Teorija relativnosti

Albert Einsteinova teorija relativnosti sastoji se od dvije znanstvene

teorije na području fizike: posebne relativnosti i opće relativnosti. Ove su
teorije osmišljene kako bi objasnile činjenicu da se elektromagnetski
valovi ne pokoravaju Newtonovim zakonima gibanja. Elektromagnetski
valovi gibaju se konstantnom brzinom, nezavisno od kretanja promatrača.
Osnovna ideja obje teorije je da će dva promatrača, koji se nalaze u
međusobno relativnom gibanju (tj. gibanju jedan u odnosu na drugoga),
izmjeriti različite vremenske i prostorne intervale za iste događaje, ali da
će fizikalni zakoni obojici izgledati jednako.

Posebna relativnost
Einsteinov članak, "O elektrodinamici tijela u gibanju" (1905), uvodi
posebnu teoriju relativnosti. Posebna relativnost smatra da promatrači u
inercijskim referentnim okvirima koji su u međusobno relativnom
jednolikom gibanju ne mogu izvesti nikakav pokus kojim bi utvrdili koji od
njih je u "apsolutnom kretanju". Teorija postulira da će brzina svjetlosti u
vakuumu biti ista za oba promatrača (tj. promatraču nepromjenjiva
[invariantna] brzina).

Jedna od prednosti posebne relativnosti je što može biti izvedena iz svega

nekoliko premisa:

 brzina svjetlosti u vakumu je konstantna (299 792 458 m/s)

 fizikalni zakoni su isti za sve promatrače u inercijskim referentnim
okvirima

Opća relativnost
Opću teoriju relativnosti Einstein je objavio 1916. (kao seriju predavanja
održanih na Pruskoj akademiji znanosti 25.11.1915). Opća teorija
relativnosti je geometrijska teorija koja postulira da prisutnost mase i
energije "zakrivljuje" prostorvrijeme, te da ta zakrivljenost utječe na put
slobodnih čestica (i općenito svjetlosti). Ova se teorija koristi
matematikom diferencijalne geometrije i tenzora da bi opisala gravitiranje
bez korištenja gravitacijske sile. Ova teorija sve promatrače drži
ekvivalentnima, a ne samo one koji su u jednolikom gibanju