Terezija Markovinović

Bayer – Ugovor s đavlom

„2. RAZDOBLJE VELIKIH PROGONA VJEŠTICA U HRVATSKOJ“

OSVRT

Autor u ovome poglavlju problematizira promjenu pogleda na zločin vještičarenja,

navodeći 17. stoljeće kao „veliku prekretnicu“ u definiranju, ali i osuđivanju takvih vrsta
zločina. Kao jednu od glavnih odrednica vidljivih promjena u kažnjavanju navodi primjenu
torture kao isključivog sredstva „saznanja istine“ u ovim procesima. Pored toga u prvim
potpoglavljima navodi i ostale elemente europskog shvaćanja predodžbe u čarobnjaštvu i na
koji način se one počinju pretakati u Hrvatskoj. Između ostaloga navodi i udruživanje vještica
u tajnu družbu kao i to da je vještičarenje đavolji zločin.
Razgraničivši i uvodeći nas u dotadašnje poimanje ove vrste zločina, autor u narednim
poglavljima ističe 1698. kao kritičnu godinu u poimanju čarobnjaštva. Kroz brojne primjere
navodi kako su tadašnje žrtve progona bile pod pritiskom tužilaca ne bi li priznale svoje
spolno općenje s vragom, kao i mnoge ostale fantastične elemente koji su trebali činiti samu
priču „uvjerljivijom“ . To je upravo ono što se problematizira do kraja sedmoga poglavlja.
Prisilno iznuđivanje „priznanja“ na najbolnije načine – s obzirom na to da je u to vrijeme
tortura bila isključivo sredstvo saznanja istine, uistinu ni ne čudi da su žene pod psihičkim i
fizičkim mučenjem bile u stanju priznati razne izmišljotine.
Kao podloga za izmišljanje fantastičnih elemenata ove vrste zločina bila su upravo
narodna vjerovanja i predodžbe, koje se nakon 1698. počinju miješati sa internacionalnim
pojmom čarobnjaštva. Razlog tome je već navedeno prisilno iznuđivanje istine, a samim time
i na neki način sugeriranje u oblikovanju priče. S obzirom na nepismenost tadašnjih žrtava
osude, jasno je kako su za početak morali postojati određeni elementi narodnih uvjerenja koji
su se vrlo vjerojatno pod pritiskom torture ispoljavali autosugestijom, a kasnije bi se određeni
detalji iznudili sugeriranjem tužilaca, u nekim situacijama čak i doslovnim nahođenjem.