ZAVRŠNO IZLAGANJE

U toku postupka nesporno smo ukazali i dokazali da je zahtjev za određivanje mjere

osiguranja u ovoj pravnoj stvari u cijelosti neosnovan i u zakonu neutemeljen, odnosno isti je
protivan pozitivnim propisima. Prije svega tužitelj/predlagatelj mjere osiguranja nije dokazao
niti je učinio vjerovatnim da postoje opšti uvjeti za određivanje mjere osiguranja kako je to
član 269. ZPP-a kumulativno naložio.
Najkraće rečeno predlagatelj mjere osiguranja nije ponudio niti jedan materijalni dokaz kojim
bi bar učinio vjerovatnim svoj paušalno postavljeni tužbeni zahtjev. U svakom slučaju
predlagatelj mjere osiguranja, je bio obavezan da, već uz prijedlog za obezbjeđenje ponudi
dovoljno dokaza na osnovu kojih će sud zaključiti da je vjerovatnije tužbeni zahtjev osnovan,
nego suprotno. To bi bio minimum standarda, koji Tužitelj očigledno nije ispunio. Doduše
predlagatelj mjere osiguranja je pokušao da plaćenim vještačenjem, dokaže postojanje neke razlike u
pogledu ostatka duga.
Navedeni dokaz, je kako smo to istakli i na ročištu radi određivanja mjere osiguranja suprotan
odredbama ZPP-a jer se je isti bazirao na plaćenom nalazu i mišljenju vještaka. Imenovani vještak je
mogao biti samo svjedok sa sačinjavanje svog akta (za koji je plaćen od strane Predlagatelja
mjere osiguranja), i koji je angažovan od strane istog prije nego što je ova parnica krenula.
Nadalje, posebno smo istaknuli da imenovani vještak ne bi smio da postupa u ovom
predmetu, a posebno iz razloga njegove nestručnosti, kao i njegove savjesnosti.
Da su navodi protivnika mjere osiguranja bili tačni sud će utvrditi uvidom u dostavljeni nalaz
i mišljenje. Naime, isti je u toku postupka izjavio da nikada ne bi sačinio nalaz i mišljenje bez
uvida u sve finansijske isprave, a to je u ovom predmetu upravo učinio. Naime, na jasan upit
da li je izvršio uvid u spis, isti je izjavio da nije. U spisu se nalaze analitičke kartice protivnika
mjere osiguranja iz kojih nesporno prozilazi način knjiženja uplata po navedenom kreditu. Za
vještaka je to bio prevelik napor te nije niti izvršio uvid u iste ali ga nije spriječavalo da
napravi ovakav nezakonit nalaz i mišljenje. Nadalje, o kakvom se ozbiljnom nedostatku
stručnosti u pogledu vještaka, a posebno savjesnosti radi, ukazuje da je sam po svom
nahođenju, bez bilo (bar mislimo suda i protivnika mjere osiguranja) čijeg naloga i prijedloga
sačinio i „dopunu“ nalaza gdje je pokušao u ime predlagatelja mjere osiguranja dokazati nešto
nemoguće.
Pored gore navedenog, posebno ističemo da je ovako postavljen zahtjev za donošenje mjere
osiguranja protivan prinudnim propisima i isti nije niti može biti utemeljen na zakonskim
propisima. Naime, jedan od kumulativnih uslova za donošenje mjere osiguranja jeste svakako
postojanje korelacije između tražene mjere i postavljenog tužbenog zahtjeva. Drugačije
rečeno, mjera osiguranja se mora konstatno posmatrati u vezi sa postavljenim tužbenim
zahtjevom i mora se uspostaviti funkcionalna veza između tužbenog zahtjeva i mjere
obezbjeđenja. Koja je to funkcionalna veza između ovako postavljenog tužbenog zahtjeva i
predložene mjere osiguranja?? Dakle, za donošenje mjere osiguranja potrebno je da se ostvari
obilježja iz tačke 2 stav 1 člana 269. ZPP-a koje se odnosi na opasnost da bi se bez mjere
osiguranja moglo spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje Predlagateljevih prava, ili na neki
drugi način štetno uticati na njegova prava.
Opšte je mišljenje da ova opasnost mora biti subjektivna i da mora poticati od protivnika
obezbjeđenja, bilo da se opasnost sastoji u aktivnom djelovanju ili propuštanju djelovanja
koje bi dovelo do sprječavanja ili otežavanja izvršenja potraživanja. Dakle ta opasnost mora
biti subjektivna i to od strane Protivnika osiguranja mjere. Ne možemo, a da se ne zapitamo
koje su to aktivnosti već poduzete u cilju spriječavanja i otežavanja izvršenja navodnog
potraživanja??? Sud će uvidom u dostavljeni dokaz Rješenje o izvršenju uvidjeti da je
cjelokupno potraživanje protivnika mjere osiguranja proglašeno dospjelim na tačno određeni
dan. Dakle, sve i da postoji volja protivnika osiguranja mjere da popuni i protestira mjenice na
bilo koji drugi dan osim datuma dospjeća, to postupanje bi bilo suprotan odredbama Zakona o
mjenici FBiH.
Na ovom mjestu ukazujemo i ostajemo kod istaknutog prigovora aktivne legitimacije. Naime,
po navedenom ugovoru su preuzete i mjenice i solidarnih dužnika i drugih lica, koja nisu
označeni u ovom postupku. Naime, predloženom mjerom osiguranja se traži da se zabrani
korištenje vlastitih mjenica koje su izdate od drugih lica kako je to predviđeno ugovorom.
Nadalje, za donošenje mjere osiguranja nije dovoljno da se samo učini vjerovatnim postojanja
prava i opasnost da bez mjere osiguranja predlagatelju može nastupiti šteta, nego predlagatelj
mora dokazati da protivnik osiguranja preduzima aktivne i konkretne radnje koje su
usmjerene na onemogućavanje i štetno uticanje na pravo predlagatelja mjere osiguranja, a
kojeg djelovanja od strane protivnika mjere osiguranja u konkretnom slučaju nesporno nema
niti ga je ikada i bilo.
Dakle, predlagatelj u toku postupka apsolutno ne daje nikakvo obrazloženje, dokaze niti
osnovanu argumentaciju u kontekstu ispunjenosti drugog uslova iz člana 269. ZPP FBiH, bez
čije ispunjenosti sud ne može odrediti predmetnu mjeru osiguranja.
Članom 276. stav 3. ZPP FBiH jasno je propisano da se: „U prijedlogu moraju navesti
činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, te predložiti dokazi kojima se ti navodi
potkrepljuju“ – a koje činjenice i dokazi su očigledno izostali.
U prijedlogu predlagatelj samo pretpostavlja da će protivnik osiguranja pokušati naplatu na
osnovu mjenica, iako ne dostavlja mjenice na uvid, niti dokaze da je protivnik osiguranja
poduzeo i jednu radnju u odnosu na pokretanje postupka naplate po osnovu mjenice.
Na osnovu gore navedenog nespornim se može zaključiti da je izostalo aktivno djelovanje
proitivnika mjere osiguranja u pogledu otežavanja ili spriječavanja ovako neosnovano
postavljenog tužbenog zahtjeva, te se može utvrditi nespornim da nisu ispunjene zakonom
predviđene pretpostavke za određivanje sudske mjere osiguranja.
Dakle, kada se govori o opasnosti iz tačke 2 stav 1 člana 269 ZPP-a, opšte prihvaćeno
mišljenje je da ova opasnost mora biti subjektivna i da mora poticati od protivnika
obezbjedjenja, bilo da se ona sastoji u aktivnom djelovanju ili propuštanju djelovanja koje bi
dovelo do sprječavanja ili otežavanja izvršenja potraživanja.
Tako komentariše Vrhovni privredni sud Sl-1296/63 objavljen u Komentaru ZPP-a, FBiH -
Mihajlo Dika i Jozo Ćizmić:
“Za izdavanje mjere osiguranja nije dovoljno da se samo učini vjerovatno opasnost, već i da
protivnik osiguranja svojim radnjama ili propustima otežava naplatu predlagatelja osiguranja
( subjektivna opasnost )”.
U svakom slučaju, sud je u obavezi da, u smisli odredbe člana 269. stav 2 ZPP-a odredi mjeru
osigurana samo pod uslovom da predlagatelj mjere osiguranja odredi jamstvo za štetu koji bi
protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja.
Kako iz svega gore navedenog proizlazi da nisu kumulativno ispunjeni uslovi iz člana 269.
ZPP-a, smatramo da postavljeni zahtjev za određivanje mjere osiguranja nije na zakonu
osnovan i da ga kao takvog treba u cijelosti odbiti.