosno odbio da uradi. Nije imao nikakav lični razlog da se zauzima za mene.
Štete je mogao imati - koristi nikakve. Ali imao je ljudsko dostojanstvo i osećanje za
pravdu. I mnogo pre drugih direktora u poslovodstvu EPS-a, shvatio je šta je tada bilo
najbolje za srpsku elektroprivredu.
2.8. Romantizam…
29
Samjuel Hantington: „Sukob civilizacija i preoblikovanje svetskog poretka“, 1996. godine.
30
Po Hantingtonu, osim Zapadne civilizacije u kojoj preovlađuju katoličanstvo i protestantizam, postoje još
Islamska, Slovensko-pravoslavna, Istočna koja uključuje Kinu, Indiju i sve druge zemlje u kojima je
budizam dominantna religija, Južno-američka, Podsaharsko-afrička i Japanska civilizacija.
29
Teze profesora Hantingtona su verovatno doživele još više kritika i osporavanja nego teze
profesora Fukojame. Njegovi oponenti su tvrdili da je raznovrsnost karakteristika svih
kultura u svetu, da jasne granice između civilizacija ne postoje, šta više da uopšte ne
postoje civilizacije i njihovi sukobi u smislu kako ih Hantington definiše (kao dokaz toga
korišćena je činjenica da Sjedinjene Američke Države blisko sarađuju sa Saudijskom
Arabijom!?) i da u svetu, a posebno na zapadu, postoji „multikulturalizam“ a ne
„ekstremna kulturna određenost“. Neki kritičari su čak tvrdili da njegove teze
predstavljaju nastavak Hitlerove vizije sveta, odnosno „najčistiji zlobni rasizam“ uperen
protiv svih drugih, a posebno protiv muslimana.
Moram da priznam da mi sve ove ostrašćene kritike Hantingtona zvuče kao „ružna graja
inače hvaljenih ptica“31. Za razliku od Fukojaminog entuzijazma kada govori o budućoj
opštoj primeni „zapadne ideje“ u svetu, Hantington nigde nije rekao da svet treba urediti
tako da u njemu postoje neke sukobljene civilizacije. On je samo precizno i tačno opisao
ono što je već tada postojalo u stvarnosti i što će u budućnosti biti još izraženije.
Događaji u narednih tridesetak godina su to nepobitno dokazali. Zabiti glavu u pesak pred
činjenicom da u svetu osim parlamentarne višepartijske demokratije, postoje i prosvećeni
apsolutizam, jednopartijski sistemi, kao i verski uređene države, i da svi ovi politički
sistemi mogu biti veoma uspešni je prosto naprosto besmisleno, kao što je besmisleno i
poricati da postoji prilično izraženo nepoverenje, pa i latentni sukob između pripadnika
različitih društvenih sistema.
Možda se delu Samjuela Hantingtona najviše može zameriti to što kao jedan od osnovnih
razloga za sukob civilizacija u savremenom svetu nije naveo kontrolu nad energetskim i
drugim prirodnim resursima. Doduše, on jeste naglasio da jačanje ekonomskog
regionalizma može izazvati sukobe, ali ta formulacija ni izbliza nije dovoljna da opiše
značaj, makar po mom mišljenju, osnovnog razloga za nastanak i potonji sukob
civilizacija. Jer one nisu nastale zbog bliskosti kulturoloških fenomena koji karakterišu
njihove pripadnike kao što su religija, tradicija ili jezik. Ti fenomeni čine vezivno tkivo,
oni su sile koje povezuje ljude u okviru iste civilizacije, ali nisu razlog njihovog nastanka
niti primarni uzrok njihovih sukoba. Ljudi su se udruživali u plemena, nacije i civilizacije
u nadi da će zajedno lakše obezbediti sebi hranu, vodu, plodno zemljište, kao i zaštitu od
divljih zveri, hladnoće i bolesti. Čak i kada izgleda da su agresivni pokušaji širenje neke
religije, u doba krstaških ratova – hrišćanstva, a danas - islama, uzrok velikih sukoba – to
je samo opsena kojom se podstiču fanatici, a iza koje se krije borba za prevlast i pokušaji
pljačke tuđih prirodnih resursa. Rečnikom Abrahama Maslova32 rečeno, civilizacije su
nastale u težnji njihovih pripadnika da lakše ispune svoje fiziološke potrebe i potrebe za
sigurnošću, a ne iz želje ljudi da se samo-ostvare kao kreativna i moralna bića bez
predrasuda. Ili rečnikom Marksovog dijalektičkog materijalizma rečeno: na početku beše
materijalna baza, a tek onda dođe duhovna nadgradnja!
31
Stih iz pesme „Tito“ Branka Miljkovića.
32
Američki psiholog, tvorac teorije o petostepenoj piramidalnoj hijerarhiji ljudskih potreba, po kojoj
fiziološke potrebe predstavljaju prvi, potrebe za sigurnošću drugi, potrebe za ljubavlju i pripadnošću treći,
potrebe za poštovanjem četvrti, a potrebe za samoostvarenjem poslednji peti nivo.
30
Međutim, Hantington je u svom delu eksplicitno rekao da civilizacije moraju naći načina
da žive jedne pored drugih i da međusobno sarađuju ako svet želi da ima perspektivu.
Nigde i ničim, Zapadnoj civilizaciji čiji je istaknuti pripadnik bio nije dao za pravo da sve
druge civilizacije, milom ili silom, preuredi po nekoj svojoj doktrini. Zato se ne slažem ni
sa opservacijom izvanrednog Noama Čomskog, koji je rekao da su vlasti Sjedinjenih
Američkih Država iskoristile tezu o sukobu civilizacija „kao opravdanje za sva zverstva
koja su nameravale da sprovedu“. Ja sam ubeđen da su oni upravo u tu svrhu iskoristili
Fukojaminu tezu o kraju istorije.
Velike nesreće širom sveta nisu proistekle iz teze o sukobu civilizacija. Taj sukob je
postojao (a postoji i danas!) sasvim nezavisno od Hantingtonovog visprenog opažanja.
Osnovni uzrok velikog dela skorašnjih svetskih, a i naših, nevolja bila je čvrsta namera
stožera Zapadne civilizacije da u tom sukobu po svaku cenu pobede i svom uticaju
potčine sve druge umesto da sa njima sarađuju. Fukojamin proglas o kraju istorije
poslužio je kao ideološko opravdanje za korišćenje svih sredstava u savremenom
krstaškom ratu za uspostavljanje „novog svetskog poretka“. Nikada mi nije bilo jasno
kako je moguće da ovaj termin nije budio u ljudima odbojnost kad se on u samo jednoj
reči razlikuje od nacističke mantre „novi poredak“!?
Istini za volju, surova borba za sopstvene interese nije prvina u ovozemaljskoj bašti
Božijoj. Ona se vodi od kada je sveta i veka. U slučaju Zapadne civilizacije, to je borba
za očuvanje brojnih stečenih privilegija i materijalnih udobnosti. U slučaju svih drugih -
33
Dan gneva - naziv srednjovekovne pesme pisane na latinskom i posvećene Sudnjem danu.
31
Na našu veliku nesreću, bivša Jugoslavija je ocenjena kao najpogodnije tlo da započne
ovo geopolitičko pregrupisavanje, prosto zato što su se u njoj vekovima dodirivale
Zapadna, Slovensko-pravoslavna i Islamska civilizacija. Zato su zemlje Zapadne
civilizacije podstakle i podržavale separatizam u svim jugoslovenskim republikama
usmeravajući ga otvoreno protiv pravoslavnog življa. To je dovelo do užasnog
građanskog i verskog rata u Bosni i Hercegovini tokom koga su se zemlje Zapadne
civilizacije prosto utrkivale u pružanju podrške i pomoći bosanskim Muslimanima
(kasnije nazvanim Bošnjacima) u njihovoj borbi protiv pravoslavnih Srba. Istovremeni
sukob Hrvata i Muslimana je svim mogućim sredstvima prigušivan, umanjivan i
prikrivan. Po svaku cenu, trebalo je bes pripadnika Islamske civilizacije širom sveta
usmeriti na Srbe a time i na Ruse jer su oni pomagali svojoj pravoslavnoj sabraći da
ratuju i vrše zločine protiv Muslimana u Bosni i Hercegovini.
Naravno, princip „divide et impera“34 nije ono što je bilo novo krajem 20. veka. Znalo se
za tu, recimo – strategiju, mada je priličnija reč - podlost, još od Julija Cezara. Nova je
bila samo besramnost prateće retorike na kojoj liberalno-demokratski nastrojeni
pripadnici Zapadne civilizacije istrajavaju i 30 godina kasnije, kada je njihov pokušaj
propao ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Siriji i Avganistanu. Naime, vlasti
žigosanih država uvek „vrše zločine protiv sopstvenog naroda“ jer ga, zbog svoje pohlepe
i nastranosti raznih vrsta, sprečavaju da kroči u prvi istinski raj na zemlji od kako su
Adam i Eva proterani iz Edena. Liberalno-demokratski humanisti, pak, sve narode na
svetu mnogo vole. Njih sve rane celog sveta bole (neka mi duh našeg velikog pesnika
oprosti ovo ironično parafraziranje njegovih divnih stihova35) i zato, u ime ljudskih prava
i sloboda imaju obavezu da se umešaju i obezbede trijumf dobra nad zlom. Tako su
diskreciono uvođenje raznih ekonomskih sankcija, zabrana putovanja, zamrzavanje tuđih
računa, sprečavanje uvoza i izvoza osnovnih potrepština, bombardovanje, komadanje
država i njihova okupacija postala legitimna sredstva da se obezbedi pobeda liberalne
demokratije, uspostavljanje slobodnog tržište roba i usluga i poštovanje ljudskih i
manjinskih prava. Iza ovih floskula uvek se krilo samo otimanje tuđih naftnih polja i svih
34
Zavadi pa vladaj.
35
„Ne plačem samo s bolom srca svoga,
Rad zemlje ove uboge i gole.
Mene sve rane moga roda bole
I moja duša s njim pati i grca…“
Aleksa Šantić, Moja otadžbina.
32
drugih energetskih resursa, obezbeđivanje jeftine radne snage (makar bila i dečija samo
ako je daleko od očiju naše osetljive javnosti!), uništavanje potencijalnih geostrateških,
ekonomskih i vojnih protivnika, obezbeđivanje što većeg tržišta svojoj privredi i
učvršćivanje neokolonijalnih odnosa cena roba i usluga.
Mislim da su kreatori ove užasne geopolitičke igre u svojim zamislima strašno potcenili
islamski svet očekujući da on, zaveden ispraznom retorikom, neće shvatiti odakle vetar
duva, odnosno da će zaboraviti ko mu sistematski otima prirodne resurse, drži ga u bedi i
siromaštvu i ko je, proglasivši kraj istorije, sebi prigrabio diskreciono pravo da svima
sudi, kao Svevišnji „u dan onaj, u dan gneva…“.
2.11. 1999.
Nad Srbijom je, te godine, izvršena ranije doneta presuda Velikog Brata. Glasila je
otprilike ovako: Da bi se sprečio pogrom nedužnih i obespravljenih Albanaca na Kosovu,
primereno upozorio srpski diktatorski režim koji se ne libi ni najgorih zločina da bi ostao
na vlasti i snažno podržale progresivne demokratske snage, u Srbiji se ima sprovesti
jedna opsežna vazdušna, humanitarna kampanja. Ko bi normalan mogao biti protiv
humanitarnih misija i pravedničke zaštite nevinih!? Zato je „Milosrdni anđeo“ dva i po
meseca danonoćno leteo i bacao tovare bombi po našoj vojsci i njenim objektima, ali i po
gradovima i selima, mostovima i bolnicama, TV zgradama i repetitorima, rafinerijama,
trafostanicama i drugim energetskim objektima... Sve su to Velikom Bratu bile legitimne
mete. Muškarci, žene i deca koji su svakodnevno ubijani u svojim domovima i na svojim
radnim mestima, u vozovima, na ulicama i pijacama bili su samo „kolateralna šteta“ za
liberalno-demokratske naslednike Jozefa Gebelsa. Da ne bude zabune, isti termin su
koristili i za avionskim bombama masakrirane albanske civile u sirotinjskoj izbegličkoj
koloni. Nisu oni mrzeli Srbe niti voleli Albance. Oni su stvarali novi svetski poredak u
skladu sa sopstvenim interesima. Slušajući portparole NATO alijanse kako objašnjavaju
neophodnost svojih akcija i liju krokodilske suze zbog civilnih žrtava, po prvi put sam
pomislio da je Džordž Orvel možda pogrešio samo u godini. Potonji ratovi u Iraku i
Libiji, Arapsko proleće, brojne obojene revolucije i puna integracija Orvelovog
novogovora u politički korektnu retoriku novog svetskog poretka, učvrstile su me u toj
pomisli.
Međutim, nisu samo velika požrtvovanost i hrabrost radnika EPS-a ono što treba da
ostane upamćeno. Pokazalo se da je njihova umešnost u obavljanju svog posla bila
vanserijska. Neka mi oproste svi ostali, ali ovde prosto moram da izdvojim dispečere
Elektroprivrede Srbije. Za divljenje je inventivnost koju su svakodnevno iskazivali da bi,
iz stanja potpunog ili delimičnog raspada36, u najkraćem mogućem roku vratili elektro-
energetski sistem u normalan radni režim. Kao čarobnim štapićem, formirali su izolovane
delove sistema oko hidroelektrana, onda ih međusobno povezivali uz pažljivo, postupno
priključivanje malih potrošačkih ostrva, potom sinhronizovali na prenosnu mrežu jednu
po jednu termoelektranu i konačno priključivali preostale čisto potrošačke delove zemlje
na elektro-energetski sistem. Bila je to inženjerska magija na delu, besprekorna primena
pravila o kojima smo učili, ali koja se svaki put moraju primeniti na drugačiji, situaciji
primeren način. To je procedura koju, i u mirnodopskim a kamoli ratnim uslovima,
uopšte nije lako sprovesti i u kojoj svaki pojedinačni korak može da krene po zlu,
odnosno da se ceo sistem ponovo raspadne. Kolege, svaka čast za učinjeno, skidam kapu!
Na kraju ovog prisećanja na orvelovsko orgijanje Velikog Brata u Srbiji 1999. godine,
moram da kažem da su razorni NATO projektili, ipak, poštedeli naše elektrane i
dispečerski centar. Zaista ne mogu da dokonam šta je one koji su birali civilne ciljeve za
bombardovanje nagnalo na to. Svejedno, hvala im što su makar za toliko obuzdali svog
bezdušnog, palog anđela.
36
Potpuni raspad EES-a znači da su svi proizvodni kapaciteti ispali iz pogona i da u celoj zemlji potrošači
nemaju električnu energiju. Delimični raspad podrazumeva da se to desilo na velikom delu teritorije, ali da
su neke elektrane ipak ostale u pogonu i da snabdevaju okolne potrošače.
34
Ne znam da li zato što postanu potpuno omađijani sladunjavom pričom koju slušaju po
raznim „radionicama“ ili zato što su veoma motivisani da obezbede produžetak
finansiranja svojih neprofitnih organizacija od kojih se u siromašnom društvu sasvim
lepo živi, uglavnom, oni su kadri da i jednu matoru, ružnu i zlu vešticu koja bombama
deli svoju nakaznu pravdu, opišu kao plemenitu i čistu, mitskog jednoroga dostojnu,
lepotu devojku.
Ali šalu na stranu. Sve je to samo retorika koju plasiraju velike i moćne zemlje zapadnog
sazvežđa i kojom opravdavaju stvaranje novog svetskog poretka po svojoj meri. Uopšte
nije sporan odgovor na pitanje da li je tokom poslednje dve decenije drugog i prve dve
decenije trećeg milenijuma zapadni svet koristio i promovisao liberalnu demokratiju,
slobodno tržište i ljudska prava kao sredstva za ostvarivanje svojih neokolonijalnih i
drugih geopolitičkih interesa. Naravno da jeste! Ali i da je neka druga država postala
jedina globalna supersila, eksploatacija drugih naroda ne bi prestala da postoji samo bi se
odvijala uz neku drugu retoriku. „Sv’jet je ovaj tirjan tirjaninu, a kamoli duši
blagorodnoj“, precizna je dijagnoza koju je davno postavio veliki Njegoš. Na svetu nema
rajske bašte u kojoj svi pravednici žive u harmoniji i blagostanju, niti ona može postojati,
pa u nju ne vode ni hrišćanstvo, ni komunizam, ni islam, ni zapadna ideja… Ako bi neki
drugi svetski vladaoci možda bili manje licemerni i manje pohlepni, bojati se da bi takođe
mogli biti mnogo više zaslepljeni svojim ideologijama i religijama. Nije se jednom
pokazalo da veliki idealisti, ljudi koji su spremni na potpuni lični asketizam i koji ne žale
truda da bi, za opšte dobro, ostvarili neku svoju utopiju, mogu izazvati neopisivo više
ljudske nesreće i patnje nego pohlepni, sebični i lenji vlastodršci kojima je do sopstvenog
blagostanja i užitka stalo više nego do bilo čega drugog na svetu. Moram priznati da su
mi, ne godine nego decenije, bile potrebne da prihvatim ovu prilično obeshrabrujuću
činjenicu o ljudskim bićima, odagnam gorčinu koju ona u meni izaziva i racionalno
pokušam da odgonetnem zašto je to tako.
Možda se razlog postojanja ovog pomalo grotesknog društvenog fenomena može naći na
nivou bazičnih ljudskih potreba na kome je život stalna borba, prvo za svakodnevni lični
opstanak, a zatim za produženje trajanja kroz potomstvo. Ta borba, koja za svaku jedinku
predstavlja životnu nužnost a ne slobodan izbor, nosi u sebi inherentne crte surovosti,
samoživosti i sebičnosti. Međutim, kada su bazične životne potrebe čoveka obezbeđene a
njegov opstanak više nije direktno ugrožen, sebičnost u ljudskoj prirodi počinje da ustupa
mesto darežljivosti, samoživost širokogrudosti, a surovost nežnosti. Ova naizgled
iznenađujuća promena karaktera jedinke nije posledica nekog višeg moralnog nivoa
čoveka u odnosu na druga živa bića, nego je takođe posledica naših bazičnih potreba.
Transformacija od grabežljivosti ka plemenitosti je način ponašanja koji zahteva
najmanje energije za preživljavanje i nosi najmanje rizika da budemo životno ugroženi od
drugih jedinki jednako zainteresovanih da prežive kao i mi. Gladan lav će sebično
rasterati ženke koje su tek ulovile antilopu i režaće na mladunčad preteći im da se ne
približavaju, sve dok se ne zasiti. Ali lav punog stomaka koji dokono drema ili uživa u
maženju sa svojom omiljenom lavicom, neće prekidati stanje nirvane u kome se nalazi da
bi sprečio druge pripadnike svog čopora da se goste ostacima nedavno ulovljenog plena.
To bi bila nepotrebna surovost koja bi druge ostavila gladnim a njemu ne bi donela ništa
vredno uloženog truda. Osim toga, takvo ponašanje bi neumitno vodilo ili ka pobuni i
35
svrgavanju tiranskog vođe ili ka izumiranju celog čopora. Dakle, ljudska priroda je
dualna, ima svoju grabežljivu i svoju plemenitu stranu, a obe su nam potrebne da
preživimo. Asketizam, međutim, nije. Zato su zahtevi za religioznim ili ideološkim
asketizmom, koji su sastavni deo društvenih pravila u totalitarnim državama, potpuno
neprirodni i predstavljaju čistu tiraniju nad ljudskom prirodom. Hedonizam je mnogo
bliži ljudskoj prirodi od asketizma. Otuda od fanatika na vlasti obično preti mnogo više
opasnosti po narod nego od lenjog, sebičnog, gramzivog ili razvratnog vladara.
Velike ideje, uključujući tu i zapadnu, pokreću razvoj civilizacije. Ali čim se neka ideja
počne pretvarati u dogmu, u nešto što se ne sme preispitivati, što ne trpi nikakvu kritiku i
što nema alternativu (jedan izrazito kratkovidi izborni slogan u Srbiji glasio je „EU nema
alternativu“!), možemo biti sigurni da je počela njena zloupotreba. Tome se treba
usprotiviti na samom početku, jer posle može biti kasno. Svi oni koji duboko veruju u
37
Naslov romana F.M. Dostojevskog.
36
neku ideju i bore se za njeno ostvarenje trebalo bi sa istim žarom da se bore protiv njene
dogmatizacije. U suprotnom, umesto kao idealisti u istoriji lako mogu ostati upamćeni
kao zlikovci.
Nikakvim bogatstvom ne mogu se platiti doprinosi koje su svetu dali, na primer Johan
Gutenberg svojom štamparskom mašinom, Džejms Vat svojom parnom mašinom ili
Nikola Tesla svojim obrtnim elektro-magnetnim poljem. Bilo kakvo bogatstvo da su ovi
ljudi stekli bilo bi više nego zasluženo. Ne treba u društvu podsticati zavist prema
bogatima što naši političari i dan-danas često čine da bi se dodvorili sirotinji-raji i
privukli njihove glasove. Treba, međutim, svim silama sprečiti da neravnomerna
raspodela bogatstva stvori nepremostive društvene kaste, što jeste inherentna intencija
kapitala. To je ne samo društveno štetno, nego je i duboko nepravedno. Zato najviše treba
brinuti za ljudska prava siromašnih, a pogotovo njihove dece.
U svakom slučaju, ideja da svi ljudi na svetu, bez ikakve diskriminacije, treba da imaju
mogućnost ostvarivanja svih ljudskih prava nije nastala odjednom, a pogotovo nije
misaoni produkt isključivo Zapadne civilizacije. Ljudska prava su, bukvalno, tekovina
čovečanstva. Paradoksalno je, ali pokreti koji su donosili ogromne civilizacijske skokove
u nekim važnim aspektima ljudskih prava istovremeno su, u nekim drugim aspektima,
bivali krajnje rigidni, pa i zločinački.
Na listi istorijski najvećih doprinosa ljudskim pravima, neprikosnoveno drugo mesto drži
Marksova anti-religiozna ideologija. Slično ranom hrišćanstvu, komunizam je doneo novi
civilizacijski skok u razvoju ljudskih prava i to baš tamo gde ih je najmanje bilo:
promovisao je radnička prava u državama u kojima je uspostavljen i emancipovao žene
do mere koja je u to doba bila nezamisliva za mnogo bogatije kapitalističke zemlje
Zapadne civilizacije. Jedna Ruskinja, Valentina Terješkova, letela je u kosmos deceniju
pre nego što su žene u Švajcarskoj dobile pravo glasa! Moralo je da prođe više od
dvadeset godina pa da isto ostvari i prva Amerikanka, Ketrin Salivan. Žene su u
komunizmu, prvi put u istoriji sveta, izjednačene sa muškarcima po pravu na imovinu,
obrazovanje i zapošljavanje. Nažalost, opet slično hrišćanstvu, i komunizam je
zaboravljao na univerzalnost ljudskih prava uvek kad se radilo o borbi sa svima koji su
ukazivali na njegove slabosti i nedoslednosti. To su na svojoj koži osetili milioni ljudi
koji su, često ni krivi ni dužni, zaglavili u nekom od brojnih kazamata po bivšim
komunističkim zemljama.
Ideje rasne jednakosti, verske tolerancije, radničkih prava i prava žena su sporo i
mukotrpno nalazile svoj put do svesti ljudi. U prihvatanju nekih od ovih ideja, čitava
Zapadna civilizacija je bila još sporija od drugih delova sveta. Ali mora se priznati,
jednom kad su ih prihvatile, zapadne zemlje su ih dosledno primenjivale i unapređivale.
To se posebno odnosi na versku toleranciju. Osim toga, nakon pobede nad
komunističkom ideologijom u Hladnom ratu, neke zemlje liberalno-demokratskog sveta
su, sebi na čast, preuzele od pobeđenih niz proklamovanih radničkih i socijalnih prava i
dodatno ih unapredile. Zapad je razvoju univerzalnih ljudskih prava doprineo i idejom o
pravima manjina i brigom o hendikepiranim ljudima.
imovinu kad se budete rastajali, nemojte se uopšte ženiti i udavati, šta će vam takvi
brakovi!?
Vladala je opšta nestašica mazuta i prirodnog gasa pa gradske toplane širom Srbije, ni
približno, nisu bile u stanju da obezbede dovoljno toplotne energije.
Cena električne energije je pala ispod 0.8 c/kWh, što nije bilo dovoljno ni za pokrivanje
operativnih troškova, a kamoli za kapitalne remonte elektrana ili za uvoz energije.
Sreća u nesreći je bila to što je zima 2000./2001. godine bila najtoplija u prethodnih 25
godina. Uprkos tome, u više od 50 dana tokom te zimske sezone bile su neophodne
rigorozne planske restrikcije u snabdevanju električnom energijom. Samo su prioritetni
potrošači, na primer bolnice, od toga bili izuzeti. Svi ostali su bili podeljeni u grupe
približno iste instalisane snage koje su ciklično isključivane sa mreže, najčešće u trajanju
od po četiri sata. Ogromna većina nas običnih smrtnika koji nismo imali sreću da budemo
priključeni na vodove koji napajaju neke prioritetne potrošače, obično smo bez električne
energije ostajali ukupno 8 ili čak 12 sati tokom svakog dana.
40
Poslovodstvo je taj plan usvojilo, ali niko od tadašnjih direktora EPS-a nije bio preterano
voljan da izlazi na oči novim političkim liderima, pogotovo ne da bi im predočio
katastrofalno stanje najvažnijeg državnog javnog preduzeća. Tako je taj zadatak dopao
mene. Ponekad sâm, ponekad u društvu sa nekim članom poslovodstva koji nije mogao
da se izvuče od neprijatne obaveze, išao sam od jednog ministarskog kabineta do drugog
i pokušavao da objasnim ne samo opravdanost nego i hitnost primene svih gore
pobrojanih mera. Tako sam uspeo da se sporečkam, ozbiljnije zakačim ili čak žučno
posvađam sa savetnikom Vlade RS za odnose s javnošću, ministrom rudarstva i
energetike, ministrom za rad i socijalnu politiku, ministrom finansija i saveznim
ministrom odbrane. Na jednom sastanku na kome je tadašnji premijer Srbije, Zoran
Đinđić, iskazivao umereno razumevanje za stavove nekakvog udruženja potrošača o ceni
električne energije, na njegovo direktno pitanje da li se slažem sa zaključcima odgovorio
sam odrično i rekao da takav pristup može da nas odvede jedino u katastrofu. Premijer
me je samo malo duže pogledao. Ni tokom ni posle sastanka, nije komentarisao ovaj moj
ispad.
Ipak, ispostavilo se da je nova vlast shvatala ozbiljnost situacije mnogo bolje nego što
sam ja mislio. I odobrila je sprovođenje predloženog plana sanacije. Imajući u vidu moje
dotadašnje negativno, mada oskudno, iskustvo kako sa bivšim, tako i sa tadašnjim
političarima na vlasti, to je za mene bilo jedno prilično veliko i prijatno iznenađenje. Još
neverovatnije je bilo to što je skoro sve iz tog plana i realizovano! Novi tarifni sistem je
usvojen u aprilu, a iz donacije Svetske banke finansirana je rekonstrukcija jednog termo
agregata u TE Kostolac A i uvođenje 400 kV naponskog nivoa u jedno važno čvorište
prenosnog sistema u Sremskoj Mitrovici. Jedino je umesto predloženog povećanja cena u
aprilu i oktobru od 100% i 60% respektivno, odobreno 40% u aprilu, 60% u junu i 46% u
oktobru. Ovo poslednje poskupljenje nije, međutim, sprovedeno u celini. U oktobru 2001.
godine električna energija je poskupela samo za 15%, zbog čega prosečna cena električne
energije nije dostigla planiranih 2,50 c/kWh nego samo 1,95 c/kWh. Čim se opšta
energetske situacija u Srbiji samo za milimetar odmakla od ambisa i ta nova vlast je,
slično prethodnoj, počela da kalkuliše kako će se cena električne energije odraziti na
biračko telo i da je tretira više kao socijalnu a manje kao ekonomsku kategoriju. Nažalost,
sve vlasti u Srbiji do dana današnjeg nastavile su da ponavljaju istu grešku.
41
2.15. Svadba
U avgustu 2021. godine veselio sam se na svadbi jednog svog sjajnog mladog kolege.
Tek u neko doba shvatio sam da je jedan od zvanica sa kojima sedim za stolom, takođe
moj kolega koga nisam video više od 20 godina, a koji i dan-danas radi u EPS-u. Srdačno
smo se pozdravili i malo vajkali nad proteklim godinama. Predstavio me je svojim
prijateljima i dodao: „On je napravio tarifni sistem“. Odmahnuo sam rukom pa smo, uz
muziku i piće, nastavili ćaskanje o drugim, svadbi primerenijim, temama. Ali to me je
podsetilo na neke davnašnje događaje…
U stručnim krugovima energetičara, novi tarifni sistem je bio predmet polemika zbog
očekivanih energetskih i finansijskih efekata njegove primene. Bilo je mišljenja da će
uvođenje blokova potrošnje navesti veliki broj potrošača iz „zelene zone“, odnosno onih
koji cele godine ravnomerno i racionalno troše električnu energiju, da prestanu da vode
računa o svojoj potrošnji. Neke kolege su, takođe, smatrale da će ukidanje dnevnog nižeg
tarifnog stava dovesti do seljenja dela potrošnje u periode maksimalnih dnevnih
opterećenja jer će svi potrošači trošiti onda kada im je prirodno zgodnije pošto im tokom
dana nije ponuđen period sa nižim cenama. Sve u svemu, upozoravali su kritičari, zbog
uvođenja novog tarifnog sistema moglo bi doći kako do povećanja potrošnje električne
energije, tako i do povećanja vršne, odnosno maksimalne potrebne, snage u elektro-
energetskom sistemu, što bi zaista bilo katastrofalno. Iznošena su i mišljenja da će prihod
EPS-a biti smanjen zbog niske cene u zelenoj zoni i zbog masovnog seljenja potrošnje u
noć kada je cena energije, zavisno od kategorije potrošača, bila tri do četiri puta jeftinija
nego tokom dana. Zato sam jednog prolećnog dana 2001. godine na Elektrotehničkom
fakultetu u Beogradu, pred punim amfiteatrom studenata, kolega inženjera i profesora,
čitavo pre podne prezentirao elemente tarifnog sistema, objašnjavao kako su proračunati
njegovi očekivani efekti i odgovarao na primedbe i crne slutnje prisutnih. Tokom
prethodne decenije, nepoverenje u EPS i sve što je iz njega dolazilo naraslo je do
neslućenih razmera. Bio je to rezultat politički motivisanog kadriranja, neprincipijelnih
sukoba vlasti i opozicije, a najviše namernog medijskog preusmeravanja nezadovoljstva
javnosti na najveću i najznačajniju srpsku kompaniju. Kolektivni stavovi sredine, ma
koliko banalni i neosnovani bili, izazivali su defekt svesti i kod onih najobrazovanijih.
Tako su neki prisutni pravili ozbiljne previde nastojeći da po svaku cenu dokažu kako u
EPS-u rade lopovi koji pljačkaju narod i da je, sledstveno tome, i novi tarifni sistem
smišljen upravo u tom cilju. Vrhunac kolektivne zaslepljenosti demonstrirao je jedan od
prisutnih profesora koji je dozvolio sebi da kaže kako je naplata ostvarene vršne snage
čista prevara jer EPS zbog nejednovremenosti potrošnje naplaćuje od potrošača mnogo
više nego što bi trebalo prema ostvarenoj vršnoj snazi celog sistema. Profesor je hteo da
kaže da se ne poklapaju trenuci kada milioni potrošača ostvaruju svoje pojedinačne
maksimalne snage i da je zbir njihovih maksimalnih snaga daleko, daleko veći nego
njihova istovremena, zajednička maksimalna snaga, prema kojoj se mora planirati i
maksimalni kapacitet svih elektrana u sistemu. To je, naravno, potpuno tačno, ali profesor
je zaboravio da se potrošačima ne naplaćuje maksimalna ostvarena snaga po 2000 evra za
42
jedan kW koliko u proseku košta izgradnja nego mnogo, mnogo manje. U dve rečenice
sam objasnio kako se cena tog tarifnog elementa računa tako da je moj ostrašćeni
profesor morao da zaćuti. On bi to, svakako, i sam shvatio da je samo dve sekunde
razmislio pre nego što je auditorijumu objavio svoje šerlokovsko „otkriće“. Nadam se da
se tada, zbog površnosti koja ne dolikuje jednom profesoru i predubeđenja koja ne
dolikuju jednom istinskom intelektualcu, bar malo zastideo.
Ekonomisti su listom osporavali tarifni sistem jer je rušio njihovu dogmu da veća
proizvodnja uvek vodi smanjenju jedinične cene posmatranog proizvoda. Primena te
dogme na električnu energiju značila je sledeće: Oni koji više troše izazivaju veću
proizvodnju što znači da doprinose smanjenju jedinične proizvodne cene pa stoga nije
ekonomski opravdano da robu koju kupuju, u ovom slučaju električnu energiju, plaćaju
po većoj ceni. Prenebregavali su jednovremenost potrošnje i proizvodnje što je izuzetno
važna specifičnost elektro energetike. Naime, električna energija se ne može proizvesti u
doba kad je potrošnja mala, staviti u neki magacin i iz njega poslati potrošačima kad je
potrošnja velika. Samo se mali deo energije može preneti iz letnje u zimsku sezonu
korišćenjem pumpno-akumulacionih hidroelektrana! One koriste električnu energiju
tokom leta i to uglavnom noću, da bi pumpale vodu iz „donjeg“ akumulacionog jezera
koje se nalazi na nivou neke reke u „gornje“ akumulaciono jezero koje se nalazi na vrhu
nekog brda. Kada dođe zima, ta voda se pušta kroz turbine elektrane i proizvodi
električnu energiju onda kada je najpotrebnija. Očigledno, kapacitet ovog skladištenja je
ograničen zapreminom gornjeg akumulacionog jezera, što je, po pravilu, kap u moru
naših energetskih potreba. Osim toga, u celom tom procesu izgubi se više od 30%
energije. Zbog toga u sistemu moraju da postoje takozvane vršne elektrane, koje se
koriste samo kad je potrošnja najveća, za razliku od baznih elektrana koje se koriste
tokom cele godine. Veći deo proizvodne cene električne energije iz termoelektrana i
praktično celokupna proizvodna cena električne energije iz hidroelektrana obrnuto je
proporcionalna godišnjem vremenu korišćenja objekata. One kojima ekonomika
energetike nije bliska oblast molim da mi prethodnu tvrdnju veruju na reč. Izvodio sam
jednačine za sve vrste elektrana i o tome predavao postdiplomcima kako na
Elektrotehničkom, tako i na Ekonomskom fakultetu. To su radile i mnoge druge kolege u
Srbiji i širom sveta, što će reći da u tome nema greške! E sad, pošto se vršni kapaciteti
koriste u vrlo kratkom periodu tokom godine, energija proizvedena u njima postaje
ekstremno skupa. Drugim rečima, što neravnomernije trošimo električnu energiju, što
više povećamo potrošnju tokom zime, to više energije moraju proizvesti najskuplje
elektrane. To povećanje troškova neko mora da plati, a ja sam tvrdio da jedini ispravan i
blagotvoran ekonomski signal šaljemo ako to povećanje troškova pada po džepu one,
srazmerno malobrojne, kategorije potrošača koja ga izaziva. Vodio sam o tome žučne
polemike prvo sa ekonomistima iz EPS-a, zatim sa onima iz Svetske banke, a onda je i na
Ekonomskom fakultetu u Beogradu održan skup na kome sam objašnjavao kako, zašto i
koliko troškovi u našem elektro energetskom sistemu rastu sa povećanjem potrošnje i
koje su kategorije potrošača odgovorne za taj porast troškova. Ugledni profesori su listom
bili protiv svih mojih objašnjenja, mada nijednu ekonomski razumnu primedbu niko nije
uspeo da iznese. Na samom kraju te višesatne diskusije, ustao je profesor Ljubomir
Madžar koji do tog trenutka nije progovorio ni reč i rekao: „Ja ne znam da li je ovo
najbolji tarifni sistem za celu ekonomiju Srbije uključujući i njenu elektroprivredu, ali
43
znam da inženjeri koji imaju ovakvu ekonomsku logiku, ne mogu napraviti loš tarifni
sistem“! Posle te izjave graja je naprasno utihnula, a ja i 20 godina kasnije osećam
zahvalnost prema profesoru Ljubomiru Madžaru i sa posebnom pažnjom pratim njegove
ekonomske stavove i procene.
U široj javnosti, tarifni sistem je dočekan bukvalno na nož. Uticajna viša srednja klasa,
koja je imala pristup medijima, lila je krokodilske suze nad „socijalno nepravednim“
tarifnim sistemom. U suštini, ljudi sa daleko natprosečnom potrošnjom ispravno su
zaključili da su upravo oni bili ciljna grupa novog tarifnog sistema, pa su unapred bili
nezadovoljni zbog očekivanog povećanja iznosa na njihovim računima. To su
doživljavali kao tešku nepravdu i gubitak svojih stečenih prava. Neko udruženje
potrošača je čak podnelo zvaničan zahtev za ocenu ustavnosti novog tarifnog sistema.
Naravno, sa velikim zadovoljstvom odazvao sam se pozivu da pred Ustavnim sudom
objasnim suštinu tarifnog sistema i odgovorim na sva druga pitanja nadležnog veća
sudija. Negativna kampanja je trajala duže od godinu dana od usvajanja i početka
primene novog tarifnog sistema. Greške koje su nadležne EPS-ove službe pravile u
obračunima iz neznanja, nepažnje, programerskih i drugih previda ali svakako ne iz zle
namere, podsticale su tu kampanju.
Uprkos takvog odijuma javnosti i uprkos činjenici da je zima 2001./2002. bila znatno
hladnija od prethodne, planskih redukcija potrošnje u Srbiji više nije bilo! Svedeno na
iste vremenske uslove, te zime je ostvarena potrošnja između 980 i 1100 GWh manja
nego u zimu 1998./1999. godine. Što je još važnije, ostvarena vršna snaga je bila za preko
500 MW manja. Ovi efekti su ostvareni uz 20% manju cenu električne energije, što jasno
pokazuje da bi bili još veći da je predloženi plan sanacije EPS-a u potpunosti primenjen.
Mada sam zbog njega jedno vreme bio prilično omražena ličnost, tarifni sistem usvojen
aprila 2001. godine smatram svojim najvećim doprinosom srpskoj energetici. Osećam
ogromnu profesionalnu satisfakciju zbog efekata do kojih je doveo u praksi i što se u
suštinski neizmenjenom obliku primenjuje evo već 20 godina. Međutim, pošto se u
relativno bliskoj budućnosti očekuje uključivanje u sistem velikog instalisanog kapaciteta
u elektranama koje koriste energiju vetra i sunca, kao i zbog nastalih promena u strukturi
potrošnje u prethodnih 20 godina, verovatno je pravo vreme da se moje mlađe kolege
upuste u detaljnu analizu postojećeg i stvaranje nekog novog tarifnog sistema koji će biti
primereniji budućnosti.
44
U doba socijalizma u Srbiji se, verovatno više nego u nekim drugim republikama bivše
Jugoslavije, članstvo u Savezu komunista podrazumevalo za svakog ko je imao iole veće
poslovne, a kamoli političke, ambicije. Najbolji učenici su, čim postanu punoletni,
praktično po automatizmu bili primani u tada jedinu partiju. Krajem sedamdesetih godina
20. veka, bilo je u tome još uvek dosta prećutnog pritiska, ali neke posebne prisile ipak
nije bilo. Ko nije hteo – nije ni morao, ne bi zbog toga dobio ukor u školi niti otkaz na
poslu. Moram priznati da sam predlog da budem primljen u Savez komunista dočekao
kao počast i priznanje. Dete iz siromašne radničke porodice, idealistički je verovalo da se
tako može izgraditi humaniji, bolji i pravedniji svet. Otrežnjenje se, u mom slučaju,
događalo postepeno tokom studiranja, pa sam 1984. godine, duboko razočaran,
svojevoljno napustio Savez komunista. Na raznim konkursima za posao niko me o tome
nije ništa pitao, ali dve godine kasnije, na odsluženju vojnog roka, imao sam više
razgovora u komandi bataljona o tome zašto uporno odbijam da se učlanim u partiju i da
li je armiji, citiram nadležnog majora, „uopšte potreban takav primeran vojnik“. Na kraju
su me, ipak, ostavili na miru, a dobio sam i nagradu „Primeran vojnik“ i skraćenje vojnog
roka koje je uz tu nagradu išlo.
Nisam bio član nijedne političke stranke kada sam, krajem devedesetih godina, bio
predložen za radno mesto pomoćnika direktora u Direkciji za razvoj i investicije EPS-a.
Neposredno pred moje postavljenje, u svoju kancelariju me je pozvao moj tadašnji
direktor g. Ratomir Babić i sa vidnom neprijatnošću rekao: „Ja tebe predlažem za to
mesto, a nisam te pitao jesi li član neke stranke“. Razočarano sam pomislio da i on od
mene očekuje da se učlanim u neku od vladajućih partija. Odgovorio sam da nemam
nameru da se politički angažujem i da ću svakako odustati od novog radnog mesta ako je
to uslov da ga dobijem. Direktor mi je pojasnio da članstvo u SPS-u ili JUL-u nije uslov,
ali mi je takođe otvoreno priznao da ne sme da me predloži ako sam učlanjen u neku
opozicionu stranku. Nakon otprilike godinu dana od tog događaja, direktor jednog
naučnog instituta sa kojim je EPS sarađivao, ubeđivao me je na nekoj proslavi da se
učlanim u JUL jer će mi time sva vrata biti otvorena. Ne znam da li mi je te svoje savete
davao iz svoje ili nečije tuđe glave, ali ja ih, naravno, nisam prihvatio.
Naivno, da naivnije ne može biti, verovao sam da će političke promene 2001. godine
doneti neki bolji i pravedniji sistem vrednosti koji će dotadašnje politički motivisano
kadriranje poslati „na smetlište istorije“. Ako mladost mogu da koristim kao opravdanje
za idealizam krajem sedamdesetih godina prošlog veka, stvarno ne znam čime se može
opravdati isto to početkom narednog veka. Ako se moji uspesi u školi i elitni fakultet koji
sam završio uzmu kao dokaz da nisam izrazito glup, onda se to moje intelektualno slepilo
može objasniti jedino ranije pominjanim kolektivnim razmišljanjem na nivou stada,
podsvesnom selekcijom informacija i defektom svesti. U svoju odbranu, mogu da kažem
jedino da je otrežnjenje nastupilo znatno brže nego u mladalačkim danima. Razlozi su se
ređali kao na filmskoj traci.
45
Nije, naime, prošlo ni mesec dana od smene vlasti, a u moju kancelariju u EPS-u, ušao je
meni nepoznati čovek koji se predstavio kao poverenik Demokratske stranke i izjavio da
mi je doneo pristupnicu koju samo treba da potpišem. Suzdržao sam se, što mi uopšte nije
svojstveno, i posle par minuta razgovora ljubazno sam ispratio gospodina poverenika a
potom njegove papire bacio u kantu za smeće.
prepričao tu epizodu i rekao kako mu je bila simpatična moje reakcija, iznenadna hladna
praznina oko mene počela je da otopljava.
Ubrzo posle toga postavljeno je novo rukovodstvo EPS-a, a novi generalni direktor me je
udostojio dolaska u moju kancelariju da bi mi lično saopštio kako će biti velikodušan i
zadržati me na mojoj tadašnjoj poziciji mada nije baš siguran da li i koliko mi se može
verovati! Po njegovom mišljenju, imao sam previše blisku profesionalnu saradnju sa
njegovim glavnim oponentom koji je upravo bio postavljen na mesto predsednika
upravnog odbora.
Iz dana u dan bilo mi je sve teže i mučnije da ujutro idem na posao na koji sam nekad sa
radošću išao. Zato sam od moje drage žene izmolio obećanje da će me izdržavati, dao
ostavku i napustio EPS. Novo rukovodstvo mi nije odobrilo da iskoristim 111 slobodnih
dana koje sam, radeći prekovremeno, vikendima, praznicima i u dane odmora, tokom 13
godina provedenih u EPS-u bio sakupio.
Drugi energetski paket EU usvojen je 2003. godine. Osnovna novina definisana ovim
paketom odnosila se na obavezu razdvajanja monopolskih i tržišnih delatnosti. Prenos,
odnosno transport i distribucija električne energije i prirodnog gasa definisani su kao
prirodni monopoli čije cene treba da reguliše nezavisno regulatorno telo, dok su
proizvodnja energije i energenata, trgovina i snabdevanje40 definisane kao tržišne
delatnosti čije se cene slobodno formiraju na tržištu. Potrošači su time dobili pravo da
slobodno biraju svog snabdevača električnom energijom i prirodnim gasom.
38
Prenos, odnosno transport se vrši dalekovodima visokog napona (400 kV, 220 kV i 110 kV), odnosno
magistralnim cevovodima velikog kapaciteta na ogromne udaljenosti.
39
Distribucija se vrši na ograničenom području vodovima srednjeg (35 kV, 20 kV i 10 kV) i niskog napona
(0.4 kV), odnosno cevovodima srazmerno malih preseka, da bi se električna energija, odnosno prirodni gas
doveli do svakog potrošača na tom području.
40
Snabdevanje je maloprodaja, odnosno prodaja električne energije i prirodnog gasa krajnjim potrošačima,
što je pre usvajanja ovog energetskog paketa EU bilo integrisano sa distribucijom.
47
41
Preduzeća u sektoru energetike dobijaju godišnje kvote dozvoljene emisije gasova koje se iz godine u
godinu smanjuju. Pošto su dozvoljene kvote koje dobijaju manje od njihovih stvarnih emisija, ova
preduzeća moraju ili unaprediti tehnologiju proizvodnje energije kako bi smanjili emisiju ili deo
proizvodnje iz fosilnih goriva zameniti proizvodnjom iz OIE ili kupiti još kvota od drugih preduzeća koja
su uspela da svoju emisiju dovoljno smanje tako da imaju višak kvota i mogu ih prodati na tržištu.
48
Lakše je, međutim, bilo postaviti lepe ciljeve nego ih ostvariti. Znam to zato što sam,
sticajem čudnih okolnosti, od samog početka imao prilike da učestvujem u reformama
našeg energetskog sektora. Naime, u drugoj polovini te 2002. godine, na opšte
zaprepašćenje bliskih mi kolega i prijatelja, postao sam zamenik ministra u Ministarstvu
rudarstva i energetike. I dan danas mi izgleda potpuno neverovatno to što sam se ja tamo
uopšte obreo. Ne znam da li je čudnije to što mi je nova politička elita, koju sam otvoreno
i često kritikovao, ponudila mesto zamenika ministra ili to što sam ja tu ponudu prihvatio.
Pretpostavljam da su se naše vlasti prevarile zbog preporuke jednog veoma uspešnog
kolege iz Svetske banke sa kojim sam sarađivao dok sam radio u EPS-u. Tada je naša
novopečena politička elita promovisala jedno veoma ružno i veoma pogrešno uverenje da
su svi koji su išta vredeli odavno otišli iz Srbije, pa ne verujem da bi bilo ko uopšte
pomislio na mene bez preporuke iz neke važne međunarodne institucije, pogotovo kad se
imaju u vidu moja nespremnost da se politički svrstam uz pobednike i način na koji sam
godinu dana ranije napustio EPS. Međutim, ako vlast ima kakvo-takvo opravdanje za
svoju grešku, ja za svoju nemam nikakav izgovor. Mene je opet prevarila sopstvena
sujeta. Zavaravao sam se kako je ponuda koju sam dobio očigledan znak promena koje
nastaju u sistemu vrednosti u društvu i kako taj proces treba da podržim baš zato što sam
i sâm često lamentirao nad politički motivisanim kadriranjem. Ubeđivao sam sâm sebe
kako je moja dužnost da uradim sve što mogu za srpsku energetiku i kako ne treba da
budem drzak i da se ponašam kao neki uvređeni adolescent ili neka uobražena
primadona. Verovatno je u svemu tome bilo i poneko zrnce istine, ali osnovni razlog
zbog koga sam prihvatio ponudu najvišeg organa izvršne vlasti u Srbiji ipak se krio u
mojoj profesionalnoj gordosti, tom smrtnom grehu kome sam podložniji nego bilo kom
od preostalih šest42.
Bilo kako bilo, u to doba sam, uz koordinaciju rada i rešavanje nagomilanih problema
EPS-a, NIS-a i gradskih toplana, počeo da radim i na pripremi prvog Zakona o energetici
Republike Srbije, a time i na početku reformisanja našeg energetskog sektora.
Lepo je sve to, samo što nije tačno, odnosno nije baš uvek tačno. Stoga nije tautologija,
odnosno, za one koji ne vole matematičku terminologiju, nije faktum. Takav koncept
slobodnog tržišta podseća na neko sportsko nadmetanje na Olimpijskim igrama.
Pobednik i još nekolicina ovenčanih medaljama odnose sve, pripada im slava i novac
proporcionalno ostvarenom uspehu, a poraženi se vraćaju pognutih glava i praznih
džepova. Možda je malo surovo, ali je podsticajno i u krajnjoj instanci pravedno, takav je
život, ko im je kriv, neka se više potrude i budu bolji sledeći put... Niko ne primećuje da
se u ovoj tržišnoj olimpijskoj trci, u kojoj se trči za opstanak država i naroda, učesnici na
startnoj liniji nalaze, istina poravnati, ali neko u novom sportskom BMW-u, neko na
biciklu, a neko se, bez jedne noge, oslanja na invalidske štake. Toliko je ravnopravna i fer
slobodna tržišna utakmica na globalnom nivou!
U svakom slučaju, ono što prouzrokuje veoma loše efekte kad ga uopšte nema,
izvanredne kad ga ima umereno, može voditi u katastrofu kad ga ima previše. To važi za
hranu, piće, lekove, novac, zabavu… I za slobodno tržište.
50
Kada su, početkom 21. veka, procesi liberalizacije energetskog sektora zakucali i na vrata
Vlade Srbije i njene elektroprivrede, jedan moj stariji kolega i uvaženi univerzitetski
profesor, odjednom je počeo da ističe kako planiranje rada elektro-energetskog sistema
primenom složenih optimizacionih metoda, oblast kojom sam se ja najviše bavio i na
kojoj sam doktorirao, može doprineti smanjenju troškova rada elektro-energetskog
sistema za svega nekoliko procenata. Dva, tri ili četiri, preko pet - teško, skoro
nemoguće. Svako ko se bavio planiranjem rada EES-a zna da je to sasvim tačna procena i
da se upravo u tom opsegu kreću uštede koje primena optimizacionih tehnika omogućava
u odnosu na dobro heurističko43 planiranje rada. Ja toj tvrdnji mog profesora ne bih imao
šta da zamerim da nije postojao i njen nastavak. U maniru najvećih liberalno-tržišnih
entuzijasta, moj profesor je u dahu produžavao da objašnjava svojim sagovornicima kako
se tržišnim mehanizmima troškovi mogu smanjiti čak za nekoliko desetina procenata, dok
strateške političke odluke utiču na troškove za još jedan red veličine više! Znam da moj
profesor nije ništa loše mislio, naprotiv, želeo je da doprinese da se srpska energetika
razvija u skladu sa svetskim trendovima, ali uprkos tome ne mogu da poreknem da se sve
u meni bunilo protiv te njegove tvrdnje. Zajedno smo, kao i mnogi drugi autori i
istraživači širom sveta, pisali radove o optimizacionim metodama u elektro-energetici i
mogli smo korektno da kvantifikujemo njihove efekte, ali nikako nisam mogao da
razumem, a to ne mogu ni 20 godina kasnije, zašto se moj profesor tako zdušno i potpuno
paušalno upuštao u kvantifikaciju efekata slobodnog tržišta i liberalno-demokratskog
načina odlučivanja u politici.
Deo njegove izjave o uticaju politike na troškove, u jednom širem kontekstu, mogao sam
i da prihvatim: postoje nebrojeni primeri politički motivisanih ali promašenih investicija
koje državi izazivaju višestruko veće troškove od onih koji bi morali postojati za
zadovoljavanje društvenih potreba. U tom smislu su političke odluke zaista najuticajnije.
Međutim, u slučaju promašenih energetskih investicija ili strateških razvojnih odluka,
radi se o, slučajno ili namerno učinjenim, grubim greškama. Nije ispravno porediti
posledice takvih grešaka sa efektima planiranja optimalnog rada elektro-energetskog
sistema jer se u prvom slučaju kao referentna tačka za poređenje koristi evidentno
pogrešna odluka, a u drugom najbolje moguće, na iskustvu bazirano, planiranje. Ako
bismo pustili bilo kog energetičarskog analfabetu, na primer istog onog političara koji je
sklon donošenju politički motivisanih odluka o investiranju, da pravi plan rada hidro i
termo elektrana, rezultati bi bili katastrofalni. U poređenju sa troškovima takvog
planiranja, uštede do kojih bi dovelo korišćenje matematičkih metoda optimizacije, bile
bi svakako višestruko veće.
43
Zasnovano na praktičnom iskustvu.
51
iznenađivalo niti brinulo. Za mene je mnogo problematičnije bilo to što je moj profesor
paušalno davao praktično istu procenu očekivanih efekata tržišne utakmice u sektoru
energetike. I ne samo on. Upregla se sila božija naučnika i istraživača, matematičara i
elektro-energetičara širom sveta, ako ne baš da dokaže validnost te tržišne mantre, onda
svakako da razvije metode, postupke i pravila koji bi omogućili njeno sprovođenje u
praksi. Čak ni uz najbolju volju nisam u stanju da dokučim zbog čega je tako mnogo
mojih kolega bilo spremno da tako podanički koristi svoj nesumnjivi intelekt i da tako
nekritički sledi jednu političku dogmu. Biće da su svima nama, krajem 20. i početkom 21.
veka, izgledi za materijalnu udobnost otupljivali intelektualnu britkost i narušavali
moralni integritet mnogo više nego što je to surova represija činila naučnim
zanesenjacima u doba inkvizicije. Da ne bude zabune, to se odnosi i na mene. Ni ja nisam
uzvikivao „Car je go!“, kada sam ga sretao na putu onako debelog i ružno razgolićenog,
nego sam tražio načina da ga zaobiđem kao prolaznu neprijatnost i nastavljao istim putem
sledeći ćoravog Domanovićevog vođu. Zato poštovanje, slava i hvala Koperniku,
Galileju, Đordanu Brunu i svima sličnim njima!
44
Upravo to je razlog zašto je ekonomski opravdano da cena električne energije bude najmanja za onu
kategoriju potrošača koja je troši ravnomerno tokom cele godine, a najveća za one koji imaju izrazito
neravnomeran dijagram potrošnje, odnosno koji drastično povećaju potrošnju u nekom srazmerno kratkom
periodu tokom godine!
52
izvor energije izgrade uz potpuno ista investiciona ulaganja, ali na dva različita mesta u
svetu, cena proizvedene električne energije iz ovih elektrana može se drastično
razlikovati. Na primer, ako se jedna solarna elektrana izgradi negde u meksičkoj ili
arabijskoj pustinji gde ima ekvivalentno vreme rada od 3600 sati godišnje i ako su
potrebna investiciona ulaganja bila takva da ona može da proizvodi električnu energiju po
ceni od 27 evra/MWh tokom svog životnog veka, onda će potpuno identična solarna
elektrana u Srbiji, gde će imati tri puta manje ekvivalentno vreme rada, proizvoditi
električnu energiju po tri puta većoj ceni, odnosno po ceni od 81 evra/MWh. Isto pravilo
odnosi se i na vetroelektrane. Dakle, nije svejedno gde se ovi objekti grade! Ako je
njihova izgradnja na nekom mestu ekonomski opravdana, taj zaključak se ne može i ne
sme apriorno, dogmatski, bez ikakve provere preslikati na Srbiju ili bilo koje treće mesto
na svetu. Ne bi bilo loše kada bi za ovo znali naši (a belosvetski!) ostrašćeni borci protiv
klimatskih promena koji se tako olako zalažu za zatvaranje naših termoelektrana i
njihovu zamenu elektranama koje koriste obnovljive izvore energije.
Elem, uvođenje tržišta električne energije zateklo je razvijene zemlje Zapadne civilizacije
sa odlično izgrađenim elektro-energetskim sistemima (zato su i bile razvijene!) i solidnim
viškom proizvodnih kapaciteta. Politički komesari Zapadne ideje zaključili su da postoje
idealni uslovi za ples energetskih subjekata na slobodnom tržištu. Na stidljivo upućivane
primedbe da bi rast potrošnje i/ili prestanak proizvodnje u starim elektranama koje su bile
pri kraju svog životnog veka mogao iz korena promeniti uslove poslovanja, odnosno da
postojeći višak kapaciteta koji omogućava konkurenciju nije trajno i zauvek obezbeđeno
stanje, entuzijaste su lakonski odgovarale da će privatni kapital ići tamo gde postoje
izgledi za dobar profit, odnosno da će investitori pohrliti da investiraju u nove objekte
čim primete da cena na tržištu raste. I počeo je taj ogromni eksperiment u zapadnom
svetu i na njegovim granicama. Na samom njegovom početku, desio se jedan veliki
skandal. Predstavnici američke firme ENRON su se pokazali veoma dovitljivi u
izazivanju veštačkih nestašica električne energije da bi cene rasle, a oni ostvarili što veći
profit. Bilo je tu svega i svačega, od isključivanja elektrana zbog izmišljenih tehničkih
problema, do sklapanja fiktivnih ugovora sa odabranim trgovcima. Analizom događaja na
tržištu američki zvaničnici su došli do zaključka da funkcionisanje tržišta električne
energije nije bilo dobro regulisano i da se donošenjem jasnih pravila o učešću na tržištu
takve pojave moraju sprečiti. I prionula je, gore pomenuta, sila božija pametnih i
obrazovanih ljudi da izmisli ta pravila. Ako je neko i bio dovoljno otvorenog uma i
zapitao se da greška možda nije u samoj ideji da se formira slobodno i potpuno liberalno
tržište električne energije, brzo je bio ućutkan.
kojim gospodare Eol i Helios45. Ovi događaji najbolje pokazuju koliko liberalno-
demokratski politički komesari nisu bili u pravu.
45
Grčki bogovi vetra i Sunca.
54
46
Američki zvaničnici su procenili da je, direktno ili indirektno, nastradalo između 210 i 702 ljudi zbog
ove katastrofe. Oko 5.2 miliona ljudi ostalo je bez električne energije, a prekid u snabdevanju je kod nekih
potrošača trajao čak tri dana neprekidno.
47
Pogledati: Cavaliere, Victoria: "Why some Texas residents are ending up with $5,000 electric bills after
the winter storms", Business Insider, Retrieved February 21, 2021; Miranda, Leticia: "As Texas deep
freeze subsides, some households now face electricity bills as high as $10,000", NBC News, Retrieved
February 19, 2021; Halkias, Maria: "Griddy customers face $5,000 electric bills for 5 freezing days in
Texas", Dallas Morning News, Retrieved February 20, 2021.
55
propisan. Negde krajem 2000. ili početkom 2001. godine, poslovodstvo EPS-a je od
mene zahtevalo da izvršim analizu opravdanosti produživanja tog ugovora. Zbog toga
pouzdano znam da je to bio obostrano koristan sporazum. Srbiji je bila neophodna
energija tokom zime, dok je Crnoj Gori bila neophodna bazna energija za rad
industrijskih potrošača. Ubrzo sam otišao iz EPS-a pa ne znam da li je taj ugovor
produžen kao što sam ja preporučio, ali znam da nikakvog marifetluka, niti nečasne
rabote, u tom ugovoru nije bilo.
Za druge ugovore EPS-a o kupovini, prodaji ili razmeni električne energije ne mogu ništa
da tvrdim pošto nikad nijedan takav ugovor nisam video. To prosto nije bio deo mog
posla. Moguće je da je devedesetih godina prošlog veka država koristila trgovinu
električnom energijom kao mehanizam za obezbeđivanje novca kojim bi se, na primer, na
crno mogli uvesti energenti, lekovi ili oružje u zemlju pod sankcijama. Moguće je i da su
postojali ugovori preko kojih su se finansirale partije na vlasti, a pojedinci sticali
bogatstvo. Ja, međutim, nikad nisam video nijedan dokaz koji bi potvrdio ovakve
spekulacije. Ono što pouzdano znam jeste da je EPS svake zime morao da uvozi
električnu energiju i to iz godine u godinu sve više. Srećom, tokom leta su naše elektrane
mogle da proizvedu više električne energije nego što je potrošačima u Srbiji bilo
potrebno. Tako su vrlo često sklapani ugovori o razmeni električne energije sa
Elektroprivredom Grčke kojoj je zbog značajnog udela klima uređaja u potrošnji bila
potrebna letnja energija. Po tim ugovorima, EPS je isporučivao 20%, 30%, pa i 50% više
energije u letnjim mesecima nego što je dobijao u zamenu tokom zimskih meseci. Teško
je objektivno proceniti da li smo u tim razmenama finansijski dobro prolazili. Kad bi se
izrazilo u novcu, bez obzira što je zimska energije uvek bila skuplja od letnje, verovatno
bi se pokazalo da su ipak profitirali Grci. Bar malo. Mi prosto nismo bili u situaciji da se
cenjkamo. Para za kupovinu najčešće nije bilo, pa smo pristajanje grčke elektroprivrede
na naturalnu razmenu morali smatrati kao veoma prijateljski gest sa njihove strane.
U Novom Sadu, u neposrednoj blizini, praktično preko puta jedna druge, nalaze se
rafinerija i termoelektrana-toplana (TE-TO) koja može da koristi tečno gorivo. Rafinerija
je početkom 21. veka bila sastavni deo NIS-a, a TE-TO proizvodni objekat EPS-a. Dakle
oba ova energetska objekta su pripadala državnim javnim preduzećima i bila su pod
direktnom nadležnošću Vlade RS. NIS je leta gospodnjeg 2001. godine prodao veliku
količinu mazuta po vrlo niskoj ceni nekom ogranku jedne privatne trgovačke kompanije
koji je, po papirima, taj mazut izvezao iz Srbije u Mađarsku. Zakonski posmatrano, tu
nije bilo nikakvog prekršaja jer je izvoz mazuta bio dozvoljen. Ipak, sam taj poslovni
potez jeste bio čudan ako se ima u vidu katastrofalna energetska situacije u Srbiji, manjak
56
Ova poslovna mahinacija, koja je državu koštala između 10 i 12 miliona dolara, nije bila
jedina u to doba. Na primer, razigrani biznismeni u EPS-u su prodavali električnu
energiju negde u julu kad je ona najjeftinija, ali ne za jul ili avgust nego unapred za
predstojeću zimsku sezonu. Kad bi se zimska sezona primakla i nestašice bile na vidiku,
kupovali su tu istu električnu energiju koju su prethodno prodali, samo sada po znatno
većoj ceni. To su bahato, arogantno i bestidno zvali „izvoz u mestu“. Ta poslovna
kombinacija značila je da EPS radi kao i obično, ali za jedan deo električne energije
proizvedene zimi plaća razliku u ceni nekom trgovcu kome se na račun slivaju pare, a on
ni luk jeo ni luk mirisao.
Ove mahinacije su otkrivene posle otprilike godinu i po dana, u vreme kada sam već
radio kao zamenik ministra u Ministarstvu rudarstva i energetike. Tada su isti tržišni
igrači pokušali da se vrate na naturalnu razmenu i da na tome naprave profit. Smislili su
da preuzmu električnu energiju od trgovca tokom leta kad je, kao što rekosmo ona bila
najjeftinija, a da tokom zime tom trgovcu vrate 14% više energije. Umesto da bude
suprotno! Ali da bi se zaštitili tražili su saglasnost od Ministarstva na tu transakciju.
Nisam se nikad bavio trgovinom električne energije, ali za ovu mahinaciju nije trebalo
biti previše pametan. Nisu dobili saglasnost, naravno. Umesto toga, tražio sam od Vlade
Republike Srbije da smeni generalnog direktora EPS-a zbog niza, eufemistički rečeno,
grubih poslovnih promašaja. Krhka vladajuća koalicija nije bila spremna da udovolji
ovom mom zahtevu. Umesto toga, ponudili su mi mesto ministra rudarstva i energetike u
novoj Vladi i člana glavnog odbora Demokratske stranke.
I šta sam drugo mogao nego da opet dam ostavku. Ovog puta čak i ne pitajući ženu hoće
li me opet izdržavati. Znao sam da hoće.
58
Neki neumereni optimista, na primer neki političar na vlasti koji u predizbornoj kampanji
hvali svoja i prisvaja tuđa prethodna dostignuća, odgovorio bi na gornje pitanje otprilike
ovako.
Restrikcija u isporuci električne energije odavno više nema, jednom obuzdana potrošnja
električne energije za grejanje nije se opet povampirila, veći deo proizvodnih kapaciteta
je revitalizovan pa se stopa prinudnih ispada termo agregata, što je parametar koji
pokazuje koliko su postojeći kapaciteti neraspoloživi zbog raznih kvarova, više nego
prepolovila u odnosu na stanje s početka veka. Cena električne energije za domaćinstva i
male potrošače je najniža u Evropi (gore pomenuti političar zna da ove njegove reči
deluju na životnim nedaćama ophrvane potrošače-glasače kao morfijumski flaster na
izmučenog bolesnika, pa se ne libi da kratkoročno dejstvujuću anti-bol terapiju na sva
usta hvali kao čudesni lek za ozdravljenje, bez obzira što nije glup i zna da dugoročno
posmatrano to nije spas nego opasno samozavaravanje), ali je daleko od nivoa na kome
je bila pre 20 godina (što je tačno i ispravno, ali političar ne želi da kaže da je prosečna
cena električne energije za domaćinstva 6-7 puta veća nego što je tada bila da se neki
potencijalni glasač ne bi strunio od te informacije) pa EPS više nije na granici propasti,
nego posluje stabilno i ostvaruje profit (što je takođe tačno, ali naš političar mudro ne
pominje činjenicu da profit postoji zato što su proizvodni kapaciteti EPS-a odavno
amortizovani i pogotovo zato što se ne izdvaja dovoljno za razvoj, odnosno za izgradnju
zamenskih i novih objekata).
Gradske toplane rade mnogo bolje nego pre dve decenije, mnoge od njih su
rekonstruisane, neke od onih koje su ranije koristile ugalj prešle su na korišćenje biomase
ili prirodnog gasa, a nekoliko desetina hiljada novih potrošača priključeno je na ove
sisteme daljinskog grejanja.
Otprilike tako se, u jednom političkom govoru, proteklih dvadeset godina bitisanja
energetskog sektora Srbije neupućenom slušaocu mogu prikazati kao lepo, umiveno, pa
čak i uspešno vreme.
48
Zmija koja jede svoj rep, predstavljena u obliku kruga, simboliše večnost, cikličnost života, njegove
suprotnosti i nerazmrsivost haosa.
60
Istina je, međutim, kao vazda gorka. A istina je da su TE Nikola Tesla A i TE Morava
starije od 50 godina i da su najmlađi agregati u TE Kolubara i TE Kostolac A u pogonu
preko četrdeset godina. U ovim prastarim, tehnološki odavno prevaziđenim elektranama,
koje, za današnje pojmove, imaju izuzetno mali stepen korisnog dejstva instalisano je oko
55% našeg ukupnog kapaciteta u termoelektranama, tačnije 2227 MW. Ni termo-agregati
koji obezbeđuju preostalih 45% kapaciteta odavno više nisu u cvetu mladosti. Uzdanica
našeg elektroenergetskog sistema, TENT B, u pogonu je već više od 35 godina, a naša
najmlađa elektrana, TE Kostolac B, starija je od 30 godina. U proteklih 20 godina
propuštena je prilika da se najstariji termo agregati sukcesivno povlače iz pogona i
zamenjuju novim, energetski efikasnijim i ekološki prihvatljivijim kapacitetima. Umesto
toga, stari agregati su revitalizovani da bi kako-tako nastavljali proizvodnju, arčeći zbog
svoje neefikasnosti sve skromnije resurse lignita koji su nam preostali. Niko ne bi trebalo
da se iznenadi ako jednog, ne tako dalekog, dana neke teške havarije počnu da se
dešavaju na našim starim termo agregatima izbacujući ih jednog po jednog zauvek iz
pogona. Razmatrala se, istina, jedno vreme ideja o izgradnji trećeg bloka u TENT B, ali
je ona (pogrešno) odbačena zbog nastavka izgradnje TE Kolubara B. Onda je, pod
očiglednim pritiskom međunarodnih finansijskih institucija i zapadnih zemalja, naše
Ministarstvo rudarstva i energetike (pogrešno) odustalo i od te ideje. Kolubara B je naime
termoelektrana, a izgradnja takvih objekata više nije u duhu proklamovane težnje ka
smanjenju emisije CO2, bez obzira što bi nova termoelektrana imala značajno manju
emisiju od starih koje bi zamenila. Ima, međutim, u toj odluci i onog što niko ne pominje
- geopolitike. TE Kolubara B je trebalo da bude još jedna kineska investicija u Srbiji, pa
se upregla sila božija pravovernih liberalno-demokratskih političara, civilnih aktivista
svih fela, ekologa i ostalih klimatski svesnih pojedinaca, među kojima je nažalost bio i
poneki energetičar, da javnosti Srbije objasni kako će nam solarne i vetro-elektrane
kompenzovati termoelektrane. Ne znaju još kako, ali valjda misle da tvrda vera i planine
pomera!
jalovine na postojećim kopovima, sve lošiji kvalitet iskopanog uglja, sve veća potrošnja
mazuta, transport uglja baržama iz Kostolačkog basena do termoelektrana u Obrenovcu,
rad termoagregata sa smanjenom snagom, ukazivali su na preteću katastrofu. Nadati se da
je ona, ipak, donela i nešto dobro, odnosno da će nadležnima, konačno, sinuti u glavi da
nam je u energetici dogorelo do nokata i da u kadrovskoj politici iliti upravljanju
ljudskim resursima ovog sektora mnogo toga mora hitno i radikalno da se menja.
toplovoda od TENT A do Novog Beograda znači da ćemo jedan deo toplotne energije
koju kotao proizvede odvajati i toplovodom slati na Novi Beograd umesto da je
iskoristimo za proizvodnju električne energije. Zalud nam očevi izgradiše i ostaviše
turbinu i generator, mi smo sad odlučili da ih jednim delom ne koristimo. Zbog toga
ćemo sami sebi smanjiti kapacitet za proizvodnju električne energije i to zimi kada nam
je ona najpotrebnija. Ako neko u svemu tome pronađe validno društveno-ekonomsko
opravdanje – treba da bude naš kandidat za Nobelovu nagradu za ekonomiju! Bojim se da
svaki strani ekonomski pismen energetičar-posmatrač može samo da se krsti gledajući šta
sami sebi radimo. I to levom rukom! Šalu na stranu, devedesetih godina prošlog veka,
zemlja pod sankcijama je u teškoj nestašici uvoznih energenata imala debeo razlog da
razmatra ovo tehničko rešenje, ali mi ga danas nemamo. Neki ljudi tvrde da ovim
projektom vraćamo dug Kinezima za raznoraznu pomoć i investicije u našoj zemlji. Ja
stvarno nemam apsolutno ništa protiv kineskih, kao ni protiv američkih, nemačkih,
francuskih ili ruskih investicija u Srbiji. Naprotiv! I razumem da svi strani investitori
imaju svoje legitimne interese, ta da se u pregovorima mora naći obostrano prihvatljivo
rešenje, inače ništa od posla. Ali ne mogu da razumem da se kineskom investitoru vraća
bilo kakav dug jednim lošim projektom. Neuporedivo bolje za nas bi bilo da naša država
nije obustavila izgradnju termoelektrane Kolubara B i da je kroz ovaj energetski objekat
otplatila taj eventualni dug kineskim partnerima. Drugi, opet, nagađaju da se radi o
nečijoj želji da se prostor na kome se sada nalazi toplana na Novom Beogradu pretvori u
građevinsko zemljište i oslobodi za izgradnju elitnih kvartova grada. Zaista nisam protiv
izgradnje novih stambenih naselja, bila ona namenjena eliti ili nama običnim smrtnicima,
ali ni taj razlog ne može da opravda realizaciju jednog energetski pogrešnog projekta.
Bilo da razlog za izgradnju ovog toplovoda leži u nastavku privredne saradnje sa jednom
velikom i uticajnom zemljom, u urbanističkim planovima za dalji razvoj poslovno-
stambenog sektora grada ili u nečem sasvim trećem, siguran sam da je bilo moguće
pronaći bolje načine za grejanje Novog Beograda od izgradnje toplovoda do
termoelektrane koja je na isteku svog životnog veka i o čijem izlasku iz pogona i zameni
sada treba da razmišljamo49.
49
Kad sam pisao gornje redove, rusko-ukrajinski rat nije bio u vidokrugu običnih smrtnika. Međutim, ovaj
događaj od globalnog svetskog značaja može imati teške posledice i na naše snabdevanje prirodnim gasom
i naftom, pa bi projekat izgradnje ovog toplovoda, uz izgradnju adekvatnog novog termo agregata opisanog
u poslednjem poglavlju, mogao ipak postati najrazumnije i najsigurnije rešenje za grejanja Beograda.
63
izdaju dozvole za izgradnju MHE. Onda je sistem podsticaja promenjen, ovog puta zbog
potpuno neopravdanog pritiska iz EU, pa je zamrla izgradnje svih vrsta objekata.
Nakon gore pomenutog ispada svih šest agregata u TENT A decembra 2021. godine,
rukovodstvo EPS-a, podržano rukovodstvima naše Elektromreže i Agencije za
energetiku, pokušalo je da svali nesrazmernu krivicu za neophodnost uvoza preskupe
balansne energije na nepredvidivost rada ono malo vetroelektrana koje postoje u našem
elektroenergetskom sistemu. Kao i petnaestak godina ranije, postojeći establišment u
javnim preduzećima i državnim institucijama energetskog sektora Srbije daje sve od sebe
kako bi se što više otežalo, ako ne i sprečilo priključivanje elektrana koje koriste
obnovljive izvore energije, pre svega vetroelektrana. Izgleda da im ni na kraj pameti nije
pomisao da su za nastale štete krivi pre svega oni sami, a ne vetar koji nije duvao baš
onda kada bi nam dobro došao. Sa druge strane se nalazi mala ali vrlo agresivna grupa
samozvanih ekologa i političara koja bi da se uspentra na vlast na talasu kvazi-brige o
životnoj sredini i klimatskim promenama. Od sredine druge do prvih godina treće dekade
XXI veka, oni su svoju borbu za zaštitu reka Stare planine prvo pretvorili u zahtev da se
zabrani izgradnja malih hidroelektrana na celoj teritoriji Srbije, a potom su prešli na još
opasnije besmislice sve češće insistirajući da se hitno zatvore svi rudnici, prestane sa
eksploatacijom lignita i u staro gvožđe pošalju sve naše termoelektrane. Uprkos tome,
vrečali su na sav glas kada TENT A nije radio i lili krokodilske suze zbog uvoza
preskupe električne energije. Istovremeno, nastavili su da pričaju prave bajke o niskim
cenama električne energije proizvedene iz energije sunca i vetra, ne sećajući se da se
zapitaju zašto je onda energija u EU tako skupa i zašto je EPS morao tako skupo da plaća
uvoz.
Jedni su, dakle, protiv jednih, a drugi protiv drugih elektrana. Reklo bi se da pluralizam
mišljenja naprosto cveta. Ishod je, međutim, najgori moguć: malo koja elektrana se gradi
u zemlji Srbiji.
Zašto se danas u Srbiji tako mnogo priča, a tako malo gradi? Očekivao bi čovek da smo,
kao društvo u 21. veku, ipak, makar malo prosvećeniji, bogatiji i tehnički opremljeniji, a
time i sposobniji da nešto napravimo, nego što smo bili, na primer, pre sto godina. I
jesmo, ali, uprkos tome, opšti napredak društva je tugaljivo spor. Mislim da se jedan od
razloga zašto je to tako nalazi u društvenom uređenju.
Da li je, dakle, Fukojama u pravu kada tvrdi da je liberalna demokratija vrhunac ljudske
misli o političkom ustrojstvu države? I ako jeste, da li sve narode na svetu za njihovo
dobro treba privoleti, a u krajnjoj instanci i prisiliti, da stvore višestranački sistem i
periodično organizuju slobodne i fer izbore? Da li možda postoje neki uslovi koje treba
ispuniti da bi u nekom društvu mogao uspešno funkcionisati liberalno-demokratski
parlamentarizam? Drugim rečima, ako je liberalna demokratija ispravno prepoznata kao
najbolji društveno politički sistem za zemlje Zapadne civilizacije, poput Francuske,
Nemačke ili Velike Britanije, da li to znači da je isto ustrojstvo najbolje i za Kinu,
Avganistan, Mongoliju, pustinjske beduine po Africi i (preostala) starosedelačka
amazonska plemena? Koje političko ustrojstvo obezbeđuje najbrži civilizacijski, odnosno
ekonomski, obrazovni, kulturni, humanistički i svaki drugi napredak nerazvijenim i
siromašnim državama, ako to, eventualno, nije liberalno-demokratski parlamentarizam?
Nego, zapitajmo se kakve efekte imaju slobodni i fer izbori, taj praznik demokratije i
kamen temeljac parlamentarizma, na siromašno društvo sa niskim nivoom obrazovanja, u
kome većina ljudi jedva sastavlja kraj s krajem i u kome se za par desetina ili, u najboljim
slučajevima par stotina, dolara mesečno radi od jutra do sutra da bi se kako-tako
preživelo. Pišem ovde „slobodni i fer“, mada sam potpuno siguran da u siromašnom
društvu ne postoji ni promil šanse da se takvi izbori organizuju. Ali sve i da se u tome
nekim čudom uspe, nameću se sledeća dva pitanja: prvo, kakvu satisfakciju zbog toga
dobija običan čovek i drugo, čemu će voditi rezultati takvih izbora u budućnosti.
Odgovor na prvo pitanje je očigledan i glasi: nikakvu. Nuditi učešće na izborima ljudima
iz kaste nedodirljivih i tvrditi da se tako ispunjavaju njihova ljudska prava je cinizam
kojim se svesno i namerno vrši izvrtanje hijerarhije ljudskih potreba naglavce. Prvo se
moraju zadovoljiti sve ili bar većina potreba sa nižeg hijerarhijskog nivoa da bi se mogle
pojaviti potrebe sa višeg nivoa. To je bazično pravilo Maslovljeve piramidalne strukture
ljudskih potreba. Drugim rečima, čovek prvo mora da jede i pije, potom da ima neko
skloništa od zime i žege, zatim da sa nekim ostvari seksualnu intimu, da stekne porodicu i
prijatelje, konačno treba da postane poštovan član društva u kome živi, pa tek onda može
da počne da razmišlja o sopstvenom samo-ostvarivanju kroz učešće u raznim društvenim
aktivnostima, pa i na izborima. Ali ne samo da opštenarodni izbori ne daju apsolutno
66
biblioteke neko ko nikad knjigu u životu nije pročitao. Sve to nije bilo moguće u doba
komunizma. Bar ne u tako malignom obliku i obimu koji se može videti u današnjoj
Srbiji. Osim toga, kad se danas, nekim čudom, iznedri ideja koja može doprineti
ekonomskom i svakom drugom napretku Srbije, o njoj pozicija, opozicija i dokoni
samozvani aktivisti razglabaju i svađaju se do iznemoglosti, odlažući donošenje odluke i
realizaciju u beskonačnost. Ni to nije bilo moguće u komunizmu. Samo zato i dan-danas
imamo dovoljno električne energije za privredu i stanovništvo.
Za ono što ja podrazumevam pod terminom „prosvećeni apsolutizam“ jedan moj blizak
prijatelj preferira izraz „dobronamerna diktatura“. Tvrdi da epitet dobronamerna ističe da
se radi o vlasti koja pokušava da upravlja u korist opšteg dobra, dok u terminu diktatura
on vidi kako mogućnost sprečavanja pljačkaškog čerupanja svakog društvenog resursa od
strane stranke na vlasti, tako i suzbijanja beskrajnog političkog gloženja i guranja društva
u što veću krizu od strane opozicionih pretendenata na vlast. Mada se u potpunosti
slažem sa ovom argumentacijom ja, ipak, izbegavam da koristim taj termin pošto me
sama reč diktatura više asocira na uzurpaciju vlasti i namerno dovođenje nekog dela
stanovništva u neopravdano težak položaj nego na diskrecionu mogućnost donošenja
odluka. S druge strane, prosvećeni apsolutizam je po definiciji dobronameran inače ne bi
bio prosvećen. Takođe, osoba koja u takvom uređenju predvodi državu je, po definiciji,
dobro i svestrano obrazovana, a ne neko ko je kupio svoju diplomu. To daje dobru šansu
da će se taj neko okružiti najboljim i najstručnijim savetnicima ili ministrima koje može
da okupi, jer će biti svestan da sam nikako ne može znati sve. Stručan tim,
dobronamernost i pravo diskrecionog odlučivanja, zajedno daju najbolje šanse da se
siromašno društvo razvija najbržim mogućim tempom.
Osnovna primedba koja se ovom konceptu, i to sasvim opravdano, može dati jeste da ne
postoje garancije dobronamernosti, odnosno da se prosvećeni apsolutizam može lako
pretvoriti u neku nastranu diktaturu u kojoj razvoj društva može pasti u drugi plan, a
mnogi potpuno nevini ljudi mogu stradati. Slažem se potpuno sa ovom primedbom, vlast
menja ljude, tako da je moguće i da nekog ko je na početku bio prosvećen, odnosno
dobronameran i obrazovan, transformiše u gramzivog i nasilnog vladara. Rekao bih da je
to nužan rizik koji bi se morao smanjiti i držati pod kontrolom nekim institucionalnim
rešenjem. I nad popom treba da postoji pop! Znam da uspostavljanje takve kontrolne
institucije uopšte ne bi bilo lako i nisam siguran kakvo bi rešenje bilo najbolje. Međutim,
garancija izbora vlasti koja će raditi za opšte dobro ne postoji ni u liberalno-
demokratskom parlamentarizmu, pa ga ipak apriorno prihvatamo. Najočigledniji, ali
nikako ne i jedini, dokaz tome je gore pomenuti austrougarski kaplar koji je kroz svoju
nastranu arijevsku ideologiju celom svetu, uključujući i sopstveni narod, doneo
nezapamćena stradanja. Druga primedba prosvećenom apsolutizmu bi mogla biti da on ne
pruža jednake šanse svima. Naime, zbog većeg udela diskrecionog odlučivanja, ljudi koji
su po bilo kom osnovu bliski vladaru, bili bi favorizovani. Ne bi se, na primer, direktor
EPS-a birao na javnom konkursu na kome svi imaju jednake šanse. Ova primedba je
teoretski tačna, ali je po mom mišljenju potpuno irelevantna. Bitno je da direktor EPS-a
bude dobar energetičar, ali nije nužno da svaki energetičar ima šansu da postane direktor
EPS-a. Ništa strašno po društvo neće se desiti ako apsolutističko oko vladara namerno ili
slučajno preskoči, na primer, mene pa direktorsko mesto bez konkursa dodeli nekom
68
Od 1990. do 2022. godine redovno sam glasao na svim izborima koji su se održavali u
Srbiji. Najčešće je moj glas išao nekoj od stranaka koje su u trenutku izbora bile u
opoziciji i uvek sam bivao duboko razočaran kada bi te stranke došle na vlast. U nekim
slučajevima razočaranje je stizalo i znatno ranije. Januara 2022. godine zatekao sam sebe
kako se izjašnjavam na referendumu o ustavnim promenama u vezi jačanja nezavisnosti
pravosuđa. Na biračkom mestu sam video pet-šest ljudi koji su takođe došli da ispune
svoju građansku dužnost. Svi su bili vidno stariji od mene, a više nema baš mnogo takvih.
Jednom čiki koji je zaboravio naočare ljubazni članovi biračkog odbora su pomagali da
nađe liniju na kojoj je trebalo da se potpiše. Tad sam se zapitao kakvog smisla ima moje
glasanje. Kao prvo, ako već treba glasanjem nešto da se odluči – neka o tome odlučuju
mlađi. Neću valjda ja do smrti da im solim pamet o tome ko treba da vlada u društvu u
kome će nastaviti da žive i privređuju oni a ne ja. A kao drugo, znam li ja dovoljno o
principima podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku? Informisao sam se malo
slušajući profesore ustavnog prava, sudije i advokate kako polemišu o temi referenduma
u nekoj TV emisiji. Pročitao sam obaveštenje koje nam je uputila država, a možda i još
poneki novinski članak. I to je sve. Dakle, ja o temi referenduma imam vrlo površna
saznanja, a ipak pretendujem da učestvujem u odlučivanju. Zašto, zaboga!? Mislim da je
poštenije da se ubuduće odreknem tog prava. Uostalom zar se svi mi, u nekim kritičnim
trenucima kao što je, na primer, operacija srca, ne odričemo pretenzija da odlučujemo i o
sebi samima? Sa nadom i poverenjem prepuštamo se tada u ruke onoga ko zna više od
nas. Da se i u opšte društvenim pitanjima svi mi češće ponašamo baš tako, bili bismo
manje skloni da, pod uticajem gebelsovske propagande komesara novog svetskog poretka
i njihovih plaćenih aktivista, izazivamo poremećaje u sopstvenom društvu i nanosimo mu
štetu misleći da se borimo za opšte dobro. Elem, obećao sam sebi da više neću
učestvovati na izborima. Prekršiću ovo obećanje jedino ako se na političkoj sceni Srbije
pojavi stranka koja zagovara prosvećeni apsolutizam. Drugim rečima, glasaću za stranku
koja se obaveže da će na sve javne upravljačke pozicije postavljati profesionalce.
Inženjeri treba da se pitaju u fabrikama, lekari u bolnicama, energetičari u energetici,
profesori u školama, glumci u pozorištu… Može i drugačije, ali ne valja. Svakog čoveka
treba postaviti na mesto na kome će najviše moći da doprinese zajedničkom napretku! To
je prvo. A drugo, da bih ikad više glasao za neku stranku, ista bi morala svečano da se
obaveže da nikad neće kasniti sa donošenjem odluka o izgradnji bilo čega u Srbiji zbog
opozicionog protivljenja, a pogotovo ne zbog dreke koju dižu nekakvi samozvani
aktivisti. Politički lideri koji se dokopaju vlasti moraju biti spremni da preuzmu
odgovornost čak i po cenu da izgube sledeće izbore.
69
Počevši od danas, kad već nismo mogli ili nismo bili dovoljno pametni da počnemo juče,
sve strateške aktivnosti u energetskom sektoru Republike Srbije treba da budu osmišljene
tako da se obezbedi trajno ispunjavanje sledeća tri cilja:
Prvi od gore proklamovanih ciljeva je sam po sebi jasan. Narodu i privredi je neophodna
energija u raznim vidovima, a oni koji se energetikom bave treba da obezbede da je uvek
ima dovoljno. Nevolja je u tome što mi kao zemlja imamo malo sopstvenog prirodnog
gasa i nafte, a potrebno nam je mnogo, mnogo više ovih energenata nego što možemo da
proizvedemo. Dakle, uvoz nafte i prirodnog gasa je neminovan, što znači da treba da
očekujemo i pripremimo se za potencijalne probleme u snabdevanju kad god dođe do
nekih geopolitičkih trzavica, a kamoli, ne daj Bože, ratova. To je razlog zašto će cene
energije i energenata kod nas, uprkos svim našim naporima da zver držimo pod
kontrolom, uvek delimično zavisiti i od cena na svetskom tržištu. Međutim, potrebno je
da stvorimo takav energetski sektor koji će biti u stanju da spreči da se svaki veliki porast
cena energije na međunarodnom tržištu direktno preslika na cene energije u Srbiji
izazivajući tako nemerljive štete privredi i velike socijalne potrese u društvu. Nedostatak
sopstvenog prirodnog gasa i nafte je, takođe, razlog zbog koga nam zemlja ne može biti
energetski potpuno nezavisna. Drugim rečima, mi ćemo uvek biti delimično energetski
zavisni. Sa tim se mora živeti i na to se mora računati. Za utehu je činjenica da punu
energetsku nezavisnost ima malo koja zemlja na svetu. U tome smo čak u malo boljoj
poziciji nego mnoštvo razvijenijih zemalja od nas. Naša energetska zavisnost koja je na
nivou od oko 30% značajno je manja nego što je, na primer, prosečna energetska
zavisnost zemalja EU koja iznosi oko 45%.
Nekad davno kad sam ja još bio osnovac, u bivšoj socijalističkoj državi učili su nas da
smo mi jedna energetski bogata zemlja. Ne znam čime je ta glupost mogla biti
motivisana!? Možda nekim uvrnutim shvatanjem patriotskog ponosa ili željom da se
suzbije svaka pomisao da socijalistička država može biti siromašna makar time zatvarali
oči pred istinom. Danas, zbog sasvim drugog tipa ideološke indoktrinacije, ima ljudi koji
su, takođe, skloni da tvrde kako smo mi baš bogata zemlja i mogli bismo bez po muke,
što će reći bez rada, da živimo kao u nekoj zemlji Dembeliji, nego eto ovi naši političari i
njihovi direktori sve opljačkaše. E pa nismo bogati i ne bismo mogli da se masovno
prepustimo uživanju kao cvrčci sve i da su nam političari i direktori najbolji na kugli
zemaljskoj! Naravno, ne tvrdim da su naši politički krugovi i direktorske fotelje u javnim
preduzećima gnezda časti, poštenja i brige za opšte dobro. Nisam sklon da poverujem
70
svakom slatkorečivom govorniku i vrlo dobro znam da „hulje lepo zbore, al’ nitkovski
rade“50, ali paušalno optuživanje za lopovluk nekih ljudi o kojima ništa pouzdano ne
znamo je nepravedno, ružno i, srećom makar ponekad, netačno. Takva generalizacija vrlo
brzo progresira iz optužbi na račun vlasti i bogatih pojedinaca u društvu, u optužbe na
račun sopstvene države i celog naroda. U takvim stavovima ima mnogo više ličnog
nezadovoljstva, gorčine i zavisti nego objektivnog poimanja sveta oko sebe ili sopstvene
moralne čistote. Ko tako priča, govori o sebi mnogo više nego o onima o kojima misli da
govori. Devedesetih godina prošlog veka postojala je TV emisija „Narod se pita“ u kojoj
je gledaocima bilo postavljano neko društveno aktuelno pitanje, a zainteresovani su se
javljali da odgovore. Jednog dana to pitanje je glasilo: „Šta mislite, da li vaš direktor
krade?“. Gledaoci su listom odgovarali potvrdno, a jedna dama ne samo da je dala
decidirano potvrdan odgovor nego se iskreno iščuđavala tako naivnom pitanju. Na
podpitanje šta bi trebalo uraditi, odnosno šta bi ona uradila da je na direktorovom mestu,
anonimnošću skrivena dama se glasno nasmejala i doslovce rekla: „Ja bih uzimala i
šakom i kapom!“. Bar je bila iskrena…
U svakom slučaju, mi smo energetski umereno siromašna zemlja. Osim već pomenutih
nedovoljnih količina prirodnog gasa i nafte, mi raspolažemo vrlo solidnim zalihama
nisko-kaloričnog lignita, prilično izdašnim hidro potencijalom i respektabilnom
količinom biomase. Postoje i izvesni potencijali za korišćenje energije vetra i sunca koji
se nikako ne smeju zanemariti, mada naše podneblje nije posebno pogodno za korišćenje
bilo kog od ova dva obnovljiva izvora energije. Osim toga, pri korišćenju biomase i
solarne energije treba veoma pažljivo voditi računa o drugoj (ili prvoj, kako više volite!)
primarnoj društvenoj potrebi - proizvodnji hrane. Uz nešto malo resursa u mrkom uglju i
nisko temperaturnim geotermalnim izvorima, postoji i vrlo ograničena mogućnost za
proizvodnju biogasa na velikim farmama i to bi otprilike bilo sve. Koristeći sve te
resurse, ali i uvozni prirodni gas i naftu, potrebno je proizvoditi električnu i toplotnu
energiju, kao i tečna goriva koja se još uvek dominantno koriste u transportu.
Deluje jednostavno, ali daleko je od toga. Toliko daleko da je potrebno upreti sve snage,
angažovati svu pamet i znanje koje postoje u društvu i iskoristiti sve resurse kojim
raspolažemo da bismo uopšte imali šanse da ostvarimo ove ciljeve. I još nešto: to ne
mogu i ne treba da rade političari, kojekakvi aktivisti, nadri-ekolozi, glumci (ma koliko
sjajni i omiljeni bili!), novinari i ini. To treba da rade energetičari. Neko bi ovde, s
50
Stih iz pesme „Patak i žabe“, J.J. Zmaja. „Ako ste dokoni, pročitajte…“ ovu pesmu i kada čujete
portparola bilo koje svetske sile kako lepo govori „o vrlini mira i da niko nikog ne treba da dira“ setite se
kako je u čika Jovinoj pesmi prošao mali žabac koji je poverovao patku-govorniku i neoprezno mu se
približio.
71
pravom, mogao da zapita zar energetičari ne mogu da pogreše. Mogu i te kako! Moguće
je da energetičari kojima vlast ukaže poverenje ne znaju dovoljno, da previde neki važan
aspekt problema, da imaju pogrešna predubeđenja, da su nesamostalni i da govore samo
ono što političari na vlasti žele da čuju, da su gramzivi, da primaju mito… Svašta je
moguće, kao i u slučaju svih drugih ljudi. Ali kad je reč o strategiji razvoja energetike i
upravljanju energetskim sektorom, samo energetičari imaju šanse da shvate probleme,
matematički ih formulišu i reše. Svi ostali samo slučajno mogu da pogode. A to u životu
ne biva. I hirurg za operacionim stolom može da pogreši, ali svako drugi na njegovom
mestu sigurno vodi u katastrofu.
nezavisnost zemlje, kao što je kod nas proizvodnje električne energije ili neka koja se
dominantno zasniva na uvoznim energentima kao što je kod nas prerada nafte. Konačno,
bitno je i da li je u posmatranoj delatnosti realno moguća tržišna konkurencija kao u
slučaju maloprodaje naftnih derivata kroz mrežu benzinskih pumpi, da li se radi o
takozvanom prirodnom, ali regulisanom, monopolu koji, na primer, postoji u distribuciji
električne energije i prirodnog gasa ili se radi o deklarisano tržišnoj delatnosti ali sa
opasnom mogućnošću faktičkog monopola kao u slučaju proizvodnje električne energije.
Pošto su nafta i prirodni gas energenti koje Srbija najvećim delom svakako mora da
uvozi, državno vlasništvo nad ogromnim preduzećem koje objedinjuje sve delatnosti
vezane za ova dva energenta, što je do 2008. godine bio slučaj sa NIS-om, nije imalo
nikakvog ekonomskog opravdanja. Zbog toga su restrukturiranje tog preduzeća i
privatizacija onog dela koji se odnosio na proizvodnju nafte i gasa, preradu nafte i
maloprodaju naftnih derivata bili strateški potpuno ispravni potezi tadašnjih vlasti. Ova
konstatacija nema apsolutno nikakve veze sa izborom partnera kome su ove delatnosti
prodate. Važila bi i da je NIS kupila neka američka naftna kompanija umesto ruske firme.
Jednostavno, nikakvih opravdanih razloga nije bilo da taj sektor u Srbiji, uključujući
benzinske pumpe, ostane u državnom vlasništvu, niti je bilo razumno sprečavati
liberalizaciju tržišta naftnih derivata da bi se štitile neefikasne i preskupe rafinerije. Osim
toga, bile su neophodne investicije pre svega u rekonstrukciju i unapređenje rafinerija, a
zatim i u proizvodnju nafte i gasa. Uz preko potrebne investicije, privatizacija ovog
energetskog sektora donela je i značajno unapređenje efikasnosti poslovanja, te najslabije
tačke svakog državnog vlasništva. Tako je u roku manjem od deset godina, proizvodnja
nafte i prirodnog gasa iz domaćih izvora upetostručena što je doprinelo smanjivanju
energetske zavisnosti zemlje. Tržište derivata nafte je potpuno liberalizovano tako da
cene nisu porasle uprkos ukidanju državne kontrole. Šta više, zbog modernizacije
rafinerija došlo je do smanjenja troškova prerade nafte i pada proizvodnih cena derivata,
a to je omogućilo državi da poveća akcize i time obezbedi dodatni prihod u budžetu bez
povećanja krajnjih cena za potrošače. Osim toga, naša država, kao manjinski vlasnik
NIS-a, od svog manjinskog dela sada svake godine ima veću dobit nego što je imala ikad
pre privatizacije odnosno dok je bila 100% vlasnik preduzeća. Ta dobit se ili sliva u
budžet države ili se ulaže u dalji razvoj firme. U oba slučaja, to je dobro za Srbiju. Ako se
iz razmatranja eliminišu besmislene geopolitičke simpatije, ali i interesi političkih
stranaka da preko svojih direktora u velikom državnom preduzeću kontrolišu tokove
novca i obezbeđuju sebi nezaslužen, a najčešće i štetan, uticaj u društvu, pokazalo bi se
da, uz prodaju čeličane Sartid iz Smedereva američkoj firmi US Steel, prodaja NIS-a
ruskom Gaspromu predstavlja najuspešniji primer privatizacije u našoj zemlji. Nažalost,
mnogo je više bilo suprotnih primera.
Kada se razmatra uloga privatnog kapitala u našoj elektroenergetici stvari stoje bitno
drugačije. Prvo, proizvodnja električne energije iz sopstvenih resursa, lignita i hidro
potencijala, je sektor koji Srbiji obezbeđuje respektabilnu energetsku nezavisnost. Drugo,
pošto je proizvodnja električne energije zakonom definisana kao tržišna delatnost, u
uslovima postojanja evropskog tržišta električne energije, jedino proizvodnja električne
energije u državnom vlasništvu obezbeđuje kakvu-takvu sigurnost snabdevanja domaćih
potrošača. I treće, narodu i privredi Srbije samo EPS u državnom vlasništvu pruža zaštitu
73
pametno dalje razvijati i njime mnogo bolje upravljati. EPS mora biti u stanju da i u
budućnosti obezbeđuje sigurnost snabdevanja potrošača u Srbiji kao i stabilnost cena
električne energije na ekonomski opravdanom nivou. Međutim, privatne investicije u
nove proizvodne objekte nikako ne treba sprečavati – naprotiv - treba ih omogućavati i
razumnim merama podsticati. U razumne podsticajne mere, međutim, ne može se ubrojiti
sistem po kome država garantuje neku cenu privatnim proizvođačima iz obnovljivih
izvora energije, a istovremeno im dozvoljava da svoju električnu energiju, direktno ili
posredstvom trgovaca na organizovanom tržištu, izvezu. Ako država daje dobro
odmerene podsticaje za izgradnju privatnih elektrana da bi u Srbiji bilo dovoljno
električne energije – to je vrlo razumna energetska politika. Ako država omogućava
privatnim investitorima da preuzmu rizik, izgrade elektrane, a zatim izvoze svoju
električnu energiju bez ikakvih podsticaja – to je vrlo razumna investiciona politika.
Međutim, ako država privatnim investitorima daje podsticaje za svaki proizveden MWh
električne energije iz obnovljivih izvora samo da bi oni tu energiju budzašto prodavali
međunarodnim trgovcima na organizovanom tržištu, to spada u skup pohvala ludosti
Erazma Roterdamskog. Nažalost, upravo takvo rešenje predviđa naš novi, fanfarama
obznanjen, Zakon o obnovljivim izvorima energije iz aprila 2021. godine. Što je još gore,
to čak i nije najdrastičniji promašaj ovog zakona. Rekao bih da je gora od toga činjenica
da nijedan mali proizvodni objekat, hidroelektrana, elektrana na biogas ili biomasu ili
solarna elektrana, ne može dobiti podsticaj ako ne učestvuje i pobedi na aukciji koju
organizuje i raspisuje nadležno ministarstvo. To ne samo da vodi stvaranju ogromnog,
sporog i najčešće potkupljivog državnog administrativnog aparata tamo gde on nikako
nije neophodan, nego predstavlja i potpuno sprečavanje inicijative malih privatnih,
mahom domaćih, investitora kojima energetika nije osnovna delatnost, koji se po pravilu
ne bave preko-graničnom trgovinom i čija bi energija u ubedljivo najvećem broju
slučajeva i posle isteka podsticajnog perioda bila isporučivana potrošačima u Srbiji. E to
je već vrlo nerazumna energetska politika koja je posledica prepisivanja tuđih rešenja bez
razumevanja njihovih konsekvenci, kao i slepe poslušnosti prema neo-liberalnim
političkim komesarima novog svetskog poretka.
Još jedna energetska delatnost u kojoj bi investiranje privatnog kapitala bilo vrlo korisno
jeste izgradnja novih distributivnih mreža prirodnog gasa. Nažalost, distribucija
prirodnog gasa u našoj zemlji dobro je razvijena samo u Vojvodini, dok je južno od
Beograda više sporadična nego sistematska. Dovođenje prirodnog gasa do svake
industrijske zone je od izuzetnog značaja za privredni razvoj zemlje, dok bi njegovo
mnogo šire korišćenje u domaćinstvima, pre svega za grejanje ali i za ostale namene,
imalo veoma pozitivne ekološke i energetske efekte. Međutim, razvoj distributivnih
mreža ne treba prepustiti isključivo državnoj kompaniji Srbijagas. Naravno, ne treba
Srbijagas isključiti iz ovog procesa, ali mnogo intenzivnija gasifikacija i dinamičniji
razvoj Srbije bi se obezbedili raspisivanjem koncesija za izgradnju distributivnih mreža
prirodnog gasa u brojnim opštinama. Ne treba se brinuti što bi tako neki zli privatnik u
rukama imao jedan monopolistički sistem. Distribucija prirodnog gasa je regulisana
delatnost što znači da je propisana metodologija po kojoj se računaju troškovi distribucije
i da cene odobrava Agencija za energetiku Republike Srbije.
75
Ipak, biće da nije samo to u pitanju u slučaju naše Zemljice. Naime, osim pogodne
udaljenosti od Sunca, za stvaranje povoljnih uslova, ako ne baš za nastanak onda sigurno
za razvoj izuzetno raznolikog života koji vidimo svuda oko sebe, veoma je zaslužna i
atmosfera naše planete. U njoj je, sa izuzetno malim udelom, zastupljena i grupa gasova
koji stvaraju efekat staklene bašte kao što su ugljendioksid, metan i vodena para. Ovi
gasovi propuštaju kratkotalasno Sunčevo zračenje koje dospeva do površine Zemlje i
zagreva je, ali apsorbuju dugotalasno (infracrveno) zračenje koje emituje Zemljino tlo, pa
ga onda re-emituju na sve strane, što će reći da ga jednim delom vraćaju nazad prema
Zemljinoj površini. Time se prirodno sprečava da jedan deo toplotnog zračenja Zemlje
ode u kosmos, odnosno smanjuju se toplotni gubici planete. Upravo zahvaljujući tom
efektu, prosečna temperatura vazduha u prizemnom sloju Zemljine atmosfere iznosi
prijatnih plus 14°C. Različiti autori daju različite procene kolika bi temperatura na Zemlji
bila bez tog efekta. Te procene se kreću od minus 7°C51 do minus 18°C52! Bilo kako bilo,
izgleda nesumnjivo da prirodan efekat staklene bašte podiže temperaturu na našoj planeti
između 21°C i 32°C što doprinosi ogromnoj šarolikosti života na njoj. Ako se osvrnemo
po našem najbližem kosmičkom komšiluku videćemo da efekat staklene bašte predstavlja
divan primer koji potvrđuje svu blagorodnost umerenosti i opasnost krajnosti! Naime,
tamo gde efekat staklene bašte uopšte ne postoji, kao na Marsu, krajolik je samo
negostoljubiva, ledena pustara, a tamo gde ga ima previše, kao na Veneri, površina
planete je pretvorena u ognjeni pakao iznad koga kruže neprozirni oblaci sumporne
kiseline i u kome vladaju temperature između 400 i 500 stepeni Celzijusa.
51
D. Dukić: Klimatologija, Geografski fakultet, Univerzitet u Beogradu, 1998.
52
D. Spasova i S. Maksimović: "Milutin Milanković - putnik kroz vasionu i vekove", Beograd, 2009.
76
Srećom, mi smo od Venere daleko kako astronomski tako i po efektu staklene bašte. Po
ovom drugom, Tvorcu naših nebesa hvala, još dalje. Naime, koncentracija CO2 u
Zemljinoj atmosferi iznosi samo 0,033% dok u atmosferi Venere iznosi 96,5%! Ovi
brojevi nam govore bar dve stvari. Prvo, očigledno je da su sile prirode same po sebi
stvorile na Veneri atmosferu sa mnogo većom koncentracijom gasova staklene bašte nego
što postoji na Zemlji uz sav štetočinski doprinos ljudskog roda. Dakle, logično je da sile
prirode imaju mnogo veći uticaj na atmosferu i klimu naše planete nego mi sami.
Međutim, očigledno je takođe da čak i veoma male koncentracije CO2 koje postoje u
atmosferi Zemlje izazivaju značajno povećanje temperature na njenoj površini. Dakle,
ako svojim aktivnostima izazovemo povećanje koncentracije CO2 u atmosferi, sva je
prilika da će to doprineti povećanju temperature na površini naše planete. Verovatno
nema razloga za paniku ali za oprez svakako ima. Neke stvari o klimatskim promenama
zaista bi trebalo znati. Zato pažnji svih koji su, kao i ja, samo radoznale analfabete u ovoj
oblasti, uz dve prethodno citirane reference preporučujem i jedan kratak pregledni rad
posvećen uticaju prirodnih i antropogenih faktora na klimatske promene53.
53
D. Doljak, Lj. Petrović: „Uzroci i posledice klimatskih promena“, Osmi naučno-stručni skup sa
međunarodnim učešćem - Planska i normativna zaštita prostora i životne sredine, Zbornik radova mladih
istraživača, Palić-Subotica, 2015.
54
Intergovernmental Panel on Climate Change - IPCC – organizacija nastala 1988. na inicijativu UN i
Svetske meteorološke organizacije da bi procenjivala rizik od klimatskih promena nastalih ljudskim
aktivnostima.
77
Treba, takođe, znati da postoji i manja grupa eminentnih naučnika koji tvrde da ljudskim
aktivnostima izazvana emisija gasova sa efektom staklene bašte ne može biti odgovorna
za povećanje temperature tokom 20. veka. Oni ukazuju na paradoksalnu činjenicu da je
najveći trend porasta temperature zabeležen u periodu ekonomske recesije, odnosno pre
1940. godine, što je potpuno suprotno tadašnjem trendu promena emisije CO2. Suprotno
tome, trend porasta temperature je počeo da opada u periodu takozvanog posleratnog
ekonomskog buma. Zato ova grupa naučnika promoviše hipotezu da su zabeležene
promene temperature izazvane prirodnim procesima, a najviše promenama u
aktivnostima zvezde koja nas greje. Da pripadam grupi istraživača i naučnika okupljenih
oko IPCC, ja bih gornje paradokse pokušao da objasnim postojanjem neke vrste
atmosferske inercije, odnosno vremenskim kašnjenjem između trenutka odvijanja
ljudskih aktivnosti i trenutka kada se te aktivnosti odraze na temperaturu na planeti.
Međutim, stvarno ne znam kako se mogu osporiti grafički prikazi prezentirani u knjizi
profesora geologije Dona Esterbruka55 na osnovu kojih on tvrdi da su greške u
projekcijama IPCC-a za period od 2000. do 2010. godine bile neprihvatljivo velike. Svaki
naučni model koji pretenduje da se smatra za konzistentnu teoriju, bilo da je reč o
kretanju nebeskih tela, sudarima protona i antiprotona u akceleratorima čestica ili
klimatskim promenama, mora davati predviđanja koja se mogu potvrditi eksperimentima,
osmatranjima i merenjima. U suprotnom će, pre ili kasnije, biti odbačen koliko god bio u
skladu sa nekom crkvenom ili političkom dogmom ili sa trenutno preovlađujućim
načinom mišljenja u nauci. Zato Esterbrukovu skepsu kada kaže „da je nerealno što ti isti
ljudi očekuju od nas da shvatimo njihove stogodišnje prognoze ozbiljno, kada su greške
za period od samo 10 godina, bile ogromne“, nikako ne treba ignorisati.
Konačno, treba znati da su IPCC i bivši potpredsednik SAD, A.A. Gor, podelili Nobelovu
nagradu za mir 2007. godine. Ne mogu ovde da savladam gorčinu i da ne pomenem da je
ovaj uspešni liberalno-demokratski političar, borac protiv klimatskih promena i ekološki
aktivista, bio potpredsednik u administraciji koja je 1999. godine poslala svog
Milosrdnog anđela da po Srbiji prospe tone i tone bombi sa osiromašenim uranom.
Aferim mirotvorcu i ekologu! Ali na stranu gorčinu, kao i šalu. Stvarno teško mogu da
dokonam kakve veze ima istraživanje promena u klimatskom sistemu Zemlje sa mirom u
svetu!? Grešna mi duša, kad god se političari i novinari udruženo dočepaju neke ideje,
sve u meni zvoni na uzbunu, makar ona u osnovi bila i dobra. U stvari, još gore je ako je
ideja dobra! Onda niko ne sme da se suprotstavi načinu na koji se ta ideja sprovodi u
praksi jer će biti žigosan i izopšten iz društva, a u najboljem slučaju marginalizovan. Dug
je spisak dobrih, ali besramno zloupotrebljenih ideja. Odavno je očigledno da zaštita
životne sredine nije nikakav izuzetak u tome, a stojim vam dobar da to neće biti ni borba
protiv klimatskih promena. Pomenuta Nobelova nagrada za mir, potonje orkestrirano
lamentiranje zapadnih političara nad sudbinom polarnih glečera i sve jača medijska
podrška praznim naklapanjima klimatski svesnih aktivista, čak i kad su oni samo nezrela i
55
D.J. Easterbrook: Geologic evidence of recurring climate cycles and their implications for the cause of
global climate changes: The Past is the Key to the Future in Evidence-Based Climate Science, Elsevier Inc.,
2011.
78
neobrazovana deca, meni ukazuju na stvaranje jednog novog oružja koje Zapadna
civilizacija namerava da koristi u svom sukobu sa svim ostalim civilizacijama na kugli
zemaljskoj. Ako već nije, tvrdim da će borba protiv klimatskih promena uskoro postati
moto koji će zameniti već izlizanu i pomalo onemoćalu zapadnu ideju, dogma koja se
neće smeti dovoditi u pitanje jer je 'to već utvrđena istina i faktum među ljudima koji su
civilizovani'. Iz tog narativa će proisteći globalna tehnološka, poljoprivredna i razna
druga pravila koja će usporiti ekonomski rast pre svega Kine, a zatim Brazila, Indije i
svih drugih koji se ekonomski previše obezobraze pa počnu da odnose primetan deo
profita sa globalnog svetskog tržišta. Za takve će uslovi takmičenja na tom, kobajagi fer i
slobodnom, tržištu postati još više neravnopravni nego što već jesu. Ne mora čovek biti
Nostradamus da bi to video. Dovoljno je da ne bude ćorav kod očiju.
Da je „Zeleni dogovor“ ostao interni dokument EU, bio bi to primer za divljenje, nešto
čemu bi čovek mogao samo da se pokloni. Bez obzira šta ko mislio o uzrocima i
perspektivama globalnog otopljavanja, bio bi to svetao primer kako veliki i moćni na
uštrb svog bogatstva pokazuju istinsku odgovornost za život budućih generacija ljudi na
Zemlji. Šta više, to bi vodilo bržem razvoju siromašnih zemalja jer bi zbog većih cena
energije proizvedene iz obnovljivih izvora, EU proizvodi bili manje konkurentni na
globalnom tržištu. Bilo bi to koliko svrsishodno, toliko i pravično. Svrsishodno, zato što
79
preko 80% sadašnje emisije gasova staklene bašte uzrokuje najviše dvadesetak zemalja
među kojima su sve najrazvijenije, uključujući EU, kao i sve najmnogoljudnije.
Posmatrano u apsolutnim vrednostima, u doba u kome živimo zemlje sa najvećom
emisijom su Kina sa 11.3 milijardi tona CO2 godišnje, zatim SAD sa 5.3, EU sa 3.5,
Indija sa 2.6, Rusija sa 1.7 i Japan sa 1.2 milijarde tona. Poređenja radi, Srbija emituje
oko 0.06 milijardi tona CO2 godišnje. Međutim, posmatrano po stanovniku, najveću
emisiju od oko 19 tona CO2 godišnje izazivaju stanovnici Saudijske Arabije, za njima
slede Amerikanci i Kanađani sa po 16, Južno Koreanci sa 14, Rusi sa 12 i Japanci sa 10
tona CO2 po stanovniku godišnje. Prosečan stanovnik Indije uzrokuje emisiju od ’samo’
dve tone CO2 godišnje. Po ovom parametru, sa oko 8 tona CO2 godišnje po stanovniku,
žitelji Srbije nalaze se u društvu stanovnika EU i Kine. Međutim, ne bi se smelo
zaboraviti da je sadašnja povećana koncentracija CO2 u atmosferi posledica emisije koja
se dešavala u proteklih 250 godina, a za koju su bez ikakve sumnje ubedljivo najviše
odgovorne upravo najrazvijeniji zemlje. Pravično bi, dakle, bilo da najrazvijenije zemlje
sveta sada povedu računa o emisiji CO2 neuporedivo više nego siromašne.
demokratski, a ipak „vrli novi svet“56, predstavljati nepremostiv problem za EPS zbog
velikog udela termo agregata na lignit u ukupnoj proizvodnji električne energije. Ne
znam da li da kažem „srećom“ ili „na nesreću“, ali ipak nije tako. Mi, srećom, nemamo
praktično nikakav problem sa planiranim rokom za sprovođenje potpune dekarbonizacije
koji je usvojila EU tako da proklamovanu 2050. godinu bez prevelikih opasnosti možemo
prihvatiti i postaviti kao sopstveni strateški cilj. Ali to je samo sreća u nesreći. Naš
osnovni problem, na nesreću, predstavljaju vrlo ograničeni resursi uglja. Drugim rečima,
sve i da nas sada niko ne gura u proces dekarbonizacije mi bismo ga, silom prilika,
sproveli baš negde oko 2050. godine zato što naše rezerve uglja obezbeđuju proizvodnju
električne energije na sadašnjem nivou otprilike za narednih 30 godina.57 Možda bi taj
period mogao da se rastegne i na deceniju više. To zavisi od dinamike privrednog razvoja
i unapređenja energetske efikasnosti u svim sektorima društva, odnosno od trenda porasta
potrošnje električne energije na jednoj i dinamike izgradnje novih elektrana na drugoj
strani. Ali bilo kako bilo, raspoloživi resursi uglja su nam na izmaku. O tome se mora
misliti znatno unapred. U suštini, veoma je dobro što nam „Zeleni dogovor“ ne
dozvoljava da gorući problem naše energetike gurnemo pod tepih.
56
Naziv čuvenog romana Oldusa Hakslija koji daje zastrašujuću viziju totalitarizma i ubijanja slobodne
volje svakog pojedinca u budućnosti.
57
Ovo se odnosi na teritoriju Srbije bez Kosova i Metohije. Rezerve uglja koje postoje na Kosovu i
Metohiji mogle bi da obezbede proizvodnju električne energije za celu Srbiju bar za narednih 250 godina.
58
Morske nemani iz grčke mitologije koje su uništavale brodove i proždirale mornare i koje je jedino
Odisej uspeo da nadmudri.
81
Sada ću izrazito razočarati sve one koji su pomislili da se iza mojih kritika korišćenja
zapadne ideje i brige o klimatskim promenama za ostvarivanje geopolitičkih ciljeva
svetskih moćnika, kriju misli da smo mi Srbi nekakav nebeski narod, da se naši preci na
ovim prostorima nisu pojavili u velikim migracijama plemena tokom petog i šestog veka
nego su bili starosedeoci, da su Iliri, Tribale i ko zna ko još, samo delovi moćnog srpskog
plemena, da smo mi i niko drugi stvorili Vinčansku civilizaciju i najstarije pismo na
svetu, da smo duhovno i moralno nadmoćni u odnosu na sve druge narode i tome slično.
Da budem kristalno jasan: TO SU OBIČNE BUDALAŠTINE! Niti je Mlečni put neka
posebna galaksija u vaseljeni, niti je Sunce neka izuzetna zvezda u toj galaksiji, niti su
Srbi neki poseban narod na šaru zemaljskom. Da, da, znam, Srbi su iznedrili jednog
Teslu, dali smo svetu Pupina i Milankovića, to su naučnici čije fotografije ukrašavaju
moju kancelariju, ali ljudi aman-zaman, dajte malo skromnosti molim vas! Grci su pre
više od 2500 godina izučavali kretanje nebeskih tela i strukturu materije: setite se kad je
Demokrit govorio o atomu kao nedeljivoj čestici, a Ptolomej postavio geocentrični model
vasione koji, mada pogrešan, predstavlja pravo remek delo u kome se verovatno po prvi
put u ljudskoj istoriji vrši matematičko modelovanje prirodnih pojava što je ostalo
najvažnija naučna alatka do dana današnjeg. Setite se staro-grčkih književnika i filozofa,
setite se kad su Kinezi znali za barut a Indijci igrali šah, setite se kad su Arapi stvorili
prvi matematički algoritam i koliko su bezmerne naučne veličine Njutna i Ajnštajna…
Ako ćemo pravo, naš doprinos razvoju čovečanstva nije ni blizu onome koji su dali neki
drugi narodi. Nema nikakvog osnova da se hvališemo i smatramo da smo najpametniji,
najobrazovaniji, najvredniji ili po bilo čemu drugom posebni.
59
Gradu i svetu – reči kojima prvi kardinal završava inauguraciju novog pape i kojima papa počinje svoja
Božićna i Uskršnja obraćanja katoličkim vernicima. U prenesenom značenju: razglasiti nešto na sve strane.
82
Srbi jesu narod mojih roditelja i njihovih predaka, narod u kome sam rođen, u kome
imam daleko najviše prijatelja, čiji jezik govorim, čije mane i vrline su mi bliže nego
mane i vrline bilo kog drugog naroda na svetu, čije uspehe i nesreće doživljavam mnogo
emotivnije nego uspehe i nesreće nekih dalekih naroda... Srbi za mene jesu posebni, ali
samo zato što je to moj narod a ne zato što je bolji od drugih. Parafrazirajući stihove
Oskara Daviča, mogu da tvrdim da znam Srbiju i sva njena lica i da razumem šta mi
govori među pesmama, među šljivama i među ljudima na njivama60 bolje nego ijednu
drugu zemlju na svetu. Dakle, ona je za mene posebna zato što je moja, a ne zato što je
lepša, bogatija ili moralno nadmoćnija od drugih. Upravo zato potpuno razumem i nimalo
mi ne smeta nacionalni ponos i ljubav nekog Poljaka, Mađara, Bugara ili Albanca prema
svojoj zemlji i svom narodu. Razumem i njihovu borbu za ostvarivanje sopstvenih
nacionalnih interesa. Ser Vinston Čerčil je izjavio da Velika Britanija nema prijatelje
nego samo interese. Ovu misao, koliko god ona grubo izgledala, treba uvek imati na umu.
Isto tako i Srbija ima svoje legitimne interese i nije sramota da se za njih borimo. Ko će
drugi, ako ne mi!? To nam, naravno, ne daje za pravo da u svojim nastojanjima da
ostvarimo sopstvene interese, zaboravimo da postoje i interesi drugih naroda i država koji
su često suprotstavljeni našim. Kad su u pitanju interesi moćnijih to je pogubno, a kad su
u pitanju interesi slabijih to je sramotno. Ali ni zbog jednih ni zbog drugih ne treba
negirati interese sopstvenog naroda i olako odustajati od njih. To je siguran put u gubitak
države, velika narodna stradanja, a verovatno i u lagano izumiranje. Kome ovo zvuči
preterano neka se seti sudbine Jevreja, Jermena i Kurda. Ili neka razmisli o sudbinama
Jugoslavije, Iraka, Libije, Sirije, Venecuele i Ukrajine.
Mislim da se odnos pojedinca prema sopstvenom narodu ne može pravilnije opisati nego
mudrim rečima našeg velikog pesnika i državnika: „Đe je zrno klicu zametnulo, onde
neka i plodom počine“61. Poruku potpuno istog smisla sročio je i Zahar Prilepin u svojoj
knjizi „Nije tuđi rat“, ali ona nije ni izbliza tako lepa kao Njegoševa - izvini Zahare.
60
Poema „Srbija“, Oskara Daviča:
„Ja znam sva tvoja lica, svako šta hoće, šta nosi,
gledao sam sve tvoje oči, razumem šta kažu, šta kriju.
Ja mislim tvoju misao za čelom ti u kosi,
ja znam tvoja usta šta ljube, šta piju.
…
oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima na njivama,
oj, Srbijo među pesmama u grudima,
oj, Srbijo buno među narodima.“
61
Stih iz Njegoševog Gorskog vijenca.
83
Međutim, i takvi kakvi su, naši termo agregati su u gore pomenutom periodu obezbedili
čak 69,6% ukupne proizvodnje EPS-a. Od izuzetne važnosti je i činjenica da proizvodnja
termo agregata u potpunosti sledi sezonske potrebe potrošača. Naime, njihovi remonti se
sprovode u periodu kada je potrošnja mala, da bi onda kada je velika svi bili raspoloživi
za rad. To u našem slučaju znači da u letnjoj sezoni, od početka aprila do kraja
septembra, naši termo agregati proizvode prosečno 10800 GWh ili 44%, dok u ostatku
godine, odnosno tokom zimske sezone, prosečno proizvode 13750 GWh odnosno 56%.
Nije teško zaključiti da i dan danas fabrike u Srbiji mogu da rade a sijalice u
domaćinstvima da svetle, zahvaljujući postojanju i radu tih starih termoelektrana. Zato
one zaslužuju dužnu pažnju. Nažalost, većina naših termo agregata, zbog starosti,
moraće da izađe iz pogona znatno pre nego što nestane uglja. Planovi daljeg rada EPS-a
84
Negde u oktobru 2020. godine imao sam priliku da, za interne potrebe Svetske banke,
izvršim reviziju dokumenta „Nacrt politike razvoja – strateški rizici u EPS-u“63, koji je
62
Konstanta čije značenja nema uporište u poznatim fizičkim zakonima, a koju je Ajnštajn inicijalno uveo
u svoju opštu teoriju relativnosti da bi rešenja njegovih jednačina ukazivala na postojanje stacionarnog
kosmosa. Kada je Edvin Habl dokazao da se kosmos širi, Ajnštajn ju je nazvao svojom najvećom greškom.
63
“Draft Policy Note - Strategic Risks in EPS”, prepared by the WB, September 2020.
85
Uprkos saglasnosti sa najvećim delom predloga datih u dokumentu čiju sam recenziju
vršio, uočio sam dve stvari protiv kojih sam morao da dignem glas. Ono što me je veoma
iznenadilo i razočaralo jeste način osporavanja izgradnje TE Kolubara B u tom
dokumentu. Jasno mi je bilo da u jednoj studiji Svetske banke svaka kineska investicija
mora biti proglašena za pogrešnu ili bar za sumnjivu sve i da je najkorisnija moguća za
Srbiju. Da se razumemo, TE Kolubara B koncipirana na osnovu projekta započetog pre
četiri decenije, ni po mom mišljenju nije bila baš najbolji izbor za EPS. Međutim, način
na koji se to dokazivalo bio je, bar po mom – priznajem usamljenom - mišljenju, toliko
besmislen da sam ga doživeo kao čistu, oprostite na izrazu, intelektualnu prostituciju. Ne
mogu zbog toga previše da krivim autore studije, ne zato što neke od njih dobro znam i
veoma uvažavam, nego zato što je metod koji su oni primenili veoma široko prihvaćen
način dokazivanja nedokazivog. Bez izuzetka ga koriste svi ekološki svesni međunarodni
konsultanti, a nekritički prihvataju, rekao bih čak i insistiraju na njegovoj primeni, sve
međunarodne finansijske institucije uključujući i Svetsku banku. Ustvrdiše, dakle, autori
da proračunata proizvodna cena električne energije iz TE Kolubara B iznosi 50
EUR/MWh. Iskustveno, onako od oka, rekao bih da je to bar za 20% više od realne cene,
ali dobro, de, da ne budemo sitničavi, ako uračunamo troškove potpune rekultivacije
rudarskog zemljišta, troškove odsumporavanja i primene svih najsavremenijih mera
zaštite životne sredine i posebno ako malo smanjimo očekivano godišnje vreme njenog
rada, recimo da je to prihvatljivo tačan rezultat. Ali lepota poroka64 je tek usledila. Ako se
na tu cenu doda CO2 taksa od oko 30 EUR/MWh dobija se ukupna cena od 80
64
Naziv filma Živka Nikolića.
86
Ono što, međutim, nikako nisam mogao da progutam bila je neuvijena preporuka da
Vlada Srbije hitno usvoji takozvanu Strategiju nisko-karboničnog razvoja, koju su neki
drugi konsultanti pripremili par godina ranije i u kojoj je napisano kako Srbija do 2040.
godine treba da pozatvara sve svoje termoelektrane i da ih zameni prevashodno gasnim
elektranama. U svojoj reviziji sam napisao da je zamena uglja, kao domaćeg resursa za
proizvodnju električne energije, uvoznim prirodnim gasom, najgora moguća opcija za
razvoj energetike Srbije i da bih ja taj dokument bacio kroz prozor, a ne usvojio. Nosio
sam se mišlju da napišem kako bih tu nadri-strategiju okačio mačku o rep zajedno sa
nekoliko praznih konzervi i pustio ga da je vuče i tandrče njome niz Nemanjinu ulicu.
Odustao sam od te nakane, ali ne iz bojazni da bih time uvredio borce za zaštitu životinja
i konsultante ophrvane velikom brigom zbog emisije CO2 iz naših termoelektrana i
posledičnog rasta temperature na planeti, već samo zato što mi je bilo žao tog izmaštanog
beogradskog mačka. Više sam voleo da ga zamišljam kako se nadmeće sa nekom našom
Arjom Stark66 koja, spremajući se za finale Olimpijskih igara u mačevanju, uvežbava
brzinu reakcije pokušavajući da zgrabi macana, poljubi ga u njušku i pusti pre nego što je
on ogrebe. Na moje više nego prijatno iznenađenje, nadležni iz Svetske banke i autori
studije usvojili su suštinu ove moje primedbe, te su u finalnoj verziji svog dokumenta za
Vladu RS diskretno sugerisali da bi pre usvajanja nacrta Strategije nisko-ugljeničnog
razvoja, još jednom trebalo izvršiti analizu rizika zbog eventualnog opredeljenja za
zamenu domaćeg lignita uvoznim prirodnim gasom. U tekst je, takođe oprezno, uneta i
suština moje sugestije da bi trebalo razmotriti izgradnju jednog visoko efikasnog
termoagregata na lignit koji bi zamenio neke od najstarijih i najneefikasnijih jedinica, jer
65
“Rekoh i spasih dušu svoju“ – često korišćen citat iz Starog zaveta kojim je čak i Karl Marks završio
svoje delo „Kritika Gotskog programa“.
66
Lik iz romana Igra prestola, Dž.Dž.Martina
87
Mislio sam da je vrtoglavi rast cena prirodnog gasa i električne energije koji se u
četvrtom kvartalu 2021. godine desio na evropskom tržištu morao osvestiti baš svakog.
Priznajem, malo sam i likovao što sam na to upozoravao i o tome pisao godinu dana
ranije. Ali ne lezi vraže! U januaru 2022. godine do ruku mi je došla prezentacija jedne
nove studije Svetske banke, koju je pripremila renomirana konsultantska kuća iz Londona
i u kojoj se dokazuje da, uz korišćenje energije vetra i sunca, prirodni gas predstavlja
ekonomski optimalan resurs za sprovođenje dekarbonizacije u svim državama Zapadnog
Balkana, uključujući i Srbiju67. Istina, ova studija je završena u septembru 2021. godine,
odnosno neposredno pre nego što je tržište energenata u Evropi potpuno podivljalo, tako
da je moguće da su kolege iz Londona u proračunima koristile cenu prirodnog gasa iz
2020. godine kada je ona zbog pandemije Covid 19 i opšteg pada privrednih aktivnosti
bila na svom višegodišnjem minimumu. Sa kolegama iz te londonske firme sarađivao
sam u realizaciji više projekata i pouzdano znam da su oni stručno veoma kvalifikovani
ljudi. Isto tako, nikad kod njih nisam primetio ni mrvicu bilo kakve zle namere. Zbog
svega toga, činjenicu da se uopšte nisu osvrnuli na rizike koje tržišne fluktuacije cena
nose za male zemlje koje nemaju sopstvene izvore prirodnog gasa, ne mogu da tumačim
drugačije nego kao ideološku indoktrinaciju i defekt svesti.
Da ne bude zabune, uopšte nisam protiv korišćenja prirodnog gasa u Srbiji. Naprotiv,
treba da ga koristimo mnogo više nego do sada jer je to uslov našeg daljeg privrednog
razvoja. Ali pri tome nikad ne smemo zaboraviti da mi nemamo dovoljno tog dragocenog
energenta i da je njegova cena tržišna kategorija na koju mi ne možemo da utičemo. U
energetici Srbije, prirodni gas treba koristiti pre svega u toplanama za grejanje centralnih
gradskih naselja. Takođe, treba ga masovno koristiti u prigradskim naseljima za grejanje
individualnih kuća i druge potrebe domaćinstava. Konačno u industrijskim pogonima u
kojima je potrebna toplota tokom cele godine, ekonomski je opravdano graditi
postrojenja za kombinovanu proizvodnju toplotne i električne energije na prirodni gas.
Osim ekonomske opravdanosti i pozitivnih ekoloških efekata to bi takođe smanjilo
potrošnju i ukupno potreban kapacitet za proizvodnju električne energije. Međutim, zbog
pomenutih tržišnih fluktuacija cene prirodnog gasa i ogromnih geopolitičkih rizika za
stabilno i dugoročno snabdevanje, EPS NI U BUDUĆNOSTI NE SME ZASNIVATI
PROIZVODNJU ELEKTRIČNE ENERGIJE NA KORIŠĆENJU PRIRODNOG
GASA U IOLE ZNAČAJNIJOJ MERI. Logično je ovde postaviti pitanje zašto bi
uvozni prirodni gas bio prihvatljiv u toplanama za proizvodnju toplotne, a nije u
elektranama za proizvodnju električne energije. To je zato što se prirodni gas u praktično
svakoj toplani može zameniti tečnim energentima u vremenu između dve grejne sezone, a
ako bude stani-pani čak i tokom grejne sezone. Rizik od problema u snabdevanju
prirodnim gasom i cenovnih potresa je mnogo manji kada se radi o jednoj toplani, nego
kada se radi o elektrani. Osim toga, ako dođe do nestašice prirodnog gasa, domaćinstva
67
The Potential Role of Natural Gas for Decarbonisation in the Western Balkan Six, prepared for the WB,
ECA, September 2021
88
Dakle, prirodni gas u Srbiji? Da, svakako! Ali u energetskom sektoru vrlo oprezno i
vodeći računa da ga uvek u nekom razumnom roku možemo supstituisati ako ga ne bude
bilo ili ako mu cena ode nebu pod oblake.
Međutim, mi smo najveći deo svog velikog hidropotencijala već iskoristili. U javnosti se
često pominje preostali potencijal reke Drine, ali nažalost na to ne treba previše računati.
Naime, mi smo do sada iskoristili mnogo više hidropotencijala Drine nego Bosna i
Hercegovina. Ne samo da bi međudržavni pregovori oko daljeg iskorišćenja energetskog
potencijala reke Drine bili mukotrpni, nego bi i naš deo sigurno bio znatno manji nego
onaj koji bi morao pripasti BiH. Gornji tok Drine je perspektivniji za energetsko
korišćenje, ali u njegovo korišćenje se mora uključiti i Crna Gora. Na srednjem toku
Drine postoje problemi sa podizanjem nivoa podzemnih voda koji bi u slučaju izgradnje
brane mogli ugroziti Mačvu. Sve u svemu, preostali potencijal Drine nikako ne treba
odbacivati, naprotiv, ali treba biti svestan da Srbija od njega ne možemo dobiti mnogo.
Postoji i ideja o izgradnji HE snage 100 MW na Savi, ali izgradnja brane i podizanje
nivoa vode reke Save ugrozilo bi mnoga naselja uz ovaj veliki vodotok, tako da mi ta
ideja uopšte ne deluje realno. Preostaju nam ozloglašene male hidroelektrane. Nekoliko
stotina njih možemo i treba da izgradimo, a najbolje bi bilo da se to ostvari ulaganjem
privatnog kapitala uz razumne državne podsticaje. To bi najvećim delom bili mali domaći
investitori, kojima energetika nije primarni posao, ali koji su uočili poslovnu priliku za
ulaganje uz malu ali sigurnu dobit. Međutim, korist od njihovih ulaganja u energetski
sektor bila bi kako njihova lična, tako i opšte društvena. Prvo, time bi se potrošačima u
Srbiji, bar tokom garantovanog podsticajnog perioda, obezbedila dodatna količina
električne energije i to iz obnovljivih izvora. Drugo, vrlo je verovatno da bi proizvedena
električna energija, i nakon podsticajnog perioda, bila prodavana našem garantovanom
snabdevaču, odnosno da bi služila za snabdevanje potrošača u Srbiji tokom celog
životnog veka ovih MHE. Ovo zato što bavljenje izvozom i trgovinom električne energije
zahteva specijalističko znanje koje ovi investitori nemaju, niti im se isplati da
zapošljavaju takav kadar i da se time bave. Za njih je najjednostavniji način poslovanja
da naprave dugoročni ugovor sa garantovanim snabdevačem i da ne brinu o plasmanu
svoje energije. Zato je potpuno realno očekivati da bi MHE, za razliku od velikih
privatnih elektrana, uvek snabdevale domaće tržište i to po razumnim, ekonomski
opravdanim cenama. Treće, njihov rad bi doprineo smanjenju gubitaka električne energije
i popravljanju naponskih prilika u udaljenim delovima distributivne mreže, što će reći da
u planinskim naseljima sijalice po kućama ne bi čkiljile, a frižideri i drugi uređaji se ne bi
kvarili zbog niskog i nestabilnog napona. I četvrto, zbog njihovog rada smanjila bi se
proizvodnja naših termoelektrana, a time i emisija gasova staklene bašte, čestica čađi i
svih drugih zagađujućih materija. Dakle, uz razumne ekonomske podsticaje, bez ikakvih
nepotrebnih prepreka, ali uz kontrolu poštovanja svih propisa uključujući i ekološke,
izgradnju MHE treba prepustiti privatnim investitorima, dok EPS treba da brine o
krupnim energetskim projektima. Sve u svemu, možemo da se nadamo izgradnji najviše
200 MW u novim HE u budućnosti. Ovde opet nisu uračunate nove pumpno-
akumulacione hidroelektrane, poput one u Bajinoj Bašti, jer one ne obezbeđuju neto
energetski doprinos. Uprkos tome, značaj ove vrste objekata će u budućnosti vrtoglavo
rasti zbog integracije u elektro-energetski sistem velikih instalisanih kapaciteta u
vetroelektranama i solarnim elektranama čija je proizvodnja potpuno neupravljiva.
Dakle, da bi zamenio bar deo proizvodnje iz svojih prastarih termo agregata, EPS pod
hitno mora da prione na izgradnju velikih solarnih elektrana i vetroelektrana. Zašto i
jednih i drugih? Zašto ne samo onih koje mogu proizvoditi jeftiniji kWh u Srbiji? Zato
90
što ova dva tipa elektrana imaju komplementarnu sezonsku proizvodnju, što znači da se
pravilnim dimenzionisanjem jednih i drugih proizvodnja termo agregata može zameniti
bez ikakvog ili uz sasvim malo sezonsko akumulisanje, odnosno prenošenje energije iz
leta u zimu. Naime, solarne elektrane u Srbiji imaju ekvivalentno godišnje vreme rada
oko 1200 sati, ali zbog prirodnih oscilacija iradijacije Sunčevog zračenja, one proizvode
oko 64% svoje energije leti i oko 36% zimi. Srećom, ćudi Eola su sasvim drugačije od
Helijevih, pa vetroelektrane u Srbiji imaju ekvivalentno vreme rada oko 2800 sati
godišnje i proizvode samo 39% svoje energije leti a čak 61% zimi. Međutim, bilo bi vrlo
pogrešno i opasno pomisliti da se isključivo pravilnim dimenzionisanjem kapaciteta
solarnih elektrana i vetroelektrana može zameniti proizvodnja termoelektrana. Ili su
bogovi suviše okupirani svojim problemima da bi vodili računa o dinamici ljudskih
potreba ili se, Ajnštajnu u inat, ipak igraju kockicama68. U svakom slučaju, proizvodnja
električne energije korišćenjem njihovih darova često je moguća onda kad nam uopšte
nije potrebna, a nema je ni za leka onda kad vapimo za njom. To se dešava bukvalno
svakog bogovetnog dana. Dakle, da bismo zamenili iole značajniji deo sadašnje
proizvodnje termoelektrana proizvodnjom iz obnovljivih izvora energije, neophodna je
izgradnja višestruko većih proizvodnih kapaciteta u solarnim elektranama i
vetroelektranama, ali i veoma značajnih kapaciteta u reverzibilnim hidroelektranama.
Ovde treba reći da se, već više od dve decenije, širom sveta grozničavo traži tehnički
moguća i ekonomski isplativa opcija za skladištenje ogromnih količina električne
energije bez korišćenja pumpno-akumulacionih elektrana. Bogate države ulažu ogromna
sredstva u naučna istraživanja alternativnih sistema za skladištenje električne (i toplotne!)
energije. Najviše se radi na razvoju gorivih ćelija i proizvodnji vodonika, zatim na
korišćenju litijum-jonskih i raznih drugih baterija, ali postoje i razne druge ideje koje se
pomno istražuju. To su sve hvale vredni naučno-istraživački napori. Lepo je videti da i
naše visoko-školske institucije, poput Elektrotehničkog fakulteta, pokušavaju da prate taj
trend. Činjenica je, međutim, da nijedna od razmatranih ideja, još uvek nije dosegla takav
stepen tehničke razvijenosti koji bi omogućivao njenu komercijalnu primenu u elektro-
energetskim sistemima. Ni približno! Voleo bih da neki revolucionarni tehnološki prodor
iz korena promeni tu situaciju, kao što bih voleo i da se stara ideja o kontrolisanom
korišćenju hladne fuzije69 za proizvodnju energije konačno realizuje u praksi. Ali slaba je
vajda od naših priželjkivanja. Niko ne zna da li su takvi tehnološki skokovi uopšte
mogući, a kamoli kad će biti preneti u praksu. Ergo, pošto bogovi nismo, ne smemo
stavljati na kocku energetsku sigurnost svoje države. Drugim rečima, EPS treba svesrdno
68
„Bog se ne igra kockicama“, izjavio jedan od najvećih naučnika u istoriji sveta, Albert Ajnštajn, nastojeći
da odbaci probabilističku neodređenost koju je u prirodne zakone unela kvantna mehanika. I pogrešio.
69
Originalna ideja je podrazumevala da se kroz tešku vodu u koju je zaronjena elektroda od paladijuma
propusti električna struja i da atomi deuterijuma (izotopska modifikacija vodonika sa jednim protonom i
jednim neutronom u jezgru) nastali razlaganjem teške vode budu apsorbovani u paladijumskoj šipci.
Naučnici su se nadali da će se parovi atoma deuterijuma zbijati u malom prostoru između atoma paladijuma
i da će tako na sobnoj temperaturi stvarati helijum (čije atomsko jezgro sadrži dva protona i dva neutrona)
oslobađajući pri tome znatno veće količine energije nego što je uloženo u razlaganje teške vode. Uprkos
početnim, još uvek neobjašnjivim, uspesima ostvarenim na Univerzitetu u Juti 1989. godine, istraživanje
ovog fenomena u proteklih 30 godina nije se pomerilo sa mrtve tačke. Za više detalja videti knjigu Majkla
Bruksa „13 pojava koje nemaju smisla – najintrigantnije naučne misterije našeg doba“, Laguna, Beograd
2010. godine.
91
Nemačka je pre 11 godina donela odluku o postepenom zatvaranju svih svojih nuklearnih
elektrana. Poslednja tri nuklearna reaktora u Nemačkoj, trebalo bi da izađu iz pogona do
kraja tekuće 2022. godine. U trenutku donošenja te odluke, čak 22% električne energije u
Nemačkoj proizvodilo se iz nuklearnih elektrana. Kao i u slučaju termoelektrana na
lignit, zamena je planirana putem drastičnog povećanja korišćenja obnovljivih izvora
92
energije, pre svega energije vetra i energije Sunčevog zračenja, ali i značajnim
povećanjem korišćenja prirodnog gasa. Nemački zvaničnici su ovu odluku objašnjavali
mogućnošću pojave havarija i terorističkih napada, ali i problemima sa skladištenjem
radioaktivnog otpada koji preostaje nakon korišćenja nuklearnog goriva u reaktorima.
Nemam ni gram sumnje da su nemački eksperti i donosioci odluka zaista imali u vidu
ove, opšte poznate, opasnosti i izazove korišćenja nuklearne energije, ali sam sasvim
siguran da su u račun uzeli i mogućnost prihoda od proizvodnje i prodaje vetroturbina,
drugih tehnologija za korišćenje obnovljivih izvora energije i baterija za skladištenje
električne energije, kao i ogromno svetsko tržište koje bi im se otvorilo ako bi prvi
napravili odlučujući tehnološki prodor u proizvodnji i korišćenju vodonika. Mislim da ne
postoji više od pet-šest zemalja na svetu koje imaju stručne i finansijske kapacitete da taj
prodor, ukoliko je uopšte moguć, i ostvare, a Nemačka je sigurno među njima.
Konačno, aprila 2022. godine, premijer Velike Britanije je objavio da ova zemlja, u
okviru nove strategije za obezbeđenje svoje energetske bezbednosti, planira da izgradi
osam novih nuklearnih reaktora do 2050. godine. Time bi praktično utrostručila svoje
postojeće kapacitete u nuklearnim elektranama, što znači da bi te 2050. godine imala čak
24.000 MW u nuklearnim elektranama. Poređenja radi, to je preko tri puta više nego što
Srbija ima u svim svojim termoelektranama i hidroelektranama zajedno.
Ove, našoj široj javnosti, sasvim neatraktivne vesti skrivaju u sebi bar dve više nego
važne pouke.
Kao prvo, one rečito pokazuju šta znači pravovremeno planiranje razvoja energetike.
Razvojni problemi u energetskom sektoru se ne rešavaju danas za sutra. Oni se moraju
predvideti decenijama pre nego što novi kapitalni objekti budu neophodni. Ako se sačeka
da problem postane vidljiv, uveliko smo zakasnili sa rešavanjem. Zato energetičari
moraju pravovremeno definisati optimalnu dugoročnu strategiju razvoja i donosiocima
odluka prezentirati energetske, ekonomske, ekološke, socijalne i geopolitičke
konsekvence predloženog razvojnog puta, kao i moguće alternative. A donosioci odluka,
odnosno političari na vlasti, moraju makar ponekad biti spremni da se pozabave i nekim
budućim problemima naroda i države, a ne samo svojim tekućim mandatom i narednim
izborima. Kao što nam gornji primeri pokazuju, neophodne odluke potrebno je doneti 10,
15 ili čak 30 godina unapred, a zavisno od predviđenih rešenja, pripremama za izgradnju
se mora pristupiti 5 do 10 godina unapred.
93
Drugo, ove odluke pokazuju da dogme i ideološki šabloni nemaju mesta u obezbeđivanju
energetske sigurnosti. Svako pokušava da obezbedi svoju energetsku sigurnost kako
najbolje zna i ume. Kada se odrekla korišćenja nuklearne energije, tadašnja politička elita
Nemačke je, s pravom, računala na izuzetne tehnološke sposobnosti svoje zemlje, ali
očigledno i na dugoročnu nabavku ogromnih količina prirodnog gasa od Rusije. Sudeći
po lavini sankcija koje su zemlje Zapadne civilizacije uvele Rusiji nakon njenog napada
na Ukrajinu, reklo bi se da je Nemačka pre desetak-petnaest godina pogrešila u
predviđanju budućih geopolitičkih tokova i da je precenila svoj uticaj u svetu. I dok,
proleća 2022. godine, Nemačka grozničavo traži načine da zameni ruske energente sa što
manje štete po sopstvenu ekonomiju, Velika Britanija, pak, pobedonosno objavljuje da je
doba saradnje sa Rusijom završeno i okreće se povećanju korišćenja nuklearne energije.
Male zemlje, kao što su Češka i Srbija, ne mogu sebi priuštiti luksuz da, sledeći interese i
retoriku moćnih, apriorno kažu da nešto neće, a nešto drugo hoće da koriste. Sve zavisi
od toga kojim resursima država raspolaže i šta može pribaviti uz najbolji odnos cene i
sigurnosti snabdevanja. Ko ima vetrovite oblasti u sopstvenoj zemlji naravno da treba
prioritetno da razmatra gradnju vetroelektrana, kao što u svakoj državi u kojoj je veliko
Sunčevo zračenje treba posebno razmišljati o izgradnji solarnih elektrana pogotovo ako u
njoj postoje velike površine neobradivog zemljišta. Ko ima ogromne potencijale u
geotermalnoj energiji kao Island, ili bogat hidro potencijal kao Norveška, neće
prevashodno razmišljati o sagorevanju fosilnih goriva. Ali oni kojima priroda, bar u
smislu obnovljivih izvora energije, nije bila baš previše naklonjena, moraju razmišljati o
korišćenju uglja, nafte i prirodnog gasa, pogotovo ako sami imaju ove resurse. Na kraju,
ko nema nikakvu bolju opciju, mora i treba da bude spreman da pristupi izgradnji
nuklearnih elektrana. U suprotnom će rizikovati opstanak sopstvene države i naroda.
70
Nuklearne elektrane u Ukrajini i Japanu u kojima su se 1986. i 2011. godine dogodile teške havarije.
94
bezuslovno odmah ukinuti! I to bez obzira da li će ikad nuklearna energija biti korišćena
u Srbiji ili ne.
71
Gambit je vrsta šahovskog otvaranja u kome jedan igrač žrtvuje pešaka za inicijativu u igri.
95
U svakom slučaju, dok pišem ove redove, odnosno aprila 2022. godine, punom snagom
bukte kako vojni sukobi između Rusije i Ukrajine, tako i globalni ekonomski rat između
Zapadne i Slovensko-pravoslavne civilizacije, izazivajući, između ostalog, ogromne
posledice po energetiku evropskih zemalja. Zapadne političke elite, kao kockari u transu,
iz dana u dan vrtoglavo podižu uloge pokušavajući da svojim sankcijama nanesu više
štete Rusiji nego sami sebi. Međutim, uprkos mom iskrenom žaljenju zbog razaranja
Ukrajine i brojnih ukrajinskih i ruskih žrtava, kao i mom profesionalnom interesovanju za
energetiku, moram da priznam da me u ovom ratu najviše fascinira njegov psihološko-
propagandni aspekt. Obični ljudi, ionako prirodno skloni defektu svesti zbog osećanja
pripadnosti svojim civilizacijama, sada su političkim odlukama o uvođenju cenzure,
informaciono-tehnološkom mašinerijom, histeričnom medijskom retorikom i društvenim
mrežama, nagurani u selektivno propusne informacione balone u kojima sve postaje
prihvatljivo, pa čak i ponovna podela ljudi na arijevsku rasu i nižu vrstu. Naravno, niko to
nije rekao baš ovim rečima, svi se kunu u iskrenost svoje podrške napadnutoj Ukrajini, u
svoju privrženost dobru i spremnost na borbu protiv zla, za demokratiju i ljudska prava.
Neodoljivo primamljivo zvuči biti na strani dobra, a protiv zla! To podilazi lepom
mišljenju o samom sebi i opija grešnu ljudsku dušu kao laskanje zavodnika lepoticu. A
72
Majdan je trg u Kijevu na kome je 2014. godine počela takozvana „narandžasta revolucija“, odnosno
oružana pobuna koja je rezultirala nasilnim svrgavanjem tadašnjeg rukovodstva Ukrajine koje je bilo
sklono prijateljskim odnosima sa Rusijom.
73
Nerešen rezultat šahovske partije.
96
opijen narod i zavedene lepotice spremni su na sve bez obzira na moguće posledice. Na
stranu šaljive asocijacije, stvarnost u Evropi je zaista postala veoma ružna i veoma
zabrinjavajuća. Atmosfera u javnosti neodoljivo podseća na stanje u Nemačkoj tridesetih
godina 20. veka. U mnogim centrima Zapadne civilizacije, isključivo na nacionalnoj
osnovi, vrši se konfiskacija imovine, otkazuje se izvođenje muzičkih komada davno
preminulih ruskih kompozitora, izbacuju se književna dela velikana ruske i svetske
književnosti iz školskih programa, a ruskim sportistima se zabranjuje učešće na sportskim
takmičenjima. Neke korporacije zapadnih zemalja zabranile su pripadnicima nepoželjnih
nacija da kupuju njihove proizvode: ako si Ruskinja ne možeš da kupiš Šanelovu torbicu!
Koliko je to daleko od zabrane Rusima da kupuju u istim radnjama kao „civilizovan“ svet
ili od uvođenja obaveze da nose žutu traku na rukavu? U oštroj konkurenciji mnoštva
bezumnih postupaka koji se ređaju kao na filmskoj traci, ja bih za pobednika proglasio
rukovodstvo neke klinike u Nemačkoj koje je našlo za shodno da javno objavi kako više
neće lečiti Ruse i Beloruse. Zaista verujem da su oni to izjavili duboko ubeđeni da time
daju podršku dobru i suprotstavljaju se zlu u svetu, ali upravo to i jeste ono što svakog
treba najviše da zabrine. Ima li uopšte granice preko koje propaganda ne može iskriviti
ljudsku psihu ako jedan lekar može da poveruje da, u ime opšteljudskih vrednosti, ne
treba da leči pripadnike nekog naroda? Izgleda da nema i da tu ne pomaže čak ni
skorašnje istorijsko iskustvo. Jer da pomaže, bar nekoga u toj klinici bi takvo saopštenje
neprijatno asociralo na zloglasnog doktora Jozefa Mengelea i njegov odnos prema
Jevrejima u paklu Aušvica, pa bi pred svojim kolegama zavapio da to saopštenje ne nosi
u sebi klicu dobra nego zla, da je sramota tako nešto i pomisliti a kamoli javno objaviti i
da je to nešto čega se treba sramiti a nikako nešto čime se bilo ko može ponositi.
Od ovih gorkih misli o slabosti ljudske psihe i mogućim razmerama defekta svesti vezuje
mi se stomak u čvor. Pošto nikako ne bih želeo da pod stare dane postanem mizantrop,
nerado zaključujem da je postojanje determinističke predodređenosti svih događaja u
vaseljeni mnogo verovatnije nego postojanje slobodne ljudske volje. Narodski rečeno,
mirim se sa sudbinom, prihvatam fatalističku izreku „biće kako je pisano“ i vraćam se
svojim bezopasnim mislima o energetici. Koliko god da je energetika važna i
komplikovana tema, makar nije depresivna.
ljudskih prioriteta i mogućih efekata slobodnog tržišta energijom. Ovo neće biti prolazni
poremećaj zbog koga će doći do nekih sitnih korekcija u do sada preovlađujućoj
ideološkoj doktrini. Uspostaviće se jedno novo stanje u pogledu trgovine energetskim
resursima među državama i civilizacijama, a to će izazvati potpunu promenu dosadašnje
paradigme u odnosu prema hrani i energiji i novo dugoročno stanje svesti ljudi širom
sveta. Jer čak i kad se rat završi, biće potrebne decenije da se pokidane poslovne veze
ponovo uspostave.
Dosta je bilo i ličnih povoda i opštih razmatranja. Valja nekako završavati ovo moje
pametovanje. Krajnje je vreme da predložim jasan, ostvariv i približno optimalan koncept
daljeg razvoja naše energetike. Šta, dakle, Srbija treba da čini kako bi osigurala svoju
energetsku bezbednost i usput izvršila energetsku tranziciju do 2050. godine? Elem,
ovako:
Usklađenost znači da godinu dana nakon izgradnje i puštanja u pogon oko 550
MW iz OIE (najbolje u proporciji 300 MW u vetroelektranama i 250 MW u
solarnim elektranama) može da se pristupi isključivanju agregata TENT A1, a
nakon izgradnje i godinu dana rada još toliko kapaciteta u OIE i isključenju
TENT A2. Nakon izgradnje, puštanja u pogon i godinu dana rada svakih narednih
750 MW iz OIE u sličnoj proporciji, može se pristupiti isključivanju jednog od
preostalih agregata TENT A3 do A6.
U hidrološki prosečnoj godini i pri bruto potrošnji od 34667 GWh koliko je iznosila
tokom 2021. godine, dodatna energija potrebna za pumpanje iznosila bi oko 2856 GWh.
Zbog manjeg kapaciteta RHE od ukupnog kapaciteta solarnih elektrana i vetroelektrana
bilo bi izgubljeno oko 35 GWh njihovog zbirnog energetskog potencijala koji bi iznosio
2282 GWh iz solarnih i 6054 GWh iz vetroelektrana. Preostali termo agregati, po tri u TE
Kostolac B i TENT B, ukupne snage 2792 MW proizveli bi ukupno 17311 GWh,
postojeće protočne hidroelektrane bi doprinele sa 9207 GWh, a akumulacione sa 705
GWh. Reverzibilne hidroelektrane, uključujući i postojeću RHE Bajina Bašta, proizvele
bu ukupno 1999 GWh, a uvoz ne bi bio potreban tokom cele godine. U sistemu bi
postojala rezerva od 620 MW čak i pri vršnom godišnjem opterećenju, ne računajući pri
tome doprinos neupravljivih solarnih elektrana i vetroelektrana. Proizvodni kapaciteti
navedene strukture bili bi dovoljni da pokriju potrebe potrošača u Srbiji i u vrlo sušnoj
99
godini sa 90% verovatnoće pojave dotoka, jedino bi pri tome rezerva u sistemu bila
smanjena. U slučaju pojave još manjih dotoka, što se dešava jednom u 10 godina, bio bi
potreban sasvim mali uvoz, što predstavlja razuman i sasvim prihvatljiv rizik.
I to bi bilo to!
A šta treba da uradimo da bismo obezbedili Srbiji energetsku bezbednost i dugo posle
2050. godine?
4. Kako sada stvari stoje treba planirati da 2035. godine počnu pripreme za
izgradnju nuklearne elektrane instalisane snage oko 3000 MW, odnosno 6
nuklearnih reaktora snage 500 MW svaki. Na taj način bi bila obezbeđena
bazna energija u EES Srbije i nakon 2050. godine. Trebalo bi planirati da prva
dva od ovih 6 agregata uđu u pogon do kraja 2050. godine, dva 2055. godine, a
poslednja dva 2060. godine. Sa istom dinamikom treba planirati i izlazak iz
pogona preostalih termo agregata: prvo TENT B1 i B2 do kraja 2051. godine,
potom TE Kostolac B1 i B2 do kraja 2056. godine i na kraju TE Kostolac B3 i
TENT B3 do kraja 2061. godine. Time bi naša energetska tranzicija bila završena,
manje-više u skladu sa evropskim Zelenim dogovorom, a uz dobro održavanje i
pravovremenu zamenu solarnih panela i vetroturbina, naša energetska bezbednost
bi bila osigurana bar do kraja ovog veka.
Ovde treba naglasiti da odluku o izgradnji nuklearne elektrane ne treba doneti odmah
zato što je razumno uzeti u obzir da u međuvremenu može doći do nekih velikih
tehnoloških skokova. Takođe, možda bi se moglo desiti da sporazumom o normalizaciji
odnosa sa albanskim vlastima na Kosovu i Metohiji dobijemo pravo na korišćenje nekog
dela rezervi uglja u Kosovskom basenu. Koliko god i jedno i drugo bilo malo verovatno,
do 2035. možemo sebi dozvoliti luksuz da pokušavamo, pratimo svetske naučne i
tehnološke trendove, učimo i nadamo se. Ono što međutim treba odmah da uradimo jeste
ukidanje moratorijuma na izgradnju nuklearnih elektrana i uvođenje nuklearne energetike
u fakultetsku nastavu na Elektrotehničkim, Fizičkim i Mašinskim fakultetima u Srbiji.
Ako nakon tri i po decenije pauze, više nemamo profesore koji ovu naučno-tehničku
oblast mogu kompetentno da predaju, treba ih dovesti iz Francuske, Rusije, Amerike ili
sa bilo kog drugog kraja sveta. EPS treba da ponudi stipendije studentima koji odaberu
nuklearnu energetiku kao jedan od predmeta na fakultetu. Odabranim mladim
inženjerima na master i doktorskim studijama iz nuklearne energetike, EPS treba da
pokriva ne samo troškove studiranja, nego i da finansira njihove studijske boravke i
stručno usavršavanje u nuklearnim elektranama drugih zemljama. Sve to uz obavezu da u
EPS-u rade, na primer, dvostruko vreme koliko su bili stipendirani.
Naravno, gore su navedeni samo najvažniji elementi razvoja energetike Srbije, oni koji bi
nam dugoročno obezbedili energetsku bezbednost. Postoji, međutim, još ogroman broj
manje ili više važnih elemenata o kojima je potrebno donositi adekvatne i pravovremene
odluke, a zatim ih i sprovoditi u delo. Najvažniji od njih je svakako razvoj prenosne
mreže u skladu sa lokacijama i instalisanim snagama novih elektrana.
100
energije, ali to ne znači da svi mi nemamo svoj deo odgovornosti. Ne smemo masovno
rasipati energiju zbog loše izolovanih stanova, a pogotovo ne zbog neznanja i loših
navika. Povećanjem energetske efikasnosti svako pomaže prvo sebi i svojoj porodici,
onda svojoj firmi i društvu u kome živi i konačno na najbolji mogući način doprinosi
opštoj borbi protiv emisije gasova staklene bašte, klimatskih promena i globalnog
zagrevanja.
Ima u energetici još mnogo tema za razmišljanje i izazova za rešavanje. Na primer, treba
misliti o uklanjanju barijera za privatne investicije u energetici, razvoju distribucija
prirodnog gasa, razvoju sistema daljinskog grejanja po gradovima Srbije i širem
korišćenju biomase u njima, postepenom prelasku na korišćenje električnih vozila…
Međutim, pretenzije jednog čoveka da dâ odgovor na sva pitanja koja se tiču energetike,
predstavljale bi čistu aroganciju. I neskromnost. Niko ne zna sve. I niko ne može sâm da
reši sve. Zato ova moja razmatranja završavam parafrazirajući divnu islamsku misao
kojom je Meša Selimović započeo svoj veliki roman: „Pozivam za svedoka vreme,
početak i svršetak svega…“74 da ništa ne počinje niti se završava pojedincem, osim
njegovog sopstvenog bitisanja.
74
„…da je svaki čovek, uvek na gubitku“ – Citat iz Kurana i uvodni moto u romanu Derviš i smrt.