Lee Child

PROŠLO VRIJEME

Naslov originala

Lee Child

Past Tense
 PRVO POGLAVLJE

Jack Reacher uhvatio je posljednje zrake ljetnog sunca u malom gradu na obali Mainea, a
onda, poput ptica iznad svoje glave, započeo dugu migraciju na jug. Ali, pomislio je, ne
izravno niz obalu. Ne kao što to čine vuge i strnadice, i zebe, i grmuše i crvenogrli kolibri.
Umjesto toga odabrao je dijagonalnu rutu, na jugozapad, od gornjeg desnog kuta SAD-a do
donjeg lijevog, možda kroz Syracuse, Cincinnati, St. Louis, Oklahoma City, Albuquerque i
dalje do San Diega. Negdje gdje za bivšeg pripadnika kopnene vojske, što je bio Reacher,
ima malo previše mornara, ali inače je zgodna točka da se dočeka početak zime.
Bit će to putovanje za pamćenje na kakvom nije bio već godinama.
Veselio mu se.
No nije stigao daleko.

Hodao je oko jedan kilometar u unutrašnjost pa stigao do okružne ceste i podigao palac. Bio
je prilično visok, gotovo dva metra u cipelama, krupnije građe, same kosti i mišići, ne
pretjerano zgodan, nikad dobro odjeven, a obično i malo zapušten. Ne baš posebno
privlačna ponuda. Kao i uvijek, većina bi vozača usporila, pogledala pa nastavila dalje. Prvi
automobil koji je bio spreman riskirati da ga pokupi stigao je nakon 40 minuta. Bio je to
gotovo nov Subaru karavan, a vozio ga je mršavi muškarac srednjih godina u pamučnim
hlačama i izglačanoj košulji kaki boje. Odjenula ga je žena, pomisli Reacher. Tip je imao
vjenčani prsten. Ali ispod fine odjeće skrivalo se tijelo radnika. Debeo vrat i veliki crveni
zglobovi na prstima. Pomalo iznenađen i pomalo protiv svoje volje šef nečega, pomisli
Reacher. Vrsta čovjeka koji započne kopajući rupe za stupove, a završi kao vlasnik tvrtke za
postavljanje ograda.
Pokazalo se da je sve pogodio. Kroz neobvezni razgovor saznao je da je tip započeo
karijeru samo s očevim starim čekićem, a završio s građevinskom tvrtkom koja ima 40
zaposlenih te se trudi ispuniti nadanja i snove cijele hrpe klijenata. Završio je svoju priču s
laganom grimasom na licu, dijelom zbog sjevernjačke skromnosti, a dijelom zbog istinske
zbunjenosti. Kao da želi reći: Kako se to dogodilo? Pozornost prema pojedinostima, pomisli
Reacher. Tip je bio vrlo organiziran, prepun poštapalica, dobrih savjeta i uzrečica te čvrstih
uvjerenja, a jedno od njih bilo je da je krajem ljeta bolje držati se podalje od državne ceste 1
i autoceste I-95 te općenito što prije izići iz Mainea, što je značilo brzo bočno skretanje do
državne ceste 2, ravno na zapad prema New Hampshireu. Prema mjestu južno od Berlina,
gdje je znao hrpu sporednih cesta koje će ih najbrže odvesti do Bostona. Tip je išao onamo
na sastanak o mramornim radnim površinama za kuhinje. Reacher je bio zadovoljan.
Boston nije nimalo loša početna točka putovanja. Nimalo loša. Odande je mogao ravno
prema Syracuseu, a dalje je bilo lako do Cincinnatija, preko Rochestera, Buffala i
Clevelanda. Možda čak i preko Akrona u Ohiou. Reacher je bio i na gorim mjestima.
Uglavnom za vrijeme vojne službe.
Nisu stigli do Bostona.
 Tipu je zazvonio mobitel nakon pedeset i nešto minuta vožnje prema jugu na ranije
spomenutim sporednim cestama kroz New Hampshire. Koje su bile točno onakve kakvima
ih je opisao. Reacher je morao priznati da je tipov plan bio dobar. Uopće nije bilo prometa.
Bez gužve, bez kašnjenja. Kotrljali su se cestom 100 km na sat, bez problema. Dok nije
zazvonio mobitel. Bio je priključen na autoradio, pa se na zaslonu prikazalo ime, a uz njega i
sličica kao vizualna pomoć, u ovom slučaju muškarac crvenog lica s građevinarskom
kacigom i držačem za papire. Neka vrsta nadzornika na gradilištu. Tip za upravljačem
pritisnuo je gumb i šum iz mobitela ispunio je automobile iz svih zvučnika, poput kućnog
kina.
Tip za upravljačem progovorio je prema lijevom nosaču vjetrobrana i rekao: »Bolje da je
ovo dobra vijest.«
Nije bila. Imala je veze s inspektorom iz općinskog odjela za gradnju i metalnom
oblogom dimnjaka iznad kamina u predvorju, koji je bio ispravno izoliran, točno prema
regulativama, osim što se to nije moglo dokazati bez rušenja kamenog zida koji je u tom
trenutku bio visok tri kata, gotovo dovršen, a zidari su već bili rezervirani za posao koji je
trebao započeti sljedeći tjedan ili su mogli skinuti posebno napravljene drvene obloge od
orahovine u blagovaonici s druge strane dimnjaka, ili pak panele ormara od ružinog drva
iznad toga, koji je bio još složeniji, ali inspektor je bio seronja i želio je to vidjeti svojim
očima.
Tip za upravljačem pogledao je Reachera i rekao: »Koji je to inspektor?«
Tip na telefonu je odvratio: »Novi.«
»Zna li on da će dobiti puricu za Dan zahvalnosti?«
»Rekao sam mu da smo svi na istoj strani.«
Tip za upravljačem opet pogleda prema Reacheru kao da traži dopuštenje ili nudi
ispriku ili oboje, a onda se opet okrenuo prema naprijed i rekao: »Jesi li mu ponudio
novac?«
»Pet stotina. Odbio je.«
A onda je nestalo signala na mobitelu. Zvuk se iskrivio kao da dopire iz robota koji se
davi u bazenu, a onda se veza prekinula. Na zaslonu je pisalo: Traženje...
Automobil se kotrljao dalje.
»Zašto bi netko želio kameno ognjište u predvorju?« pitao je Reacher.
»To je znak dobrodošlice«, odvratio je tip za volanom.
»Mislim da mu je izvorno funkcija bila otjerati nepoželjne goste. Služilo je za obranu.
Kao što logorska vatra gori odmah iza ulaza u špilju. Svrha joj je držati zvijeri podalje.«
»Moram se vratiti«, rekao je tip. »Žao mi je.«
Usporio je automobil i zaustavio se na šljunku uz cestu. Posve sam na sporednoj cesti.
Bez ikakvog prometa. Na zaslonu je pisalo da i dalje traži signal.
»Morat ću vas ostaviti ovdje«, rekao je tip. »Je li to u redu?«
»Nema problema«, odvratio je Reacher. »Odvezli ste me dio puta. Hvala vam na tomu.«
»Nema na čemu.«
»Čiji je ormar od ružina drva?«
»Njegov.«
»Izbuši rupu u njemu i pokaži inspektoru. Zatim daj klijentu pet zdravorazumskih
razloga zašto bi tu trebao ugraditi zidni sef. Zato što je to tip koji želi zidni sef. Možda još to
ne zna, ali tip koji želi kamin u predvorju želi i zidni sef u ormaru spavaće sobe. To je
sigurno. Ljudska priroda. Još ćeš i zaraditi. Možeš mu dodatno naplatiti bušenje rupe.«
»I vi ste u građevinskom poslu?«
»Bio sam vojni policajac.«
»Aha«, odvratio je tip.
Reacher otvori vrata i iziđe pa zatvori vrata za sobom i odmakne se dovoljno daleko
kako bi tipu dao prostora za okretanje Subarua, od zaustavne trake do zaustavne trake,
cijelom širinom ceste, a onda se zaputi natrag onamo odakle je krenuo. Tip je kratko
mahnuo, što je Reacher shvatio kao pozdrav za sreću. Onda se izgubio u daljini, sve manji i
manji, a Reacher se vratio hodanju prema jugu, kamo je krenuo. Kad god je to bilo moguće,
želio se kretati prema naprijed. Cesta na kojoj se nalazio imala je dvije trake, bila je
dovoljno široka, dobro održavana, tu i tamo krivudava, malo dolje i gore, ali nikakav
problem za moderan automobil.
Subaru je prije okretanja vozio 100 kilometara na sat. Uopće nije bilo prometa. Nimalo.
Nitko nije dolazio, ni iz jednog smjera. Potpuna tišina. Samo slabi vjetrić između stabala i
izmaglica iznad asfalta nastala od topline.
Reacher je nastavio hodati.

Tri kilometra poslije cesta na kojoj se nalazio lagano je skretala ulijevo. Također, pojavila se
nova cesta istih dimenzija koja je vodila udesno. Nije to bilo baš skretanje, više jednak
izbor. Klasično čvorište u obliku slova Y. Okrenuti upravljač lijevo ili desno. Tvoj izbor. Obje
opcije vode te izvan vidokruga, kroz drveće tako moćno da na mjestima tvori tunel.
Bio je tu i prometni znak.
Na strelici okrenutoj ulijevo pisalo je Portsmouth, a na strelici okrenutoj desno Laconia.
No putokaz za desno bio je napisan manjim slovima i imao je manju strelicu, kao da je
Laconia bila manje važna od Portsmoutha. Sporedni smjer iako su obje ceste bile iste širine.
Laconia, New Hampshire.
Reacher je znao to ime. Vidio ga je na raznim starim dokumentima svoje obitelji i čuo je
da ga se spominjalo s vremena na vrijeme. Bilo je to mjesto rođenja njegovog pokojnog oca,
ondje je odrastao dok nije pobjegao sa sedamnaest i pridružio se Marincima. Bila je to
mutna obiteljska legenda. Nije bilo posve jasno od čega je pobjegao.
Ali nikada se nije vratio. Niti jednom. Reacher se rodio više od petnaest godina kasnije,
kada je Laconia bila mrtva točka davne prošlosti, udaljena poput Teritorija Dakote, gdje mu
je rečeno da su mu još stariji preci živjeli i radili. Nitko iz obitelji nije posjetio nijedno od tih
dvaju mjesta. Nije bilo posjeta. Djed i baka umrli su relativno mladi i rijetko ih se
spominjalo. Očigledno nije bilo stričeva ni teta ni bratića ni sestrični niti bilo kakve bliže i
daljnje rodbine. A to je statistički bilo vrlo neobično i ukazivalo je na nekakav obiteljski
razdor. Ali nitko, osim njegovog oca, nije imao informacija o tome, a od njega ih nitko nije
pokušao saznati. U obitelji marinaca o određenim se stvarima nije govorilo. Mnogo
vremena poslije Reacherov je brat Joe, satnik u vojsci, nakon što je raspoređen na sjever
SAD-a, spomenuo da bi možda potražio staru obiteljsku farmu, ali od toga nikad ništa nije
bilo. Vjerojatno bi i Reacher rekao nešto takvo sam sebi s vremena na vrijeme, ali ni on
nikada nije bio ondje.
Lijevo ili desno. Njegov izbor.
 Portsmouth je bio bolji. Imao je autoceste, promet i autobuse. Bio je točno na putu do
Bostona. San Diego ga je dozivao. Na sjeveroistoku će uskoro zahladiti.
Ali što znači jedan dan više?
Zakoračio je desno i izabrao cestu koja vodi do Laconije.

Istodobno tog kasnog poslijepodneva, oko 50 kilometara dalje prema jugu, na drugoj
sporednoj cesti nalazila se istrošena Honda Civic koju je vozio dvadesetpetogodišnji Shorty
Fleck. Na suvozačkom sjedalu pokraj njega bila je 25-godišnja žena po imenu Patty
Sundstrom. Bili su u vezi, oboje rođeni i odrasli u Saint Leonardu, malom gradiću u blizini
New Brunswicka u Kanadi. Ondje se nije događalo mnogo toga. Najveći događaj u novijoj
povijesti zbio se prije deset godina kada se kamion koji je prevozio dvanaest milijima pčela
prevrnuo u zavoju. Lokalne novine ponosno su izvijestile da je to prva takva nesreća u New
Brunswicku. Patty je radila u pilani. Bila je unuka tipa iz Minnesote koji je pobjegao na
sjever pola stoljeća prije kako bi izbjegao odlazak u Vijetnam. Shorty je bio uzgajivač
krumpira. Njegova obitelj oduvijek je živjela u Kanadi. I nije bio pretjerano nizak. Možda je
bio nekoć davno, kao klinac. Ali znao je da bi ga sada svatko opisao kao tipa prosječnog
izgleda.
Vozili su od Saint Leonarda do New Yorka i pokušavali prijeći put odjednom, bez dužih
stajanja. Po bilo kojim standardima to se moglo smatrati napornom vožnjom. No oni su
vidjeli veliku prednost u takvom pristupu. Trebali su nešto prodati u gradu, a ušteda koju
će ostvariti ako ne provedu noć u motelu dodatno će povećati njihovu zaradu. Planirali su
svoje putovanje kružeći prema zapadu, sporednim cestama, kako bi izbjegli ljude koji se
vraćaju kući s ljetovanja. Patty je držala svoj prst na autokarti i gledala naprijed u potrazi za
skretanjima i znakovima. Sve su isplanirali na papiru i zaključili da je to izvediv pothvat.
Osim što su krenuli kasnije nego što su željeli, dijelom zbog opće neorganiziranosti, ali
uglavnom zbog Hondinog prastarog akumulatora kojem se nije svidjela temperatura
hladnog jesenskog vjetra koji je puhao iz smjera Otoka princa Edwarda. Kašnjenjem su
završili u dugačkom redu na američkoj granici, a onda se Honda počela pregrijavati i
trebala je tretman dulje vožnje ispod 80 kilometara na sat.
Bili su umorni.
I gladni i žedni, trebali su na toalet i kasnili su s rasporedom. I bili su frustrirani. Honda
se ponovno počela pregrijavati. Pokazivač je dodirivao crveno. Začuo se glasni zvuk
struganja iz smjera motora. Možda je ponestalo ulja. Ne može se znati. Sva svjetla na
kontrolnoj ploči svijetlila su bez prestanka zadnje dvije i pol godine.
»Što je pred nama?« pitao je Shorty.
»Ništa«, odvratila je Patty.
Prst joj je bio na vijugavoj crvenoj liniji označenoj troznamenkastim brojem koja je
prolazila od sjevera prema jugu kroz neravan oblik obojen blijedozeleno. Šumsko područje.
A to je odgovaralo onomu što su vidjeli kroz prozore. Stabla su im bila sve bliže, nepomična
i tamna, nagnuta prema dolje pod težinom kasnoljetnog lišća. Karta je pokazivala malene
crvene linije nalik paukovoj mreži koje su se širile poput vena na nozi starije gospođe i
vodile svako vozilo nekamo, ali nigdje značajno. Vjerojatno nigdje gdje ima mehaničara,
prodavaonice ili vode za radijator. Najbolja prilika nalazila se trideset minuta vožnje prema
jugoistoku, gradić čije ime nije bilo napisano premalim fontom i malo podebljano, što bi
značilo da ima barem benzinsku postaju. Mjesto se zvalo Laconia.
 »Možemo li prijeći još 30 kilometara?« pitala je Patty.
Sada se pokazivač nalazio posve u crvenoj zoni.
»Možda«, odvratio je Shorty. »Ako ćemo hodati zadnjih 29.«
Usporio je i nastavio uz minimum gasa tako da se motor manje zagrijava, ali je i protok
zraka kroz hladnjak pao, pa se stara toplina dulje zadržavala i pokazivač temperature
nastavio se penjati. Patty je vukla vrh prsta po karti držeći tempo s predviđenom brzinom
vožnje. S njihove desne strane pojavila se jedna od tankih crta iz paukove mreže. Uska staza
koja je krivudala kroz zelenu boju koji centimetar dalje. Uz smanjeni protok zraka kroz
prozor koji je propuštao, mogla je bolje čuti buku iz motora. Škljocanje, kuckanje, struganje.
Postajalo je gore.
Zatim je, desno ispred njih, ugledala usku cestu. Jedna od niti paukove mreže, upravo na
vrijeme. Ali više nalik tunelu nego cesti. Unutra je bilo mračno. Stabla su se preplitala iznad
njih. Na ulazu u šumsko područje nalazila se ploča na koju su vijcima bila pričvršćena
kitnjasta plastična slova i strelica koja je pokazivala prema tunelu. Slova su tvorila riječ
Motel.
»Hoćemo li?« pitala je.
Automobil je odgovorio. Pokazivač za temperaturu došao je do kraja. Shorty je osjetio
vrućinu na potkoljenicama. Cijelo ležište motora je kuhalo. Na sekundu je pomislio što bi se
dogodilo kad bi ipak nastavili put. Ljudi su mu pričali o tome kako je motor automobila
odletio u zrak ili se otopio. To je sigurno bilo figurativno rečeno. Sigurno ne bi bilo lokvi
rastopljenog metala. Niti prave eksplozije. Jednostavno bi samo prestao raditi, mirno. Ili bi
se zaglavio. I postupno stao.
Ali usred ničega, gdje nije bilo prometa ni signala za mobitel.
»Nemamo izbora«, rekao je, zakočio i skrenuo automobil prema tunelu. Približivši se
znaku, ugledali su plastična slova obojena zlatno, tankim kistom i mirnom rukom, poput
obećanja, kao da je taj motel bio luksuzno mjesto. Nalazio se tu i drugi znak, identičan,
okrenut prema vozačima koji su dolazili iz suprotnog smjera.
»Može?« pitao je Shorty.
U tunelu se zrak doimao hladnim. Barem pet stupnjeva niža temperatura nego vani. Na
rubovima staze bila je mješavina otpalog lišća od prošle jeseni i blata od prošle zime.
»Može?« pitao je Shorty opet.
Prešli su preko žice polegnute preko ceste. Bila je debela i obložena gumom, ne mnogo
manja od crijeva za polijevanje. Takve imaju na benzinskoj postaji, pozvoniš da ti dečko koji
ondje radi dođe pomoći.
Patty nije odgovorila.
»Koliko loše može biti?« nastavio je Shorty. »Označeno je na karti.»
»Cesta je označena.«
»Znak je bio lijep.«
»Slažem se«, rekla je Patty. »Bio je.«
Nastavili su vožnju.
 DRUGO POGLAVLJE

Zbog stabala zrak je bio hladniji i svježiji i Reacher je bio zadovoljan brzinom od šest
kilometara na sat koju je uspijevao održavati. Uzevši u obzir duljinu njegovih nogu, to je
značilo točno 88 udaraca stopala o tlo u minuti, što je tempo mnogih sjajnih pjesama, pa mu
je vrijeme brzo prolazilo. Hodao je 30 minuta, prošao tri kilometra i u glavi prevrtio sedam
starih klasika kad je iza sebe začuo neobičan zvuk i okrenuo se. Vidio je prastari kombi koji
mu je prilazio gotovo postrance, poput raka, kao da svaki kotač želi krenuti u različitom
smjeru.
Reacher je digao palac.
Kamionet je stao. Starac duge sijede brade nagnuo se preko suvozačkog sjedala i spustio
prozor.
»Idem do Laconije«, rekao je.
»I ja«, odvratio je Reacher.
»Dobro onda.«
Reacher je ušao i dignuo prozor. Starac je krenuo i kombi se ponovno gegao svojom
brzinom.
»Pretpostavljam da ćete mi sad reći da mi trebaju nove gume«, rekao je.
»Moguće«, odgovorio je Reacher.
»U ovim godinama izbjegavam velike troškove. Čemu ulagati u budućnost? Imam li je
uopće?«
»Taj je argument zatvoreni krug, poput vaših guma.«
»Okvir se iskrivio. Imao sam nesreću.«
»Kada?«
»Ubrzo će biti 23 godine od toga.«
»Dakle, ovo je za vas sad normalno stanje?«
»Drži me na oprezu.«
»Kako znate kamo usmjeriti upravljač?«
»Naviknete se, kao na jedrilici. Zašto idete u Laconiju?«
»Bio sam u prolazu«, odgovorio je Reacher. »Moj je otac rođen ondje i želim je vidjeti.«
»Kako se prezivate?«
»Reacher.«
Starac je odmahnuo glavom.
»Nikad nisam poznavao nikakvog Reachera u Laconiji«, rekao je.

Ispostavilo se da se cesta račvala poput ipsilona zbog jezera. Bilo je dovoljno široko da ste
morali odabrati lijevu ili desnu stranu ako ste se kretali u smjeru sjever — jug. Reacher i
starac gegali su se i truckali po desnoj obali. Unatoč naprezanju, pogled je bio prekrasan i
sunce je zalazilo za manje od jednog sata. Zatim su stigli u Laconiju. Grad je bio veći nego
što je Reacher očekivao. Imao je 15 do 20 tisuća stanovnika. Bio je središte okruga. Stabilan
i u razvoju, sa zgradama od cigle i urednim, starinskim ulicama. U crvenilu zalaska sunca
izgledale su kao iz nekog starog filma.
Truckajući kamionet ljuljuškajući se zaustavio na uglu u gradu. Starac je rekao: »Ovo je
Laconia.«
»Koliko se grad promijenio?« pitao je Reacher.
»Ne mnogo.«
»Kao dijete sam mislio da je manji.«
»U sjećanjima su stvari obično veće nego što jesu.«
Reacher je zahvalio starcu i gledao kako kamionet cvileći odlazi. Svaka je guma bila
uvjerena da ostale tri idu u pogrešnom smjeru. Zatim se okrenuo i tumarao gradom da
dobije osjećaj gdje se što nalazi. Posebnu pozornost posvetio je odredištima koja će mu
trebati sutradan ujutro i onima koja su mu trebala taj dan: mjestu gdje će jesti i mjestu gdje
će prespavati.
Našao je oba mjesta, kakva očekujete u povijesnom središtu grada. Zdrava hrana u
prostorima dovoljno širokim za samo dva stola. U gradu nije bilo motela, ali bilo je mnogo
konačišta i soba s doručkom. Jeo je u uskom bistrou jer mu se konobarica nakon trenutka
nelagode nasmiješila kroz prozor kad mu je donijela narudžbu. Naručio je nekakvu salatu s
pečenom govedinom jer je bila najhranjivija na jelovniku. No kad je jelo stiglo, bilo ga je
malo. Htio je još jedno jelo i veći tanjur. U početku konobarica nije shvatila. Mislila je da
nešto nije u redu s jelom. Ili s tanjurom. Ili s oboje. A onda je shvatila. Bio je gladan. Htio je
dvije porcije. Pitala ga je želi li još nešto. Zamolio je veću šalicu kave.
Poslije se vratio prema smještaju koji je vidio u pokrajnjoj ulici u blizini gradskih
administrativnih zgrada. Bilo je mjesta u konačištu. Praznici su završili. Platio je najbolju
cijenu za ono što je vlasnik nazivao apartmanom, a Reacher smatrao sobom s trosjedom i
previše cvjetnih uzoraka te jastuka od perja. Maknuo je kojih šest jastuka s kreveta i hlače
stavio ispod madraca da se izravnaju. Zatim se dugo tuširao toplom vodom, zavukao pod
pokrivač i zaspao.

Tunel ispod stabala bio je dulji od tri kilometra. Patty Sundstrom prstom je na karti pratila
kako zavija. Ispod kotača Honde protjecao je sivi asfalt pun rupa. Gornji, završni sloj
mjestimično je posve otplavila voda u otjecanju i bio je pun plitkih rupa veličine stola za
bilijar. Neke su bile ispunjene rebrastim asfaltom, neke šljunkom, neke pljesnivim lišćem
mokrim još od proljeća. Krošnje iznad njih bile su guste i bez rupa, osim mjesta gdje nije
bilo stabala nekih 20 metara. Ondje se vidio komad vedrog, ružičastog otvorenog neba,
možda zbog drukčije zemlje, izdvojenog podzemnog kamenog sloja ili pak hidrauličke
anomalije zbog premalo ili previše podzemnih voda. Komadić neba ubrzo se našao iza njih.
Opet su bili u tunelu. Shorty Fleck vozio je polako kako bi izbjegao udarce i olakšao motoru.
Pitao se treba li upaliti prednja svjetla.
Pokrov krošanja opet se prorijedio i izgledalo je da će se tako i nastaviti, da je pred
njima velika čistina i da stižu nekamo. Ispred su vidjeli cestu koja je izlazila iz šume i
protezala se kroz nekoliko hektara ravne, travnate površine. Ta tanka siva traka odjednom
je bila ogoljena i izložena posljednjim zrakama sunca. Vodila je do tri oveće drvene
građevine, poredane jedna iza druge u dugom desnom zavoju, na udaljenosti od oko 50
metara. Sve tri građevine bile su zagasito crvene sa svijetlim, bijelim obrubom. Na zelenoj
su travi izgledale kao klasične zgrade u Novoj Engleskoj.
 Najbliža zgrada bio je motel. Bio je poput slike u dječjoj knjizi. Kao kad djeca uče
abecedu. M kao motel. Bio je dug i nizak, izgrađen od zagasito crvenih dasaka sa šiljatim
krovom od crijepa boje asfalta. U prvom je prozoru bio crveni neonski natpis Recepcija.
Slijedila su segmentna vrata skladišta te široki prozor s aluminijskom rešetkom, dva
plastična vanjska stolca ispod njega i vrata s brojem. Zatim još jedan široki prozor s istom
rešetkom, istim stolcima i još jedna vrata s brojem i tako sve do kraja zgrade. Bilo je
ukupno 12 soba u redu. No ispred nije bilo parkiranih automobila. Kao da uopće nije bilo
gostiju.
»Može?« pitao je Shorty.
Patty nije odgovorila. Zaustavio je automobil. Primijetili su da je druga zgrada desno, u
daljini, kraća od ove, ali mnogo viša i dublja. Bila je to neka staja. Ali ne za životinje.
Betonska rampa koja je vodila do vrata bila je neuobičajeno čista. Točnije, na njoj nije bilo
nikakvog sranja. Bila je to nekakva radionica. Ispred je bilo devet četverokotača. To su
terenska vozila poput običnih motocikala, ali s četirima debelim gumama umjesto dvjema
tankima. Bili su poredani u skupinama od tri, vrlo precizno.
»Možda su Honde«, rekla je Patty. »Možda dečki znaju popraviti auto.«
Na kraju niza treća je zgrada bila obična kuća, jednostavna, ali velika, s trijemom koji se
protezao oko nje i stolcima za ljuljanje na trijemu.
Shorty je odvezao automobil malo naprijed i opet stao. Tu je asfalt završavao, deset
metara od praznog parkirališta ispred motela. Spremao se sići na prilaz koji je održavao
vlasnik, a čiji je sastav njegovo iskusno oko uzgajivača krumpira procijenilo kao jednake
udjele šljunka, blata, mrtvog korova i živog korova. Vidio je bar pet vrsta koje ne bi želio na
svojoj zemlji.
Završetak asfalta bio je poput praga. Poput odluke.
»Može?« pitao je opet.
»Motel je prazan«, rekla je Patty. »Nema gostiju. Nije li to čudno?«
»Sezona je završila.«
»Kao odrezana?«
»Uvijek se žale na to.«
»Motel je usred ničega.«
»To je mjesto za bijeg od svega. Bez žurbe i buke.«
Patty je dugo šutjela.
Onda je rekla: »Recimo da ne izgleda loše.«
Shorty je rekao: »Mislim da nemamo izbora.«
Odmjerila je zgradu motela slijeva udesno. Jednostavne proporcije, čvrst krov, robusne
daske, nedavna mrlja. Održavana je prema propisima, ništa razmetljivo. Solidna zgrada.
Kao da je u Kanadi.
»Pogledajmo«, rekla je.
Uz blagi udarac automobil je sišao s asfalta, zveckajući prešao preko neravne površine i
stao ispred recepcije. Shorty je malo promislio, a onda ugasio motor. Bilo je sigurnije nego
ostaviti ga da radi izvan brzine. Da se ne otopi ili eksplodira. Ako ne bude htio upaliti, nije
više toliko važno. Ionako su dovoljno blizu odredišta.
Ako bude trebalo, tražit će prvu sobu. Imali su golemi kovčeg pun stvari koje su nakanili
prodati. Mogu ga ostaviti i u automobilu. Osim toga, nisu imali mnogo prtljage.
 Izišli su iz automobila i ušli na recepciju. Iza pulta bio je muškarac, otprilike istih godina
kao Shorty i Patty, u srednjim dvadesetima, možda nekoliko godina stariji. Imao je kratku
plavu kosu, uredno počešljanu, preplanulu put, plave oči, bijele zube i širok osmijeh. No kao
da se nije uklapao. Shorty je najprije pomislio da mu je to ljetni posao, kao kad u Kanadi
klinca iz dobre obitelji pošalju da tijekom ljeta radi neki glupi posao u zabiti kako bi
popunio životopis, proširio horizonte, odlučio što želi u živom ili nešto takvo. Ali ovaj je tip
bio pet godina prestar za takvo što. I pozdravio ih je pozdravom vlasnika. Kao da im je
govorio: Dobro došli u moju kuću! Kao da je to bilo njegovo.
Možda i jest.
Patty mu je rekla da trebaju sobu i da bi voljeli da oni koji popravljaju četverokotače
pogledaju i njihov automobil. Ako to nije moguće, bi li im možda mogao dati broj nekog
dobrog mehaničara, ali ne vučne službe?
Čovjek se osmjehnuo i pitao: »A što je s autom?«
Zvučao je poput mladih ljudi u filmovima koji rade na Wall Streetu i nose odijelo i
kravatu. Bio je pun elegantnog samopouzdanja. Vjerojatno je volio pjenušac. Pohlepa je
dobra. Takve ljude uzgajivači krumpira u pravilu ne vole previše.
Patty je rekla: »Pregrijava se i čuju se neki čudni udarci ispod poklopca motora.«
Čovjek se osmjehnuo drukčijim osmijehom, ovog puta skromnim, ali zapovjednim
osmijehom mladoga gospodara svemira i rekao: »Onda ga zaista trebamo pogledati. Čini mi
se da mu nedostaje rashladne tekućine i ulja. To možemo lako popraviti ako nigdje ništa ne
curi. A ako negdje curi, ovisi koji vam dijelovi trebaju. Možda nešto možemo i prilagoditi.
Ako ne uspijemo, kao što ste rekli, znamo dobre mehaničare. Svakako ne možemo ništa dok
se motor ne ohladi. Parkirajte ga ispred sobe tijekom noći i pregledat ćemo ga odmah
ujutro.«
»Kad točno?« pitala je Patty razmišljajući o tome kako već kasne, ali i o zubima
poklonjenog konja.
Čovjek je rekao: »Ovdje ustajemo zorom.«
Pitala je: »Koliko stoji soba?«
»Nakon kraja sezone i prije najezde onih koji gledaju jesensko lišće, recimo da stoji 50
dolara.«
»U redu«, rekla je iako nije bilo baš u redu. Ali opet se sjetila zuba poklonjenog konja i
kako je Shorty rekao da nemaju izbora.
»Dat ću vam sobu broj 10. To je prva koju smo obnovili. Upravo smo završili. Bit ćete
prvi gosti. Učinite nam tu čast.«
 TREĆE POGLAVLJE

Reacher se probudio minutu nakon tri ujutro. Po običaju: naglo buđenje, trenutačno, poput
paljenja sklopke. Nije se pomaknuo. Nije čak ni protegnuo ruke i noge. Samo je ležao zureći
u tamu, osluškujući i u potpunosti se koncentrirajući. Nije to bila naučena reakcija, nego
primitivan instinkt duboko urastao u glavi tijekom godina evolucije. Jednom, kad je bio u
Južnoj Kaliforniji, nakon što je u prekrasnoj noći zaspao s otvorenim prozorom, naglo se
probudio, trenutačno, poput paljenja sklopke zato što je u snu osjetio slab miris dima. Ne
dima cigarete ili dima zgrade u plamenu, nego obronka brda koje gori 60 kilometara dalje.
Iskonski miris. Kao da neobuzdani požar bijesni drevnom savanom. Opstanak pretka ovisio
je o tome koji će se prvi probuditi i na vrijeme pobjeći. Uvijek iznova i tako kroz stotine
generacija.
Ali nije bilo nikakvog dima. Ne u minuti poslije tri tog jutra. Ne u toj hotelskoj sobi. Pa
što ga je onda probudilo? Nije to bio prizor, dodir ili okus jer je bio sam u krevetu,
zatvorenih očiju, navučenih zastora i praznih usta. Dakle, zvuk. Čuo je nešto. Čekao je da se
zvuk ponovi. Što je smatrao evolucijskim nedostatkom. Proizvod još uvijek nije bio savršen.
Još je to proces koji se odvija u dvjema fazama. Najprije se probudi, a zatim pokuša saznati
što je to bilo. Bolje bi bilo sve odjednom, to je sigurno, sve iz prve.
Nije ništa čuo. Više nije bilo zvukova za njegov reptilski dio mozga. Bilo je malo
vjerojatno da će začuti meki korak ili šištanje nekog drevnog grabežljivca. Najbliža šuma na
čije bi se grančice moglo stati da se zlokobno i glasno slome nalazila se više od kilometra
udaljena od ruba grada. Nije ostalo mnogo toga što bi moglo preplašiti reptilski mozak.
Barem ne u zvučnom kraljevstvu. Moderni zvukovi obrađivali su se na drugome mjestu, u
prednjem dijelu mozga koji se budio na škripanja i škljocanja modernog doba, ali kojem je
nedostajalo snage da probudi osobu iz dubokog i zadovoljnog sna.
Pa što ga je onda probudilo? Jedini drugi istinski drevni zvuk bio je poziv upomoć.
Vrisak, preklinjanje. Ne moderno deranje, vika ili cika od smijeha. Nešto mnogo iskonskije.
Napadnuto pleme. Na samom rubu. Upozorenje dok se napadač približava.
Nije čuo ništa više. Zvuk se nije ponovio, skliznuo je ispod prekrivača i osluškivao na
vratima. Ništa nije čuo. Uzeo je jastuk i stavio ga preko špijunke. Nije bilo reakcije. Nitko mu
nije ispalio metak u oko. Pogledao je prema van. Nije vidio ništa. Potpuno prazan hodnik.
Razgrnuo je zastore i pogledao kroz prozor. Ni ondje nije bilo ničega. Ništa na ulici.
Mrkli mrak. Tišina. Vratio se u krevet, udario po jastuku da ga oblikuje i otišao spavati.

I Patty Sundstrom je bila budna u tri sata i jednu minutu. Odspavala je četiri sata, a onda ju
je probudila neka podsvjesna uzrujanost i natjerala je da se razbudi. Nije se osjećala dobro.
Ne duboko u sebi, kao što je znala da bi trebala. Djelomično je razlog za brigu bilo njihovo
kašnjenje. U najboljem slučaju, u grad će stići sredinom sutrašnjeg dana. U ne baš udarno
vrijeme za trgovinu. Povrh svega, potrošili su dodatnih 50 dolara na sobu. Plus nepoznati
trošak za automobil.
 Moglo bi ih stajati cijelo bogatstvo. Ako budu trebali nove dijelove. Ako se nešto bude
moralo prilagođavati. Automobili su sjajna stvar dok rade, a ako ne rade nisu nimalo sjajna.
Ipak, motor je proradio nakon što su izišli s recepcije. Tipa u motelu to nije pretjerano
zabrinjavalo. Složio je umirujući izraz lica. Nije pošao do sobe s njima. Što je također bilo
dobro. Mrzila je ljude koji su okolo njuškali, pokazivali joj gdje da upali svjetlo, gledali
njezine stvari prosuđujući ih, ulizivali joj se, a zatim čekali na napojnicu. Ovaj tip nije učinio
ništa od toga.
Ali svejedno se nije osjećala dobro. Nije znala zašto. Soba je bila ugodna. Nedavno je bila
obnovljena, svaki pedalj, kao što je obećano. Zidne obloge bile su nove, strop, ukrasi, boja i
tepih. Ništa pretjerano smjelo. Sigurno ne ništa pretjerano. Obnovljena soba doimala se kao
da je izvorno uređenje bilo samo obnovljeno. Soba je bila identična staroj, ali blistava i
nova. Klimatizacija je bila tiha i prostor dobro rashlađen. Bio je tu i televizor ravnog ekrana.
Prozor je bio jedan od skupljih modela, s dvjema debelim staklenim pločama zapečaćenima
termičkim brtvama, s električnim roletama između stakala. Ne moraš povlačiti da bi spustio
rolete. Samo stisneš gumb. Nisu štedjeli troškove. Jedini je problem bio što se prozor nije
mogao otvoriti. Što ju je zabrinjavalo ako dođe do požara. I općenito, voljela je miris noćnog
zraka u sobi. Dakle, bilo je to jedno pristojno mjesto. Bolje od većine koje je vidjela. Možda
je uistinu i vrijedilo 50 dolara.
Ali nije se osjećala dobro. U sobi nije bilo ni telefona ni signala za mobitel, zbog čega su
se vratili na recepciju kako bi se poslužili motelskim telefonom da bi naručili dostavu
hrane. Možda pizzu. Tip na recepciji tužno im se osmjehnuo i rekao da mu je žao, ali,
nažalost, nalazili su se predaleko za dostavljače. Nitko ne bi došao. Rekao im je da se većina
gostiju odveze na večeru do restorana. Shorty je izgledao kao da će poludjeti. Tip kao da je
htio reći da većina gostiju ima automobil koji radi. Možda je to imalo veze s njegovim
gadnim osmijehom. A onda je tip rekao: »Hej, imamo pizzu u zamrzivaču u kući. Zašto nam
se ne biste pridružili?«
Bio je to čudan obrok u starom i tamnom podrumu sa Shortyjem, tipom s recepcije i još
trojicom istih kao i tip. Istih godina, istog izgleda, s nekom vrstom telepatske povezanosti
među njima.
Kao da su svi bili na nekoj misiji. Nešto vezano uz njih stvaralo joj je nelagodu. Kroz
razgovor je zaključila da su svi nadobudni ulagači u istom poslu. To je bio motel,
pretpostavila je. Vjerojatno su ga kupili i sada se trude pokrenuti posao. Kako bilo, svi su
bili jako pristojni, blagonakloni i razgovorljivi. Tip s recepcije je rekao da se zove Mark.
Ostali su bili Robert, Steven i Peter. Svi su postavljali mudra pitanja o životu u Saint
Leonardu. Pitali su ih o vožnji u komadu do juga. Shorty je opet izgledao kao da će poludjeti.
Mislio je da ga smatraju budalom zato što je krenuo na put u automobilu koji je u tako
lošem stanju. Ali tip koji mu se obratio, Peter, brinuo se za četverokotače i rekao mu da bi i
on učinio isto tako. Čisto statistički gledano. Automobil radi godinama. Zašto bi baš sad
prestao raditi? Bilo je vjerojatno da će i dalje raditi, uvijek dosad jest.
Poželjeli su si laku noć, otišli u sobu broj 10 i legli na spavanje, no ona se probudila
nakon samo četiri sata, sva uzrujana. Nije se osjećala dobro i nije znala zašto. Ili možda jest.
Možda si samo nije htjela priznati. Možda je u tome bio problem. Znala je duboko u sebi da
je vjerojatno jako ljutita na Shortyja. Veliko putovanje. Najvažniji dio njihova tajnog plana.
Krenuo je u pokvarenom automobilu. Bio je glup. Gluplji od krumpira koje uzgaja. Nije
mogao uložiti unaprijed? Koliko bi ulje stajalo u trgovini, uz kupone? Manje od 50 dolara
koliko su platili motel, to je sigurno, za koji ju je Shorty nagovorio da uzmu. Jezivo mjesto
koje su vodili jezivi ljudi koji joj se nisu sviđali i zbog kojih je osjećala kao da je hrpa
uglađenih vitezova u sjajnim oklopima spašava od neprilika koje je izazvao uzgajivač
krumpira preglup da bi provjerio ispravnost automobila prije kretanja na putovanje dugo
tisuću i pol kilometra — o, da — i u drugu zemlju s nečim veoma vrijednim u prtljažniku.
Trebala je zraka. Skliznula je iz kreveta i otišla bosonoga do vrata. Pritisnula je kvaku i
drugom rukom pritisnula dovratak radi ravnoteže kako bi bešumno otvorila vrata. Nije
htjela probuditi Shortyja jer sada nije htjela imati posla s njim, ne ovako ljutita.
Ali vrata su zapela. Nisu se htjela pomaknuti. Provjerila je — bila su ispravno otključana
iznutra, okrenula je kvaku u oba smjera, ali ništa se nije dogodilo. Vrata su bila zaglavljena.
Možda nikad nisu ni radila dobro nakon postavljanja. Ili su se možda raširila od ljetne
vrućine.
Glupo. Uistinu glupo. Evo nešto za što bi mogla iskoristiti Shortyja. Bio je nizak, ali
snažan. Od prenošenja vreća krumpira teških pedeset kilograma. No želi li ga probuditi i
tražiti pomoć? Dovraga, ne. Uvukla se natrag u krevet pored njega i zagledala se u strop,
koji je bio ravan i gladak.

Reacher se opet probudio u osam ujutro. Jarke zrake jutarnjeg sunca probijale su se uz rub
zastora. U zraku je bilo prašine koja je nježno letjela uokolo. S ulice su dopirali prigušeni
zvukovi. Zaustavljanje automobila, a zatim ponovno kretanje. Semafor na uglu,
pretpostavio je. Povremeno prigušeni zvuk trube ako bi se tip ispred zagledao i ne bi stigao
na zeleno.
Istuširao se, izvukao hlače ispod madraca, obukao ih i izišao u potrazi za doručkom. U
blizini je pronašao kavu i krafne, što ga je dovoljno dugo držalo sitim dok je razgledavajući
pronašao mjesto za koje je pretpostavio da nudi dobru hranu, ali je to krilo ispod
višestrukih slojeva nekakvog ironičnog retroimidža. Shvatio je da bi trebao biti mnogo
pametnija osoba da uspije sve to dešifrirati. Činilo se da je osnovna ideja mjesta prikazati
današnjim gostima što su jeli stari drvosječe, što god da su stari drvosječe zaista jeli, a to je
ovdje očito protumačeno kao da su jeli samo prženu hranu sudeći po ponudi jelovnika.
Prema Reacherovu iskustvu, drvosječe jedu jednako kao i bilo koji fizički radnik, sve što im
dođe pod ruku. Ali nije imao nikakvih ideoloških prigovora na prženu hranu, osobito ne na
tako velikodušnu porciju, pa se nije bunio. Ušao je i sjeo, odlučno, barem se nadao, kao da
ima trideset minuta stanke prije sječe sljedećeg stabla.
Hrana je bila dobra, a kava mu je pomogla da se razbudi tako da se zadržao dulje od
trideset minuta gledajući prema prozorima, očekujući energičnost i užurbanost, čekajući
dolazak prolaznika u odijelima i suknjama na putu za posao. Zatim je ustao, platio račun,
ostavio napojnicu i odšetao dva bloka dalje gdje je jučer obavio izviđanje, prema mjestu za
koje je pretpostavio da bi od njega trebao krenuti. Bio je to arhivski odjel u zgradi gradske
uprave. Odjel je imao svoj broj na ploči pretrpanoj prikazima svih ureda i informacijama o
tomu gdje se nalaze ispred višenamjenske vladine zgrade od cigle za koju je Reacher, zbog
njezinog izgleda, pretpostavio da je nekad bila sudnica. Možda je bila još i sad.
Za ured koji je tražio pokazalo se da je jedna od mnogih sobica koje su izlazile na glavni
hodnik, koji je nalikovao hodniku u luksuznom hotelu. No vrata su bila sa zamućenim
staklom, u starinskom stilu, s natpisom u zlatnoj boji na njemu, a u slučaju arhivskog odjela
— u dvije linije. Iza staklenih vrata nalazila se prazna prostorija s četirima plastičnim
stolcima i visokim pultom. Minijaturna verzija bilo kojeg vladinog ureda. Na pultu se
nalazila sklopka električnog zvona. Bilo je povezano tankom žicom koja je prolazila kroz
rupu na pultu, a pokraj nje je bila rukom napisana poruka Ako niste usluženi, pozvonite.
Poruka je bila pažljivo sastavljena i zaštićena s više slojeva prozirne trake zalijepljene u
komadima pristojne duljine koji su se na mjestima savili i zaprljali na rubovima jer su ih
često uzimali prsti stranaka zbog napetosti ili dosade.
Reacher je pozvonio. Minutu poslije kroz stražnja vrata ušla je žena osvrćući se unatrag,
što je Reacher protumačio kao žaljenje zbog napuštanja dramatično većeg i uzbudljivijeg
prostora. Imala je oko trideset godina, vitka i uredna, u sivom džemperu i sivoj suknji.
Došla je do pulta, ali se opet osvrnula prema vratima. Ili ju je čekao dečko ili je mrzila svoj
posao. Možda oboje. Ali dala je sve od sebe. Dočekala ga je toplo i s dobrodošlicom. Ne baš
kao u trgovini, gdje su kupci uvijek u pravu, više kao ravnog sebi, kao da će ona i korisnik
provesti ugodno vrijeme zajedno u odgonetanju drevnih poslova grada. Reacher je u
njezinim očima ugledao iskru koja mu je govorila da je barem nešto od toga istina. Možda
ipak nije mrzila svoj posao.
Rekao je: »Imam pitanje o arhivi starih nekretnina.«
»Zbog spora o vlasništvu?« pitala je žena. »U tom slučaju trebate poslati svog odvjetnika
da je zatraži. Tako je mnogo brže.«
»Nema nikakvog spora«, odgovorio je. »Moj je otac rođen ovdje. To je sve. Prije mnogo
godina. Sada je mrtav. Prolazio sam ovuda pa sam pomislio da bi bilo zgodno stati i
razgledati kuću u kojoj je odrastao.«
»Koja je adresa?«
»Ne znam.«
»Možete li se približno sjetiti gdje se nalazi?«
»Nikad nisam bio ovdje.«
»Nikad niste posjetili ovo mjesto?«
»Ne.«
»Možda zato što vam se otac mlad odselio.«
»Kad se prijavio u Marince, sa sedamnaest.«
»A onda se vaš djed odselio prije nego što je otac osnovao obitelj. Prije nego što bi počeli
obiteljski posjeti.«
»Nekako mi se čini da je djed ostao ovdje ostatak svog života.«
»Ali ga nikad niste upoznali?«
»Mi smo obitelj Marinaca. Neprestano smo se selili.«
»Žao mi je.«
»Niste vi krivi.«
»Ali svejedno, hvala vam na službi.«
»Nije to bila moja služba. Otac mi je bio marinac, ne ja. Nadao sam se da ga možemo
potražiti u registru rođenih ili nečemu sličnom, da saznam puno ime njegovih roditelja pa
po tome pronađemo točnu adresu, možda u poreznom uredu ili nečem sličnom kako bih
svratio i bacio pogled.«
»Ne znate imena djeda i bake?«
»Mislim da su se zvali James i Elizabeth Reacher.«
»Isto kao i ja.«
»Vaše prezime je Reacher?«
 »Ne, ime mi je Elizabeth. Elizabeth Castle.«
»Drago mi je što smo se upoznali«, rekao je Reacher.
»Također«, odvrati ona.
»Ja sam Jack Reacher. Otac mi je bio Stan Reacher.«
»Prije koliko je godina Stan otišao kako bi se pridružio Marincima?«
»Sad bi imao oko devedeset tako da je to bilo prije više od sedamdeset godina.«
»Onda trebamo započeti pretragu osamdeset godina unatrag, za svaki slučaj«, rekla je
žena. »U to bi doba Stan Reacher imao oko deset godina i živio bi s roditeljima Jamesom i
Elizabeth Reacher negdje u Laconiji. Je li to otprilike točno?»
»To bi moglo biti prvo poglavlje moje biografije.«
»Prilično sam sigurna da su u računalu podaci i stariji od osamdeset godina«, rekla je.
»Ali bojim se da ćete u odjelu poreza na nekretnine pronaći samo popis imena.«
Okrenula je ključ i otvorila poklopac na pultu. Ispod su se nalazili monitor i tipkovnica.
Sigurni od lopova ako se ostavi bez nadzora. Pritisnula je gumb i skrenula pogled.
»Pokreće se«, rekla je.
Već je čuo te riječi u tehnološkom kontekstu, ali njemu je to zvučalo vojnički, kao da
pješaštvo polako kreće u opći napad.
Pritisnula je tipku miša, spustila kursor dolje i još malo dolje pa opet pritisnula.
»Da«, rekla je. »Za dokumente stare osamdeset godina imamo samo popis imena s
brojem datoteke. Ako želite pojedinosti, morate se registrirati za pristup fizičkoj arhivi u
skladištu. Bojim se da bi to moglo potrajati.«
»Koliko dugo?«
»Katkad i tri mjeseca.«
»U imeniku su imena i adrese?«
»Da.«
»Onda je to sve što nam je potrebno.«
»Vjerojatno. Ako samo želite pogledati kuću.«
»Samo to i planiram.«
»Niste li znatiželjni?«
»U vezi s čime?«
»Njihovim životima. Tko su bili i čime su se bavili.«
»Ne toliko da bih čekao tri mjeseca.«
»Dobro, onda su imena i adresa sve što nam treba.«
»Ako se kuća još nalazi ondje«, rekao je. »Možda ju je netko već srušio. Iznenada mi
osamdeset godina zvuči kao dugo razdoblje.«
»Ovdje se stvari sporo mijenjaju«, rekla je ona.
Pritisnula je tipku miša ponovno, spustila kursor dolje, najprije brzo, prolazeći kroz
abecedu, a zatim sporije, zureći u monitor, za što je Reacher pretpostavio da je dio sa
slovom R, a zatim opet gore pa je usporila i opet se zagledala. Naposljetku je brzo pomicala
kursor dolje pa gore, kao da pokušava istresti nešto.
A onda je rekla: »Nitko s prezimenom Reacher nije posjedovao zemljište u Laconiji prije
osamdeset godina.«
 ČETVRTO POGLAVLJE

I Patty Sundstrom se opet probudila u osam sati, kasnije nego što bi željela, ali napokon je
podlegla umoru i duboko je spavala još gotovo pet sati. Do sebe je osjetila prazan prostor
na krevetu. Okrenula se i vidjela da su vrata otvorena. Shorty je bio na parkiralištu.
Razgovarao je s jednim od ljudi iz motela. Možda s Peterom, pomislila je. Onime koji se
brinuo o četverokotačima. Stajali su pokraj Honde. Poklopac motora bio je dignut. Sunce je
sjalo.
Izvukla se iz kreveta i zgrbljena otišla do kupaonice kako je Peter, ili tko god bio pokraj
Honde, ne bi vidio. Istuširala se i obukla istu odjeću jer nije ponijela dovoljno za još jedan
dan. Izišla je iz kupaonice. Bila je gladna. Vrata su još bila otvorena. Sunce je još sjalo. No
Shorty je sad bio sam. Drugi je čovjek otišao.
Izišla je i rekla: »Dobro jutro.«
»Auto neće krenuti«, rekao je Shorty. »Tip je nešto petljao po njemu i sad je crknuo.
Sinoć je bio dobar.«
»Nije baš bio dobar.«
»Sinoć je normalno krenuo. Danas neće. Tip ga je sigurno pokvario.«
»Što je učinio?«
»Prčkao je po njemu. Imao je ključ i kliješta. Mislim da je sad još gore.«
»Peter? Tip koji radi na četverokotačima?«
»Tako kaže. Ako je istina, neka im je sa srećom. Vjerojatno zato i trebaju devet vozila
kako bi jedno uvijek bilo ispravno.«
»Auto se jučer pokrenuo jer je motor još bio vruć. Sad je hladan. To ipak nije isto.«
»Sad si mehaničar?«
»A ti?« upitala je.
»Mislim da je tip nešto pokvario.«
»A ja mislim da nam nastoji pomoći koliko god može. Budimo zahvalni.«
»Jer nam je uništio auto?«
»Već je bio uništen.«
»Sinoć se pokrenuo odmah.«
»Jesi li imao problema s vratima sobe?« pitala je.
»Kad?« odvratio je.
»Jutros kad si izišao.«
»Kakvih problema?«
»U noći sam htjela izići na zrak, ali nisam ih mogla otvoriti. Bila su zaglavljena.«
»Nisam imao nikakvih problema«, rekao je Shorty. »Odmah su se otvorila.«
Pedeset metara dalje Peter je izlazio iz staje sa smeđom platnenom vrećom u ruci.
Izgledala je kao da je teška. Alat, pomislila je Patty. Za popravak njihova automobila.
 Rekla je: »Shorty Fleck, dobro me slušaj. Ovi nam ljudi žele pomoći i izvoli se ponašati
kao da si zahvalan. Ako ništa drugo, nemoj ih potaknuti na to da nam prestanu pomagati
prije nego što dovrše posao. Jesam li bila jasna?«
»Zaboga«, rekao je. »Ponašaš se kao da sam ja kriv ili nešto takvo.«
»Da. Nešto takvo«, rekla je, a zatim je zašutjela i čekala Petera s vrećom alata. Prišao im
je zvekećući i s veselim osmijehom, kao da jedva čeka da zasuče rukave i prione na posao.
»Hvala lijepa na pomoći«, rekla je.
»Nema na čemu«, odgovorio je.
»Nadam se da nije suviše složeno.«
»Trenutačno se uopće ne kani pokrenuti. To je obično električni kvar. Možda neka
rastopljena žica.«
»Možete li to popraviti?«
»Mogli bismo ugraditi zamjenski dio da zaobiđemo nefunkcionalno mjesto. Prije ili
kasnije morat ćete ga pošteno popraviti. Takve se stvari s vremenom rasklimaju.«
»Koliko vam treba da to ugradite?«
»Najprije moramo otkriti gdje se rastopila žica.«
»Motor se sinoć pokrenuo«, rekao je Shorty. »Radio je dvije minute i onda smo ga opet
ugasili. Hladio se cijelu noć. Kako se išta moglo rastopiti?«
Peter nije ništa rekao.
Patty se nadovezala: »Samo pita što ako nije problem u otapanju. Ne bismo vas htjeli
predugo zadržavati. Lijepo od vas što nam pomažete.«
»U redu je«, rekao je Peter. »Logično pitanje. Kad zaustavite motor, zaustavite i
ventilator hladnjaka i pumpu za vodu, pa nema hlađenja ni optoka vode. Najtoplija voda
spontano se diže do vrha glave cilindra. Površinska temperatura može narasti tijekom
prvog sata. Možda je neka žica dodirnula metal.«
Zavukao se ispod poklopca motora i zamislio na trenutak. Prstima je opipavao spojeve,
provjeravao žice, povlačio dijelove, kuckao po stvarima. Pogledao je akumulator. Ključem je
provjerio jesu li kopče dobro sjele na mjesto.
Odmaknuo se i rekao: »Pokušajte opet.«
Shorty je sjeo na sjedište, jednom nogom na tlu. Okrenuo je lice prema naprijed i stavio
ruku na ključ. Podigao je pogled. Peter je kimnuo. Shorty je okrenuo ključ.
Ništa se nije dogodilo. Baš ništa. Nikakvo klikanje, zujanje ili kašljucanje. Kao da i nije
okrenuo ključ. Bio je nepokretan. Posve mrtav. Najmrtviji od svih mrtvaca.

Elizabeth Castle podigla je pogled s ekrana i usredotočila se na nešto neodređeno, kao da

razmišlja o nekoliko mogućih scenarija i o sljedećim koracima u različitim situacijama
počevši, kako je Reacher zaključio, od pretpostavke da je glupan koji je pogriješio grad. U
tom bi slučaju sljedeći korale bio riješiti ga se. Naravno, pristojno, ali učinkovito.
Rekla je: »Vjerojatno su unajmili kuću, kao i mnogi tada. A porez su plaćali vlasnici.
Morate ih potražiti negdje drugdje. Bili su zemljoradnici?«
»Mislim da nisu«, odgovorio je Reacher. »Ne sjećam se priča o tome kako je otac morao
ustajati u zoru i po hladnoći izlaziti i hraniti piliće, a zatim hodati 30 kilometara kroz snijeg
do škole, uzbrdo u oba smjera. Takve priče zemljoradnici rado pričaju, zar ne? Ali to nikad
nisam čuo.«
»Onda ne znam gdje početi.«
 »Često je najbolje od početka. Matična knjiga rođenih.«
»To je u okružnom uredu, ne u gradskome. To je druga zgrada, daleko odavde. Možda da
počnete s popisom stanovništva. Vaš bi se otac trebao pojaviti bar u dvama: u jednome kad
je imao dvije godine i u drugome kad je imao oko 12.»
»A gdje su popisi?«
»I oni su u okružnom uredu, ali u drugome, koji je malo bliže.«
»Koliko ureda imate?«
»Dosta.«
Dala mu je adresu mjesta koje je trebao i detaljne upute o tome kako doći onamo, korak
po korak. Pozdravio se i otišao. Prošao je konačište gdje je prenoćio. Prošao je mjesto kamo
se kanio vratiti na ručak. Kretao se prema jugu i istoku kroz ulice središta grada, katkad po
izlizanim ciglenim pločnicima koji su lako mogli biti stari 80 godina. Možda i sto. Trgovine
su bile čiste i uredne, a mnoge su prodavale kuhinjsko posuđe, posude za pečenje i pribor te
ostale proizvode za pripremu i konzumaciju hrane. Neke su prodavale i cipele. Neke i torbe.
Ispostavilo se da je zgrada koju je tražio bila moderna građevina, široka i niska,
izgrađena preko dvije prosječne parcele. Bolje bi se uklopila u kakav tehnološki institut
okružen računalnim laboratorijima. Upravo to i jest, pomislio je. Shvatio je da je očekivao
police pune pljesnivih papira ispisanih rukopisom i tintom koja je blijedjela i uvezanih
koncem. Bio je siguran da je sve to još negdje postojalo, ali ne ondje. Takve su stvari
pohranili u skladištima nakon što su ih prepisali, kategorizirali i popisali u računalu. Neće
ih izvući uz otpuhivanje prašine na kolicima, nego klikom miša uz brujanje pisača.
Suvremeni svijet.
Ušao je i prišao recepciji koja bi se sjajno uklopila u trendovski muzej ili otmjenu
zubarsku praksu. Iza pulta je bio čovjek koji je izgledao kao da je ondje po kazni. Reacher je
pozdravio. Čovjek je digao pogled i nije odzdravio. Reacher mu je rekao da želi pogledati
dva stara popisa stanovništva.
»Odakle?«, upitao je čovjek kao da ga nije bilo briga.
»Odavde«, rekao je Reacher.
Tip je izgledao kao da ne razumije.
»Laconia«, rekao je Reacher. »New Hampshire, SAD, Sjeverna Amerika, svijet, Sunčev
sustav, galaktika, svemir.«
»Zašto dva?«
»Zašto ne?«
»Iz kojih godina?«
Reacher mu je odgovorio. Naveo je godinu kad mu je otac imao dvije godine i godinu
popisa stanovništva deset godina kasnije, kad je tata imao 12 godina.
Čovjek je pitao: »Imate li prebivalište u okrugu?«
»Zašto vas to zanima?«
»Zbog financiranja. Ovo nije besplatno, ali stanovnicima jest.«
»Ovdje sam prilično dugo«, odgovorio je Reacher. »Barem jednako dugo kao i u drugim
mjestima u kojima sam živio.«
»Zašto vam trebaju popisi?«
»Je li to važno?«
»Moramo ispuniti formulare.«
»Zbog obiteljske povijesti«, odgovorio je Reacher.
 »Sad mi treba vaše ime«, rekao je čovjek.
»Zašto?«
»Moramo ispuniti određene kvote. Moramo upisati imena ili će misliti da napuhujemo
statistiku.«
»Pa možete cijeli dan izmišljati imena.«
»Ali morate nam pokazati osobnu.«
»Zašto? Ne bi li to trebalo biti dostupno javnosti?«
»Dobro došli u stvarni svijet«, rekao je čovjek.
Reacher mu je pokazao putovnicu.
Tip je rekao: »Rođeni ste u Berlinu.«
»Tako je«, odgovorio je Reacher.
»I to ne u Berlinu u New Hampshireu.«
»Je li to problem? Mislite da sam strani špijun kojeg su poslali ovamo da poremeti tijek
događaja od prije 90 godina?«
Tip je upisao Reacher u kućicu u formularu.
»Boks dva, gospodine Reacher«, rekao je i pokazao kroz vrata u zidu preko puta.
Reacher je ušao u miran, četverokutni prostor sa slabim svjetlima i dugim javorovim
klupama podijeljenima uspravnim pregradama u odvojene prostore. U svakom od njih bio
je stolac od zagasitog tvida, računalo ravnog ekrana na radnoj površini, nedavno zašiljena
olovka i tanki blok papira s otisnutim imenom okruga na vrhu, poput hotelskog logotipa. Na
podu je bio debeo tepison. Na zidovima je bilo platno. Drvenarija je bila vrhunska. Reacher
je zaključio da je cijela soba stajala milijun dolara.
Sjeo je u boks dva i ekran ispred njega je oživio. Zasvijetlio je plavo. Bila je to velika
ploha plave boje sa samo dvije ikonice u gornjem desnom uglu, poput marki na pismu. Nije
bio vičan računalima, ali se jedanput ili dvaput okušao s njima i vidio kako se to radi mnogo
puta. Sad su i jeftini hoteli imali računala na recepciji. Mnogo je puta čekao dok je
recepcionar klikao, klizio po ekranu i tipkao. Prošli su dani kad ste mogli lupiti
novčanicama o pult i odmah dobiti veliki, mjedeni ključ.
Pomaknuo je miša i poslao strelicu gore, prema ikonama. Znao je da su ondje datoteke.
Ili mape s datotekama. Trebalo je kliknuti na njih i one bi se otvorile. Nikad nije bio siguran
treba li kliknuti jedanput ili dvaput. Vidio je da to čine na oba načina. Obično bi kliknuo
dvaput. Za svaki slučaj. Možda je pomagalo, a čini se da nikad nije naudilo. Kao kad nekoga
ustrijelite u glavu. Dva metka neće nauditi.
Postavio je središte strelice na ikonu s lijeve strane i kliknuo dvaput. Ekran je postao
siv, poput palube bojnog broda. U središtu je bila crno-bijela slika naslovnice vladina
izvješća poput svijetle, jasne kopije ispisane kićenim starinskim slogom u vladinu stilu. Na
vrhu je pisalo: Ministarstvo trgovine SAD-a, R. P. Lamont, tajnik, ured za popis stanovništva,
W. M. Steuart, ravnatelj. U sredini je mogao pročitati: 15. popis stanovništva SAD-a, izvod iz
općine Laconia, New Hampshire. Na dnu je bilo otisnuto: Može se kupiti u državnom arhivu
u Washingtonu, cijena jedan dolar.
Reacher je vidio vrh druge stranice koji je virio s dna ekrana. Morat će je dignuti. To je
bilo jasno. To će mu najbolje poći za rukom, mislio je, bude li rabio kotačić na gornjem
dijelu miša, ondje gdje se sastaju strane, baš pod jagodicom njegova kažiprsta. Zgodno.
Intuitivno. Preletio je uvod koji je uglavnom govorio o raznim i brojnim poboljšanjima
metodologije od 14. popisa. Nisu se hvalili. Više je to bio razgovor štrebera, čak i u ono
vrijeme, o svemu što trebate znati volite li brojiti ljude.
Zatim je slijedio popis imena i drevnih zanimanja te je svijet star 90 godina oživio oko
njega. Bilo je tu majstora izrađivača gumba, šešira i rukavica, skupljača terpentina i
radnika, strojovođa, izrađivača svile i limara. Bio je tu i dio zvan Neobična dječja zanimanja.
Većinu su optimistično nazivali šegrtima ili pomoćnicima, a bili su kovači, zidari, radnici na
ranžirnim postrojenjima, nosači i ljevači topljenog metala te talioničari.
Nije bilo Reachera. Ne u Laconiji u New Hampshireu kad je Stan imao dvije godine.
Opet je prevrtio na početak i ponovno pregledao, ovog puta posvećujući posebnu
pozornost koloni s popisom uzdržavane djece. Možda je došlo do kakve strašne nesreće i
malenog Stana, koji je ostao siroče, možda su uzeli dragi susjedi koji mu uopće nisu bili u
rodu. Možda su upisali i njegovo pravo ime iz poštovanja.
Nije bilo uzdržavane djece koja su se zvala Stan Reacher. Ne u Laconiji u New
Hampshireu kad je Stan navodno imao dvije godine.
Reacher je našao mjesto u gornjem lijevom uglu s tri gumbića — crvenim, narančastim i
zelenim — poput malenog polegnutog semafora. Dvaput je kliknuo na crveni gumb i
dokument je nestao. Otvorio je ikonu s desne strane i našao 16. popis s drugim tajnikom i
drugim ravnateljem, ali s isto tako važnim poboljšanjima u odnosu na prošli popis. Onda se
pojavio popis star samo 80 godina, a ne 90. Razlika je bila jedva vidljiva. Bilo je više poslova
u tvornicama, a manje u zemljoradnji.
Ali ni ovdje nije bilo Reachera.
Ne u Laconiji u New Hampshireu kad je Stan Reacher navodno imao 12 godina.
Dvaput je kliknuo na mali crveni gumb i dokument je nestao.
 PETO POGLAVLJE

Shorty je opet pokušao okrenuti ključ, ali opet se ništa nije dogodilo. Čuo se samo blagi
mehanički škljocaj, zvuk samog ključa koji se okreče unutar cijevi upravljačkog stupa. Blagi
i tihi škljocaj koji nitko nikad ne čuje jer ga obično odmah prekrije zvuk automobila koji se
pokreče. Isto je sa škljocajem okidača prije pucnja.
Ali ne tog jutra. Honda je krepala. Poput bolesnog i starog psa koji je uginuo protekle
noći. Posve drukčije stanje. Bez ikakve reakcije. Kao da je ostala bez naboja.
Patty je rekla: »Mislim da bismo trebali pozvati mehaničara.«
Peter je pogledao preko njezina ramena. Ona se okrenula i vidjela preostalu trojicu kako
hodaju prema njima. Iz kuće ili iz staje. Predvodio ih je glavni tip, kao i uvijek. Mark, koji im
je prošle noći izdao sobe. Koji ih je pozvao na večeru. Tip s osmijehom. Iza njega je bio
Steven, a iza njega Robert. Kad su stigli, Mark je rekao: »Kako ste jutros?«
Peter je rekao: »Ne baš najbolje.«
»Što mu je?«
»Ne znam. Krepao je. Mislim da je nešto pregorjelo.«
»Trebali bismo pozvati mehaničara», rekla je Patty. »Ne želimo vam oduzimati vrijeme.«
»Sinoć se pokrenuo», rekao je Shorty. »Čim sam okrenuo ključ.«
Mark se nasmiješio i rekao: »Da, jest.«
»A sad je krepao. Samo kažem. Poznajem ovaj auto. Imam ga već dugo. Ima dobrih i
loših dana, ali uvijek se pokrene.«
Mark je dugo šutio.
Onda se opet nasmiješio i rekao: »Nisam siguran što želiš reći.«
»Možda je prčkanje po njemu pogoršalo situaciju.«
»Misliš da ga je Peter pokvario?«
»Nešto ga je pokvarilo od sinoć do sada. Samo to kažem. Možda je Peter kriv, a možda
nije. To više nije ni važno. Vi ste prčkali po njemu, što znači da ste preuzeli odgovornost.
Zato što ste osoblje motela. Siguran sam da postoje zakoni o svratištima. Čuvanje imovine
gostiju i tome slično.«
Mark je opet utihnuo.
»Ne misli tako«, rekla je Patty. »Samo je uzrujan.«
Mark je samo odmahnuo glavom, jedva je pomaknuvši, kao da s nje pokušava stresti
neku sitnicu. Pogledao je Shortyja i rekao: »Teško se nositi sa stresom, slažem se. Svi to
znamo. Ali mislim da svi znamo da je najpametnije uspostaviti minimalno uljudan odnos u
svim našim poslovima. Slažeš se? Malo poštovanja. Možda i malo skromnosti. Možda i malo
prihvaćanja odgovornosti. Niste se baš dobro brinuli za svoj auto, zar ne?«
Shorty nije odgovorio.
»Vrijeme prolazi«, rekao je Mark. »Uskoro će podne. A tada u motelskom poslu sinoć
postaje noćas i dugovat ćete nam još pedeset dolara, a po Pattynu licu vidim da nam to ne
želite ili ne možete platiti, pa bi brzi odgovor mnogo više pomogao vama nego meni. Brzo ili
sporo, vaš izbor.«
Patty je rekla: »Dobro, naš auto nije dobro održavan.«
»Hej«, uzvikne Shorty.
»Pa nije«, reče ona. »Kladim se da si mu sada prvi put podignuo poklopac motora otkad
si ga kupio.«
»Nisam ga kupio. Dobio sam ga.«
»Od koga?«
»Od svog strica.«
»Onda je ovo prvi put da mu je podignut poklopac motora otkad je izišao iz tvornice.«
Shorty ništa nije rekao.
Mark ga je pogledao pa rekao: »Patty gleda na stvari iz treće perspektive. Što joj daje
dozu objektivnosti. Stoga sam siguran da ima apsolutno pravo. Siguran sam da je tako
jednostavno. Zauzet si. Tko ima vremena? Neke se stvari zanemare.«
»Valjda«, reče Shorty.
»Ali moraš to reći naglas. Moramo to čuti iz tvojih usta, tvojim riječima.«
»Što?«
»Kako bismo izišli na pravi put.«
»Kakav pravi put?«
»Moramo uspostaviti prijateljski odnos, g. Fleck.«
»Zašto?«
»Naprimjer, sinoć smo vam dali večeru. Također, naprimjer, za otprilike jedan sat tražit
ćete da vam damo doručak. Što vam drugo preostaje? Zauzvrat samo tražimo da nam
vratite istom mjerom.«
»Što da vam damo?«
»Iskreno priznanje vašeg dijela krivice za vašu nevolju.«
»Zašto?«
»Recimo da bi to bilo poput kockarskog uloga. Na početku partije. Bio bi to emotivni
ulog u našem prijateljskom odnosu. Mi smo vas primili otvorenih ruku kad smo vas pozvali
za naš stol, a sada tražimo da nam vratite istom mjerom.«
»Ne želimo doručak.«
»Ni kavu?«
»Možemo se napiti vode u kupaonici. Ako nemate ništa protiv.«
»Tražit ćete ručak. Zbog ponosa možete preskočiti jedan obrok, ali ne dva.«
»Samo nas odbacite do grada. Poslat ćemo mehaničara po auto.«
»Ne nudimo vožnju do grada.«
»Onda nam pozovite mehaničara.«
»I hoćemo«, reče Mark. »Odmah nakon što te čujemo.«
»Želite javno priznanje?«
»Imaš nešto priznati?«
»Pretpostavljam da sam mogao biti pažljiviji«, rekao je Shorty. »Neki mi je tip rekao da
japanski motori to mogu podnijeti. Možeš preskočiti jedan godišnji odlazak mehaničaru.
Bilo je godina kad nisam znao koliko sam odlazaka mehaničaru preskočio. Ukupno gledano,
preskočio sam ih nekoliko, a nisam trebao.«
»Samo nekoliko?«
 »Možda sve. Kao što si rekao, nisam imao vremena.«
»To je kratkoročno isplativo.«
»Bilo je lakše.«
»Ali ne dugoročno.«
»Valjda ne«, reče Shorty.
»Štoviše, to je bila pogreška.«
»Valjda.«
»To želimo čuti naglas, g. Fleck. Želimo čuti kako kažete da ste napravili glupu pogrešku
koja je sada donijela brojne nevolje mnogim ljudima. I želimo da se ispričate zbog toga,
osobito Patty, koja je dirljivo odana. Imate dobru djevojku, g. Fleck.«
»Valjda.«
»Moramo to čuti naglas.«
»O Patty?«
»O pogrešci.«
Bez odgovora.
Mark je rekao: »Malo prije tražili ste od nas da preuzmemo odgovornost. Ali to morate
vi učiniti. Nismo mi zanemarivali vaš auto. Nismo mi s tako dobrim strojem postupali kao
da je govno, a zatim krenuli na dugo i važno putovanje, a da nismo ni provjerili gume. Vi ste
to učinili, g. Fleck. Ne mi. Samo želimo to razjasniti.«
Bez odgovora.
Sunce je jarko sjalo. Zagrijalo je Pattyno tjeme.
Rekla je: »Samo to reci, Shorty. Neće to biti kraj svijeta.«
Shorty je rekao: »Dobro, napravio sam glupu pogrešku koja je donijela brojne nevolje
mnogim ljudima. Ispričavam se svima pogođenima time.«
»Hvala«, reče Mark. »Sada idemo nazvati mehaničara.«

Reacher se vratio istim putem kojim je došao prošavši pokraj trgovina s torbama, cipelama,
robom, pokraj zalogajnice u kojoj je odlučio ručati, pokraj mjesta gdje je prespavao, natrag
do matičnog ureda u zgradi gradske uprave. Za pultom do visine struka opet nije bilo
nikoga. Udario je zvonce. Malo je čekao, a onda je ušla Elizabeth Castle.
»Oh«, reče ona. »Dobar dan još jedanput.«
»Dobar dan«, reče on.
»Jeste li imali sreće?«
»Zasad ne«, reče on. »Nisu bili ni najednom popisu.«
»Sigurni ste da imate pravi grad? Ili državu? Možda postoji Laconia negdje drugdje. U
Novom Meksiku, New Yorku ili New Jerseyju. Mnogo je saveznih država koje počinju sa N.«
»Osam«, reče Reacher. »Ako računamo Nove i Sjeverne i Nevade i Nebraske.«
»Onda možda niste vidjeli slova N i H. Možda ste vidjeli N i još nešto. Starinski rukopisi
znaju biti čudni.«
»Bilo je natipkano«, reče Reacher. »Uglavnom su to tipkali činovnici Marinskog korpusa.
Oni obično ne griješe. I čuo sam da je on to rekao desetak puta. Moja bi ga majka ribala zbog
nečega, najvjerojatnije zbog neke propuštene romantične geste, a on bi rekao: Dovraga, ja
sam samo obični Jenki iz New Hampshirea.«
Elizabeth Castle reče: »Aha.«
 Onda je rekla: »U svakom popisu preskoče neke ljude. Postoji mnogo glupih razloga.
Neprestano pokušavaju poboljšati metodologiju. Trebali biste razgovarati s jednim
čovjekom. Obožava popise stanovništva.«
»To je nešto novo?«
»Vjerojatno nije«, reče ona malčice oštro. »Sigurna sam da je to ozbiljan posao s dugom i
časnom poviješću.«
»Oprostite.«
»Zbog čega?«
»Čini mi se da sam vas uvrijedio.«
»Kako? Nisam zaljubljenica u popise stanovništva.«
»Možda je zaljubljenik u popise vaš dečko, recimo.«
»Nije«, rekla je s ogorčenim uzdahom, kao da je sama pomisao apsurdna.
»Kako mu je ime?«
»Carter«, rekla je.
»Gdje ga mogu pronaći?«
»Koliko je sati?« upitala je i odjednom počela tražiti svoj mobitel koji nije bio ondje.
Reacher je primijetio da sve manje ljudi nosi satove. Na mobitelima je bilo sve.
»Gotovo je jedanaest«, reče on. »Četiri minute do i još pokoja sekunda.«
»Ozbiljno?«
»Zašto ne? Shvatio sam to kao ozbiljno pitanje.«
»I još pokoja sekunda?«
»Mislite da je previše precizno?«
»Većina bi ljudi rekla da je pet minuta do jedanaest. Ili da je gotovo jedanaest.»
»To bih i rekao da ste me pitali koliko je otprilike sati. Ali niste. Pitali ste koliko je sati i
točka. Sada su tri minute do i još nešto malo.«
»Ne gledate na svoj sat.«
»Nemam ga«, reče on. »Kao ni vi.«
»Kako onda znate koliko je sati?«
»Ne znam.«
»Ozbiljno?«
»Sad je dvije minute i možda pedeset sekunda do jedanaest sati prije podne.«
»Čekajte«, reče ona. Izišla je kroz vrata u stražnjem zidu. Nakon nekog vremena vratila
se s mobitelom. Stavila ga je na pult. Zaslon je bio zamračen.
Upitala je: »Koliko je sada sati?«
»Čekajte«, rekao je.
Onda je rekao: »Tri, dva, jedan, sada je puni sat. Točno jedanaest sati.«
Stisnula je gumb na mobitelu.
Zaslon je zasvijetlio.
Na njemu je pisalo 10:59.
»Blizu«, reče ona.
Natpis se promijenio na 11:00.
»Kako ste to učinili?« upitala ga je.
»Ne znam«, ponovio je. »Gdje ću pronaći vašeg prijatelja Cartera, zaljubljenika u popise
stanovništva?«
»Nisam rekla da mi je prijatelj.«
 »Suradnik?«
»Radi u posve drugom odjelu. Straga. Ne sudjeluje u radu sa strankama, tako kažu.«
»Kako onda mogu doći do njega?«
»Zato sam pitala koliko je sati. Uzima stanku za kavu u četvrt do jedanaest. Svaki dan,
redovit je kao urica.«
»Zvuči kao čovjek čvrstog karaktera.«
»Ima stanku od točno trideset minuta u kafiću nasuprot semaforu. U vrtu, ako ima
sunca. Možda ga ima, a možda ne. Ovdje to ne znamo.«
»Kako je Carteru ime?« upitao je Reacher razmišljajući o konobarima koji dozivaju
goste. Pretpostavio je da je kafić prepun ljudi iz ureda koji su na 30-minutnoj stanci te da
svi izgledaju manje-više jednako.
»Carter mu je ime«, rekla je Elizabeth Castle.
»Kako mu je prezime?«
»Carrington«, rekla je. »Javite mi poslije kako je prošlo. Nemojte odustati. Obitelj je
važna. Bit će drugih načina da doznate.«
 ŠESTO POGLAVLJE

Patty i Shorty bili su sami u sobi broj 10 i sjedili na nepospremljenom krevetu. Mark ih je
ipak pozvao na doručak. Okrenuo se i krenuo, a zatim se vratio s osmijehom oprosta. Svi
smo prijatelji. Nemojmo se ponašati glupo. Patty je htjela pristati, ali Shorty je odbio. Ušli su i
popili mlaku vodu iz čaša za četkice za zube iznad kupaonskog umivaonika.
Patty je rekla: »Osjećat ćeš se još gore kad ga budeš morao zamoliti za ručak. Trebao si
odmah to riješiti. Sad će ti se samo nakupljati.«
Shorty je rekao: »Moraš priznati da je to bilo čudno.«
»Što to?«
»Sve ovo što se dogodilo.«
»Koje?«
»Vidjela si. Bila si ondje.«
»Reci mi svojim riječima.«
»Svojim riječima? Zvučiš poput njega. Vidjela si što se dogodilo. Započeo je neku čudnu
vendettu protiv mene.«
»Vidjela sam kako Peter dragovoljno troši svoje vrijeme kako bi nam pomogao. Odmah
se bacio na posao. Još se nisam bila ni probudila. A onda sam vidjela kako si ga napao
rekavši da je nešto pokvario.«
»Slažem se da sinoć auto nije baš sjajno radio, ali sad uopće ne radi. Što se moglo
dogoditi? Očito je nešto učinio.«
»S tim autom već je bilo mnogo problema. Možda je to što si ga sinoć pokrenuo bila kap
koja je prelila čašu.«
»Bilo je čudno što me natjerao na ono.«
»Natjerao te da kažeš istinu, Shorty. Dosad smo mogli biti u New Yorku i sklopiti posao.
Mogli smo se voziti do jednog od onih mjesta gdje se trguje svime, naći nešto bolje i ostatak
puta prijeći u stilu.«
»Žao mi je«, rekao je Shorty. »Zaista.«
»Možda će ga mehaničar popraviti.«
»Možda ga treba ostaviti i otići prije nego što nam naplate još 50 dolara za sobu.«
»Kako to misliš, otići?«
»Pješice. Vratimo se do ceste i stopirajmo. Rekla si da je 30 kilometara odavde grad.
Možda postoji autobus.«
»Put kroz šumu dulji je od tri kilometra. Nosio bi kovčeg koji je veći od tebe. Ne možemo
ga ostaviti ovdje. A ono je zabačena cesta s malo prometa. Tako smo htjeli, sjećaš se? Mogli
bismo cijeli dan čekati da nas netko poveze, osobito s velikim kovčegom. Ljude takvo što
odbija i ne staju. Možda im je prtljažnik već pun.«
»Dobro, možda će ga mehaničar popraviti. Ili nas bar odvesti do grada u svom kombiju s
našim velikim kovčegom. A odande ćemo se već snaći.«
»Dodatnih 50 dolara svakako nam je veliki izdatak.«
 »Još je gore od toga«, rekao je Shorty. »Tih 50 dolara samo je kap u moru. Možda će
mehaničar stajati toliko da bismo ovdje mogli ostati cijeli tjedan. Zamisli, naplaćuju i izlazak
na teren. To je kao da im plaćaš što su živi. S uzgajivačima krumpira nije tako. A mehaničari
jedu krumpir, usput budi rečeno. Obožavaju ga. Pomfrit, ribani krumpir, polovice punjene
sirom i slaninom. Zamisli da kažem da mi moraju platiti da razmislim hoću li uzgojiti
krumpir.«
Patty je naglo ustala, skočila s kreveta i rekla: »Idem na zrak.«
Došla je do vrata, okrenula ručku i povukla. Ništa. Opet su se zaglavila. Pogledala je
bravu.
Rekla je: »Ovo se dogodilo i noćas.«
Shorty je ustao s kreveta i prišao.
Okrenuo je ručku.
Vrata su se otvorila.
»Možda pogrešno okrećeš«, rekao je.
»Kako možeš pogrešno okrenuti ručku?« odvratila je.
Zatvorio je vrata i odmaknuo se.
Prišla je i pokušala ponovno. Istim stiskom kao i prije, uz isto okretanje i isto
povlačenje.
Vrata su se širom otvorila.
»Čudno«, rekla je.

Sunce je još sjalo nad središtem Laconije, nisko na nebu kao prvih dana jeseni, ali bilo je još
toplo kao da je ljeto. Reacher je prešao cestu na semaforu i došao do kafića u 11:10, pet
minuta prije vremena, te sjeo za mali željezni stol u kutu vrta odakle je mogao vidjeti
pločnik koji je vodio od vrata gradskog ureda. Nije bio siguran kakva će osoba biti Carter
Carrington. Iako je bilo mnogo indikacija. Ponajprije, Elizabeth Castle smatrala je
apsurdnom pomisao da bi joj mogao biti dečko. Usto se potrudila napomenuti da joj nije ni
dobar prijatelj. Nadalje, prognali su ga u stražnji ured. Udaljili su ga od klijenata. I
naposljetku, bio je oduševljen metodama popisa stanovništva.
Ništa od toga nije bio dobar znak.
Vrt je imao i pokrajnji ulaz, s parkirališta. Ljudi su ulazili i izlazili. Reacher je naručio
običnu crnu kavu za van, ne zato što je kanio odjuriti s njom, nego zato što mu se nisu
svidjele šalice u kojima se posluživala kava. Bile su velike i teške kao noćne posude.
Smatrao je da su šalice neodgovarajuće, ali ljudi su očito bili zadovoljni jer se vrt punio.
Uskoro su ostala samo tri slobodna mjesta.
Jedno od njih bilo je nasuprot Reacheru, naravno. To je bila životna istina. Ljudi ga nisu
smatrali pristupačnim.
Iz smjera gradskog ureda najprije je došla žena od oko 40 godina, energična, poduzetna,
vjerojatno šefica nekog velikog odjela, pozdravila je nekoliko gostiju, što je bila uobičajena
pristojnost prema kolegama, stavila torbu na prazno mjesto koje nije bilo nasuprot
Reacheru i otišla do šanka po ono što je željela. Reacher je promatrao pločnik. U daljini je
vidio tipa kako izlazi iz gradskog ureda i kreće niz ulicu. Čak i s te udaljenosti bilo je jasno
da je visok i lijepo odjeven. Imao je dobro odijelo, bijelu košulju i urednu kravatu. Imao je
kratku svijetlu kosu, pomalo razbarušenu. Kao da ga nije slušala. Bio je preplanuo, naoko u
dobroj formi, snažan i pun energije i života. Bio je dojmljiv. Sa starim ciglama u pozadini
izgledao je poput zvijezde na snimanju filma.
Samo što je šepao. Blago, na lijevu nogu.
Žena koja je otišla do šanka vratila se sa šalicom i tanjurom i sjela na mjesto koje je
rezervirala, pa su sad ostala samo dva slobodna mjesta. Jedno je odmah zauzela jedna žena,
vjerojatno i sama šefica odjela jer je pozdravila mnogo različitih ljudi. Jedini slobodni stolac
u vrtu bio je onaj nasuprot Reacheru.
Ušla je i filmska zvijezda. Kad ga je vidio izbliza, Reacher je potvrdio sve ono što je vidio
iz daljine. Bio je i neuglađeno zgodan. Poput kauboja koji je završio fakultet: visok, vitak,
sposoban. Imao je oko 35 godina. Reacher se u sebi okladio da je bivši vojnik. Sve na njemu
ukazivalo je na to. U sekundi je smislio cijelu njegovu biografiju, od vojne obuke studenata
na jednom od fakulteta zapada do ranjavanja u Iraku ili Afganistanu, liječenja u vojnoj
bolnici Walter Reed, izlaska iz vojske i novog posla u New Hampshireu. Možda je bio
rukovoditelj i morao se suprotstavljati gradskim vlastima. U ruci je imao kavu u čaši za van
i papirnatu vrećicu, pomalo prozirnu od maslaca. Pogledom je prešao vrt i našao jedino
prazno mjesto. Krenuo je prema njemu.
Obje su šefice viknule: »Bok, Cartere!«
Čovjek je odzdravio uz osmijeh koji ih je vjerojatno skamenio i nastavio svojim putem.
Sjeo je nasuprot Reacheru.
»Zovete se Carter?« pitao je Reacher.
»Da«, odgovorio je tip.
»Carter Carrington?«
»Drago mi je što smo se upoznali. A vi ste...«
Zvučao je više znatiželjno nego ljutito. Govorio je kao obrazovan čovjek.
Reacher je rekao: »Žena imenom Elizabeth Casde predložila mi je da vas potražim. Iz
gradskog ureda za dokumentaciju. Zovem se Jack Reacher i imam pitanje o starom popisu
stanovništva.«
»Je li riječ o pravnom problemu?«
»Osobnome.«
»Sigurno?«
»Jedini je problem hoću li sjesti na autobus danas ili sutra.«
»Gradski sam odvjetnik«, objasnio je Carrington, »i sveznalica kad je riječ o popisu
stanovništva. Zbog etičkih razloga moram biti posve siguran s kime želite razgovarati.«
»Sa sveznalicom«, rekao je Reacher. »Samo želim saznati nešto o obitelji.«
»Iz kojeg vremena?«
Reacher mu je rekao za godine kad je njegov otac imao dvije i 12 godina.
Carrington je upitao: »A što želite znati?«
Reacher mu je sve ispripovijedao, od obiteljske dokumentacije do boksa broj dva,
ekrana računala i neobičnog nedostatka Reachera.
»Zanimljivo«, rekao je Carrington.
»U kojem smislu?«
Carrington je malo zastao.
»I vi ste bili marinac?« pitao je.
»Bio sam u vojsci«, odgovorio je Reacher.
»Neobično, zar ne? Mislim, da sin marinca odlazi u vojsku.«
 »Nije bilo neobično u našoj obitelji. Isto je učinio i moj brat.«
»Tri su moguća odgovora«, rekao je Carrington. »Događale su se svakakve nasumične
pogreške. To je jedna mogućnost. Ali statistički je nevjerojatno da se dogode dvaput
zaredom. Kolika je vjerojatnost za to? Razmotrimo druge mogućnosti. Nijedan od dva
moguća odgovora nije najpovoljniji za pretke određene osobe. Prihvatite da je sve to
teorija. Vrijedi općenito, za većinu ljudi u većini slučajeva, uglavnom, nije ništa osobno, ima
mnogo iznimaka i sve ostalo. Dobro? Nemojte se uvrijediti.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Neću.«
»Počnimo s godinom kad je vaš otac imao 12. Zaboravimo onaj prethodni popis. Noviji
je bolji. Dotad su velika kriza i New Deal trajali već sedam godina. Popis je bio važan jer je
više ljudi značilo više saveznog novca. Budite prilično sigurni da su se državne i gradske
vlasti svojski trudile da nikoga ne izostave te godine. Ali ipak jesu. Druga mogućnost uzima
u obzir to da su najčešće izostavljali najmoprimce, članove obitelji koje su stanovale
zajedno u istom prostoru ili u pretrpanim zgradama, nezaposlene, nisko obrazovane, s
malom zaradom i one koji su primali državnu pomoć. Drugim riječima, marginalce.«
»Mislite da ljudi ne vole to čuti za svoje djedove i bake?«
»Više im se sviđa od treće mogućnosti.«
»A koja je to?«
»Da su im djed ili baka bježali od zakona.«
»Zanimljivo«, rekao je Reacher.
»Događalo se«, objasnio je Carrington. »Naravno da nitko za kim je izdana potjernica
nije ispunio formular za popis stanovništva. A neki su ljudi jednostavno mislili da će u
budućnosti bolje proći budu li se pritajili.«
Reacher nije odgovorio.
Carrington je upitao: »Što ste bili u vojsci?«
»Vojni policajac«, rekao je Reacher. »A vi?«
»Zašto mislite da sam bio u vojsci?«
»Zbog vaših godina, pojave, ponašanja i držanja, odlučnosti, poduzetnosti i šepanja.«
»Uočili ste to.«
»Uvježban sam da uočavam. Bio sam policajac. Pretpostavljam da imate protezu na
donjem dijelu noge. Jedva se vidi, pa je sigurno dobra. A danas vojska ima najbolje proteze.«
»Nikad nisam bio u vojsci«, rekao je Carrington. »Nisam mogao.«
»Zašto?«
»Rođen sam s rijetkom bolešću dugog i složenog naziva koji znači da nemam goljeničnu
kost. Sve ostalo imam.«
»Dakle, vježbate cijeli život.«
»Ne tražim sažaljenje.«
»Nećete ga ni dobiti. Ali svejedno vam dobro ide. Hodate gotovo savršeno.«
»Hvala«, rekao je Carrington. »Kako je to biti policajac?«
»Bio je to dobar posao dok sam ga obavljao.«
»Vidjeli ste učinak zločina na obitelji?«
»Katkad.«
»Otac vam je otišao u marince sa 17«, rekao je Carrington. »Sigurno je postojao razlog.«
Patty Sundstrom i Shorty Fleck sjeli su van na plastične vrtne stolce ispod prozora sobe.
Gledali su prema kraju ceste kroz šumu i čekali mehaničara. Nije dolazio. Shorty je ustao i
opet pokušao pokrenuti Hondu. Katkad je pomagalo kad bi uređaji mirovali neko vrijeme.
Jednom je imao takav televizor. Svaki treći put kad bi ga uključio, ne bi bilo zvuka. Morao ga
je isključiti i opet uključiti.
Okrenuo je ključ. Ništa. Okretao ga je amo-tamo, u tišini. Uopće nije bilo razlike. Vratio
se u svoj vrtni stolac. Patty je ustala i uzela sve karte iz pretinca u automobilu. Donijela ih je
do svog stolca i raširila na koljenima. Pronašla je gdje su: na kraju crte duge dva i pol
centimetra koja je nalikovala na paukovu mrežu usred blijedozelenog dijela. Šumski kraj.
Površina je bila duga oko osam kilometara, a od vrha do dna moglo je biti oko 11
kilometara. Vrh niti paukove mreže nije bio u središtu tog prostora, nego tri i pol kilometra
od istočne granice i četiri i pol od zapadne. Bio je otprilike jednako udaljen od sjevera i od
juga. Zelena je površina bila uokvirena blijedom crtom kao da je sve jedan posjed. Možda je
šuma bila vlasništvo motela. Iza nije bilo gotovo ničeg osim ceste s dvije trake s koje su
skrenuli, a koja je vrludala prema istoku i jugu do grada čije je ime bilo otisnuto
polumasnim slovima. Laconia, New Hampshire. Prije bi se reklo da je udaljen 50, nego 30
kilometara. Jučer je njezina procjena bila optimistična.
Rekla je: »Možda je najbolje učiniti kako kažeš. Zaboravimo auto i odvezimo se vučnim
kamionom. Laconia je blizu Državne ceste 93, a odande možemo stopirati do petlje. Ili čak
platiti taksi. Vjerojatno će nas stajati manje nego još jedna noć ovdje. Dođemo li do Nashue
ili Manchestera, možemo stići do Bostona, a odande jeftinim autobusom do New Vorka.»
»Žao mi je zbog auta«, rekao je Shorty. »Zaista.«
»Što je bilo, bilo je.«
»Možda će ga mehaničar popraviti. Možda je neki lakši kvar. Ne shvaćam kako može biti
tako nepokretan. Možda je samo oslabio neki kontakt. Jednom sam imao radio koji se nije
htio uključiti. Lupao sam ga i lupao, a onda sam shvatio da je utikač ispao iz zida. Bio je isto
tako mrtav.«
Čuli su korake. Steven se pojavio iza ugla i krenuo prema njima. Prošao je sobe 12 i 11, a
onda se zaustavio.
»Dođite ručati«, rekao je. »Nemojte Markove riječi uzimati k srcu. Uzrujan je, to je sve.
Zaista vam želi pomoći, a ne može. Mislio je da će Peter to popraviti za dvije minute, pa ga je
to frustriralo. Voli kad sve ispadne najbolje za svakoga.«
Shorty je upitao: »Kad dolazi mehaničar?«
»Nažalost, nismo ga još ni zvali«, rekao je Steven. »Telefon ne radi cijelo jutro.«
 SEDMO POGLAVLJE

Reacher je ostavio Carringtona u vrtu i vratio se do gradskog ureda. Stisnuo je zvono

arhivskog odjela i minutu poslije Elizabeth Castle izišla je kroz vrata.
Rekao je: »Rekli ste mi da vam se javim.«
Upitala je: »Jeste li pronašli Cartera?«
»Čini se kao drag momak. Ne znam zašto ne biste izišli s njime.«
»Molim?«
»Kad sam upitao je li on vaš dečko, niste mogli vjerovati što sam pitao.«
»Zato što on ne bi izišao sa mnom. On je najpoželjniji neženja Laconije. Mogao bi imati
koga god poželi. Sigurna sam da nema pojma tko sam ja. Što vam je rekao?«
»Da su moji djed i baka bili siromašni ili lopovi, ili siromašni lopovi.«
»Sigurna sam da nisu bili.«
Reacher nije rekao ništa.
Rekla je: »Iako znam da su to česti razlozi.«
»Bilo što od toga je moguće«, rekao je. »Ne moramo hodati po jajima.«
»Vjerojatno se nisu ni prijavili na popis birača. Jesu li možda imali osobne isprave?«
»Ne ako su bili siromašni. I ne ako su bili lopovi. Barem ne pod pravim imenom.«
»Vaš je tata sigurno imao rodni list. Sigurno je negdje upisan.«
Otvorila su se vrata za klijente iz hodnika i Carter Carrington je ušao — u odijelu, s
osmijehom i neuredne kose. Vidio je Reachera i rekao: »Dobar dan još jednom«, nimalo
iznenađen, kao da nije ni očekivao nikoga drugoga. Onda se okrenuo prema pultu, ispružio
ruku i rekao: »Vi ste sigurno gđica Castle.«
»Elizabeth«, rekla je.
»Carter Carrington. Zaista mi je drago. Hvala ti što si mi poslala ovog gospodina. Ima
zanimljivi problem.«
»Zato što mu oca nema na dva uzastopna popisa.«
»Upravo tako.«
»Što se čini namjernim.«
»Ako smo sigurni da gledamo u pravom gradu.«
»Sigurni smo«, rekao je Reacher. »Mnogo sam puta vidio zapisano ovo ime. Laconia,
New Hampshire.«
»Zanimljivo«, rekao je Carter. Onda je pogledao Elizabeth Castle u oči i rekao: »Trebali
bismo jedanput otići na ručak. Sviđa mi se kako si uočila nepravilnost u dva popisa. Htio bih
još razgovarati o tome.«
Ona nije odgovorila.
»Bilo kako bilo, javite mi što otkrijete«, rekao je.
Ona je rekla: »Pretpostavljamo da je imao rodni list.«
»Gotovo sigurno«, rekao je on. »Kada je rođen?«
Reacher je zastao na trenutak.
 Rekao je: »Ovo će zvučati čudno. S obzirom na sve ostalo, hoću reći.«
»Zašto?«
»Katkad nije bio siguran.«
»Što to znači?«
»Katkad bi rekao lipanj, a katkad srpanj.«
»Je li postojalo objašnjenje toga?«
»Rekao je da se ne može sjetiti jer mu rođendani nisu važni. Nije mu bilo jasno zašto bi
mu trebalo čestitati što je još jednu godinu bliži smrti.«
»Turobno.«
»Bio je marinac.«
»Što je pisalo u papirima?«
»Srpanj.«
Carrington ništa nije rekao.
Reacher je upitao: »Što je?«
»Ništa.«
»Gđica Castle i ja već smo se složili da ne trebamo hodati po jajima.«
»Dijete koje nije sigurno u svoj datum rođenja klasični je simptom disfunkcionalnosti
unutar obitelji.«
»U teoriji«, rekao je Reacher.
»Bilo kako bilo, popis rođenih je kronološki. Moglo bi potrajati ako niste sigurni. Bolje je
pronaći drugi put.«
»Kao naprimjer?«
»Policijsku evidenciju, možda. Ne želim biti bezosjećajan. Dobri su izgledi za to. U
najmanju ruku, bilo bi lijepo odbaciti tu mogućnost. Kao ni vi, ne bih želio da su se skrivali
od zakona. Želim zanimljiviji razlog. I neće dugo potrajati da doznamo. Naša je policijska
uprava digitalizirala sve što se dogodilo unatrag tisuću godina. Potrošili su pravo bogatstvo
na to. Novac od Domovinske sigurnosti, ne naš, ali ipak. I još su izgradili kip prvom
načelniku.«
»Koga da posjetim?«
»Najavit ću vas. Netko će vas dočekati na pultu.«
»Hoće li surađivati?«
»Ja sam čovjek koji odlučuje hoće li ih grad podržati. Kad pogriješe u nečemu. Stoga će
itekako surađivati. Ali pričekajte do poslije ručka. Tako ćete imati više vremena.«

Patty Sundstrom i Shorty Fleck otišli su na ručak u veliku kuću. Bio je to nelagodan objed.
Shorty je naizmjence bio ukočen i plah. Peter je šutio. Bio je uvrijeđen ili razočaran, Patty
nije znala. Robert i Steven nisu rekli gotovo ništa. Zapravo je samo Mark govorio. Bio je
veseo, vedar i razgovorljiv. Vrlo srdačan. Kao da se ono jutros nije ni dogodilo. Doimao se
odlučnim da pronađe rješenje za sve njihove probleme. Neprestano im se ispričavao zbog
telefona. Natjerao ih je da poslušaju da nema signala u slušalici, kao da želi s njima podijeliti
svoj problem. Rekao je da se boji da netko možda nije zabrinut zbog njih, bilo kod kuće, bilo
na njihovu odredištu. Kasne li na sastanke? Treba li nekoga nazvati?
Patty je rekla: »Nitko ne zna da smo otišli.«
»Zaista?«
»Pokušali bi nas odgovoriti.«
 »Odgovoriti od čega?«
»Gore je dosadno. Shorty i ja htjeli smo nešto drukčije.«
»Kamo planirate otići?«
»Na Floridu«, rekla je. »Želimo otvoriti radnju.«
»Kakvu radnju?«
»Nešto na oceanu. Možda vezano uz vodene sportove. Poput iznajmljivanja dasaka za
jedrenje.«
»Za to vam treba kapital«, rekao je Mark. »Da kupite daske.«
Patty je skrenula pogled i pomislila na kovčeg.
Shorty je upitao: »Koliko dugo telefon neće raditi?«
Mark mu je uzvratio protupitanjem: »Zar misliš da sam vidovit?«
»Mislim, inače. U prosjeku.«
»Obično ga poprave za pola dana. A mehaničar je naš dobar prijatelj. Zamolit ćemo ga da
vas pogura na početak reda. Mogli biste biti na cesti prije večere.«
»A ako bude trajalo dulje od pola dana?«
»Onda će tako biti. Ja tu ne mogu ništa.«
»Iskreno, najbolje bi bilo da nas odbacite do grada. Najbolje za nas, najbolje za vas.
Riješili biste nas se.«
»Ali vaš bi auto ostao ovdje.«
»Poslali bismo kamion za vuču.«
»Biste li?«
»Iz prvog grada do kojeg dođemo.«
»Možemo li vam vjerovati?«
»Obećavam da ćemo to riješiti.«
»Dobro, ali morate priznati da se dosad niste pokazali sto posto pouzdanima po pitanju
rješavanja stvari.«
»Obećavam da ćemo poslati kamion.«
»A ako to ne učinite? Mi vodimo posao ovdje. I onda bismo se mi morali riješiti vašeg
auta. Što bi moglo biti teško jer, strogo govoreći, mi nismo vlasnici toga auta. Ne bismo
mogli mnogo učiniti bez vlasničkog lista. Ne bismo ga mogli donirati. Ne bismo ga mogli ni
prodati u staro željezo. A druge mogućnosti nesumnjivo bi nas stajale vremena i novca. No
morali bismo to učiniti. Ne bi mogao zauvijek ostati ovdje, poružnjivao bi nam posjed. Ništa
osobno. Ali u našem je poslu važan imidž i izgled. Mora biti privlačan, a ne odbojan. Hrđava,
stara podrtina u prvom planu poslala bi pogrešnu poruku. Bez uvrede. Siguran sam da
razumijete.«
»Mogli biste poći s nama do vučne službe«, rekao je Shorty. »Mogli biste nas odbaciti do
ondje. Mogli biste vidjeti kako sve dogovaramo. Poput svjedoka.«
Mark je kimnuo spuštenih očiju, sada i sam pomalo plah.
»Dobar odgovor«, rekao je. »Ali istina je da smo u malo nezgodnoj situaciji što se tiče
odlaska u grad. Uložili smo mnogo novca u ovaj hotel. Nas smo trojica prodali svoje
automobile. Zadržali smo Peterov, koji dijelimo, jer je bio najstariji i najmanje vrijedan.
Jutros se nije htio pokrenuti. Kao ni vaš. Možda je nešto u zraku. Ali praktički gledano, u
ovom smo trenutku svi zaglavili ovdje.«
Reacher je jeo u zalogajnici koju je prije odabrao, a posluživala je otmjenija, ali
prepoznatljiva jela u ugodnoj prostoriji, sa stolnjacima na stolovima. Naručio je hamburger
sa svim mogućim dodacima i komad pite od marelice uz crnu kavu. Onda se zaputio prema
policijskoj postaji. Bila je upravo ondje gdje je Carrington rekao da se nalazi. Predvorje je
bilo visoko, popločano i službeno. Iza pulta za prijam nalazila se civilna činovnica. Reacher
joj je rekao svoje ime i da je Carter Carrington obećao da će ga najaviti i dogovoriti da netko
dođe razgovarati s njime. Žena je uhvatila telefon još dok nije ni izgovorio Carringtonovo
ime. Očito je bila obaviještena da će doći.
Zamolila ga je da sjedne, ali on je ipak stajao i čekao. Ne dugo, pokazalo se. Dvoje
detektiva prošlo je kroz dvoja dvostruka vrata. Muškarac i žena. Oboje su izgledali kao
profesionalci. Reacher je isprva mislio da nisu došli radi njega. Očekivao je činovnika. No
krenuli su ravno prema njemu, a kada su stigli, muškarac je rekao: »G. Reacher? Ja sam Jim
Shaw, šef detektiva. Vrlo mi je drago.«
Šef detektiva. Vrlo mu je drago. Carrington je rekao da će itekako surađivati. Nije se
šalio. Shaw je bio krupan čovjek od pedesetak godina, visok možda 177 centimetara,
izboranog irskog lica i jarko riđe kose. Svatko u krugu od 160 kilometara oko Bostona znao
bi da je policajac. Izgledao je poput slike u knjizi.
»I meni je drago«, rekao je Reacher.
»Ja sam detektivka Brenda Amos«, rekla je žena. »Rado ću vam pomoći. Što god
trebate.«
Njezin je naglasak bio s juga. Otezala je samoglasnike, ali ne više tečno. Boravak ovdje ih
je ukrutio. Bila je deset godina mlađa od Shawa, visoka možda 167 centimetara i vitka.
Imala je plavu kosu, izražene jagodice i pospane zelene oči koje su govorile da se ne da
zafrkavati.
»Hvala vam, gospođo«, rekao je. »Ali ovo nije ništa tako važno. Ne znam što vam je
točno g. Carrington rekao, ali zanima me davna prošlost. I vjerojatno nema nikakvog zapisa.
Bilo je to prije osamdeset godina. To nije čak ni hladan slučaj.«
Shaw je rekao: »G. Carrington spomenuo je da ste bili vojni policajac.«
»Davno.«
»To vam daje deset minuta za računalom. Više od toga neće trebati.«
Odveli su ga natrag kroz vrata od mahagonija koja su dosezala do bedara, do otvorene
prostorije pune ljudi u civilnoj odjeći koji su sjedili sučelice jedni drugima za stolovima.
Stolovi su bili puni telefona, ravnih zaslona, tipkovnica i žičanih košara za papire. Kao i u
svakom uredu, no bez umornog ozračja punog prljavštine i bremena, nije bilo nikakve
sumnje da je ovo policijski ured. Skrenuli su iza ugla, u hodnik s uredima s obiju strana.
Stali su kod trećega s lijeve strane. Bio je to Amosičin ured. Uvela je Reachera, Shaw ga je
pozdravio i produžio kao da mu je iskazao svu potrebnu pristojnost te je stoga njegov
posao završen. Amosica je ušla za Reacherom i zatvorila vrata. Vanjska struktura ureda bila
je stara i tradicionalna, ali sve je u njemu bilo elegantno i novo. Stol, stolci, ormarići,
računalo.
Amosica je rekla: »Kako vam mogu pomoći?«
Odgovorio je: »Tražim prezime Reacher u starim policijskim izvješćima iz 1920-ih, >30-
ih i >40-ih.«
»Vaši rođaci?«
 »Moji djed i baka i moj otac. Carrington misli da su izbjegli popis stanovnika jer su za
njima bile raspisane savezne tjeralice.«
»Mi smo gradska policija. Nemamo pristup saveznim podacima.«
»Možda su počeli s nečim sitnim. Kod većine je tako.«
Amosica je privukla tipkovnicu i počela kuckati. Upitala je: »Postoji li drugi način
pisanja prezimena?«
Odgovorio je: »Mislim da ne.«
»Imena?«
»James, Elizabeth i Stan.«
»Jim, Jimmy, Jamie, Liz, Lizzie, Beth?«
»Ne znam kako su se međusobno zvali. Nikada ih nisam upoznao.«
»Je li Stan bilo skraćeno od Stanley?«
»Nikada nisam vidio to ime. Uvijek je bio samo Stan.«
»Jesu li bili poznati pod nekim drugim imenima?«
»Ja ih ne znam.«
Još je malo kuckala, pritiskala mišem i čekala.
Nije progovorila.
On je rekao: »Pretpostavljam da ste i vi bili vojna policajka.«
»Što me odalo?«
»Najprije naglasak. To je zvuk američke vojske. Naglasak je uglavnom južni, ali je i
izmiješan. Osim toga, većina civilnih policajaca pita što smo radili i kako. Profesionalna
znatiželja. Ali ne i vi. Vjerojatno zato što već znate.«
»Kriva sam.«
»Kada ste izišli iz vojske?«
»Prije šest godina«, odgovorila je. »A vi?«
»Dulje od toga.«
»Koja jedinica?«
»Uglavnom 110.«
»Lijepo«, rekla je. »Tko je bio zapovjednik kad ste bili ondje?«
»Ja«, odgovorio je.
»A sada ste u mirovini i zanimate se za genealogiju.«
»Vidio sam znak na cesti«, rekao je. »To je sve. Počinjem željeti da ga nisam vidio.«
Vratila je pogled na zaslon.
»Imamo nešto«, rekla je. »Od prije sedamdeset i pet godina.«
 OSMO POGLAVLJE

Brenda Amos dvaput je kliknula i utipkala lozinku. Onda je opet kliknula, nagnula se
naprijed i pročitala naglas. Rekla je: »Kasno uvečer jednog dana u rujnu 1943. godine
mladić je nađen u nesvijesti na pločniku ulice u središtu Laconije. Premlatili su ga.
Identificirali su mladića od 20 godina kojeg je policija znala kao hvalisavca i nasilnika, ali
bio je nedodirljiv jer je bio sin mjesnog moćnika. Mislim da su u policiji potiho slavili, ali
radi privida morali su otvoriti istragu. Morali su proći sve korake. Piše da su sljedećeg dana
ispitivali po kućama ne očekujući previše. Ali zapravo su mnogo toga saznali. Starica je
dalekozorom gledala cijeli događaj. Žrtva je počela svađu s dvojicom drugih mladića očito
očekujući da će ih nadjačati, ali izgleda da su ga prebili.«
Reacher je upitao: »Zašto je starica kasno navečer gledala kroz dalekozor?«
»Piše da je promatrala ptice. Zanimale su je noćne migracije i neprekinuti let. Tvrdila je
da je razaznala oblike na nebu.«
Reacher nije ništa rekao.
Amosica je rekla: »Identificirala je jednog od dvojice mladića. Rekla je da je njezin
kolega iz kluba promatrača ptica.«
Reacher je rekao: »Otac je promatrao ptice.«
Amosica je kimnula: »Starica ga je prepoznala i rekla da je mladića poznavala osobno.
Zvao se Stan Reacher i tada je imao tek 16 godina.«
»Je li bila sigurna? Mislim da je u rujnu 1943. imao tek 15 godina.«
»Izgleda da je bila sigurna tko je. Moguće je da se zabunila za godine. Sve je gledala s
prozora stana iznad trgovine voćem i povrćem, ravno niz ulicu, prema golemom komadu
noćnog neba na istoku. Vidjela je Stana Reachera s nepoznatim prijateljem otprilike iste
dobi. Hodali su prema njoj od središta grada. Prošli su kroz svjetlo ulične svjetiljke, pa ih je
mogla sa sigurnošću identificirati. Zatim je vidjela dvadesetogodišnjaka kako hoda prema
njima iz drugog smjera. I on je prošao kroz svjetlo svjetiljke. Tri su se mladića susrela u
tami između dviju svjetiljki, što je bilo nezgodno, ali bilo je dovoljno odsjaja da vidi što se
događa. Rekla je da je bilo kao da gleda kazalište sjena. Njihovi su pokreti bili još
naglašeniji. Dvojica su mlađih dječaka još bila okrenuta prema njoj. Stariji joj je bio okrenut
leđima. Kao da je nešto tražio. Zatim je prijetio. Jedan od mlađih dječaka pobjegao je,
vjerojatno posramljen ili u strahu. Drugi je mlađi dječak ostao na mjestu, a zatim je
odjednom udario starijega u lice.«
Reacher je kimnuo. Osobno je to nazivao osvetničkim udarcem unaprijed. Iznenađenje
je uvijek bilo dobro. Mudar čovjek nikad ne broji skroz do tri.
Amosica je rekla: »Starica je svjedočila da je mlađi dječak nastavljao udarati starijega
dok stariji nije pao, a zatim ga je mlađi opetovano udarao nogama u glavu i rebra. Stariji se
uspio dignuti i pokušao pobjeći, ali mlađi ga je ulovio, postavio mu nogu i srušio ga. Bili su
pod svjetlom sljedeće svjetiljke koje je bilo jarko, što znači da je starica bez problema
vidjela kako je mlađi dječak još mnogo puta udario starijega nogom. Zatim je prestao, naglo
kao što je i počeo, pokupio svog uplašenog prijatelja i zajedno su se odšetali kao da se ništa
nije dogodilo. Starica je sve bilježila u stvarnom vremenu na komadu papira i nacrtala
dijagram. Sve je dala policajcima koji su je posjetili sljedećeg dana.«
»Sjajan očevidac«, rekao je Reacher. »Kladim se da ju je državni tužitelj obožavao. Što je
onda bilo?«
Amosica je spustila ekran i pročitala dalje.
»Ništa se nije dogodilo«, rekla je. »Slučaj nije napredovao.«
»Zašto?«
»Nedostatak ljudi. Nekoliko godina prije počeli su novačiti za Drugi svjetski rat. Policija
je radila s vrlo malo ljudi.«
»Zašto dvadesetogodišnjak nije bio unovačen?«
»Zbog bogatog tate.«
»Ne shvaćam«, rekao je Reacher. »Koliko bi im ljudi trebalo? Imali su očevica. Nije teško
uhititi petnaestogodišnjaka. Ne bi im baš trebali specijalci.«
»Nisu znali tko je napadač, a nisu imali dovoljno ljudi da ga otkriju.«
»Rekli ste da ga je starica prepoznala iz kluba promatrača ptica.«
»Napadač je bio nepoznati prijatelj. Stan Reacher je pobjegao.«

Patty i Shortyju dali su šalicu kave i poslali ih natrag u sobu broj 10. Mark je promatrao
kako odlaze dok nisu bili na pola puta do staje, dok se nije činilo kao da se ne kane vratiti.
Zatim se okrenuo i rekao: »Dobro. Sad opet ukopčajte telefon.«
Steven je učinio tako i Mark je rekao: »Pokažite mi koji je problem s vratima.«
»Nema problema s vratima«, rekao je Robert. »Problem je naše vrijeme reakcije.«
Prešli su unutarnji hodnik i otvorili stražnja vrata salona. Soba u koju su vodila bila je
malena u usporedbi s ostalima, ali ipak dovoljno velika. Bila je obojena posve u crno. Prozor
je bio zatvoren daskama. Sva četiri zida bila su prekrivena televizorima ravnog ekrana. Na
sredini sobe nalazio se stolac na kotačima oko kojeg su bila četiri spojena niska pulta s
tipkovnicama i upravljačima. Poput upravljačkog centra. Patty i Shorty bili su na ekranima,
uživo. Upravo su prolazili staju i odlazili od jedne skupine skrivenih kamera prema drugoj.
Neke su bile usmjerene ravno naprijed, s uskom slikom, druge sa širom slikom na kojoj se u
daljini vidio par sitnih ljudi u šetnji.
Robert je prekoračio pult i sjeo na stolac. Kliknuo je mišem i slika na ekranima
promijenila se u zatamnjenu, noćnu snimku.
Rekao je: »Ovo je snimka od tri ujutro.«
Slika je bila drhtava i nejasna zbog poboljšanja noćnog snimanja, ali bilo je očito da je to
soba broj 10 s bračnim krevetom 160 puta 180 centimetara u kojem je bilo dvoje usnulih
ljudi. Snimano je kamerom u detektoru dima, koja je bila dovoljno širokog kuta da bi se
svrstavala u riblje oko.
»Nije spavala«, rekao je Robert. »Poslije sam shvatio da je spavala četiri sata, a zatim se
probudila. Ali nije se micala. Nijedan mišić. Nije davala nikakve znakove. Iskreno, tada sam
bio zavaljen i bezbrižan jer su posljednja četiri sata bila dosadna. Uostalom, mislio sam da
tada još spava. No ležala je i razmišljala. O nečemu što ju je sigurno razljutilo. Pogledajte.«
Scena na ekranu ostala je ista. A zatim se brzo promijenila, bez ikakvog upozorenja, kad
je Patty odjednom odgrnula pokrivač i izišla iz kreveta kontrolirano, uredno, odlučno,
iznervirano.
 Robert je rekao: »Dok sam se probudio i stisnuo gumb za otključavanje, već je pokušala
otvoriti vrata. Valjda je htjela udahnuti zraka. Morao sam donijeti odluku. Ostavio sam ih
zatvorenima jer je izgledalo ujednačenije. Ostala su zaključana dok Peter nije otišao da im
sredi auto. Onda sam ih otključao jer sam pomislio kako bi htjeli prići i razgovarati s njime.«
»Dobro«, rekao je Mark.
Robert je opet kliknuo mišem i ekrani su promijenili sliku. Bila je to dnevna snimka iz
drugog kuta. Patty i Shorty sjedili su jedno do drugoga na nepospremljenom krevetu u sobi
10.
»Ovo se dogodilo dok smo doručkovali«, rekao je Robert.
»Bio sam na dužnosti«, rekao je Steven. »Gledajte što se događa.«
Robert je pokrenuo videozapis. Bilo je i zvuka. Shorty je skretao pozornost s vlastitih
mana baljezgajući o mehaničarima koji naplaćuju izlazak na teren.
Govorio je: »To je kao da im plaćaš što su živi. S uzgajivačima krumpira nije tako.«
Robert je zaustavio snimku.
Steven je pitao: »Što se onda dogodilo?«
Mark je odgovorio: »Zaista se nadam da mu je Patty rekla da su ta dva zanimanja,
gospodarski gledano, vrlo različita.«
Peter je rekao: »Zaista se nadam da ga je Patty udarila šakom u nos i rekla mu da
začepi.«
»Ništa od toga«, rekao je Steven. »Opet je postala živčana.«
Robert je opet pustio snimku. Patty je naglo ustala, skočila s kreveta i rekla: »Idem na
zrak.«
Steven je primijetio: »Zaista je nagla i živčana. Potpuno je poludjela za 1,1 sekundu.
Brojio sam okvire. Nisam stigao stisnuti gumb. Onda sam vidio da Shorty kani pokušati, pa
sam ih prekasno otključao. Mislio sam da će, ako ih on otvori, a ona nije mogla, misliti da je
sama kriva, a neće kriviti vrata.«
»Možemo li to popraviti?« pitao je Mark.
»Najvažnije je znati. Morat ćemo se bolje potruditi.«
»Da, morat ćemo. Ne želimo ih prerano uplašiti.«
»Kad ćemo donijeti konačnu odluku?«
Mark je dugo šutio.
Onda je rekao: »Možemo i odmah odlučiti ako želite.«
»Zaista?«
»Zašto čekati? Mislim da smo dosta vidjeli. Dobri su koliko mogu biti. Dolaze niotkuda i
nitko neće znati da ih nema. Mislim da smo spremni.«
»Ja sam za«, rekao je Steven.
»I ja«, odvratio je Robert.
»I ja«, rekao je Peter. »Savršeni su.«
Robert je kliknuo i opet se pojavila snimka uživo. Vidjeli su Patty i Shortyja u stolcima
na trijemu ispod prozora kako hvataju blijede zrake poslijepodnevnog sunca.
»Jednoglasno«, rekao je Mark. »Jedan za sve i svi za jednoga, Pošaljite e-mail.«
Ekrani su se opet promijenili i prikazala se internetska stranica elektroničke pošte
prošarana prijevodima na stranim jezicima. Robert je utipkao četiri riječi.
»Dobro?« pitao je.
»Pošalji ga.«
Poslao ga je.
Pisalo je: »Soba 10 je zauzeta.«
 DEVETO POGLAVLJE

Reacher je rekao: »Još mi nije jasno. Gospođa koja je promatrala ptice identificirala je Stana
i sigurno su mogli pritisnuti Stana da oda svog tajanstvenog prijatelja. To je još samo jedan
korak. Jedan dodatni posjet kući. Najviše pet minuta. To nije nikakav problem u ljudstvu.
Jedan je čovjek to mogao obaviti dok ide po krafne.«
Amosica je rekla: »Navedeno je da Stan Reacher živi izvan gradske nadležnosti. To je
već brdo papirologije. Tada su imali samo pisaće strojeve. Osim toga, vjerojatno su mislili
da neće ništa reći koliko god ga pritisnuli, a ne bi ga mogli jako pritisnuti jer su bili na
tuđem terenu i vjerojatno bi mjesni policajac bio prisutan, možda čak odvjetnici i roditelji.
Osim toga, sigurno su zaključili da je tajanstveni prijatelj nestao i napustio državu. Osim
toga, nitko nije plakao za žrtvom. Najlakše je bilo sve zaboraviti, u to nema sumnje.«
»Stan Reacher živio je izvan čije nadležnosti?«
»Policijske uprave Laconije.«
»Prema priči, ovdje je rođen i odrastao.«
»Možda je rođen ovdje, u bolnici, ali je odrastao izvan grada, na nekoj farmi.«
»Nisam stekao takav dojam.«
»Onda u obližnjem selu. Dovoljno blizu da je bio u istom klubu za promatranje ptica kao
i gospođa koja je živjela iznad trgovine u centru. Naveo bi Laconiju kao mjesto rođenja zato
što je ovdje bolnica i vjerojatno bi rekao da je odrastao u Laconiji. Poput skraćenice za
okolno područje grada. Kao što ljudi kažu da su iz Chicaga iako mnoga predgrađa tehnički
zapravo nisu dio Chicaga. Ista je stvar s Bostonom.«
»Šire područje Laconije«, rekao je Reacher.
»Tada je sve bilo raspršenije. Posvuda su bili mali mlinovi i tvornice. Dvadesetak
radnika u četiri stana. Možda škola s jednom prostorijom. Možda crkva. Ali sve su to
smatrali Laconijom, što god poštanska služba mislila o tome.«
»Potražite samo Reacher«, rekao je. »Bez imena. Možda imam rođaka u blizini. Mogao
bih doznati adresu.«
Amosica je opet privukla tipkovnicu i utipkala sedam slova, a zatim kliknula. Reacher je
vidio promjenu na zaslonu u odrazu njezinih očiju.
»Samo još jedan rezultat«, rekla je. »Više od sedamdesetak godina nakon prvoga. Očito
ste obitelj koja uglavnom poštuje zakon.« Opet je kliknula, a zatim počela čitati naglas:
»Prije godinu i pol policijski je auto došao u okružni ured jer je stranka remetila mir. Vikala
je, galamila, ponašala se prijeteći. Policajci su smirili čovjeka, on se ispričao i to je bilo to.
Rekao je da mu je ime Mark Reacher. Živi izvan naše nadležnosti.«
»Dob?«
»Tada 26.«
»Možda mi je daljnji nećak, u nekom dalekom koljenu. Zbog čega je bio uzrujan?«
»Tvrdio je da je dozvola za gradnju previše spora. Tvrdio je da obnavlja motel negdje
izvan grada.«
Nakon trideset minuta na suncu Patty je otišla unutra u kupaonicu. Na povratku je zastala
pokraj toaletnog stolića nasuprot kreveta.
Pogledala je u ogledalo i ispuhala nos. Zgužvala je maramicu i bacila je prema košu za
smeće. Promašila je. Sagnula se da ispravi pogrešku. Bila je Kanađanka.
Vidjela je korišteni vrh štapića za uši u udubljenju gdje se sag spaja sa zidom. Nije bio
njezin. Nije ih koristila. Bio je duboko u sjeni, duboko u rupi za noge toaletnog ormarića, iza
nogu stolčića. Nesavršeno održavanje, nema sumnje, ali razumljivo. Možda i neizbježno.
Možda su ga kotači usisavača gurnuli još dublje u njegovo skrovište.
Ali.
Doviknula je: »Shorty, pogledaj ovo.«
Shorty je ustao iz naslonjača i ušao u sobu.
Ostavio je vrata širom otvorena.
Patty je pokazala prstom.
Shorty je rekao: »Služi za čišćenje ušiju. Ili sušenje. Možda oboje. Imaju dva kraja. Vidio
sam ih u drogerijama.«
»Zašto je ovdje?«
»Netko je promašio koš za smeće. Možda se odbio od ruba i otkotrljao izvan pogleda. To
se neprestano događa. Spremačice nije briga.«
Rekla je: »Vrati se u naslonjač, Shorty.«
To je i učinio.
Pridružila mu se nakon cijele minute.
Upitao je: »Što sam učinio?«
Odgovorila je: »Stvar je u onomu što nisi učinio.«
»Što nisam učinio?«
»Nisi razmišljao«, rekla je. »Mark nam je rekao da je ovo prva soba koju su dosad
obnovili. Rekao je da su je tek dovršili. Pitao je bismo li mu učinili čast i bili prvi gosti. Zašto
je onda u njoj korišteni vrh štapića za uši?«
Shorty je kimnuo. Polako, ali sigurno. Rekao je: »Čudna je i priča o njihovu autu. Peter je
očito nekakav saboter. Kada će to shvatiti?«
»Zašto bi lagali o sobi?«
»Možda nisu. Možda je ličilac koristio štapić. Da popravi slučajno oštećenje na drvetu. I
to se događa. Možda se to dogodilo kad su unosili namještaj. Teško je to izbjeći.«
»Sada misliš da govore istinu?«
»Ne, ne o autu. Ali ako se i njihov neće pokrenuti jutros, zašto još nisu nazvali
mehaničara?«
»Telefon nije radio.«
»Možda ne tada. Možda ne ujutro. Mogli smo se prikrpati. Podijelili bismo trošak
dolaska mehaničara. To bi bilo razumnije.«
»Shorty, zaboravi na trošak dolaska, može? Ovo je važno. Ponašaju se čudno.«
»To sam ti rekao odmah na početku.«
»Mislila sam da ti nisu dragi.«
»S razlogom.«
»Što ćemo učiniti?«
 Shorty se osvrnuo. Najprije je pogledao prema početku staze kroz stabla, zatim na
mjesto gdje je stajala krepana Honda čije je opruge pritiskao njihov kovčeg.
»Ne znam«, odgovorio je. »Možda bismo mogli odvući auto četverokotačem. Možda su
ključevi u motoru. Ili na kuki u staji.«
»Ne možemo ukrasti četverokotač.«
»To ne bi bila krađa. Posudili bismo ga. Mogli bismo odvući auto tri kilometra do ceste, a
zatim vratiti četverokotač.«
»I što onda? Imali bismo pokvareni auto pokraj ceste.«
»Možda bi došao kamion za vuču. Ili bi nas netko mogao povesti i zaboravili bismo na
auto. Netko iz okruga bi ga prije ili kasnije pokupio i riješio ga se.«
»Imamo li uže za vuču?«
»Možda je u staji.«
»Mislim da četverokotač neće biti dovoljno snažan.«
»Mogli bismo uzeti dva. Poput remorkera koji vuku prekooceanski brod do ulaza u
luku.«
»To je suludo«, rekla je Patty.
»Dobro, onda možemo uzeti četverokotač da odnesemo kovčeg.«
»Misliš, da ga vučemo za sobom?«
»Mislim da ima prostora straga.«
»Premalen je.«
»Onda ga možemo staviti na spremnik goriva i na ručke.«
»Neće biti sretni ako ostavimo auto ovdje.«
»Duša mi plače.«
»Znaš li uopće kako voziti četverokotač?«
»Ne može biti teško. Ionako bismo išli sporo. I ne bismo mogli pasti. Ne kao na običnom
motociklu.«
»To je jedna mogućnost«, rekla je Patty. »Valjda.«
»Pričekajmo da prođe večera«, rekao je Shorty. »Možda će telefon proraditi, mehaničar
će doći i sve će ispasti dobro. Ako ne, zavirit ćemo u staju kad se smrači. Može?«
Patty nije odgovorila. Ostali su gdje su bili, pogrbljeni u vrtnim stolcima tako da im
sunce obasjava samo donji dio lica. Vrata sobe ostavili su otvorena.

Pedeset metara dalje, u kontrolnom centru u stražnjem salonu, Mark je upitao: »Komu je
promaknuo štapić?«
»Svima«, odgovorio je Peter. »Svi smo provjerili sobu i svi smo se složili da je spremna.«
»Onda smo napravili pogrešku. Sada su uzrujani. To je bilo prerano. Moramo to bolje
tempirati.«
»Misli da je to od ličioca. Ona će mu na kraju povjerovati. Ne želi se brinuti. Želi biti
sretna. Uvjerit će samu sebe. Smirit će se.«
»Misliš?«
»Zašto bismo lagali o sobi? Nema nikakvog razloga za to.«
Mark je rekao: »Dovezite mi četverokotač.«
 DESETO POGLAVLJE

Reacher je odšetao natrag do otmjenog okružnog ureda sa skenovima popisa stanovništva i

skupim boksovima za zaposlenike gdje je za pultom radio isti onaj nadureni tip. Reacher je
opet zatražio ista dva popisa stanovništva, prvi kad je Stan imao dvije godine i drugi kad je
imao 12 godina, ali ovog puta za ostatak okruga, izvan administrativnih granica grada
Laconije.
Čovjek je rekao: »To nije moguće.«
»Zašto nije?«
»Tražite nešto poput krafne s rupom u sredini. Ta je rupa Laconia, a te ste popise već
vidjeli. Imam li pravo?«
»Odmah ste pogodili.«
»Izvadci se ne izrađuju na taj način. Nema krafni s rupom u sredini. Možete zatražiti
neko područje, neko šire područje ili još šire područje. Dakle, grad, okrug ili saveznu
državu. Ali šire područje uvijek uključuje i uže područje. A još šire područje opet uključuje
ta dva područja. Logično je ako promislite. Nema rupa u sredini. Grad je u okrugu, a okrug u
saveznoj državi.«
»Shvaćam«, rekao je Reacher. »I hvala na objašnjenju. Dajte mi onda za cijeli okrug.«
»Još ste stanovnik grada?«
»Jutros smo ustanovili da jesam. I opet sam došao. Očito nisam ostavio grad sa svom
svojom imovinom. Rekao bih da je moj status stanovnika sigurniji nego ikad.«
»Boks četiri«, rekao je tip.

Patty i Shorty u daljini su začuli pokretanje motora, zaglušujućeg poput motora motocikla,
ustali su i došli do ugla da vide što se događa. Vidjeli su kako Peter vozi četverokotač natrag
do kuće. Sad ih je bilo parkirano samo osam.
»Pokrenuo se otprve«, rekao je Shorty. »Nadam se da su svi takvi.«
»Prebučni su«, rekla je Patty razočarano. »Ne možemo ih uzeti. Znali bi.«
Peter je parkirao kod udaljene kuće. Zaustavio je motor i opet je zavladala tišina. Sišao
je i ušao. Patty i Shorty vratili su se u svoje vrtne stolce.
Shorty je rekao: »Ovdje je krajolik prilično ravan.«
»To nam pomaže?«
»Mogli bismo gurati ugašeni četverokotač s kovčegom na njemu. Mogao bi biti poput
kolica za prijevoz namještaja.«
»Misliš?«
»Ne može biti tako težak. Ljudi stalno guraju motocikle. Ne bismo ga morali ni držati
uspravno, a dvoje smo. Sigurno bismo to lako uspjeli.«
»Tri kilometra tamo i tri natrag? A kovčeg bismo ostavili pokraj ceste kad bismo se
vraćali? I onda bismo imali još tri kilometra hoda. Dakle, ukupno devet kilometara, od čega
bismo šest gurali četverokotač. Trebalo bi nam dosta vremena.«
 »Oko tri sata«, rekao je Shorty.
»Ovisi koliko brzo guramo, a to još ne znamo.«
»Dobro, četiri sata. Možemo namjestiti da budemo gotovi u zoru. Tako možda sretnemo
farmera koji ide na tržnicu. Sigurno netko putuje tom cestom. Morali bismo krenuti usred
noći. To je dobro. Oni bi spavali.«
»To je moguće«, rekla je Patty. »Valjda.«
Čuli su kako u daljini četverokotač opet kreće. Najprije je bio 50 metara dalje, a zatim
sve bliže. Zvučalo je kao da prolazi pokraj staje i kreće ravno prema njima.
Ustali su.
Motor je postao glasan i vozilo je zabrujalo iza ugla. Mark ga je vozio, a prašina je
prskala uokolo. Na klupi straga bila je zavezana kartonska kutijica. Mark je zakočio, izbacio
vozilo iz brzine i zaustavio motor. Osmjehnuo im se smiješkom gospodara svijeta.
»Dobre vijesti«, rekao je. »Telefon opet radi. Mehaničar će doći rano ujutro. Dobili smo
ga prekasno i danas više ne može. Ali zna u čemu je problem. Već je to viđao. Kaže da
postoji elektronski čip u blizini cijevi grijača, iza upravljačke ploče. Ako je voda u crijevu
prevruća, čip se sprži. Donijet će drugi s autootpada. Traži pet dolara i 50 za ruke.«
»To je sjajno«, rekao je Shorty.
Patty nije ništa rekla.
»A bojim se da i ja trebam 50 dolara za sobu.«
Na trenutak je zavladala tišina.
Mark je rekao: »Ljudi, volio bih da vam mogu reći da zaboravite na sve, ali banka bi me
razbila. Nažalost, ovo je posao i moramo ga ozbiljno shvatiti. A vama to neće biti tako
strašno. Sto dolara za motel te 50 i nešto za popravak auta. Proći ćete s manje od 200
dolara troška. Moglo je biti i mnogo gore.«
»Dođi i pogledaj nešto«, rekla je Patty.
Mark je sišao s četverokotača i Patty ga je uvela u sobu. Pokazala mu je prazninu iza
toaletnog stolića.
Mark je pitao: »Što tražim?«
»Vidjet ćeš.«
Pogledao je.
Vidio je.
Rekao je: »Zaboga.«
Sagnuo se i podigao štapić za uho.
»Zaista se ispričavam«, rekao je. »Ovo je neoprostivo.«
»Zašto si nam rekao da smo prvi gosti u sobi?«
»Molim?«
»Silno si to naglašavao.«
»I jeste prvi gosti u sobi. Svakako jeste. Ovo je nešto posve drugo.«
»Ličilac?« upitao je Shorty.
»Ne.«
»Čije je onda?« pitala je Patty.
»Banka nam je rekla da poradimo na marketingu. Unajmili smo fotografa da slika motel
za novu brošuru. Doveo je manekenku iz Bostona i dopustili smo joj da se našminka ovdje
jer je to najljepša soba. Valjda smo željeli ostaviti dobar dojam na nju. Bila je vrlo zgodna.
Mislio sam da smo počistili. Očito nam je ponešto promaknulo. Zaista se ispričavam još
jedanput.«
»I ja«, rekla je Patty. »Pretpostavljam. Zbog brzanja sa zaključcima. Kako su ispale
fotografije?«
»Bila je odjevena kao autostoperica, s vrlo velikim čizmama i vrlo kratkim hlačicama.
Očito je stopirala po vrućem danu jer je i majica bila oskudna. Motel je bio iza nje. Izgledale
su prilično dobro.«
Patty mu je dala pedeset svojih teško zarađenih dolara.
Pitala je: »Koliko ti dugujemo za obroke?«
»Ništa«, rekao je Mark. »To je najmanje što možemo učiniti.«
»Siguran si?«
»Posve. To je iz sredstava za održavanje kućanstva. Banka nema uvid u to.« Stavio je 50
dolara i štapić za uho u džep hlača. Dodao je: »A kad smo kod toga, imam nešto za vas.«
Poveo ih je na parkiralište, do četverokotača i kartonske kutijice na klupici straga.
Rekao je: »Naravno da ste pozvani na večeru večeras i na doručak sutra ujutro. Ali
razumijemo ako želite jesti sami, samo vas dvoje. Svi znamo da je katkad stresno
razgovarati s nepoznatima, pripremili smo nešto za vas. Pridružite nam se u kući ili se
poslužite ovime iz kutije. Kako god budete željeli.«
Odvezao je trake i uzeo kutijicu u ruke. Okrenuo se dopola i smjestio je u Shortyjeve
ispružene ruke.
»Hvala«, rekla je Patty.
Mark se samo nasmiješio, popeo na četverokotač i pokrenuo njegov snažan motor.
Široko se okrenuo na kamenitom parkiralištu i nestao iza ugla vozeći prema kući.

Boks četiri bio je isti kao boks dva, samo je bio na drugom mjestu. Sve ostalo bilo je isto.
Imao je isti stolac od tvida, ravan ekran, našiljenu olovku i blok papira s imenom okruga na
vrhu poput hotelskog logotipa. Ravni je ekran već svijetlio plavo, dvije su ikone već bile u
gornjem desnom uglu, poput marki na omotnici pisma, baš kao prije. Reacher je dvaput
kliknuo na prvu i vidio istu pozadinu, sivu poput bojnog broda, te naslovnicu ispisanu istim
vladinim stilom. Pisalo je ono što je već pročitao, osim u sredini, gdje je ovog puta pisalo da
izvadak pokriva cijeli okrug.
Spustio je tekst na ekranu uz pomoć kotačića između dviju strana miša. Dokument je
imao isti dugi uvod s istim detaljnim objašnjenjima poboljšanja metodologije. Sve je
preskočio i prešao ravno na popis imena. Uhvatio je ritam i micao kotačić vrškom prsta uz
pomoć nekog unutarnjeg elastičnog momenta. Preletio je dio sa slovima A, B i C. Ubrzao je
toliko da više nije mogao razaznati slova dok popis nije usporio, smirio se i zaustavio na
kratkom dijelu sa slovom Q. Bila je tu obitelj Quaid, zatim Quail, Quatdebaum i dva
Queensa.
Pomaknuo je miš do dijela sa slovom R.
I našao ih je. Pri vrhu. James Reacher, muškarac, bijelac, star 26 godina, predradnik u
pogonu za kositrenje, i njegova supruga Elizabeth Reacher, žena, bjelkinja, stara 24 godine,
radnica na završnim radovima izrade posteljine, te njihov tada jedini sin Stan Reacher,
muškog spola, bijelac, star dvije godine.
 U travnju, kad se izrađivao popis, bio je star dvije godine. Znači da je tog ljeta već imao
tri godine, pa bi kasno uvečer u rujnu 1943. imao 16 godina. A ne 15. Starica koja je
promatrala ptice imala je pravo.
Reacher je rekao: »Ha.«
Čitao je dalje. Navedena adresa bila je ulica u gradu Ryantown. Unajmljivali su stan po
43 dolara na mjesec. Nisu imali radioprijamnik. Nisu radili na farmi. Kad su se vjenčali,
James je imao 22, a Elizabeth 20 godina. Oboje su znali čitati i pisati. Nijedno nije pripadalo
nekom indijanskom plemenu.
Reacher je dvaput kliknuo na malo crveno svjetlo na semaforu pri vrhu dokumenta i
ekran je opet postao velika plava površina s dvije markice. Dvaput je kliknuo na drugu i
otvorio se popis stanovništva od deset godina poslije. Pomicao je ekran prema dolje,
preletio veći dio abecede i opet stao na prezimenima koja počinju s Q. Obitelj Quaid još je
bila tu, kao i Quaili i dvije obitelji Queens. Quattlebauma više nije bilo.
Reacheri su još bili ondje. James, Elizabeth i Stan, koji su tog travnja imali 36, 34 i 12
godina. Čini se da nisu imali više djece. Stan nije imao braće ni sestara. James je promijenio
zanimanje. Sad je bio radnik na zaravnavanju okružnih cesta, a Elizabeth je ostala bez posla.
Adresa je bila ista, ali stanarina je pala na 36 dolara. Sedam godina velike krize uzelo je svoj
danak kod radnika i iznajmljivača. James i Elizabeth još su bili navedeni kao pismeno
stanovništvo, a Stan je redovito pohađao školu. Kućanstvo je nabavilo radioprijamnik.
Reacher je zapisao adresu našiljenom olovkom na prvi papir iz bloka s logotipom,
otkinuo ga, presavio i gurnuo u stražnji džep hlača.

Mark je parkirao četverokotač kod staje i odšetao do kuće. Telefon je zazvonio čim je ušao
kroz vrata. Podigao je slušalicu, predstavio se i glas na telefonu rekao mu je: »Dolazio je tip
koji se preziva Reacher i provjeravao obiteljsku povijest. Velik tip, prilično grub. Ne
odustaje. Dosad je pregledao četiri popisa stanovništva. Mislim da traži staru adresu.
Možda ti je rođak. Mislio sam da bi volio znati.«
Mark je poklopio ne odgovorivši.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Reacher se zaputio prema gradskom uredu i stigao onamo pola sata prije zatvaranja. Otišao
je u arhiv i pritisnuo zvono. Minutu poslije ušla je Elizabeth Castle.
»Pronašao sam ih«, rekao je. »Živjeli su izvan grada, zato ih prvi put nisam pronašao.«
»Znači, nema saveznih tjeralica.«
»Ispostavilo se da su relativno poštovali zakon.«
»Gdje su živjeli?«
»U mjestu zvanom Ryantown.«
»Nisam sigurna gdje je to.«
»Šteta, došao sam vas upravo to pitati.«
»Mislim da nisam ni čula za njega.«
»Ne može biti daleko jer je klub promatrača ptica bio ovdje u gradu.«
Izvadila je mobitel i radila nešto na njemu šireći prste. Pokazala mu je. Bio je to
zemljovid, prošireni. Opet je raširila prste i pojavila su se manja mjesta. Onda je pomaknula
uvećanu sliku kružeći oko granica Laconije i pregledavajući obližnju okolicu.
Ryantowna nema.
»Pretražite šire područje«, rekao je.
»Koliko bi daleko klinac išao radi kluba promatrača ptica?«
»Možda je imao bicikl. Možda je u Ryantownu bilo dosadno. Policajci su mi rekli da je
bilo mnogo malih naselja, u svakome po dvadesetak obitelji i ništa više. Možda je i
Ryantown bio takav.«
»Sigurno je i ondje bilo ptica. Možda čak i više nego ovdje ako je bilo mirno.«
»Policajci su rekli da je ondje bilo raznih mlinova i malih tvornica. Možda je ondje bilo
zadimljeno.«
»Dobro, pričekajte«, rekla je.
Opet je uzela mobitel. Ovaj put je tipkala i kuckala, a ne pomicala sliku. Možda tražilica
ili stranica mjesne povijesti.
»Da«, rekla je. »Tvornica lima. Pripadala je izvjesnom Marcusu Ryanu. Izgradio je
smještaj za radnike i nazvao to mjesto Ryantown. Tvornica je zatvorena 1950-ih i gradić je
odumro, kakav god da je bio. Svi su otišli i ime je izbrisano sa zemljovida.«
»Gdje je to bilo?«
»Navodno sjeverozapadno odavde«, odgovorila je. Vratila je zemljovid na zaslon
mobitela šireći, stišćući i pomičući prste.
»Otprilike ovdje«, rekla je.
Na zemljovidu nije bilo nikakvog imena. Samo prazni sivi oblik i cesta.
»Smanjite sliku«, rekao je.
To je i učinila, a sivi je oblik postao točkica sjeverozapadno od Laconije, udaljena možda
trinaest kilometara. Između brojki deset i jedanaest na satu. Samo jedna od brojnih sličnih
točkica. Poput užurbanih planeta oko Sunca koje na okupu drži gravitacija ili magnetizam
ili nekakva druga snažna privlačna sila. Kao što je detektivka Brenda Amos predvidjela,
Ryantown je praktički bio dio Laconije što god poštanska služba mislila o tome. Cesta koja
je prolazila pokraj njega protezala se nikamo posebno. Samo je vijugala prema sjeveru i
zapadu, petnaestak ili više kilometara, onda još petnaestak kroz šumu, a onda dalje.
Zabačena cesta, poput one na kojoj je bio kad ga je povezao tip u Subaruu. Mogao ju je
zamisliti.
Rekao je: »Pretpostavljam da autobus ne vozi onamo.«
»Možete unajmiti auto«, rekla je. »Ovdje u gradu.«
»Nemam vozačku dozvolu.«
»Mislim da taksi neće htjeti voziti tako daleko.«
Trinaest kilometara, pomislio je.
»Hodat ću«, rekao je. »Ali ne sada. Bit će mrak kad onamo dođem, Možda sutra. Hoćete li
na večeru?«
»Što?«
»Večera«, odgovorio je. »Treći obrok dana, koji se obično konzumira navečer. Može biti
služben, društven, a katkad oboje.«
»Ne mogu«, rekla je. »Večeras idem na večeru s Carterom Carringtonom.«

Shorty je unio kartonsku kutiju u sobu i stavio je na stolić ispred televizora. Onda je sjeo uz
Patty, jedno pokraj drugoga u vrtnim stolcima dok je popodnevno sunce polako zalazilo.
Ona nije govorila. Razmišljala je. Često je to radila. Prepoznao je znakove. Pretpostavljao je
da obrađuje informacije koje je primila, pregledava ih, okreće ih na sve strane dok ne bude
zadovoljna. Što će biti uskoro, pomislio je. Sigurno. Smatrao je da više nema nikakvih
problema. Čuli su jednostavno objašnjenje za štapić za uho. I telefon je proradio. Mehaničar
će doći rano ujutro. Ukupni trošak manje od dvjesto dolara. Nije idealno, ali nije ni
katastrofa.
Patty je rekla: »Nemojmo ići u kuću na večeru. Mislim da nam je htio natuknuti da ne
žele da dođemo.«
»Rekao je da smo pozvani.«
»Bio je pristojan.«
»Mislim da je bio ozbiljan. Ali promatrao je situaciju i s našeg gledišta.«
»Sada ti je najbolji prijatelj?«
»Ne znam«, Shorty je odgovorio. »Većinu vremena mislim da je čudni seronja kojeg
treba zveknuti preko ušiju. Ali moram priznati da se iskazao s mehaničarom. Objasnio je
problem i dobio rješenje. To pokazuje da ovo shvaća ozbiljno. Možda smo oboje imali
pravo, onda na početku. Čudni su, ali ipak daju sve od sebe da nam pomognu. Mogu
istodobno biti oboje.«
»Svejedno, večerajmo sami.«
»Meni odgovara. Dojadilo mi je odgovarati na njihova pitanja. Kao da me ispituju.«
»Rekla sam ti«, odvrati mu Patty. »Samo su pristojni. Smatra se pristojnim kad se
zanimaš za drugu osobu.«
Ustali su i ušli u sobu. Ostavili su vrata širom otvorena. Prebacili su kartonsku kutiju na
krevet. Patty je noktom palca prerezala ljepljivu traku. Shorty je otvorio kutiju. Unutra je
bio široki raspon predmeta, stisnutih i pedantno složenih. Pločice sa žitaricama, proteinske
pločice, energetske pločice, boce vode, paketići sušenih marelica i male crvene kutije s
grožđicama. Sve je bilo složeno u određenom obrascu koji se ponavljao dvanaest puta.
Poput dvanaest identičnih, uredno pripremljenih obroka. Uz svaki je išla boca vode i
jednaka dvanaestina preostalih stvari. U kutiji su bile i dvije baterijske svjetiljke, okomito
okrenute i nagurane s hranom.
»Neobično«, rekla je Patty.
»Mislim da je ovo motel za izletnike«, Shorty je rekao. »Kao na fotografijama koje su
snimali s manekenkom. Zašto bi je inače tako odjenuli? Ovo sigurno dijele kao suhe obroke.
Ili ili prodaju. Takvo bi nešto izletnici nosili.«
»Da?«
»Kompaktno je i bogato kalorijama. Lako stane u džep. I voda.«
»A što će im svjetiljke?«
»Za slučaj da ih uhvati noć pa moraju jesti u mraku.«
»Plinska svjetiljka bila bi bolja.«
»Možda izletnici više volje baterijske svjetiljke. Sigurno imaju povratne informacije
korisnika. Mislim da je ovo dio njihovih zaliha.«
»Spomenuo je sastojke.«
»Hrana je sigurno uravnotežena. I vjerojatno vrlo zdrava. Izletnici sigurno paze na takve
stvari.«
»Rekao je da su složili neke sastojke. Oni ovo nisu složili. Unaprijed je spakirano. Kao
što si rekao, to su uzeli iz svojeg skladišta.«
»Još možemo otići na večeru u kuću.«
»Rekla sam ti da ne želim. Ne žele nas ondje.«
»Onda moramo jesti ovo.«
»Zašto toliko pretjeruje? Mogao je reći da nam je donio suhe obroke koje prodaje
izletnicima. Bila bih zadovoljna s time. Nije da plaćamo to.«
»Upravo tako«, rekao je Shorty. »Čudni su. Ali i od pomoći. Ili obratno.«

Reacher je večerao sam u Laconiji, u masnoj rupi bez stolnjaka. Nije htio riskirati odlaskom
u otmjeniji restoran u slučaju da su Carter Carrington i Elizabeth Castle odabrali isti taj.
Imali bi obvezu barem doći do njega i pozdraviti ga. Nije im htio smetati. Poslije je proveo
sat vremena šećući ulicama, tražeći trgovinu mješovitom robom iznad koje je prozor
okrenut prema istoku i koji gleda niz ulicu. Pronašao je jedan koji bi mogao odgovarati
opisu. Bio je ravno ispred njega dok se vraćao iz centra grada. Stan je sada bio odvjetnički
ured. U trgovini su prodavali hlače i džempere. Stajao je leđima okrenut izlogu. Pogledao je
niz ulicu. Vidio je veliki komad noćnog neba na istoku, a ispod njega nakošeni asfalt stisnut
između dva odvoda, s nogostupom i pločnikom sa svake strane, tu i tamo osvijetljen
razmaknutim uličnim svjetiljkama.
Hodao je istim smjerom kojim je hodao i dvadesetjednogodišnjak. Stao je nakon
tridesetak metara. Da je bio bliže, starici ne bi trebao dalekozor. Imala bi povjerenja u
vlastite oči. Okrenuo se i pogledao prema njezinom prozoru. Sad je bio na mjestu dvojice
mlađih dječaka. Zamislio je krupnog momka ispred sebe kako postavlja zahtjeve i prijeti.
Tehnički, nikakav problem. Barem ne za Reachera. Sa šesnaest godina bio je krupniji od
većine dvadesetjednogodišnjaka. Bio je krupniji i sa trinaest. Biologija mu je bila
naklonjena. Bio je brz i opak. Znao je sve trikove. Neke je čak i izmislio. Odrastao je u
Marinskom korpusu, ne u Ryantownu, u New Hampshireu. U usporedbi s njime, Stan je bio
normalne građe. U nekim pogledima čak i sitan. Visok možda 185 centimetara u svečanim
cipelama, težak možda 86 kilograma nakon obilne večere.
Reacher je pogledao prema ciglama na pločniku i zamislio korake svoga oca kako se
povlače, a zatim okreću i bježe.

Patty i Shorty jeli su vani, ispod svoga prozora, u svojim vrtnim stolcima. Uzeli su obrok
broj jedan i obrok broj dva, što znači da ih je ostalo deset u kutiji, i pokorno su popili svoje
boce vode. Onda je zahladilo, pa su se preselili unutra. Ali Patty je rekla: »Ostavi vrata
otvorena.«
Shorty je upitao: »Zašto?«
»Trebam zraka. Sinoć sam imala osjećaj da se gušim.«
»Otvori prozor.«
»Ne može se otvoriti.«
»Vrata bi mogla zalupiti.«
»Podmetni cipelu.«
»Netko bi mogao ući.«
»A tko?« upitala je Patty.
»Prolaznik.«
»Ovdje?«
»Ili jedan od njih.«
»Probudila bih se. A onda bih probudila tebe.«
»Obećavaš?«
»Računaj s time.«
Shorty je skinuo cipele i uglavio jednu između vanjske strane vrata i dovratka, a drugu
je svinuo u elastičan oblik i učvrstio je sa stražnje strane vrata kako bi se odgurivala kad
zapuše blagi noćni povjetarac. Znao je da je to sklepao kao tipični uzgajivač krumpira, ali
činilo se da bi moglo funkcionirati.
 DVANAESTO POGLAVLJE

Steven je pozvao Roberta, koji je pozvao Petera, a Peter Marka. Svaki je bio u svojoj sobi.
Našli su se u stražnjem salonu i buljili u ekrane.
»To su cipele«, rekao je Steven. »Ako se pitate.«
»Zašto su to učinili?« pitao je Mark. »Jesu li rekli?«
»Htjela je zraka. To je uobičajeno ponašanje. I prije je to spominjala. Mislim da nije neki
problem.«
Mark je kimnuo.
»Prodao sam joj priču o manekenki koja se ondje šminkala. Mislim da mi je povjerovala.
Rekao sam joj da mehaničar dolazi upomoć sutra ujutro. Čak sam izmislio i neke tehničke
gluposti o crijevu grijača. Mislim da je sve povjerovala i da se smirila. Nije važno za vrata.«
»Ubrzo ćemo ih morati zaključati.«
»Ali ne noćas. Neka lavovi spavaju. Opušteni su. Nemaju se razloga brinuti.«

Reacher se volio premještati kad god bi mogao, pa je našao drugo prenoćište, ulicu dalje od
onoga od sinoć. Bilo je to otmjeno mjesto s doručkom, u uskoj ciglenoj kući s obrubom
nedavno obojenim u blijede boje. Uzeo je sobu na najvišem katu u koju se ulazilo kroz niska
vrata na vrhu strmih stuba s odmorištem. Dugo se tuširao u toploj vodi i zaspao, vlažan i
topao.
Spavao je do minutu poslije tri ujutro.
Opet se naglo probudio, kao da je netko stisnuo prekidač. I opet ista stvar. Nije bila riječ
o dodiru, okusu, prizoru ili mirisu. Dakle, sigurno je zvuk. Ovog je puta odmah ustao iz
kreveta, izvukao hlače ispod madraca, brzo odjenuo i zavezao cipele. Zatim je izišao kroz
niska vrata i vijugavo stubište na cestu.
Noćni je zrak bio hladan, a tišina teška i nestalna, sa svim tim ciglama, staklima, uskim
prostorima i brujanjem struje u žicama. Stajao je mirno. Minutu poslije čuo je kratko
grebanje stopala po pločniku. Polulijevo ispred, udaljeno možda 30 metara. Nisu nikamo
išli, stopala su se samo pomicala u mjestu. Možda dvoje ljudi. Ništa što bi mogao vidjeti.
Čekao je.
Minutu nakon toga čuo je zatomljeni krik. Ženski glas. Možda radost. Ili ekstaza. Ili ne.
Možda bijes ili ljutnja. Bilo je teško reći. Ali svakako je bio zatomljen. Prigušen na osobit
način. Bio je to zvuk zatvaranja usana.
Ništa što bi mogao vidjeti.
Pomaknuo se ulijevo i vidio procijep između trgovine s torbicama i trgovine s cipelama.
Bio je to pješački prilaz uskoj uličici koja je dijelila dvije zgrade. S obiju strana uličice bila su
vrata koja su vodila do stanova bez dizala iznad trgovina. Dvoje ljudi stajalo je pokraj jednih
vrata. Muškarac i žena u punom klinču. Kao da se hrvaju stojeći. Polovično ih je
osvjetljavala gruba žarulja iznad vrata. Tip je bio mlad. Još gotovo dijete. Ali bio je velik i
snažno građen. Žena je bila nešto starija. Bila je plava i nosila je visoke potpetice i crne
najlonke ispod kratkog crnog kaputa koji se zgužvao tijekom hrvanja.
Je li to bilo dobro ili loše?
Bilo je teško reći.
Nije htio uništiti ničiju večer.
Promatrao je.
Onda je žena izmaknula lice i rekla »Ne« iznenadno tihim glasom. Dahtala je kao da
pljuje i govorila oštro, kao sa psom, ali je Reacher mislio da je prepoznao tračak
posramljenosti, nelagode i gađenja. Odgurnula se od njegovih prsa i pokušala pobjeći. Tip je
nije pustio.
Reacher je rekao: »Hej!«
Oboje su okrenuli lica prema njemu.
Rekao je: »Makni ruke s nje, mali.«
Dječak je rekao: »Ovo nije tvoj problem.«
»Sad jest. Probudili ste me.«
»Gubi se.«
»Čuo sam da je rekla ne. Odmakni se.«
Mali se napola okrenuo. Nosio je džemper s izvezenim imenom poznatog sveučilišta. Bio
je velik i snažan mladić. Visok oko 190 centimetara i težak oko 100 kilograma. Možda je bio
sportaš. Vibrirao je od mladosti i uzbuđenja. Imao je taj pogled. Mislio je da je prava faca.
Reacher je pogledao ženu i rekao: »Jeste li dobro, gospođice?«
Pitala je: »Vi ste policajac?«
»Bio sam davno, u vojsci. Sad sam samo u prolazu.«
Nije odgovorila. Imala je gotovo 30 godina, pomislio je Reacher. Doimala se dragom. Ali
tužnom.
»Jeste li dobro?« opet je pitao.
Odgurnula se od mladića i stala metar dalje od njega. Nije ništa rekla. Ali je pogledala
Reachera kao da ne želi da ode.
Pitao je: »Je li se ovo i sinoć dogodilo?«
Kimnula je.
»Na istom mjestu?«
Opet je kimnula.
»U točno ovo vrijeme?«
»Tada idem kući s posla.«
»Ovdje živite?«
»Dok se ne snađem.«
Reacher je pogledao njezine potpetice, kosu i najlonke i rekao: »Radite u koktel-baru.«
»U Manchesteru.«
»A ovaj vas je slijedio kući.«
Kimnula je.
»Dvije noći zaredom?« pitao je Reacher.
Opet je kimnula.
Dječak je rekao: »Tražila je da je pratim. Zato se makni i pusti da sve ide svojim
tijekom.«
»Nije istina«, rekla je žena. »Nisam te to tražila.«
 »Plazila si po meni.«
»Bila sam pristojna. Tako je to kad radiš u koktel-baru.«
Reacher je pogledao mladića.
»Zvuči kao klasični nesporazum«, rekao je. »To se lako može riješiti. Moraš se samo
iskreno ispričati, otići i nikad se više ne vratiti.«
»Ona se više nikad neće vratiti. Barem ne u taj bar. Moj otac posjeduje velik udio. Izgubit
će posao.«
Reacher je pogledao ženu i pitao: »Što se sinoć dogodilo?«
»Dopustila sam mu«, rekla je. »Dogovorili smo se da će biti samo jedanput. Pa sam to
obavila. Ali sad je došao po još.«
»Razgovarat ću s njime ako želite«, rekao je Reacher. »A dotle možete ući u stan. I
nemojte se više zamarati time.«
»Da se nisi usudila ući!« rekao je mladić. »Ne bez mene.«
Žena je pogledala njega, Reachera, pa opet mladića. Zatim još jedanput, kao da odabire.
Kao da je na utrkama s posljednjih 20 dolara. A onda je odlučila. Uzela je ključeve iz torbice,
otključala vrata, ušla i zatvorila ih za sobom.
Mladić u džemperu buljio je u vrata, a zatim u Reachera. Reacher je trznuo glavom
prema izlazu iz uličice i rekao: »Hajde, mali, bježi.«
Mladić je buljio još minutu očito intenzivno razmišljajući, a zatim je otišao. Izišao je iz
uličice i nestao iz vidokruga. Udesno. Znači da je dešnjak. Postavit će zasjedu tako da
Reacher licem naleti ravno na njegov desni kroše u zamahu. Tako je bilo jasno gdje je. Oko
metar iza ugla, pomislio je Reacher, u ravnini s izlogom trgovine s torbicama. Zbog točke
okretišta za desni kroše. Osnovna geometrija. Točno određena u prostoru.
Ali ne i u vremenu. Brzinu je kontrolirao Reacher. Mali će očekivati normalno kretanje,
manje-više. Možda malo napeto i užurbano. Možda oprezno i odmjerenije. Ali prosječno.
Lansirat će kroše čim ugleda kako Reacher dolazi iza ugla. Bude li hodao normalnim
korakom, udarac će točno i snažno udariti metu. Mali nije bio glup. Možda je bio sportaš.
Vjerojatno su mu koordinacija vida i pokreta bile dobre.
Zato se neće kretati normalnom i prosječnom brzinom.
Reacher je stao šest koraka prije ugla i dugo čekao. Zatim je još jedanput koraknuo,
sporo, klizeći, stružući po kamenčićima i prašini, a onda je stao i čekao. Još je jedanput
koraknuo, sporo, klizeći, zloslutno. Zatim je opet dugo čekao i opet sporo koraknuo.
Zamišljao je malog iza ugla, napetog, stisnute šake, u mirovanju. Čekao je. Predugo je čekao.
Postajao je napet. Bio je u grču i tresao se.
Reacher je još jedanput koraknuo, dugo i sporo. Sad je bio oko tri i pol metra udaljen od
ugla. Čekao je. I čekao. A zatim je jurnuo s ispruženom lijevom rukom, otvorenog dlana i
raširenih prstiju, poput rukavice za bejzbol. Naglo se pojavio iza ugla i gledao kako se mali
budi, zbunjen zbog promjene tempa nakon dugog i mirnog čekanja. Njegov je trijumfalni
desni kroše zasad bio tek neujednačeni, jadni ispad koji je Reacher lako uhvatio u dlan
lijeve ruke poput blago izbačene lopte u bejzbolu. Mali je imao veliku šaku, ali Reacherova
otvorena ruka bila je veća, pa je obujmio šaku i stisnuo je, nedovoljno snažno da mu slomi
kosti, ali dovoljno snažno da se mali usredotoči na zatvaranje usta kako ne bi ispuštao
zvukove cviljenja i bola koje si nije mogao dozvoliti jer je bio prava faca.
Reacher je stisnuo jače. Bio je to test inteligencije. Mali ga nije prošao. Slobodnom je
rukom grebao Reacherov zglob. Pogrešan potez. Neučinkovit. Uvijek je bolje odmah napasti
srž problema i slobodnom rukom udariti napadača u glavu. Ili mu gurnuti palac u oko, ili
nekako drukčije zadobiti njegovu pozornost. Ali mali to nije učinio. Propustio je priliku.
Zatim je Reacher uz stiskanje počeo i okretati. Kao da okreće kvaku na vratima. Malom se
lakat ukočio i opustio je rame kako bi kompenzirao, ali Reacher je nastavio okretati dok se
mali nije toliko iskrivio da je morao maknuti ruku s Reacherova zgloba i ispružiti cijelu
ruku kako bi držao ravnotežu.
Reacher je upitao: »Želiš li da te udarim?«
Nije bilo odgovora.
»Nije teško pitanje«, rekao je Reacher. »Dovoljno je odgovoriti s da ili ne.«
Dotad se mali već okretao u mjestu pokušavajući naći podnošljiv položaj. Puhao je i
lovio zrak. Ali još nije cvilio.
Rekao je: »Dobro, u redu. Pogrešno sam shvatio njezinu poruku. Žao mi je, stari. Ostavit
ću je na miru.«
»A njezin posao?«
»Šalio sam se, čovječe.«
»A neka druga konobarica kojoj ide loše u životu i treba stalan posao?«
Mali nije odgovorio.
Reacher je jače stisnuo i rekao: »Želiš li da te udarim?«
Mali je odgovorio: »Ne.«
»Ne znači ne, zar ne? Pretpostavljam da su ti na tvom otmjenom fakultetu to rekli. Valjda
je to s tvog gledišta bila samo teorija. Dosad.«
»Daj, stari.«
»Želiš li da te udarim?«
»Ne.«
Reacher ga je udario u lice izravnim udarcem desnicom najvećom mogućom snagom,
lomeći i iskrivljujući sve pred sobom, poput teretnog vlaka. Mali se odmah onesvijestio.
Postao je mlitav i gravitacija je učinila svoje. Reacher je posve učvrstio lijevu ruku i sva
mladićeva težina pala je na njegov imobilizirani lakat. Reacher je čekao. Postojale su dvije
mogućnosti. Snaga i elastičnost mladićevih ligamenata možda će okrenuti njegovo tijelo. A
možda i neće.
Nije. Malom je puknuo lakat i ruka mu se iskrenula. Reacher ga je pustio da padne. Pao
je na cigle ispred trgovine s torbicama s jednom rukom u normalnom položaju i drugom
iskrivljenom, poput svastike. Disao je. Čuo se zvuk mjehurića zbog krvi u grlu. Nos mu je bio
gadno slomljen. Možda i jagodične kosti. Neki su mu zubi bili izbijeni. Uglavnom gornji.
Njegov će zubar moći poslati sina na fakultet.
Reacher je odšetao natrag u svoju zgradu, uspeo se zavojitim stubama, prošao kroz
niska vrata i ušao u sobu. Opet se istuširao i vratio u krevet, opet topao i vlažan. Udario je
jastuk da poprimi željeni oblik i zaspao.

U tom se trenutku Patty Sundstrom probudila. U tri i petnaest ujutro. I ovaj se put neki
impuls podsvjesne nelagode probio do površine. Čemu svjetiljke? Zašto su dvije? Zašto nije
samo jedna ili 12?
Soba je bila prekrasno svježa. Mogla je osjetiti miris noćnog zraka, bogat poput baršuna.
Zašto su spakirali dvije svjetiljke i 12 obroka? Zašto su ih uopće spakirali? Kakve veze imaju
svjetiljke s hranom? To nije uobičajena kombinacija. Nitko nikad nije nikoga pitao: »Želite li
i svjetiljku uz to?« A ono što je Shorty rekao bila je glupost. Nitko ne jede ručak u mraku. A
to je bilo upravo to, ručak za kolege bogataše iz Bostona koji su htjeli pustolovno oskudni
vikend. Nitko tko plaća sobu po cijeni prije sezone ili najezde onih koji gledaju jesensko
lišće ne bi jeo prutiće za večeru. Ni za doručak. Samo za ručak ako je to dio muške fantazije
života u prirodi. Čemu onda svjetiljke? Ručak je sredinom dana. U većini slučajeva ima
sunca. Osim ako bogataši nisu amateri speleolozi A valjda bi onda imali svoje svjetiljke. One
skupe, profesionalne, vjerojatno fiksirane na glavi.
Zašto bi spakirali svjetiljke u kutije s hranom kao da idu zajedno, poput pribora za jelo
ili salveta?
Jesu li ih uopće spakirali?
Možda su ih samo gurnuli u kutiju naknadno. Zatvorenih očiju zamišljala je scenu u
kojoj otvaraju kutiju. Rastrgala je ljepljivu traku noktom, a Shorty je otvorio poklopce.
Kakav je bio njezin prvi dojam?
U kutiji su bile i dvije baterijske svjetiljke, okomito okrenute i nagurane s hranom.
Nagurane.
Dakle, nisu bile sastavni dio sadržaja. Dodali su ih poslije.
Zašto?
Dvije svjetiljke za dvoje ljudi.
Svakome su dali svjetiljku i šest hranjivih obroka.
Zašto?
Pripremili smo nešto za vas. Pridružite nam se u kući ili se poslužite ovime iz kutije. Kako
god budete željeli.
Što je bila laž. Nije tako mislio.
Što još nisu mislili?
Odgurnula je pokrivač i izišla iz kreveta. Odšetala je do toaletnog stolića na kojem je bila
kutija ispred televizora. Digla je poklopce i opipala. Jedna se svjetiljka prevrnula u rupu u
kojoj su bila dva obroka. Izvadila ju je. Bila je velika i teška. Hladna i čvrsta. Pritisnula ju je
uz dlan i uključila. Malo je otvorila dlan i pustila da se srebrna svjetlost raspe. Bila je
ružičasta zbog kože. Svjetiljka je bila poznate marke. Činilo se da su je strojno izrezali iz
komada vrhunskog aluminija. Imala je i nakupinu sićušnih LED žarulja, poput oka kukaca.
Opet je pogledala u kutiju. Druga je svjetiljka bila gdje i prije, ugurana između ručkova
broj devet, deset, jedanaest i dvanaest.
Neki su prutići oko nje bili slomljeni i napuknuti. Jedna od kutija s grožđicama bila je
zdrobljena. Sigurno su je dodali poslije, pogledala je ljepljivu traku koju je prerezala. Dva
sloja. Jedan iz veletrgovine i jedan njihov, kad su opet zatvorili kutiju nakon što su dodali
svjetiljke.
Što još nisu mislili?
Odšetala je do vrata, nožnim prstom odgurnula Shortyjevu svinutu cipelu ustranu i
otvorila vrata dovoljno da iziđe. Maknula je ruku s leće svjetiljke. Bacala je jarku bijelu
svjetlost. Sitnim se koracima približila Hondi hodajući bosonoga po kamenju. Otvorila je
suvozačka vrata. Ručka za oslobađanje poklopca motora bila je u visini potkoljenice. Vidjela
ju je milijun puta. Široka, crna poluga. Povukla ju je. Poklopac je odskočio koja dva
centimetra uz plonk, koji je u tišini noći zvučao kao nesreća na autocesti.
Ugasila je svjetiljku i čekala. Nitko nije došao. Svjetla u prozorima kuće nisu se upalila.
Opet je uključila svjetiljku. Došla je do prednjeg dijela poklopca motora. Pomaknula je
kukicu i podignula poklopac. Podbočila ga je svijenom metalnom šipkom koja je pristajala u
rupu. Radila je u pilani i znala sa strojevima. Micala se lijevo i desno i sagnula glavu dok nije
vidjela što je htjela.
Test kiseline.
Ali zna u čemu je problem. Već je to viđao. Kaže da postoji elektronski čip u blizini cijevi
grijača, iza upravljačke ploče.
Nagnula se naprijed. Držala je svjetiljku prstima, poput liječničke sonde. Naginjala je
zrake u raznim smjerovima.
 TRINAESTO POGLAVLJE

Patty Sundstrom lakoćom je prepoznala stražnji dio upravljačke ploče. Bila je to gola ploča,
stisnuta i udubljenja ojačanjima, siva i prljava, djelomično prekrivena tankim slojem
materijala za prigušivanje buke koji se počeo guliti. Kroz nju su prolazile razne žice i cijevi.
Većinom električne, pomislila je. Vruća voda za grijač bila bi u debeloj cijevi. Promjera oko
dva i pol centimetra, teška i ojačana. Obično crna, očekivala je, spojena na otvor bloka
motora odakle je topla voda i dolazila. Naravno da bi bila uparena s identičnom crnom
cijevi za povratni mlaz. Cirkulacija, okolo-naokolo. Zbog crpke za vodu. Koja je prestala
raditi kada i motor, rekao je Peter.
Istegnula je vrat i pomaknula snop svjetlosti.
Pronašla je dvije crne cijevi spojene na blok motora. Nije bilo drugih kandidata. Pratila
ih je snopom svjetlosti. Ostale su nisko u prostoru motora. Prošle su kroz pregradu u
kabinu vrlo nisko. Točno na mjestu gdje je bila podna konzola s ručicom mjenjača. Grijač je
bio točno iznad toga.
Cijevi grijača prolaze kroz stražnji dio upravljačke ploče.
Nije tako, pomislila je Patty. Još je jedanput provjerila. Nisu išle ni blizu upravljačke
ploče, Prolazile su u ravnini s donjim dijelom prostora za stopala. Mnogo niže. A blizu njih
nije bilo ničeg drugog. Samo debele metalne komponente okovane prljavštinom. Bez žica.
Ničeg osjetljivog. Ničeg što bi pregorjelo zbog previsoke temperature. Svakako nikakvih
crnih kutija u kojima bi mogli biti elektronički čipovi.
Povukla se i ispravila. Pogledala je kuću. Posve tiha. Staja je izgledala sablasno na
mjesečini. Svih devet četverokotača bilo je uredno parkirano. Isključila je baterijsku
svjetiljku i sitnim se koracima vratila u sobu. Prišla je krevetu i nježno prodrmala Shortyja
da se probudi. Naglo se uspravio u panici i tražio oko sebe prolaznike i druge uljeze.
Nije vidio nikoga.
Upitao je: »Što je?«
Odgovorila je: »Cijevi grijača ne prolaze kroz stražnji dio upravljačke ploče.«
»Što?« ponovio je.
»U autu«, odgovorila je. »Prolaze skroz nisko, u ravnini s donjim dijelom ručice
mjenjača.«
»Kako znaš?«
»Pogledala sam«, rekla je. »S jednom od svjetiljaka koje su nam dali.«
»Kada?«
»Sada.«
»Zašto?«
»Probudila sam se. Nešto nije u redu.«
»Pa si istrgnuta konzolu iz auta?«
»Nisam, pogledala sam ispod poklopca. S druge strane. Vidjela sam gdje se spajaju. U
blizini nema nikakvih elektroničkih čipova.«
 »Dobro, možda je mehaničar pogriješio«, odvratio je Shorty. »Možda je mislio na model
iz neke druge godine. Naš je jedan od ranijih. Ili su možda Honde u Kanadi drukčije.«
»Ni mehaničar možda ne postoji. Možda ga nisu ni nazvali.« »Zašto ga ne bi nazvali?«
»Možda nas žele zadržati ovdje.«
»Što?«
»Kako bi to drukčije objasnio?«
»Zašto bi to učinili? Ozbiljno. Misliš, kao goste? Zbog banke? Žele naših pedeset dolara?«
»Ne znam zašto.«
»Krasan način za vođenje posla. Možemo otići na TripAdvisor.«
»Ali ne možemo ništa učiniti. Ovdje nema bežičnog interneta, nema signala za mobitel i
nema telefona u sobi.«
»Ne mogu zadržati ljude ovdje protiv njihove volje. Nekomu će nedostajati, kad-tad.«
»Mi smo im praktički rekli da nitko ne zna da smo otišli.«
»I praktički smo im rekli da smo švorc«, rekao je Shorty. »Koliko dugo mogu očekivati
da ćemo im plaćati pedeset dolara?«
»Dva dana«, odgovorila je Patty. »Doručak, ručak i večera. Svakomu po šest obroka.«
»To je ludo. A što onda? Onda će pozvati mehaničara?«
»Moramo otići odavde. Moramo učiniti ono s četverokotačem, što si rekao. Stoga se
odjeni. Moramo otići.«
»Sada?«
»Ovog trenutka.«
»Gluho je doba noći.«
»Kao što si rekao. Sada spavaju. Moramo to učiniti sada.« »Zato što je mehaničar
pogriješio u telefonskom razgovoru?« »Ako je uopće postojao mehaničar. I zbog svega
ostaloga.« Shorty je upitao: »Zašto su nam dali svjetiljke?«
Patty je odvratila: »Ni to ne znam.«
»Kao da su znali da će nam zatrebati u mraku.«
»Kako su to mogli znati?«
Shorty je ustao iz kreveta. Rekao je: »Trebali bismo ponijeti nešto hrane. Ne možemo
računati da ćemo igdje stići prije ručka. Sigurno ćemo preskočiti doručak.«
Odjenuli su se skakućući s noge na nogu u polumraku dok je kroz otvorena vrata ulazila
samo mjesečina. Spakirali su stvari opipom i stavili torbe van, blizu auta.
»Sigurna si za ovo?« upitao je Shorty. »Nikad nije prekasno da se predomisliš.«
»Želim otići«, rekla je Patty. »Nešto nije u redu ovdje.«
Odšetali su to staje po travi, ne po zemlji zato što su smatrali da će tako biti tiši. Bili su
oprezni dok su prelazili preko zadnjeg komadića šljunka, blizu kuta savršenog četverokuta
četverokotača, do onoga koji je Peter odvezao kako bi ga Mark mogao koristiti. Motor mu je
još bio blago topao. Shorty je htio baš taj jer je vidio kako prebaciti mjenjač u ler, znao je da
dobro vozi, a najviše zato što je bio najbliži. Tko bi htio gurati više nego što treba? On ne.
Prebacio je ručicu u ler, stisnuo ručke, isprva slabo i postrance, ali stroj se poslušno počeo
kotrljati krećući se sve brže i brže kako ga je Shorty sve više gurao.
»Ovo nije tako strašno«, rekao je.
Zaustavio je stroj, zauzeo novi položaj i opet ga počeo gurati u uskom okretu, savršeno
uredan manevar, kao kod izlaska unatrag s parkirališnog mjesta, okreta i odlaska. Patty mu
se pridružila s druge strane, pa su zajedničkim guranjem postigli dobru brzinu
usmjeravajući ga prema središtu staze i zgradi motela, gotovo u potpunoj tišini izuzev
struganja njihovih cipela po zemlji i mnogo gnječenja i pucketanja kamenčića pod mekim
gumama četverokotača. Nastavili su ga gurati, otežano dišući, sve do ugla sobe dvanaest, a
onda dalje do Honde, dva mjesta dalje, do sobe deset. Zaustavili su četverokotač točno iza
automobila. Shorty je otvorio prtljažnik.
»Čekaj«, rekla je Patty.
Vratila se do ugla i promatrala kuću. Nije bilo svjetala ni ikakvog kretanja. Vratila se do
Honde i rekla: »Dobro.«
Shorty se okrenuo prema otvorenom prtljažniku, sagnuo se širom raširenih ruku,
zavukao prste ispod kovčega s obiju strana, podigao ga sprijeda i vukao dok se nije našao
nagnut na rubu prtljažnika. Uhvatio ga je za ručku i povukao namjeravajući balansirati
kovčeg na rubu prtljažnika kako bi imao vremena promijeniti položaj i prilagoditi stisak
spreman za nagli trzaj i okret prema četverokotaču.
Ali ručka se otrgnula s kovčega.
Shorty je zateturao jedan korak.
Rekao je: »Dovraga.«
»Sad vidiš da ga ipak ne bi mogao nositi«, rekla je Patty. »To bi se dogodilo prije ili
poslije.«
»Kako ćemo ga ukrcati u autobus?«
»Morat ćemo kupiti uže. Mogli bismo ga zamotati oko kovčega nekoliko puta i napraviti
novu ručku. Trebat će nam benzinska postaja ili željezarija. Za uže. U prvom gradiću na koji
naiđemo.«
Shorty je opet napravio korak naprijed, sagnuo se i zavukao prste ispod kovčega.
Stenjući i dahćući ga je podigao, okrenuo i postavio na četverokotač po duljini, tako da su
gornji uglovi sjedili na ručkama, a donji se rub ukopao u tapecirano sjedalo. Malo ga je
pogurnuo kao bi ga uravnotežio. Ispostavilo se da je čvrsto sjedio. Bolje nego što je mislio.
Bio je zadovoljan.
Zatvorio je prtljažnik Honde, a svoje su torbe osigurali na stražnji stalak četverokotača.
Zatim su zauzeli položaj: Shorty s lijeve strane, Patty s desne, svaki jednom rukom čvrsto
držeći kratki dio ručke koja je virila ispod kovčega, s drugom blizu nje djelomično gurajući,
a djelomično balansirajući svjetiljku. Tako su dobili dva improvizirana svjetla i bilo im je
lakše upravljati, što je značilo da su mogli osigurati kovčeg između sebe — Shorty desnom
podlakticom, a Patty lijevom na gornjem dijelu kovčega te on desnim bokom, a ona lijevim
na donjem dijelu, pod pretpostavkom da su oboje hodali pognuti u struku, što će očito
morati jer su zbog težine kovčega drukčije morali gurati četverokotač. Morali su se dobrano
pomučiti da bi uopće krenuli oboje se napinjući poput snagatora na televiziji, a jednako je
naporno bilo nastaviti se kretati iako im je postalo lakše kad je asfalt zamijenio šljunčano
parkiralište na samom kraju puta kroz stabla.
Ostalo im je više od tri kilometra. Ušli su u tunel. Zrak je bio hladan i mirisao je po
trulom lišču i vlažnoj zemlji. Dahtali su i teško hodali. Metodom pokušaja i pogreške shvatili
su da moraju zadržati najveću brzinu koju mogu postići kako bi ih inercija povukla kroz
duge i plitke rupe. To je neprestano iziskivalo velik napor, ali bilo je bolje nego početi
iznova svaki put kad bi prednji kotači upali u rupu. Nastavili su se kretati gotovo trčeći pod
težinom — vrlo brzo, bez ikakvog užitka, pokušavajući doći do kraja.
»Moram se odmoriti«, rekla je Patty.
 Pustili su četverokotač da se polako zaustavi. Pogurnuli su kovčeg lijevo i desno da bude
bolje uravnotežen. Zatim su se odmaknuli, istegnuli leđa i pritisnuli dlanovima donji dio
kralježnice. Dahtali su, uzdisali i masirali vratove.
Shorty je upitao: »Koliko još?«
Patty je pogledala unatrag, a onda naprijed.
»Još oko dva kilometra«, odvratila je.
»Koliko nam je vremena trebalo dovde?«
»Možda dvadeset minuta.«
»Dovraga, to je sporo.«
»Rekao si četiri sata. Ovo je prema rasporedu.«
Opet su zauzeli položaj i prisilili stroj da se pokrene. Poput bob-momčadi na vrhu
brežuljka koji svakim korakom sve jače guraju. Postigli su željenu brzinu i održavali je
stišćući podlakticama podrhtavajući kovčeg, spuštajući glave, duboko dišući, pogledavajući
gore da provjere idu li u pravom smjeru. Tako su išli još 800 metara, a zatim se opet
odmorili. Pa opet. Prošao je cijeli sat.
»Povratak će biti lakši«, rekla je Patty. »Neće biti težine.«
Prošli su dio na kojem nisu rasla stabla. Vidjeli su pojas neba prepun zvijezda.
»Blizu smo«, rekla je Patty.
Onda je rekla: »Čekaj«, povukla ručke unatrag i ukopala pete daleko ispred, poput
djeteta koje zaustavlja kolica kućne izrade.
Shorty je upitao: »Što je?«
»Tu je bila žica. Kao na benzinskoj postaji. Za zvono. Preko ceste. Vjerojatno zvoni u
kući.«
Shorty je posve zaustavio četverokotač. Sjetio se. Debela i gumena poput vrtnog crijeva.
Tražio ju je svjetiljkom. Ništa nisu vidjeli. Krenuli su dalje s pola brzine, što je bilo
mukotrpno kroz rupe, jednom svjetiljkom osvjetljavajući daljinu, a drugom pretražujući
blizinu.
Ugledali su je nakon stotinu metara.
Bila je debela, gumena i ležala je preko ceste.
Stali su metar od nje.
Patty je upitala: »Kako to funkcionira?«
»Mislim da su unutra dvije metalne pločice. Nekako su razdvojene. Ali kada kotač
prijeđe preko njih, stisnu se i zvono zazvoni. Poput sklopke.«
»Znači, ne možemo prijeći kotačem preko nje.«
»Ne.«
Što je bio problem. Shorty nije mogao podići četverkotač. Ni na kojem kraju. Možda koji
centimetar na sekundu, ali ne dovoljno da ga prebaci preko žice i spusti.
»Koliko još?« upitao je.
»Tristotinjak metara.«
»Nosit ću kovčeg.«
»Čekaj«, ponovila je.
Sagnula se i zavukla prste ispod debele gumene žice. Podignula ju je. Lako se podigla,
nekoliko centimetara, trideset centimetara, koliko je god htjela. Isprobala je sa svake strane
i povlačila je da je olabavi.
»Budi spreman«, rekla je.
 Podignula ju je nježno, otvorenih dlanova, uspravne glave, široko raširenih ruku. Shorty
se sagnuo nisko i pogurao četverokotač ispod nje. Držala ju je dok nije prošao. Osjećala se
kao da sudjeluje u plesnoj ceremoniji na obredu hipija.
»Dobro«, rekao je Shorty.
Spustila je opet žicu nježno, kao da se klanja. Zatim je krenula dalje, puna energije. U
zadnji krug. Nema više mnogo. Njihovi snopovi svjetlosti poskakivali su i njihali se isprva
ne pokazujući ništa osim stabala i staze između njih, no onda se ispred njih pojavila
drukčija praznina. Cesta s dvije trake. S koje su skrenuli prije, kako im se činilo, tisuću
godina. Shorty je pitao je li u redu, Patty nije odgovorila.
Sada je rekla: »Moramo pronaći skrovište za kovčeg. Ali ne predaleko od ceste. Tako da
lako ukrcamo kada nas netko poveze.«
Pustili su četverokotač da se polako zaustavi na mjestu gdje se početak staze širio i
spajao s cestom. Činilo se da nema mnogo skrovišta. S obiju su strana bila stabla. Posljednji
metar ugibališta bio je prekriven niskim raslinjem. No raslinje je možda bilo malo rjeđe na
mjestima gdje su bili stupovi koji su se podigli od smrzavanja da. Možda je tlo prije mnogo
godina prekopano. Možda se ondje raslinje sporije vraćalo. Možda je ondje bila rupa
veličine kovčega.
Patty je otišla provjeriti. Na kraju je zaključila da je desna rupa bolja od lijeve. Dahćući i
pušući, približili su četverokotač što su bliže mogli. Shorty je široko raširio ruke i podigao
kovčeg, a zatim se stenjući i uzdišući okrenuo i spustio ga u grmlje, gdje je grebao i
pucketao po niskim granama i zaustavio se na dobro skrivenom mjestu. Patty je otišla malo
niz cestu i upotrijebila svjetiljku kao svjetlo automobila, ali je rekla da nije vidjela ništa.
Samo mračan oblik posve nisko, iza donjeg dijela stupa. Možda je to bila lešina jelena. Bila
je zadovoljna.
No onda joj se glas promijenio i rekla je: »Shorty, dođi.«
Došao je. Stajali su zajedno na seoskoj cesti i gledali put kojim su došli, koji je
osvjetljavala njezina svjetiljka poskakujući po širokom području u čijem je središtu bio stup
koji se izdigao smrzavanjem da, a iza kojeg je ležao mračan oblik. Ne bi ga mogli vidjeti da
nisu znali da je ondje. I on je bio zadovoljan.
Upitao je: »Što tražim?«
»Promisli, Shorty«, odvratila je. »Što smo vidjeli kada smo skrenuli ovamo?«
Promislio je. Vizualizirao. Napravio je dva koraka ulijevo, bliže sredini puta, gdje je bio
Hondin kotač. Malo je čučnuo kako bi bio bliže pogledu iz vozačeva sjedala. Što je vidio?
Vidio je stup, koji se izdigao smrzavanjem tla, na kojem je bila zabijena ploča na kojoj su
bila postavljena ukrašena plastična slova i strelica koja je pokazivala prema šumi. Slova su
tvorila riječ Motel.
Usporedio je sliku iz sjećanja s prizorom koji je gledao.
Bio je prilično siguran da je drukčiji.
Zurio je. A onda je vidio. Više nije bilo ploče. Nije bilo slova, ni riječi, ni strelice. Sada je
stajao samo stup. A na njemu ništa. I tako u oba smjera.
»Čudno«, rekao je.
»Misliš?«
»Je li to motel ili nije? Meni se čini da jest. Uzimaju naš novac.«
»Moramo otići odavde.«
»I odlazimo. Čim se pojavi prvi auto.«
 »Nakon što vratimo četverokotač do staje.«
»Ne dugujemo im to«, odvratio je Shorty. »Ne dugujemo im ništa. Više ne. Ne ako nam
rade čudna sranja, poput ovoga sa znakom motela. Trebali bismo ostaviti četverokotač
ovdje i pustiti ih da ga sami pokupe.«
»Ustaju čim svane«, rekla je Patty. »Ako vide da im nedostaje četverokotač, odmah će
znati. Ali ako bude na mjestu, možda nas se satima ne sjete. Pretpostavit će da doručkujemo
u sobi. Neće imati razloga doći do nas do prijepodneva.«
»To je rizično.«
»To bi nam moglo kupiti mnogo vremena. Tražit će nas čim otkriju da smo otišli.
Moramo taj trenutak odgoditi što je više moguće. Do tada moramo biti kilometrima daleko.
Ne možemo tada stajati ovdje podignutih palčeva. Trebali bismo si kupiti što je moguće više
vremena.«
Shorty ništa nije rekao. Pogledao je niz mračan i tih put, najprije u jednom pravcu, onda
u drugome.
»Znam da je čudan osjećaj vratiti se«, rekla je Patty. »I to baš kada smo došli ovamo. Ali
ionako nema auta. Ne još. Bolje ćemo proći bliže zori.«
Shorty je dugo šutio.
Onda je rekao: »Dobro, odgurat ćemo četverokotač natrag do staje.«
»Što brže možemo«, rekla je Patty. »Sada je brzina najvažnija.«
Skinuli su svoje torbe sa stalka i skrili ih blizu kovčega, a zatim su u širokom krugu
okrenuli četverokotač na asfaltu. Zrak je mirisao slađe na otvorenom. Usmjerili su
četverokotač prema putu. Zauzeli su položaj. I krenuli. Opet istih tri i nešto kilometra, u
suprotnom pravcu. Ali Patty je imala pravo. Bilo je mnogo lakše gurati bez teškog kovčega.
Četverokotač je letio. Kao da lebdi. Opet su odradili hipijevski ples ispod žice, a zatim su
krenuh dalje održavajući brzinu brzog hoda bez gotovo ikakvog napora. Nisu se zaustavljali
ni odmarali.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Trebalo im je nešto više od 30 minuta da izguraju ta tri kilometra. Stali su na mjestu gdje je
cesta izlazila iz stabala. Protezala se ispred njih, siva i jeziva na mjesečini, preko ravne
površine od osam tisuća metara četvornih do zavoja sa zgradama u daljini. Bio je to motel,
mračan i tih. Zatim staja, mračna i tiha. I kuća, mračna i tiha. Bilo je 5:30 sati ujutro, prema
Pattynu satu. Do prvih naznaka svjetlosti bio je još bar jedan sat.
Sve je bilo u redu.
Nastavili su gurati što su tiše mogli. Čulo se samo siktanje guma i udaranje njihovih
potplata po posljednjim dionicama asfalta. Onda su uz udarac sišli na parkiralište motela i
postali su glasniji. Njihovi su koraci drobili kamenje koje je cviljelo. Prošli su recepciju, sobe
broj jedan i dva i mrtvu Hondu te krenuli još dalje, pokraj ugla sobe 12, ravno prema staji.
Vidjeli su osam jezivih sjena, lijepo parkiranih, i prazno deveto mjesto koje je izgledalo kao
osmijeh s izbijenim zubom. Shorty ga je pokazao prstom i dignuo palac prema Patty. Imala
je pravo. Čim bi ujutro pogledali kroz prozor, digli bi uzbunu.
Zadnji su zavoj presjekli preko trave i polako gurali četverokotač po šljunku
parkirališta. Bilo ga je lako vratiti na mjesto. Trebalo ga je samo poravnati i gurnuti nosom
naprijed, a zatim ga dovesti u ravninu s ostalima i odmaknuti se. Obavili su to. Savršeno.
Neprimjetno. Odšuljali su se preko šljunka i dalje preko trave, do ceste. Ondje su na
trenutak zastali i malo se odmorili. Još su ih čekala ona tri kilometra. Opet. Ali ovog puta
ništa nisu gurali. Ovog će puta jednostavno hodati. Odšetat će zauvijek.
Iza njih otvorila su se vrata na kući. U daljini. Udaljeni je glas viknuo: »Ljudi, to ste vi?«
Mark.
Stajali su nepomično.
»Ljudi?«
Snop svjetlosti svjetiljke prešao je ispred njih. Sjene su im bile izrezane, što je značilo da
im je svjetlost na leđima.
»Ljudi?« opet je zazvao Mark.
Okrenuli su se.
Mark je koračao kroz tamu prema njima. Bio je posve odjeven. Njegov je dan već počeo.
Držao je svjetiljku nisko, kao i Shorty i Patty. Sve tri zrake bile su vrlo pristojne,
osvjetljavale su, ali nisu zasljepljivale.
Čekali su.
Mark je stigao.
Rekao je: »Ovo je nevjerojatna slučajnost.«
Osim svjetiljke, nosio je prazan papir i olovku.
»Je li?« pitala je Patty.
»Oprostite. Trebao sam pitati jeste li dobro.«
»Jesmo.«
»Samo ste izišli u šetnju?«
 »Što je slučajnost?«
»Upravo razgovaram s mehaničarom. Počinje raditi u pet kako bi bio spreman za
jutarnju gužvu. Kad se probudio, nešto mu je sinulo. Sjetio se da smo rekli da ste se dovezli
iz Kanade. Shvatio je da je dosad instinktivno pretpostavljao da ste Amerikanci koji se
vraćaju kući. Ali jutros je shvatio da biste isto tako mogli biti Kanađani koji su nas došli
posjetiti. U tom slučaju imate auto kanadskih specifikacija. Znači da imate obvezni zimski
paket, koji je tada imao drugi grijač bez klimatizacije. U tom bi slučaju početna dijagnoza
bila pogrešna. To je problem američkih specifikacija. U kanadskim autima obično se sprži
relej elektropokretača motora. Mora znati koji dio uzeti na autootpadu. Upravo ide onamo.
Baš me poslao da pročitam identifikacijski broj šasije s vjetrobrana.«
Pokazao im je papir i olovku kao dokaz.
Onda je dodao: »Ali naravno da će sve biti brže ako osobno odgovorite na njegova
pitanja.«
Objašnjavao je relativne udaljenosti približavajući i udaljavajući dlanove, najprije
pokazujući dug put do Honde, a zatim još dulji put natrag koji je suprotstavio kratkom i
izravnom putu od točke gdje su trenutačno stajali do telefona u kući. Dramatična razlika.
Neosporiva logika. Shorty je pogledao Patty. I ona je pogledala njega. Imali su mnogo
pitanja.
Mark je rekao: »Možemo skuhati kavu i reći mu da nas nazove kad bude u ruci imao dio
koji mu treba. I neka nas opet nazove kad bude u kamionetu na putu ovamo. Želim da sve
čujete iz prve ruke. Osjećam da vam u ovom trenutku treba malo uvjeravanja. Mislim da je
to najmanje što možemo. Već smo vas dovoljno zavlačili.«
Ispružio je ruku u uljudnoj gesti koja je govorila poslije vas.
Patty i Shorty hodali su prema kući. Mark je hodao s njima. Snopovi svih triju svjetiljaka
poskakivali su u istom smjeru. Na kraju je Mark ubrzao i pričekao kod kuhinjskih vrata
puštajući ili unutra. Uključio je svjetlo i pokazao naprijed prema unutrašnjem hodniku, gdje
su im dan prije za ručkom pokazivali kako je telefon mrtav. Sad je slušalica ležala na kraju
žice, na naslonu stolice. Čekanje na starinski način.
Mark je rekao: »Zove se Carol. Vjerojatno se drukčije piše. Iz Makedonije je.«
Ispružio je ruku prema telefonu. Uljudna gesta koja je govorila izvolite.
Patty je dignula slušalicu. Stavila ju je na uho. Čula je neku buku etera. Veza s mobitela
negdje se pokušavala održati.
Rekla je: »Carole?«
Glas je upitao: »Mark?«
»Ne, ja sam Patty Sundstrom. Dečko i ja vlasnici smo Honde.«
»Zaboga, nisam mislio da će vas Mark probuditi. To nije pristojno.«
Glas je imao akcent koji je zvučao kao da mjesto odakle dolazi zaista zaslužuje ime
Makedonija. Istočna Europa, pomislila je. Ili središnja. Negdje između Grčke i Rusije. Tip
koji bi se trebao brijati dvaput na dan, ali ne čini to. Poput zloslutnog negativca u filmovima.
Ali glas mu je bio prijateljski. Lagan. Uslužan i brižan. I vrlo energičan ovako rano ujutro.
Rekla je: »Ionako smo bili budni.«
»Zaista?«
»Malo smo se prošetali.«
»Zašto?«
»Valjda nas je nešto probudilo.«
 »Koliko čujem prema glasu, iz Kanade ste.«
»Kao i naš auto.«
»Da«, odvratio je glas. »Nešto sam pretpostavio i gotovo pogriješio. Svoj sam zanat
naučio u bivšoj jugoslavenskoj vojsci. Kao u svakoj vojsci, naučili su me da zbog
pretpostavki svi ispadaju budale. No ovog sam puta budala ispao samo ja. Ispričavam se. Ali
utvrdimo nešto. Jeste li ikada zbog nečega mijenjali crijeva grijača?«
»Znam da su nisko«, rekla je Patty.
»Dobro, to znači da je kanadska gradnja. Dobro je to znati. Uzet ću relej
elektropokretača motora. Onda ću pokušati nešto zaraditi. Malo ću se provozati
autocestom. Možda imam sreće i nađem kakvu olupinu. Ako ne, javit ću vam se prije.
Računajte između dva i četiri sata.«
»Sigurni ste?«
»Obećavam, gospođo«, rekao je glas s naglaskom. »Obećavam da ću vas vratiti na cestu.«
Onda je mobitel utihnuo i Patty je spustila slušalicu.
Mark je rekao: »Kava je gotova.«
Patty je rekla: »Doći će za dva do četiri sata.«
»Sjajno.«
Shorty je rekao: »Zaista?«
»Obećao je«, rekla je.
Čuli su vozilo na cesti vani. Drobljenje kamenja i udaranje i lupanje motora. Pogledali su
kroz prozor i vidjeli Petera u dotrajalom starom kamionetu. Približavao se. Usporio je i
zaustavio se. Parkirao je.
Shorty je pitao: »Čiji je kamionet?«
»Njegov«, rekao je Mark. »Kasno sinoć ga je opet pokušao pokrenuti. Možda je toplina
tijekom dana malo napunila akumulator. Uspio ga je pokrenuti. Odvezao se do ceste i
natrag kako bi napunio akumulator i malo razgibao auto. Možda ste se zato probudili. Može
vas odvesti do sobe ako želite. Bolje nego da hodate. To je najmanje što možemo. Sigurno
ste umorni.«
Rekli su da se ne žele nametati, ali Peter nije prihvaćao odbijanje. Kamionet je imao
četiri sjedala, pa je Shorty sjeo naprijed, a Patty straga. Peter je parkirao pokraj Honde.
Vrata sobe 10 bila su zatvorena. Patty je pomislila da je to čudno. Bila je sigurna da su ih
ostavili otvorenima. Možda je puhalo. Shorty je ipak uzeo cipele. Iako se nije sjećala da je
puhalo. Bila je vani većinu noći. Sjetila se da je zrak bio miran i težak.
Izišli su iz kamioneta. Peter ih je pogledom otpratio do vrata. Patty je okrenula ručku i
otvorila vrata. Ušla je prva. A zatim je odmah izišla. Pokazala je na Petera u kamionetu i
viknula: »Ostani ondje!«
Pomaknula se ustranu. Shorty je pogledao u sobu. Nasred poda bila je njihova prtljaga.
Opet je bila ondje. Njihov kovčeg i dvije vreće za spavanje. Bili su lijepo složeni, precizno
namješteni, kao da ih je tako ostavio sobar. Kovčeg je bio zavezan užetom. Na gornjoj su
strani bili složeni čvorovi s dvostrukim užetom između, poput improvizirane ručke.
Patty je rekla: »Što je, dovraga, ovo?«
Peter je izišao iz kamioneta.
»Zaista se ispričavamo«, rekao je. »Vrlo nam je žao zbog ovoga i nelagodno nam je što su
vas upleli u ovo.«
»U što?«
 »Nažalost, u ovo doba godine počinje semestar na sveučilištu i studenti su posvuda.
Njihova im bratstva postavljaju izazove. Neprestano kradu znak za naš motel. A zatim su
počeli izvoditi nešto novo. Nekakav inicijacijski ritual. Moraju ukrasti sve iz motelske sobe
dok su gosti odsutni. Glupost, ali tako je kako je. Mislili smo da je prestalo prije nekoliko
godina, ali čini se da su opet počeli. Našao sam vaše stvari u živici, kod ceste. To je jedino
moguće objašnjenje. Sigurno su je ukrali dok ste šetali. Ispričavamo se zbog neugodnosti.
Molim vas, recite nam ako je išta oštećeno. Prijavit ćemo sve policiji. Jasno, svi volimo
vesele studente, ali ovo je smiješno.«
Patty nije rekla ništa.
Shorty je šutio.
Peter se vratio u kamionet i odvezao. Patty i Shorty mirno su stajali neko vrijeme. A
zatim su ušli. Obišli su prtljagu i zajedno sjeli na krevet. Ostavili su otvorena vrata.

Doručak konačišta s doručkom u kojem je odsjeo Reacher bio je poslužen u lijepoj

prostoriji na polukatu ispod razine ulice i u razini s malim stražnjim vrtom koji je bio lijep
kao i sama prostorija. Reacher je sjeo za stol u 7:45 ujutro, spreman za svoju kavu. Bio je
jedina osoba ondje. Sezona je završila. Istuširao se i odjenuo. Osjećao se dobro i izgledao
pristojno, osim ogrebotine na zglobu prsta. Od malog kojeg je udario sinoć. Sigurno od
zuba. Ozljeda nije bila ozbiljna. Samo kratak trag sasušene krvi. Ali prepoznatljivog oblika.
Reacher je bio policajac 13 godina, a nakon toga nije bio policajac dulje od toga, pa je
sagledavao stvari iz obiju perspektiva. Zato je rado izbjegavao nejasnoće, kad god je bilo
moguće. Naručio je jelo ustao i otišao u vrt. Čučnuo je, stisnuo šaku desne ruke te njome
udarao i grebao po ciglama gredice sa cvijećem. Upravo onoliko koliko je trebalo da ugriz
postane samo jedna od ozljeda. Zatim se vratio do stola, kut salvete umočio u čašu s vodom
i očistio prljavštinu sa zglobova.

Petnaest minuta poslije detektivka Brenda Amos ušla je u prostoriju. Nešto je upisivala u
notes. Uz njezino je rame hodao muškarac u odijelu. Prema njegovu držanju i ponašanju
moglo se zaključiti da joj pokazuje uokolo. Dakle, bio je upravitelj konačišta. Ili vlasnik.
Reacher je djelomično pročitao s usana, a djelomično čuo kad je rekao: »Ovaj je gospodin
jedini gost koji je još kod nas.«
Amosica je rutinski pogledala iznad notesa i odvratila pogled. Onda je opet pogledala.
Klasična usporena odgođena reakcija, poput onih u starim televizijskim emisijama. Zurila
je. Trepnula je.
Rekla je muškarcu u odijelu: »Razgovarat ću s njim.«
»Hoću li vam donijeti kavu?«
»Da, molim«, doviknuo mu je Reacher. »U lončiću za dvoje.«
Čovjek je uljudno kimnuo nakon male stanke. Kava za policijsku istražiteljicu bila je
jedno, kava za gosta posve drugo. Ispod časti. Ali s druge strane, klijent uvijek ima pravo.
Otišao je iz prostorije i Amosica je ušla. Sjela je za Reacherov stol, na prazan stolac nasuprot
njemu.
Rekla je: »Zapravo sam jutros već pila kavu.«
»To ne mora biti nešto što pijete jedanput na dan«, rekao je. »Nema zakona koji nalaže
da prestanete.«
»I zapravo mislim da Dunkin danas u kavu stavlja LSD.«
 »Kako to?«
»Inače bi ovo bio najveći deja vu u povijesti.«
»Dobro. Kako to?«
»Znate li što zapravo znači deja vu?«
»Zapravo znači već viđeno. Na francuskom. Moja je majka bila Francuskinja. Voljela je
kad su Amerikanci rabili francuske izraze. Osjećala se kao da je uključena.«
»Zašto mi govorite o svojoj majci?«
»Zašto me pitate za LSD?«
»Što smo jučer radili?«
»Radili?« pitao je.
»Izvukli smo stari slučaj od prije 75 godina. Mladić je nađen u nesvijesti na pločniku
ulice u središtu Laconije. Identificirali su ga kao mjesnog 20-godišnjaka kojeg je policija
znala kao hvalisavca i nasilnika, ali je bio nedodirljiv jer je bio sin mjesnog bogataša. Sjećate
se?«
»Naravno«, rekao je Reacher.
»I što se dogodilo kad sam jutros došla na posao?«
»To ne mogu znati.«
»Rekli su mi da je mladić nađen u nesvijesti na pločniku ulice u središtu Laconije.
Identificirali su ga kao mjesnog 20-godišnjaka kojeg je policija znala kao hvalisavca i
nasilnika, ali je bio nedodirljiv jer je bio sin mjesnog bogataša.«
»Zaista?«
»Ušla sam u hotel nasuprot i naišla na vas.«
»Kakva je to slučajnost.«
»Mislite?«
»I ne baš. Naravno da se takvi zločini neprestano događaju.«
»A neprestano je svakih 75 godina?«
»Sigurno se i u međuvremenu dogodilo dosta sličnih incidenata. Svi bogati nasilnici
prije ili poslije dobiju svoje. Mogli ste uzeti bilo koji stari slučaj, našli biste istu
podudarnost. A ovdje sam jer sam vas ispitivao o baš tom konkretnom starom slučaju. Nije
slučajnost. To je matematička sigurnost, osobito zato što znate da ne živim ovdje, pa bih
mogao biti jedino u nekom hotelu.«
»Ravno nasuprot mjestu zločina.«
»Idete po kućama i tražite očevice?«
»Tako je.«
»Je li itko išta vidio?«
»Jeste li vi?«
»Ja ne promatram ptice«, rekao je Reacher. »Što je velika šteta. Jer počele su seobe. Moj
bi tata bio uzbuđen.«
»Jeste li išta čuli?«
»Kada?«
»Mali je još bio u nesvijesti u sedam. Ako je napadač bio čovjek, a ne kamion tegljač,
recimo najranije u pet ujutro.«
»U pet ujutro sam spavao«, rekao je Reacher. »Ništa nisam čuo.«
»Baš ništa?«
»Nešto me probudilo noć prije. Ali bilo je to oko tri sata i u drugom hotelu.«
 »Što?«
»Probudilo me, ali nije se ponovilo. Nisam mogao odrediti što je.«
»Mali ima i slomljenu ruku«, rekla je Amosica.
»Događa se«, rekao je Reacher.
Ušla je konobarica s dva lončića kave i dvije čiste šalice. Reacher si je natočio kavu, ali
Amosica nije. Zatvorila je notes. Upitao ju je: »Kako se na ovu istragu gleda u policiji?«
»Ne očekujemo previše«, rekla je.
»Ne lijete suze?«
»Složeno je.«
»Tko je mali?«
»Mali je bezobraznik, nasilnik i grabežljivac koji uvijek od svega izvuče najbolje. I od
žrtava i od odvjetnika.«
»Ne zvuči mi baš složeno.«
»Brine nas što će se sad dogoditi.«
»Mislite da će okupiti rulju za linč?«
»Problem je što njegov otac već ima rulju za linč.«
»Mjesni bogataš? Tko je on?«
»Malo sam parafrazirala. Zapravo je iz Bostona, ali živi u Manchesteru.«
»A kakvu to ima rulju za linč?«
»Sređuje financije klijentima koji si ne mogu dozvoliti trag novca. Drugim riječima, pere
novac ljudima kojima pranje novca treba. Pretpostavljam da bi mogao posuditi kakvu god
rulju za linč želi. A mislimo da i hoće. Takvi ljudi imaju kodeks. Netko mu je napao obitelj.
Moraju ga srediti za primjer drugima. Ne smije ispasti slabić. Znamo da će se njegovi ljudi
prije ili poslije pojaviti u gradu i raspitivati se. A ne želimo probleme u gradu. Zato je
složeno.«
Reacher si je natočio još jednu šalicu kave.
Amosica je gledala.
Upitala je: »Kako ste ozlijedili ruku?«
»Udario sam zid u vrtu.«
»Čudno ste to rekli.«
»Pa ne mogu kriviti zid.«
»Zvuči kao da ste to namjerno učinili.«
Nasmiješio se.
»Doimam li se poput čovjeka koji namjerno udara zidove?«
»Kad se to dogodilo?«
»Prije 20 minuta.«
»Nagnuli ste se da pogledate cvijeće?«
»Volim cvijeće, poput većine ljudi.«
Mobitel joj je zvrcnuo i pročitala je poruku.
Rekla je: »Mali se probudio, ali ne sjeća se ničega u vezi s napadačem.«
»Događa se«, ponovio je Reacher.
»Laže. Zna, ali ne želi nam reći. No reći će tati.«
»Jer imaju kodeks.«
»Nadam se da onaj koji je to učinio zna što ga čeka.«
 »Siguran sam da će onaj koji je to učinio otići iz grada, kao prije 75 godina. Opet deja
vu.«
»Kakvi su vaši planovi za danas?«
»Tehnički odlazim iz grada.«
»Kamo idete?«
»Idem u Ryantown«, rekao je Reacher. »Ako ga nađem.«

Kupio je kartu na staroj benzinskoj postaji na kraju grada. Bila je jednako neodređena kao
karta u mobitelu Elizabeth Castle. Neke su ceste nekamo vodile kao da su imale određenu
svrhu i neka su područja bila siva kao da su nekoć bila razvijena, ali sada više nijedno nema
ime i nemoguće je razaznati koje je koje. Nije bio siguran kakav zemljopisni krajolik
pogoduje pogonu za kositrenje. Iskreno, nije baš bio siguran ni što se točno radi u pogonu
za kositrenje. Izrađuju kositar iz rude? Ili izrađuju limenke, zviždaljke i igračke od kositra?
U svakom slučaju, pretpostavio je da im je trebala toplina. Dakle, bilo je svakakvih vatri i
peći. Možda su imali i parni stroj za pokretanje traka i alata. Što je značilo da su kamionima
dovozili drvo ili ugljen. A trebala im je i voda, da stvore paru. Opet je pogledao kartu i
potražio ceste, rijeke i potoke koji se sastaju na sivom mjestu. Sjeverno i zapadno od
Laconije, sudeći prema povijesnom istraživanju Elizabeth Castle.
Postojale su dvije mogućnosti — jedna udaljena 12, druga 16 kilometara. Od glavne
ceste granali su se putovi i zaustavljali se na oba mjesta bez nekog razloga, bar u današnje
vrijeme. Na oba mjesta bilo je vode iz, kako se činilo, širokih pritoka iste velike rijeke.
Potoci i ceste činili su male trokute, otisnute najpreciznije što je kartograf mogao i
smještene na sivim područjima. Pogoni i tvornice, deseci radnika u kućama s četiri stana, u
velikim školskim dvoranama ili crkvi, kako je rekla Amosica. Oba mjesta odgovarala su
opisu. Osim što je pristupna cesta do mjesta udaljenog 16 kilometara blago vijugala prema
sjeveru i udaljavala se od Laconije, dok je pristupna cesta do mjesta udaljenog 12
kilometara blago vijugala prema jugu, prema Laconiji. Kao da je bila njezin dio, ne kao da joj
okreće leđa. Reacher je zamislio dječaka na glasnom biciklu koji radosno odlazi od kuće s
dalekozorom koji mu poskakuje oko vrata. Kad bi kretao iz mjesta udaljenog 16 kilometara,
najprije bi nekoliko kilometara morao ići u suprotnom smjeru, a zatim bi momo oštro
skrenuti desno, neprirodno i u drugom smjeru. Ali kad bi kretao iz mjesta udaljenog 12
kilometara, od početka bi išao u pravom smjeru, ubrzao u zavoju i pojurio ravno prema
srcu gradića. U kojem bi slučaju dječak rekao da je iz Laconije?
To je bilo dobro jer je 12 kilometara umjesto 16 značilo sat vremena kraći put onamo i
natrag. A bilo bi i za četvrtinu lakše. Složio je kartu i gurnuo je u džep. Počeo je hodati.
Nije stigao daleko.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Mark, Peter, Steven i Robert bili su zajedno u stražnjem salonu i gledali su monitore. Na
svima su bili Patty i Shorty kako još sjede na krevetu. Drukčiji kutovi i drukčiji planovi. Neki
su bili široki, a neki krupni.
Vrata su još bila otvorena.
»Ali ovaj put nema cipela«, rekao je Steven. »Još ih ima na nogama.«
»Trebali smo upotrijebiti mehanizam za samozatvaranje«, rekao je Robert.
»Kako smo mogli znati?« upitao je Peter. »Normalni ljudi zatvaraju vrata.«
»Smirite se«, ubacio se Mark. »Ne idu nikamo. Ne sada. Povratak kovčega slomio im je
srce. Osim toga, sada opet vjeruju u mehaničara.«
»Moramo vrlo brzo zatvoriti ta vrata. Moramo ih početi pripremati. Njihovo je
emocionalno stanje važno. Tempo je sada ključan.«
»Onda smisli nešto.«
Peter se okrenuo natrag prema monitorima.

Reacher je prešao kilometar i pol od benzinske postaje na rubu grada do dugog zavoja,
tipičnog za Novu Englesku, kroz duboku i bajkovitu šumu. Onda je iza sebe čuo zvuk guma
na asfaltu. Čuo je kako usporavaju. Čuo je kako prate njegov hod deset metara iza.
Zaustavio se i okrenuo.
Ugledao je tamnu limuzinu. Srednje veličine i besprijekorna izgleda. Ali štedljivo
uređena. Boja na mjestima gdje je mogao biti krom, obični poklopci za kotače i pokrivači od
sjedala od mišje dlake. Na poklopcu prtljažnika bila je antena. Neoznačeni policijski
automobil. U njemu je sjedio Jim Shaw iz policijske uprave Laconije. Šef detektiva. Tip iz
predvorja policijske postaje od dan prije, s Brendom Amos. Riđokosi Irac. U akciji je
djelovao energično i samopouzdano. Bio je sam u automobilu. Spustio je prozor. Reacher se
približio, ali stao dva metra od automobila.
Upitao je: »Mogu li vam pomoći?«
Shaw je odgovorio: »Brenda mi je rekla da ste se zaputili ovamo.«
»Ponudit ćete mi prijevoz?«
»Ako budem, samo do grada.«
»Kako to?«
»Pretragom od vrata do vrata došli smo do žene koja živi u uličici. Radi u koktel-baru u
Manchesteru. Koji je napola u vlasništvu ljudi za koje radi otac klinca. Postavili smo mnogo
oštrih pitanja i naposljetku nam je točno rekla što se sinoć dogodilo. Od početka do kraja.
Cijelu priču. Čuli smo sve osim opisa njezina spasioca. Tvrdi da je bila pod tolikim stresom
da se ne može sjetiti.«
»To se zna dogoditi, pretpostavljam«, rekao je Reacher.
»Laže. Zašto ne bi? Štiti nekoga tko joj je učinio uslugu. Ali imamo druge dokaze. Dobro
ju je spasio, vjerujte mi. Mali izgleda kao da ga je pregazio vlak. Prema tome, ne tražimo
sitnog tipa. Tražimo krupnog tipa. Vjerojatno dešnjaka. Vjerojatno se jutros probudio s
ozljedom šake. Mora postojati nešto. Od takvog udarca ostaje trag, vjerujte mi.«
»Ogrebao sam ruku na zid«, odvratio je Reacher.
»Brenda mi je rekla.«
»Dogodi se.«
»Pametniji čovjek od mene mogao bi početi sve slagati. Žena iz koktel-bara dolazi kući
usred noći, u predviđeno vrijeme, zato što noću nema prometa, a klinac je čeka. Ona doziva
upomoć, što probudi tipa u neposrednoj blizini, a on onda ustane, ode provjeriti što se
događa i na kraju odvuče klinca i izmlati ga.«
»Rekli ste mi da vam je sve to već ona rekla. Cijelu priču. Ne morate ništa slagati.«
»Zanimljiva je ta neposredna blizina. Koliko bi tip morao biti blizu da bi zvuk jasno
došao do njega i da bi on tako brzo došao onamo? Prilično blizu, rekli bismo. Žena je rekla
da nije glasno zapomagala. Klinac joj je pokušavao rukom prekriti usta. Nipošto nije
vrisnula. Znači da je tip morao biti blizu. Stigao je više-manje trenutačno. Mislimo da je bio
udaljen najviše jednu ulicu.«
»Siguran sam da postoji mnogo varijabla«, rekao je Reacher. »Možda se sve svodi na to
koliko dobro ljudi čuju i koliko se brzo odijevaju. Možda postoji veza između to dvoje. Mogli
biste provesti niz pokusa. Mogli biste uključiti i sveučilište. Mogli biste napisati rad za
kriminološki časopis.«
Shaw je rekao: »Zdrav razum nalaže da bi ženin tihi zov upomoć mogao doprijeti samo
do prozora iznad ulice. U rasponu od jednog bloka. Pretragom je utvrđeno da je samo šest
takvih soba sinoć bilo zauzeto. Mnogi su stanovi danas uredi. Noću su prazni. No ipak smo
došli do šest osoba. I znate li što smo otkrili?«
»Ne mogu to znati.«
»Petero smo odmah odbacili, dvije jer su žene, a trojicu muškaraca zbog dobi, fizičke
snage i tjelesne građe. Jedan je muškarac imao više od devedeset godina. Dvojica su bila
starija od šezdeset. Nijedan od njih nije mogao udariti tog klinca. Ne onako kako se
dogodilo.«
»Spavao sam u pet ujutro«, odvratio je Reacher.
»Brenda mi je rekla. A budući da ste jednom davno bili kolega policajac, vjerujemo vam.
A budući da je klinac bio gad, ionako nas nije briga. Čak ni toliko da istaknemo kako pet sati
više ne igra nikakvu ulogu. Žena iz koktel-bara vratila se kući u tri ujutro. Rekla je Brendi da
se ista stvar dogodila noć prije. Rekli ste Brendi da ste se probudili noć prije. U tri ujutro.
Ali nije nas briga. No Brenda mi je rekla i da vas je upozorila kako gadov otac ima obvezu
reagirati.«
»Upozorila me je.«
»To i želim reći. Pažljivo promislite. Dobro, možda je klinac ošamućen. Možda se zaista
ne sjeća napadača. Ali ne možete se osloniti na to. Ako smo mi sve shvatili bez iskaza
očevica, shvatit će i oni. Tražit će krupnog tipa ozlijeđene šake. Njihove forenzičare neće
prevariti trljanjem šake po zidu, ne zato što nemaju zidove, nego zato što nemaju
forenzičare. Imaju druge metode. Poslat će koga je god potrebno da obavi ovaj posao. Ovdje
ne želimo nevolje.«
»Je li klinac već nazvao oca?«
»Najprije je nazvao odvjetnika. Odvjetnik je nesumnjivo nazvao oca. U žurbi su. U ovom
trenutku mobiteli na bonove zvone u više od jedne države. Pretpostavljam da još ništa nije
odlučeno. Ali neće im dugo trebati. Uskoro će stići. Bit će bolje da vas ne zateknu ovdje. Bit
će bolje da pogledate svoje staro imanje i samo nastavite hodati. Bolje je da se ne vratite.«
»Zato što ne želite nevolje?«
»Vi biste željeli?«
»Ne bih«, odvratio je Reacher. »Općenito gledano, mislim da je najbolje izbjegavati
nevolje. To mi je gotovo pravilo.«
»Znači, razumijemo se?«
»Kristalno. Uz poneko odstupanje.«
»Ne šalim se«, rekao je Shaw. »Ne želim nevolju.«
»Smirite se«, odvratio je Reacher. »Nastavit ću hodati. To radim. Ako pronađem
Ryantown.«
»Bez ikakvih uvjeta i odredaba. Nemojte mi reći što morate prvo učiniti. Ozbiljan sam.
Ne želim nevolje u svom gradu.«
»Ryantown nije vaš. Ako mi ne vjerujete, pitajte momka u arhivu. On će vam sve
razjasniti.«
»Tipovima iz Bostona sve je to Laconia. Sutra će biti ovdje i raspitivat će se. Je li itko
vidio krupnog tipa razderane ruke?«
Reacher je upitao: »Sutra?«
»Neće zaboraviti ovo.«
»Onda je do sutra šetnja okružnim cestama još dopuštena.«
»To je problem s uvjetima i odredbama. Sutra ćete još hodati. Možete hodati dovijeka.
Oni mogu imati desetoricu u gradu prije nego što napokon zaključite da nikad nećete
doznati hoćete li pronaći Ryantown. Ta stara mjesta danas su posve izgubljena. Tko,
dovraga, može znati gdje je što bilo prije stotinu godina? Stoga mi učinite veliku uslugu,
može? Pronađite bilo koju rupu, nazovite je Ryantown, a zatim nestanite odavde i nastavite
se kretati, po mogućnosti u ravnoj crti, po mogućnosti prema istoku, sjeveru ili zapadu.«
Reacher je kimnuo, okrenuo se i nastavio hodati mahnuvši jedanput, ali bez okreta, a iza
sebe je čuo šištanje i škripu servoupravljača policijskog automobila, a zatim i zvuk guma
koje se okreću natrag prema gradu. Držao je isti tempo, šest i pol kilometara na sat, lagano
u svježini jutra. Cesta je bila posve u sjeni. Provjerio je zemljovid kad je prošao pokraj
lijevog skretanja koje je vodilo do sivog područja, ali bez vode. Točno ondje gdje je trebalo
biti. Bio je na pravom putu. Zemljovid je bio dobar. Ostalo mu je još devet kilometara.
Nastavio je hodati.

Patty i Shorty još su sjedili na krevetu iako je zora davno prošla. Satima su zurili u svoju
prtljagu kao da su hipnotizirani. Bilo im je teško prihvatiti nagli i hiroviti obrat njihovog
epskog i mukotrpnog putovanja. Kao da se guranje četverokotača više od tri kilometra nije
ni dogodilo. Ali dogodilo se. Protratili su sate i sate. Najveći mogući napor, sagnuti u struku.
Ni za kakav rezultat. Nula osvojenih jarda. Gorka pilula.
Patty je rekla: »Misliš da je priča o studentima istinita?«
»Jesi li normalna?« odvratio je Shorty. »Znaš da smo ga sami odnijeli onamo!«
»Ne mislim na ovaj put. Mislim, jesu li to studenti ikada učinili?«
»Ne znam«, odgovorio je Shorty. »Nemam iskustva. Ali valjda bi moglo biti moguće. Ima
logike. Zato što Peter nije znao da smo sami odnijeli svoje stvari. Samo je znao da je
pronašao naše stvari među raslinjem. Kako da to objasni? Sigurno ga je podsjetilo na
događaj iz prošlosti za koji je pretpostavio da se ponavlja. No nije, što samo dokazuje da se
to izvorno sigurno dogodilo jer ga inače ovo ne bi moglo podsjetiti na to.«
»To je kružni argument.«
»Je li?«
»Ionako nije važno. Važno je ono što je rekao. A to je bilo čudno.«
»Je li?«
»Rekao je da im studenti neprestano kradu znak od motela.«
»Možda i kradu. Možda ga zato više nema.«
»Ali kaže da to rade neprestano, znači uvijek iznova, iz godine u godinu.«
»Valjda.«
»Kao što ti kažeš da ti donjih četiri hektara neprestano poplavi.«
»Kad je tako. Kao što si rekla, uvijek iznova, iz godine u godinu.«
»Upravo tako. Kad kažeš neprestano, to znači da govoriš iz određenog iskustva. A onda
je rekao da je mislio da su s krađama stvari prestali prije dvije godine. A da bi znao da je
nešto završeno, morao si najprije to preživjeti. Barem jednu godinu, recimo. Cijeli ciklus
kroz oba semestra. Sigurna sam da studenti rade razne ludosti u različito doba.«
»Dobro«, rekao je Shorty. »Recimo, najmanje tri godine. Jedna godina patnje i dvije
godine bez.«
»Ali zbog ostaloga što su rekli, imam osjećaj da je hotel nov. Kao da im je ovo prva
sezona. Njihove se priče ne poklapaju.«
Shorty je dugo šutio.
Zatim je rekao: »Ali razgovarala si s mehaničarom.«
»Da«, odvratila je Patty. »Jesam.«
»I mehaničar je bio stvaran.«
»Da«, odvratila je Patty. »Bio je.«
»Ispričaj mi opet.«
»Zvučao je veselo, posve budno i usredotočeno. Zvučao je ljubazno, ali pristojno. Znao je
mnogo, ali nije se obraćao svisoka. Bio je doseljenik. Možda jedan od onih tipova koji sada
radi na nižem položaju nego nekoć. Hoću reći, na nižem položaju nego u domovini.
Spomenuo je Jugoslavensku armiju. Možda je nekoć bio viši narednik oklopne divizije, a
sada vozi kamion vučne službe. Takvo nešto. Ali izvući će najbolje iz toga. Imat će najsjajniji
kamion za vuču koji si ikad vidio. Opet će se uzdići svojim radom. Bit će to klasična priča.«
»To si sve zaključila iz njegova glasa?«
»To sam osjetila. Postavio je mehaničarska pitanja. O nama je znao ono što je trebao.
Uplašio se da nas je Mark probudio. Ispričavao se.«
»Najgori slučaj?« upitao je Shorty, što je bilo nešto poput njihova rituala.
»Možda je jedan od onih slatkorječivih tipova koji su u gužvi i ne obraćaju pozornost
dok ne dođe vrijeme sastanka. Mislim da se u dubini duše ispričavao zato što jučer nije
shvatio u čemu je problem.«
»To zvuči stvarno«, rekao je Shorty.
»Uskoro ćemo znati«, odvratila je Patty. »Obećao je da će doći za najviše četiri sata.«

Nakon još kilometar i pol šuma je prestala i otvorio se pogled na raznoliko polje za konje i
krave. Reacher je hodao dalje svjestan udaljenosti, razmišljajući o dječaku na biciklu. Imao
je osjećaj da je to daleko. Ali možda i nije bilo. Vremena su se promijenila. Nekoć su šetnje
od osam kilometara ili vožnje biciklom od trideset kilometara bile rutinske. Za dječaka s
hobijem trinaest kilometara nije bilo ništa. Točnije, četrnaest i pol do ulica u centru. A
upravo je ondje bio kasno jedne rujanske večeri 1943. godine. Što je radio? promatračka
ptica nije spomenula da je imao dalekozor oko vrata. Reacher je mislio da bi to primijetila.
Bio je ondje zbog nečeg drugog. Za šesnaestogodišnjaka je u teoriji bilo mnogo različitih
razloga. Ali 1943. je bila ozbiljna godina. Rat je trajao već gotovo dvije godine. Sve je bilo
racionalizirano i štedljivo. Svi su bili smrknuti, zabrinuti i radili su dokasna. Teško je
zamisliti bilo kakvo veselo uzbuđenje koje bi privuklo šesnaestogodišnjaka do četrnaest
kilometara udaljenog ukočenog grada u New Hampshireu jedne jesenske večeri u teškim
vremenima.
Nije spomenula ni bicikl. Možda ga je ostavio negdje. Možda je hodao do njega. S
prijateljem. Možda je prijatelj ostavio bicikl. A onda su naletjeli na krupnog klinca.
Reacher je hodao dalje. Ispred sebe s lijeve strane vidio je svoj cilj. Izvidio je područje
od srednje udaljenosti do crte obzora. Ryantown je bio ondje negdje. Možda. Provjerio je
zemljovid. Cesta koju je tražio blago je skretala ulijevo kilometar i pol dalje. Malo prije nje
bila je ucrtana tanja crta. Protezala se u istom smjeru, ali bila je kraća i uža. Ne više od
seoskog puteljka. Što bi moglo pomoći, ali i ne mora. U najboljem slučaju, vodit će do mrke,
stare kuće u kojoj u idealnom slučaju već dva ili više stoljeća živi ista obitelj, u idealnom
slučaju s vrlo starim seljakom koji sjedi u stolcu s visokim naslonom pokraj peći u kuhinji, s
pokrivačem preko koljena, spremnim govoriti satima o svojim davnim susjedima koji su
živjeli kilometar i pol sjeverno.
Nadaj se najboljemu, očekuj najgore, to je bilo Reacherovo geslo.
Hodao je dalje i skrenuo na uski puteljak. Ubrzo je vidio da ne vodi do mrke kuće. Vodio
je do ugodne jednokatnice stare poput njega. Što je značilo da je izgrađena davno nakon što
je Ryantown nestao. Što je značilo da mu nije mogla pomoći. Neće biti starca koji sjedi ondje
okružen uspomenama. Osim ako kuća nije bila zamjena. Što je bilo moguće. Mnoge su bile
takve. Možda su srušili mrku, staru kuću. Možda više nije bila pogodna za život u
suvremenom dobu. Ili je možda izgorjela. Možda je imala loše instalacije. Možda izvorne, sa
svilenom izolacijom. No svi su uspjeli izići na vrijeme i izgraditi novu kuću, što je značilo da
starac s pokrivačem preko koljena više nije bio u stolcu s visokim naslonom u kuhinji, nego
u vinilskom naslonjaču u obiteljskoj sobi. Ali tip bi bio isti. S istim pričama. I dalje spreman
na razgovor.
Nadaj se najboljemu.
Hodao je dalje. Kuća je bila skladno dizajnirana i s brigom očuvana, čak i tetošena, kao
da je svaki put oličena godinu prije nego što treba. Oko temelja je bilo uredno podrezano
obično bilje. Imala je natkriveno parkiralište čija je sjena od blijedog prijepodnevnog sunca
štitila čisti kamionet američke proizvodnje. Bila je tu i bijela drvena ograda koja se
protezala skroz oko imanja obrubljujući urednih tisuću četvornih metara poput vrta u
predgrađu.
Iza ograde bio je čopor pasa.
Bilo ih je šest. Još nisu lajali. Svi mješanci, svi prljavi. Nijedan golem, nijedan sitan.
Možda stotinu različitih vrsta, sve pomiješane. Približili su se i stajali unutar drvene ograde.
Morat će proći pokraj njih. Nije se bojao pasa. Smatrao je da doza obostranog povjerenja
rješava većinu problema. On ih nije planirao ugristi. Zašto bi mislio da oni planiraju ugristi
njega?
 Otvorio je vrata. Psi su njuškali oko njega. Slijedili su ga niz puteljak. Pronašao je ulazna
vrata i pozvonio. Odmaknuo se korak unatrag i čekao na suncu. Psi su se okupili oko
njegovih koljena. Cijelu minutu poslije ulazna vrata su se otvorila i iza mreže se pojavio
muškarac. Bio je mršav, razumnog izraza lica, kratko ošišane sijede kose. Nosio je traperice
iz trgovine i običnu sivu majicu kratkih rukava. Bio je dovoljno star da dobije popust na
ulaznicu za kino, ali daleko od toga da mu treba štap za hodanje. I on je oko koljena imao
čopor pasa. Još šest. Možda prethodni naraštaj. Nekima je dlaka posijedila.
Reacher je promatrao čovjeka kako u glavi iskušava različite pozdrave kao da pokušava
pronaći pravi za ovu priliku, kad mu se nasumični putnik usred ničega tiho i čarobno
pojavio pred vratima. No ne mogavši pronaći pravi pozdrav, na kraju je rekao samo: »Da?«
Reacher je rekao: »Gospodine, oprostite što vas smetam, ali prolazio sam i imam pitanja
o imanju sjeverno odavde. Pitao sam se biste li mi mogli ispuniti rupe u informacijama.«
Čovjek je upitao: »Jeste li prodavač?«
»Ne, gospodine, nisam.«
»Iz osiguranja?«
»Ne, gospodine.«
»Bilo kakav odvjetnik?«
»Nisam kriv.«
»Jeste li iz vlade?«
»Ne, nisam ni to.«
»Mislim da mi morate reći ako jeste.«
»Znam to, ali nisam.«
»Dobro«, odvratio je čovjek.
Otvorio je zaslon kako bi se rukovao.
»Bruce Jones«, rekao je.
»Jack Reacher.«
Jonas je opet zatvorio zaslon.
Možda da zadrži stare pse unutra, a mlađe vani.
Upitao je: »Koje imanje?«
»Ondje gdje iduća cesta s lijeve strane ide do potoka«, odgovorio je Reacher. Pokazao je
otprilike prema tom smjeru, prema zapadu i sjeveru. Rekao je: »Možda kilometar i pol do
tri odavde. Napušteni ostaci malog industrijskog seoceta. Vjerojatno ondje više nema
ničega. Vjerojatno su ostali samo uništeni temelji.«
»Toga nema na mojoj zemlji.«
»Koliko dugo živite ovdje?«
»Brzi ste s pitanjima, gospodine. Recite što želite.«
»Moj je otac odrastao ovdje. Želim pogledati to mjesto. Samo to.«
»Onda mi je žao. Ne mogu vam pomoći. Zvuči kao nešto na što biste trebali slučajno
nabasati. Nisam čuo ni za što takvo. Kada je napušteno?«
»Prije barem šezdeset godina«, odgovorio je Reacher. »Možda i više.«
»Ne znam čija je to sada zemlja, tamo kod potoka. Možda oni znaju gdje su ruševine, a
možda ne znaju. Ako je prostor ograđen za pašu prije šezdeset godina, sada bi to posve
zaraslo. Koliko je bilo veliko?«
»Oko jednog hektara, pretpostavljam.«
»Onda bi to sada bilo obraslo stablima.«
 »Dobro«, rekao je Reacher. »Dobro da znam. Pogledat ću. Hvala vam na strpljenju.«
Jones je kimnuo s istim razumnim izrazom lica kao i prije. Reacher se okrenuo da će
otići, napravio dva koraka od trijema u pratnji šest strpljivih pasa, a zatim je iza sebe čuo
kako vrata mijenjaju smjer i opet se otvaraju, oštar zvuk udarca u štitnik od propuha, ali
ovaj se put i zaslon otvorio. Okrenuo se i vidio Jonesa kako se nagnuo ramenom i gleda oko
okvira kao da bi ga bolje vidio istodobno nogom blokirajući pse da iziđu.
Doviknuo je: »Jeste li rekli industrijsko?«
»Malo«, odgovorio je Reacher.
»Je li imalo ikakve veze sa zagađenjem?«
»Možda. Bila je to tvornica lima. Vjerojatno je određena količina otrova iscurila.«
»Bolje da uđete«, rekao je Jones.
Vrata zaslona posve su se otvorila pred njime i posve zalupila njime, što je po njegovu
iskustvu bio vječni zvuk ljeta u Novoj Engleskoj. Nokti pasa udarali su po podu. Svih šest
pošlo je za njime. Obavio ga je jedinstveni miris tuđeg doma. Iznutra je bio jednako čist i
održavan kao i izvana. Jones ga je odveo do male prostorije pokraj kuhinje povezane s
blagovaonicom. Dvanaest pasa uskomešalo se oko njih. Nije bilo dnevne sobe. Nije bilo
vinilskog naslonjača ni starca s pokrivačem preko koljena. Prostorija je služila kao kućni
ured. Bila je pristojne veličine, ali u kući su do tada odrasla već dva naraštaja i izgledalo je
kao da je svatko od njih zadržao svaki komadić papira koji je vidio. Jones je najprije otvorio
ladicu ormarića i prebirao po jednoj od više debelih i nabreklih fascikala obješenih između
svinutih čeličnih šipki. Očito nije ništa pronašao jer se okrenuo i počeo premještati hrpu
bankarskih kutija, dok nije došao do one koju je tražio, a koja je bila puna arhiviranih
fascikala, jednako debelih i nabreklih. Prelistao je prvi i djelomično drugi.
Onda je stao.
Rekao je: »Evo.«
Izvukao je izblijedjeli list papira. Reacher ga je uzeo. Bila je to fotokopija biltena izdanog
prije osam godina. Očito jedan od niza biltena koji je grozničavim detaljima govorio o
nekom problemu, s pretpostavkom da čitatelj ima određeno prethodno znanje. Ali bilo ga je
lako pratiti. Problem je bio Ryantown.
Iznesen je kratak povijesni pregled, navodi se prvo službeno spominjanje mlina, a zatim
razdoblje kad je proizvodnja bila na vrhuncu, što je prikazano kao stravična slika oblaka
dima, bijesnih vatri, kipućeg metala, poput minijaturnog pakla, nečega čime bi se Dante
ponosio. Ali iduća rečenica, u zagradama, bila je nevoljka isprika da fotografija kojom su to
ilustrirali u prošlom biltenu zapravo nije bila fotografija Ryantowna, nego fotografija nekog
tvorničkog grada u Massachusettsu snimljena deset godina prije nego što je to navedeno u
tekstu, ali koja nipošto nije odabrana kako bi se prevarilo čitatelja, nego u duhu
dočaravanja slike, kao što to ova tragična tema zasigurno zaslužuje, ali ne doslovno, kako je
većina povijesti prečesto napisana, obično na svoju štetu.
Nakon isprike slijedi narativni skok do tada trenutačne zavrzlame koja je bila u
jednakom omjeru politička, pravna i sumanuta. Navodno još nije bilo nesumnjivo dokazano
da je polagana razgradnja drevnog mineralnog otpada iz Ryantowna naškodila bilo čijim
podzemnim vodama. No to će zasigurno biti dokazano, i to uskoro. Najbolji svjetski
znanstvenici rade na tome. Bilo je samo pitanje vremena. Stoga je spremnost ključna. A u
vezi s time postojale su izvanredne vijesti. Dugi niz nasljednika i cesta Marcusa Ryana
napokon je raspetljan i sada je izvan ikakve sumnje bilo jasno da su preostale dionice
njegove tvrtke spojene s drugom, gotovo bezvrijednom imovinom i završile u
šezdesetogodišnjem tornadu poslova u kojima veliki jedu male te su se dionice u tom
trenutku nalazile u rukama goleme rudarske tvrtke sa sjedištem u Coloradu. Bilo je to
iznimno važno otkriće zato što je napokon tragična ekološka katastrofa Ryantowna dobila
svog vlasnika. Tužbe su bile natipkane i spremne.
Na dnu biltena bio je poziv svim zainteresiranim građanima da dođu na sastanak. Ispod
je bio očiti autorov pseudonim i adresa elektroničke pošte.
Reacher je vratio papir Jonesu.
Upitao je: »Što ste tada mislili o tomu?«
»S našom je vodom sve u redu. Oduvijek. Sjećam se da sam isprva mislio da je taj tip
odvjetnik koji je htio iskoristiti priliku. Mislio sam da je pronašao veliku korporaciju koju će
napasti zajedničkom tužbom. Možda će se tvrtka nagoditi samo kako bi ga se riješila. Loše
podzemne vode nikad nisu dobra reklama. Odvjetnik će dobiti trećinu traženog iznosa. Ali
više nikad nisam čuo za to. Stvar je zamrla. Očito nikad nije pronašao dokaz. A nije ga ni
mogao pronaći jer je voda čista.«
»Rekli ste da ste isprva mislili da je on odvjetnik.«
»Poslije mi je netko rekao da je to bio neki stari luđak koji živi osam kilometara
sjeverno odavde. Onda sam ga upoznao i doimao se bezopasnim. Nije tražio novac. Htio je
da priznaju svoju pogrešku. Javno priznanje. Činilo se da mu to mnogo znači.«
»Niste otišli na sastanak?«
»Ne volim sastanke.«
»Šteta«, rekao je Reacher.
»Zašto?«
»Jedna važna činjenica o Ryantownu nije pisala u biltenu.«
»Koja?«
»Gdje se nalazi.«
»Mislio sam da znate. Spomenuli ste sporednu cestu i rijeku.«
»Nagađao sam. I sada mi još kažete da će izgledati poput iskonske šume. Što se na prvi
pogled odnosi na dvije trećine države. Ne želim provesti cijeli dan ovdje.«
»Da vidite mjesto gdje je vaš otac odrastao? Neki bi proveli cijeli dan.«
»Gdje je odrastao vaš otac?«
»Upravo ovdje.«
»Krasno mjesto, kako vidim. Ali upravo smo se složili da je Ryantown obrasla ruševina.
To nije isto.«
»Možda postoji sentimentalna vrijednost. Ljudi vole znati odakle dolaze.«
»Sada bih radije htio znati što bi trebalo čovjeku koji želi izgraditi tvornicu. Trebao bi
cestu i vodu. Bi li mu još što trebalo?«
»Odakle da ja znam?«
»Znate kako se zemlja koristi.«
»Logično bi bilo mjesto gdje se cesta spaja s rijekom. Tražite pravilan šumarak. Susjedi
bi htjeli sigurnu ispašu. Ogradili bi ruševne zgrade davno prije nego što bi od nanesenih
sjemenki proklijale mladice. Šikara će rasti u istom obliku kao i ograda. Obično je obratno.«
»Hvala«, rekao je Reacher.
»Sretno«, rekao je Jones.
Vrata zaslona zaškripala su ispred Reachera i zalupila se za njime.
Otišao je dalje. Svih dvanaest pasa pratilo ga je do drvene ograde.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Patty i Shorty sad su sjedili na stolcima u vrtu. Patty je buljila u pejzaž koji se sastojao od
krepane Honde na kamenitom parkiralištu, ravnog dijela od osam hektara i tamnog pojasa
stabala u daljini. Bila su neumoljiva, poput zida.
Pogledala je na sat i rekla: »Zašto između dva i četiri sata uvijek znači bliže četiri sata
nego dva?«
»Parkinsonova bolest«, rekao je Shorty. »Posao se širi kako bi zauzeo najviše moguće
vremena.«
»Zakon«, rekla je Patty. »Ne bolest. Bolest je ono kad se treseš.«
»Mislio sam da se treseš kad prestaneš piti.«
»Treseš se zbog mnogo razloga.«
»Koliko je još vremena ostalo?«
Patty je opet pogledala na sat i zbrojila u glavi.
»Trideset i tri minute«, odvratila je.
»Možda nije bio baš u minutu precizan.«
»Rekao je najmanje dva, a najviše četiri sata. Zvučalo mi je prilično precizno. A zatim je
rekao da obećava da će me vratiti na cestu. S onim svojim naglaskom.«
Shorty je promatrao tamno mjesto gdje je cesta izlazila iz šume.
Započeo je: »Ponovi mi što ti je rekao o mehaničarskim stvarima.«
»Najbolje je bilo kad je rekao da će pokušati nešto zaraditi. Rekao je da će se malo
provozati autocestom i da mu se možda posreći pa nađe kakvu olupinu. Zvučao je
profesionalno. Takvo što rekao bi samo mehaničar. Tko bi inače upotrijebio frazu posrećilo
mi se s olupinom?.«
»Zvuči stvarno«, rekao je Shorty.
»Mislim da je stvaran«, odvratila je Patty. »Mislim da dolazi.«
Gledali su cestu. Sunce je bilo više i prvi red stabala bio je jasno osvijetljen. Bila su to
čvrsta debla, gusto posložena. Iza ih je bilo još. Između je bilo raslinje, grmlje s bobicama i
otpale grane namještene pod svakakvim kutovima.
Shorty je pitao: »Koliko još?«
Patty je pogledala na sat.
»Još 24 minute«, odgovorila je.
Shorty nije ništa rekao.
»Obećao je«, rekla je.
Gledali su cestu.
Došao je.
Osjetili su ga prije nego što su ga vidjeli. Duboki zvuk polako je postajao sve jači, u
daljini, poput drhtanja i napetog trenutka u filmu, kao da goleme količine zraka netko
udarcima miče ustranu. A zatim se pretvorio u teško brenčanje golemog dizelskog motora i
podzvučno pulsiranje debelih guma koje nose golemi teret. Vidjeli su kako izlazi iza stabala.
Kamion za vuču. Bio je golem, za industrijsku uporabu. Izdržljiv. Bio je to kamion koji je
mogao odvući teretni kamion s 18 kotača s autoceste. Bio je jarkocrven. Motor mu je urlao i
prilazio im je sporo i u niskoj brzini.
Patty je ustala i mahnula.
Kamion je sišao s asfalta na parkiralište. Rekla je da će to biti najsjajniji kamion koji je
ikad vidjela, samo na temelju vozačeva glasa, i pogodila je. Bio je jarke boje, poput
karnevalske platforme, drvena je boja bila lakirana i ulaštena. Imao je ukrasne zlatne pruge
i crte te kromirane poklopce i ručke koji su bili toliko ulašteni da je njihov sjaj zasljepljivao.
Vlasnikovo je ime bilo ispisano sa strane, ponosno, slovima visokim oko 30 centimetara,
krasopisom. Zvao se Karel, ne Carol.
»Opa«, rekao je Shorty. »Ovo je krasno.«
»Da, čini se«, odvratila je Patty.
»Napokon ćemo otići.«
»Ako može popraviti auto.«
»Svakako ćemo otići. Odavde neće otići bez nas. Dobro? Ili će popraviti auto ili će nas
povesti. Bez obzira na to što oni šupci kažu. Može?«
»Može«, rekla je Patty.
Kamion se zaustavio iza Honde, izišao iz brzine i bučno se smirio. Negdje gore otvorila
su se vrata i vozač je sišao na prvu stepenicu ljestvi, a zatim skočio na tlo. Bio je srednje
visok i mršav. Poskakivao je na prstima, pun radne energije. Imao je obrijanu glavu.
Izgledao je poput fotografije sa suđenja o ratnim zločinima. Kao poručnik kamena lica iza
odmetnutog pukovnika u crnoj beretki. Ali smiješio se. Imao je neki sjaj u oku.
»Gospođica Sundstrom?« pitao je. »Gospodin Fleck?«
Patty je rekla: »Možete nas zvati Patty i Shorty.«
Rekao je: »Ja sam Karel.«
Odvratila je: »Hvala što ste došli.«
Iz džepa je nešto izvadio. Bila je to prljava crna kutija veličine špila karata s nastavcima
za žice kojih nije bilo. Rekao je: »Posrećilo mi se s olupinom na dnu otpadnog dvorišta. Bila
je isti model kao vaš auto. Čak i iste boje. Prije šest mjeseci straga ju je udario kiper, ali
prednji je dio još dobar.«
Nasmiješio se ohrabrujuće i potjerao ih prema vratima.
»Idite se spakirati«, rekao je. »Bit ću gotov za dvije minute.«
»Već smo se spakirali«, rekla je Patty. »Spremni smo za dalje.«
»Zaista?«
»Spakirali smo se rano jutros. Ili kasno sinoć. Htjeli smo biti spremni.«
»Je li vam bilo lijepo ovdje?«
»Nestrpljivi smo da krenemo. Dosad smo trebali biti negdje drugdje. To je sve. Ali inače
je ovo sjajno mjesto. Vaši su prijatelji bili vrlo dragi prema nama.«
»Ne, ja sam novi. Nisu mi još prijatelji. Mislim da im je bivši mehaničar bio prijatelj, ali
nešto su se posvađali, pa sad zovu mene kad im nešto treba. Što je sjajno. Htio sam taj
posao. Ambiciozan sam.«
Shorty je rekao: »Ne bih želio surađivati s njima.«
»Zašto?«
»Mislim da su čudni.«
Karel se nasmiješio.
 »Na mojem su popisu klijenata«, rekao je. »Što dulji popis, to bolje. Tako se
prehranjujem tijekom sušnih mjeseci.«
»Ipak ne bih surađivao s njima«, rekao je Shorty.
»Imaju devet četverokotača i pet automobila. Zajamčen posao. Mogu podnijeti malo
čudnovatosti za to.«
»Pet auta?«
»Odsad. I motorna kosilica.«
»Rekli su nam da imaju jedan auto«, rekao je Shorty. »Vidjeli smo ga.«
»Koji?«
»Dotrajali kamionet.«
»To je krntija koju koriste na posjedu. Osim toga, svaki ima terenac Mercedes-Benz.«
»Šalite se.«
»Puni su love.«
»Gdje su?«
»U staji.«
Shorty nije ništa rekao.
Patty se nadovezala: »Imam pitanje.«
»Pitajte«, rekao je Karel.
»Koliko su dugo ovdje?«
»Ovo im je prva sezona.«
»Molim vas, popravite nam auto«, rekla je Patty.
Otvorio je poklopac motora Honde spretnim i uvježbanim pokretima. Nagnuo se
naprijed i spustio crnu kutijicu kao da odmjerava veličinu. Zatim se odmaknuo natrag oko
dva centimetra i zaškiljio kao da pokušava bolje vidjeti. Izvukao se i uspravio.
Rekao je: »Relej je u dobrom stanju.«
Patty je pitala: »Zašto se onda neće pokrenuti?«
»Sigurno je problem nešto drugo.«
Karel je spremio crnu kutijicu s odspojenim žicama natrag u džep. Obišao je branik i
prišao s druge strane.
»Pokušajte ga pokrenuti još jedanput«, rekao je. »Želim čuti kako je to krepan.«
Shorty je sjeo iza upravljača i okretao ključ amo-tamo. Klik, klik, klik. Karel je rekao:
»Dobro. Vidim.«
Pomaknuo se za 180 stupnjeva, došao do drugog branika i opet se sagnuo do
akumulatora koji je bio učvršćen na postolju. Gurnuo je lice unutra i iskrivio vrat kako bi
mogao vidjeti ispod. Spustio je ruku i opipao nešto prstima. Zatim se odmaknuo i ispravio.
Sekundu je stajao mirno. Pogledao je prema šumi, a zatim u drugom smjeru, prema kutu
sobe broj 12. Odmaknuo se da vidi iza. Staju i kuću. Vratio se i potjerao Patty i Shortyja na
prilaz njihove sobe, prema vratima, cijelo vrijeme gledajući natrag kao da provjerava jesu li
izvan nekog zamišljenog vidokruga.
Tiho je pitao: »Je li itko od njih radio na vašem autu?«
»Peter«, rekao je Shorty.
»Zašto?«
»Rekao je da se brine o četverokotačima, pa smo ga zamolili da pogleda auto.«
»Ne brine se on o četverokotačima.«
»Je li ga pokvario?«
 Karel se ogledao lijevo i desno.
»Prerezao je glavni dovod pozitivnog naboja iz akumulatora.«
»Kako? Slučajno?«
»Ne može se prerezati slučajno«, rekao je Karel. »To je žica od čistog bakra, deblja od
vašeg prsta. Trebala bi vam velika kliješta koja režu žice. I snaga. Svakako biste znali što
činite. To je namjerna sabotaža.«
»Peter je jučer imao kliješta. Vidio sam.«
»Tako je praktički posve isključio akumulator. Auto uopće nema struje. Paraliziran je. A
upravo to se događa s vašim autom.«
»Želim vidjeti«, rekao je Shorty.
»I ja«, dodala je Patty.
Karel je rekao: »Pogledajte ispod.«
Gledali su na smjenu, naginjali se duboko iza motora, saginjali, izvijali vratove. Gledali
su krutu crnu žicu i jasno vidjeli da je prerezana napola i da su joj krajevi na pogrešnom
mjestu. Odrezani dijelovi sjajili su poput novih kovanica. Vratili su se do mjesta gdje je
stajao Karel. Rekao je: »Žao mi je. Ne znam što bih vam rekao. Ne poznajem ih dobro.
Pretpostavljam da su se htjeli našaliti s vama. Ali na glup način. To nije jeftin popravak. Žica
je gotovo kruta i to je poput vodoinstalaterskog posla. Moram maknuti cijeli niz drugih
dijelova da dođem do nje.«
»Nemojte je ni popravljati«, rekla je Patty. »Ni ne razmišljajte o tome. Samo nas odmah
odvezite odavde. Odmah nas povezite.«
»Zašto?«
»Jer nije šala. Drže nas ovdje. Ne dopuštaju nam da odemo. Poput zatvorenika smo.«
»Zvuči ludo.«
»Ali istina je. Poigravaju se nama. Sve što su nam rekli bila je laž.«
»Naprimjer?«
»Rekli su da smo prvi gosti u sobi, ali mislim da nismo.«
»Čudno.«
»Zašto?«
»Prije otprilike jedan mjesec u ovoj su sobi bili gosti. Znam sigurno jer sam nosio gumu
čovjeku u sobi devet.«
»Rekli su da ste dobri prijatelji.«
»Tad sam ih drugi put vidio.«
»Natuknuli su da su ovdje bar tri godine.«
»Nisu. Došli su prije godinu i pol. Bilo je dosta svađe oko dozvole za gradnju.«
»Jučer su rekli da im telefon ne radi. Ali kladim se da je radio. Samo nas žele zadržati.«
»Zašto? Radi novca?«
»Tako smo i mi mislili«, rekao je Shorty. »Ali uskoro će nam nestati novca. Svakome bi
ga nestalo, prije ili poslije. A što će onda?«
»Ovo je posve čudno«, rekao je Karel.
Stajao je i oklijevao.
»Molim vas, povezite nas«, rekla je Patty. »Molim vas. Moramo otići odavde. Platit ćemo
vam 50 dolara.«
»A auto?«
»Ostavit ćemo ga ovdje. Ionako smo ga kanili prodati.«
 »Ne vrijedi mnogo.«
»Upravo tako. Nije nas briga što će biti s autom. Ali moramo otići. Moramo se izvući.
Odmah, ovog trenutka. Vi ste nam jedina nada. Zatvoreni smo ovdje.«
Zurila je u njega. Polako je kimnuo. A zatim još jedanput, preuzimajući inicijativu.
Odmaknuo se i pogledao lijevo i desno nagnuvši se preko oba ramena. Pogledao je svoj
veliki kamion i dimenzije parkirališta. Mjerio je i procjenjivao, a zatim je pogledao u sobu s
uredno složenom prtljagom.
»Dobro«, rekao je. »Vrijeme je za bijeg iz zatvora.«
»Hvala«, rekla je Patty.
»Ali najprije vas moram pitati nešto neugodno.«
»Što?«
»Jeste li platili račun? Upast ću u nevolje ako vam pomognem da se potajno iskradete.
Ovdje zakoni štite iznajmljivače.«
»Platili smo im sinoć«, rekao je Shorty. »Smijemo ostati do podneva.«
»Dobro«, rekao je Karel. »Razmislimo malo. Radije budimo oprezni. Pretpostavimo
najgore. Ne znamo kako će reagirati na ovo. Zato je bolje da ni ne znaju. Slažete li se?«
»Odlično«, rekla je Patty.
»Dakle, nemojte da vas vide dok okrenem kamion tako da gleda na pravu stranu. Onda
zgrabite torbe, uskočite i krećemo. A tada nas ništa neće moći zaustaviti. Čak ni Mercedes-
Benz neće biti dovoljan. Može?«
»Spremni smo«, rekao je Shorty.
Karel je pogledao kroz vrata, prema kovčegu.
»Dosta je velik«, rekao je. »Možete li ga podići? Da se vratim i pomognem vam?«
»Mogu ga podići.«
»Pokažite. Kašnjenje bi moglo sve pokvariti.«
Patty je prva ušla. Uzela je vreće za spavanje, u svaku ruku po jednu i maknula se kako
bi Shorty mogao doći do glavne nagrade. Obuhvatio je novu ručku od užeta objema rukama,
potegao i odigao kovčeg 15 centimetara od tla. Karel je gledao s praga kao da procjenjuje.
»Koliko se brzo možete kretati s time?« pitao je.
»Ne brinite«, rekao je Shorty. »Neću uprskati.«
Karel je pogledao njega pa Patty. Ona je imala malu torbu u svakoj ruci, a on veliku u
obje. Stajali su jedno pokraj drugoga na prostoru između kreveta i klimatizacijskog uređaja.
Rekao je: »Dobro. Pričekajte i ne izlazite dok se ne okrenem. Patty neka iziđe prva. Neka
baci male torbe u kabinu i popne se. Onda neka iziđe Shorty i podigne kovčeg. Patty će se
nagnuti i povući ga unutra pa će se i Shorty popeti. Zvuči li vam logično?«
»Dobar plan«, rekao je Shorty.
»U redu«, odvratio je Karel. »Pripremite se.«
Nagnuo se prema vratima, zgrabio ručku i zatvorio ih unutra. Kroz prozor su gledali
kako se kreće po prašini i penje ljestvama u kabinu. Čuli su brujanje motora i vidjeli kako
ubacuje kamion u brzinu. Polako se pokrenuo, vozio lijevo-desno i izišao iz vidokruga.
Čekali su.
Nije se vratio.
Opet su čekali.
Ništa.
 Nije bilo nikakvog zvuka ni kretanja. Kroz prozor se pružao isti pogled kao prije. Honda,
parkiralište, trava, red stabala.
Shorty je rekao: »Možda se nakratko zadržao. Možda su oni šupci izišli porazgovarati s
njime.«
»Nema ga dosta dugo«, rekla je Patty. Spustila je torbe i približila se prozoru. Iskrivila je
vrat i pogledala van.
»Ništa ne vidim«, rekla je.
Shorty je odložio kovčeg i pridružio joj se na prozoru. Rekao je: »Mogu otići do ugla i
provjeriti.«
»Mogli bi te vidjeti. Vjerojatno svi stoje i razgovaraju. Što bi inače radili? Koliko mu
treba da okrene kamion?«
»Bit ću oprezan«, rekao je Shorty.
Došao je do vrata. Okrenuo je kvaku i povukao. Ali vrata su zapela. Uopće se nisu micala.
Pogledao je jesu li ih otključali iznutra i okrenuo kvaku u oba smjera. Ništa se nije dogodilo.
Patty je buljila u njega. Povukao je jače. Položio je jedan svoj veliki ispruženi dlan na zid i
vukao.
Ništa.
»Zaključali su nas«, rekla je Patty.
»Kako?«
»Sigurno imaju neki gumb u kući. Poput daljinskog upravljača. Mislim da se cijelo
vrijeme igraju time.«
»To je ludo.«
»A što ovdje nije ludo?«
Buljili su kroz prozor. Honda, parkiralište, trava, red stabala. Ništa više.
Onda se pred njima spustila roleta prozora i u sobi je zavladao mrak.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Karel je ušao u stražnji salon, a ostali su se skupili oko njega, oduševljeno klicali i tapšali ga
po leđima. Steven se izvukao, kucnuo po tipkovnici i na monitorima se snimka ubrzano
počela premotavati unatrag prikazujući tri trzajuće figure kako trčkaraju uokolo i rade sve
munjevito i unatrag. Oponašajući televizijskog komentatora, rekao je: »Narode, idemo na
usporenu snimku akcije i upitat ćemo našeg junaka kakav je bio osjećaj tako slavodobitno
poentirati.«
Pustio je snimku unaprijed i pri normalnoj brzini, a na monitorima se ukazao
nasmiješeni Karel koji ohrabruje i tjera Patty i Shortyja prema vratima njihove sobe.
Mikrofoni su ga snimili kako govori: »Uđite i spakirajte stvari. Trebat će nam dvije minute.«
»Ali bio je to promašaj«, rekao je pravi Karel, također oponašajući televizijskog
komentatora, čiji hrapavi glas kao da dolazi s dalekog Balkana. »Prvi je napadač promašio
zicer.«
Na monitoru je Patty rekla: »Već smo se spakirali.«
U salonu, Karel je nastavio: »U tom sam trenutku improvizirao u hodu. Mislio sam da će
se nešto dogoditi prije ili poslije. Znao sam da ih nekako moram ubaciti u sobu i zatvoriti im
vrata. Na kraju sam imao sreće.«
Ostali su opet počeli oduševljeno klicati, ali Mark je rekao; »Nije to bila nikakva sreća.
Bio je to nastup pravog majstora. Trebali bismo zauvijek sačuvati ovu snimku. Trebali
bismo je napamet naučiti. Bilo je to kao da slušamo maestra kako svira violinu. Već si to
radio, zar ne, Karele?«
Salon je utihnuo.
Na monitorima se snimka i dalje vrtjela prikazujući tri figure stisnute na prostoru
između Honde i trijema, tiho razgovarajući.
Mark je rekao: »Distancirao si se od nas pretvarajući se da nam nisi prijatelj, zbog čega
si se automatski više zbližio s njima. A oni su nasjeli. Sami su si krivi. Postali ste gotovo
intimni. A to si nadogradio potvrđujući njihove najgore strahove o određenim
nedosljednostima koje su uočili. Zatim si to dodatno potvrdio polako im pristavši pomoći
da pobjegnu. Bilo je to remek-djelo emotivne manipulacije. Savršeno složeni vrtuljak. Cijelo
su jutro bili zabrinuti, onda ih je najednom ispunila snažna nada koja je zatim prerasla u
pravu euforiju dok su stajali ondje s torbama u rukama, spremni za odlazak, a sada ih je
preplavio mučni osjećaj općeg poraza.«
Steven je prebacio na snimku uživo. Patty i Shorty nepomično su sjedili na krevetu, u
mraku.
»Ovako je bolje«, rekao je Karel. »Siguran sam. Bolje je kada su u dodiru sa svojim
osjećajima. Tako im se mozak marinira. Poslije postaju zabavniji, kunem vam se.«
Onda je dodao: »Vidjet ćemo se uskoro« i izišao kroz vrata.
Reacher je vidio da se približava skretanju ulijevo. Bio je stotinu metara ispred njega. Pod
kosim se kutom spajao s glavnom cestom, a zatim nastavio gotovo nevoljko skretati dalje. A
onda je produžio kroz voćnjake jabuka. Hodao je prema njemu. Na pola se puta morao
popeti na travnati dio uz rub ceste kako bi propustio golemi kamion za vuču. Bio je
ogroman, jarkocrven i besprijekorno čist. Bio je prekriven zlatnim prugama. Tlo mu se
zatreslo pod nogama. Gledao ga je kako odlazi. Onda je nastavio hodati i skrenuo.
Sporedna cesta bila je uža od glavne, ali dovoljno široka i tvrda za primitivne kamione
kakve su vjerojatno nekoć rabili, za vuču drva, ugljena ili lima. S obiju strana ceste bili su
voćnjaci u kojima su se grane povijale pod teretom jabuka. Mogao ih je namirisati u zraku,
kao i vruću i suhu travu. Mogao je čuti zujanje kukaca. Čuo je jastreba kako lebdi na toplim
zračnim strujama.
Zatim, osamsto metara od svog nevoljkog skretanja od Laconije, cesta je opet skrenula,
ovaj put vrlo odlučno, prema zapadu. Nakon toga se protezala u daljinu, pokraj još voćnjaka
s jabukama, prema maloj sjajnoj točki za koju je Reacher pretpostavljao da je parkirani
automobil. Činilo se da se iza njega nalaze stabla drukčije nijanse zelene. Nastavio je hodati.
Kad se približio, vidio je da je to uistinu automobil. Sjajan zbog jarkog sunca, ne zbog laka.
Izgledao je poput izubijane krntije. Naposljetku je vidio da je to Subaru, pomalo sličan
onome u kojem se vozio s građevinarom koji je imao problema s inspektorom, u nekom
srodstvu s njim, ali dvadeset godina stariji. Poput pretka. Bio je parkiran nosom do drvene
ograde koja se protezala poprijeko na mjestu gdje je završavao asfalt. Iza te ograde bio je
još jedan voćnjak s jabukama od oko četiri hektara pa još jedna ograda iza koje su bila
divlja stabla širokog lišća.
U Subaruu je sjedio neki tip.
Sjedio je za upravljačem. Reacher je mogao vidjeti samo ovratnik plave traper jakne i
dugi sijedi repić. Tip se nije micao. Samo je zurio ravno ispred sebe kroz vjetrobran.
Reacher je prošao cijelom dužinom automobila sa suvozačke strane i stao okrenut tipu
leđima, bokova naslonjenih na ogradu. Iduća je ograda bila udaljena stotinu metara. Stabla
iza nje izgledala su poput tipičnih stabala iz Nove Engleske, gusto zbijena, ali nasumično
razbacana, nakrivljena i u borbi za sunce. Što se možda događa kad vjetar donese sjemenke.
Osim toga, ograda je izgledala ravno.
Obećavajuće.
Čuo je kako se iza njega otvaraju vrata automobila i glas je rekao: »Vi ste čovjek koji je
razgovarao s Bruceom Jonesom.«
Reacher se okrenuo i upitao: »Jesam li?«
Tip iz Subarua bio je kreštava glasa, star možda sedamdeset godina, visok, ali ispijen.
Njegova su ramena ispod jakne izgledala poput vješalice.
Rekao je: »Pokazao vam je bilten koji sam napisao.«
»To ste bili vi?«
»Glavom i bradom. Nazvao me je. Mislio je da će me zanimati što vas ovo zanima. Tako
je i bilo, pa sam vas došao upoznati.«
»Kako ste znali kamo doći?«
»Tražite Ryantown«, odvratio je tip.
»Jesam li ga pronašao?«
»Ravno je naprijed.«
»Kod onih stabala?«
 »U sredini se prorijede. Možete ga dobro vidjeti.«
»Sigurno me neće ništa otrovati?«
»Kositar može biti opasan. Više od stotinu miligrama kositra u kubnom metru zraka
trenutačno ugrožava zdravlje i život. Još je gore kad se veže uz određene ugljikohidrate i
stvara organo-kositrene spojeve. Neki od njih smrtonosniji su od cijanida. To me
zabrinjavalo.«
»Što se na kraju dogodilo s time?«
»Kemija nije potvrdila ono što sam htio.«
»Iako su najbolji znanstvenici radili na tome?«
»Na kraju mi je korporacija iz Kolorada zabranila da ulazim na ono što sam tvrdio da je
njihova zemlja. Uzeli su sudsku zabranu pristupa kako bi me držali podalje. Ne smijem
prijeći ovu ogradu.«
»Šteta«, rekao je Reacher. »Mogli ste mi pokazati okolicu.«
»Kako vam je ime?«
»Reacher.«
Tip mu je dao adresu. Ime ulice i ulični broj. Isto ime i isti broj koji je Reacher vidio u
odjeljku četiri, na monitoru, u popisu kad mu je otac imao dvije godine.
»Bilo je u prizemlju«, rekao je tip. »Još ima nešto pločica. U kuhinji. Barem ih je bilo prije
osam godina.«
»Otada niste bili ondje?«
»Ne možete protiv gradske uprave.«
»Tko bi znao«, upitao je Reacher. »Samo ovaj put.«
Tip nije odgovorio.
Reacher je rekao: »Čekajte.«
Pogledao je naprijed, preko stotinu metara voćnjaka, do druge ograde i stabala iza nje.
Rekao je: »Ako je ono ondje Ryantown, zašto cesta prestaje ovdje?«
»Nekoć je išla do kraja«, odgovorio je tip. »Tehnički, uzgajivač jabuka nezakonito je na
ovom dijelu zemlje. Prije četrdeset godina oštra je zima smrznula gornji dio asfalta, a iduća
je uništila podlogu, pa je u proljeće uzgajivač posudio buldožer i posadio još jabuka. U ljeto
su došli predstavnici okruga i popravili ono što su vidjeli. Ujesen je uzgajivač podigao ovu
ogradu i tada je priča bila gotova. Ali sretno mu bilo s prodajom. Potraga za vlasničkim
listom neće biti lijepa priča.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Možda ćemo se vidjeti poslije.«
Primio se za ogradu, prebacio noge preko nje i spustio se u voćnjak.
»Čekajte«, rekao je tip. »Idem s vama.«
»Sigurno?«
»Tko će znati?«
»Živi slobodno ili umri«, rekao je Reacher. »Vidio sam da vam to piše na tablici.«
Tip je stao na donju prečku ograde, a zatim izveo manevar sličan Reacherovu. Zajedno
su hodali pokraj sjajno zelenih jabuka koje su im bile u razini očiju, sve veće od loptica za
bejzbol, veće čak i od loptica za softball, tu i tamo posrćući po neravnom tlu gdje je prije
četrdeset godina tajno zimsko čišćenje obavljeno na brzinu. Stotinu metara dalje stigli su do
druge ograde, a ispred njih uzdizala su se drukčija stabla; nisu bila ukrasna ni uređena i
nisu mirisala po slatkom i zrelom voću, bio je to podivljali korov. Ravno naprijed bila su
tanja i nezdrava zato što su rasla kroz staru cestu koju nisu uništili buldožer ni sadnja.
Stoga bi najpraktičniji smjer bio ravno naprijed. Bez mačete. Ili uz barem manje guranja.
Tip s repićem se složio. Gledao je to mjesto prvi put nakon osam godina, ali to je i dalje bio
najbolji izbor.
»Kada ćemo nešto ugledati?« upitao je Reacher.
»Odmah«, odvratio je tip. »Pogledajte dolje. Hodate po staroj cesti. Nitko je nije dirao
osim prirode i vremena.«
A oni su dovoljno učinili. Popeli su se preko ograde i krenuli probijati kroz tanka stabla i
nisko raslinje, preko terena koji je izrovalo šezdeset godina kiše i korijenja te kamenih
ploča koje su gurnute prema gore, preokrenute i pomaknute ustranu. Uskoro su se našli u
unutarnjem krugu, poput šupljine u krafni, gdje su stabla posvuda bila rijetka zato što je tlo
posvuda bilo loše. Tragovi ceste protezali su se naprijed i skretali prema mjestu odakle je
Reacher čuo šum vode. Potok. Možda je tvornica bila ondje. Izgrađena pokraj njega, ili čak
iznad.
Tip s repom počeo mu je pokazivati znamenitosti. Najprije se s lijeve strane nalazio
pravokutni temelj veličine garaže za jedan automobil. Crkva, rekao je tip. Bila je odmaknuta
od svega ostaloga, kao da se odmaknula od iskušenja i iskvarenosti. S desne strane jednak
prizor. Ostaci kamenog temelja visoki nekoliko centimetara, uglavnom prekriveni
mahovinom, koji su zatvarali prostor prepun mladog i bujnog raslinja jer je to bila tehnička
etaža koja nije bila popločana nikakvim kamenjem bilo koje vrste. Samo utabana zemlja
koja je nakon dvije kiše bila spremna za novi rast. To je bila učionica, rekao je. Bila je bolja
nego što biste očekivali. Sva su djeca znala čitati i pisati. Neka su znala i razmišljati. Učitelji
su tada bili poštovani.
»Vi ste bili učitelj?« upitao je Reacher.
»Neko vrijeme«, odvratio je tip. »U ranijem životu.«
Tvornica je bila na mjestu gdje se cesta spajala s potokom. Izgrađena je napola u vodi, a
napola izvan nje. Ostala je samo složena matrica kockastog temelja od kamenja prekrivenog
mahovinom koju je napola prekrila neka vlažna riječna biljka. Jedan je temelj bio čvrst i
veličine dimnjaka. Jedan je bio čvrst i veličine sobe. Možda su pridržavali teške strojeve.
Kotlove, lonce za taljenje i zaimače. Tip je pokazao Reacheru odvod u podu koji je išao
ravno do vode koja je tekla ispod.
Smještaj za radnike bio je nasuprot, u dvije zgrade izgrađene jedna pokraj druge. Ostali
su samo temelji. Obje bi zgrade imale središnje predvorje sa stubištem, sa stanovima na
lijevoj i desnoj strani, na katu i u prizemlju. Dva puta po četiri stana. Ukupno osam
rezidencija. Ryantown, New Hampshire. Broj stanovnika: vjerojatno manje od trideset.
Tip je rekao: »Reacheri su vjerojatno živjeli u prizemlju, u desnom stanu. Najbliže
tvornici. Ondje je tradicionalno živio predradnik. Vaš djed možda.«
»Neko je vrijeme gradio ceste za okrug. Ali adresa mu se nije promijenila.«
»Tvornica se zatvorila na dvije godine tijekom Velike depresije. Nije bilo smisla izbaciti
ga na ulicu. Nije da su ga otpustili i da su trebali njegov stan. Tvornica nije radila. Opet se
pokrenula zbog Drugoga svjetskog rata.«
Reacher je pogledao prema nebu. Bilo je puno ptica. Onda je njegov um oduzeo nova
stabla i izgradio stari dimnjak te se zapitao kako je sve izgledalo ujesen 1943. godine, kada
je tvornica radila dan i noć, a nebo bilo puno dima.
Tip je rekao: »Bolje da krenem. Ne bih uopće trebao biti ovdje. Vi ostanite ako želite.
Pričekat ću u autu. Mogu vas povesti ako želite.«
 »Hvala«, rekao je Reacher. »Ali nemojte me čekati dulje nego što želite. Uvijek rado
hodam.«
Tip je kimnuo i izgubio se među stablima, vrativši se odakle je došao. Reacher je prišao
desnoj zgradi s četiri stana. Ništa nije ostalo od zajedničkog ulaza osim kamenog praga. Bio
je širok i dubok. Premošćivao je kanal uz cestu. Kanal je bio izrađen od zaobljenog kamenja
poslaganog u obliku dubokog slova U, sada uglavnom razbijenog i pomaknutog zbog
raslinja. Prekoračio ga je i ušao u ono što je nekoć bilo predvorje. Pod je bio betoniran,
napukao na blokove od zuba vremena nepravilno razmještenih, poput santa leda na
zaleđenoj rijeci. Svaku pukotinu i rez ispunilo je nešto što je raslo.
Ništa nije ostalo od desnog zida predvorja osim komadića slomljene cigle u razini poda.
Izgledali su poput zuba razbijenih do desni. U središtu je bilo kameno sedlo, ništa više od
njih, ali netaknuto. Ulazna vrata desnog stana u prizemlju. Reacher je ušao. Kroz pod
hodnika rasla su tri stabla. Njihova debla nisu bila deblja od njegova zglavka, ali u potrazi sa
svjetlošću narasla su do šest metara visine. Iza i oko njih bili su niski nizovi razbijene cigle
pokazujući gdje su nekoć bile sobe, poput izgrađena arhitektova nacrta, blago
trodimenzionalnog. Dvije spavaće sobe, pomislio je, te dnevni boravak s kuhinjom u kojoj
se jelo. Sve maleno. Oskudno i stisnuto, po suvremenim mjerilima. Bez kupaonice. Možda
straga.
Preživjele pločice bile su na podignutom komadu onoga što je nekoć bio kuhinjski pod.
Izgledale su poput standardnih starinskih pločica, a beton ispod njih izgledao je skoreno i
pun zraka, ali nekim se čudom kemije uspio zadržati. Nakon šezdeset godina izlaganja
vremenskim uvjetima i kiši uzorak na pločicama izblijedio je i ispran je, ali izgledalo je
poput šarenih i isprepletenih boja iz kasnog viktorijanskog razdoblja, s lišćem medvjeđe
šape, nevena i cvjetova artičoke. Reacher ih je zamislio izbliza, iz dječje perspektive, dok
puže uokolo, a boje uskaču i bježe iz fokusa. Koliko se sjećao, jedina boja koju je Stan volio
bila je maslinasto zelena. Možda zbog toga.
Opet se provukao pokraj stabala u hodniku i izišao kroz predvorje. Što je bilo
besmisleno jer je iz zgrade mogao izići bilo gdje. Nijedan zid nije bio viši od deset
centimetara. Ali htio je imati osjećaj da se vraća istim putem. Zastao je pokraj uličnih vrata,
koja nisu bila ondje, sjeo na stubu, koja je još postojala, poput djeteta nakon pljuska dok je
kanalom ispod njegovih nogu tekla bujica.
Onda je čuo zvuk, daleko s desne strane.
Bio je to jauk. Muški glas. Nipošto jauk od užitka ili ekstaze. Ne baš ni bijesa ili gnjeva.
Samo boli. U daljini. Otprilike na mjestu gdje je bio voćnjak, na putu do automobila. Reacher
je ustao, oprezno prešao preko podignutog i prevrnutog kamenja što je brže mogao kližući
se među stablima, prateći staru cestu, pokraj učionice, pokraj crkve, natrag do ograde.
Tamo je, pedeset metara dalje vidio starca s repićem, točno na pola voćnjaka. Drugi
čovjek, upola mlađi i dvostruko teži, stajao je iza njega zavrćući mu ruku.
Reacher je zakoračio preko ograde i krenuo prema njima.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Sportaš bi pedeset metara prešao za pet ili šest sekunda, ali Reacher je ciljao bliže trideset.
Polagana šetnja. Ali odlučna. Kojoj je svrha poručiti nešto. Koraci su mu bili dugi, ramena
opuštena, a ruke odmaknute od bokova. Glavu je držao uspravno, a oči nije micao od
krupnog tipa. Primitivan signal, naučen davno. Tip je pogledao prema jugu. Tražeći pomoć
možda. Možda nije bio sam.
Reacher se približio.
Krupni tip okrenuo se prema njemu. Gurnuo je starca ispred sebe, poput ljudskog štita.
Reacher je stao dva metra ispred njega.
Rekao je: »Pusti ga.«
Samo dvije riječi, ali izrečene tonom naučenim davno, s dodatnim odlomcima skrivenim
u umirućem odlomku na kraju rečenice o neizbježnoj i katastrofalnoj posljedici pružanja
otpora. Krupni je tip pustio starca. Ali nije odustajao. Nipošto. Htio je da Reacher bude
siguran u to. Glumio je kao da je ionako htio osloboditi ruke. Za važnije svrhe. Gurnuo je
starca ustranu i zakoračio u Reacherov prostor, ne više od metra dalje. Imao je dvadesetak
godina, tamnokos i neobrijan, viši od 180 centimetara, težak 90 kilograma, potamnio od
sunca i snažan od rada na otvorenome.
Rekao je: »To se tebe ne tiče.«
Reacher je pomislio: Zar je ovo Beskrajni dan?
Ali naglas je rekao: »Počinio si zločin na javnom zemljištu. Ne bih ispunio svoju dužnost
kao građanin da ti to nisam istaknuo. Tako funkcionira civilizacija.«
Tip je skrenuo pogled prema jugu, pa opet natrag.
Rekao je: »Ovo nije javno zemljište. Ovo je farma jabuka moga djeda. Nijedan od vas
dvojice ne bi trebao biti ovdje. On zato što ima zabranu, a ti zato što smetaš posjed.«
»Ovo je cesta«, rekao je Reacher. »Tvoj ju je djed ukrao od okruga prije četrdeset
godina. Kad je bio hrabar mladić. Poput tebe sada.«
Tip je opet skrenuo pogled prema jugu, ali ovaj ga put nije vratio. Reacher se okrenuo i
vidio još jednog tipa kako se približava hodajući brzo između dva reda stabala, na mjestu
gdje se voćnjak spuštao. Izgledao je jednako kao i prvi tip, ali naraštaj stariji. Ne više. Tatica,
vjerojatno. Ne djed. U boljim trapericama od sina. I čišćoj majici. Tamnije boje kože, sjedije
kose. Jednake građe, ali od pedesetak godina.
Stigao je i upitao: »Što se ovdje događa?«
Reacher je odvratio: »Recite vi meni.«
»Tko ste vi?«
»Samo čovjek koji stoji na javnoj cesti i postavlja pitanje.«
»Ovo nije javna cesta.«
»U tomu je problem s nijekanjem. Stvarnost nije briga što mislite. Ona samo ide dalje.
Ovo je cesta. Oduvijek. Još jest.«
»Koje je pitanje?«
 »Vidio sam da je vaš sin fizički napao ovog mnogo starijeg gospodina. Moje je pitanje,
što mislite, kako se to odražava na vaš odgoj?«
»U ovom slučaju, prilično dobro«, rekao je novi tip. »Koliko će naše jabuke vrijediti ako
ljudi misle da je naša voda zatrovana?«
»To je bilo prije osam godina«, odvratio je Reacher. »Od svega toga nije bilo ništa.
Najbolji znanstvenici na svijetu zaključili su da je vaša voda dobra. Prijeđite preko toga. S
malo poniznosti, Vjerojatno ste i vi prije osam godina izvalili neku glupost. Da ja vama
danas zavrnem ruku zbog toga?«
Starac s repićem je rekao: »Oni imaju ugovor s korporacijom iz Colorada. Zabrana
prilaska imala je dodatnu stavku. U njoj je pisalo da će im platiti ako mogu dokazati da sam
bio ovdje. Nadao sam se da su to zaboravili. No očito nisu. Vidjeli su moj auto.«
»Kako će to dokazati?«
»Upravo jesu. Poslali su moju fotografiju porukom. Zato se sad vratio. Ovdje nema
signala, samo na brežuljku.«
»Zakon i red«, rekao je tatica. »To ovoj zemlji treba.«
»Ali ne zaboravimo činjenicu da ste ukrali okružnu cestu kako biste uzgajali više
jabuka.«
»Dojadilo mi je slušati kako to ponavljate, uvijek iznova.«
»To je zvuk stvarnosti koja ide dalje.«
»Zašto ste uopće bili u šumi?«
»Ne tiče vas se«, odvratio je Reacher.
»Možda nas se tiče. Imamo odnos s vlasnikom zemljišta.«
»Ne možete poslati moju fotografiju.«
»Zašto ne?«
»Morali biste izvaditi mobitel iz džepa. A tada bih vam ga oduzeo i razbio. Rekao bih da
zato ne možete.«
»Nas smo dvojica. Dva mobitela.«
»I dalje nije dovoljno. Trebali biste pozvati pojačanje. Ali, joj, ne možete. Nema signala,
osim na brežuljku.«
»Baš si drzak pasji skot, zar ne?«
»Prije realističan«, rekao je Reacher.
»Da ispitamo to?«
»Našao bih se u moralnoj dilemi. Mladić bi mogao doživjeti doživotnu traumu da vidi
taticu kako leži pred njim. A i vas bi moglo traumatizirati da vidite njega kako leži. Zato što
se nije mogao zaštititi. Mogli biste se gristi zbog toga. Mislim da je tako to kod roditelja. Ja
ne bih znao. Nisam otac. Ali mogu to zamisliti.«
Tip nije odgovorio.
Reacher je rekao: »Čekajte.«
Pogledao je prema jugu, između dva reda stabala, gdje se voćnjak spuštao.
»Vraćali ste se«, rekao je. »Poruku ste već poslali, s brežuljka. Fotografiju ste sigurno
snimili nekoliko trenutaka prije. Zašto je onda naš zajednički prijatelj još bio ovdje, s
rukama iza leđa?«
Bez odgovora.
Tip s repom je rekao: »Trebali su me prebiti. Kako bih naučio lekciju. Čim pošalju
poruku i isplata im bude zajamčena. Tada još nisu znali da ste i vi u šumi.«
 »To ne bi trebalo predstavljati problem«, rekao je Reacher. »Zar ne? Sigurno ne ljudima
čvrstih uvjerenja.«
Pogledao je taticu, a zatim sina, ravno u oči.
Rekao je: »Gubite vrijeme, momci. Samo izvolite, prebijte ga.«
Nitko se nije pomaknuo.
Reacher je pogledao mladića.
Rekao je: »U redu je. Neće te ozlijediti. Ima sedamdeset godina. Perom ga možeš srušiti.
Njega se zaista ne trebaš bojati.«
Tip je pomaknuo glavu poput psa koji njuši zrak.
»To je binarni izbor«, Reacher je rekao. »Ili ćeš ga udariti, ili ga se bojiš.«
Bez odgovora.
»Ili te možda muči savjest. Možda je to. Ne želiš udariti starca. Zaista ne želiš. Ali sjeti se
jabuka. Imaš posao. Shvaćam to. Štoviše, mogao bih ti pomoći. Možeš najprije premlatiti
mene. Tako ćeš imati osjećaj da si zaradio priliku kad budeš mlatio starca. Možda ćeš biti
manje zdvojan.«
Bez odgovora.
»Zašto ne?« upitao je Reacher. »Bojiš se i mene? Bojiš se da ću te povrijediti? Moram ti
reći da je to moguće. Bit ću otvoren. Moraš odlučiti nakon što doznaš sve činjenice. Zato što
to sada zaista jest binarni izbor. Ili ćeš me udariti, ili me se bojiš.«
Bez odgovora.
Reacher se približio. Suprotno od riskantnoga. Bolje mu je biti blizu. Ako je mali
dovoljno glup da pokuša zadati udarac, bolje je prije ga zaustaviti, prije nego što postigne
brzinu, snagu i smjer. Što će biti lako. Ako je mali dovoljno glup. Reacher je bio petnaest
kilograma teži, sedam i pol centimetara viši i vjerojatno je imao dvanaest centimetara duži
raspon ruku. To je bilo očito.
Mali je bio dovoljno glup.
Rame mu se trznulo unatrag, što je Reacher protumačio ranim stadijem onoga što je
nesumnjivo trebalo biti kratki udarac u njegovo lice. Što mu je dalo mogućnost izbora. Ili
trenutačna reakcija, koja bi uključivala široki pokret lijevom podlakticom u vanjskom
smjeru, stvoren da skrene dolazeći kratki udarac desnicom, dok bi njegova desnica
pronašla cilj. Što bi, realno gledajući, bio najbolji potez. Bio bi brz, snažan i elegantno
iznenadan. Ali ne bi bio forenzički. Reacher se osjećao kao da je pred porotom. Kao da
predstavlja dokaze. Ili traže od njega da ih objasni, poput stručnog svjedoka. Kako bi bio
učinkovit, smatrao je da mora pustiti priču da se raspreda dulje od jednog trenutka. Zločin
je zahtijevao namjeru i čin, a on je smatrao da treba pustiti da oba dijela budu jasno vidljiva
kako bi ih se moglo dokazati izvan razumne sumnje.
Stoga je trznuo glavu ustranu i pustio kratki udarac desnicom da mu fijukne pokraj uha,
u punoj snazi, velik udarac, naočigled sviju, nezaboravljiv, očite namjere, a onda je čekao da
mali povuče šaku neobavljena posla, zatim je opet čekao, činilo mu se dug interval, čisto da
omogući poroti dovoljno vremena za raspravu i tek onda desnim aperkatom udario klinca u
bradu. Mali se podigao u cipelama, a zatim srušio na leđa u travu prigušenim udarcem dok
je sunce obasjavalo uskovitlanu prašinu i pelud. Udovi klinca su se opustili, a glava mu se
okrenula ustranu.
Reacher je tipu s repićem kimnuo da krene.
Onda je pogledao taticu klinca.
 »Roditeljski savjet«, rekao je. »Nemojte ga ostaviti da leži na cesti. Netko bi ga mogao
pregaziti.«
»Neću ovo zaboraviti.«
»U tomu je razlika između nas«, odvratio je Reacher. »Ja već jesam.«
Dostigao je starca i zajedno su prešli drugih pedeset metara, natrag do starog Subarua.

Patty je naposljetku ustala s kreveta. Otišla je do vrata gdje je bio prekidač za svjetlo. Tri
koraka. Tijekom prvoga bila je uvjerena da će struje biti. Tijekom drugoga bila je uvjerena
da struje neće biti. Ako daljinskim upravljanjem mogu zaključati vrata i zamračiti prozor,
sigurno mogu isključiti i struju. Onda se opet predomislila. Zašto bi to učinili? Tijekom
trećeg koraka opet je bila uvjerena da će struje biti. Zbog obroka. Zašto bi im dali obroke i
onda očekivali da ih jedu u mraku? A onda se sjetila baterijskih svjetiljaka. Čemu služe?
Sjetila se Shortyjeva komentara. Za slučaj da moraš jesti u mraku. Možda i nije tako glupo.
Stisnula je prekidač.
Radio je. Svjetlo se upalilo. Vruće i žuto. Mrzila je električno svjetlo danju. Pokušala je
otvoriti vrata. Još su bila zaključana. Pritisnula je gumbe rolete. Ništa. Shorty je mirno
sjedio pod mjedenim sjajem i promatrao je. Okrenula se i pogledala po sobi. Namještaj.
Torbe, još ondje gdje su ih ispustili kad se kamion nije vratio. Zidove i tanke bordure na
spoju sa stropom. Strop. Snježno prostranstvo savršeno glatke, staromodne bijele boje
Nove Engleske, na kojem nije bilo ničega osim detektora za dim i žarulje, oboje iznad
kreveta.
Shorty je upitao: »Što sada?«
Patty je opet pogledala njihove torbe.
Upitala je: »Koliko su dobro bile skrivene?«
»Gdje?«
»U raslinju, Shorty.«
»Prilično dobro«, odgovorio je. »Kovčeg je težak. Posve se stisnuo. Vidjela si.«
»A onda se Peteru posrećilo, pokrenuo je svoj kamionet i odvezao ga je niz stazu da ga
zagrije. Onamo i natrag, strelovito. Ali imao je vremena uočiti našu prtljagu.«
»Možda ju je obasjao svjetlima kad se okrenuo. Možda je bila vidljivija straga. Bila je s
desne strane. Okrenuo bi se u smjeru suprotnom od kazaljke sata. Drukčije izgleda nego sa
svjetiljkom. Provjerila si s ceste.«
»Imao je vremena napraviti dršku od užeta.«
Shorty nije ništa rekao.
»Od užeta koje je slučajno imao sa sobom«, rekla je.
»O čemu razmišljaš?«
»Bilo je još toga«, odvratila je. »Rugali smo se Karelu što je rekao da bi mu se moglo
posrećiti s olupinom, a onda je on to nama rekao, bila je to gotovo prva stvar koju je rekao.
Na stražnjem dijelu odlagališta.«
»Možda to često govori.«
»Zašto su napravili dršku od užeta?«
»Mislio sam da nam možda žele pomoći.«
»Šališ se?«
»Valjda. Ne razumijem to.«
»Rugali su nam se.«
 »Jesu?«
»Razgovarali smo o tomu da napravimo dršku od užeta i oni su upravo to učinili. Uzeli
su uže i napravili dršku. Kako bi nam pokazali svoju moć. I kako bi nam dali do znanja da
nam se potajice smiju.«
»Kako su mogli znati o čemu smo razgovarali?«
»Slušaju nas«, rekla je Patty. »U ovoj je sobi mikrofon.«
»To je suludo.«
»Imaš li drugo objašnjenje?«
»Gdje je?«
»Možda u svjetlu.«
Oboje su škiljili prema njemu, vrućem i žutom.
Shorty je rekao: »Uglavnom smo razgovarali vani. U naslonjačima.«
»Onda je sigurno i ondje mikrofon. Tako je Peter pronašao našu prtljagu. Čuli su nas
kako razgovaramo o tome kamo je staviti. Čuli su cijeli plan. Gurali smo taj prokleti
četverokotač amo-tamo. Zato je Mark rekao da smo sigurno umorni. To je bila neobična
opaska. Ali znao je što smo radili. Zato što smo mu to najavili.«
»Što smo još rekli?«
»Mnogo toga. Ti si rekao da su kanadski auti možda drukčiji i odmah su nam rekli, hej,
kanadski auti jesu drukčiji. Cijelo su nas vrijeme slušali.«
» Što još?«
»Nije važno što još. Nije važno što smo još rekli. Važno je što ćemo iduće reći.«
»Što?«
»Ništa«, odvratila je Patty. »Ne možemo ni planirati što učiniti. Zato što će nas oni čuti.«
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Reacher i tip s konjskim repićem popeli su se preko ograde i otišli do Subarua. Tip je rekao:
»Bili ste poprilično grubi ondje.«
»Ne baš«, odvratio je Reacher. »Udario sam ga jedanput. Nema manjeg broja. Bio je to
nesmanjivi minimum. Bilo je to gotovo milostivo. Pretpostavljam da mu osiguranje pokriva
zubara.«
»Njegov je otac mislio što je rekao. Neće zaboraviti. Ta obitelj mora održavati svoj ugled.
Morat će nešto učiniti.«
Reacher je zurio u njega.
Opet deja vu.
Tip je rekao: »Misle da su ovdje glavne face. Bojat će se da će se pročuti za ovo. Ne žele
da im se ljudi smiju iza leđa. Stoga će vas potražiti.«
»Tko?« upitao je Reacher. »Djedica?«
»Nude mnogo sezonskih poslova. Zauzvrat dobivaju veliku odanost.«
»Koliko još znate o Ryantownu?«
Tip je na trenutak zastao.
Rekao je: »Trebali biste razgovarati s jednim starcem. Premišljao sam se bih li vam ga
uopće spomenuo. Zato što iskreno mislim da biste trebali krenuti dalje.«
»Zato što me progoni velika i bijesna rulja berača voća?«
»To nisu dragi ljudi.«
»Koliko strašni mogu biti?«
»Bolje da krenete.«
»Gdje je taj starac s kojim bih trebao razgovarati?«
»Ne možete ga vidjeti prije sutra. Morat ćemo to dogovoriti.«
»Koliko ima godina?«
»Mislim da sada već više od devedeset.«
»Rođen je u Ryantownu?«
»Njegovi su rođaci rođeni ondje. On je ondje boravio.«
»Sjeća li se ljudi?«
»Tvrdi da ih se sjeća. Razgovarao sam s njime o kositru. Pitao sam ga o djeci koja su se
razboljela. Dao mi je popis imena. Ali bolovali su od običnih dječjih bolesti. Ništa
uvjerljivo.«
»To je bilo prije osam godina. Možda mu se pamćenje pokvarilo.«
»Moguće.«
»Zašto sutra?«
»U domu je. Daleko na selu. Vrijeme posjeta je ograničeno.«
»Večeras bih trebao prenoćiti u motelu.«
»Otiđite u Laconiju. Ondje ćete biti sigurniji. Ima više ljudi. Bit će vas teže pronaći.«
»Možda mi se više sviđa ruralni ambijent.«
 »Postoji motel trideset kilometara sjeverno odavde. Trebao bi biti dobar. Ali možda ne
za vas. Duboko je u šumi. Nema autobusa. Predaleko je za hodanje. Bilo bi vam bolje u
Laconiji.«
Reacher ništa nije rekao.
Tip je nastavio: »Još bi bilo bolje kad biste krenuli dalje. Mogao bih vas nekamo odvesti
ako želite. Kao zahvalu za to što ste me spasili ondje.«
»Za to sam ionako ja kriv«, rekao je Reacher. »Nagovorio sam vas da pođete. Uvalio sam
vas u nevolju.«
»Svejedno bih vas odvezao nekamo.«
»Odvezite me do Laconije«, odvratio je Reacher. »A onda dogovorite sastanak sa
starcem.«

Reacher je izišao na uglu u središtu grada, a tip s konjskim repićem se odvezao. Reacher je
pogledao lijevo i desno kako bi se orijentirao. Nasmiješio se. Nalazio se na pola puta između
mjesta na kojima su dva dvadesetogodišnjaka pronađena u nesvijesti na pločniku, jedan
sedamdeset i pet godina nakon drugoga. Pogledao je prolaznike. Bilo je nekoliko ljudi koji
su mogli doći iz Bostona. Ali nitko nije izgledao pogrešno. Uglavnom parovi. Neki sijede
kose. Vjerojatno su došli u kupovinu tražeći popuste na kraju sezone na ono što je Laconia
već nudila. Ništa sumnjivo. Ne još. Sutra, rekao je Shaw. Šef detektiva. On bi trebao znati.
Reacher je skrenuo u sporednu ulicu u kojoj je vidio svratište, ni bolje ni lošije od
ostalih. Bila je to još jedna uska trokatnica okrečena izblijedjelom, ukusnom bojom. Platio je
za sobu i otišao gore pogledati je. Prozor je bio okrenut prema stražnjoj strani. Čime je bio
zadovoljan. Time se smanjivao učinkoviti raspon. Ovo bi mogla biti mirna noć. Rakun ili
kojot koji pretražuje smeće u uličici. Ili susjedov pas. Ali ništa gore.
Onda je opet izišao jer je još bio dan. Bio je gladan. Preskočio je ručak. Trebao je jesti
otprilike u vrijeme kada je gledao ostatke starih kuhinjskih pločica. Sve što je ostalo.
Prostorija nije bila velika. I vjerojatno ne dobro opremljena. Stoga je za ručak bio
jednostavan jelovnik. Možda maslac od kikirikija ili pohani sir. Ili nešto iz limenke.
Kositrene limenke.
Ulicu dalje pronašao je kafić koji je nudio cjelodnevni doručak, što je prema njegovu
iskustvu značilo cjelodnevno sve. Ušao je. Bilo je pet separea. Četiri su bila zauzeta. U prva
tri bili su ljudi koji su u grad došli radi kupovine i sada su potražili okrepu nakon
iscrpljujućeg trošenja, a u četvrtom je bilo poznato lice.
Detektivka Brenda Amos.
Bila je zadubljena u salatu. Nesumnjivo dugo očekivani obrok koji je aktualni kaos
dodatno odgađao. Reacher je bio policajac, znao je kako je to. Trčiš ovamo, trčiš onamo,
telefon zvoni, jedeš kad stigneš, spavaš kad stigneš.
Dignula je pogled.
Isprva je izgledala iznenađeno, samo na sekundu, a onda je izgledala malodušno. On je
slegnuo ramenima i sjeo nasuprot njoj.
Rekao je: »Shaw mi je rekao da imam dopuštenje ostati do sutra.«
Odvratila je: »Meni je rekao da ste pristali otići dalje.«
»Ako pronađem Ryantown.«
»Niste li?«
 »Navodno postoji čovjek s kojim bih trebao razgovarati. Vrlo star čovjek. Istih godina
koliko bi imao i moj otac. Točni suvremenik.«
»Hoćete li danas razgovarati s njime?«
»Sutra.«
»Toga smo se i bojali. Nikad nećete otići odavde.«
»Gledajte to s vedrije strane. Možda nitko ne dolazi. Mali je bio seronja. Možda misle da
je to zaslužio. Oštra ljubav, ili kako to već danas zovu.«
»Nema teorije.«
»Vrlo stari čovjek s kojim bih trebao razgovarati imao je rođake u Ryantownu. Redovito
ih je posjećivao. Možda su se zajedno igrali na ulici. Kao i sva djeca iz susjedstva. Bejzbol ili
što već. Možda su se dodavali lopticom preko potoka.«
»Uz dužno poštovanje, bojniče, zar zaista marite za takve stvari?«
»Mislim da malo marim«, odgovorio je Reacher. »Dovoljno da ostanem još jednu noć.«
»Ne želimo nevolje ovdje.«
»Nevolje je najbolje izbjegavati.«
»Imaju ostatak dana za planiranje. Mobilizirat će se prije ponoći. Bit će ovdje do jutra.
Udaljenost nije velika. Sa sobom će nositi vaš opis. Stoga će Shaw maksimalno pojačati
nadzor još i prije zore. Tretirat će ovo mjesto kao ratnu zonu. Gdje živi taj vrlo stari
čovjek?«
»Negdje izvan grada. Pokupit će me čovjek kojeg sam upoznao.«
»Koji čovjek?«
»Prije osam godina mislio je da je voda zagađena.«
»Je li bila?«
»Očito nije. To ga još boli.«
»Gdje će vas pokupiti?«
»Ondje gdje me iskrcao.«
»U dogovoreno vrijeme?«
»Točno u devet i trideset. Spomenuo je vrijeme posjeta.«
Amosica je na trenutak zastala.
»Dobro«, rekla je. »Imate dopuštenje da to učinite. Ali učinit ćete to na moj način.
Nemojte napuštati sobu ni u kojem trenutku, nitko vas ne smije vidjeti, a točno u devet i
trideset ujutro otrčat ćete ravno do auta pognute glave. I odvest ćete se. I nećete se vraćati.
To vam nudim. Ili ćemo vas odmah protjerati.«
»Već sam platio sobu«, rekao je Reacher. »Bilo bi me nepravedno sada protjerati.«
»Ozbiljna sam«, rekla je. »Ovo nije O. K. Corral. Usputna šteta samo čeka da se dogodi.
Ako vas promaše, pogodit će dvoje ljudi. Slušajte me. Nećemo dopustiti pucnjave iz auta u
našem gradu. Ni pod razno. Ovo je Laconia, a ne Los Angeles. Uz dužno poštovanje, bojniče,
trebali biste podržati naš stav. Trebali biste znati da ne smijete ugrožavati nedužne
promatrače.«
»Opustite se«, rekao je Reacher. »Podržavam vaš stav. Itekako ga podržavam. Učinit ću
sve na vaš način. Obećavam. Počevši od sutra. Danas još imam dopuštenje.«
»Počnite večeras kad se smrači«, rekla je Amosica. »Igrajte na sigurno. Radi mene.«
Uzela je posjetnicu i dala mu ju je.
Rekla je: »Nazovite me ako me zatrebate.«
 DVADESETO POGLAVLJE

Patty je skinula cipele, jer je bila Kanađanka, popela se na krevet i uspravila na

poskakujućoj površini. Pomaknula se ustranu i okrenula lice prema svjetlu.
Naglas je rekla: »Molim vas, podignite roletu. Kao uslugu meni. Želim vidjeti dnevno
svjetlo. Što može štetiti? Nitko ionako ne dolazi ovamo.«
Onda je sišla s kreveta i sjela na rub madraca da obuje cipele. Shorty je promatrao
prozor kao da gleda neku utakmicu na televiziji. Jednakom pozornošću.
Roleta je ostala spuštena.
Slegnuo je ramenima.
»Dobar pokušaj«, rekao joj je bez glasa.
»Raspravljaju o tome«, odvratila mu je bez glasa.
Opet su čekali.
A onda se roleta podignula. Motor je zazujao i plavi tračak sjajne poslijepodnevne
svjetlosti zavukao se u sobu, isprva uzak, ali sve se više širio, sve dok nije preplavio sobu
sunčevom svjetlošću.
Patty je pogledala prema stropu.
»Hvala«, rekla je.
Otišla je do vrata da ugasi vruću, žutu žarulju. Tri koraka. Tijekom prvoga se osjećala
dobro jer je voljela dnevnu svjetlost. Tijekom drugoga se osjećala još bolje jer ih je natjerala
da učine nešto za nju. Otvorila je liniju komunikacije. Natjerala ih je da shvate da je ona
ljudsko biće. Ali tijekom trećeg koraka opet se osjećala loše zato što je shvatila da im je dala
adut. Rekla im je što se boji izgubiti.
Stavila je laktove na prozorsku dasku, čelo na staklo i zurila kroz prozor. Pogled se nije
promijenio. Honda, parkiralište, trava, zid stabala. Ništa drugo.
U stražnjem salonu kuće Mark je završio telefonski razgovor i spustio slušalicu.
Pogledao je monitore. Patty je bila sretna. Okrenuo se prema ostalima.
»Slušajte«, rekao je. »Zvao je susjed. Neki stari uzgajivač jabuka trideset kilometara
južno odavde. Danas im je došao neki čovjek i stvarao nevolje. Žele da pripazimo na njega.
U slučaju da dođe ovamo tražeći sobu. Poslat će ljude po njega. Žele mu očitati lekciju.«
»Neće doći«, rekao je Peter. »Skinuli smo znakove.«
»Uzgajivač jabuka rekao je da je čovjek krupan i grub. Baš kao što je rekao i naš prijatelj
iz okružnog ureda. Spomenuo je krupnog grubijana Reachera koji istražuje povijest svoje
obitelji. Pregledao je četiri različita popisa stanovnika. Od kojih su se barem dva odnosila
na Ryantown. A to je mjesto u kojem u teoriji imam dalje rođake. I koje se nalazi točno u
kutu tog voćnjaka. Taj tip mapira posjed Reacherovih. Ide od parcele do parcele. Sigurno je
neki ludi hobist.«
»Misliš da će doći ovamo?«
»Ime moga djeda još je na vlasničkom listu. Ali to je bilo nakon Ryantowna. Nakon što
su se obogatili.«
 »Ne trebamo to sada«, rekao je Robert. »Imamo važnija posla. Prvi gost stiže za manje
od dvanaest sati.«
»Neće doći ovamo«, rekao je Mark. »Vjerojatno je iz drugog dijela obitelji. Nikad nisam
čuo za nekog takvog. Držat će se svoje loze. Sigurno. Kao i svatko. Nema razloga doći
ovamo.«
»Upravo smo im podigli roletu.«
»Ostavi je podignutu«, odvratio je Mark. »Neće doći ovamo.«
»Mogli bi signalizirati poziv upomoć.«
»Promatraj stazu i osluškuj zvono.«
»Zašto? Ako neće doći ovamo.«
»Zato što može doći netko drugi. Bilo tko. Moramo biti maksimalno budni. Ovdje ćemo
zaraditi novac, momci. Današnji oprez sutra će nam se isplatiti.«
Steven je na monitorima sa strane prebacio sliku tako da prikazuje pogled na početak
staze, na mjestu gdje izlazi iz stabala, jedan krupni plan, drugi široki.
Ništa se nije micalo.

Reacher je poslušao Amosicu. Vratio se u svoju sobu i proveo ondje ostatak poslijepodneva.
Nitko ga nije vidio. Što je bilo dobro. Ali večera će biti problem. Prenoćište koje je odabrao
bilo je maleno i elegantno. Nije imalo poslugu u sobu. Vjerojatno nikakvu dostavu hrane
osim kupovnog peciva za doručak. Koje je bilo besplatno u predvorju. Ali ne još. Ne još
najmanje dvanaest sati. Vjerojatno bliže četrnaest. Čovjek bi mogao umrijeti od gladi.
Pogledao je kroz prozor, što je bio gubitak vremena jer nije vidio ništa osim stražnjeg
dijela susjedne ulice. Ali znao je da je zalogajnica koja poslužuje cjelodnevni doručak samo
ulicu dalje. Ako ode onamo, tko će ga vidjeti? Najviše dva ili tri prolaznika u jednom bloku,
u gradu poput Laconije, u sumrak. I gosti kafića. Plus konobari. Koji su ga već jedanput
vidjeli, za ručak. Nedugo prije. Što nije bilo dobro. Da, mogli bi reći, uvijek dolazi ovamo.
Gotovo je redoviti gost. Što bi suzilo potragu na okolno susjedstvo. Elegantno prenoćište
izblijedjele boje bilo bi prva meta. U prvom planu. Očita lokacija. Možda čak i vrijedna
trenutačnog posjeta. Možda rano ujutro, prije nego što civilizirani ljudi ustaju.
Nije bilo dobro.
Bolje bi bilo otići dalje. Okrenuo se od prozora i u glavi složio plan grada, barem onog
dijela koji je dosad vidio. Njegov prvi hotel, gradski ured, okružni ured, policijska postaja,
njegov drugi hotel i sve ustanove između, gdje je jeo, pio kavu, u izlozima gledao cipele,
torbe i posuđe. Za večeru je htio odabrati mjesto na kojem još nije bio. Ako ga negdje
dvaput vide, smatrao je da je to deset puta gore nego da ga negdje vide jedanput. Nazovimo
to pravilom. Uvijek je bolje biti neznanac kojeg prvi put vide. Sjetio se bistroa s jednim
izlogom, napola prekrivenim zavjesom, sa starinskim žaruljama koje su sjale poput
ugrijanih kalupa žice. Vjerojatno s malim osobljem te malobrojnim i diskretnim gostima.
Prošao je pokraj njega, ali nije ušao. Šest ulica dalje, pomislio je. Ili sedam. Što nije bilo
idealno, ali zaključio je da može presjeći sporedne ulice, što bi bilo neprimjetnije.
Dovoljno sigurno.
Sišao je, izišao u sumrak i krenuo hodati. Njegova mapa u glavi bila je dovoljno dobra.
Jedanput je oklijevao, ali je na koncu ispravno pogodio. Bistro se pojavio ravno pred njime.
Osam ulica dalje, ne sedam ili šest. Dalje nego što je mislio. Dugo je bio na otvorenome.
Izbrojio je osam prolaznika. Nisu ga svi vidjeli. Ali neki jesu. Nitko nije posumnjao. Sve
obični ljudi.
Na pločniku ispred bistroa podignuo se na prste kako bi vidio preko zavjese. Kako bi
procijenio situaciju. Nije mario za hranu. Bilo što će biti dobro. Ali htio je stol u kutu, leđa
okrenutih zidu, uz blagu gužvu, ali ne preveliku, uz još nekoliko gostiju, ali ne previše. Što
god je potrebno da ga brzo posluže i ne upamte. Ovo je mjesto odgovaralo. U daljem kutu
bio je prazan stol za dvoje. Konobarica je izgledala žustro i sposobno. Šest je osoba jelo. Sve
dobro. Idealno u svakom pogledu. Ali dvoje od šest osoba koje su jele bili su Elizabeth
Castle i Carter Carrington.
Drugi spoj. Moguća osjetljiva situacija. Nije im htio upropastiti večer. Osjećali bi se
obveznim pozvati ga da im se pridruži za stolom. Odbijanje ne bi koristilo. Onda bi on jeo
dva stola dalje, a oni bi se osjećali sputano i kao pod povećalom. Cijelo bi ozračja bilo čudno
i umjetno.
No dugovao je Amosici. Založila se za njega. Ne napuštaju sobu ni u kojem trenutku. Nitko
vas ne smije vidjeti. Koliko si je još hodanja uokolo mogao priuštiti?
Na kraju je odluka donesena umjesto njega. Iz nekog je razloga Elizabeth Castle
podignula pogled. Vidjela ga je. Od iznenađenja je otvorila usta u obliku slova O, no to je
trenutačno zamijenio smiješak koji je izgledao posve iskreno, a zatim mu je mahnula, isprva
je to bio oduševljeni pozdrav, no prerastao je u poziv da im se pridruži.
Ušao je. Bila je to linija manjeg otpora. Prešao je prostoriju. Carrington je ustao i
rukovao se s njime uljudno, pomalo staromodno. Elizabeth Castle nagnula se i dovukla treći
stolac. Carrington je ispružio dlan prema njemu poput voditelja sale i rekao: »Molim vas.«
Reacher je sjeo, leđima okrenut vratima, licem prema zidu.
Linija manjeg otpora.
Rekao je: »Ne želim vam pokvariti večer.«
Elizabeth Castle je odvratila: »Ne budite blesavi.«
»Onda čestitam«, rekao je. »Oboma.«
»Na čemu?«
»Na drugom spoju.«
»Četvrtom«, rekla je ona.
»Zaista?«
»Sinoć večera, jutros stanka za kavu, stanka za ručak i sada večera. Upoznali smo se
zbog vaše nevolje. Baš je lijepo što ste bili u prolazu. To je predznak.«
»To zvuči loše.«
»Što god bila dobra inačica toga.«
»Dobar predznak«, rekao je Carrington.
»Pronašao sam Ryantown«, rekao je Reacher. »Sve se slagalo s informacijama iz popisa.
Zanimanje je bilo navedeno kao predradnik u tvornici lima, a adresa je bilo točno nasuprot
tvornici lima, koja je neko vrijeme prestala s radom, što objašnjava zašto je poslije radio za
okrug. Pretpostavljam da se vratio na mjesto predradnika kad se tvornica opet otvorila.
Nisam pogledao idući popis. Moj je otac tada već otišao.«
Carrington je kimnuo, ali ništa nije rekao, namjerno i nevoljko, učinilo se Reacheru, kao
da ima mnogo toga reći, ali neće to učiniti zbog pristojnosti ili bontona.
Reacher je upitao: »Što je?«
»Ništa.«
 »Ne vjerujem vam.«
»Dobro, postoji nešto.«
»Što točno?«
»Upravo smo razgovarali o tome.«
»Na spoju?«
»Viđamo se zbog vas. Naravno da ćemo razgovarati o tomu. Ne sumnjam da ćemo
dovijeka razgovarati o vašem slučaju. Imat će sentimentalnu vrijednost.«
»O čemu ste razgovarali?«
»Zapravo ne znamo«, rekao je Carrington. »Pomalo nam je neugodno. Ne možemo to
odrediti. Pregledali smo izvorne dokumente. Oba su popisa krasna. Stvorite osjećaj. Vidite
obrasce. Prepoznajete one koji dobro rade popise, ali i one koji su lijeni. Možete uočiti
pogreške. Možete uočiti laži. Uglavnom o pismenosti muškaraca i dobi žena.«
»Pronašli ste problem u dokumentima?«
»Ne«, odvratio je Carrington. »Doimaju se istinitima. Prekrasno su sastavljeni. Među
najboljima koje sam ikada vidio. Onaj iz 1940. godine zaslužuje posebnu pohvalu. Vjerovali
smo svakoj riječi.«
»Meni zvuči kao da je onda prilično točan.«
»Kao što sam rekao, stvorite osjećaj. Vi ste u njihovom svijetu, ondje ste s njima.
Postajete oni kroz te dokumente. Samo što vi znate što će uslijediti, a oni ne znaju. Malo ste
odmaknuti. Znate kraj filma. Razmišljate poput njih, ali također primjećujete od koga će
budući događaji učiniti mudraca, a od koga budalu.«
»I?«
»Nešto ne valja s pričom koju ste mi ispričali.«
»Ali ne u dokumentima.«
»Nešto drugo.«
»Ali ne znate što.«
»Ne mogu odrediti.«
Onda je konobarica došla preuzeti narudžbu i razgovor se prebacio na druge stvari.
Reacher ga nije vratio na prošlu temu. Nije im htio upropastiti večer. Pustio ih je da govore
o čemu su god htjeli, a on se ubacio kad god je mogao.

Pojeo je samo glavno jelo i ustao je da ode. Htio je da sami pojedu desert. Bilo je to najmanje
što je mogao učiniti. Nisu prigovorili. Natjerao ih je da uzmu dvadeset dolara od njega. Rekli
su da je to previše. Rekao im je da je ostatak za konobaricu.
Izišao je kroz vrata i skrenuo desno, natrag odakle je došao. Vani je bilo osjetno
mračnije. Ulice su bile osjetno tiše. Prometa je bilo malo. Nitko nije hodao. Sve su trgovine
bile zatvorene. Iza njega se približavao automobil i krenuo dalje, možda malo sporije nego
što je htio, poput svih automobila noću u gradu. Nema razloga za brigu, poručio mu je
mozak nakon što je izračunao tisuću komadića informacija o brzini, smjeru, namjeri i
dosljednosti te na kraju dobio posve uobičajen rezultat.
A onda je vidio nešto što nije bilo uobičajeno.
Automobilska svjetla koja su išla ravno prema njemu. Stotinu metara dalje. Velika,
zasljepljujuća, postavljena visoko i široko. Veliko vozilo. Posve ravno, kao da vozi sredinom
ceste. Kao da vozi preko linije. I vozi polako. Što ga je uzbunilo. Nije vozilo ni prebrzo ni
presporo. Pogrešno za kontekst. Kao da vozi oprezno kroz gužvu, ali malo sporije, kao da je
vozač zaokupljen nečim drugim.
Suvremena osoba pomislila bi da je riječ o mobitelu, ali Reacher je pomislio da čovjek
traži nešto. Vizualno. Stoga se nalazi na sredini ceste. Stoga ima uključena duga svjetla.
Pregledavao je oba pločnika odjednom.
Što je tražio?
Ili koga je tražio?
Bilo je to veliko vozilo. Možda policijski automobil. Policajci su smjeli voziti sporo
posred ceste. Smjeli su tražili što god ili koga god su htjeli.
Ukopao se pod svjetlima. Obasjala su ga, snažna, plavičasta i jarka, a onda su prošla
dalje i odjednom se našao u polusivom svijetu, napola osvijetljen odsjajem jarkih svjetala
od maglice. Okrenuo se i vidio kamionet, visok, sjajan i lijep, iznimno dug, s dva reda sjedala
i dugim, dugim prtljažnim prostorom, velikih kromiranih kotača koji su se polako okretali
samo se kotrljajući, posve opušteno.
Ali prava se predstava odigravala u unutrašnjosti.
Izgledalo je poput eksplozije nevjerojatne radosti, kao da se luda oklada isplatila.
Nemoguće se dogodilo. Pet se lica okrenulo prema njemu. Pet pari očiju nepomično je
zurilo u njega. Pet je usta bila otvoreno. Jedna su se pomicala.
Rekla su: »To je on.«
Tip kojemu su se usta pomicala bilo je tatica iz voćnjaka.
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

Tip iz voćnjaka sjedio je u drugom redu, iza vozača. Neprirodan položaj za vođu. Nije mjesto
autoriteta, poput suvozačkog sjedala. Možda se tip smatrao više vojnikom na aktivnoj
dužnosti. Samo jedan od momaka. Što je bilo ohrabrujuće. Možda ukazuje na nisku razinu.
Barem niži prosjek. Kao kad gledate protivničke suigrače. Lijepo je znati da jednoga
lakoćom možete izbaciti iz igre.
Ostala četvorica bili su mlađi naraštaj. Ne toliko drukčiji od klinca iz voćnjaka. Jednake
građe, jednakih mišića, jednako potamnjeli od sunca. Iste ljudske vrste. Ali siromašniji. Od
drukčijeg djeda. Nitko nije rekao da je život pošten. Ali izgledali su kao da rado pomažu.
Uskoro će berba. Možda je dijete trebalo nove cipelice.
Kamionet se zaustavio uz cvilež i sva su se četvora vrata otvorila, nepravilnim slijedom.
Iskočila su petorica muškaraca. Cipele su zaklepetale po asfaltu. Dvojica su zaobišla prednji
dio automobila i stala rame uz rame s ostalom trojicom, sa starcem točno u sredini, svi sivi
poput duhova u odsjaju polusvjetla. Izgledali su poput izblijedjele reklame za neki stari
crno-bijeli film. Neku sentimentalnu priču. Možda im je majka umrla mlada i stari ih je sam
odgojio. Sada su bili zahvalni. Ili je sada po prvi put razorena obitelj složna zbog stravične
egzistencijalne prijetnje. Nekakve dramatske gluposti. Igrali su svoju ulogu.
Reacher se sjetio Brende Amos.
Ne želimo ovdje nevolje.
Ali ona je mislila na usputnu štetu. Koja će u ovom slučaju vjerojatno biti minimalna.
Čak i nepostojeća. Ulica je bila prazna. Nije bilo pištolja. Nikakve akcije. Ne još. Samo
natjecanje u zurenju. I poziranje. Reacher je pretpostavio da i on to radi. Držao se opušteno
i bezbrižno, stajao je smireno, gotovo se smiješeći, ali ne baš, kao da je upravo doznao za
dosadni zadatak koji treba riješiti prije nego što završi inače savršeni dan. Nasuprot njemu
petorica muškaraca i dalje su stajala rame uz rame, visoko prekriženih ruku i oštrih
podignutih pogleda. Reacher je polako shvatio da svrha tog prikaza nije narativna, s
tužnom pozadinom koja objašnjava njihovu iznenadnu i novu solidarnost. Imala je mnogo
manje suptilnu poruku. Bio je to sirovi prikaz brojeva. Ništa više. Petorica protiv jednoga.
Tip iz voćnjaka rekao je: »Moraš poći s nama.«
Reacher je upitao: »Moram li?«
»Najbolje je da pođeš mirno.«
Reacher ništa nije odgovorio.
Tip je rekao: »Onda?«
»Pokušavam dokučiti gdje bi to bilo na ljestvici vjerojatnosti. Deset bi označavalo nešto
što će se vrlo vjerojatno dogoditi, a jedan nešto što se neće dogoditi ni za milijun godina.
Moram vam reći da su brojke koje mi se pojavljuju u glavi vrlo male.«
»Tvoj izbor«, rekao je tip. »Mogao bi si uštedjeti pokoju modricu. Ali ideš s nama ovako
ili onako. Stavio si ruke na moga sina.«
 »Samo jednu«, odvratio je Reacher. »I to kratko. Samo sam ga kucnuo. Mali ima staklenu
čeljust. Trebao bi ga bolje čuvati. Objasniti mu zašto se ne bi trebao igrati s odraslima. Bilo
bi okrutno to ne učiniti. Ne pomažeš mu.«
Tip nije odgovorio.
Reacher je rekao: »Jesu li novi momci što bolji? Nadam se da jesu. Ili ćeš morati to i
njima objasniti. Ovo je prva liga.«
Kroza zid je prošao drhtaj, poput malog vala. Zbog oštrih udaha ruke su zašuškale uz
prsa, a prodorni pogledi podignuli su glave iznad ramena.
Ne želimo ovdje nevolje.
Reacher je rekao: »Ne moramo to učiniti.«
Tip iz voćnjaka odvratio je: »Da, moramo.«
»Ovo je lijep gradić. Ne bismo ga trebali unerediti.«
»Onda pođi s nama.«
»Kamo?«
»Vidjet ćeš.«
»Već smo razgovarali o tomu. Vjerojatnost da pođem s vama trenutačno je blizu nule.
Ali rado ću saslušati ponude. Možete je zasladiti.«
»Što?«
»Možete mi platiti. Ili mi nešto ponuditi.«
»Nudimo ti priliku da se poštediš nekoliko dodatnih modrica.«
Reacher je kimnuo.
»To si već spomenuo«, rekao je. »Što me dovelo do mnogih pitanja.«
Pogledao je lijevo, pa desno, pa opet natrag, da vidi svu četvoricu mladića.
Upitao je: »Gdje ste rođeni?«
Nitko nije odgovorio.
»Bolje da mi kažete«, rekao je. »Važno je za vašu budućnost.«
»U blizini«, rekao je jedan od njih.
»I odrastao si ovdje?«
»Da.«
»Ne u južnom Bostonu, Bronxu ili južnom Los Angelesu?«
»Ne.«
»Niti u naselju potleušica u Rio de Janeiru? Ili u Baltimoreu ili Detroitu?«
»Ne.«
»Jesi li radio u organima zakona i reda?«
»Nisam.«
»Jesi li bio u zatvoru?«
»Nisam.«
»U vojsci?«
»Ne.«
»Jesi li prošao tajnu obuku Mossada? Ili britanskoga SAS-a? Ili Legije stranaca?«
»Nisam.«
»Jasno ti je da će ovo biti drukčije od branja jabuka?«
Mladić nije odgovorio.
Reacher se okrenuo natrag prema tipu iz voćnjaka.
 »Vidiš u čemu je problem?« upitao je. »Ovo s modricama neće proći. Nema unutarnje
logike. To je optička iluzija. Nudiš manjak nečega što ne možeš ni ispuniti. Ne s ovom
ekipom. Moraš se više potruditi. Upotrijebi maštu. Potreban je poticaj. Veliki iznos u
gotovini mogao bi biti primamljiv. Ili ključevi kamioneta. Ili bi me jedan od ovih momaka
mogao upoznati sa svojom sestrom. Samo na jednu noć. Da se makne od nje.«
Znao je da će svi reagirati, što je i htio, ali nije znao koji će od njih reagirati prvi i
najbrže, pa je ostao opušten, već pripremajući protumjere, držeći ruku fleksibilnom što je
dulje mogao, nadajući se da će to doznati prije točke bez povratka kad će napokon morati
odabrati smjer. To je i učinio jer je momak lijevo od sredine iskoračio naprijed, trideset
centimetara ispred ostalih, razljućen vrijeđanjem i izrugivanjem, pa ga je Reacher odmjerio
i udario.
Prema legendi, najbrži boksači udarali su brzinom od pedeset kilometara na sat, mnogo
brže od Reachera, koji je bio zadovoljan i s trideset, ali čak je i pri toj manjoj brzini njegova
šaka prešla metar zraka ispred njega u jednoj desetinki. Gotovo trenutačno. Udarila je
momka u lice, a zatim ju je Reacher jednako brzo povukao, oštro kao na paradi, uspravio se
i stajao opušteno kao da se ništa nije dogodilo, kao da ste trepnuli i propustili sve što se
dogodilo.
Čisto zbog drame.
Momak se srušio.
Pedeset metara dalje Elizabeth Castle i Carter Carrington izišli su iz bistroa. On je nešto
rekao, a ona se nasmijala. Taj je zvuk bio glasan na praznoj ulici. Momci iz kamioneta
okrenuli su se i pogledali. Ne i tip na tlu. On se nije micao.
Pedeset metara dalje Carrington je uzeo Elizabeth Castle za ruku, zajedno su se okrenuli
i počeli hodati. Ravno prema njima. Približavali su se. Svjetla kamioneta jarko su ih
obasjavala, kao i Reachera prije. Promatrao ih je jednu sekundu, a onda se okrenuo tipu iz
voćnjaka i rekao: »Sada ti imaš izbor. Stiže odvjetnik grada. U najmanju ruku vjerodostojan
svjedok. Spreman sam ostati i mlatiti se. A ti?«
Tip iz voćnjaka pogledao je niz ulicu. Prema paru koji se približavao. Posve
osvijetljenom. Sada su bili udaljeni četrdeset metara. Njihove su pete glasno odzvanjale na
cigli. Elizabeth Castle opet se nasmijala.
Tip iz voćnjaka ništa nije rekao.
Reacher je kimnuo.
»Razumijem«, rekao je. »Ne voliš zaboravljati. Zato što si glavna faca. Shvaćam to. Stoga
ću ti olakšati. Pobrinut ću se da se opet sretnemo. Sutra ili prekosutra. Ubrzo. Vratit ću se u
Ryantown. Sigurno ću to htjeti. Potraži me.«
Otišao je. Nije se ni okrenuo. Iza sebe najprije jednu sekundu nije čuo ništa, a onda je
čuo prigušene zapovijedi i struganje stopala, zatim zvuk kamioneta kako vozi unatrag,
udarce i uzdahe dok su podizali ošamućenog momka i ubacivali ga na sjedalo. Čuo je udarac
vratima. Zatim je skrenuo u sporednu ulicu i više nije čuo ništa do svoje sobe. Gdje je
proveo ostatak noći. Uhvatio je veći dio beznačajne utakmice Red Soxa iz Bostona, zatim
kasne mjesne vijesti, a onda je otišao u krevet i čvrsto spavao.
Sve do tri sata i jedne minute.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Patty je u tri sata i jednu minutu još bila budna jer nije oka sklopila. Shorty joj je većinu
vremena pravio društvo, ali naposljetku je zaklopio oči. Samo malo, rekao je, što je trajalo
već cijeli sat. Hrkao je. Pojeli su četvrti od svojih šest obroka. Popili su četvrtu od svojih šest
boca vode. Još im je ostalo po dvoje od svega. Za doručak i ručak idući dan. A što onda? Nije
znala. Zato je još bila budna u tri sata i jednu minutu. Jer nije oka sklopila. Nije razumjela.
Bili su u toploj i udobnoj sobi, sa strujom te toplom i hladnom vodom. Imali su tuš i
zahod. Imali su ručnike, sapun i toaletni papir. Nisu ih napali, zlostavljali, prijetili im, rugali
im se, dirali ih niti se prema njima neprikladno ponašali. Osim što su ih zatočili protiv
njihove volje. Zašto? Iz kojeg razloga? Što je bio smisao toga? Tko je bila ona, a tko Shorty u
općem poretku stvari? Komu su oni uopće mogli koristiti?
Ozbiljno je shvaćala to pitanje. Bili su siromašni, kao i svi koje su poznavali. Zahtjev za
otkupninom bio bi smiješan. Nisu znali nikakve industrijske tajne. Nisu imali nikako
posebno znanje. Ljudi su stotinama godina uzgajali krumpire i pilili drva u Sjevernoj
Americi. Možda i tisućama. Oba su procesa već bila više-manje usavršena.
Zašto onda? Imali su dvadeset i pet godina i bili zdravi. Neko vrijeme razmatrala
uzimanje organa. Možda će njihove bubrege prodati putem interneta. Ili srca, ili pluća ili
rožnice. I sve ostalo što je bilo upotrebljivo. Možda koštanu srž. Cijeli popis, kao što je
pisalo na njihovim vozačkim dozvolama. Ali onda je pomislila da ipak neće. Nisu ni pokušali
utvrditi njihovu krvnu grupu. Nije bilo usputnih pitanja, ni slučajnih rezova, ogrebotina ili
porezotina. Ni prve pomoći. Ni krvave gaze. Ne možeš prodati bubreg ako ne znaš krvnu
grupu. Takve stvari ljudi moraju znati.
Opustila se na trenutak. Ali ne zadugo. Nije razumjela. Tko je bila ona, a tko Shorty?
Komu su oni mogli biti od koristi?

Reacher se probudio u tri sata i jednu minutu. Opet isto. Naglo se probudio, trenutačno, kao
da je netko stisnuo prekidač.
Isti razlog.
Neki zvuk.
Koji nakon toga više nije čuo.
Ništa.
Gol je izišao iz kreveta i s prozora pogledao uličicu. Ništa. Ni sjaja od rakuna, ni
sablasnog kojota, ni budnog psa. Mirna noć. Ali zapravo nije bila, i opet u tri sata i jednu
minutu. Nije vjerovao da je konobarica iz koktel-bara te večeri otišla na posao. Vjerojatno je
otpuštena ili u strahu od odmazde. A ne bi došla kući u isto vrijeme da ima novi posao na
novom mjestu. A i klinac je više nije čekao ispred vrata. Bio je u bolnici. Osim toga, uličica u
kojoj je živjela bila je više od četiri ulice dalje. Ukoso, s mnogo toga između. Izvan radijusa.
Nije bio dovoljno blizu da bi čuo vapaj.
 Stoga je vrijeme bilo slučajnost. U glavi je čuo Amosičin glas: Mobilizirat će se prije
ponoći. Stići će do jutra. Udaljenost nije velika.
Je li bilo jutro? Tehnički, pretpostavio je da jest. Zamislio je ponoć u Bostonu, automobil
koji se puni gorivom i kreće u tamu. Je li mogao stići u Laconiju tri sata i jednu minutu
poslije? Bez problema. Možda i dvaput. Zamislio je čovjeka koji se ne žuri, vreba, upoznaje
teren, možda budi pokojeg noćnog čuvara ili vlasnika prenoćišta, pita ih jesu li vidjeli
krupnog tipa s posjekotinom na šaci, ispričava se ako ga nisu vidjeli, gura im pedeseticu o
džep košulje, ide dalje, natrag do automobila, tražeći iduće mjesto. Sve dok prije ili poslije
ne naiđe vlasnik prenoćišta koji će reći, naravno, na katu, stražnja soba.
Reacher je izvukao hlače ispod madraca i navukao ih. Zakopčao je košulju i svezao
cipele. Uzeo je četkicu za zube iz kupaonice i stavio je u džep. Bio je spreman za odlazak.
Spustio se u predvorje. Ostala su još tri sata do doručka. Čekao je unutar uličnih vrata i
osluškivao. Ništa nije čuo. Izišao je. Čuo je zvuk automobila u udaljenosti. Nikoga nije vidio.
Otišao je do ugla. Ondje nije bilo ničega. Opet je čuo automobil. Isti zvuk, drugi položaj.
Daleko. A zatim bliže. Kao da je skrenuo prema njemu, jednu ulicu bliže. Bez posebnog
pravca. Samo vozi uokolo, u sve užim krugovima.
Reacher je za svaki slučaj prešao četiri poprečne ulice i pronašao uličicu između
trgovine torbama i trgovine cipelama. Gdje je živjela konobarica. Sve je bilo tiho. Nije bilo
nikoga. Nikakvih nemira. Samo mračni i prazni prozori, maglica i tišina.
Opet je čuo automobil. Iza sebe, u daljini. Jedva čujno šuštanje guma, rad motora, blagi
pock kada je automobil prešao preko spoja u asfaltu. Tri ulice dalje, pomislio je. Nema
direktnog pogleda. U poprečnoj ulici bio je oštar zavoj.
Okrenuo se natrag prema prenoćištu. Hodao je kroz čunjeve žute svjetlosti. Jedanput je
zastao u sjeni i osluškivao. Još je mogao čuti auto. Kretao se vrlo polako. Još je bio tri ulice
dalje. Svako toliko skrenuo bi desno, neprestano vozeći ukrug.
Nastavio je hodati. Auto se približio još jednu ulicu. Skrenuo je desno jednu ulicu ranije.
Sada je bio udaljen samo dvije ulice. Vozio se ukrug. U golemoj spirali. Kao da nešto traži.
Ali lijeno. To nije ništa dokazivalo. Mogla je postojati cijela momčad krupnih tipova s
posjekotinom na šaci koja trčkara gradom, a u sporoj spirali ne bi vidio nijednoga. Bila bi
prava sreća da naiđe i na jednoga.
Stoga se nije radilo o pretraživanju. Ne još. Možda je to još bilo upoznavanje terena i
izviđanje. Još je bilo vrlo rano. Iako su pripreme uvijek preporučljive. Valjalo je očekivati
određenu dozu profesionalizma. Trebalo je isplanirati izlaznu rutu. Zabilježiti teške zavoje.
Pregledati uličice, kako širinu, tako i njihov smjer.
Auto je skrenuo desno, dvije ulice iza njega.
Nastavio je hodati. Još dvije ulice. Što je predstavljalo četverodimenzionalni problem.
Gdje će biti on kada auto idući put prođe blizu prenoćišta? Gdje će biti auto kad dođe do
vrata? Što je bilo isto pitanje. Vrijeme, udaljenost i smjer. Poput navođenja puškom. Gdje će
trkač biti kada metak dođe do njega?
Prestao je hodati. Vrijeme se nije poklapalo. Bolje je pričekati četvrt kruga. Bolje je doći
do prenoćišta kad čovjek krene dalje, a ne tik prije nego što dođe Tako zasigurno nalaže
zdrav razum. Odšetao je do ugla i pričekao. Ulica je bila posve prazna. Još je bilo gluho doba
noći. Sve je bilo dobro.
Osim što je auto u tom trenutku odlučio prići još jednu ulicu bliže. Mnogo ranije, u
usporedbi s dotadašnjim obrascem. Ni izbliza predvidivo. Došao je iz poprečne ceste s
Reacherove lijeve strane, upaljenih jarkih svjetala, pregledavajući obje strane pločnika.
Reacher je bio osvijetljen poput filmske zvijezde. Auto se zaustavio pet metara od njega.
Motor u leru, svjetla zasljepljujuća. Iza njih otvorila su se vrata. Reacher je planirao sagnuti
se dolje i desno od tog zvuka. Ali naprijed. Prema svjetlosti. Tako je sigurnije. Tip je
vjerojatno bio dešnjak. Panični trzaj zbog iznenadnog pokreta podigao bi njegov pištolj
prema gore i ustranu, ne dolje i prema unutra.
Ako je imao pištolj.
Glas iz svjetlosti rekao je: »Policija Laconije.«
Onda je dodao: »Ruke u zrak.«
»Ne vidim vas«, rekao je Reacher. »Ugasite svjetla.«
Što je bio svojevrstan test. Pravi bi ih policajac možda ugasio, lažni ne bi. Još je planirao
sagnuti se dolje i udesno. Tada bi svaki kontakt s otvorenim vratima dovršio posao. Vrata bi
udarila tipa i onda bi borba bila poštena.
Svjetla su se ugasila.
Reacher je dvaput trepnuo i vratio se žuti noćni sjaj, blag kroz magloviti zrak, oštar na
mjestima gdje su ulice bile mokre. Auto je pripadao policijskoj upravi Laconije, crn i bijel,
čist i nov, iznutra obasjan narančastom svjetlošću tehnologije. Čovjek iza otvorenih vrata
nosio je odoru pozornika. Na pločici s imenom pisalo je Davison. Bio je u srednjim
dvadesetim godinama. Možda malo mršaviji nego što je htio biti. Ali bistar, oprezan i
odlučan. Nabori na odori bili su oštri. Kosa mu je bila počešljana. Pojas s opremom u
izvanrednom stanju. Bio je spreman. Za promjenu je rutinska noćna ophodnja pronašla
nešto zanimljivo.
»Ruke u zrak«, ponovio je.
»Zaista nije potrebno«, rekao je Reacher.
»Onda se okrenite i stavit ću vam lisičine.«
»Ni to zaista nije potrebno.«
»Za vašu sigurnost, kao i za moju«, odvratio je Davison.
Reacher je zaključio da je to naučio na tečaju na kojem su igrali uloge. Možda pod
vodstvom psihologa. Možda je zadatak toga dana bio pronaći rečenicu koja bi spriječila
daljnji otpor tako što bi svojom napadnom prozirnošću ošamutila ključne dijelove mozga.
Kako bi lisičine zajamčile njegovu sigurnost?
Ali naglas je rekao: »Policajče, ne vidim ovdje opravdanu sumnju.«
Davison je rekao: »Nije ni potrebna.«
»Zar se dogodila ustavna kriza za koju nisam čuo?«
»Vi ste osoba zanimljiva policiji. Spomenuli su vas na sastanku na početku smjene.
Dobili smo i skicu. Ne biste se smjeli pojavljivati u javnosti.«
»Tko je vodio sastanak?«
»Detektivka Amos.«
»Što je još rekla?«
»Da smjesta javimo ako vidimo neku tablicu iz Massachusettsa.«
»Jeste li?«
»Još ne.«
»Ozbiljno je ovo shvatila«, rekao je Reacher.
»Mora. Ne smijemo dopustiti da se išta loše dogodi. Razapet će nas.«
»Vraćam se u svoj hotel.«
 »Ne, gospodine, morate poći sa mnom.«
»Jesam li uhićen?«
»Gospodine, detektivka Amos rekla nam je da ste nekoć bili vojni policajac. Rado ćemo
vam pružiti pomoć.«
»Da ili ne?«
»Sitnica vas dijeli od uhićenja«, rekao je mladić, bistar, oprezan i odlučan. I siguran u
sebe. I siguran u svoje zapovijedi, i zakon, i svoje šefove.
Sretni dani.
Reacher je pomislio na kavu. Za gotovo tri sata u budućnosti, u predvorju prenoćišta. Ali
u policijskoj je postaji nesumnjivo sveprisutna.
»Nema potrebe za uhićenjem«, rekao je. »Sjest ću s vama u auto svojom voljom. Ali
sprijeda. Nazovimo to pravilom.«
Sjeli su u auto i odvezli se, jednakom brzinom koju je Reacher čuo u daljini, polako i
odlučno, vukući se kroz zavoje, pokorno završavajući koji god već krug noćne ophodnje.
Reacher na sjedalu nije imao mnogo mjesta zbog opreme koja je preplavila upravljačku
ploču. Na postolju je bilo prijenosno računalo. Držači i futrole za male, specijalne predmete.
Vinil na ploči bio je sjajan i čist. Zrak je mirisao po novome. Auto nije mogao biti stariji od
jednog mjeseca.
A onda je koji god već krug završio. Davison je skrenuo za ugao u blizini gradskog ureda
i izašao na širu ulicu, u pravcu koji je Reacher prepoznao da vodi prema postoji. Ravno. Oko
osam stotina metara. Davison je vozio malo brže nego prije. S oduševljenjem. S određenom
razmetljivošću. Kao gospodar noćnog svemira.
Zaustavio se ispred vrata predvorja. Izašao je. I Reacher je izašao. Zajedno su ušli.
Davison je objasnio situaciju vođi noćne smjene Kojemu samo jedno nije jasno.
Upitao je: »Moram li ga zatvoriti do devet i trideset?« Davison je pogledao Reachera.
Upitao je: »Treba li?«
»Zaista nije potrebno.«
»Sigurno?«
»Ni ja ne želim da se išta loše dogodi. Samo želim kavu.« Davison se opet okrenuo
voditelju noćne smjene.
Rekao je: »Pronađi mu ured u kojem može čekati i daj mu šalicu kave.«
Onda su se ispred njih otvorila dvostruka vrata i ušla je Brenda Amos.
»Idemo u moj ured«, rekla je.
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Prvi je stigao mnogo prije zore. Prijašnji gost. Živio je u zabačenom dijelu sjevernog Mainea,
u drvenoj kolibi u središtu šume površine 200 četvornih kilometara u njegovu vlasništvu.
Kao i uvijek, vozio je samo noću u starom Volvo karavanu, posve neupadljivom, ali za slučaj
da nekomu upadne u oko, imao je lažne tablice iz Vermonta s brojem koji nije izdan.
Mobitel mu je rekao kamo da skrene, ali naravno da se sjećao mjesta. Iz prvog posjeta. Kako
bi mogao zaboraviti? Sjećao se ulaza na stazu, lošeg asfalta i debele gumene žice. Koja je
negdje aktivirala zvono kako bi mu poželjeli dobrodošlicu.
Što su ovaj put učinili u uredu motela. I to samo Mark. Ostalih nije bilo nigdje. Gledali su
sigurnosne kamere, novi je gost pretpostavio. I nadao se. Mark mu je ponudio sobu tri i on
ju je prihvatio. Mark ga je promatrao dok je parkirao svoj karavan. Promatrao ga je dok je
nosio svoje torbe unutra. Pitao se u kojoj je torbi bio njegov novac, pretpostavio je novi
gost. Spustio je svoje stvari blizu ormara i opet izišao u tamu, prije zore. Na meki i magloviti
zrak. Nije se mogao suzdržati. Šuljao se ispod nadstrešnice pokraj sobe četiri, pokraj petice,
prema Hondi Civic koja je izgledala krepano, poput crne skvrčene mrlje na mjesečini. Tada
je zakoračio na parkiralište i zaobišao je kako bi iz daljine mogao vidjeti cijelu sobu deset.
Prvi pogled. Bila je zauzeta. Tako je pisalo u poruci e-pošte. Ali trenutačno je bila tamna i
tiha. Roleta je bila spuštena. Unutra nije bilo svjetlosti. Ni zvuka. Ništa se nije događalo.
Novi je gost stajao tako minutu, a onda se vratio do sobe broj tri.

Reacher je uzeo kavu iz lonca u glavnoj prostoriji policijske postaje, a onda ga je Amosica
otpratila natrag do svog ureda. Isto kao i prije. Stara struktura, novi sadržaj. Stol, stolci,
ormarići, računalo.
Rekla je: »Zamolila sam vas da igrate na sigurno, radi mene.«
On je rekao: »Nešto me probudilo.«
»Postoji li zakon prema kojem automatski morate ustati?«
»Katkad.«
»Mogli su upravo tada stići.«
»Tako je. Mislio sam da bih barem mogao navući hlače. Onda sam izišao da pogledam.
Nisam vidio ništa osim izvanrednog nastupa pozornika Davisona. Što mi nimalo nije
smetalo. Rado ću pričekati ovdje. Sve pet. Ali žao mi je što ste morali rano ustati.«
»Da, i meni«, odvratila je Amosica. »I izišli ste na večeru.«
»Kako znate?« upitao je.
»Pogodite.«
Zbog krvi na ulici, pomislio je, ili nasumične prometne blokade ulicu-dvije dalje, ili
oboje. Momci s farme jabuka. Sigurno.
Ali naglas je rekao: »Ne znam.«
»Carter Carrington nam je rekao«, rekla je. »Otišli ste osam ulica do bistroa u kojem je
on bio. I osam ulica natrag. To nije bilo sigurno.«
 »Tada sam mislio da jest, na zaobilazan način.«
»Trebali ste me nazvati. Dala sam vam posjetnicu. Donijela bih vam pizzu u sobu.«
»Zašto ste pitali Carringtona o meni?«
»Nismo. Trebali smo pravno mišljenje. Vaši večernji planovi izišli su na vidjelo u
razgovoru nakon toga.«
»Kakvo pravno mišljenje?«
»Koga možemo pritvoriti prije nego što učine išta loše.«
»I koji je odgovor?«
»Ovih dana gotovo svakoga.«
»Možda nitko neće doći«, rekao je Reacher. »Klinac je bio seronja.«
»Nema teorije.«
»Dobro, ali možda im nije na vrhu popisa. Možda najprije moraju do kemijske čistionice.
Otići ću do pola deset. Vidjet će da me nema.«
»Iskreno se nadam da je sve što govorite istina.«
»Nadajmo se da je barem dio istina.«
»Imamo vijest«, rekla je. »Pomalo ohrabrujuće za nas. Ne baš za vas.«
»Kakvu vijest?«
»Prema trenutačnoj procjeni, opasnost od žrtava pucnjave iz auta je smanjena. Sada
mislimo da je to donekle nevjerojatno. Šef Shaw razgovarao je s bostonskom policijom.
Misle da neće ništa pokušati ovdje. Misle da im je omiljena taktika uvući vas u svoj auto
kako bi vas odvezli do Bostona, gdje će vas baciti s vrha stambene zgrade. Tako to rade. To
im je potpis. Poput izjave za medije. Ostavlja dojam u svakom smislu. Bilo bi mi draže da
vam se to ne dogodi.«
»Zabrinuti ste za mene?«
»S čisto profesionalnog stajališta.«
»Neću ući s neznancem u auto«, rekao je Reacher. »Mislim da vam to mogu jamčiti.«
Amosica nije odgovorila.
Njezina su se vrata odškrinula, jedna je glava provirila i rekla: »Gospođo, dobili smo
izvješće da vozilo s tablicom iz Massachusettsa stiže s jugozapada, crna limuzina, Chrysler
300 koji je, prema Odjelu motornih vozila, registriran na špeditersku tvrtku baziranu u
zračnoj luci Logan u Bostonu.«
»Tko vozi crni Chrysler 300?«
»Tvrtke s limuzinama i iznajmljivači automobila, ali to je nesumnjivo omiljeni
gangsterski auto.«
»Gdje je sada?«
»Još je južno od centra. Prati ga policijski auto.«
»Može li vidjeti unutra?«
»Prozori su zamračeni.«
»Dovoljno zamračeni da ga zaustavi?«
»Gospođo, možemo učiniti što god zatražite.«
Amosica je rekla: »Ne još. Neka ga prati. Neka mu da do znanja da ga prati. Neka ga
vidi.«
Glava se povukla i vrata su se opet zatvorila.
»Evo«, rekla je Amosica. »Počinje.«
»Ne još«, rekao je Reacher. »Ne s tim tipom.«
 »Koliko još tragova trebate?«
»To i želim reći«, odvratio je Reacher. »To je velika crna limuzina zamračenih prozora.
Privlači pozornost. Odmah ste je povezali s Bostonom. U vlasništvu je špediterske tvrtke
koja radi u velikoj međunarodnoj zračnoj luci. Nedostaje joj još samo svjetleći znak. To je
mamac. Žele da ga pratite. Cijeli će se dan vozikati uokolo brzinom od točno 46 kilometara
na sat. Upalit će pokazivače smjera pri svakom skretanju i možete se kladiti da mu sva
svjetla rade prema propisima. A čovjek kojeg tražimo bit će u kombiju električara. Ili
vodoinstalatera. Ili cvjećara. Ili nečeg drugog. Moramo pretpostaviti da imaju određenu
dozu zdravog razuma. Pravi će se čovjek uvući u grad u neko doba dana i nitko ga neće
primijetiti. Ali nadam se da će to biti iza pola deset ujutro. Zato što bi to imalo smisla. Tada
ćete biti na ratnoj nozi već više od šest sati. Postat ćete umorni. Znat će to. Čekat će. Ja ću
otići davno prije toga.«
»Mnogo nade polažemo u to da će se vaš prijatelj od jučer zaista pojaviti.«
»Čini se da je tako.«
»Hoće li?«
»Ništa me ne bi iznenadilo. On je takav čovjek.«
»Na vrijeme?«
»Odgovor je isti.«
»Što ako se ne pojavi? Bit ćete ovdje cijeli dan. A obećala sam Shawu da se upravo to
neće dogoditi.«
Reacher je kimnuo glavom.
»Ne želim vas staviti u neugodan položaj«, rekao je. »Ispričavam se ako već jesam. Dat
ću svom čovjeku trideset minuta. To je sve. Ako se ne pojavi do deset, možete me sami
odvesti do ruba grada. Može li tako?«
»I što onda?«
»Onda će Shaw biti sretan. Bit ću izvan vaše nadležnosti.«
»To je samo linija na karti. Mogu vas pratiti. Električari idu od posla do posla. Kao i
vodoinstalateri i cvjećari.«
»No onda će se barem okrug baviti papirologijom, a ne grad.«
»Vi riskirate.«
»Ne, nego električar. On će biti predmet papirologije, a ne ja. Nemam izbora. Ne mogu ga
poslati kući u Boston sa stiskom ruke i čokoladicom. Ne pod ovim okolnostima. Stekli bi
posve pogrešan dojam.«
»Poslat će zamjenu. Poslat će dvije.«
»To će biti problem okruga, a ne vaš.«
»Ne biste trebali ostati.«
»I ne želim«, rekao je Reacher. »Vjerujte mi. Volim se kretati. Ali s druge strane, ne
volim ni kad me tjeraju. Osobito ne ljudi koji me planiraju baciti sa zgrade. Što smatram
ambicioznim. Djeluju vrlo sigurno u sebe. Kao da sam mačji kašalj.«
»Nemojte da vas ego odvrati od dobre odluke.«
»Upravo ste uvrijedili sve generale u povijesti naše zemlje.«
»Vi niste bili general. Nemojte učiniti istu pogrešku.«
»Neću«, rekao je Reacher. »Sumnjam da ću dobiti priliku. Sumnjam da će nam se putevi
ikad sresti. Odlazim za jedan dan. Najviše dva. Mali će se oporaviti. Sve će biti zaboravljeno
do blagdana. Život će se nastaviti. Nadam se na nekom toplom mjestu.«
 Amosica nije odgovorila.
Njezina su se vrata opet otvorila i opet je ista glava provirila i rekla: »Crni Chrysler vozi
se centrom bez ikakvog očitog odredišta i zasad poštuje sve prometne znakove, a policijski
je auto još iza njega.«
Vrata se povukla i zatvorila.
»Mamac«, rekao je Reacher.
»Kada će doći pravi čovjek?«
Nije odgovorio.

Dolazak drugoga gosta bio je mnogo složeniji od prvoga. Bila je to cijela predstava. Peter se
odvezao u svojem Mercedes terencu do malog uzletišta u blizini Manchestera. To nije bilo
ni privatno uzletište. Više pista za hobiste. Bez tornja, bez dnevnika, bez ikakve evidencije.
Parkirao se unutar ograde, u ravnini kraja piste. Čekao je spuštena prozora.
Pet minuta kasnije čuo je udaljeno klepetanje zrakoplova s propelerom. U daljini, pri
blijedoj svjetlosti zore, vidio je trepereća svjetla. Cessna s dva motora, takvo nešto,
poskakivala je na vjetru kao da nema nikakvu težinu. Prilazila je nisko, sletjela i odmah
usporila, poput nervozne ptice koja trčkara po tlu, uz zaglušujuću buku. Peter je bljesnuo
svjetlima i okrenula se prema njemu.
Bio je to zračni taksi iz Syracusea u državi New York, koji je angažirala fiktivna tvrtka u
vlasništvu desetaka drugih tvrtaka, uime putnika s vozačkom dozvolom iz Illinoisa na
prezime Hogan. Stigao je u Syracuse maloprije, u unajmljenom Gulfstreamu iz Houstona u
državi Teksas, koji je angažirala druga fiktivna tvrtka u vlasništvu desetaka drugih tvrtaka,
uime putnika s vozačkom dozvolom iz Kalifornije na ime Hourihane. Nijedna dozvola nije
bila prava i nitko nije znao odakle je čovjek došao prije nego što je poletio iz Houstona.
Izišao je iz zrakoplova i Peter mu je pomogao da prebaci svoje stvari u Mercedes. Tri
meke torbe i dva čvrsta kovčega. Novac je u jednoj od mekih torba, pretpostavio je Peter.
Prilog. Velike težine, čak i u stoticama.
Zrakoplov se tresao na mjestu radeći zaglušujući polukrug, a zatim se zaletio niz pistu i
dignuo u zrak. Peter se odvezao na drugu stranu, kroz vrata, lijevo pa desno sporednim
cestama. Novi je gost sjedio pokraj njega, na suvozačkom mjestu. Izgledao je uzbuđeno.
Malčice se i znojio. Htio je nešto reći. Peter je to vidio. Ali nije. Ne isprva. Nije uopće
govorio. Zurio je ravno kroz vjetrobran i ljuljao se u sjedalu malim pokretima, katkad
naprijed-natrag, katkad ustranu.
Ali naposljetku je morao znati.
Morao je pitati.
Upitao je: »Kakvi su?«
»Savršeni«, odgovorio je Peter.
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Zora je svanula vedra i čista, pozornik je svratio da uzme narudžbu za doručak iz

zalogajnice dvije ulice niže. Reacher je odabrao sendvič s jajima. Stigao je deset minuta
poslije, još vruć, u masnoj aluminijskoj foliji. Bio je dobra okusa. Možda malo gumast. U
svakom slučaju hranjiv. Bjelančevine, ugljikohidrati, mast. Sve prehrambene skupine. Uzeo
je još kave iz lonca u glavnoj prostoriji. Ondje nije bilo nikoga. Dnevna smjena počinjala je
tek za jedan sat.
Kroz zvučnik s nečijeg praznog stola dopirao je nježan zvuk signala iz sobe s radijem.
Reacher se približio i slušao. Čuo je polagane eksplozije šuma poput disanja, oznaka, šifra i
adresa koje mu ništa nisu značile, ali shvatio je smisao. Dispečer je razgovarao s dva
policijska vozila. Dispečer je vjerojatno sjedio malo niže u hodniku, a činilo se da vozila
kruže centrom grada. Jedno je bilo točno iza Chryslera, a drugo ih je pratilo ulicu dalje.
Reacher je mislio da noćna smjena inače ima samo jedan automobil. Trošili su novac na
prekovremene.
Ubacio se glas koji je mogao biti Davisonov i rekao: »Sada je otišao kupiti kavu iz auta.«
»To je dobro«, rekao je dispečer. »To znači da će se prije ili poslije morati pomokriti.
Možda ćeš ga dobro vidjeti.«
Nema potrebe, pomislio je Reacher. Bit će visok oko 177 centimetara, širok 182
centimetra, u tamnom sakou od kašmira i ružičastoj košulji, masne crne kose začešljane
unatrag, avijatičarskim naočalama i zlatnim lancem oko vrata. Kao iz nekog filma. Sve samo
da privuče pozornost.
Onda je novi glas rekao: »Kamere na autocesti snimile su tablicu iz Massachusettsa kako
ide prema nama. Na tamnoplavom kombiju. Tvrtka za čišćenje sagova iz Bostona. Ako ne
skrene, stići će za deset minuta.«
»Zanemari ga zasad«, rekao je dispečer. »Ionako ćemo imati previše meta. Doći će
kombiji FedExa i UPS-a i tko zna što još.«
Šum se pojavio pa nestao. Reacher je vidio perzijske sagove. Uglavnom u starim
kućama, ili bogatim kućama, ili bogatim i starim kućama. Znao je da su skupi. Znao je da su
često cijenjene obiteljske dragocjenosti. Stoga je njihovo čišćenje bio osjetljiv posao.
Stručnjaka je nesumnjivo bilo vrlo malo. Stoga je bilo posve razumno da tankoćutan klijent
iz Laconije zadovoljavajuću uslugu naruči iz Bostona. Sigurno s uključenim preuzimanjem i
dostavom, sve u jednoj delikatnoj i stručnoj cijeni.
Sve pet.
Ali...
Natočio si je još kave i vratio se u Amosičin ured. Ona je bila za stolom, s rukama na
telefonu kao da ga je upravo odložila ili se ne može sjetiti koga je htjela nazvati.
Rekao je: »Čuo sam radio u glavnoj prostoriji.«
Kimnula je glavom.
»Javili su mi novost«, odvratila je. »Mamac ide po kavu.«
 »A plavi je kombi sišao s autoceste.«
»I to.«
»Imate li mišljenje?«
»To je kombi«, rekla je. »Mogu smisliti stotinu razloga zašto nije sumnjiv.«
»Devedeset i devet«, rekao je Reacher.
»Što nije u redu s njime?«
»Koliko ste perzijskih sagova vidjeli?«
»Nekoliko.«
»Gdje?«
»Kod gospođe koju smo posjećivali. U velikoj i staroj kući Rekli su nam da je zovemo
teta. Nismo smjeli ništa dirati.«
»Tako je. Stara usidjelica. Bogata i stara cjepidlaka. Nesumnjivo vrlo organizirana.
Vjerojatno daje laštiti mahagonij u isto vrijeme kada šalje sag na čišćenje. Što se događa
svaki put kad joj najnoviji labrador ugine. A tada pere i prabakin porculan. Koje je najranije
doba dana kada bi tako ugledna dama iz New Hampshirea bila spremna primiti trgovce?«
Amosica nije ništa rekla.
»Kombi je stigao prerano«, rekao je Reacher. »S njime je sve u redu. Ali tek je svanulo.
Ne ide klijentu u Laconiju.«
»Da ga zaustavim?«
»Meni je svejedno«, odgovorio je Reacher. »Preživjet ću ovako ili onako. Ali ako je to naš
čovjek, mogli biste dobiti lijepo uhićenje. Sigurno je naoružan. Vjerojatno ima veliku
sačmaricu ako me misli natjerati da uđem u kombi s njime.«
»Vi ste otprilike veličine smotanog saga«, rekla je. »Iz velike prostorije. Možda tako sada
prebacuju ljude. Otkad su se pojavili manji auti, s manjim prtljažnicima.«
Reacher nije znao šali li se.
»Ovisi o vama«, rekao je. »Možda ćete biti smireniji ako ga pretražite.«
»Trebala bih odred specijalaca ako imate pravo o sačmarici.«
Reacher nije odgovorio. Razmislila je na trenutak, a zatim uzela mobitel. Onome tko se
javio rekla je: »Držite na oku plavi kombi za čišćenje sagova. Javite mi kamo ide.«

Sat poslije radni je dan bio u punom zamahu. Nova je smjena stigla, postaja je bila užurbana
i puna. Reacher im se maknuo s puta. Čuo je mnoštvo vijesti, neke s radija koji je još tiho
emitirao, a neke od ljudi koji su jedni drugima dovikivali novosti sa svoga stola, a neke
prisluškujući užurbane razgovore u hodniku. Chrysler mamac još se vozikao uokolo
razmetljivo poštujući zakon, presavjesno se približavajući svakom raskrižju, propuštajući
pješake i mjesne vozače kad je god mogao. Još nije stao da natoči gorivo. Niti da ode na
zahod. Mišljenja su bila podijeljena o tome što je bilo dojmljivije.
Ali izgubili su plavi kombi. Do tog su trenutka već imali tri automobila na terenu, jedan
iza Chryslera, dva su patrolirala južnim prilazima, a kombi su vidjeli samo jedanput i nikad
više. Mišljenja su bila podijeljena između dviju glavnih teorija. Ili se kombi parkirao na
pomno skrivenoj lokaciji, možda u uličici ili nekom dvorištu, zbog čega je automatski bio
sumnjiv, ili je prošao kroz grad i izišao na sjeverozapadu, možda zbog posla u nekoj
obližnjoj zajednici, zbog čega automatski nije bio sumnjiv.
Reacher se zapitao ima li uzgajivač jabuka perzijski sag u svojoj kući.
Amosica je rekla: »Gotovo je vrijeme da krenete.«
 Rekao je: »Možda ću prošetati kroz nekoliko uličica i dvorišta.«
»Nećete nikamo šetati. Ja ću vas odvesti. U označenom autu. Nitko neće biti toliko glup
da napadne policijsko vozilo.«
»Zabrinuti ste zbog mene?«
»Čisto u operativnom smislu. Želim da odete odavde. Definitivno. Jednom i zauvijek. Bez
otezanja. Zato što će onda moj problem biti riješen. A kako ne bi bilo nikakve sumnje, želim
to vidjeti vlastitim očima.«
»Možda biste nakon toga trebali zaustaviti mamac i reći mu da je sve gotovo. Možda
bude zahvalan. Sigurno se već očajnički treba pomokriti.«
»Možda i hoću.«
»Mogli biste mu reći kamo sam otišao. Poručiti mu da bih ga htio upoznati. I njegovog
prijatelja u kombiju.«
»Zaboravite«, rekla je. »Ovo nije vojna policija.«
»To mislite?«
»Uglavnom«, odvratila je.
Dogovorila je neke stvari mobitelom, zatim je uzela torbicu i odvela Reachera do
parkirališta, gdje je odabrala crno-bijeli automobil još mokar od pranja. Ključevi su bili
unutra. Reacher se vozio sprijeda, stisnut zbog prijenosnog računala i ugrađenih pretinaca.
Rekao joj je kamo da vozi, do ugla prije pokrajnje ulice u kojoj se nalazilo prenoćište.
Onamo gdje je dan prije izišao. Cijelim je putem promatrao promet. Nije uočio plavi kombi.
Nije vidio ni crni Chrysler. Na jednom se semaforu stvorila kasna gužva. Amosica je
pogledala na sat. Vrijeme se bližilo. Upalila je svjetla na krovu i kliznula kroz suprotnu
traku.
I ravno ispred njih nalazio se stari Subaru. Čekao je uz pločnik. Na pravom mjestu. U
pravo vrijeme. Unutra je bila poznata i mršava silueta. Plavi traper, tanak vrat i dugi, sijedi
konjski repić.
»Je li to on?« upitala je Amosica.
»Bome jest«, odgovorio je Reacher.
»Možda sam učinila nešto dobro u prošlom životu.«
Stala je iza Subarua. Silueta je trznula glavom. Kao da odjednom zuri u retrovizor. Onda
je Subaru jurnuo. Trenutačno. Nestao je ispred njih. Zacvilio je kad se odlijepio od pločnika i
munjevito krenuo niz ulicu.
Najvećim ubrzanjem.
Amosica je upitala: »Što sada?«
»Prati ga«, rekao je Reacher. »Vozi, vozi, vozi.«
Pogledala je preko ramena, stisnula gas i krenula u potjeru.
Upitala je: »Što se dogodilo?«
»Uplašili ste ga«, odgovorio je Reacher. »Svjetla su još bila uključena. Kao da ga
zaustavljate.«
»Stajao je.«
»Možda je mislio da ga želite uhititi.«
»Zašto? Je li stajao pokraj hidranta?«
»Možda ima trave u autu. Ili tajne dokumente. Ili nešto drugo. Možda misli da ste
agentica tajnog državnog aparata. On je starac s konjskim repićem.«
 Pratili su ga s udaljenosti od stotinu metara, pa osamdeset, pa pedeset, pa dvadeset.
Subaru je davao sve od sebe, ali nije mogao parirati suvremenom policijskom vozilu. S
uključenim svjetlima i sirenom. A onda je skrenuo desno ispred njih. Nestao je iz vidika na
deset ili dvanaest bolnih sekunda, ali onda su skrenuli za njim i vidjeli ga kako skreće na
kraju ulice.
»Ide kući«, rekao je Reacher. »Negdje sjeverozapadno odavde.«
Amosica je krenula prečicom na ulicu koju je bolje poznavala i izišla točno iza
Subaruova odbojnika. Jednosmjerna ulica. Ispred njih je bilo crveno svjetlo i još jedan mali
krkljanac. Dvije zakrčene trake, pet automobila s lijeve strane, šest s desne. Kraj jutarnje
gužve. Svjetlo se promijenilo u zeleno, ali nitko se nije micao. Netko je blokirao raskrižje. Ne
plavi kombi. Ni crni Chrysler. Subaru je naglo zakočio i skrenuo u traku s manje auta. Sada
je bio šesti automobil s lijeve strane, dva i pol centimetra iza petoga. Amosica je stala dva i
pol centimetra iza njega. S lijeve mu je strane bio pločnik, a s desne desni red vozila,
jednako dug i jednako nepomičan. Bio je naguran više nego da je u Parizu.
Amosica je rekla: »Tehnički, počinio je veći broj prekršaja.«
»Zaboravite na to«, prekinuo ju je Reacher. »I hvala na svemu.«
Izišao je iz automobila i krenuo naprijed. Kucnuo je po suvozačkom staklu Subarua.
Starac je dugo zurio naprijed odbijajući skrenuti pogled, ukočen iz principa, ali na koncu,
nevoljko, pogledao je udesno. I tada se silno iznenadio. Pogledao je natrag prema
rotirajućim svjetlima. Bio je zbunjen. Nije mu bilo jasno.
Reacher je otvorio vrata i sjeo u auto.
»Odbacila me«, rekao je. »To je sve. Nije vas htjela uplašiti..«
Ispred njih se opet upalilo zeleno svjetlo i automobili su se ovaj puta pokrenuli. Čovjek
je krenuo naprijed držeći jedno oko na retrovizoru. Amosica je iza njega napravila široki
zaokret i vratila se istim putem kojim je došla. Reacher se okrenuo u sjedalu i gledao je
kako odlazi.
Starac je upitao: »Zašto bi vas policajka odbacila?«
»Zaštitni pritvor«, rekao je Reacher. »Ljudi s farme jabuka sinoć su bili u gradu.«
Činilo se da ga je objašnjenje smirilo. Kimnuo je.
»Rekao sam vam«, govorio je. »Ta obitelj ne zaboravlja.«
»Ovo maloprije«, prekinuo ga je Reacher. »Niste trebali bježati. Glupa taktika. Policajci
će vas uvijek na kraju uhvatiti.«
»Vi ste bili policajac?«
»U vojsci«, odgovorio je Reacher. »Davno.«
»Znam da nisam trebao bježati«, odvratio je čovjek. »Ali to je stara navika.«
Ništa više nije rekao. Samo je vozio dalje. Reacher je promatrao promet. Nije vidio plavi
kombi. Skrenuli su lijevo pa desno. Činilo se da idu prema sjeverozapadu. Prema farmi
jabuka. I Ryantownu. Tom općenitom području.
Reacher je upitao: »Jeste li sve dogovorili?«
»Očekuju nas.«
»Hvala.«
»Vrijeme posjeta je od deset.«
»Sjajno.«
»Starome je ime g. Mortimer.«
»Dobro da znam«, rekao je Reacher.
 Pronašli su glavnu cestu koja je vodila iz grada, a tri kilometra dalje skrenuli su lijevo,
na cestu koju je Reacher vidio jučer. Cestu koja je vodila do mjesta bez vode. Pratili su je
prema zapadu, kroz šumu preko polja. Reacher je gledao kroz prozor. U daljini s desne
strane bio je posjed Brucea Jonesa s njegovih dvanaest pasa, a zatim su slijedili voćnjaci pa
Ryantown, zarastao i sablastan.
Upitao je: »Koliko još?«
»Još malo«, odgovorio je čovjek.
Tri kilometra poslije Reacher je s lijeve strane vidio određeni oblik. Posve u daljini.
Nekakvu novu građevinu. Duge i niske zgrade izgrađene u djevičanskom polju. Vidio je
nove asfaltirane ceste s jarko bijelim oznakama. Novozasađena stabla izgledala su blijedo i
nježno uz svoje prirodno kvrgave susjede. Zgrade su bile od bezlične žbuke, s metalnim
prozorima i odvodima od bijelog aluminija zakrivljenima na kraju koji su se protezali metar
do trave. Kod glavnog je ulaza bio znak. Nešto o potpomognutom življenju.
»Stigli smo«, rekao je starac.
Sat u Reacherovoj glavi otkucao je točno deset sati.

Treći je gost bio tajanstven i samozatajan kao i prvi. Dotični se gospodin dovezao iz velike
kuće u malom gradiću ruralne Pennsylvanije. Isprva je bio u automobilu koji je prije četiri
mjeseca navodno uništen u New Yorku. Pripremio se davno prije. Smatrao je da je
priprema ključ svega. Uvježbao je cijelo putovanje bezbroj puta u svojoj glavi. Tražio je
začkoljice i probleme. Htio je biti spreman. Imao je dva glavna cilja. Nije htio da ga uhvate i
nije htio zakasniti.
Anonimnost je bila ključna za plan, naravno, kao i posrednici i nemogućnost praćenja.
Moralo je biti tako. Prva je faza uključivala neprekidnu vožnju u automobilu, kojem se nije
moglo ući u trag, do prijatelja koji je živio iza servisne postaje blizu Mass Pikea, zapadno od
Bostona. Tog je čovjeka poznavao iz jedne druge zajednice. Imali su drugi zajednički
interes. Bila je to bliska i strastvena skupina muškaraca. Tajna i spremna na borbu. Odana i
spremna pomoći. To su isticali. Bilo im je poput fetiša. Što god je sudrug trebao, sudrug bi
to i dobio. Bez pitanja.
Prijatelj je danju prodavao komercijalna vozila. Kupovao ih je na dražbama kada bi im
istekao najam. Za preprodaju. Došla su i odlazila, čista i prljava, rabljena i izrabljivana,
oštećena i besprijekorna. Svakoga ih je dana imao dvadesetak. Tog je dana imao tri jasna
favorita. Sva tri kombiji, svi obični, svi nevidljivi. Nitko nije obraćao pozornost na kombije.
Kombi je bio rupa u prostoru.
Najbolji je primjerak bio uredna izgleda i tamnoplave boje. S natpisom u zlatnim
slovima. Stigao je nedugo prije, nakon zapljene od čistača sagova koji je otišao u stečaj.
Prema izgledu, nekoć je to bio vrlo uspješan posao. Perzijski sagovi. Stoga je imao natpis
zlatnim slovima i visoki standard održavanja. Čovjek iz Pennsylvanije ukrcao je stvari u
njega i pokrenuo ga. Namjestio je GPS na svome mobitelu. Vozio je na sjever. Put ga je
kratkim dijelom odveo na autocestu, a zatim je sišao s nje u blizini Manchestera, u New
Hampshireu, pa nastavio do mjesta smještenog Bogu iza nogu, gradića zvanog Laconia.
Ondje se uplašio. I gotovo odustao. Vidio je dva policijska automobila koji su očito
promatrali sve koji su dolazili s juga. Pretražujući. Zureći u njega. Kao da su unaprijed
doznali za njega. Kao da ga je netko otkucao. Uspaničio se, skrenuo u neku uličicu i
zaustavio se na rampi za ukrcaj iza jedne trgovine. Provjerio je e-poštu. Svoj tajni račun na
tajnom mobitelu. Stranicu internetske pošte s prijevodima na strane abecede.
Nije bilo poruke o otkazivanju.
Nije bilo upozorenja ni uzbuna.
Duboko je udahnuo. Znao je kako to ide. Svaka takva zajednica imala je osigurač. Dugme
za slučaj nužde, prvu stvar do koje treba doći, zajamčeno, bez obzira na sve drugo što se
događa. Poslala bi se automatska poruka. Možda bezazlena, za svaki slučaj, ali koju treba
shvatiti kao šifru. Djeca danas nisu dobro. Takvo nešto.
Nije bilo takve poruke.
Opet je provjerio.
Nema poruke.
Unatrag se izvezao iz uličice i nastavio dalje. Brzo je izišao iz grada. Više nije vidio
policijske automobile. Opustio se. Odmah se osjećao bolje. Zapravo se osjećao dobro. Imao
je osjećaj da je to zaradio. Suočio se s opasnošću. Vozio je kroz šumu, pokraj pašnjaka za
konje i krave. S lijeve je strane oštar zavoj vodio kroz nasade jabuka, ali mobitel mu je
poručio da ne skrene onamo. Nastavio je voziti ravno, još šesnaest otvorenih kilometara, a
zatim se šuma vratila, još šesnaest kilometara. Kombi je jurio gotovo dotičući stabla. Spajala
su se iznad njega. Bio je to zelen i tajnovit svijet.
Onda mu je mobitel rekao da mu se posljednje skretanje ubrzano približava, za osam
stotina metara s lijeve strane, tanka stazica koja je vijugala dva i pol centimetra kroz šumu.
Skrenuo je na nju i spustio se na asfalt kojem je ponegdje nedostajao gornji sloj. Prešao je
preko žice za koju je zaključio da negdje aktivira zvono.
Tri kilometra poslije izišao je na čistinu. Motel je bio ravno naprijed. Ispred onoga što je
valjda bila soba broj 3 bio je parkiran Volvo karavan. Neupadljiv kao i kombi. U vrtnom
naslonjaču ispred sobe broj 5 sjedio je neki čovjek. Bez uočljivog prijevoznog sredstva.
Ispred sobe broj deset bila je plava Honda Civic. Neobičnih tablica. Možda stranih.
Marka je upoznao u uredu. Prvi put, licem u lice. Dopisivali su se, naravno. Dobio je sobu
broj 7. Parkirao je kombi. Čovjek u vrtnom naslonjaču ga je promatrao. Odnio je torbe u
svoju sobu, a zatim ponovno izišao na svjetlost. Kimnuo je čovjeku u vrtnom naslonjaču. Ali
okrenuo se na drugu stranu i krenuo preko parkirališta, do sobe broj deset. To je bilo
važno. Poput obreda. Prvi pogled. Ni na što posebno, kao što se pokazalo. Roleta sobe broj
deset bila je spuštena. Iznutra je dopirala tišina. Ništa se nije događalo.
 DVADESET PETO POGLAVLJE

Reacher je pomislio kako je dom za umirovljenike jeftin, ali iskren pokušaj da se pruži
pristojno mjesto za život. Sviđao mu se. Ne za njega. Nije očekivao da će toliko poživjeti. Ali
drugi bi ljudi u njemu mogli uživati. Bio je veselo uređen. Ozračje je bilo sretno. Možda
malčice usiljeno. Na recepciji ih je dočekala radosna žena koja im se obraćala kao tugujućoj
rodbini, ali ne posve. Malo živahnije. Poseban ton. Možda je to bio dio njezine obuke. Možda
je to naučila na tečaju na kojem su igrali uloge. Kao da posjetitelji doma čine jedinstvenu
demografsku skupinu. Ne nedavno ožalošćeni. Nego oni koji će to uskoro postati.
Predožalošćeni.
Žena je pokazala rukom i rekla: »G. Mortimer vas očekuje u dnevnom boravku.«
Reacher je slijedio tipa s konjskim repićem niz dug i ugodan hodnik do dvostrukih vrata.
Unutra je bio uski krug čisto obrisanih naslonjača. U jednome od njih sjedio je vrlo star
čovjek. G. Mortimer, pretpostavio je Reacher. Kosa mu je bila bijela i rijetka, a koža blijeda i
prozirna. Kao da uopće ne postoji. Svaka žila i mrlja su se isticale. Bio je mršav. Uši su mu
bile starački velike i pune slušnih pomagala. Bio je dovoljno snažan da sjedi uspravno, ali
jedva. Zglavci su mu bili tanki poput olovaka.
U prostoriji nije bilo nikog drugog. Ni bolničarke, ni stažista, ni njegovatelja, ni
družbenika. Ni liječnika. Ni drugih starih ljudi.
Čovjek s konjskim repićem prišao mu je, sagnuo se i čučnuo tako da ga može gledati u
oči, ispružio ruku i rekao: »G. Mortimer, drago mi je što vas opet vidim. Sjećate li me se
možda?«
Starac je prihvatio ruku.
»Naravno da vas se sjećam«, rekao je. »Pozdravio bih vas kako dolikuje, ali rekli ste mi
da nikada ne spominjem vaše ime. Zidovi imaju uši, rekli ste. Neprijatelji su posvuda.«
»To je bilo davno.«
»Kako je završilo?«
»Neriješeno.«
»Opet trebate moju pomoć?«
»Moj prijatelj g. Reacher htio bi vas pitati nešto o Ryantownu.«
Mortimer je zamišljeno kimnuo. Njegov spori vodeni pogled pomaknuo se, podigao i
stao na Reacheru.
Usredotočio se.
Rekao je: »U Ryantownu je živjela obitelj Reacher.«
»Dječak je bio moj otac«, rekao je Reacher. »Ime mu je bilo Stan.«
»Sjednite«, rekao je Mortimer. »Ukočit će mi se vrat.«
Reacher je sjeo u naslonjač s druge strane kruga. Mortimer izbliza nije izgledao ništa
mlađe. Ali imao je nekakvu iskru. Bilo kakva slabost bila je fizička, a ne mentalna. Podigao je
ruku, iskrivljenu i koščatu, kao upozorenje.
 »Imao sam rođake ondje«, rekao je. Glas mu je bio tih, piskutav i mokar od sline.
Nastavio je: »Živjeli smo u blizini. Neprestano smo se posjećivali, katkad bi nas ostavili
ondje, kad su kod kuće vremena bila teška, a katkad bi njih ostavili kod nas, ali moram vam
reći da su moja sjećanja na Ryantown isprekidana. Mislim, u usporedbi s onim što vas
zanima, vaš otac kao dječak, možda vaši djed i baka. Bio sam samo povremeni posjetitelj.«
»Sjetili ste se koja su se djeca razboljela.«
»Samo zato što su ljudi neprestano govorili o tome. Bilo je to poput okružnog biltena, i
tako svako jutro. Netko se razbolio od ovoga, netko od onoga. Ljudi su bili uplašeni. Mogli
ste oboljeti od dječje paralize. Djeca su tada umirala od koječega. Morali ste znati koga se
kloniti. Ili obratno. Kad biste dobili rubeolu, posuđivali su vas drugima da se igrate sa svim
djevojčicama. Ako su negdje postavljali asfalt, slali su vas da njušite katran. Onda ne biste
dobili tuberkulozu. Zato se sjećam tko se razbolio. Ljudi su tada bili ludi.«
»Je li se Stan Reacher razbolio?«
Koščata se ruka opet podigla. Isto upozorenje.
»To ime nikad nije bilo navedeno u okružnom biltenu«, rekao je. »Koliko se sjećam. Ali
to znači da znam tko je bio. Svima su tada neprestano dolazili rođaci. Sve su slali amo-tamo
kad bi nevolja pokucala na vrata. Bilo je kao na Times Squareu. Želim reći da su se postave
neprestano smjenjivale. Ljudi su dolazili i odlazili, osobito djeca. Sjećam se g. Reachera,
predradnika u tvornici. Bio je poznat čovjek. Neizostavan. Ali ne bih se zakleo na sudu koja
su djeca bila njegova. Svi bi istrčali kroz vrata iste zgrade. U zgradi u kojoj je živio
predradnik bilo ih je devet, mislim. Barem osam. Jedan je bio dobar igrač bejzbola. Čuo sam
da je poslije igrao poluprofesionalno u Kaliforniji. Je li to možda vaš otac?«
»Promatrao je ptice.«
Mortimer je na trenutak utihnuo. Njegove su blijede stare oči izgubile fokus prisjećajući
se vremena od prije mnogo godina. Onda se nasmiješio na tužan i zamišljen način. Kao da
se smiješi neobičnim životnim zagonetkama. Rekao je: »Znate, posve sam zaboravio na
promatrače ptica. Nevjerojatno da se vi toga sjećate, a ja ne. Kakvo pamćenje imate.«
»Nije pamćenje«, rekao je Reacher. »Nije uspomena iz toga doba. To je rezultat kasnijeg
promatranja. Projicirano unazad. Pretpostavljam da je počeo kao dječak. Znam da je sa
šesnaest godina bio član kluba. Ali spomenuli ste promatrače ptice. Bilo ih je više od
jednoga?«
»Bila su dvojica«, odvratio je Mortimer.
»Tko su oni bili?«
»Stekao sam dojam da je jedan od njih nečiji rođak i nije ondje stalno živio, a drugi jest.
Ali često su bili zajedno. Poput najboljih prijatelja. Prema onome što mi kažete, jedan je od
njih sigurno bio Stan Reacher. Mogu ih zamisliti. Moram reći, s njima je to bilo vrlo
uzbudljivo. Istini za volju, prvi put kad sam ih upoznao, bio sam ih spreman namlatiti jer su
mekušci, ali kao prvo, trebala bi mi vojska jer su bili najbolji borci koje sam ikada vidio, a
kao drugo, uskoro su i ostale navukli na to, koji su se oduševili te su se svi izmjenjivali na
dalekozoru. Vidjeli smo ptice grabljivice. Jedanput smo vidjeli orla kako uzima nešto
veličine štenca.«
»Stan je imao dalekozor?«
»Jedan od njih ga je imao. Ne mogu sa sigurnošču reći koji je od njih bio Stan.«
»Nagađam, onaj koji je stalno živio ondje.«
 »Ne mogu sa sigurnošću reći koji je od njih to bio. Povremeno sam dolazio i odlazio. S
vremena na vrijeme jedan od njih ne bi bio ondje. Ili obojica odjednom. Tko god ste bili,
katkad niste bili ondje. Poslali bi vas nekamo da bolje jedete, da izbjegnete epidemiju ili na
odmor. Tako je to bilo. Ljudi bi dolazili i odlazili.«
»Pitam se kako su si mogli priuštiti dalekozor. Kad su vremena bila teška.«
»Pretpostavio sam da su ga ukrali.«
»Iz nekog osobitog razloga?«
»Bez uvrede«, rekao je Mortimer.
»Nisam se uvrijedio.«
»Svi smo bili dobra djeca. Ne bismo provalili u trgovinu. Ali ne bismo ni postavljali
previše pitanja. Ne ako bi nam nešto palo u krilo. Dobra djeca u protivnom ne bi dobila
ništa. Mislim da bi nam pomisao na nešto gore bila u glavi zbog njegova oca. Onoga koji je
bio Stan. Svi smo mislili da je g. Reacher, predradnik u tvornici, mutan lik. Stoga smo
pretpostavili da je sin jednak ocu.
Iako nisam znao koji je od njih točno Stan. Takva je moć glasine, pretpostavljam. Bio
sam samo posjetitelj. Činilo se da znaju samo ljudi odande.«
»U kojem smislu mutan?«
»Svi su ga se bojali. Uvijek je vikao, vrištao, udarao i bacao ljude na tlo. Kad se sada
sjetim toga, vjerojatno je pio. Mislio je da ga drugi ne vole jer je predradnik u tvornici.
Napola je imao pravo. Ali pogriješio je razlog. Mi djeca smo mu pripisivali svakakve grozote.
Kao u slikovnici iz škole. Kao da je Crnobradi ili sličan lik. Bez uvrede. Pitali ste.«
»Je li imao bradu?«
»Nitko nije imao bradu. Zapalila bi se u tvornici.«
»Sjećate li se kada je Stan otišao u Marince?«
Mortimer je odmahnuo glavom.
»Nisam čuo za to«, rekao je. »Mislim da sam godinu ili dvije stariji. Mene su već
unovačili.«
»Gdje ste služili?«
»U New Jerseyju. Nisu me trebali. Bio je kraj rata. Već su imali previše ljudi. Ubrzo
nakon toga ukinuli su novačenje. Nikada nisam ništa učinio. Osjećao sam se poput varalice
na svakoj povorci za četvrtog srpnja.«
Odmahnuo je glavom i skrenuo pogled.
Reacher je upitao: »Imate li kakva druga sjećanja na Ryantown?«
»Ništa uzbudljivo. Bilo je to radničko mjesto. Ljudi su radili cijeli dan i spavali cijelu
noć.«
»A Elizabeth Reacher? Supruga Jamesa Reachera?«
»Ona bi vam bila baka.«
»Da.«
»Šivala je«, rekao je Mortimer. »Sjećam se toga.«
»Sjećate li se kakva je bila?«
Mortimer je na trenutak utihnuo.
Onda je rekao: »Teško je odgovoriti na to pitanje.«
»Je li?«
»Ne bih htio biti nepristojan.«
»Zašto biste bili nepristojni?«
 »Možda bih trebao reći da se držala za sebe i ostanimo na tome.«
»Nikada je nisam upoznao«, rekao je Reacher. »Umrla je davno prije nego što sam se
rodio. Meni je svejedno. Ne moramo hodati po jajima.«
»Jedno je razgovarati o vašem djedu. Bio je javna osoba. Kao predradnik u tvornici. Ali
vaša je baka drugo.«
»Koliko je bila gadna?«
»Bila je oštra žena. Hladna. Nikada je nisam vidio da se smiješi. Nikada nisam čuo da je
rekla ijednu lijepu riječ. Uvijek je izgledala ljutito. Nekako kiselo. Zaslužili su jedno drugo,
taj gospodin i gospođa.«
Reacher je kimnuo.
Upitao je: »Možete li mi još nešto reći?«
Mortimer je tako dugo šutio da je Reacher pomislio da je pao u staračku komu. Ili umro.
Ali onda se pomaknuo. Podigao je istu iskrivljenu i koščatu ruku. Ovaj put to nije bilo
upozorenje. Bio je to poziv na pozornost. Poput komičara koji smiruje publiku netom prije
poente.
»Mogu vam reći jedno«, rekao je. »Budući da ste mi potaknuli sjećanje. I budući da je vaš
otac možda bio uključen. Sjećam se velike strke oko rijetke ptice. Velika stvar. Prvi je put
viđena u New Hampshireu. Ili takvo nešto. Dječaci koji su promatrali ptice napisali su
članak za klub promatrača ptica. Za zapisnik sastanka. Ili izvješće o proceduri. Kako god da
se to zove. Jedan od njih tada je bio klupski tajnik. Ne znam koji. U izvješću su naveli sve
čimbenike koji su mogli utjecati na to da se ptica pojavi ovdje ili ne. Bilo je vrlo dojmljivo.
Mislim da je članak preuzeo časopis hobista. Associated Press napisao je da je to prvi put da
je Ryantown spomenut izvan okruga.«
»Koja ptica?«
»Ne sjećam se.«
»Šteta«, rekao je Reacher. »To je sigurno bila velika senzacija.«
Mortimer je opet podigao ruku.
Uzbuđenje.
»Mogli biste doznati«, rekao je. »Zahvaljujući klubu promatrača ptica. Svi su njihovi
stari dnevnici u knjižnici. Imaju zbirku. Svih tih starih klubova i društava. Dio povijesti,
kažu mi. Dio kulture. Ja sam osobno mislio da je televizija bolja kad se pojavila.«
»U kojoj knjižnici?« upitao je Reacher.
»U Laconiji«, odgovorio je Mortimer. »Ondje su bili ti klubovi.«
Reacher je kimnuo.
»Vjerojatno treba tri mjeseca da se išta pronađe«, rekao je.
»Ne, sve je ondje«, odvratio je Mortimer. »Imaju veliku prostoriju u prizemlju, s
policama poput žbica na kotaču. Referentni odjel. Mogu nabaviti što god trebate. Otiđite
onamo. Mogli biste doznati za pticu. Možda je vaš otac napisao opasku. Izgledi su pedeset-
pedeset. On ili drugi klinac.«
»Knjižnica u centru grada?«
»Jedna jedina.«

Ostavili su g. Mortimera u njegovom čisto obrisanom naslonjaču te su se dugim i ugodnim

hodnikom vratili do recepcije. Ispisali su se. Radosna je žena prihvatila njihov odlazak
dostojanstveno i staloženo. Vratili su se do prastarog Subarua.
 Reacher je upitao: »Znate li gdje je knjižnica u Laconiji?«
Čovjek s konjskim repićem kimnuo je glavom.
»Naravno«, odgovorio je.
»Može li se parkirati ispred?«
»Zašto?«
»Kako bih mogao brzo ući i izići.«
»Ne kiši.«
»Imam druge razloge.«
»Ne može«, rekao je čovjek. »To je velika zgrada na vlastitoj parceli. Izgleda poput
dvorca. Morate proći kroz vrt.«
»Koliko je daleko?«
»Dvije minute hoda.«
»Koliko ću ljudi vidjeti u vrtu?«
»Ovako lijepog dana, podosta. Ljudi vole sunce. Predstoji im duga zima.«
»Koliko je knjižnica udaljena od policijske postaje?«
»Zvuči kao da imate problem, g. Reacher.«
Reacher je na trenutak zastao.
»Kako vam je ime?« upitao je. »Vi znate moje, ali ja ne znam vaše.«
Čovjek s konjskim repićem rekao je: »Velečasni Patrick G. Burke, tehnički.«
»Vi ste svećenik?«
»Trenutačno sam između župa.«
»Koliko već?«
»Otprilike četrdeset godina.«
»Irac?«
»Moja je obitelj iz Okruga Kilkenny.«
»Jeste li ikada bili ondje?«
»Nisam«, rekao je Burke. »Recite mi kakav imate problem.«
»Uzgajivači jabuka nisu jedini koji se ljute na mene. Navodno sam naljutio i nekoga u
Bostonu. Drukčija vrsta obitelji. Drukčija vrsta vjerojatne reakcije. Policijska uprava
Laconije ne želi da im ulice budu izrešetane poput pokolja na Valentinovo. Trebao bih se
kloniti grada.«
»Što ste učinili tim ljudima iz Bostona?«
»Nemam pojma«, rekao je Reacher. »Godinama nisam bio u Bostonu.«
»Tko ste vi zapravo?«
»Samo čovjek koji je pratio znak na cesti. A sada želim krenuti dalje. Ali najprije želim
doznati o kojoj je ptici bila riječ.«
»Zašto?«
»Ne znam zašto. Zašto ne?«
»Niste li zabrinuti zbog ljudi iz Bostona?«
»Zapravo i nisam«, odgovorio je Reacher. »Mislim da se neće zadržavati u knjižnici i
čitati knjige. Zabrinut sam zbog policije. Obećao sam da se neću vratiti. Ne želim ih
iznevjeriti. Barem jednu od njih. I ona je bila policajka u vojsci.«
»Ali zanima vas ptica.«
»Budući da je ovdje.«
Burke je skrenuo pogled.
 »Što je?« upitao je Reacher.
»Nikada nisam vidio policajca u vrtu knjižnice«, rekao je Burke. »Nijednom. Vrlo
vjerojatno neće ni znati da ste bili ondje.«
»Sada vi uvaljujete mene u nevolju.«
»Živi slobodno ili umri.«
Reacher je rekao: »Samo se parkirajte što bliže možete.«

Trideset kilometara sjeverno Patty Sundstrom opet je skinula cipele, stala na krevet i
balansirala na ravnoj, ali nestabilnoj površini. Opet se pomaknula ustranu, pogledala prema
gore i obratila se svjetlu.
Rekla je: »Molim vas, podignite roletu. Meni za uslugu. I zato što je to lijepo učiniti.«
A onda se opet spustila i sjela na rub madraca da navuče cipele. Shorty je promatrao
prozor.
Čekali su.
»Ovaj put dulje traje«, rekao je Shorty bez glasa.
Patty je samo slegnula ramenima.
Čekali su.
Ali ništa se nije dogodilo. Roleta je ostala spuštena. Sjedili su u polutami. Bez električnog
svjetla. Radilo je, ali Patty ga nije htjela paliti.
Onda se uključio televizor.
Sam od sebe.
Začulo se tiho pucketanje i šuškanje kada su krugovi oživjeli, a zatim se pojavila jarko
plava slika s linijom koda, poput neobične slike na računalnom monitoru koju ne biste
trebali vidjeti.
Onda se pomaknula ustranu i zamijenila ju je druga slika.
Čovjek.
Bio je to Mark.
Zaslon je prikazivao njegovu glavu i ramena, bio je spreman i čekao je poput izvjestitelja
s mjesta događaja. Stajao je ispred crnog zida i zurio u kameru.
Zurio je u njih.
Progovorio je.
Rekao je: »Društvo, moramo razgovarati o zadnjem Pattynu zahtjevu.«
Glas mu je dopirao iz televizijskog zvučnika, kao da gledaju običnu emisiju.
Patty ništa nije rekla.
Shorty se smrznuo.
Mark je rekao: »Rado ću podići roletu ako to doista želite. Ali bojim se da vam se ovaj
put to neće toliko svidjeti. S etičkog bi mi stajališta pomoglo kad biste mi potvrdili svoj
pristanak.«
Patty je ustala. Stavila je ruke na cipele.
Mark je rekao: »Ne moraš se penjati na krevet. Čujem te i odavde. Mikrofon nije u
svjetlu.«
»Zašto nas držite ovdje?«
»Vrlo brzo ćemo o tome razgovarati, Sigurno prije kraja dana.«
»Što želite od nas?«
»Sada samo trebam vaš pristanak da podignem roletu.«
 »Zašto to ne bismo htjeli?«
»Je li to da?«
»Što će nam se dogoditi?«
»Uskoro ćemo razgovarati o tome. Svakako prije kraja dana Sada samo trebamo odluku
o roleti. Gore ili dolje?«
»Gore«, rekla je Patty.
Televizor se isključio. Zaslon se zamračio, krugovi su zašuštali a sitno crveno svjetlo
pokazivalo je da je ugašen.
Onda se iz prozora čulo zujanje motora i roleta se počela podizati, polako i
ravnomjerno, a topla sunčeva svjetlost probijala se ispod nje. Pogled je bio jednak. Honda,
parkiralište, trava, zid stabala. Ali bilo je prekrasno. Način na koje je sve bilo osvijetljeno.
Patty je stavila laktove na prozorsku dasku, a čelo na staklo.
Rekla je: »Mikrofon nije u svjetlu.«
Shorty je odvratio: »Patty, ne bismo trebali razgovarati.«
»Rekao je da se ne moram popeti na krevet. Kako je znao da sam se penjala na krevet?
Kako je znao da to planiram učiniti u tom trenutku?«
»Patty, govoriš naglas.«
»Nemaju samo mikrofon. Ovdje imaju i kameru. Promatraju nas. Cijelo nas vrijeme
promatraju.«
Shorty je upitao: »Kameru?«
»Kako je inače mogao znati da sam ustala i bila spremna popeti se na krevet? Vidio je
kako to radim.«
Shorty se osvrnuo oko sebe.
»Gdje je?« upitao je.
»Ne znam«, odgovorila je.
»Kako bi izgledala?«
»Ne znam.«
»Neobičan osjećaj.«
»Misliš?«
»Jesu li nas gledali dok smo spavali?«
»Mislim da nas mogu gledati kad god požele.«
»Možda je u plafonijeri«, rekao je. »Možda je to mislio, možda je rekao da je kamera u
svjetlu, a ne mikrofon.«
Patty nije odgovorila. Odgurnula se od prozorske daske i vratila do kreveta. Sjela je
pokraj Shortyja. Stavila je ruke na koljena i zurila kroz prozor. Honda, parkiralište, trava.
Zid stabala. Nije se htjela pomaknuti. Nijedan mišić. Čak ni oči. Promatrali su je.
Onda je ispred nje čovjek provirio kroz prozor.
Bio je vani, na trijemu, izvijajući vrat. Virio je unutra jednim okom. Onda je zakoračio da
ga bolje vide. Bio je krupan čovjek sijede kose i bogataški preplanuo. Stajao je ravno ispred
i zurio. Iskren i otvoren pogled. U nju. U Shortyja. U nju. Onda se okrenuo i mahnuo.
Dozivao je. I govorio. Patty nije mogla čuti što je rekao. Prozor nije propuštao zvuk. Ali
činilo se kao da je rekao, njihova je roleta podignuta.
Sretnim i trijumfalnim tonom.
Još je jedan muškarac ušao u vidokrug.
Pa još jedan.
 Sva su trojica gledala kroz prozor.
Stajali su rame uz rame, dva i pol centimetra od stakla.
Zurili su, prosuđivali i procjenjivali. Oči su im se suzile od promišljanja. Usnice su im
bile stisnute.
Počeli su polako, sa zadovoljnim poluosmijehom.
Bili su zadovoljni onime što vide.
Patty je rekla: »Mark, znam da me čuješ.«
Bez odgovora.
Rekla je: »Mark, tko su ovi ljudi?«
Njegov se glas začuo iz stropa.
»O tome ćemo vrlo brzo razgovarati«, rekao je. »Svakako prije kraja dana.«
 DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

Knjižnica je bila lijepa zgrada od crvenog i bijelog kamena u neoklasicističkom stilu koji bi
bio sjajan izbor i za neki fakultetski kampus ili tematski park. Kao što su mu rekli, sa svih je
strana bila okružena projektiranim vrtovima, stablima, grmljem, tratinama i gredicama
cvijeća. Reacher je krenuo popločanom stazom od vrata pokraj kojih je velečasni Burke
parkirao Subaru. Unutra su ljudi šetali, sjedili na klupama ili ležali na travi. Nitko nije
izgledao pogrešno. Nitko nije odudarao. Policije nigdje nije bilo.
Nešto dalje u ulici, iza vrtova i zgrade, nalazio se bijeli kombi, parkiran uz pločnik.
Dijametralno nasuprot Subaruu. Na drugoj strani trga. Sa strane je imao ledenoplavi natpis.
Svako slovo imalo je snježnu kapicu na vrhu. Majstor za klimatizacijske uređaje. Reacher je
nastavio hodati. Burke je rekao dvije minute. Gadno je precijenio vrijeme. Trebalo mu je
oko 50 sekunda. Dosad je pokraj njega prošlo četvero ljudi po uskoj, vijugavoj stazi, gotovo
rame uz rame, a četvero ga je pogledalo sa svojih mjesta na klupama i tratini. Ostalo troje
nisu ga primijetili. Imali su zatvorene oči ili su sanjarili.
Popeo se uza stube i ušao kroz vrata. Predvorje je bilo od istog crvenog i bijelog kamena
iznutra i izvana. Granit, pomislio je.
U istom raskošnom stilu. Našao je stubu prema podrumu. Ušao je u veliku podzemnu
prostoriju s policama poput žbica na kotaču. Referentni odjel. Baš kao što mu je rekao dobri
stari g. Mortimer. Sve je ondje, rekao mu je.
Za pultom je bila žena, dopola skrivena iza ekrana računala. Imala je oko 35 godina i
dugu, crnu kosu koja joj je padala niz leđa u sitnim uvojcima. Digla je pogled i rekla: »Mogu
li vam pomoći?«
»Klub promatrača ptica«, rekao je Reacher. »Rekli su mi da imate stare zapisnike.«
Žena je kucala po tipkovnici.
»Da«, rekla je. »Imamo ih. Iz kojih godina?«
Reacher se uvijek sjećao Stana kao promatrača ptica. Nije bilo prije i poslije. Ali nije bilo
ni onako kako je Stan to predstavio. Zvučalo je kao da je oduvijek promatrao ptice. To je
bilo vjerojatno. Mnogi započnu sa svojim životnim hobijima dok su još vrlo mladi. Možda se
odmah učlanio u klub. Ali ne bi mu povjerili pisanje zapisnika. Ne ako je još bio dijete.
Hobistički časopis ne bi ga ozbiljno shvatio. Ne bi ga izabrali za tajnika do mnogo poslije.
Zato je Reacher kao početnu točku naveo četiri uzastopne godine, otkad je Stan napunio 14
do doba kad je otišao od kuće u Marince.
»Sjednite«, rekla je. »Donijet ću vam ih.«
Sjeo je u solidni separe za stolom, kojih je u središtu prostorije bilo mnogo. Tri minute
kasnije žena mu je donijela zapisnike. Dakle, tri mjeseca prije nego što bi mu Elizabeth
Castle mogla pribaviti podatke o vlasništvu. Odlučio je da će joj to reći ako je ikad opet vidi.
Zapisnici su bili u četirima velikim knjigama s crvenosmeđim koricama nalik na
mramor. Bili su umrljani i izblijedjeli zbog starosti. Svaka je knjiga bila debela oko tri i pol
centimetra, a knjižni je blok također bio poput mramora, sa zavojitim uzorcima nalik na
perje. Stranice su bile numerirane, uokvirene, izblijedjele i krhke, ispisane urednim
rukopisom i nalivperom. Tinta je od starosti izblijedjela i postala vodena.
Upitao je: »Bi li mi trebale pamučne rukavice?«
»Ne«, odvratila je žena. »To je mit. Zapravo, više štete nego što koriste.«
Odšetala je natrag do pulta. Otvorio je prvu knjigu. Zasigurno je bila nastavak prošle.
Stan je te godine imao 13 godina. Prva stranica nove knjige odmah je počela zapisnikom sa
sljedećeg sastanka, koji je održan u stražnjoj prostoriji restorana u središtu grada. Stan
Reacher nije bio naveden među prisutnima. Mnogo su vremena potrošili raspravljajući
treba li promijeniti ime kluba. Zvao se Društvo promatrača ptica Laconije. Dio prisutnih
smatrao je da bi bilo bolje da se zove Društvo Audobon iz Laconije. Bilo bi otmjenije i
znanstveno. Profesionalno, ne amaterski. Mnogo su raspravljali, ali konkretnih prijedloga
nije bilo.
Stan Reacher nije bio ni na sljedećem sastanku. Čini se da su tada mnogo vremena
izgubili na tipa koji je neprestano mljeo o tome kako treba iznova odrediti osnovnu svrhu
kluba. Smatrao je da im je svrha temeljito održavanje potpunog popisa kvalitetnih
popravljača dalekozora i da bi članovi od toga imali najviše koristi. Reacheru je bilo drago
što Stan nije bio prisutan. Kao djetetu bi mu za to trebalo mnogo više strpljenja nego što ga
je imao kao odrastao čovjek.
Odložio je prvu knjigu i pokušao s drugom. Bila je jednaka. Otvorio ju je nasumce, na
sredini, gdje je našao rukom pisani esej o migraciji kolibrića. Zvao se Izvješće o sastanku, bio
ispisan urednim rukopisom, a u potpisu je stajalo A. B. Smith. Bio je poput akademskog
članka, sumirao je rad drugih i na kraju ponudio novi pogled na to kako se ptići kolibrića
mogu izleći u Sjevernoj Americi, a zatim sami preletjeti više od tri tisuće kilometara i
sletjeti na prostor veličine džepne maramice. Gospodin ili gospođa Smith zaključili su da se
kolibrići rađaju s tim instinktom koji nasljeđuju izravno od roditelja i koji se tajanstveno
prenosi na staničnoj razini još nepoznatim mehanizmom. DNK, pomislio je Reacher.
Dvadeset godina poslije. Znao je kako film završava.
Uzeo je i treću knjigu. Otvorio ju je nasumce i listao naprijed. Uskoro je našao sastanak
na kojem su njegova oca izabrali za tajnika. Evo ga. Stan Reacher, nem con. To je bila
latinska kratica za nemine contradicente, što znači bez protivljenja. A to znači da nitko drugi
nije htio tu dužnost. Jasno je i zašto. Ali Stan je polako preuzeo kontrolu. Sastanci su se
ubrzali. Više su razgovarali o pticama, manje o imenima popravljača dalekozora. Rukopis
nalivperom bio je uredan. Ali nije bio Stanov. Čak ni mlađa verzija njegova rukopisa.
Sigurno je nekoga zadužio za činovničke poslove. Kao i poslije u životu. Zato su Marinci
izmislili činovnike, govorio bi. Ali sadržaj je zvučao kao da je on autor. Tajnik je odmah
odlučio da to nije tema za raspravu. Tajnik je odredio dvije minute za raspravu o prijedlogu.
Drugim riječima: začepite i požurite se. Kao i poslije u životu. Zato su Marinci izmislili
satnike.
Reacher je okretao stranice. Još jedan sastanak. Pa još jedan. Pa još jedno izvješće o
sastanku. Bilo je karata, slika i dijagrama iscrtanih olovkama u boji. Bilo je teksta, u
stupcima i pisanog tintom. Pozorno sročen naslov glasio je: Povijesno viđenje iznad
Ryantowna, u New Hampshireu. Članak su napisali S. Reacher i W. Reacher.
Dečki koji su promatrali ptice. Oba Reachera. Vjerojatno su bili rođaci, kako je rekao
stari g. Mortimer. Svi su imali neke rođake. Možda su im očevi bili braća. I živjeli u blizini. Ili
prvi rođaci, ili drugi, ili nešto što već postaje dosta složeno. Stan i... Tko? William, Walter,
Warren, Wesley ili Winston. Ili Winthrop, Wilbert ili Waylon.
Govorili su o škanjcu gaćašu.
Mislili su da su te ptice otišle, ali su se vratile. Nesumnjivo. Nije bilo problema s
identifikacijom vrste. Kao što samo ime kaže, nije ih bilo lako zamijeniti s drugom vrstom.
Pitanje je zašto su se vratili.
S. i W. Reacher smatrali su da se to dogodilo zbog štetočina. Naselja poput Ryantowna
privlačila su štakore i miševe poput magneta. Ljudi bi ih trovali, pa škanjci ne bi imali
dovoljno hrane ili bi umrli od otrovanog mesa. Naravno, oni koji su preživjeli, odselili su se i
vratili tek godinama poslije, kad je vlada počela zapljenjivati sve osnovne potrepštine za
rat, uključujući i čelik, gumu i aluminij, naravno, kao i benzin i razne druge stvari. Poput
otrova za štakore. Vojska je sve trebala. Zbog nenavedenih razloga. Nije bilo otrova na
tržištu za građane. Kao ni mnogočega drugoga. Zato su se štakori i miševi u Ryantownu
udebljali i postali zdravi. Pa su se škanjci sjatili iz tih mjesta gdje su preživjeli kemijske
oluje i bacili se na posao. Tako su bar oni mislili.
W. Reacher nije bio naveden kao prisutan na sljedećem sastanku. Ni onome prije.
Reacher je listao stranice, naprijed i natrag i nikad nije naišao na to ime. Nijedan jedini put.
Ni u nekom odboru, ni među imenima članova, ni pri spominjanju nekih događaja ni na
izletima.
Rođak W. nije volio biti član skupina.
Reacher je zatvorio knjigu.
Žena za pultom pitala je: »Jeste li našli što ste tražili?«
»Bio je to škanjac gaćaš«, rekao je Reacher. »U Ryantownu, u New Hampshireu.«
»Zaista?«
Zvučala je začuđeno.
»Jer više nije bilo otrova za štakore«, rekao je. »Imali su obilje potencijalne lovine.
Mislim da je to vjerojatno, prema više uzastopnih teorija.«
»Ne, čudno je što je još netko baš to gledao prije otprilike godinu dana. Sjećam se. Riječ
je o dvojici dječaka, zar ne? Iz davne prošlosti. Opazili su škanjca i napisali objašnjenje. Neki
stari časopis to je opet tiskao otprilike jedan mjesec poslije.«
Opet je udarala po tipkovnici.
Rekla je: »Zapravo, bilo je to prije više od jedne godine. Došao je jedan ornitolog sa
sveučilišta. Vidio je reprint tog povijesnog časopisa, ali kako je temeljen na rukopisu, htio je
vidjeti original. Kako bi provjerio točnost. Malo smo razgovarali i rekao je da je poznavao
jednog od autora.«
»Jednoga od dječaka?«
»Mislim da je rekao da su mu obojica bila u rodu.«
»Koliko je star bio taj čovjek?«
»Nije bio star. Dečki su valjda prijašnji naraštaj. Stričevi ili prastričevi ili nešto takvo.
Očito su se priče prenosile u obitelji.«
»Imao je i priča?«
»Neke su bile prilično zanimljive.«
»S kojeg je sveučilišta bio?«
»New Hampshire«, rekla je. »U Durhamu.«
»Možete li mi dati njegovo ime i broj?«
 »Samo ako imam dobar razlog.«
»Možda smo i mi u rodu. Jedan od dječaka bio je moj otac.«
Žena mu je napisala ime i broj. Reacher je presavio papirić i stavio ga u stražnji džep
hlača, odmah pokraj posjetnice Brende Amos. Pitao je: »Smijem li pospremiti knjige
umjesto vas?«
»To je moj posao«, odvratila je.
Zahvalio joj je i opet se popeo onom stubom do predvorja. Zastao je na trenutak. U
ovom gradu nije imao više što tražiti. Nema više što vidjeti. Tog je trenutka odlučio prijeći
glavno stubište koje se nalazilo u širokom tornju, kao da je stubište dvorca. Uspeo se do
prozora drugoga kata da još jedanput pogleda uokolo. Bio je to dobar vidikovac. U daljini je
vidio Subaru, malen i dosadan. Još je bio parkiran i strpljivo je čekao 60-ak metara od njega.
Prešao je hodnik i na drugoj je strani vidio kombi za klimatizacijske uređaje. Još je bio
ondje, s ledenim slovima i snježnim pokrovom.
A do njega su stajala tri tipa. Šezdeset metara dalje. Bili su majušni u daljini. Možda
izbliza i ne bi bili tako maleni. Svaki je prolaznik bio manji. Nosili su neke jednodijelne
kombinezone. Bilo je teško to razaznati. Trebao je dalekozor. Poput čovjeka na sastanku
odbora. Kombinezoni su djelovali usko, prekratkih rukava. Jesu li serviseri klimatizacijskih
uređaja trebali biti veliki? Vjerojatno nisu. Vjerojatno je poželjnije da su maleni, zbog
tavana i zavlačenja po raznim mjestima.
Doimali su se nestrpljivo.
Reacher se premjestio do lijevog prozora.
Stabla, grmlje i mirna ulica iza njih.
S policajcem na pločniku, vrlo blizu raskršća.
Policajac je bio sam i bez automobila. Skupio se na poseban način. To je bio očiti položaj
naoružanog čovjeka koji se drži dalje od ugla. Dok mu ne narede da krene. Što je
podrazumijevalo određenu koordinaciju. S kime?
Prešao je do desnog prozora.
Zrcalna slika. Stabla, grmlje, mirna ulica i policajac koji čeka spreman izići iza ugla i
pucati.
Vratio se do središnjeg prozora s pogledom na kombi. Iza njega su bile ulice koje su se
širile lijevo i desno. Hrpa parkiranih automobila. Osnovni modeli. Škrti kupci ili
neobilježeni policijski automobili. Ona trojica vjerojatno su bila u okruženju. Ali neprijatelj
nije bio nadmoćan. Osamljeni policajci na lijevom i desnom boku značili su da ih je još
najviše dvojica. Najviše četvorica ukupno. Malobrojna vojska.
Opet je prešao do lijevog prozora. Policajac je milio prema uglu. Sigurno je odašiljač u
uhu odbrojavao. Prešao je do desnog prozora. Ista priča. I dalje zrcalna slika.
Sinkronizirano. Još samo nekoliko sekunda. Bio je to vrlo loš plan. Amosica sigurno ne stoji
iza toga. A ni Shaw. Djelovao je pametno. Ovo je pogreška nekog višeg inspektora u
uniformi.
Desni se policajac ukazao iza ugla.
Reacher je požurio preko hodnika.
Isto se događalo i na lijevoj strani.
Vrlo loš plan.
Prešao je do prozora u sredini baš na vrijeme da vidi kako tipovi iz kombija za klime
rade jedino što su trebali učiniti. Probili su se kroz cvjetnu gredicu i ušli u vrt knjižnice.
Posve su okrenuli situaciju. Kao kad skidate majicu. Sad su svi bili iza njih. Ispred i svuda
oko njih rizik od slučajnih žrtava bio je toliki da je bio nedopustiv. Bilo je to poput mudrog
poteza u šahu. Mat u dva poteza.
Nastavili su hodati. Polako. Uvijek su bili svjesni geometrije oko sebe. Nije im bilo prvi
put. Iza njih je policija reagirala donekle suvislo. Policajci pješaci pojurili su natrag istim
putem kojim su došli, niz mirne pokrajnje ulice, i zauzeli položaj na krilima. Daleko straga
dotrčavala su još dvojica policajaca. Zatim su se razišli. Nisu ušli u vrt. Ostali su na ulicama.
Uspostavili su kordon. Jedan policajac na svakoj strani trga. Jer zdravi im je razum govorio
da će ona trojica jednom morati izići.
Ali zasad su nastavili hodati ravno. Bili su na pola puta do knjižnice. Išli su polako.
Šetuckali su. Imalo je smisla. Sljedeći očiti potez bio bi naglo promijeniti smjer i opet
okrenuti situaciju. Ako to učine brzo, mogu se vratiti do kombija, manje-više bez problema.
Policajci još nisu bili spremni. Zatim bi mogli otići iz grada. Bi li ih tri policijska automobila
mogla zaustaviti? Vjerojatno ne bi.
Ali nisu promijenili smjer. Nastavili su hodati u istom smjeru. Nastavili su šetati. Sad su
prošli tri četvrtine puta do knjižnice. Reacher je trčao od prozora do prozora. Policajci su
zauzeli položaje, svaki na svojoj strani, s izvučenim oružjem, obojica blizu vrata. Ali činilo se
kao da su svi bili svjesni da ona trojica nisu ušli kroz vrata. Cvjetna gredica mora samo biti
dovoljno niska. Znali su. Imali su otvorene oči. Nisu bili najgori koje je Reacher vidio.
Ona su trojica i dalje šetala. Je li ih čekao drugi prijevoz? Možda su došli s tri različita
vozila. Možda su ih parkirali na strateškim mjestima. Ili im je crni Chrysler bio pojačanje?
Ipak je imao tri prazna sjedala. No nije ga bilo na vidiku. Ni kroz prvi prozor, ni drugi, ni
treći ni četvrti.
Tri su čovjeka nastavila šetati. Sad su već bili vrlo blizu knjižnice. Možda ih je zanimala
arhitektura. Ili romaneskne boje. Crveni granit iz New Hampshirea i bijeli granit iz Mainea
sa složenim prugastim uzorcima. Kao da su iz Rima ili Firence.
Reacher je izvrnuo vrat i gledao kako se uspinju stubama do vrata, ravno ispod njega.
Povukao se do kraja stuba i gledao kako ulaze u predvorje. Očito su bili lažnjaci.
Kombinezoni su im bili preuski. Bili su posuđeni za ovu priliku. Kao i kombi. Netko je
nekome zasigurno dugovao uslugu.
Bili su visoki oko 190 centimetara, širokih ramena, krupnih ruku i stopala, širokih
vratova i krutih lica stisnutih poput šake. Možda su bili u ranim četrdesetima. Nije im bilo
prvi put. Dvojica su imala crnu kosu, a treći je bio sijed. Ušli su i nastavili šetnju Možda su
planirali proći i izići na drugu stranu. Geometrijski je to imalo smisla. Bila je to najizravnija
crta između gornjeg i donjeg dijela vrta.
Nisu prošli.
Stali su u mjestu nasred predvorja.
Možda su htjeli posuditi knjigu. Možda su vidjeli neku kritiku. Ili nisu. Možda su crni
Chrysler napokon zaustavili zbog nekog prekršaja koji je vozač počinio jer mu je
koncentracija popustila. Ili zbog stare tjeralice iz Massachusettsa. Dok je Reacher bio u
podrumu i čitao o škanjcu gaćašu. Glavni inspektor Shaw vjerojatno je opet neprekidno
telefonirao. Već je uspostavio odnos.
Prema protokolu, mamac u Chrysleru u zadnji bi trenutak primio upozorenje da će ga
onesposobiti. U tom bi slučaju ona trojica mogla pretpostaviti da će ili otkucati. To je
razumna radna pretpostavka. Nadaj se najboljemu, očekuj najgore. Nije to bila samo
Reacherova strategija. Sad će se sami snaći. Javna zgrada puna ljudi bila je dobar početak.
Imat će prostora. Jer će policajci biti vrlo oprezni.
Ali u najgorem bi slučaju to bio sjajan drugi korak. Ili treći, ili četvrti. Izdržali bi opsadu.
Bilo je dovoljno talaca. Možda bi prvo uzeli zaposlenike grada. Kao dodatnu prednost. Dug,
napet status quo. Televizijske kamere bile bi na ulici, a pregovarači na telefonima. Poslali bi
im pizzu, a oni njima zauzvrat najstarijeg knjižničara. Koliko je to bilo vjerojatno?
Ne baš.
Ali planiraj za slučaj najgorega.
Ne želimo ovdje nevolje.
Bolje je to sasjeći u korijenu.
Reacher se spustio niz tri stube. Koraci su glasno odjekivali po kamenu. Imao je
određeni tempo. Tri su čovjeka pogledala prema gore. Najprije iz navike ili instinktivno.
Uslijedilo je iznenađenje pa shvaćanje uz nevjericu.
Reacher je ispružio desnu ruku. Zglobove prstiju postavio je prema van. Činilo se da im
to ništa ne znači. Možda nisu zaključili isto što i Amosica i Shaw. Možda nisu toliko
razmišljali. Činilo se da se radije oslanjaju na osnovne biometrijske podatke, uključujući
visinu, težinu, opis očiju i kose te odjeće u kojoj je posljednji put viđen. U Reacherovu
slučaju ta se kombinacija teško mogla ponoviti u prirodi.
Stoga su ga prepoznali. Bili su nepovjerljivi jer je bilo rizično. Zadatak je već propao, a
moglo je postati samo gore. Ali uvježbali su ih da ne odustaju. Bili su takvi tipovi. Neki
drevni natjecateljski instinkt. Zato je Reacher ostao na stubama. Morali su dignuti pogled.
Ionako je bio veći od njih. Neka se drevni natjecateljski instinkti nose s tom činjenicom.
Oko njih ljudi su nestali, odjednom, kao ulje na vodi. Bila je to druga vrsta drevnog
instinkta. Reacher ju je vidio stotinu puta, na pločnicima ispred barova i na plesnim
podijima. Čim se naslutila agresivnost, otvorila bi se golema rupa. Odjednom bi se pojavila
široka praznina. A točno se to dogodilo i ovdje. Odjednom je predvorje bilo prazno. Nikoga
nije bilo. Osim četvorice sudionika - trojice dolje i jednoga na pola puta do gore.
Ostavili su oružje u kombiju, pomislio je Reacher. Kad su napustili brod. Kombinezoni
su im bili uski jer su bili rađeni za mnogo manje ljude. Tkanina je bila nategnuta. Svaki teški
metalni predmet stršao bi i nazirao se u džepovima, jasno kao dan. Kao da ih snimate
rendgenom. Nisu imali ništa. Bilo je očito izbliza.
Još su jedanput koraknuli. Reacher im je u očima vidio iznenadno nadahnuće.
Neočekivanu radost. Znao je zašto. Za njih je bio poput dvije muhe koje će ubiti jednim
udarcem. Bio je talac civil koji će im zajamčiti izlazak iz grada, ali i nagrada koju su tražili
njihovi šefovi. Svakako je bio dobra vijest.
Ali onda su počeli oklijevati. Reacher je opet znao zašto. Oružje su ostavili u kombiju.
Trebali su ga zarobiti bez oružja.
Napad uzbrdo, trojica protiv jednoga. Nije bilo velikih taktičkih problema. Problem je
bila procjena žrtava. Vjerojatno će gubici biti 33 posto. To je lako napisati u memorandumu
o ratnom planu. Smireno, bez strasti, birokratskim jezikom. Ali je teško sagledati osobno i
iz blizine, kad ste ratni plan — vi. Najbliži će dobiti udarac u lice. To je bilo sigurno. Znali su.
Nije im bilo prvi put. Izbijeni zubi i slomljena čeljust. Tko je želio biti najbliži?
Čekali su.
Reacher im je pomogao. Spustio se još jednu stubu. Suptilna razlika. I dalje je bio viši i
veći, ali sad je bio i bliži. Možda je bio dovoljno blizu da ga opkole. Sva trojica zajedno i
istodobno. Bit će sve toliko tijesno i blisko da nitko neće biti najbliži, najdalji, ni u sredini.
Bit će svi jedinstvena cjelina, poput nove vrste životinje, goleme, teške 300 kilograma, sa
šest ruku i šest nogu.
To je moglo i upaliti da je Reacher ostao dolje. Ali nije. Napali su ga, a on se odmaknuo
do stube na kojoj je stajao i udario najbližega u lice. Zatim se izvio i udario onoga slijeva
laktom, a onda se opet izvio i istim laktom u povratku udario i onoga s desne strane.
Gravitacija i granit iz New Hampshirea dovršili su posao. Sva su se trojica srušila unazad u
labavoj gomili. Kosti su im zveckale, a lubanje su se lomile. Na kraju je onaj zadnji izgledao
najbolje. Još se micao, pa je Reacher sišao i udario ga nogom u glavu. Samo jedanput. Broj
udaraca nije mogao biti manji. No udario ga je snažno, da ga obeshrabri u daljnjim
nastojanjima.
Tada su se otvorila vrata predvorja i ušla je Brenda Amos.
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Amosica je bila u civilu, očito, budući da je bila detektivka, ali uz to je i glumila ulogu. Nije
bila policajka koja se prikrada polako, oprezno i naoružana. Bila je obična osoba koja ulazi
brzo, bez ijedne brige. Ulazila je pod krinkom. Nema sumnje da se dobrovoljno javila. Ili čak
inzistirala. Zašto ne? Netko je morao počistiti tuđi nered. Ipak je bila vojna policajka. Kakve
inače koristi od nje? Nosila je torbicu. Izgledala je skupo. Vjerojatno kopija zaplijenjena na
tržnici. U njoj je imala svoju značku i pištolj. Možda i rezervni spremnik. Ali izvana ništa nije
ukazivalo na to. Bila je samo dama koja je došla ovamo posuditi knjigu tijekom stanke za
ručak. Bila je vedra i vesela, ali i pomalo zagonetna.
A onda više nije bila.
Zaustavila se.
Reacher je rekao: »Mislim da je ovo slučajnost.«
Pogledala je tipove na tlu.
A onda njega.
Nije rekla ni riječ. Znao je zašto. Nije znala koji bi osjećaj prevladao. Je li bila bijesna ili
sretna? Oboje, naravno. Bila je bijesna na njega, bez sumnje, sto posto, ali njezini su
problemi sada bili riješeni jer je pod novim relativnim okolnostima njezina nedorasla
četveročlana ekipa sada bila ravna oklopnoj diviziji. Samo su morali staviti lisičine trojici
stenjućih i ošamućenih muškaraca. Zbog čega je bila sretna. Jednakim intenzitetom. Baš sto
posto. Zbog čega je opet bila bijesna, ovaj put na sebe jer je sretna zbog nečeg tako užasnog.
»Ispričavam se«, rekao je Reacher. »Morao sam doznati nešto o jednoj ptici. Sada
odlazim.«
»Morate«, rekla je.
»Ispričati se?«
»Otići smjesta«, odvratila je. »Ovo je bilo lijepo, ali opasno. Reagirat će.«
»Zato što imaju kodeks?«
»Idući će put poslati nekog boljeg.«
»Toplo se nadam.«
»Ozbiljna sam«, rekla je. »To nije dobro za vas, a nije dobro ni za mene.«
»Doznao sam što sam trebao«, rekao je. »Odlazim odavde.«
»Kako?«
»U Subaruu. Čeka me. Barem me čekao prije pet minuta. Možda ste ga opet uplašili. Kao
prošli put.«
Amosica je izvukla radio iz torbice i postavila pitanje. Sekundu poslije javio se glas koji
je mogao biti Davisonov, prekinuo šum i rekao, da, Subaru je još parkiran uz pločnik,
zaustavljenog motora, a vozač je za upravljačem. Zahvalila mu je i prekinula vezu. Opet je
pogledala tipove na tlu.
Upitala je: »Zašto su ušli?«
 »Nadam se kako bi pronašli zahod i skinuli kombinezone. Onda su se mogli razići, svaki
u svom smjeru, izgledali bi normalno u civilnoj odjeći. Možda bi stvorili zbunjenost. Igrali
su na postotke. Ali ako su smislili nešto gore, zaključio sam da bi bilo sigurnije da prvi
udarim.«
Amosica ništa nije rekla. Znao je zašto. Bijesna ili sretna, još nije bila sigurna. Onda je
opet uzela radio i zapovjedila četvorici pozornika da dođu u knjižnicu. Što je brže moguće.
Ponavljam, napustite trenutačne položaje, uletite ravno u zgradu.
Reacheru je rekla: »A vi sjednite u Subaru, ovog trenutka.«
»I da odem iz grada?«
»Najkraćim mogućim putem.«
»I da se nikada ne vratim?«
Zastala je.
»Ne tako skoro«, odvratila je.
Prekoračio je jednu ruku i nogu te izišao kroz vrata kroz koja je ušao. Hodao je istim
popločanim puteljkom pokraj ljudi koji su šetali, sjedili na klupama i ležali na travi. Izišao je
kroz željezna vrata i prešao pločnik do Subarua. Kucnuo je po staklu, pristojno, a zatim
otvorio vrata i ušao.
Burke ga je upitao: »Jesi li doznao što te zanimalo?«
»Bio je to škanjac gaćaš«, odgovorio je Reacher.
»Drago mi je što sada znaš.«
»Hvala.«
»Vidio sam policiju u vrtu. Maloprije. Po prvi put. Dolazili su u trku sa svih strana. Baš
kad sam ti rekao da se to nikada ne događa.«
»Možda su imali hitan slučaj. Možda netko nije platio zakasninu.«
»Odvest ću te do autoceste ako želiš.«
»Ne«, rekao je Reacher. »Vraćam se u Ryantown. Da ga posljednji put pogledam. Nemoj
ići sa mnom. Iskrcaj me na kraju ceste. Ti se ne bi trebao uplitati.«
»Ne bi ni ti. Nipošto ne ondje. Čekat će te.«
»Nadam se«, ponovio je Reacher. »Više-manje sam im obećao da ću doći. Želim da me
smatraju čovjekom od riječi.«
»Autocesta bi bila bolji izbor.«
»Čini mi se da nisi uvijek tako mislio. Barem dvaput. Možda i više puta. U različitim
točkama svoga života. Počevši od prije četrdeset godina.«
Burke nije odgovorio. Pokrenuo je automobil i uključio se u promet. Skrenuo je desno,
prema Ryantownu, pretpostavio je Reacher. Smjestio se. Osjetio je šuškanje novog papirića
u stražnjem džepu hlača. Ceduljica od knjižničarke. O ornitologu. Njegovo ime i broj. Sa
sveučilišta u Durhamu.
Posegnuo je za ceduljicom i izvukao je.
Upitao je: »Imaš li mobitel?«
»Stari«, odgovorio je Burke.
»Radi li?«
»Većinu vremena.«
»Smijem li ga posuditi?«
Burke ga je izvadio iz džepa i dao mu ga ne gledajući, držeći oči na cesti. Reacher ga je
uzeo. Bio je nesumnjivo star. Nije bio poput malenog televizora s ravnim zaslonom. Imao je
prave gumbe. Izgledao je poput minijaturnog lijesa i bio debeo poput čokoladice. Upalio ga
je. Signal je bio dobar. Još su bili u gradu. Nazvao je broj ornitologa. Iz Durhama. Zvonilo je i
zvonilo, a onda se pomoćnik javio. Čovjek je bio na sastanku. Nije ga mogao smetati.
Reacher je ostavio poruku. Ryantown, škanjac, teorija o otrovu za štakore te kako je S. od S.
i W. Reacher bio njegov otac. Rekao je da ga može dobiti na ovaj broj još sat ili dva. Nakon
toga možda se mogu čuti nekom drugom prilikom.
Prekinuo je vezu i vratio mobitel Burkeu.
A on je rekao: »Možda je kositar stvarao probleme, a ne otrov za štakore.«
»Ptice su se vratile na vrhuncu proizvodnje. Tijekom rata. Kad je tvornica punom parom
radila dan i noć.«
»Upravo tako. Kada je vlada bila naručitelj. Veliku su pozornost pridavali kvaliteti.
Nečistoće nisu bile dozvoljene. Uvelike su pročistili proces proizvodnje. I ohrabrivali su
učinkovitost. Bilo je mnogo manje otpada.«
»Mislim da je krivac otrov za štakore.«
»Zato što je tvoj tata to napisao.«
»Zato što to ima smisla.«
»Zašto bi država uopće uzela sav otrov za štakore?«
»Znam kraj filma«, odgovorio je Reacher. »Vojska je predvidjela da će prije ili poslije
trebati golema skladišta, doslovno stotine četvornih kilometara u stotinama zemalja, puna
hrane, bala odjeće i svega ostaloga što glodavci vole, pa je netko unaprijed naručio otrov,
kao i stotine tisuća drugih neobičnih stvari za koje su mislili da bi im jednog dana možda
mogle zatrebati. Vojska je takva. U tome je dobra. Neke od tih stvari postoje još i danas po
cijelome svijetu.«
Vozili su dalje, izišli su iz šume i prošli pokraj prvih konjskih pašnjaka.

Dolazak četvrtog gosta bio je složen kao i onaj drugoga. Opet je uključivao privatni zračni
prijevoz. Koji je na određenoj razini bio anoniman poput taksija. Ironično, ne na samome
vrhu, gdje su sjajni Gulfstreamovi i Learjeti i službene zračne luke, nego na prljavoj, najnižoj
stubi, s travnatim poljima i zrakoplovima kratkog dometa s propelerom, izubijanima poput
gradskih taksija, isto toliko puta prebojanih, ali koji su letjeli ispod određene visine,
doslovno, gdje nije bilo zapisa, izvješća, planova leta ni teretnih listova. Sve se radilo
vizualno. Nije bilo razloga razgovarati s kontrolnim tornjem. Nije bilo potrebe ni imati
radio.
Dva, tri ili četiri takva leta mogla su se nadovezati kako bi se u potpunoj tajnosti
prevalile neslućene udaljenosti. A upravo je tu strategiju upotrijebio četvrti gost. Posljednji
je put sletio u avioklubu blizu Plymoutha, u New Hampshireu. Nitko nije znao odakle je
prvotno poletio. Steven je pokušao ući u trag njegovom kućnom ISP-u. Ali nije mogao. U
jednom se trenutku činilo da je usred NASA-e, u Houstonu, u državi Teksas, a u drugom je
bio u Kremlju, u Moskvi, u Rusiji. Pa u Buckinghamskog palači u Londonu, u Engleskoj.
Fantastičan softver, izrađen za čovjeka koji je cijenio svoju privatnost i mogao je platiti za
ono najbolje. A ovaj je čovjek to mogao. Steven se odvezao da ga dočeka i prva stvar koju je
vidio bila je torba s njegovim novcem.
Bila je to meka, kožna putna torba. Možda ne najbolje kvalitete. Nipošto nije imala
monogram. Bila je neupadljiva. I prema tome, potrošna. Steven je zaključio da postoje dva
glavna načina. Zaključio je da postoje neki koji radije prebroje novac, svežanj novčanica po
svežanj, jedan po jedan, da bi djelovalo stvarnije. Drugi bi samo spustili torbu i ostavili je.
Mukli, prašnjavi udarac, a zatim bi se udaljili. Bez riječi. Bez pogleda preko ramena.
Hladnokrvno. Otuda i potrošna torba.
Čovjek je imao još dvije mekane torbe - u kompletu, bolje kvalitete - i dva čvrsta kofera.
Steven mu je pomogao iskrcati ih. Čovjek je inzistirao na tome da sam prebaci čvrste kofere.
Bio je visok i čvrst, dugih udova, star možda šezdeset godina, snježnobijele kose i lica
crvenog poput cigle. Nosio je traperice i stare čizme. Dolazi sa zapada, pomislio je Steven. Iz
Montane, Wyominga, Colorada. Sigurno. Nije iz Houstona, Moskve ni Londona.
Ukrcali su stvari u Mercedes i Steven se zaputio na jug, cestom koja je uglavnom vozila
kroz šumu. Čovjek nije govorio. Trideset minuta poslije došli su do početka staze. Između
stupova koje je podigao mraz, bez znakova. Prešli su preko žice sa zvonom. Vozili su dalje
kroz tunel. Tri kilometra i deset minuta poslije čovjek je stavljao torbe u svoju sobu. Onda
je opet izišao na trijem, na parkiralište, kako bi pogledao malu skupinu drugih ljudi koji su
se okupili u blizini poput kakvog odbora za doček polako se primičući bliže, nonšalantno,
pripremajući ga se pozdraviti. Prvi koji su došli. Ranoranioci.
Zasad su bila trojica. Najprije su svi kimnuli u znak pozdrava. A onda su počeli govoriti.
Isprva o tome kako su stigli. Neutralna tema. Podijelili su pokoji detalj. Djelomično su bili
tajnoviti, a djelomično opušteni i prijateljski. Jedan je rekao da se dovezao u karavanu
Volvo. Okrenuo se i pokazao prema njemu, parkiranom ispred njegove sobe. Natuknuo je
da većinu vremena živi u kolibi u šumi. Bio je blijed i mišićav, u crvenoj kariranoj košulji.
Imao je možda sedamdeset godina. Na prvi pogled nije se doimao kao razgovorljiv tip, ali u
tom je trenutku treptao od potisnutog uzbuđenja. Izgledao je pomalo grozničavo. Pomalo
vlažno oko usta.
Iz Mainea je, pomislio je četvrti gost. Rekao je da se dovezao dolje, što je značilo na jug,
što je značilo da je živio na sjeveru. Na tablici je pisalo da je iz Vermonta, ali bio je uvjeren
da je lažna. Druga velika država. Koliba u šumi.
Drugi čovjek nije rekao odakle je, ali je ispričao dugu priču o unajmljenim letovima i
lažnim vozačkima. Dovoljno dugu da uključi gotovo svaki zvuk kojim bi dokazao da je dugo
živio na jugu Teksasa. Nije rođen ondje. Imao je pedesetak godina. Bio je čvrste građe koju
je sputavala prirodna seljačka ljubaznost, pristojan poput prodavača. Ali i on je bio
uzbuđen. Jednako grozničav. Jednako je drhtao.
Treći je čovjek bio zgodan poput filmske zvijezde, a građen poput sportaša. Poput
tenisača, možda, dugih udova i opušten. Čovjek koji je bio sjajan na faksu, no nije značajno
pao u formi ni nakon dvadeset godina. Zračio je određenom dozom samopouzdanja. Kao da
se uklapao. Kao da je naviknut na to da mu se dive. Rekao je da se dovezao gore u
automobilu koji ne postoji, a zadnji dio puta prevalio je u kombiju. Pokazao ga je. Perzijski
sagovi. Bio je iz zapadnog dijela države New York ili Pennsylvanije, pomislio je četvrti
čovjek, s obzirom na glas i manire, a to je implicirao i put kojim je došao, kao i udaljenost i
činjenica da je rekao da se dovezao gore.
Četvrti je čovjek upitao: »Jeste li ih već vidjeli?«
Drugi je čovjek odgovorio: »Roleta je podignuta. Ali sada se skrivaju u kupaonici.«
»Kakvi su?«
»Izgledaju sjajno.«
»Možeš li biti određeniji?«
»Mislim da će biti vrlo zanimljivi.«
 Čovjek iz Mainea preuzeo je riječ i rekao: »Oboje imaju 25 godina. Oboje su snažni i
zdravi. Čini se da su blisko emotivno povezani. Pregledali smo neke snimke. Ona s vremena
na vrijeme nema strpljenja za njega. Ali on na koncu ipak uspije uhvatiti korak. Zajedno
rješavaju probleme.«
Drugi je čovjek rekao: »Ona je mozak, bez sumnje.«
»Jesu li zgodni?«
»Obični«, odgovorio je zgodni čovjek. »Nisu ružni. Oboje su mišićavi. On je farmer, a ona
radi u pilani. Oboje su Kanađani što znači da su imali zdravstveno osiguranje dok su
odrastali. Za nju možemo reći da je kršna. To bi bila prava riječ za nju. Za njega baš i ne. S
razlogom mu je ime Shorty. Nabijen je. Ali visokokvalitetan. Moram reći da sam bio vrlo
zadovoljan kad sam ih vidio.«
»I ja«, rekao je čovjek iz Mainea.
»Rekao sam ti«, rekao je drugi čovjek. »Izgledaju sjajno.«
»Koliko će još doći igrača?«
»Još dvojica«, rekao je čovjek. »Ukupno šestorica. Ako stignu.«
Četvrti je čovjek kimnuo. Pravila su bila jasna. Ako zakasne, neće ni stići. Soba deset je
zauzeta. Sat je počeo otkucavati od početka. Postojala je granica. Bez izlika. Bez iznimaka.
Zato je došao zračnim taksijima, čitavim spojenim nizom. Nepojmljive udaljenosti.
Upitao je: »Zašto nema prozora u kupaonici?«
»Ne trebamo ga«, odgovorio je drugi čovjek. »Unutra su kamere. Idi do kuće pa
pogledaj.«
 DVADESET OSMO POGLAVLJE

Velečasni Patrick G. Burke inzistirao je na tome da vozi sve do granice svoje zabrane
prilaska, što je bila četrdesetogodišnja ograda iza koje ionako nije bilo ceste. Rekao je da će
ondje čekati. Reacher mu je rekao da ne mora. Ali Burke je inzistirao. Na to je Reacher
inzistirao da okrene automobil. Nosom prema van, ne prema unutra. Spreman za brzi bijeg,
u prvoj brzini. Ako zatreba. U najgorem slučaju. Okrenuti se u uskom ograđenom prostoru
bilo je nezgodno. Naprijed i natrag, od jednog ruba do drugoga, mnogo puta. Ali na koncu je
uspješno obavio taj zadatak. Subaru je sjedio poput dragstera na početku staze.
Reacher je nadalje inzistirao da Burke ne gasi motor. Da, za gađenje. Da, cijena goriva.
Ali i to je bolje od petljanja s ključem. Bolje od toga da se auto ne pokrene. Kad dođe
trenutak. Ako zatreba. U najgorem slučaju. Burke je pristao. Onda je Reacher inzistirao da
bude slobodan otići bez njega. Smjesta, bez upozorenja, u bilo kojem trenutku, iz bilo kojeg
razloga, bez obzira na to što mu savjest ili nagoni govore.
»Nemoj propitkivati«, rekao je Reacher. »Nemoj previše razmišljati. Nemoj čekati ni
pola sekunde.«
Burke nije odgovorio.
»Ozbiljan sam«, rekao je Reacher. »Ako krenu na tebe, to znači da su mene prošli. U tom
ih slučaju zaista ne želiš upoznati.«
Burke je pristao.
Reacher je izišao iz automobila. Zatvorio je vrata. Prebacio je noge preko ograde. Počeo
je hodati. Vrijeme je bilo isto. Mirisi su bili isti. Težak miris zrelog voća, vrući miris suhe
trave. Čuo je isto zujanje kukaca. Iznad njega letio je škanjac, na toplim strujama. Još dva, u
daljini, u širokom razmaku. Predaleko da odredi vrstu. Stan bi rekao da je to tipično
ponašanje ptica grabljivica. Svaka je imala ekskluzivan dio teritorija. Moj ugao, tvoj ugao.
Bez upadanja na tuđi. Kao i svaki razbijač.
Reacher je nastavio hodati gledajući ravno naprijed. Odbijao je pogledati lijevo, na vrh
brežuljka, gdje ga oni možda čekaju i promatraju. Odbijao im je pružiti to zadovoljstvo.
Neka oni dođu k njemu. Hodao je dalje. Došao je na pola voćnjaka. Na mjesto gdje je srušio
maloga. Nije bilo nikakvih tragova. Nikakvih dokaza. Možda malo slegnute trave od napetih
koraka. Možda bi u televizijskoj seriji izvukli nešto iz toga. Ali ne u stvarnosti. Nastavio je
hodati.
Došao je sve do druge ograde. Neometan. Oko njega vladali su mir i tišina. Ništa se nije
micalo. Ravno ispred njega lišće je bilo tamnije, a miris oštriji. Neosunčane sjene izgledale
su hladnije. Pogledao je iza sebe. Ništa.
Popeo se preko ograde.
Ryantown, New Hampshire.
Hodao je Glavnom ulicom, kao i dan prije, koračajući između njišućih tanjušnih stabala,
zapinjući povremeno na podignutom kamenju, prolazeći ispred niskih ostataka crkve i
škole. Pomno birajući put prema zgradi s četiri stana. Do desnog temelja. Do ostataka
kuhinje, u zabačenom kutu. Do komadića keramičke pločice. Zamislio je svoga djeda poput
obrijanog Crnobradog kako viče, urla, udara i ruši ljude. Vjerojatno i pije. Zamislio je svoju
baku, strogu, hladnu i namrgođenu. Nikada nasmiješenu. Nesposobnu reći ijednu lijepu
riječ. Kako bijesno šije plahte koje nikada neće koristiti.
Zamislio je svoga oca kako puzi po podu. Ili ne. Možda tiho sjedi u kutu i zuri kroz
prozor. Na komadić neba prepun života.
Tvoj je tata sa sedamnaest godina otišao u Marince, rekao je Carter Carrington. Sigurno je
imao razlog.
Dugo je stajao ondje, a onda se oprostio od tog mjesta. Okrenuo se i vratio istim putem.
Izišao je iz kuhinje, kroz hodnik, pokraj stabala, kroz predvorje, van kroz vrata.
Ondje nije bilo nikoga. Nije bilo ničega osim mira, spokoja i tišine, opet. Vratio se
Glavnom ulicom. Zastao je kod škole. Naprijed je ulica skretala do crkve. Da prošlih
šezdeset godina nisu niknula stabla, pogled bi bio posve otvoren. Čovjek bi vidio velik
komad neba. Možda su upravo s tog mjesta promatrali ptice. I ondje vidjeli škanjca. Možda
je dalekozor pripadao školi. Donacija okruga. U zajedničkom vlasništvu. Nije ga se smjelo
uzimati. Ili ga je učitelj meka srca pronašao u staretinarnici i kupio ga za koji dolar.
Nastavio je hodati. Prošao je crkvu. Vratio se do ograde. Rub Ryantowna. Ispred njega je
bio voćnjak. Gdje je nekoć bila cesta. Ravno naprijed, stotinu metara, do parkiranog
Subarua. Koji je još bio ondje. Jasno je bio vidljiv u udaljenosti. Između automobila i njega
bile su samo dvije zanimljive točke. Udaljenija je bio Burke. Stajao je u prostoru između
prtljažnika svog automobila i sigurne strane ograde skakućući s noge na noge, poskakujući i
mašući rukom.
Druga je bila pedeset metara bliže. Na pola voćnjaka, rastegnuta po širini ukradene
ceste, stajala su petorica muškaraca.
Iznad njih polako je kružio jastreb.
Reacher se popeo preko ograde. Za sobom je ostavio mahovinom obraslu nesputanu
vegetaciju i hodao između urednih redova obrezanih i identičnih stabala. Ispred njega
petorica se nisu micala. Stajali su ramenom do ramena, ali ne dodirujući se. Izgledali su
poput pjevačke grupe koja tek što nije zapjevala. Poput brijačkog kvarteta plus jedan.
Možda alt, dva tenora, bariton i bas. U tom bi slučaju bas bio čovjek u sredini. Bio je krupniji
od ostalih. Reacher je bio prilično siguran da ga prije nije vidio. I bio je prilično siguran da
je stariji čovjek stajao desno od krupnoga. Srednji naraštaj. Bolje traperice, čišća košulja,
sjedija kosa. Ostala trojica bili su isti kao i noć prije. Ali bez onoga koji je stradao. Krupni i
zdravi primjerci ali nisu bili u vojsci, ni zatvoru ni na tajnoj Mossadovoj obuci.
Nastavio je hodati.
Oni su čekali.
Daleko iza njih Burke je još poskakivao i mahao rukama. Reacher nije bio siguran zašto.
Ionako bi bilo prekasno za upozorenje. Zbog linearne geometrije. Vidio bi problem prije
nego što bi vidio upozorenje. Što nije imalo smisla. Možda mu je Burke davao taktički
savjet. Učini ovo, a onda ovo. Ali Reacher nije mogao prepoznati signale. I smatrao je kako
je to ionako suvišno. Čovjek poput Burkea nedvojbeno je bio nadaren za štošta, ali
vjerojatno ne za tučnjave. Barem to još nije pokazao.
Možda je to bio znak općenite uzrujanosti.
Reacher je nastavio hodati.
 Čovjek u sredini petorice bio je visok, širok i građen kao topnička granata. Imao je malu
glavu postavljenu na vrat poput bikovog, čak deset centimetara širi od njegovih
sljepoočnica. Ispod toga bila su ramena koja su se naglo i elegantno spuštala, kao u
morskog stvorenja. Imao je velika i široka prsa zbog kojih su mu ruke i noge izgledale
kratko. Izgledao je mlado, u dobroj formi i snažno.
Bio je hrvač, pomislio je Reacher. Možda je nekoć bio srednjoškolska zvijezda. Pa
studentska. A sada bere jabuke. Je li postojala prva liga za studentske hrvače? Ako jest, on
nije ušao u nju. To je bilo jasno.
Ali ipak, bio je krupan.
Još dvadeset metara.
Oni su čekali.
Hrvač je zurio ravno naprijed. Male i mračne oči bile su mu postavljene duboko u
sićušnoj glavi. Nije imao osobiti izraz. Zapravo, pasivan. Što bi možda objasnilo manjak
uspjeha u postdiplomskom svijetu. Možda mu je nedostajalo motivacije. Možda nije
uspijevao protumačiti svijet oko sebe. U tom slučaju, njegov problem. Morat će stisnuti
zube. Dobio je upozorenje. Očito. Izabrali su ga kao zamjenu. Ta je riječ sve govorila. Znao je
u što se upušta. Mogao je odbiti.
Još petnaest metara.
Stariji je čovjek gledao lijevo i desno pregledavajući svoju vojsku. Izgledao je uglavnom
uzbuđeno. Spremao se vidjeti baš dobru zabavu. Ali bio je i pomalo uplašen. U dalekom
kutku svoga uma. No znao je da je to ludost. Kako bi mogli izgubiti? Ovo je bio zicer. Ali nije
se mogao otresti tog osjećaja. Reacher ga je vidio na njegovu licu. I pomogao mu ga je
raspiriti na svaki način. Polagani hod. Dugi koraci, opuštena ramena. Ruke odmaknute od
bokova. Podignuta glava, oči uperene u njega. Primitivni signali, davno naučeni.
Još deset metara.
Stariji čovjek nije se mogao otresti tog osjećaja. To mu se vidjelo na licu. Odjednom je
izgledao kao da počinje smišljati rezervni plan. Moguću promjenu taktike. Za svaki slučaj.
Kao alternativu. Izgledao je kao da je spreman izdati nove zapovijedi. Zbog čega je
opravdano postao meta. Iako je imao pedesetak godina i bio mekušac. Bio je zapovjednik na
polju. Pravila ratovanja. Bila su takva kakva su bila. I on će morati stisnuti zube.
Reacher je zaključio da će ostala trojica pobjeći. Ili se barem odmaknuti dlanova
okrenutih prema van te da će izmucati nekakvu izliku u stilu da to nije bila njihova zamisao.
Odanost je imala granice. Osobito kad je riječ o obećanjima fizičkog posla od ljudi koji su
ionako bili seronje.
Pobjeći će.
Još pet metara.
Reacher je vjerovao u fleksibilnost, ali i u planiranje, a prema njegovu iskustvu, izgledi
za jedno i drugo bili su pedeset-pedeset. U ovom je slučaju plan bio uopće ne usporiti, stići
punom brzinom i usred koraka udariti hrvača glavom o glavu. To bi zadovoljilo sve
kategorije. Iznenađenje, prekomjerna sila, sveopći šok i nevjerica. Sa zgodnim etičkim
obratom. Doslovno. Od toga bi stariji čovjek ostao savršeno otvoren za lijevi kroše
Reacherovom slabijom rukom, a nije mogao biti humaniji od toga.
No pokazalo se da je fleksibilnost bolja. Zbog hrvača. Zauzeo je nekakav borbeni stav.
Poput kazališne poze. Kao da je ispred fotografa koji mu govori da se pokaže u najboljem
svjetlu. Možda ga fotografira za naslovnicu mjesnih novina. Srednjoškolska zvijezda osvaja
pehar. Takvo nešto. Tip je davao sve od sebe. No nije djelovalo. Izgledao je poput debelog
klinca koji se pretvara da je medvjed. Kratke ruke poput pandža. Spremne. Donekle u
čučnju, svinutih koljena, razmaknutih stopala.
Stoga je Reacher promijenio plan. U hodu. Na West Pointu bi bili ponosni. Zadržao je
najvažnije dijelove, a promijenio je samo pojedinosti. Uopće nije usporio. Stigao je pri punoj
brzini. Ali umjesto udarca glavom, udario je tipa nogom u jaja. Iznenadna meta. Zbog
razmaknutih stopala. Udario ga je u koraku, s ubrzanjem, žestokim pokretom prema gore i
savršeno pogodio ciljano mjesto.
Nogometna lopta odletjela bi sa stadiona.
Ishod je bio dobar i loš.
Dobro je bilo što se našao točno ondje gdje je i htio. Spreman za lijevi kroše. Koji je
zadao. Bio je kratak i vrludav, po klasičnom standardu. Nimalo elegantan. Ništa više od
ćuške. Ali je bio učinkovit. Bang. Tatica je pao u stranu. Njegov je zapovjedni utjecaj
prekinut.
Loše je bilo što je hrvač nosio sportsku zaštitu. Suspenzor. Pametan dečko. Shvatio je
svijet. Došao je spreman. Ali ipak je primio težak udarac. Kao da tupi rezač tijesta velikom
silinom pada na čvrsto i žilavo tijesto. Ali nije bio onesposobljen. Još je stajao na nogama
ukočeno se krećući, teško dišući. Šok, da. Nevjerica, i ne baš. Što je značilo da ostala trojica
nisu pobjegla. Nisu se povukla dlanova okrenutih prema van, moleći. Umjesto toga
napravili su korak naprijed da naprave blokadu kako bi njihov vođa navale došao k sebi.
Dovraga, pomislio je Reacher. Sreća je hirovita. Trebao se držati prvotnog plana. Tip nije
nosio zaštitnu kacigu. Htio se odmaknuti korak da vrati geometriju, na početno stanje, ali
nije si to dopustio. To bi poslalo pogrešnu poruku. Umjesto toga, udario je tipa koji mu se
najviše približio. Čvrst udarac u želudac. Od čega se tip presavinuo držeći lice kod koljena,
povraćajući i pokušavajući doći do daha, pa ga je Reacher opet napao snažnim udarcem
laktom u potiljak, od čega je pao licem u travu. Kraj igre za njega, pa je Reacher koraknuo
ulijevo i namjestio idućeg tipa. Bez zadrške. Neće ništa dobiti ako bude stajao i čavrljao.
Bolje da ih namjesti i sruši.
Ali idući je tip gurnut ustranu. Učinio je to hrvač koji se probijao kroz liniju. Ispružio je
ruke, a tijelo mu kiptjelo od bijesa. Gurnuo je zadnjeg tipa s puta. Jurio je poput kamiona.
Onda je ukopao stopala. Čučnuo je. Licem u lice. Kao na početku dvoboja. Bijesno je zurio.
Režao je.
Reacher je pomislio, dobro.
Ništa nije znao o hrvanju. Nikada se nije u tome okušao. Nije imao potrebe. Previše
znoja. Previše pravila. Previše slično posljednjoj opciji. Smatrao je da u tučnjavi treba
pobijediti mnogo prije nego što dođe do valjanja po tlu.
Burke je u daljini još poskakivao i mahao.
Hrvač se pomaknuo. Tijelo mu se okrenulo kao jedan ukočeni blok, udario je desnom
nogom o tlo, malo ispred mjesta na kojem je maloprije bila. Zatim se okrenuo u drugu
stranu, jednako ukočeno, i udario je lijevom nogom. Kao u sumo hrvanju. Sada je bio pola
koraka bliže. Bio je nekoliko centimetara niži od Reachera. Ali vjerojatno desetak kilograma
teži. Bio je visok i krupan. To je bilo sigurno. Bio je pun čvrstih mišića koji su poprimili
tečan oblik, kao da je na njih djelovao zrak ili voda. Poput mužjaka tuljana. Ili granate
minobacača.
 Zamjena. Ne baš, pomislio je Reacher. Ovaj je tip bio poboljšanje. Pozvali su ga kako bi
pojačao postavu. Bio je specijalist, izabran upravo za ovu priliku. Nakon lekcije od sinoć.
Možda su ga posudili od prijateljeva prijatelja. Možda je bio izbacivač u noćnog klubu. U
Manchesteru. Ili čak Bostonu. Možda je to bila prva liga za studentske zvijezde.
Reacher je odlučio kloniti se njegovih ruku. U hrvanju je bilo najvažnije uhvatiti,
zgrabiti, ščepati. Tip je vjerojatno bio dobar u tomu. Ili barem iskusan. Vjerojatno je znao
svakakve dodatne trikove. Znao bi desetak načina da sruši protivnika na strunjaču. Tu bi
sudbinu bilo najbolje izbjeći. Borba na tlu bila bi problem. Prevelika masa. Bilo bi to kao da
pokušava podići kita. Srećom, tip nije imao duge ruke. Zabranjena zona nije bila velika. Bilo
je prostora za akciju. Nešto se moglo učiniti.
Ali što točno? Prvi put u životu Reacher nije bio siguran. Udarac glavom još je bio
mogućnost, ali riskantna mogućnost jer bi to značilo da mora ući u medvjeđi zagrljaj. Možda
je tip znao dovoljno da se izmakne i primi udarac u vrat, koji je izbliza izgledao osjetljivo
poput automobilske gume. Mogao bi zadati udarce u tijelo, brzu kombinaciju ljevicom i
desnicom kao da udara tešku vreću, ali tip kao da je bio popločan i bilo bi to kao da udara
pancirni prsluk. I jednako učinkovito.
Hrvač se opet pomaknuo. Isti dramatični manevar. Opet kao u sumo hrvanju. Reacher je
to vidio na televiziji. Poslijepodne, u motelima. Zrnata, narančasta slika. Golemi muškarci s
namotanim komadima tkanine oko bokova, praznog pogleda, nauljeni i neumoljivi.
Sada je tip bio cijeli korak bliže.
Iznad njih je škanjac polako kružio.
Reacher je prekasno shvatio što će tip učiniti. Jurnuti naprijed, ispružena trbuha, poput
sumo hrvača na televiziji, ali ondje bi drugi tip učinio to isto, pa bi se sudarili u sredini uz
glasan pljesak, no Reacher se uopće nije micao, što je značilo da je inercija bila na strani
tipa, što je značilo da će Reacher primiti težak udarac. Kao da ga je pregazila traktorska
guma.
Sagnuo se, izmaknuo i zadao očajnički desni kroše u njegov bok koji je snažno udario i,
prema zakonu Isaaca Newtona o jednakoj i oprečnoj reakciji, donekle smanjio inerciju, ali
njegova je jureća masa bila gotovo nezaustavljiva, pa se Reacher okrenuo i odbio, a zatim se
morao izvinuti da izbjegne medvjeđu pandžu koja je krenula prema njemu. Posrnuo je
unatrag mašući rukama, pokušavajući ostati na nogama.
Hrvač je opet jurnuo. Bio je okretan za tipa građenog poput morža. Reacher se sagnuo i
slabo ga udario u bubreg u prolazu. To nije imalo nikakvog vidljivog učinka. Tip je
promijenio smjer zgodnim dvokorakom i opet jurnuo, uzavreo i žestok, fingirajući lijevo i
desno, pokušavajući ga dohvatiti. Najbolje je to izbjeći. Reacher je napravio korak unatrag,
pa još jedan, a tip je i dalje dolazio, pa je Reacher zadao direkt desnicom ravno u njegovo
lice, što je bilo poput udaranja zida u tapeciranoj sobi, a zatim se sagnuo, nisko ispod
medvjeđe pandže, pa se uspravio, okrenuo i lijevim krošeom ga snažno udario u leđa i
naposljetku odskočio izvan dometa.
Sada je hrvač teško disao. Malo je trčkarao i primio dva i pol solidna udarca u tijelo.
Uskoro će se početi kočiti. Reacher je napravio korak unazad. Tlo pod njegovim stopalima
bilo je neravno. Lijevo je bila jabuka, sjajna poput dragulja na travi. Dva preostala tipa od
sinoć polako su se približavala njušeći krv.
Jastreb iznad njih i dalje je kružio.
 Dvojica su zauzela položaj i raširila se, korak ispred hrvača. Potpora s boka. Ili ekipa
koja će ga loviti. Možda su očekivali da će pobjeći.
Hrvač se opet spustio u borbeni stav. Reacher je čekao. Hrvač je jurnuo. Isto kao i prije.
Nizak, neposredan napad koji su pokretale svinute i snažne noge. Reacher je napravio
korak naprijed i udario ga u koljeno jednako snažno kao što ga je udario u suspenzor,
jednakim zamahom prema gore i jednakom savršenom preciznošću. I tip je ušao ravno u
udarac. Sa svom svojom inercijom. Nogometna lopta preletjela bi dva stadiona. Rezultat je
bio spektakularan. Koljeno je slaba točka svakog krupnog čovjeka. Nije postalo veće i
snažnije samo zato što je tip cijeli semestar dizao utege. Samo je bilo pod većim
opterećenjem.
U ovom je slučaju više-manje eksplodiralo. Koljeno se smrskalo ili iščašilo i možda je
štošta unutra potrgano jer se tip srušio kao da je netko prerezao konce kojima ga je držao, a
zatim je zbog istog iskonskog nagona skočio gore, trenutačno, jaučući, stojeći na jednoj
nozi, mašući medvjeđim pandžama kako bi uspostavio ravnotežu. Dvojica preživjelih
napravili su korak unatrag. Kao na burzi. Ulaganja mogu rasti i padati. Iza njih u daljini
Burke je stajao mirno i promatrao napeto, stisnut uz ogradu.
Reacher se nadalje odlučio za brutalnu učinkovitost. Stilski dojam više nije bio važan.
Hrvač ga je očajnički pokušao dohvatiti medvjeđom pandžom, ali Reacher ju je uhvatio i
izbacio ga iz ravnoteže, pa je opet pao nezgodno, nespretno, nakon čega ga je Reacher
udario nogom u glavu, jedanput, dvaput, dok se nije primirio.
Reacher se uspravio i ispustio zrak iz pluća, zatim opet duboko udahnuo i izdahnuo.
Dvojica preživjelih napravili su još jedan korak unatrag. Vrpoljili su se na mjestu i
pokušavali izgledati tupavo. Podigli su ruke dlanova okrenutih prema van. Tapšali su zrak
ispred sebe. Predajući se. Ali i distancirajući se. Šaljući poruku.
Nije bila naša zamisao.
Reacher ih je upitao: »Gdje ste pronašli ovu gomilu sala?«
Udario je hrvača još jedanput nogom u rebra, ali nježno, kao da želi pokazati na koju je
gomilu sala mislio.
Nitko nije odgovorio.
»Bolje da mi kažete«, rekao je Reacher. »Važno je za vašu budućnost.«
Desni je klinac rekao: »Pojavio se jutros.«
»Odakle?«
»Iz Bostona. Sada živi ondje, ali odrastao je ovdje. Poznavali smo ga u srednjoj školi.«
»Je li osvajao pokale?«
»Mnoge.«
»Gubite se sada«, rekao je Reacher.
To su i učinili. Trčali su na jug sprintom, uzbrdo, mašući koljenima i laktovima. Reacher
ih je gledao kako odlaze. Onda je prošao između poraženih i nastavio niz voćnjak. Burke ga
je čekao kod ograde. Podigao je ruku kojom je mahao. U njoj je imao mobitel.
»Pokušavao je zazvoniti«, rekao je. »Ali ovdje nema signala. Stoga sam se vratio do
mjesta gdje sam imao pola crtice. Zvao je ornitolog. Uzvraćao je tvoj poziv, sa sveučilišta.
Rekao je da može samo sada razgovarati jer cijeli dan ima gužvu. Stoga sam dotrčao natrag
da ti privučem pozornost.«
»Vidio sam«, rekao je Reacher.
»Ostavio je poruku.«
»Na mobitelu?«
»Kod mene.«
Reacher je kimnuo.
Rekao je: »Najprije moram nazvati Amosicu iz policije Laconije.«
 DVADESET DEVETO POGLAVLJE

Peti gost došao je nenametljivo, kao i prvi i treći. Mark, Steven i Robert bili su u stražnjem
salonu kad su čuli zvono od žice postavljene preko asfalta. Promatrali su zaslone. Robert je
postavio tri različita pogleda na stazu. Čekali su. Za tri kilometra trebalo je četiri minute pri
brzini od četrdeset i pet kilometara na sat, a šest minuta pri brzini od trideset kilometara
na sat. U prosjeku pet minuta, ovisno o tome koliko je brzo vozač bio spreman voziti i kakvo
ima vozilo. Površina je bila grbava.
Prošlo je točno pet minuta i devetnaest sekunda prema digitalnom satu u donjem
desnom kutu zaslona. Vidjeli su kako kamionet izlazi iz šumarka na svjetlost. Robert je
pomaknuo palicu i približio kameru. Bio je to Ford F150. Bez stražnjeg sjedala, s dugim
tovarnim prostorom. Prljavo bijele boje. Gotovo tvorničkih postavki, model od kojeg su
postojala tri ili četiri novija. Vozilo radnog čovjeka. Njegovo oruđe.
Robert je još približio kadar kako bi provjerio registracijsku tablicu. Bila je iz Illinoisa,
za što su svi znali da nije točno. Tip je bio iz New Yorka. ISP u njegovu uredu bio je
neprobojan, ali zato mu je kućna mreža bila širom otvorena. Upravljao je nekim fondom na
Wall Streetu. Bio je jedan od bezličnih novih superbogataša za koje nitko nije čuo. Mark ga
je htio zadiviti. Pomislio je da bi Wall Street mogao biti ključno tržište. Pravi ljudi, s pravim
potrebama i pravim novcem.
Promatrali su ga kako vozi preko livade i silazi sa staze na parkiralište motela. Vidjeli su
kako se zaustavlja ispred ureda. Vidjeli su kako Peter izlazi da ga pozdravi. Rukovali su se i
razmijenili pozdrave. Peter mu je dao ključ i pokazao mu kamo da ide. Soba broj 11.
Najbolja lokacija. Značajna u svakom pogledu. Njihov i vaš krevet gotovo se dodiruju.
Glavom do glave. Simetrično. Dijeli vas samo širina zida. Nekoliko centimetara. Soba 11 bila
je VIP zona, bez imalo sumnje. Ta se čast nije davala olako. Ali Mark je inzistirao. Ciljano
tržište bilo je važno, rekao je.
Robert je kliknuo mišem, kucnuo po tipkovnici i složio sliku na zaslonima kako bi mogli
vidjeti sve odjednom na zidovima oko njih — jedna se slika pretapala u drugu, neke pod
drugim kutem, poput nespretnog pokušaja stvaranja prividne stvarnosti. Vidjeli su tipa s
Wall Streeta kako se parkira iza nepokretne Honde. Vidjeli su kako skreće do prozora sobe
broj deset da baci pogled. Ništa. Vratio se. Izgledao je kako bi se očekivalo od nekog s Wall
Streeta. Pristojna frizura, u formi zbog teretane, potamnio od solarija i vikenda koje je
provodio u ženinom ljetnikovcu u Hamptonsu. Bio je lijepo odjeven iako se trudio da ne
bude. Kako bi se uklopio s običnim kamionetom. Ali njegova je prtljaga pala na ispitu. Imao
je dva čvrsta kofera i meku najlonsku torbu i svi su bili prašnjavi od vožnje u otvorenom
tovarnom prostoru.
Uz to, za kraj, na suvozačkom sjedalu bila je plastična vrećica iz njujorške trgovine, puna
nečega što su mogli biti krumpiri, krafne ili smotuljci novca.
Za to vrijeme prva četiri gosta okupila su se u blizini, u grupi, vukući se od zaslona do
zaslona, spremni za razgovor, ili za pokušaj razgovora ili barem da se njišu s noge na nogu
dok netko nešto ne kaže. Muško druženje. Katkad spor proces. Robert je pojačao zvuk. Po
cijelom motelu nalazili su se skriveni mikrofoni. Pomagao im je uređaj koji je izgledao
poput televizijskog satelitskog tanjura, ali zapravo je bio parabolični mikrofon, osjetljiv
poput šišmiševa uha, usmjeren prema dolje, na komadić zemlje ispred prozora sobe deset.
Gdje se ljudi najčešće okupljaju. Bilo je to elektroničko pretjerivanje, ali Mark je inzistirao.
Što sirovije i nefiltrirano, to bolje. Najbolje je bilo što nisu znali da ih itko prisluškuje.
Slušali su. Glasovi su bili limeni i pomalo iskrivljeni. Čuli su oprezne pozdrave, iste kao i
prije, kao i iste ratne priče s ceste o dolasku na vrijeme i neopaženo, isti opis Patty i
Shortyja poput zamoraca, njihova zdravlja, snage i općenite privlačnosti.
Onda je komentar gostiju postao malčice negativan. Mark je okrenuo glavu, razočaran.
Na zaslonima se stvorio mali raskol Postojala su dva oprečna tabora koja je razdvajala
jedna ključna razlika. Gosti jedan, dva i tri vidjeli su Patty i Shortyja kroz prozor. Uživo,
glavom i bradom. Upravo ondje. Nakon što se roleta podignula. Gosti četiri i pet nisu. Tada
su se Patty i Shorty već skrivali u kupaonici. Koja nije imala prokleti prozor. Njihov je
prigovor bio dvojak. Ako su svi u početku bili jednaki, kao što bi i trebali biti, slobodna
zemlja, ista pravila i tako dalje, onda je trebalo čekati dok nisu svi stigli, zar ne, a onda
ceremonijalno podići prokletu roletu. Kao da je riječ o posebnoj prilici. Dok svi stoje ispred
i gledaju. Ili barem staviti prozor u prokletu kupaonicu. Ili jedno, ili drugo.
Mark je u salonu ostalima rekao: »Ne vidim kako smo mogli staviti prozor u kupaonicu.
Ne od običnog stakla. Bilo bi previše čudno. Ali bilo što drugo ne bi upalilo. Ne bi se vidjelo
unutra.«
Steven je rekao: »Mogli smo izvana staviti plastičnu ploču. S nekakvim uzorkom. Kako bi
iznutra izgledalo pokriveno. Onda bismo je mogli skinuti kad budemo spremni.«
»Izbjegava problem«, odvratio je Robert. »Zabrljali smo s roletom. Jednostavno je tako.
Čovjek ima pravo. Nismo je smjeli dizati dok svi ne stignu.«
Mark je rekao: »Patty je htjela vidjeti sunce.«
»Zar smo postali socijalni radnici?«
»Njezino bi raspoloženje moglo biti ključno.«
»U kakvom je sada raspoloženju?«
»Smiri se«, rekao je Mark. »Razmišljaj izvan okvira. Što je učinjeno, učinjeno je. Učinili
smo to baš na polovici. Trojica su ih vidjela, a trojica ih neće vidjeti. Možemo to smatrati
nagradom za točnost. Poput dodatnog praga. Kao da nudimo nešto. Možemo to nazvati
marketinškim potezom.«
»Točnost znači doći na vrijeme, a ne rano. Sve bismo trebali jednako tretirati.«
»Prekasno.«
»Nikada nije prekasno da se ispravi pogreška.«
»Kako?«
»Obrati se Patty i Shortyju na mikrofon i podsjeti ih da si ih upozorio na to, ali reci im da
možda nisu shvatili u što se upuštaju, pa smo radi njihove udobnosti jednoglasno odlučili
opet spustiti roletu. I spustimo je, odmah. Čut će je. Izići će iz kupaonice. U međuvremenu
ćemo se ispričati gostima četiri i pet i reći ćemo im da ćemo poslije imati pravu ceremoniju.
Nakon što se Patty i Shorty opet smire. Kad se svi okupimo. Možda kad se bude mračilo.
Mogli bismo naglo podignuti roletu i istodobno osvijetliti sobu. Kladim se da bismo ih
uhvatili na krevetu. Bilo bi to poput Saksa na Petoj aveniji za Božić. Ljudi bi došli izdaleka.«
 »To ne rješava problem«, rekao je Mark. »To samo znači da će ih trojica vidjeti jedanput,
a trojica dvaput. To nije jednako.«
»Bolje od toga ne možemo«, rekao je Robert. »Neka to bude gesta. To bi moglo biti
važno. Ovo ne smije postati problem. Znaš o čemu govore na chatu. Usmena predaja može
te uzdignuti ili uništiti. Moraju znati da smo se potrudili ovo ispraviti.«
Mark je dugo šutio.
Zatim je pogledao Stevena.
A on je rekao: »A, valjda.«
Mark je kimnuo.
Rekao je: »Dobro.«
Robert je stisnuo prekidač obilježen sa Soba deset, prozorska roleta, spuštanje.

Iz stropa se začuo njegov glas. Kao i prije. U kupaonici je bio jednako glasan kao i u sobi.
Rekao je: »Društvo, ispričavam se. Iskreno. Ja sam kriv. Nisam bio dovoljno jasan kad smo
prije razgovarali. O mani pogleda, hoću reći. Stoga smo to ispravili. Roleta je opet spuštena i
ostat će spuštena dokle god to želite. Siguran sam da će vam tako biti udobnije. Ponavljam,
ispričavam se. Bio sam bezobziran.«
Patty je upitala: »Što želite od nas? Što će nam se dogoditi?«
»Prije kraja dana razgovarat ćemo o tomu što želimo od vas.«
»Ne možete nas dovijeka držati ovdje.«
»I nećemo«, odvratio je Mark. »Obećavam. Vidjet ćete. Ne dovijeka.«
Onda se začuo mali elektronički škljocaj i strop je opet utihnuo.
U tišini je Shorty rekao: »Vjeruješ li mu?«
»O čemu?« upitala je Patty.
»Da je roleta opet spuštena.«
Kimnula je.
»Čula sam je«, rekla je.
Shorty se ukočeno uspravio s mjesta na kojem je sjedio i odškrinuo vrata, samo malo.
Odmah je znao. Nije bilo crte sunčeve svjetlosti. Samo tama.
»Idem unutra«, rekao je. »Ovdje nije udobno.«
»Opet će je podići.«
»Kada?«
»Vjerojatno kada to budemo najmanje očekivali.«
»Zašto?«
»Zato što nas zafrkavaju.«
»Uskoro?«
»Vjerojatno ne. Čekat će neko vrijeme. Žele da nas obuzme osjećaj sigurnosti.«
»Znači, neko će vrijeme biti sigurno. Sada. A poslije možemo zabiti plahtu preko
prozora.«
»Možemo li?«
»Zašto ne?« rekao je Shorty.
Prije bi prigovorila jer to ne bi bilo pristojno učiniti. Budući da je Kanađanka. Oštetili bi
plahtu i zid, u to nema sumnje. Ali sada je samo rekla: »Imaš li čekić i čavle?«
»Nemam«, odgovorio je Shorty.
»Onda začepi. Grlo će ti se osušiti od toliko priče.«
 »Oprosti«, rekao je. Jedan je trenutak stajao kod vrata. Onda je ušao u sobu. Sve ga je
boljelo od sjedenja na jednoj vrsti hladnih pločica i naslanjanja na drugu vrstu. Legao je na
krevet i kroz tamu zurio u strop. Ondje negdje bila je kamera. Nije ju mogao vidjeti. Gips je
bio posve gladak. Znači da je bila u svjetlu ili u alarmu za dim. Morala je biti. Vjerojatno ne u
svjetlu. Ondje je zasigurno previše toplo. Tajne špijunske kamere osjetljive su. Imaju čipove
i sićušne odašiljače.
Znači da je bila u alarmu za dim. Zurio je u njega. Zamišljao je kako ona zuri u njega.
Zamišljao je kako je razbija čekićem. Zamišljao je kako komadići padaju. Zamišljao je da još
ima čekić u ruci. Što bi zatim razbio?
Opet se dignuo s kreveta i vratio u kupaonicu. Zatvorio je vrata. Odvrnuo je slavinu
iznad umivaonika. Patty ga je promatrala sa svog mjesta na podu. Sagnuo se nisko, do
njezina uha, i progovorio šapatom. Rekao je: »Razmišljao sam nešto. Recimo da imam čekić,
što bih učinio?«
»Zabio plahtu«, odvratila mu je šaptom.
»Mislim, poslije toga«, rekao je.
»Što poslije toga?«
»Ušao bih ovamo. Ovo je stražnji dio zgrade. Sve se događa sprijeda. Ono sranje s
roletom i oni ljudi koji su provirivali. Možda nitko ne motri stražnji dio. Zid čini samo tanki
sloj pločica, zatim centimetar šperploče, zatim praznina od petnaest centimetara između
potpornja, možda ispunjena izolacijom uz hidroizolaciju, a zatim daske od cedrovine u koje
su svakih četrdeset centimetara zabijeni čavli.«
»Pa?«
»Da imam čekić, probio bih se van. Mogli bismo otići.«
»Kroza zid?«
»Prava ekipa za rušenje učinila bi to za sekundu. Njima to ne bi bilo ništa posebno.«
»Onda je šteta što nemaš čekić.«
»Možemo upotrijebiti kovčeg da razbijemo pločice. Poput ovna. Možemo njime
zamahnuti zahvaljujući novoj ručki od užeta. Kao: jedan, dva, tri. Kladim se da bi pločice
otpale u komadu. Onda bih mogao ostatak razbiti nogom.«
»Ne možeš nogom probiti cedrovinu.«
»Ne moram«, odvratio je Shorty. »Moram samo iznutra skinuti dasku s potpornja, gdje
je zabijena. Iznenadnom silom koja djeluje prema van. Što bi trebalo biti lako. Onda bi sama
otpala. Ostala bi mi samo zidna daska koju bih trebao razbiti nogom. Što bi također trebalo
biti lako. To nije čvrsto.«
»Koliko bi široki otvor napravio?«
»Mislim oko trideset i pet centimetara. Mogli bismo izići postrance.«
»S kovčegom?«
»Nešto moramo prihvatiti«, rekao je Shorty. »Moramo biti realni. Kovčeg ostaje ovdje
dok se ne domognemo vozila.«
Patty na trenutak nije ništa rekla.
Onda je prošaptala: »Ne domognemo se čega?«
»Neki od tih ljudi koji su virili sigurno su se dovezli ovamo. Što znači da na parkiralištu
sigurno ima automobila. Ili su ih možda sve pokupili Mercedesovim terencem. U tom je
slučaju on još ondje, negdje uredno parkiran, zagrijan i spreman za polazak. Ako ga ne
uspijemo pronaći, nema veze, u staji ih ima još mnogo. To ionako nije daleko. Kladim se da
svi ključevi vise na urednoj ploči.«
»Znači, najprije uništimo njihovu imovinu, a onda im ukrademo automobil?«
»Možeš se kladiti u to.«
»Ovo zvuči jednako ludo kao i ono s četverokotačem.«
»To s četverokotačem nije bilo ludo. Savršeno je upalilo. Znaš to. Vidjeli smo da je
upalilo savršeno, svake minute, od početka do kraja. Ali nešto drugo nije savršeno upalilo.
Nismo znali da imaju kamere i mikrofone. Nismo znali da varaju.«
»Čisto teoretski«, rekla je Patty. »Koliko bi ti trebalo da nogom probiješ zid?«
»Ne dugo ako rupa ne bude prevelika. Ako bude nisko pri tlu. Ako budemo spremni
ispuzati, na rukama i koljenima.«
»Koliko je to u minutama?«
Shorty je zatvorio oči. Vizualizirao je. Osam udaraca nogom, šest palcem da zid napukne
na strateškim lokacijama, a zatim dva silovita udarca tabanom da se probije. Recimo,
ukupno osam sekunda. Uz vrijeme da iščupaju izolaciju, jednom punom rukom za drugom,
brzinski, poput psa koji iskopava blago. Recimo, još osam sekunda. Ili deset. Recimo,
dvanaest sekunda, za svaki slučaj. Za sada ukupno dvadeset. Ali onda dolaze daske. Neće
biti lako skinuti ih s čavala. Učvršćene su velikim čavlima koje ispaljuje pištolj. Bit će
potrebni teški udarci. Problem je bio kut napada. Morat će zadati niske udarce karate stila
kroz uski otvor. Pomalo ustranu i prema dolje. Nepraktično. Teško je dobiti maksimalnu
snagu. Bolje bi bilo ležati na leđima. Snažan pokret prema dolje donio bi maksimalnu silu
usmjerenu prema van. Opet i iznova. Barem osam puta.
Rekao je: »Jedna minuta možda.«
Odvratila je: »To je prilično dobro.«
»Ako se pločice skinu u komadu.«
»A ako ne?«
»Onda ćemo morati svaku pločicu posebno skinuti. Samo da bismo došli do zidne
obloge. Onda bi nam od tog trenutka trebala minuta. Ali prije dvije jer ćemo do tada već biti
umorni od razbijanja pločica.«
»Koliko ukupno?«
Shorty je odgovorio: »Nadaj se da će se skinuti u komadu.«
Upitala je: »Zar ćemo to zaista učiniti?«
»Glasam za da.«
»Kada?«
»Moj je prijedlog odmah. Možemo otrčati ravno do četverokotača. Možda bi to bio bolji
izbor od automobila. Mogli bismo se odvesti kroz šumarak. Ne bi nas mogli slijediti.«
»Osim na drugom četverokotaču. Imaju ih još osam.«
»Bili bismo u prednosti.«
»Znaš li voziti četverokotač?«
»Koliko to može biti teško?«
Patty je dugo šutjela.
»Idemo korak po korak«, rekla je. »Najprije ćemo isprobati kovčeg na pločicama. Vidjet
ćemo hoće li se skinuti u komadu. Ako se skine, onda možemo donijeti konačnu odluku. Ako
ne, onda možemo sve zaboraviti.«
 Shorty je otvorio vrata kupaonice i pogledao kovčeg na drugom kraju sobe. Još je bio
ondje gdje ga je odložio toliko sati prije. Nakon što je gledao kako Karel odlazi u kamionu za
vuču.
Prošaptao je: »Vidjet će me kako ga uzimam. Zbog kamere.«
»Ne znaju što je unutra«, Patty je odvratila šaptom. »Sigurno smijemo odnijeti svoje
stvari u kupaonicu. Može nam nešto zatrebati. Možemo odlučiti spavati ovdje jer nam ljudi
neprestano virkaju kroz prozor. To bi bilo posve prirodno.«
Shorty je zastao. Kimnuo je. Otišao je po kovčeg. Posve smireno. Posve prirodno.
Došetao je do njega, podigao ga i vratio se. Spustio ga je i zatvorio vrata. Zatim je izdahnuo i
protresao ruku kako bi smanjio bol u dlanu.
Odabrali su mjesto. Lijevo od umivaonika. Prazan komad zida. Bez utičnica. Što znači da
nije bilo skrivenih kabela zbog kojih bi zapeli. Nije bilo ni cijevi. Voda je dolazila i odlazila
na jednom mjestu, na drugoj strani prostorije. Savršeno. Čisto kao suza.
Vukli su i gurali kovčeg dok nije bio na mjestu. Stajali su jedan nasuprot drugome s
kovčegom između sebe. Sagnuli su se i zgrabili uže četirima rukama. Podigli su kovčeg
petnaest centimetara od tla, iznad rubne letvice pri dnu zida. Odmaknuli su se korak i
nježno zaljuljali kovčeg naprijed i natrag, naprijed i natrag. Bio je velik i težak. Vrlo star.
Okvir od šperploče prekriven debelom kožom, s ojačanjima na kutovima. Uskladili su ritam.
Pustili su da težina odradi svoje. Svakim su zamahom produžili jednu ruku, a skratili drugu
kako bi kovčeg stajao posve ravno, poput klipa, i tupim krajem udario ravno o zid.
»Spremna?« upitao je Shorty.
»Jesam.«
»Na tri.«
Zamahnuli su jedanput, dvaput, povećavajući brzinu, a na tri su napravili korak prema
zidu i dodali toj težini što su veće ubrzanje mogli.
Kovčeg je udario u pločice.
Rezultat nije bio onakav kakav je Shorty očekivao.
Isprva je predvidio da će se zidna obloga udubiti, zbog čega bi završni sloj napuknuo.
Pločice su bile zalijepljene za završni sloj. Kad bi se završni sloj počeo ljuštiti, pločice bi pale
s njim. U komadima. Za to bi se pobrinula gravitacija.
No to se nije dogodilo.
Umjesto toga, šest se pločica razbilo u komadiće. Neki su komadići pali na pod. Drugi su
ostali na zidu. Poput nasumičnih komadića veličine novčića još čvrsto zalijepljenih za
pojedine mrlje ljepila veličine novčića. Jeftino odrađen posao. Keramičar je stavio tri ili
četiri mrlje ljepila na stražnji dio pločice i onda je pritisnuo da se zalijepi. Jednu za drugom,
svaku. Pločice su se smrskale na onim dijelovima gdje su bile praznine bez lijepila. Ali zidna
obloga nije se nimalo udubila.
Spustili su kovčeg. Shorty je stisnuo palac na mjestu između dva preživjela komadića.
Završni je sloj bio ondje, suh, gladak i kremast. Bio je čvrst i krut. Zagrebao ga je. Malo se
mrvio. Stisnuo je jače, jagodicom palca, zatim zglobovima prstiju, a onda još jače, cijelom
šakom. Obloga se nije pomicala. Nimalo. Doimala se čvrstom.
»Čudno«, rekao je.
»Da pokušamo opet?« upitala je Patty.
»Valjda«, odgovorio je. »Ali ovaj put jako snažno.«
 Odmaknuli su se unatrag koliko im je širina prostorije dopuštala i zamahnuli kovčegom
jedanput, velikim i snažnim lukom dugim jedan metar, pa opet, a na tri su posrnuli ustranu
i zabili kovčeg u zid što su jače mogli.
Isti rezultat. Još je pokoji komadić pločice otpao sa zida. Ništa više. Bilo je kao da
udaraju beton. Osjetili su posljedice udarca u zglavcima.
Odvukli su kovčeg ustranu. Shorty je kucnuo po zidu, eksperimentalno, ovdje i ondje, na
različitim mjestima, kao da kuca na vrata. Zvuk je bio neobičan. Ne baš kao da je zid čvrst,
ali ne baš ni kao da je šupalj. Negdje između. Odmaknuo se unatrag i snažno udario nogom.
I opet, još jače. Činilo se da cijeli zid poskakuje i podrhtava.
»Čudno«, ponovio je.
Uzeo je oštar komadić pločice i njime zagrebao završni sloj. Napravio je dugu udubinu i
produbio je pomičući pločicu naprijed i natrag, zabadajući i grebući. Onda je napravio
drugu udubinu, pa još jednu u širokom trokutu ostavljajući neke od još zalijepljenih
komadića izvan trokuta, a neke obuhvaćajući njime. Zatim se odmaknuo i opet udario
nogom pomno ciljajući. Zarezani trokut završnog sloja odlomio se i pao na pod. Ispod njega
se ukazala papirnata površina posve nove zidne obloge. Napao ju je komadićem pločice
mahnito, udarajući i ubadajući, posvuda razbacujući prašinu i smotuljke potrganog papira.
Zatim se opet odmaknuo i udario nogom, i udario nogom, i udario nogom u grozničavoj
frustraciji. Zidnu oblogu pretvorio je u krhotine i prah. Zdrobio ju je. Pretvorio ju je u ništa.
Ali nije se uspio probiti. Nije mogao. Iza se nalazila nekakva čelična mreža. Koja se
ukazala, dio po dio, kad je uništio zidnu oblogu. Pojavila se kroz oblak prašine i čestica —
bijela, sablasna i gusto tkana. Bila je to mreža s čeličnim nitima debelima poput prsta i
protezala se od jedne strane do druge. Imala je male i četvrtaste rupe. Dovoljno velike da
kroz njih provuče palac, ali ništa drugo.
Komadićem pločice odrezao je još jedan komad zidne obloge, pronašao je mjesto na
kojem je jarko zelena žica uzemljenja bila zalemljena na stražnji dio mreže. Poput
električne veze. Vrlo uredno učinjeno. Otprilike metar dalje našao je još jednu. Ista stvar.
Žica uzemljenja zalemljena na stražnji dio mreže.
Onda je pronašao mjesto gdje je mreža bila zavarena za zatvorsku rešetku.
Nije bilo nikakve sumnje. Prepoznao ju je prema veličini, obliku i razmaku. Izgledala je
kao u svakoj policijskoj seriji. U zid su bile ugrađene zatvorske rešetke i protezale su se od
poda do stropa. Mreža je na određenim mjestima bila zavarena za nju, poput zavjese. Poput
plahte zabijene preko prozora. Znao je zašto je ondje. Zbog žica uzemljenja. Zbog davne
uspomene na elektronički komplet koji je dobio za Božić. Kad je bio dječak. Od strica. Onog
istog strica koji mu je dao Civic. Mreža nije služila kao ojačanje. Bila je ondje jer je tako
pretvarala prostoriju u Faradayev kavez. Soba deset bila je elektronička crna rupa. Svaki
radijski signal koji bi se pokušao probiti razbio bi se prilikom prolaska kroz mrežu, a zatim
bi otišao u tlo kroz brojne, pomno zalemljene žice. Kao da signal nije ni postojao. Isto bi se
dogodilo signalu koji bi se pokušavao probiti van. Nije bilo važno o kakvom bi signalu bila
riječ - signalu mobitela, satelitskog telefona, dojavljivača, voki-tokija, policijskog radija, bilo
čega — ništa od toga. Zakoni fizike. Nemoguće ih je zanemariti.
Signal se nije mogao probiti zbog mreže.
Čovjek nije mogao izići zbog rešetke.
Patty je pogledala preko njegova ramena i upitala: »Što je sve to?«
 Shorty je uporno pokušavao smisliti nešto veselo što bi rekao, ali nije mogao, pa joj nije
odgovorio.
 TRIDESETO POGLAVLJE

Burke i Reacher odvezli su se natrag do zavoja, a onda su krenuli na jug prema Laconiji. Ali
ne cijelim putem. Samo nekoliko kilometara. Dovoljno da dobiju crtice na starom Burkeovu
mobitelu. Zaustavili su se uz cestu na širokom lijevom zavoju. Ispred njih bila su polja i
stabla, a s druge je strane vjerojatno bio grad — u daljini, iza maglice. Reacher je izvadio
Amosičinu posjetnicu i nazvao njezin broj. Dvaput je zvonilo i preusmjerilo ga na glasovnu
poštu. Nije bila za stolom. Prekinuo je vezu i opet pokušao, ovaj put na mobitel. Zvonilo je
devet puta, a onda se javila.
Njezin je glas rekao: »Zanimljivo.«
Upitao je: »Što to?«
»Zovete me s mobitela velečasnoga Burkea. Još ste s njim. Još ste u blizini.«
»Kako znate da je ovo mobitel velečasnoga Burkea?«
»Jutros sam vidjela njegove tablice. Provjerila sam u okrugu. Sada znam sve o njemu.
Stvara nevolje.«
»Prema meni je bio vrlo ljubazan.«
»Kako vam mogu pomoći?«
»Zbog nečega sam razmišljao o tipovima koje dovoze iz Bostona. Čini se da je to ovdje
redovita pojava. Pitao sam se kako vama ide s time.«
»Zašto?«
»Je li se itko pojavio?«
Amosica nije odgovorila.
Reacher je upitao: »Što je?«
»Šef Shaw opet razgovara s bostonskom policijom. Iskorištavaju usluge. Na ulici se
govorka da petorica danas rade izvan grada. Nema im ni traga kod kuće. Njihov je izostanak
upadljiv. Razumna je pretpostavka da su ih poslali prema nama. U tom slučaju znamo za
prvu četvoricu. To su čovjek u Chrysleru i trojica iz knjižnice. Ali zabrinjava nas peti čovjek.
Otišao je iz Bostona kasnije od ostalih. Zbog paničnog poziva odavde, pretpostavljamo.
Pretpostavljamo da je on njihov čistač. Najveća opasnost.«
»Je li stigao?«
»Ne znam. Nadziremo sve što možemo, ali sigurno će nam ponešto promaknuti.«
»Kada je otišao iz Bostona?«
»Prije dovoljno vremena da već bude ovdje.«
»S mojim opisom«, rekao je Reacher.
»To više nije važno«, rekla je Amosica. »Je li?«
Onda je zastala.
Pa nastavila: »Da se niste usudili reći mi da se vraćate u grad. Jer se ne vraćate, bojniče.
Ostajete podalje.«
»Opustite se, vojnikinjo«, odvratio je Reacher. »Na mjestu odmor. Ostajem podalje. Ne
vraćam se u grad.«
 »Onda ne brinite o svom opisu.«
»Zanima me točno kakav je. Razmišljam o onome što je točno vidio klinac. Osvjetljenje
nije bilo najbolje. Bili smo u uličici. Iznad ulaznih vrata bila je svjetiljka, ali bila je
zaklonjena. Nekakvim pokrivalom. No bez obzira na to, pretpostavimo da me dobro vidio.
Iako je bilo gluho doba noći i većinu je vremena bio vraški ljutit, želio se tući, a onda je
bio u nesvijesti. Stoga vjerojatno nije obraćao pozornost na pojedinosti. Što bi klinac u
njegovom položaju rekao poslije? Sigurno ga je boljelo govoriti. Zubi su mu tada bili u
lošem stanju. Siguran sam da je imao modrice po licu. Čeljust mu je bila slomljena. Kojih bi
nekoliko riječi odabrao promumljati? Samo ono najosnovnije, zasigurno. Krupan tip,
neuredne svijetle kose. Mislim da je to rekao.«
»Dobro.«
»Ali u jednom sam se trenutku obratio konobarici. Pitala me jesam li policajac. Rekao
sam da sam nekoć bio, u vojsci. Klinac je to možda zapamtio. To je jedna od stvari koje ljudi
dodaju opisima. Da budu detaljniji. Da ukažu na tip osobe, ne samo na njezin izgled. A to bi
bilo važno klincu. Morao je spasiti obraz. Htio je reći, naravno, izgubio je bitku, ali samo
zato što mu je protivnik bio obučeni ubojica iz specijalnih postrojba. Nešto poput izlike.
Gotovo kao medalje časti. Tako da zapravo mislim da je rekao: krupan tip, neuredne svijetle
kose, nekoć bio u vojsci. To su vidjeli tipovi u knjižnici. Jednostavna provjera od tri točke.
Građa, kosa, vojska. To su dobili. Nije baš detaljno ni precizno.«
Amosica je upitala: »Zašto je to uopće važno?«
»Mislim da taj opis odgovara i Carteru Carringtonu.«
Amosica ništa nije rekla.
»Dovoljno je blizu da zbuni«, rekao je Reacher. »On je svakako krupniji od prosječnog
muškarca. Fizički je impozantan. Kosa mu je razbarušena. S druge strane prostorije stvara
određeni dojam. Ja sam mislio da je bio u vojsci. Pokazalo se da nije bio, ali zakleo bih se u
to. Kladio sam se na to gdje je pohađao obuku za rezervnog časnika.«
»Mislite da bismo ga trebali upozoriti?«
»Mislim da biste trebali parkirati jedan automobil ispred njegove kuće.«
»Ozbiljno?«
»To bi možda bio posao za pozornika Davisona. Doima se kao sposoban mladić. Ne bih
htio da se nešto dogodi. Zbog mene. Ne želim Carringtona na savjesti. Doima se kao
simpatičan čovjek. I tek je dobio novu djevojku.«
»Njegova zaštita bila bi veliko preusmjeravanje resursa.«
»On je nedužan prolaznik. Usto je i čovjek koji se bori za vas.«
»Mislim da bi iz načela to odbio. Upravo zato. Reći će da ne može prihvatiti poseban
tretman. To bi izgledalo grozno. Prijetnja je ionako usmjerena na nekog drugoga, koji mu
možda malo fizički sliči, a možda i ne. Ispao bi korumpiran, tašt i kukavica. Neće pristati na
to.«
»Onda mu recite da se makne iz grada.«
»Ne mogu mu to reći. To ne ide tako.«
»Rekli ste meni.«
»To je bilo drukčije.«
»Recite mu da nešto ne valja s pričom.«
»Što to znači?«
 Reacher je na trenutak zastao kako bi pustio da kamion protutnji cestom. Kamion za
vuču. U smjeru sjevera. Bio je golem. Mogao bi odvući kamion s prikolicom s autoceste.
Vukao se polako i bučno, u niskoj brzini. Shvatio je da ga je već vidio. Bio je jarko crven i
savršeno čist. Bio je prekriven zlatnim crtama. Od njegovog se prolaska Subaru zaljuljao na
oprugama. Nastavio je režati u daljini iza njih.
Reacher je vratio mobitel na uho.
Rekao je: »Carrington će shvatiti. Znat će na što mislim. Recite mu da uoči priliku ondje
gdje bi drugi vidjeli krizu. Mogao bi otići na kratak odmor. Ne neko romantično mjesto.
Cijene su pale nakon Dana rada.«
»Ima posao«, odvratila je Amosica. »Možda je zauzet.«
»Recite mu da ću ga rado saslušati o metodologiji popisa stanovništva, a neka on
posluša mene o metodologiji preživljavanja.«
Amosica je rekla: »Osjećala sam se prilično dobro dok nisam ovo čula. Imamo zlikovca u
gradu, dobro, ali nema veze jer zlikovac nema metu. Sada mi vi kažete da ipak ima metu,
recimo, donekle, možda.«
»Nazovite me ako me zatrebate«, rekao je Reacher. »Možete me dobiti na ovaj broj još
sat ili dva. Rado ću se vratiti u grad i pomoći. Prenesite moje pozdrave šefu Shawu ako
želite i prenesite mu moju ponudu.«
»Ne vraćajte se u grad«, odvratila je Amosica. »Ni pod kojim okolnostima.«
»Nikada?«
»Ne skoro«, rekla je.
Reacher je prekinuo poziv.

Vrijeme ručka davno je prošlo, pa je Burke rekao da je gladan. Rekao je da želi otići nešto
pojesti. Reacher se ponudio da plati u znak zahvale zato što ga vozika uokolo. Stoga su
krenuli na istok prema jezeru, gdje je Burke rekao da se nalazi trgovina mamcima koja
prodaje sokove i sendviče na početku puta koji vodi do vode, kojim uglavnom hodaju ribiči
sa štapovima. Bila je to ugodna vožnja, a kraj je bio upravo onakav kakvim mu ga je opisao.
Kolibica sa škrinjom vani, staklenim ormarićima s hlađenjem unutra koji su glasno zujali.
Neki su bili puni stvari koje ljudi jedu, a neki puni stvari koje jedu ribe. Pult je bio širok
gotovo metar i nudio izbor salate s piletinom ili tunom, na bijelom kruhu ili u pecivu, uz
vrećicu čipsa, uz bocu hladne vode, sve za peni manje od tri dolara. Sok se plaćao dodatno.
Reacher je rekao: »Rekao sam ti da ja plaćam. Trebao si odabrati neko skupo mjesto.«
Burke je odvratio: »I jesam.«
On je uzeo salatu od tune, a Reacher od piletine. Obojica su uzela vodu. Jeli su vani, za
stolom za piknik smeđe boje blizu početka puteljka.
»Sada mi prenesi poruku«, rekao je Reacher. »Od ornitologa.«
Burke nije odmah odgovorio.
Nešto ga je mučilo.
Na kraju je rekao: »Očito je da želi s tobom razgovarati. Doimao se silno uzbuđenim.
Rekao je da nije imao pojma da je Stan imao djece.«
»Tko je on zapravo? Je li ti rekao?«
»Znaš tko je on. Nazvao si ga. Profesor sa sveučilišta.«
»Hoću reći, kako je povezan s ovime?«
Burke je otpio veliki gutljaj vode.
 »Detaljno mi je sve objasnio«, rekao je. »Ukratko, vrati se četiri naraštaja s očeve strane.
Ne tvoj otac, ne tvoj djed, ne tvoj pradjed, nego tvoj prapradjed. On je bio jedan od
sedmorice braće. Svi su imali brdo djece, unuka, praunuka i prapraunuka. Navodno ste ti i
profesor negdje među njima.«
»Uz još deset tisuća drugih ljudi.«
»Rekao je da želi s tobom razgovarati o Stanu. Rekao je da osjeća povezanost zbog
promatranja ptica. Rekao je da se želi naći s tobom licem u lice. Rekao je da želi razgovarati
s tobom o jednoj zamisli.«
»Prije pet minuta nije ni znao da postojim.«
»Silno je inzistirao na tome.«
»Je li ti se svidio?«
»Imao sam osjećaj da me pritišće. Na kraju sam bio toliko slobodan reći mu da mislim
da ćeš vrlo skoro krenuti dalje budući da nisi jedan od onih koji puštaju korijene te bi u tom
slučaju moglo biti iznimno teško organizirati sastanak licem u lice, isključivo zbog
nepodudaranja vaših rasporeda.«
»Ali?«
»Rekao je da se morate naći.«
»I?«
»Dolazi sutra.«
»Kamo dolazi?«
»Nisam uspio predložiti točno mjesto sastanka. Smatrao sam da ne bili trebao govoriti u
tvoje ime. Nisam znao što želiš. Na kraju je on predložio. Bojim se da sam bio toliko
slobodan i prihvatio u tvoje ime. Zaskočio me. Stavio me u neugodnu situaciju.«
»Što je predložio?«
»Ryantown.«
»Zaista?«
»Rekao je da zna gdje je. Bio je ondje radi istraživanja. Ispitao sam ga o nekoliko stvari i
zna o čemu govori.«
»Kada sutra?«
»Rekao je da će stići u osam ujutro.«
»Do ruševine u šumi.«
»Rekao je da je tako prikladno.«
»Možda za dvoboj.«
»On je rekao da je tako prikladno, ne ja. I on je predložio Ryantown, ne ja.«
»Je li ti se svidio?« Reacher je opet upitao.
»Zar je to važno?«
»Zanima me tvoje mišljenje.«
»Zašto bih ga imao?«
»Čuo si kako govori. Imaš dojam o čovjeku.«
»Prenosim ti poruku«, rekao je Burke. »To sam obećao učiniti. Ne traži urednički
komentar. To se mene ne tiče.«
»Recimo da te se tiče.«
»Nije na meni da kažem. Ne bih htio utjecati na tvoju odluku.«
»Kad ljudi to kažu, znači da upravo to žele.«
»Zvučao je vrlo revno.«
 »Je li to dobro ili loše?«
»Moglo bi biti oboje.«
»Kako?«
»Slušaj, on je sveučilišni profesor. Akademik. To iznimno poštujem. I ja sam bio učitelj,
nemoj to zaboraviti. Ali sada je drukčije. Moraju se neprestano promovirati. Više nije riječ
samo o tome da će nestati ako ne objavljuju radove. Moraju biti na društvenim medijima.
Svaki dan trebaju nešto novo. Bojim se da mali djelić njega želi fotografiju tebe u
Ryantownu za svoj blog ili internetski članak. Ili da opet pokrene istraživanje koje je prije
provodio. Ili neku kombinaciju toga. Nipošto ga ne krivim. Mora nahraniti zvijer ili će mu
studenti dati lošu ocjenu. Vizualni je dojam važan. Zato želi krenuti rano. Jutarnje svjetlo bit
će atmosferično. Mogao bi sjetno gledati u nebo tražeći izgubljenu pticu.«
»Vrlo ste cinični, velečasni Burke.«
»Sada je drukčije.«
»Svi fotografiraju. Svi stavljaju svašta na internet. Nije to ništa strašno. Nije to razlog za
strah od susreta s nekom osobom. Pretjeruješ. Želiš me preduhitriti. Trebao bi mi reći što ti
je na pameti.«
Burke je dugo šutio.
Zatim je rekao: »Ako se nađeš s njime, reći će ti nešto što će te uznemiriti.«
»Ne moramo hodati po jajima«, odvratio je Reacher.
»Uznemiriti na drugi način.«
»Kakav način?«
»Čuo sam ga kako govori. Učinilo mi se da nema smisla sve što govori. Isprva sam mislio
da nije shvatio. Onda sam pomislio da ne razumijem žargon predaka.«
»Što nije shvatio?«
»Govorio je o Stanu u prezentu. Govorio je: Stan je ovo, Stan je ono, Stan je ovdje, Stan je
ondje. Isprva sam mislio da zaljubljenici u prošlost uvijek tako govore. Kako bi oživjeli
predmet razgovora. Na kraju sam ga pitao.«
»Što si ga pitao?«
»Zašto tako govori.«
»Što je rekao?«
»Misli da je Stan još živ.«
Reacher je odmahnuo glavom.
»To je suludo«, rekao je. »Preminuo je prije mnogo godina. Bio je moj otac. Bio sam na
njegovu pogrebu.«
Burke je kimnuo.
»Zato sam i mislio da će te to uznemiriti«, rekao je. »Očito je profesor pogriješio ili je
zbunjen. Ili je nekakav luđak koji si je zabio nešto u glavu. Sve to može biti uznemirujuće
nakon smrti u obitelji. Naravno da su tu osjećaji uključeni.«
»Bilo je to prije trideset godina«, rekao je Reacher. »Prebolio sam to.«
»Trideset godina?«
»Više-manje«, odvratio je Reacher. »Bio sam zapovjednik jedinice u Zapadnoj
Njemačkoj, u kriminalističkom odjelu. Sjećam se da sam se vratio zrakoplovom. Sahranjen
je na groblju Arlington. Moja je majka to htjela za njega zato što se borio u Koreji i
Vijetnamu. Smatrala je da je to zaslužio.«
Burke ništa nije rekao.
 Reacher je upitao: »Što je?«
»Slučajnost, siguran sam«, odgovorio je Burke.
»Što je?«
»Profesor je rekao da je, prema obiteljskoj priči, Stan Reacher dugo vremena radio
daleko od kuće, bez ikakvog kontakta s obitelji, ali kad se napokon umirovio, došao je
živjeti u New Hampshire.«
»Kada?«
»Prije trideset godina«, odgovorio je Burke. »Više-manje. To su točne profesorove
riječi.«
»To je suludo«, rekao je Reacher. »Bio sam na pogrebu. Čovjek griješi. Trebao bih ga
nazvati natrag.«
»Ne možeš. Zauzet je do kraja dana.«
»Gdje Živi taj starac koji se navodno vratio u New Hampshire?«
»S unukom rođaka.«
»Gdje točno?«
»Možeš to čuti od njega sutra ujutro.«
»Pokušavam doći do San Diega. Moram krenuti dalje.«
»Jesi li uzrujan zbog onoga što je rekao?«
»Nisam nimalo uzrujan. Samo nisam siguran što učiniti. Ne želim gubiti vrijeme na
razgovor s idiotom.«
Burke je nakratko ušutio.
»Mislim da te ne bih trebao dalje odgovarati«, rekao je. »Bio sam zabrinut samo zbog
emotivnog opterećenja. Budući da ga nema, možda bi trebao vjerovati profesoru. Možda je
riječ o nedužnoj pogrešci. Jednostavna transpozicija dva slična imena, ništa više. Možda
budeš uživao u razgovoru s njime. O Ryantownu, ako ni o čemu drugome. Zna mnogo o
njemu. Ondje je proveo istraživanje.«
»Trebao bih motel«, rekao je Reacher. »Ne mogu se vratiti u Laconiju.«
»Postoji mjesto sjeverno od Ryantowna. Otprilike trideset kilometara dalje. Rekao sam
ti za to. Navodno bi trebalo biti dobro.«
»Duboko u šumi.«
»Tako je.«
»Zvuči savršeno s obzirom na okolnosti. Ako ti dam pedeset dolara za gorivo, hoćeš li
me odvesti onamo?«
»Pedeset dolara je previše.«
»Prešli smo mnogo kilometara. A moraš uzeti u obzir i gume, sveopće trošenje i zamor
materijala plus dodatne troškove. Osiguranje, naprimjer, servisiranje i popravak.«
»Uzet ću dvadeset.«
»Dogovoreno«, rekao je Reacher.
Ustali su od stola za piknik i vratili se do Subarua.

Karel je bio šesti i posljednji gost. Jutro je odradio kao i uvijek počevši rano, na autocesti,
gdje mu se odmah posrećilo s poluozbiljnim sudarom, što se zatim pretvorilo u dvostruku
sreću jer su ga obje osiguravajuće tvrtke unajmile da odvuče olupine. Čime je osigurao
stanarinu za taj dan. Ostatak je bio šlag na torti. Nije bilo više sudara, ali naišao je na tri
pokvarena automobila. Što je bilo prilično prokleto dobro za ovo doba godine. A zatim je
naišao i na četvrti, pomislio je na kratak trenutak nakon što je prestao s poslom i krenuo na
sjever kad je vidio stari Subaru zaustavljen pokraj ceste. Ali pokazalo se da to nije ništa. Dva
čovjeka unutra, dive se pogledu, a jedan razgovara na mobitel. Mali oblak ispušnih plinova
podizao se straga. Stari je Subaru još dobro vozio.
Trideset kilometara poslije posve je usporio, oštro skrenuo ulijevo, u uski otvor. Na
početak staze. Koja je jedva bila šira od kamiona. Lišće i granje udarali su i strugali po
objema stranama. Goleme gume poskakivale su i upadale u rupe. Opet je usporio, gotovo na
brzinu hoda, u najnižoj brzini. Žica je bila ispred njega. Preko asfalta. Zvono za upozorenje.
Htio je da sve tri osovine odvojeno pozvone. To je bila šifra. Bing, bing-bing. Zato je vozio
tako sporo.
Polako je prešao preko žice. I stao. Povukao je kočnicu. Isključio je motor. Otvorio je
vrata, odgurnuo raslinje i spustio torbe ispred sebe. Zatim se progurao ustranu i odozdo
zaključao vrata. Uzeo je svoju prtljagu, odvukao je deset metara dalje niz stazu i uredno je
spustio. Okrenuo se i pogledao iza sebe. Njegov je kamion bio uglavljen. Nije bilo mjesta ni s
jedne strane. Očito, ne za automobil. Čak ni za četverokotač. Za pješaka - možda, ako se
bude progurao ramenom dok ga grane udaraju po licu.
Savršena cestovna blokada.
Opet se okrenuo, pogledao pred sebe i čekao. Četiri minute poslije Steven se pojavio u
svoj crnom terencu. U Mercedesu. Kroz prozor je pogledao kamion. Lijevo od njega, desno
od njega, ispod njega, iznad njega. Kao da ga procjenjuje. Kao da je bilo mnogo izbora kako
ga je mogao namjestiti. Karel je ukrcao torbe. Steven se vratio unatrag do rupe među
stablima i okrenuo automobil. Krenuli su dalje.
Karel je upitao: »Zadovoljan dosad?«
Steven je odvratio: »Shorty je razbio kupaonicu.«
»To je mala cijena.«
»Mark želi uslugu. Zabrljali smo s roletom. Sada imamo napetost između onih koji su ili
već vidjeli i onih koji nisu. Pošizili bi kad bi znali da si ti čak i razgovarao s njima. Ili bio u
istoj prostoriji kao i oni. Ili ih dotaknuo, ili takvo nešto.«
»Nisam ih dotaknuo«, rekao je Karel. »I nismo bili u istoj prostoriji. Ostao sam vani. Ali
razgovarao sam s njima, naravno.«
»Mark želi da se ponašaš kao da nisi. Želi da uneseš ravnotežu, tri i tri. Misli da će tako
zadržati situaciju pod kontrolom.«
»Dobro«, rekao je Karel.
Vozili su se preko livade. Peter je bio u uredu. Karel je dobio sobu broj dva. Što mu je
bilo u redu. Soba nije bila važna. Stavio je torbe unutra. Pozdravio je ostale ljude. Svi su bili
okupljeni. Cupkali su na mjestu i razmjenjivali priče. Karel se pretvarao kao da nikad nije
bio ovdje. Rekao im je da je Rus, čisto iz zabave. Postavio je sva prava naivna pitanja o Patty
i Shortyju kao da ih nikad nije vidio. U sebi se potajno slagao s nekim odgovorima. Onda su
dvojica koji ih nisu vidjeli opet postali nezadovoljni, što je Karel brzo utišao tako što je stao
na njihovu stranu. Prirodna ravnoteža trojice-protiv-trojice smirila je situaciju. Možda je
Mark imao pravo.
Onda je Peter provirio kroz vrata ureda i doviknuo im da su svi pozvani u kuću na kavu,
uvodni sastanak i pregled najboljih trenutaka od prošla tri dana. Svi su otišli onamo šećući,
zadovoljni. Počinjali su vjerovati. Ekipa je bila potpuna. Sva su šestorica bila ondje. Bila su
zatvorena od svijeta. Ovo je bilo stvarno. Događalo se. Nije bila prijevara. Duboko u sebi svi
su mislili da će biti. Ali nije bila. Bilo je stvarno i dijelilo ih je još samo nekoliko sati. Najprije
ih je preplavila navala olakšanja poput plimnog vala, a zatim ih je obuzelo ustreptalo
ushićenje koje oduzimalo dah, koje ih je gušilo, morali su mu se oduprijeti, kontrolirati ga
jer još ništa nije bilo sigurno, jer je razočaranje uvijek bilo moguće, jer je zec još bio u šumi.
Ali počinjali su vjerovati.
 TRIDESET PRVO POGLAVLJE

Burke i Reacher vozili su natrag istom cestom na zapad, prema Ryantownu. Reacher je
promatrao crtice na Burkeovu starom mobitelu. Kad su pale s tri na dvije, zamolio je
Burkea da opet stane pokraj ceste kako bi još jednom nazvao Amosicu prije nego što posve
izgubi signal. Nazvao je, a ona se javila nakon trećeg zvona.
Upitala je: »Gdje ste sada?«
»Bez brige«, odvratio je Reacher. »I dalje nisam u gradu.«
»Ne možemo pronaći Carringtona.«
»Gdje ste ga tražili?«
»Kod kuće, u uredu, u kafiću koji voli, u zalogajnice u koje zalazi.«
»Je li u uredu rekao da neće dolaziti?«
»Ni riječ.«
»Ima li mobitel?«
»Ne javlja se.«
»Pokušajte u gradskom arhivu«, rekao je Reacher. »Tražite Elizabeth Castle.«
»Zašto?«
»Ona mu je nova djevojka. Možda je kod nje.«
Čuo je kako viče preko sobe: »Elizabeth Castle, gradski arhiv!«
Upitao je: »Ima li traga tipu iz Bostona?«
Odgovorila je: »Provjeravamo sve tablice koje smo vidjeli, bilo da ulaze ili izlaze iz
grada. Sada imamo automatski softver. Još ništa.«
»Da se vratim i pomognem vam?«
»Ne«, rekla je.
»Mogao bih hodati uokolo i istjerati tipa.«
»Ne«, ponovila je.
Čuo je da joj netko nešto dovikuje.
Rekla je: »Ni Elizabeth Castle nije na poslu.«
»Moram se vratiti u grad.«
»Ne«, rekla je treći put.
»Posljednja prilika«, rekao je. »Idem na sjever u motel. Mobitel će izgubiti signal.«
»Ne vraćajte se u grad.«
»Dobro«, rekao je. »Ali trebate mi učiniti nešto zauzvrat.« »Što to?«
»Trebam opet zaviriti u daleku prošlost na vašem računalu.«
»Danas imam dovoljno posla.«
»Potrajat će samo minutu. Imate vrlo dobar sustav.« »Laskate mi?«
»Jeste li vi dizajnirali sustav?«
»Nisam.«
»Onda ne, ne laskam vam. Samo kažem da neće dugo trajati. U protivnom ne bih tražio.
Znam u kolikoj ste gužvi.«
 »Sada me želite pokopati poštovanjem. Što bih trebala potražiti?«
»Provjerite spise nakon onoga s mojim ocem, prije sedamdeset i pet godina. Iduća
dvadeset i četiri mjeseca, do rujna 1945. godine.«
»Što se tada dogodilo?«
»Pridružio se Marincima.«
»Što da tražim?«
»Nešto neriješeno.«
»Za kada vam to treba?«
»Nazvat ću vas čim uzmognem. Želim čuti kako je Carrington.«

Prošli su dugi zavoj koji je kroz voćnjake vodio do Ryantowna. Ostali su na sporednoj cesti
vozeći prema sjeveru. Reacher je promatrao mobitel. Crtice su nestale, jedna po jedna. Na
trenutak je na zaslonu pisalo da traži, a onda je odustao i napisao da nema signala. Ispred
njih su bili kilometri polja, pa još šuma u daljini. Zid slijeva nadesno. Burke je vozio prema
njemu. Rekao je da je ulaz u motel osam kilometara dalje. S lijeve strane. Sjećao se znakova.
Sa svake je strane bio jedan. Pisalo je Motel plastičnim slovima obojenima u zlatnu boju. Bili
su postavljeni na kvrgave stare stupove.
Pet minuta poslije došli su do stabala. Zrak je bio hladniji. Sunčeva svjetlost probijala se
kroz lišće. Reacher je pogledao na brzinomjer. Vozili su šezdeset i pet kilometara na sat. Za
osam kilometara trebat će im sedam ili osam minuta. Odbrojavao je vrijeme u glavi. Stabla
su postajala sve gušća. Poput tunela. Nije više bilo sunčevih zraka. Svjetlost je postala
zelena i meka.
Burke je maknuo nogu s papučice gasa nakon što je Reacher odbrojio točno sedam
minuta u glavi. Burke je rekao da je prilično siguran da dolaze do skretanja. Naprijed, s
lijeve strane. Vrlo skoro. Sjećao se. Ali nisu vidjeli nikakve znakove. Nije bilo plastičnih
slova ni zlatne boje. Samo dva svinuta stara stupa, pomalo nakošena, na početku staze.
Lijevo i desno od glavnog puta nalazio se neprekidni zid stabala kako sprijeda tako i daleko
straga.
»Prilično sam siguran da je to to«, rekao je Burke.
Reacher se pridignuo i iz džepa izvukao zemljovid. Onaj koji je kupio na benzinskoj
crpki na rubu grada. Rastvorio ga je i pronašao sporednu cestu. Provjerio je omjer i
pomicao prst. Pokazao je Burkeu.
Rekao je: »Ovo je jedino skretanje u krugu od nekoliko kilometara.«
Burke je rekao: »Možda im je netko ukrao znakove.«
»Ili su propali.«
»Ne vjerujem. Bili su vrlo predani poslu. Imali su poslovni plan. Štoviše, čuo sam nešto o
njima. Iz okružnog ureda. Bili su iznimno ambiciozni. Ali ispostavilo se da su loše počeli.
Posvađali su se oko dozvole.«
»Tko?«
»Ljudi koji su upravljali imanjem. Rekli su da vlasnik motela ovisi o tome da ga otvori na
početku sezone. Rekli su da je okrug nerazumno otezao s dozvolom. Okrug je rekao da je
građevinar počeo s radovima bez dozvole. Posvađali su se.«
»Kada je to bilo?«
»Prije godinu i pol. Zato su bili uzrujani zbog rasporeda. Htjeli su otvoriti iduće proljeće.
Zato nije moguće da su već propali. Njihov je plan imao dvogodišnje pokriće.«
 Patrolni automobil došao je u okružni ured zato što je klijent stvarao nemir. Tvrdio je da
je građevinska dozvola bila spora. Tvrdio je da obnavlja motel negdje izvan grada.
Rekao je da mu je ime Mark Reacher.
Reacher je rekao: »Moram pogledati to mjesto.«
Burke je skrenuo unutra preko uništenog asfalta koji je na pojedinim mjestima posve
nestao. Svjetlost je bila još zelenija. Grane su se svijale nisko, s obiju strana, neke obješene i
slomljene, ali još svježe, kao da je nedavno prošlo veliko vozilo.
Pronašli su veliko vozilo trideset metara dalje. Zaustavilo se naprijed, uz stabla s obiju
strana, posve blokirajući stazu.
Bio je to kamion za vuču. Golem. Crvene boje, sa zlatnim prugama.
»Maloprije smo ga vidjeli«, rekao je Reacher. »A vidio sam ga i jučer.«
Metar iza divovskih guma bila je žica postavljena preko staze, bila je debela i gumena.
Poput onih na benzinskim crpkama.
Reacher je spustio prozor. Iz motora kamiona nije dolazio nikakav zvuk. Nije bilo
ispušnih plinova. Burke je zaustavio Subaru oko dva metra prije žice. Reacher je otvorio
vrata. Izišao je i krenuo naprijed. Prekoračio je žicu. Burke ga je slijedio. Reacher se
pobrinuo da i Burke prekorači žicu. Nije volio žice na cesti. Nikad nisu nosile ništa dobro. U
najboljem slučaju nadzor, u najgorem - eksplozije.
Kamion je imao dugu i kosu rampu straga, s kratkom i čvrstom dizalicom i golemom
kukom za vuču. Imao je ormariće sa sjajnim kromiranim vratašcima. Reacher se progurao
do vozačeve strane vodeći se lijevim ramenom, držeći lijevi lakat visoko, mičući grane od
lica. Prošao je pokraj vozačeva imena, Karel, ponosno obojenog u zlatna slova visoka
trideset centimetara. Došao je do kabine. Stao je na donju stubu i pokušao otvoriti vozačeva
vrata. Bila su zaključana. Opet se spustio i probio se do poklopca motora i prednjeg dijela
kamiona. Ispred njega staza se pružala dalje kroz šumu. Površina je bila jednaka. Istrošeni
asfalt kojeg na nekim mjestima uopće nije ni bilo, nasumično prekriven prašinom,
šljunkom, zemljom i mahovinom. Ponegdje su bili tragovi guma, neki od njih stari, neki
noviji. Dvadeset metara dalje bila je još jedna rupa među stablima. Poput prirodnog
ugibališta. Na njemu su bili posve novi tragovi guma. Dva uska traga u obliku slova V. Kao
da je automobil vozio unatrag da bi se okrenuo. Što je imalo smisla. Budući da se činilo da
vozača kamiona nema u blizini. To je vjerojatno bio automobil koji je došao po njega. Stao
bi nosom do nosa ispred kamiona, zatim bi vozio unatrag, okrenuo se i otišao naprijed.
Reacher je pogledao naprijed.
Rekao je: »Idem pogledati što je ondje.«
»Kako?« upitao je Burke.
»Hodat ću.«
»Prema tvome zemljovidu, staza je duga tri kilometra.«
»Trebam mjesto za spavanje. I zanima me.«
»Što?«
»Mislim da je tipu koji se posvađao oko dozvole ime Reacher«
»Kako znaš?«
»Pisalo je u policijskom računalu. Policijski auto morao je smirivati situaciju. Prije
godinu i pol.«
»Jeste li u rodu?«
»Ne znam. Možda jednako koliko i s profesorom sa sveučilišta.«
 »Želiš li društvo?«
»Ako nam se ne posreći, morat ćemo hodati tri kilometra natrag.«
»Nema veze«, rekao je Burke. »Sada i mene zanima.«
Krenuli su zajedno. Prema geografskim standardima za izrađivanje zemljovida, teren je
bio posve ravan, što je olakšavalo hodanje, ali izbliza je staza bila neravna i puna rupa, što
ga je otežavalo. Svaki je korak bio četiri centimetra viši ili niži od prethodnoga, što je
značilo da je svaki korak mogao postati posrtaj. Na početku su prošli kroz travnati prsten,
gdje nije bilo stabala. Bio je širok dvadesetak metara. Činilo se da skreće u daljinu u oba
smjera kao da tvori potpuni krug. Kao da označava unutarnji dio šume. Šuma unutar šume.
Izgledao je poput golemog kruga u žitu, ali smješten u dvadesetmetarskom krugu javora, ne
stabljika kukuruza. Dok su ga prelazili, osjetili su toplinu sunca. A onda ih je opet prekrila
hladna i zelena sjena. Prešli su granicu. Sada su bili u unutarnjoj šumi. Bili su u šumi unutar
šume. Hodali su prema njezinu središtu.
Reacheru bi za tri kilometra bilo potrebno trideset minuta, ali Burkeu je trebalo
četrdeset i pet. Zajedno su izišli iz stabala i vidjeli kako staza vodi dalje preko travnate
livade do zemljanog parkirališta ispred onoga što je nesumnjivo bio motel. Na lijevom je
kraju bio ured, a ispred soba bili su parkirani karavan, kombi, kompaktni automobil i
kamionet.
Krenuli su hodati prema njima.

Odmah su ih otkrili. Na dva različita načina. Robert je kopirao algoritam za prepoznavanje

lica s fotografskog čipa i ubacio ga u kameru za krupne planove. Čim je algoritam otkrio lice
među stablima, oglasilo se zvono i upalilo svjetlo, poput ranog sustava upozorenja. Poput
radara. Netko se približava. Ali Steven je ionako gledao u desni monitor u sklopu
disciplinirane rotacije kao na kompasu. Kretanje mu je privuklo pogled. Vidio je dvojicu
kako iz sjena izlaze na sunce.
Rekao je: »Mark, pogledaj ovo.«
Mark je pogledao.
Upitao je: »Tko su, dovraga, oni?«
Robert je posve približio sliku na kameri. Slika se tresla zbog udaljenosti i bila mutna
zbog maglice. Dvojica muškaraca hodala su prema objektivu. Izravno. Činilo se da ne
napreduju zbog iznimnog uvećanja. Jedan je tip bio nizak i star. Sitne građe i spor. Jakna od
trapera, sijeda kosa. Drugi je tip bio golem. Širok poput ormara. Kosa mu je stršala na sve
strane. Imao je lice poput fasade.
Izgledao je grubo.
Mark je rekao: »Sranje.«
Steven je rekao: »Rekao si nam da neće doći ovamo. Rekao si da pripada drugom dijelu
obitelji. Rekao si da ga neće zanimati.«
Mark nije odgovorio.
Peter je zazvonio iz ureda. Glas mu se čuo kroz zvučnik. Rekao je: »Ali ispostavilo se da
ga toliko zanima da je prešao tri kilometra nakon blokade. Bravo, brate.«
Mark opet nije odgovorio.
Dugo je šutio.
Onda je rekao: »Neka svi ostanu u kući. Dajte im još šalicu kave. Pustite im još jednu
snimku. Neka vrata budu zatvorena. Nitko ne smije otići.«
 TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Burke i Reacher sišli su sa zadnjeg dijela asfalta na zemlju motelskog parkirališta. Dotad su
već imali dobar pogled izbliza na ono što ih je očekivalo. Reacher je čuo Amosičin glas u
glavi kako govori o LSD-u u svojoj kavi. Sada je znao na što je mislila. Zato što je kombi
parkiran na drugom mjestu od motelskog ureda izbliza izgledao plavo. Tamna, otmjena
nijansa. Koju su samo pojačavali i naglašavali zavijutci zlatnog krasopisa. Perzijski sagovi.
Stručno čišćenje. Bostonska adresa. Tablica iz Massachusettsa.
Najveći deja vu u povijesti.
Ali ne baš, jer zapravo nikad prije nije vidio taj kombi. Samo je čuo za njega na radiju.
Kamere su ga snimile kad je sišao s autoceste, prerano da bi išao običnom klijentu. A
kamion za vuču već je vidio prije. To je bilo itekako sigurno. Dva odvojena puta. To je bio
pravi deja vu. Provukao se pokraj kamiona kojeg je već vidio dvaput prije, a onda je iduće
veliko vozilo na koje je naišao kombi za koji je čuo na policijskom radiju. Usporio je za pola
koraka automatski razmišljajući. Burke je izbio korak ispred njega i nastavio hodati, polako,
ali neumorno.
Iza njega Reacher je vidio da je prvi parkirani automobil Volvo s tablicom iz Vermonta.
Mali kompaktni automobil bio je plave boje, vjerojatno uvozni, s njemu nepoznatom
tablicom. Kamionet je bio poput radnog konja. Bilo je to vozilo kakvo bi imao stolar kako bi
u tovarnom prostoru prevozio daske. Bio je prljavobijele boje. Činilo se da ima tablicu iz
Illinoisa. Teško je bilo biti siguran s obzirom na daljinu. Bio je posljednji u nizu. Stajao je
ispred sobe jedanaest. Volvo je bio ispred sobe tri, a kombi za čišćenje sagova ispred sobe
sedam. Mali plavi uvozni automobil bio je ispred desetke. Roleta na desetki bila je spuštena,
a vrtni naslonjač petice bio je korišten. Nije bio na svome mjestu kao ostale.
Nastavili su hodati prema uredu koji je imao neonski znak. Ušli su. Za pultom je bio neki
čovjek. U kasnim dvadesetima možda, tamne kose i blijede puti te pomalo plah i stidljiv.
Zračio je inteligencijom. Bio je obrazovan. Bio je zdrav i u dobroj formi. Možda sportaš na
fakultetu. Ali trkač, ne dizač utega. Srednjoprugaš. Možda je magistrirao nešto tehničko. Bio
je žilav, napet i ispunjen nekakvom nervoznom energijom.
Reacher je rekao: »Trebam sobu za večeras.«
Čovjek je rekao: »Zaista mi je žao, ali motel je zatvoren.«
»Je li?«
»Skinuo sam znakove kod ulaza. Nadao sam se da ću tako ljudima prištedjeti put.«
»Ovdje ima mnogo vozila.«
»Radnici. U zaostatku sam s održavanjem. Neke stvari zaista moram popraviti prije
nego što lišće promijeni boju i turisti se vrate. Ispostavilo se da je najbolji način za to
zatvoriti motel na dva tjedna. Zaista mi je žao zbog toga.«
»Uređujete sve sobe odjednom?«
 »Vodoinstalater je zatvorio vodu. Električar petlja oko struje. Nema grijanja ni
klimatizacije. Trenutačno ne zadovoljavamo minimalne uvjete. Ne bih vam smio izdati
sobu, čak ni da mogu.«
»Imate perzijske sagove?«
»Zapravo su od organske jute. Pokušavam biti ekološki osviješten. Trebali bi trajati
barem deset godina, ali samo ako budu redovito čišćeni. Bio bi veći trošak da sam pozvao
redovitu ekipu za održavanje. Ovi momci imaju bostonske cijene, vjerujte mi, ali prema
tablici, to bi se trebalo dugoročno isplatiti.«
Reacher je upitao: »Kako vam je ime?«
»Moje ime?«
»Svi ga imamo.«
»Tony.«
»Kakav Tony?«
»Kelly.«
»Ja sam Reacher.«
Čovjek je na sekundu izgledao zbunjeno, a onda se usredotočio kao da je uočio neobičnu
slučajnost.
Rekao je: »Kupio sam ovo imanje od obitelji Reacher. Jeste li u srodstvu?«
»Ne znam«, odgovorio je Reacher. »Vjerojatno su svi u srodstvu ako se ode dovoljno
daleko u prošlost. Kada ste ga kupili?«
»Prije gotovo jedne godine. Bilo je napola obnovljeno. Otvorio sam ga na vrijeme za
početak sezone. Ali sada moram nadoknaditi neke stvari.«
»Zašto su ga prodali?«
»Unuk ga je preuzeo, ali iskreno, mislim da je otkrio da nije to za njega. On je bio
intelektualni tip. Bilo je mnogo pojedinosti. Upao je u nevolju zbog dozvola, mislim. Uskoro
je odlučio da to nije vrijedno truda. Ali moja mi je tablica rekla da jest. Stoga sam otkupio
imanje od njega. Volim pojedinosti.«
»Je li iz Vermonta električar ili vodoinstalater?«
»Vodoinstalater. Ondje imaju najbolje majstore na svijetu za tri godišnja doba. Više me
stoji dovući ih ovamo na jug, ali moja mi tablica kaže da nije mudro škrtariti na takvim
stvarima.«
»Pretpostavljam da isto vrijedi i za električara iz Illinoisa.«
»Zapravo, to je malo drukčije. Ondje vlada velika nezaposlenost, pa rade za manje
novca, no to poništava plaćanje njihovog dolaska ovamo tako da je trošak opet isti. Ali
mnogo je bolje po pitanju kvalitete posla. Ti su momci zapravo ovdje na audiciji. Ovo je
posve novo tržište. Ovdje ima neograničeno mnogo posla po njihovoj satnici. Žele da se
pročuje da su dobri. Stoga je njihova kvaliteta izvanredna. Osim toga, već se snalaze po
ovakvim motelima. Na srednjem zapadu ih je sve više.«
»Dobro«, rekao je Reacher.
»Zaista mi je žao što ste uzalud dolazili«, rekao je čovjek.
Onda je zastao, opet se pogubio pa rekao: »Čekajte.«
Čekali su.
Čovjek je pogledao kroz prozor.
 Onda je rekao sav u žurbi: »Kako ste došli ovamo? Uopće nisam razmišljao. Nemojte mi
reći da ste hodali. Sigurno niste došli automobilom. Sad sam tek shvatio. Kamion se
zaglavio.«
»Hodali smo«, rekao je Reacher.
»Iskreno mi je žao. Danas se nevolje nižu jedna za drugom. Posljednji gost koji je bio
ovdje prije zatvaranja ostavio mi je pokvareni auto. Navodno ga nije mogao pokrenuti, pa je
nazvao taksi i nestao. Naravno da sam htio odvući auto i to se trebalo dogoditi danas, ali
kamion za vuču je toliko golem da se zaglavio među stablima.«
Onda je čovjek opet pogledao kroz prozor, lijevo i desno, provjeravajući.
Tiše je rekao: »Ili ne želi ogrepsti lak. Moram reći, nisam zadovoljan. Stabla s obje strane
staze podrezana su točno prema propisima Ministarstva prometa. Ja sam opsjednut
pojedinostima. Brinem se za takve stvari, vjerujte mi. Bilo koje vozilo koje može
prometovati autocestom trebalo bi proći bez problema.«
Onda je opet zastao jer mu je sinula nova pomisao, pa je rekao: »Dajte da vas odvezem
natrag. Barem do kamiona. Pretpostavljam da je vaš automobil parkiran iza njega. To je
najmanje što mogu učiniti.«
Reacher je upitao: »Što ne valja s napuštenim automobilom?«
»Ne znam«, rekao je čovjek. »Prilično je star.«
»Odakle je tablica?«
»Iz Kanade«, rekao je čovjek. »Možda je ondje jednosmjerna zrakoplovna karta jeftinija
od troška za rješavanje automobila. Sigurno postoje i ekološki propisi. Možda se dovezao
ovamo samo da ga se riješi. Jednostavna računica dobitka i gubitka.«
»Dobro«, rekao je Reacher. »Sada nas možete odvesti natrag.«
»Hvala«, rekao je Burke.
Čovjek ih je izveo iz ureda, zaključao vrata za njima i zamolio ih da pričekaju na
parkiralištu. Onda je otrčao od njih, prema staji udaljenoj možda tridesetak metara. Bila je
to jednostavna četvrtasta zgrada ispred koje je bilo parkirano devet četverokotača u
urednoj formaciji tri po tri. Iza staje bila je kuća s teškim namještajem na širokom trijemu.
Minutu poslije čovjek je izišao iz staje u crnom terencu. Bio je srednje veličine i izgledao
je poput šake. Vjerojatno europski. Možda Porsche ili Mercedes-Benz. Ili BMW. Možda Audi.
Bio je to Mercedes. Stao je točno pokraj njih. Reacher je vidio znak. Imao je V8 motor.
Čovjek za upravljačem je nestrpljivo čekao, pa je Burke sjeo sprijeda, a Reacher straga.
Automobil je zaškripao preko parkirališta, popeo se na asfalt i projurio preko livade.
Rekao je: »Trebali biste otići na istok, prema jezerskom kraju. Ondje ćete sigurno
pronaći mnogo motela.«
Opet su ušli u šumu kroz isti prirodni luk kroz koji su izišli. Čovjek je brzo vozio. Znao je
da neće biti prometa iz drugog smjera. Tri kilometra, za koja je Burkeu trebalo tri četvrt
sata, Mercedes je prešao za tri minute. Čovjek je stao nosom do nosa ispred kamiona za
vuču. Svjetlo je bilo prigušeno i zeleno, a crvena je boja izgledala mutno, poput krvi. Stabla
su stajala gusto s obiju strana tiskajući se povijenim granama i lišćem raširenim poput
prstiju. Niže krošnje bile su spuštene u ravnini gornjeg dijela vjetrobranskog stakla.
Kamion je bio u bliskom kontaktu s okolnom vegetacijom. Ali nipošto nije bio fizički
onemogućen. Ne uz snagu njegovog divovskog motora i moć divovskih guma. Tip nije
zapeo. Bio je zabrinut zbog laka. Razumljivo. To je sigurno bilo skupo. Više slojeva crvene.
Kilometri i kilometri zlatnih crta, sve ručno rađeno. Njegovo ime Karel, srećom kratko,
napisano skupim bakrorezom, poput pisma stare tetke iz viktorijanskog razdoblja.
Čovjek za upravljačem opet se ispričao zbog njihova uzaludnog dolaska, poželio im
sreću. Burke mu je zahvalio i izišao, a Reacher za njim. Burke se provukao uz kamion, a
Reacher ga je slijedio podignutog lakta, a onda je stao na mjestu gdje se kabina uzdizala
ispred njega i okrenuo se da pogleda. Mercedes se brzo vratio unatrag, čovjek je unatraške
ušao u prirodnu rupu među stablima, uredno, elegantno i brzo. Kao da je to već radio. I jest.
On je došao po vozača kamiona.
Reacher je stajao još sekundu, a zatim se opet okrenuo i progurao do mjesta na kojem
ga je Burke čekao, do druge strane debele gumene žice pokraj prednjeg odbojnika Subarua.
Sjeli su u automobil i Burke je polako počeo voziti unatrag izvijajući vrat, sve do mjesta gdje
ste staza spaja s cestom, gdje mu je široki šljunčani ulaz dao dovoljno mjesta da se okrene
na bilo koju stranu.
»Istočno do jezera?« upitao je.
»Ne«, odgovorio je Reacher. »Na jug dok ti mobitel ne proradi. Želim nazvati Amosicu.«
»Nešto nije u redu?«
»Želim novosti o Carringtonu.«
»Postavio si mnogo pitanja u motelu.«
»Jesam li?«
»Kao da si bio sumnjičav.«
»Uvijek sam sumnjičav.«
»Jesi li bio zadovoljan odgovorima?«
»Prednji dio mog mozga mislio je da su odgovori dobri. Svi su imali smisla. Svi su bili
uvjerljivi. Svi su zvučali poput istine.«
»Ali?«
»Stražnjem dijelu moga mozga to se nije svidjelo.«
»Zašto ne?«
»Ne znam. Svako je pitanje imalo odgovor.«
»Znači, to je samo osjećaj.«
»Osjet. Poput mirisa. Kao kad se probudiš jer je u preriji buknuo požar.«
»Ali ne možeš to odrediti.«
»Ne mogu.«
Nastavili su dalje prema jugu. Reacher je promatrao mobitel. Još nije bilo signala.

Peter se poslije gotovo srušio od napetosti. Pustio je dvojicu ljudi da iziđu, okrenuo se
unatrag i pojurio kući što se brže usudio. Vozio je ravno do kuće. Protrčao je kroz salon gdje
se naslonio na zid, a onda skliznuo dok nije sjeo na pod. Ostali su se okupili oko njega čučeći
i gledajući ga u oči, tihi, kao da su puni strahopoštovanja, a zatim su svi počeli trijumfalno
klicati i podizati ruke kao da je njihova momčad na televiziji postigla pobjedničko
polaganje.
Peter je rekao: »Jesu li gosti išta vidjeli?«
»Baš ništa«, odvratio je Mark. »Imali smo sreće s vremenom. Gosti su bili ovdje. Da su
došli trideset minuta prije, imali bismo problem. Tada su se još muvali po parkiralištu i
čavrljali.«
»Kada ćemo objasniti situaciju Patty i Shortyju?«
 »Kada bi tebi bilo draže?«
»Mislim da bismo to trebali učiniti sada. Ovo je pravi trenutak. Imali bi dovoljno sati da
naprave odabir, a onda posumnjaju u njega. Njihovo će emotivno stanje biti važno.«
»Glasam za sad«, rekao je Steven.
»I ja«, rekao je Robert.
»I ja«, rekao je Mark. »Svi za jednoga i jedan za sve. Učinit ćemo to sada. Neka to Peter
učini. U znak zahvale za njegov nastup. Kao nagradu.«
»I ja za to glasam«, rekao je Steven.
»I ja«, rekao je Robert.
Peter je rekao: »Najprije me pustite da dođem do daha.«
 TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

Patty i Shorty preselili su se u glavnu sobu i sjedili su na krevetu. Roleta je još bila spuštena.
Preskočili su ručak. Nisu ga mogli ni pogledati. A sada su bili gladni. Ali jedenje bi bilo čin
volje. Posljednja dva obroka iz kartonske kutije. Posljednje dvije boce vode.
Skrenuli su pogled.
Televizor se uključio.
Sam od sebe.
Kao i prije. Opet isto šuškanje kada su sklopovi oživjeli. Opet ista plava slika s istom
linijom koda, poput ekrana koji niste trebali vidjeti.
To je zamijenilo lice čovjeka.
Petera.
Ljigavac koji im je pokvario automobil.
Rekao je: »Društvo, pitali ste što će se dogoditi i mislimo da je došlo vrijeme da vam to
otkrijemo. Dat ćemo vam što više informacija možemo, zatim ćemo vas pustiti da
razmislite, a onda ćemo se opet vratiti radi pitanja i odgovora, za slučaj da nešto ne bude
jasno. Pratite me zasad? Obraćate li pozornost?«
Nitko od njih nije odgovorio.
Peter je rekao: »Društvo, morate obratiti pozornost. Ovo je važno.«
»Poput popravka našeg auta?« rekao je Shorty.
»Nasjeo si na to, stari. Zato ste ovdje. Sami ste si krivi. Budući da ste cendrali i gunđali
pitajući se što želimo od vas, reći ću vam, stoga se okrenite prema naprijed i slušajte.«
»Slušam«, rekla je Patty.
»Sjednite na krevet, jedno pokraj drugoga. Pokažite mi kako obraćate pozornost.
Gledajte moje lice na ekranu.«
Patty je bila nepomična na sekundu. Onda se premjestila. Shorty ju je slijedio. Nije htio,
ali ipak je to učinio. Sjedili su rame uz rame, kao da su u prvom redu kina.
»Dobro«, rekao je Peter. »Pametan potez. Jeste li spremni čuti što će se dogoditi?«
»Jesam«, rekla je Patty.
Shorty je rekao: »Valjda.«
»Kasnije večeras vrata će se otključati. Tada ćete biti slobodni da odete. Doslovno to
mislim. Neće vam biti dostupna nikakva vozila. Baš nikakva. Svi će ključevi biti skriveni i
nećete ih moći pronaći, osim, naravno, vašeg, koji još imate, ali vaš automobil ionako ne
radi, kao što ste spomenuli. Sva ostala vozila ovdje previše su nova da biste ih mogli
pokrenuti bez ključa. Prihvatite to. Hodat ćete, doslovno, na vlastitim nogama. Ne gubite
vrijeme pokušavajući to promijeniti. Pratite li me?«
»Zašto ovo radite?« upitala je Patty. »Zašto ste nas držali ovdje, a onda nas puštate?«
»Rekao sam vam da ću vam dati što više informacija mogu. Rekao sam da razmislite o
tome. Rekao sam da sačuvate pitanja za poslije. Pratite li me?«
»Da«, rekla je Patty.
 Shorty je rekao: »Valjda.«
»Oko ovog dijela šume nalazi se nešto što izgleda poput protupožarnog prosjeka. To je
obruč širine dvadesetak metara u kojem ne rastu stabla. Jeste li ga vidjeli kad ste dolazili?«
Ukazao se komad jarkoružičastog neba.
»Vidjela sam ga«, rekla je Patty.
»To nije zapravo protupožarni prosjek. Markov djed očistio je to mjesto iz drugog
razloga. Kako bi unutarnja šuma ostala iskonska. To je zapravo protusjemeni prosjek, a ne
protupožarni. Proteže se svuda uokolo. Nije važno iz kojeg smjera vjetar puše. Invazivne
vrste ne mogu ga prijeći.«
»Pa što?« rekao je Shorty.
»Ako dođete do ondje, kroz šumu, iz bilo kojeg smjera i uđete na tu čistinu na bilo kojem
njezinom dijelu, pobijedili ste u igri.«
»Kakvoj igri?«
»Je li to bilo pitanje?«
»To je sranje, čovječe. Ne možeš nam reći da smo u igri i onda nam ne objasniti o kakvoj
je igri riječ.«
»Smatrajte to igrom lovice. Morate doći skroz do protusjemenog prosjeka da vas nitko
ne ulovi. Jednostavno. Hodajte, trčite, šuljajte se, što god vam se sviđa.«
»Kako da nas ulove?« upitala je Patty. »I tko?«
Televizor se isključio.
Sam od sebe. Opet se začulo šuškanje sklopova koji se gase, opet isti prazni sivi ekran,
isto crveno svjetlo koje pokazuje da je ugašen.

Burkeov stari mobitel pokazao je jednu crticu, ali Reacher je htio čekati dok se ne pojave
dvije. Pretpostavio je da bi signal mogao varirati, biti bolji ili lošiji. Bio bi problem početi
samo s jednom crticom kad signal bude lošiji. To je znao iz iskustva s vojnim uređajima za
komunikaciju koji bi uvijek otkazali odmah i što prije. Civili su vjerojatno imali bolje stvari,
kao i uvijek, ali vjerojatno ne radikalno bolje.
Burke ga je ignorirao i vozio prema jugu, no nakon pet minuta tišine upitao ga je: »Kako
je tvoj stražnji dio mozga?«
Reacher je pogledao na mobitel.
Još samo jedna crtica.
Rekao je: »Stražnji dio mog mozga zabrinut je zbog organskih sagova od jute.«
»Zašto?«
»Rekao je da želi biti ekološki osviješten. Zvučao je djelomično ponosno, djelomično kao
da se ispričava, a djelomično prkosno. Tipičan ton za ljude koji vole stvari za koje drugi
misle da su čudne. Ali on je očito bio iskren zato što je uložio novac u ono u što je vjerovao,
platio je bostonske cijene za posebne čistače. Kao da je zaista htio da njegov pokus uspije. U
tom je trenutku predstavio suvislu sliku.«
»Ali?«
»Poslije je rekao da je Kanađanin možda ostavio svoj automobil kako bi izbjegao trošak
recikliranja kod kuće. Ili čega već. Rekao je: >Siguran sam da postoje ekološki propisi.<
Rekao je to sa samodopadnim podsmijehom. Vrlo blagim. Zvučao je poput obične osobe. Ne
poput tipa koji bi rabio organsku jutu. Ili uopće znao što je to. A onda se pojavio u terencu s
V8 motorom. I vozio ga je prilično brzo. Dječački. Činilo se da voli poskakivati i gaziti stvari.
Ne poput čovjeka koji bi rabio organsku jutu. Taj bi čovjek vozio hibridni automobil. Ili
električni. Imao sam osjećaj da slika više nije bila suvisla. Imao sam osjećaj da više nije
čista.«
»Što prednji dio mozga kaže na to?«
»Kaže da slijedim novac. Čovjek plaća čistaču perzijskih sagova da se pobrine za njegove
od jute. Došao je skroz iz Bostona. Za pravu gotovinu. To je čvrst dokaz. Što ja imam?
Osjećaj? Podsmijeh koji možda i nisam čuo? Možda treba terenac za snijeg. Porota bi rekla
da dokazi upućuju samo na jedno. On je dobar tip. Želi spasiti planet. Ili mu barem malo
pomoći.«
»Slažem se s porotom«, rekao je Burke. »Bolje je vjerovati prednjem dijelu mozga
umjesto stražnjem.«
Reacher ništa nije rekao.
Pogledao je mobitel.
Dvije crtice.
Rekao je: »Sada ću nazvati Amosicu.«
»Da se zaustavim?«
»Pomaže li to mobitelu?«
»Da, mislim. Tako vjerojatno bolje uhvati signal.«
Burke je još malo klizio, a onda se zaustavio ondje gdje je šljunak pokraj ceste bio širi.
Reacher je nazvao broj.
»Nazovite me za deset minuta«, rekla je Amosica. »Sada sam u gužvi.«
»Jeste li pronašli Carringtona?«
»Nismo. Nazovite me poslije.«

Proces plaćanja pretvorio se u obred suzdržane veličanstvenosti. Sve je počelo opušteno, a

onda je postalo prekrasno formalno. Doimalo se kao da ima drevno podrijetlo. Barem
starogrčko ili rimsko. Možda plemensko. Steven je ostao u salonu promatrajući monitore, a
svi su se ostali vratili do motela, velika skupina od devet ljudi, šest gostiju, uzbuđenih, ali
pod kontrolom, dok su Mark, Robert i Peter hodali iza njih. Gosti su otišli u svoje sobe.
Mark, Peter i Robert otišli su u ured. Gdje se proces počeo odvijati iz ničega. Upravo ovdje i
tada. Nisu imali nikakav plan. Nisu ni razmišljali o tome. Postojala je opasnost da sve
ureknu. Na kraju je presudila zdravorazumska odluka nakon pet sekunda. Učinili su ono
očito.
Ali epsko u svojoj dramatičnosti. U svom psihološkom bremenu. Mark je sjedio za
pultom. Peter je stajao na kraju. Sa strane. Na pola puta. Kao neovisni promatrač. Kao
svjedok.
Robert je bio pratnja. On je otišao po njih. Jednog po jednog. I tako je stvorena legenda.
Pokucao bi na vrata, a oni bi izišli i pošli s njime. Bio je pretorijanac, a oni su bili uvažena
gospoda. Bili su senatori. Pošli su s njim niz trijem. Nisu imali izbora. Ostao je skrušenih
pola koraka iza njih. U uredu je stajao kod vrata i ništa nije rekao.
Došli su jedan po jedan i platili danak Marku, dok je Peter bio svjedok transakcije,
njihovog naklona. Neki su izbrojili svežnjeve novčanica produžujući trenutak. Drugi su na
pult odložili torbe i povukli se korak unatrag očekujući trenutačno i bespogovorno
prihvaćanje. Koje su dobili. Novac će biti ondje. Sav. Nisu si mogli priuštiti da varaju. A
zatim ih je, jednog po jednog, Robert otpratio natrag i pokucao na iduća vrata. Opušteno i
formalno, poput smrtonosnog poslovanja u drevnoj republici.
Karel je dobio velik popust zato što im je pomogao dan prije, ali ostala petorica platila
su punu cijenu. Na kraju obreda Mark je odabrao dvije najveće odbačene torbe, a Peter ih je
napunio. Što nije bilo lako. Da bi utrpali pet i pol vreća punih novca, novčanice je bilo
potrebno domišljato poslagati u slojeve. Ostali su se okupili, Mark je brojao naglas dok je
Peter slagao svežnjeve. Ali ne u brojevima. Isprva je govorio trošak, trošak kad su prvi
svežnjevi složeni u torbu, a zatim dobit, dobit, dobit kad je posložen i ostatak. Pretvorili su
to u šaputavi napjev. Ali tih, kako ih nitko ne bi čuo. Siktali su dobit, dobit, dobit. Onda su
odnijeli torbe natrag u kuću, pokraj svih prozora pomalo se nadajući da ih uvažena gospoda
gledaju. Gledaju kako njihov danak, pokorno i pravedno dan, pobjednik odnosi k sebi.

Peter je rekao da razmisle o tome i razmislili su, ne zato što im je on tako rekao, nego zato
što su takvi bili po prirodi. Bio je to put svetog Leonarda. Uključite mozak. Razmislite prije
nego što išta kažete. Počnite od početka.
Patty je prošaptala: »Očito je da nas nekako vuku za nos. Sigurno je nemoguće doći do
čistine među stablima.«
»Ne može biti nemoguće.«
»Mora biti.«
»Protiv koliko ljudi?«
»Vidjeli smo trojicu. Ima dvanaest soba, minus ova. Devet četverokotača. Odaberi broj.«
»Misliš da će uzeti četverokotače?«
»Sigurna sam u to. Mislim da je zato Peter naglasio da ćemo hodati. Kako bismo se
osjećali bespomoćno i manje vrijedno. Poput gubitnika.«
»Onda recimo da ih je devet. Ne mogu pokriti cijelo područje. Golemo je.«
»Vidjela sam ga na zemljovidu«, rekla je Patty. »Široko je oko osam kilometara, a dugo
deset, od vrha do dna. U obliku ovala. Ovo je mjesto oko osam stotina metara od središta,
prema istoku. Jednako udaljeno od sjevernog i južnog kraja.«
»Onda bi moglo biti moguće. Jedan od njih na svakih četrdeset stupnjeva kruga. Bili bi
udaljeni stotinu metara. Ako se dokopamo prostora iza njih, bit ćemo slobodni.«
»To ne može biti moguće«, rekla je Patty. »Što onda? Dođemo do ceste, nađemo
prijevoz, pozovemo policiju i FBI zbog otmice i zatočenja, oni ih posjete i vide kabel od
akumulatora, zatvorske rešetke, brave, kamere i mikrofone. Mislim da si Peter i njegovi
prijatelji ne mogu to priuštiti. Ne mogu si priuštiti da iziđemo odavde. Nije važno što
pokušamo. Bilo kojom metodom. Zaista si ne mogu priuštiti da uspijemo. Sigurno su posve
uvjereni da nećemo.«
Shorty nije odgovorio. Sjedio je pokraj nje u tami. Patty je držala dlanove na krevetu,
ispod nogu. Ljuljala se naprijed-natrag, samo malo, i zurila naprijed ni u što. Shorty je držao
laktove na koljenima, a bradu u rukama. Sjedio je mirno. Pokušavao je razmišljati.
Onda se soba iznenada ispunila svjetlošću, svako rasvjetno tijelo, svaka stolna svjetiljka,
kao na snimanju, motor je zazujao, a roleta se podignula. Vani su vidjeli šestoricu
muškaraca. Na trijemu. Rame uz rame. Dva i pol centimetra od stakla. Zurili su unutra.
Karel je bio jedan od njih. Pokvarenjak s kamionom za vuču. Trojicu su vidjeli i prije.
Dvojica su bili novi.
 Njih su šestorica neprekidno zurila. Otvoreno, iskreno, bez ikakvih inhibicija. Gledali su
nju pa njega, njega pa nju. Prosuđivali su, odvagivali i procjenjivali. Dolazili su do
zaključaka. Na licima su im se pojavile uske grimase tihog zadovoljstva. Polako su kimali u
znak zahvale i odobrenja. U očima im se pojavio sjaj - sjaj entuzijazma.
Onda su na neizgovoreni signal svi podigli ruke i počeli pljeskati dugo i glasno, poput
ovacija, kao da su publika puna poštovanja koja odaje počast zvijezdama.
Ali nekako unaprijed.
 TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Deset minuta kasnije Reacher je opet nazvao Amosicu. Javila se. Zvučala je zadihano.
Upitao je: »što je bilo?«
»Lažna uzbuna«, odgovorila je. »Javili su da je Carrington možda viđen. Ali to je bilo
prije dva sata i ispostavilo se da to nije bilo ništa. Još ga ne možemo pronaći.«
»Jeste li pronašli Elizabeth Castle?«
»Nismo ni nju.«
»Trebao bih se vratiti u grad«, rekao je Reacher.
Amosica je zastala na trenutak.
»Ne«, rekla je. »Još smo na oprezu. Računalo promatra kamere na semaforima. Ništa što
je jutros u drugom valu stiglo s juga još nije otišlo. Mislimo da je Carrington još u blizini.«
»Zato me i trebate ondje. Nema smisla da se vratim nakon što ga odvedu.«
»Ne«, ponovila je.
»Gdje je to možda viđen?«
»Navodno su ga vidjeli kad je ušao u okružni ured. Ali nitko ga se drugi ne sjeća i više
nije ondje.«
»Je li bio sam ili s Elizabeth Castle?«
»Teško je reći. Tada je bila gužva. Mnogo ljudi. Teško je reći tko je bio s kime.«
»Je li bio u arhivu za popise stanovništva?«
»Ne, negdje drugdje. Okrug ima urede po cijelom gradu.«
»Jeste li našli trenutak za davnu prošlost?«
Opet je zastala.
»Bilo je to više od trenutka«, rekla je.
»što ste pronašli?«
»Trebam savjet prije nego što vam kažem. Ironično, savjet Cartera Carringtona.«
»Zašto?«
»Pitali ste za neriješene slučajeve. Pronašla sam jedan. Nema zastare.«
»Pronašli ste neriješeno umorstvo?«
»Prema tome, tehnički, slučaj je još otvoren.«
»Kada se to dogodilo?«
»Unutar datuma koje ste naveli.«
»Tada se još nisam rodio. Ne mogu biti očevidac. A sigurno ne mogu biti počinitelj.
Razgovor sa mnom ne predstavlja nikakvu pravnu opasnost.«
»Ali ima implikacije za vas.«
»Tko je bio žrtva?«
»Znate tko je bio žrtva.«
»Znam li?«
»Tko bi drugi mogao biti?«
»Klinac«, rekao je Reacher.
 »Tako je«, rekla je Amosica. »Posljednji je put viđen kako leži licem na pločniku, kasno
jedne rujanske večeri 1943. godine. Zatim se opet pojavio, tada sa dvadeset i dvije godine,
ali jednaki seronja kao i prije i poginuo. Ta dva slučaja nikad nisu povezana. Pretpostavljam
da se tada štošta događalo. Bio je rat. Detektivi su dolazili i odlazili. Nisu imali računala. Ali
prema današnjim pravilima, prvi slučaj iznimno je važan za drugi. Što je točno, u to nema
sumnje. Ne možemo se pretvarati da ne postoji. Stoga smo primorani opet otvoriti slučaj
umorstva. Da vidimo kamo vodi. Prije nego što ga opet zatvorimo.«
»Kako je klinac ubijen?«
»Pretučen je bokserima nasmrt.«
Reacher je zastao na trenutak.
Upitao je: »Zašto slučaj nije riješen?«
»Nije bilo očevidaca. Ubijeni je bio seronja. Nitko nije mario. Jedini osumnjičeni nestao
je bez traga. Bilo je to doba velikog kaosa. Milijuni ljudi bili su u pokretu. Bilo je to odmah
nakon Dana pobjede nad Japanom.«
»Kolovoz 1945. godine«, rekao je Reacher. »Jesu li policajci imali ime osumnjičenika?«
»Samo nadimak. Iz druge ruke, koji je netko prečuo, sve je bilo vrlo zagonetno. Mnogo
se toga temeljilo na rekla-kazala, od ljudi koji čuju svašta iz neobveznih razgovora na ulici.«
»Kako je glasio nadimak?«
»Zato moramo opet otvoriti slučaj. Ne možemo zanemariti vezu. Sigurna sam da
razumijete. Samo ćemo natipkati još nekoliko novih odlomaka.«
»Kako je glasio nadimak?«
»Promatrač ptica.«
»Tako«, rekao je Reacher. »Do kada morate natipkati tih nekoliko novih odlomaka?«
»Pričekajte«, rekla je.
Čuo je vrata, korak i šuškanje papira.
Poruka.
Čuo je korak, vrata, a zatim mu je ona rekla: »Upravo sam dobila obavijest od računala
koje prati tablice.«
Utihnula je.
Zatim je izdahnula.
»Nije ono što sam očekivala«, rekla je. »Nitko nije napustio grad. Ne još. Carrington je
još ovdje.«
»Morate mi nešto učiniti«, rekao je Reacher.
Još je mogao čuti papir. Čitala ga je.
»Još davne prošlosti?«
»Aktualna zbivanja«, odvratio je. »Profesor sa sveučilišta rekao mi je da se prije trideset
godina neki starac imenom Reacher vratio kući u New Hampshire nakon što je mnogo
godina proveo u inozemstvu. Koliko znam, otada prebiva ovdje. Koliko znam, živi s unukom
rođaka. Morate se raspitati po okrugu. Morate ga pokušati pronaći. Možda je prijavljen kao
birač. Možda još ima vozačku dozvolu.«
»Radim za grad, ne za okrug.«
»Doznali ste sve o velečasnome Burkeu. On ne živi u gradu.«
Još je mogao čuti papir.
»Iskoristila sam usluge«, rekla je. »Kako je ime tom starcu?«
»Stan.«
 »To je vaš otac.«
»Znam.«
»Rekli ste mi da je preminuo.«
»Bio sam na pogrebu.«
»Profesor je zbunjen.«
»Vjerojatno.«
»Što bi drugo moglo biti?«
»Pogreb je bio prije trideset godina. A upravo se tada taj čovjek pojavio u New
Hampshireu, nakon što je život proživio drugdje.«
»Što?«
»Lijes je bio zatvoren. Možda je bio pun kamenja. Marinski korpus i CIA katkad su
surađivali. Siguran sam da su se odvijala svakojaka tajnovita sranja.«
»To je suludo.«
»Nikada niste čuli takvo što?«
»Zvuči kao zaplet holivudskog filma.«
»Temeljenog na istinitoj priči.«
»Jednoj od milijun. Sigurna sam da su većina CIA-inih priča vrlo dosadne. Prokleto sam
sigurna da je većina priča Korpusa marinaca dosadna.«
»Slažem se«, rekao je Reacher. »Jedna od milijun. Ali to želim reći. Izgledi su veći od
nule. Zato želim da provjerite. Recimo da sam revan. U protivnom ne bih ispunio svoju
dužnost. Spremate se opet otvoriti stari slučaj za koji nema zastare, s izgledom jedan prema
milijun da je glavni osumnjičenik još živ, da živi u vašoj nadležnosti i da je sa mnom u
srodstvu. Smatrao sam da je bolje da unaprijed sve razjasnim. U slučaju da ga trebam
nazvati. Bok, tata, nabavi odvjetnika, uhitit će te. U tom stilu.«
»To je suludo«, ponovila je Amosica.
»Izgledi su veći od nule«, ponovio je Reacher.
»Čekajte«, ponovila je.
Još je mogao čuti papir.
Rekla je: »Ovo je neobična slučajnost.«
»Što to?«
»Naš novi softver. Uglavnom bilježi tko dolazi, a tko odlazi uz pomoć tehnologije
prepoznavanja tablica. Ali čini se da ispod ima još nekoliko slojeva. Traži stare potjernice,
kazne i ima posebnu stranicu za opće opaske.«
»I?«
»Kombi koji smo jučer vidjeli je protuzakonit.«
»Koji kombi?«
»Onaj za čišćenje perzijskih sagova.«
»Kako je protuzakonit?«
»Trebao je imati tablice autosalona.«
»Zašto?«
»Zato što je trenutačni vlasnik autosalon.«
»A ne čistač sagova?«
»Propali su. Kombi je zaplijenjen.«
Patty i Shorty vratili su se u kupaonicu, ali su ubrzo odustali od toga. Zbog razbijene pločice
i uništene zidne obloge pola prostorije nije bilo za boravak. Vratili su se natrag na krevet i
sjeli jedno pokraj drugoga, okrenuti od prozora. Nisu marili je li roleta dignuta ili spuštena.
Nisu marili tko ih gleda. Šaputali su jedno drugome, kratko i tiho, kimajući, sliježući
ramenima, odmahujući glavama, koristeći signale rukama, razgovarajući o svemu što su
brže i skrovitije mogli. Promijenili su svoje prvotne pretpostavke. Doradili su svoj mentalni
model. Neke su stvari bile jasnije. Neke nisu. Znali su više, ali razumjeli manje. Očito su
šestorica koji su ih gledali kroz prozor bili protivnička momčad. Njihov je zadatak bio
pobijediti u igri lovice. Na području od sedamdeset i sedam četvornih kilometara šume.
Vjerojatno u mraku. Vjerojatno s trojicom seronja u šumi zajedno s njima kao sucima,
promatračima, redarima za ukupno devet četverokotača, a četvrti i posljednji seronja ostat
će u kući, promatrati kamere, osluškivati mikrofone i raditi što god su drugo ondje već
radili. To je bilo njihovo trenutačno predviđanje.
Sedamdeset i sedam četvornih kilometara. Šestorica muškaraca. U mraku. Ali bili su
sigurni u uspjeh. Nisu si mogli priuštiti neuspjeh. Četverokotači će im uvelike pomoći.
Mnogo su brži od trčanja. Ali ipak. Sedamdeset i sedam četvornih kilometara bilo je poput
deset tisuća nogometnih terena. Posve praznih, osim nasumičnih šest, a na svakome od njih
samo jedan čovjek.
U mraku.
Nisu shvaćali.
Onda je Shorty prošaptao: »Možda imaju naočale za noćno gledanje.«
Što je potaknulo niz tmurnih misli. Mogli bi se neprestano voziti naokolo u
beskonačnom golemom krugu, kilometar i pol do tri dalje, jedan po jedan, poput
beskonačnog vrtuljka i svakih bi nekoliko minuta jedan od njih prošao pokraj bilo kojeg
mjesta. Za to vrijeme Patty i Shorty dolazili bi sa strane, pod pravim kutom, kao da prelaze
jednosmjernu cestu. Bili bi spori. Možda bi bili vidljivi punih pet minuta, s jedne strane do
druge, od početka do kraja. Bi li se vrtuljak vrtio sporije?
Ili bi ih jednostavno pratili čim iziđu kroz vrata?
Toliko pitanja.
A među njima najveće od njih. Kakva će to biti igra lovice? Vjerojatno ne ona školska.
Neće dobiti udarac po ramenu. Neće ih gađati ni vrećom. Šestorica. Sedamdeset i sedam
četvornih kilometara. Četverokotači i naočale za noćno gledanje. Uvjereni u uspjeh.
Nije dobro.
Što ih je dovodilo do najveće odluke. Da se drže zajedno ili da se razdvoje? Svatko bi
mogao otići u svom smjeru. Tako bi udvostručili izglede za uspjeh. I više od toga. Ako
jednoga od njih uhvate, drugome bi ta diverzija pomogla.
Jedno od njih moglo bi pobjeći.

Reacher je sjedio u Subaruu na šljunčanom ugibalištu. Ako priča o organskoj juti nije bila
istinita, onda ništa nije bilo. Rekao sam ti, podbadao je stražnji dio njegova mozga. Kamion
za vuču nije došao onamo zbog napuštenog automobila. Barem nije sudeći prema toj priči.
Elizabeth Castle rekla je da taksiji neće voziti toliko daleko. Napušteni je automobil
izmišljen. Bio je to dio fantastično složene lažne priče. Kao i navodni vodoinstalateri,
električari, održavanje, voda i struja.
Kamion za vuču bio je blokada.
 Burke je upitao: »O čemu razmišljaš?«
»Pitam se tko su ti ljudi. Vidjeli smo jednog čovjeka, ali ondje su parkirana četiri vozila.
Tako da mislim da se ondje događa nešto čudno. Ali onda se pitam koliko gadno može biti.
Ipak je to motel. Ali onda pomislim, ima blokadu na cestu. A loše se stvari mogu dogoditi u
motelu koji ima blokadu na cesti. Možda čak i vrlo loše stvari. Ali ako odem onamo, ostat ću
bez signala. A želim čuti kako je Carrington. I Elizabeth Castle. Ja sam kriv što su zajedno. I
mislim da će me Amosica nazvati. Želi da se vratim u grad. Ovaj je put zastala prije nego što
je odbila. Na značajan trenutak. Prije ili poslije zamolit će me.«
»Što možeš učiniti ondje?«
»Mogu se šetati. Imaju moj opis. Ja sam onaj kojeg traže. Carrington je samo blijeda
imitacija. Tako bih mu skinuo pritisak s vrata. I zlikovac bi krenuo na mene.«
»To te ne zabrinjava?«
»Želi me odvesti natrag u Boston. Želi me baciti s krova zgrade. To bi bila duga i složena
operacija. Ne vidim kako bi to moglo završiti dobro za njega.«
»Kakve se loše stvari mogu dogoditi u motelu koji ima blokadu na cesti?«
»Mogu nagađati, kao i ti«, odgovorio je Reacher.

Dnevno je svjetlo blijedjelo, pa su vani upaljena svjetla po cijelom trijemu. Šestorica

muškaraca počela su izvlačiti svoju opremu. Sva su šestora vrata bila otvorena. Svih je šest
soba bilo jarko osvijetljeno. Ljudi su izlazili i ulazili, posve usredotočeni na ono što rade,
noseći dijelove svoje opreme. U sve je bio uključen i element razmetljivosti. No nije da su se
baš imali prilike razmetati. Pravila su bila stroga. Svi su počinjali s jednakim izgledima.
Teren je bio isti za sve. Svi su dobili nasumični i identični četverokotač. Kao na lutriji. Svi su
rabili jednake naočale za noćno gledanje. Standarda praksa. Vlasnik terena odredio je točan
model. Mark je odabrao vojni višak druge generacije. Prihvaćen u tom svijetu i lako
dostupan. Odjeća i obuća nisu bile propisane, ali te su pokuse davno proveli drugi ljudi i
sada su se svi odijevali jednako. Ništa se u mekim torbama nije isticalo.
No čvrsti kovčezi bili su druga priča. Neobični, nezgrapni, sugestivnog oblika. Ni oni
nisu bili propisani. Osobni odabir. Ili frakcijski, ideološki, ili vjerski. Sve je bilo dopušteno.
Svaka kombinacija. Zakrivljeni, refleksni, jednostavni, dugi, plosnati, kompozitni ili sklopivi.
Svatko je imao omiljeni model i teoriju potkrijepljenu s malo iskustva i mnogo zavaravanja
samoga sebe. Svi su planirali poboljšanja. Svi su ili dorađivali.
Bilo je mnogo skrivenih pogleda ustranu kad su izvukli kovčege.

Dnevno je svjetlo blijedjelo, pa se pogled sa šljunčanog ugibališta mijenjao. Svjetlo je

postajalo prigušeno i sivo. Reacher je u glavi sliku zamijenio motelom. Kako je izgledao kad
su ga prvi put vidjeli. Pogled izbliza na ono što se nalazi pred njima. Jarko sunce. Ured
slijeva, Volvo karavan ispred trojke, lažni kombi za čišćenje sagova ispred sedmice, mali
plavi uvozni automobil ispred desetke, a kamionet s dugim tovarnim prostorom ispred
jedanaestice. I vrtni naslonjač ispred petice, malo pomaknut.
Burke je upitao: »Što je?«
»Opet stražnji mozak«, odvratio je Reacher. »Ti više voliš prednji.«
»Ipak mi reci.«
»Što trebaju da bi napravili nešto loše?«
»U teoriji?«
 »Praktično.«
»Možda mnogo toga.«
»Trebaju žrtvu. Ne možeš ništa loše učiniti bez nje. Možda mladu djevojku. Naprimjer.
Namamili su je onamo i zatvorili. Možda će je prisiliti da snimi pornić. Motel je prikladno
mjesto za to. Nema sumnje da je zabačen.«
»Misliš da je riječ o porniću?«
»Rekao sam, naprimjer. Moglo bi biti mnogo toga. Ali sve to zahtijeva žrtvu. To je svemu
tomu zajedničko. Žrtva na toj lokaciji. Nekako zarobljena i zatočena ondje, neposredno
dostupna kad se ostatak ekipe skupi.«
Burke je upitao: »Gdje na toj lokaciji?«
»Soba deset bila je kvalitativno drukčija«, odgovorio je Reacher. »Na dva nevezana
načina. Najprije auto. Jedini je imao strane tablice. Bio je manji, jeftiniji i istrošen. Stoga je
vjerojatno to automobil neke mlađe osobe. Koja je vjerojatno daleko od kuće i ranjiva.
Drugo, prozor od spavaće sobe. Roleta je bila spuštena. Jedina od svih dvanaest.«
Burke ništa nije rekao.
Reacher je rekao: »Rekao sam ti, stražnji mozak.«
»Što ćeš učiniti glede toga?«
»Ne znam.«
»Trebao bi baciti još jedan pogled.«
»Možda.«
»Carrington je odrastao. Može se pobrinuti za sebe.«
»Nema pojma što mu se sprema. Ne zna ništa o ovomu.«
»Dobro, policija će se pobrinuti za njega. Ionako te ne žele ondje. Detektivka te neće
zamoliti da se vratiš. Vjeruj mi.«
Reacher ništa nije rekao.
Nazvao je Amosičin broj.
Zvonilo je četiri puta.
Rekla je: »Još ništa.«
»Što ti misliš?«
»Gužva je gotova. Centar je miran. Nadziremo većinu mjesta koja bismo trebali.
Naposljetku, imaju opis posve druge osobe. To je samo teorija. Ukupno gledano, rekla bih
da je prilično dobro.«
»Na ljestvici od jedan do deset?«
»Otprilike četiri«, rekla je.
»Bi li pomoglo da sam ondje?«
»Iskreni odgovor?«
»Na ljestvici od jedan do deset.«
»Postoji li broj manji od jedan?«
»Jedan je nesmanjivi broj.«
»Onda jedan«, rekla je.
»A da nema pravila i ostalih sranja?«
»I dalje jedan«, rekla je.
»Dobro, sretno«, odvratio je. »Idem izvan dometa. Javit ću se kad uzmognem.«
 TRIDESET PETO POGLAVLJE

Televizor se opet upalio sam od sebe. Šuškanje, plavi ekran, mutni prijelaz na lice muškarca
ispred crnog zida. Ovaj je put to bio Mark. Glava i ramena. Čekao je. Skrenuo je pogled i
pitao radi li nešto. Očito je radilo jer su čuli cijeli razgovor. Mark je opet pogledao kameru.
Njih. Oči u oči. Zurio je. Čekao. Nasmiješio se.
Rekao je: »Društvo, obećali smo vam nastavak, za pitanja i odgovore. U slučaju da nešto
nije bilo jasno kad vam je Peter objašnjavao. I evo nas.«
Patty je rekla: »Reci nam o igri lovice.«
»Sjednite opet na rub kreveta. Imat ćemo otvorenu i iskrenu raspravu.«
Patty se pomaknula. Shorty ju je slijedio. Nije htio, ali ipak je to učinio.
Mark je rekao: »Obrasci konzumacije se mijenjaju. Trošenje na ono za čime se žudi više
nije ograničeno samo na veće i bolje materijalne predmete. Veća kuća, veći dijamant, bolji
Monet. Sada postoji nova kategorija. Ljudi kupuju iskustva. Kupuju karte za Mjesec.
Posjećuju oceansko dno. Neki od njih plaćaju da prožive svoje maštarije. Jedanput u životu.
Neke su od njih bezazlene. Neke su od njih bolesne. Okupljaju se na internetu. Pronalaze
tajne forume. Ondje se mi reklamiramo.«
»Kakve forume?« upitala je Patty. »Tko su ti ljudi?«
»Upoznali ste Karela«, odgovorio je Mark. »Ostala petorica dolaze s jedne osobite
internetske stranice. Ima zadivljujuće nejasno ime. Vrlo mudar tajni marketing. Opisuje li
članove ili članovima opisuje aktivnost koju promovira? Je li to pogreška ili kimanje ili mig?
Stvar je čisto u naglasku. Nema gramatičkih pravila koja bi vam pomogla.«
Patty je upitala: »Kako se zove ta stranica?«
»Lov ljudi s lukom.«
»Što?«
»Nadam se da to odgovara na vaša pitanja o prirodi igre lovice. Igra ne ograničava vrstu
luka. Samo ne smiju biti mehanički i, naravno, nema samostrela. Vjerojatno će imati
kompozitne zakrivljene lukove srednje duljine. Htjet će biti pokretni. Mnogo toga nauče u
lovu na jelene. Rabit će strijele široke glave, vjerojatno. Možda nazubljene, ali to će ovisiti o
tome gdje ste. Ako vas vide prerano, možda će vas samo neko vrijeme pratiti. A onda će vas
gađati kako bi vas ranili. Žele da im potrajete cijelu noć. Platili su mnogo novca.«
»Ti si lud.«
»Ja nisam«, odvratio je Mark. »Ja samo uslužujem prljavi kraj tržišta. Njihove su žudnje
njihova stvar.«
»Govoriš o našem umorstvu.«
»Ne, govorim o pružanju prilike da se odavde izvučete slobodni. Ja sam vam sada
najbolji prijatelj. Pokušavam vam pomoći.«
»Ne možeš si priuštiti da odemo odavde.«
»Sada izmišljaš izlike. Nemoj odustati prije nego što uopće počneš. Vani je velik svijet.
Njih su samo šestorica.«
 »Imaju li naočale za noćno gledanje?«
»Pa, da.«
»I četverokotače.«
»Što znači da ih možete čuti kako dolaze. Zar ne vidiš? Niste posve bespomoćni. Pažljivo
odaberite smjer, ostanite budni, pomno osluškujte, pokušajte prema zvuku predvidjeti
kojim će putem četverokotači ići, a zatim se zavucite iza njih nakon što prođu. To bi moglo
biti izvedivo. Netko će to vjerojatno učiniti prije ili poslije. Najkraćim putem, to je samo tri
kilometra. Kao što znate. Ravno niz stazu. Ali ne bih vam to savjetovao. Čak ni da idete uz
nju, kroz stabla. To je zasigurno previše očito. Netko bi vas ondje mogao čekati.«
Nitko nije odgovorio.
Mark je rekao: »Imam još savjeta, ako smijem. Provjerite vrata s vremena na vrijeme.
Sat počinje otkucavati čim se otključaju. Vaša je odgovornost da znate kad je to. Neće biti
daljnjih obavijesti. Kad se vrata otvore, savjetujem vam da odmah krenete. Dajte sve od
sebe. Gledajte na to s vedrije strane. Šuma je velika. Lovci s lukom vole se približiti na
dvanaestak metara. I bliže ako mogu. Teško je ispaljivati strelice u šumi. Stabla uvijek
smetaju.«
Nitko nije ništa rekao.
»Imam još savjeta, ako smijem. Molim vas, nemojte planirati da ostanete sjediti u svojoj
sobi. To se možda čini pametnim, ali to je loša strategija. Nikada ne upali. Čim shvate što
radite, približit će se, dok vas ne okruže. Imat ćete šestoricu pred vratima. Bit će razočarani.
Nisu uživali u svom sportu. Iskalit će se na vama. Pobrinut će se da potrajete cijelu noć, ali
ne na dobar način.«
Nitko nije ništa rekao.
Mark je upitao: »Jeste li razgovarali o tomu da se razdvojite i svaki ide sam?«
Shorty je skrenuo pogled.
»Znam«, rekao je Mark. »Težak izbor. Postoci idu u prilog tome. Ali problem je u tomu
što nikad nećete znati što se dogodilo drugoj osobi. U njezinim posljednjim trenucima,
mislim.«

Burke je vozio na sjever. Crtice su nestajale s mobitela, jedna po jedna. Reacher mu je rekao
što mu je činiti. Burke će ga pustiti na početku staze, a zatim će se vratiti kući i ostati ondje,
na sigurnom. Nikada se neće vratiti. Neće reći da, a onda se vratiti i čekati. Neće ga slijediti
pješice da vidi što se događa. Ništa od toga. Idi kući, ostani kod kuće i zaboravi na sve. Bez
pogovora. Bez rasprave. Ovo nije demokracija. Takav je bio dogovor.
Burke se složio.
Reacher ga je opet upitao.
Burke se opet složio.
Odvezli su se među stabla. Pod krošnjama je već bio potpun mrak. Burke je upalio
svjetla. Iskrivljeni stupovi pojavili su se osam kilometara poslije. Točno na vrijeme. Upravo
ondje gdje su trebali biti. Burke je zaustavio automobil. Reacher je izašao. Burke se
odvezao. Reacher je stajao na cesti i gledao ga kako odlazi. Njegova su se svjetla s
vremenom izgubila, u daljini. Spustila se tišina. Na cesti je bio tanki trag mjesečine, od sivog
noćnog neba. Pod stablima je vladala tama. Reacher je krenuo hodati. Sam u tami.
Patty je pokušala otvoriti vrata. Nadala se da se neće otvoriti. Ne još. Nisu bili spremni.
Naginjali su prema tomu da ostanu zajedno. Barem isprva. Koliko god budu mogli. Ali to još
nisu rekli naglas. Ne još. Naginjali su prema tomu da krenu na zapad. Na suprotnu stranu
od staze. U suprotnom smjeru. Dulji put prema van. Neočekivano. Možda dobra zamisao.
Možda predvidljiva. Nisu znali. Nisu se odlučili. Ne još. Raspravljali su o tomu da uzmu
zemljovid iz automobila. Na kraju su odlučili da neće. Trebali su kompas. Bojali su se da bi
se mogli izgubiti u šumi. Mogli bi dovijeka hodati ukrug.
Vrata su još bila zaključana.
Patty se vratila i sjela na krevet.

Dvije minute poslije Reacher je došao do kamiona za vuču. Njegov golemi oblik nadvijao se
iz tame. Boja je u tami izgledala crno.
Krom je izgledao sivo i bez sjaja. Kleknuo je iza njega i rukama pokušao napipati debelu
gumenu žicu. Pronašao ju je i u glavi zabilježio njezin položaj. Prekoračio ju je. Probijao se
uz kamion, vođen ramenom, podignutog lakta, dok je jedna njegova strana lako klizila po
ulaštenom i ispoliranom laku, dok su drugu stranu napadale i grebale grane i lišće. Izašao je
na prednju stranu i rukama napipao sredinu rešetke hladnjaka. Koja je bila na sredini staze.
Poravnao se i krenuo hodati. Još tri kilometra.

Čuli su kako se četverokotači pokreću. Prvi, pa još jedan. Udaljena ruka pokrenutog motora,
nervozni lavež snažnog motora, brz i nestrpljiv u praznom hodu. Zatim treći stroj, pa
četvrti. Zvuk se odbijao od zida staje. Zatim peti i šesti. Svi su režali, brujali, zujali, vrzmali
se uokolo, prebacujući u brzinu, ubrzavajući jedan za drugim, preko trave, na stazu,
skrećući desno, od kuće, prema motelu.
Na sekundu se Shorty upitao tko je dobio četverokotač koji su gurali do ceste i natrag.
Patty je pokušala otvoriti vrata.
Još su bila zaključana.
Četverokotači su se skupili u kolonu, jedan iza drugoga. Vozili su preko parkirališta.
Shorty se okrenuo i promatrao ih kroz prozor. Povorka. Svjetla na trijemu još su gorjela.
Četverokotači su prošli pokraj njihove sobe, slijeva nadesno, jedan po jedan. Svi su vozači
bili odjeveni u crno. Svi su preko leđa prebacili lukove. Svi su imali tobolce pune strijela. Svi
su na čelu imali neobične naočale za noćno gledanje sa samo jednom lećom. Neki su turirali
motore. Neki su se podigli u sjedalu, nestrpljivo.
Odvezli su se dalje.
Na sekundu se Shorty zapitao tko se kladio na zapad.
Patty je pokušala otvoriti vrata.
Otvorila su se.
 TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

Patty je otvorila vrata sve do kraja i ostala stajati centimetar-dva od praga, zureći van. Zrak
je bio blag i sladak. Nebo je bilo tamno poput željeza.
»Ovo je ludo«, rekla je. »Ne želim ići. Želim ostati ovdje. Osjećam se sigurno ovdje.«
»Nismo sigurno ovdje«, odvratio je Shorty. »Ovdje smo lake mete.«
»Svugdje smo lake mete. Imaju naočale za noćno gledanje.«
»Samo ih je šest.«
»Devet«, rekla je Patty. »Misliš da će seronje ostati neutralni?«
»Ne možemo ostati ovdje.«
Patty nije rekla ništa na to. Pružila je ruku kroz vrata i raširila prste kako bi osjetila
zrak. Zatim ju je gurnula i skupila dlan, kao da pliva.
»Otići ćemo na Floridu«, rekao je Shorty. »Otvorit ćemo trgovinu za windsurfing. Možda
i jet-ski najam. Prodavat ćemo majice. Na tomu se može dobro zaraditi. Pomorska trgovina
za sve kod Patty i Shortyja. Mogli bismo dati izraditi lijep natpis.«
Patty ga je pogledala.
»Svaki jet-ski treba servisirati«, rekla je.
»Zaposlit ću mehaničara«, odvratio je on. »Sve će servisirati na vrijeme, obećavam.«
Zastala je na trenutak.
»Dobro«, rekla je. »Idemo na Floridu.«
Uzeli su samo ručne svjetiljke. Prošli su između pokvarene Honde i kamioneta
parkiranog ispred susjednih vrata. Zaobišli su sobu 12 i zaustavili se sa stražnje strane, gdje
su pretpostavljali da se nalazi kupaonica, i naslonili se leđima na zid. Zapad je bio točno
ispred njih. Dvjestotinjak metara travnjaka, sivog u mraku, a zatim crni zid niskih stabala
iza njega. Pomno su osluškivali i pogledom tražili svjetla. Nisu čuli ni vidjeli ništa.
Uhvatili su se za ruke i krenuli hodati. Koračali su brzo, ali nisu trčali. Sklizali su se i
posrtali. Uskoro su se našli na otvorenom. Shorty je zamišljao neobične naočale za noćno
gledanje nalik jednom velikom oku kako se okreću njegovu smjeru. Zumiraju i izoštravaju.
Patty je pomislila: Ako vas ugledaju rano, možda će vas neko vrijeme samo pratiti. Netremice
su gledali tamni obzor. Zid crnih stabala. Brzo su nastavili prema njemu. Išli su sve brže,
dolazili sve bliže. Posljednjih su pedeset metara trčali.
Zateturali su među prva stabla i odmah stali, presavili se u struku hvatajući zrak s
olakšanjem, osjećajući primitivni užitak nakon preživljavanja. Neka vrsta drevne pobjede.
Osnažila ih je. Opet su ustali i osluškivali. Nisu čuli ništa. Nastavili su dublje u šumu. Dublje i
dublje. Hodali su sporo zbog niskih grana i raslinja oko nogu i zbog toga što su morali
zaobilaziti debla stabala. K tomu, bilo je i mračno. Nisu htjeli riskirati s ručnim svjetiljkama,
još ne. Zbog naočala za noćno gledanje. Pretpostavljali su da bi bili uočljivi kao da su se
zapalili.
Nakon pet minuta Patty je rekla: »Idemo li još na zapad?«
»Mislim da idemo«, odvratio je Shorty.
 »Trebali bismo skrenuti na jug.«
»Zašto?«
»Dugo smo bili na otvorenom. Možda su nas promatrali s udaljenosti. Vidjeli su nas da
krećemo na zapad, pa će pomisliti da ćemo nastaviti na zapad.«
»Zbilja?«
»Da, jer si ljudi podsvjesno predočavaju prostorne odnose kao pravocrtne.«
»Zbilja?«
»Da, zato moramo skrenuti desno ili lijevo. Na sjever ili na jug. Neka si nas predočavaju
na zapadu koliko god žele. Nećemo stići onamo. Ja bih radije na jug. Ako dođemo do ceste,
vodit će ravno do grada.«
»Dobro, skrenimo lijevo.«
»Ako se sada zaista krećemo na zapad.«
»Prilično sam siguran u to«, rekao je Shorty.
Patty se na to okrenula točno pod pravim kutom, barem se tako nadala. Pomno je sve
provjerila. Stajala je rame uz rame sa Shortyjem, a zatim se okrenula bočno u odnosu na
njega i krenula u novom smjeru. Shorty ju je slijedio. Nastavili su dalje, sve dublje u šumu.
Napredovali su jednako sporo. Raslinje ih je sapletalo, a niske grane šibale. Katkad bi im
veće otpale grane prepriječile put, pa su ih morali zaobilaziti. Nakon toga bi dugo gledali iza
sebe kako bi bili sigurni da ne nastavljaju u pogrešnom smjeru.
Zatim su u daljini začuli motocikl. Udaljen više od kilometra. Nije vozio daleko. Motor se
pokrenuo, vožnja je trajala oko minutu, a onda se opet zaustavio. Jedva čujno. Možda je
mijenjao položaj. Zbog čega? Na temelju čega? Patty je zastala, a Shorty se zaletio u nju.
Pitala je: »Voze li ih cijelo vrijeme, kao da su na konju, ili siđu s njih i priđu pješice?«
»Ne čujemo ih cijelo vrijeme, znači, vjerojatno se parkiraju, a zatim nastave pješice.«
»Što znači da ih nećemo čuti kako dolaze. Mark je lagao.«
»Baš sam iznenađen.«
»Šuma je velika. Moraju prići na manje od petnaest metara. Taj tip je bio baš daleko.
Nema sreće.«
»Trebali bismo skrenuti na jugozapad«, rekla je Patty. »Zašto?«
»Mislim da je to najbrži način da dođemo do ruba šume.« »Neće li pogoditi da ćemo to
učiniti?«
»Ne možemo više misliti na to. Ukupno ih je devet. Mogu pokriti sve mogućnosti.«
»Dobro, onda pola okreta nadesno.«
»Ako trenutačno zaista idemo na jug.«
»Prilično sam uvjeren u to«, rekao je Shorty. »Više-manje.« »Mislim da smo skrenuli s
tog smjera.«
»Nismo mnogo.«
Patty nije rekla ništa.
»Što je?« pitao je Shorty.
»Mislim da smo se izgubili u šumi. A puna je ljudi s lukovima koji nas žele ubiti. Mislim
da ću umrijeti okružena stablima. Vjerojatno je to pošteno. Radim u pilani.«
»Dobro si?«
»Malo mi se vrti u glavi.«
»Drži se. Dovoljno smo blizu da uspijemo. Okreni se napola desno, nastavi hodati i doći
ćemo do čistine.«
 Učinili su sve to. Okrenuli se napola udesno i nastavili hodati te stigli do čistine samo
minutu poslije. Ali bila je to pogrešna čistina. Opet su bili iza motela i gledali travnatu
površinu sivu u mraku preko koje su prije prošli, samo ovaj put iz drukčijeg kuta. Malo
drukčijeg. Izašli su iz šume dvadesetak metara od mjesta na kojem su ušli u nju.

Reacher je čuo motore motocikla u daljini. Najprije se činilo da ih je više na okupu. Zujali su
jedva čujno, tek malo povrh tišine.
Zatim je čuo zvuk svakog od njih odvojeno, na udaljenosti od kilometar-dva, neki su
prolazili, a neki usporavali. Nije to bilo potmulo tutnjanje američkih motora. Čuo je velik
broj okretaja, različite brzine i zujanje pogonskog lanca, zvuk brojnih ventila i vratila koji su
zavijali i udarali, visoko i duboko. Pretpostavljao je da su to četverokotači. Vidio ih je devet
ispred staje, uredno parkirane u tri reda. Sad su bili vani, u pokretu. Zujali su po šumi i
skretali između stabala.
Lovili su, rekao je stražnji dio njegova mozga.
Dobro, rekao je prednji dio. Možda love zaštićenu vrstu. Mladunče medvjeda ili nešto
takvo. To je strogo zabranjeno. Možda je to njihov plijen.
Ali mladunci medvjeda ne voze strane automobile niti se kriju iza spuštenih roleta.
Zastao je u mraku i skrenuo sa staze. Stao je dva metra od staze. Daleko ispred sebe čuo
je motocikl. Nije se kretao, bio je u praznom hodu. Nije imao upaljeno svjetlo. A onda se
motor zaustavio. Tišina je opet postala potpuna. Iznad glave, gdje su krošnje bile tanje,
vidjeli su se djelići neba sivog poput čelika. Mjesečina na niskim oblacima.
Reacher je nastavio dalje kroz drveće, slijedeći stazu dva metra od njezina ruba.

Patty je sjedila na tlu, leđima naslonjena na stablo. Zurila je u motel. U stražnji zid. Odakle
su krenuli.
»Dobro si?« pitao je Shorty opet.
Ona je pomislila: Ako vas ugledaju rano, možda će vas neko vrijeme samo pratiti.
Naglas je rekla: »Sjedni, Shorty. Odmori se dok možeš. Ovo bi mogla biti duga noć.
Sjeo je uz stablo do njezinog.
»Krenut će nam bolje«, rekao je.
»Neće«, odvratila je ona. »Ne bez kompasa. Nije moguće. Triput smo hodali ravno i
naposljetku napravili krug.«
»Što želiš učiniti?«
»Probuditi se i shvatiti da je sve ovo bio grozan san.«
»Osim toga.«
»Želim ići na zapad. Mislim da je staza jedini način. Možemo hodati uz nju, kroz drveće,
tako da se ne izgubimo. Nijedan drugi smjer nema smisla. Mogli bismo lutati cijelu noć.«
»I oni to znaju.«
»Oduvijek su znali. Znali su da prije ili poslije nećemo imati izbora i morat ćemo krenuti
stazom. Da će nam samo to preostati. I mi smo to trebali znati. Bili smo glupi. Šest lovaca na
sedamdeset sedam četvornih kilometara je smiješno. Kakva je to igra? To je lutrija. Ali nije
riječ o sedamdeset i sedam četvornih kilometara, nego o tankoj traci s obje strane staze.
Ondje će se odvijati sva akcija. To je neizbježno. Ondje nas čekaju. Za njih je jedino pitanje iz
kojeg ćemo smjera doći i kad.«
Shorty je šutio jedan dug trenutak. Duboko je udahnuo pa ispustio zrak iz pluća.
 A onda je rekao: »Želim nešto pokušati.«
»Što to?«
»Najprije želim provjeriti je li moguće. Ne želim ispasti glup.«
Za to je mala vjerojatnost, Shorty, pomislila je.
Naglas je rekla: »Što trebamo učiniti?«
»Slijedi me«, odvratio je on.

U stražnjem salonu Steven je pratio signal iz GPS čipova u njihovim ručnim svjetiljkama.
Bili su to krupni odašiljači koji su se napajali iz četiri posve nove baterije u svjetiljkama, a
njihove duge antene bile su namotane i zalijepljene trakom s unutarnje strane aluminijskog
kućišta. Trenutačno su se kretali od ruba šume prema stražnjem dijelu motela. Srednjom
brzinom. Hodali su, nisu trčali. U posve ravnoj crti, što je bilo posve drukčije od njihove
dotadašnje navigacije koja je bila kaotična. Od početka su nesigurno teturali zanoseći na
jugozapad u oštro zakrivljenoj crti iako su očito mislili da se kreću ravno. Njihovo skretanje
lijevo isprva je izgledalo dobro, ali onda su opet zalutali, gotovo ukrug sve dok ih završno
skretanje nije vratilo na početak. Dvaput su prešli preko svojih prijašnjih tragova, ne
primijetivši to, kako se činilo.
Promatrao je. Stigli su do stražnjeg zida motela. Zatim su se vratili identičnim putem
kojim su prije stigli. Zaobišli su zgradu kod sobe 12, ušli na parkiralište, prošli sobu 11 i
zaustavili se ispred sobe 10.
 TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

Shorty je podigao poklopac motora na Hondi i pipajući pronašao akumulator. Debela žica
prerezana napola, poput novih kovanica na mjestu reza. Okrenuo se i otišao do kupaonice u
sobi 10. Izvukao je sve ručnike, veliku izgužvanu hrpu, i odnio ih van. Bacio ih je na šljunak
pokraj Hondinog stražnjeg kotača.
»Pogledaj u ostalim sobama«, rekao je. »Donesi još ako možeš.«
Patty je krenula od sobe 11. Vrata su bila odškrinuta, pa je ušla. Shorty se vratio do sobe
10. Uzeo je njihov kovčeg, s obje ruke, držeći ga za uzicu. Odteturao je van noseći ga. Na
trenutak se odmorio na verandi, a zatim ga spustio jednu stubu na parkiralište i kratkim,
nesigurnim koracima odvukao ga po šljunku na drugu stranu, sve do livade nakon koje je
bila šuma. Nastavio je dalje dok su mu potpetice propadale u meku zemlju, a klasje na vrhu
visokih vlati šuštalo po kovčegu. Nakon trideset metara je zastao, spustio kovčeg i polegao
ga u travu.
Zatim se vratio do auta. Patty je iznijela ručnike iz soba 11, 7 i 5. Sve skupa su imali
četiri hrpe. Shorty je otišao do kupaonice sobe 10 i donio jednu oštru krhotinu pločice,
široku na dnu, oštru na vrhu. Bacio ju je na hrpu ručnika pokraj Hondinog stražnjeg kotača.
»U kojoj je sobi bilo najviše stvari?« pitao je.
»Broj 7«, odgovorila je Patty. »Mnogo odjeće. Mnogo bočica u kupaonici. Tip se dobro
brine za sebe.«
Shorty je otišao do broja 7. Ignorirao je odjeću i bočice u kupaonici. Umjesto toga
pogledao je u neseser ispod ogledala. Bio je od crne kože. Ispraznio ga je u umivaonik.
Odmah je pronašao što je tražio. Bilo je na dnu torbe, pa je završilo na vrhu hrpe. Grickalica
za nokte. Tipičnog izgleda. Metalna, s poluokruglim dijelom za rezanje i malom turpijom na
rasklapanje.
Spremio ju je u džep i vratio se do Honde. Stavio je krhotinu pločice na stranu, a ručnike
uredno složio jedan na drugi, poput debelog prekrivača. Zatim je složenu hrpu namjestio
ispod stražnjeg dijela Honde. Isto je napravio s ručnicima iz soba 5, 7 i 11 te ih stavio ispod
Volvo, kombija i kamioneta.
Vratio se do Honde i legao na leđa. Migoljeći se namjestio i šiljkom krhotinom pločice
udario u donji dio spremnika goriva. Opet i opet. Bilo je tvrđe nego što je očekivao. Komadić
keramike odlomio se s pločice. Sranje, pomislio je. Molim te. Ne želim ispasti glup. Znao je
što ona misli u tom trenutku.
Ali jednom u životu imao je sreće. Dio keramike koji je otpao učinio je krhotinu
oštrijom. Dodao je vrhu treću dimenziju, pretvorio ga u iglu. Promijenio je položaj i
namjestio ravno dno krhotine u svoj grubi dlan uzgajivača krumpira i udario oštrim dijelom
prema gore što je jače mogao.
Osjetio je kako se vrh probio i malo ušao unutra.
Osjetio je curenje benzina.
 Proširio je rupu i minutu poslije ručnike je natopilo dvadesetak litara benzina. Isto je
učinio još tri puta. Ispod kamioneta, kombija i Volva. U glavi mu se vrtjelo od ispušnih
plinova, ali osjećao se snažno, pun energije. Pun volje da nešto učini, bori se i pobijedi.
Izvukao je natopljene ručnike ispod svakog auta i stavio ih na verandu, po jednu hrpu
ispred vrata četiri sobe, sve osim jednog malog ručnika, također natopljenog benzinom, koji
je ponio sa sobom i zavukao ga ispod akumulatora Honde. Nagurao ga je u pukotine i
rastegnuo ga preko nosača i vijaka.
Zatim se odmaknuo, uspravio i stresao ruke da ih osuši. Sjeo je za volan, stavio ključ u
bravu i okrenuo ga. Kad je dobio kontakt, uključio je sve sklopke koje je mogao pronaći.
Grijanje stražnjeg stakla, svjetla, brisači, radio. Sve. Htio je maksimalno opterećenje.
Izašao je iz auta, izvukao grickalicu za nokte iz džepa i rasklopio turpijicu. Bila je to
metalna pločica duga oko pet centimetara i široka pola centimetra, sa sitnim utorima s
jedne strane i zavijena na vrhu.
Zavukao je ruku pod poklopac motora, savio je u laktu, spustio prema dolje i gurnuo vrh
turpijice između dva komada prerezanog crnog kabela, nalik dvama bakrenim kovanicama.
Zatim ju je okrenuo bočno i zatvorio strujni krug. Metal je s obje strane dodirnuo metal.
Došlo je do glasnog pucketanja i pravog vatrometa iskri, a ručnik natopljen benzinom naglo
je planuo. Shorty je ispustio grickalicu za nokte i izvukao ruku, a zatim otrčao do verande,
zgrabio još ručnika, vratio se do auta, zapalio ih na plamenovima ispod poklopca motora pa
opet otrčao do ulaza u sobu 11 i ubacio ih unutra. Zatim je ponovio isto sa sobama 10,7 i 5,
bacajući zapaljene ručnike na pod, na krevet, bilo gdje, a naposljetku i nekoliko na verandu,
plastični stolac, pred vrata recepcije.
Odmaknuli su se po parkiralištu hodajući unatrag. Plamenovi su se već uvijali kroz vrata
i prozore. Fantastični oblici izgarali su pod zabatima, jurili bočno, zaustavljali se pa opet
kretali, kao da dišu, a zatim se spajali i naposljetku zapalili krov.
Shorty je rekao: »Ne mogu se okrenuti prema tomu s naočalama za noćni vid. Spržilo bi
im oči. Samo trebamo hodati tako da to bude točno iza nas i neće nas vidjeti.«
Patty je razmislila o geometrijskim odnosima pa kimnula glavom i rekla: »To je prilično
pametno, Shorty.«
Krenuli su na istok preko livade i prošli pokraj svog kovčega u travi. Hodali su ravno
prema početku staze, pazeći da plamen bude točno iza njih.

Reacher je naišao na četverokotač parkiran na stazi. Taman obris uzdizao se na sivoj

mjesečini filtriranoj kroz krošnje. On je bio dva metra od staze, među stablima, pa se micao
lijevo-desno, da vidi cijelu sliku. Motocikl je bio postavljen dijagonalno, okrenut više-manje
prema motelu. Prednji su kotači bili okrenuti točno u tome smjeru. Upravljač je stajao
ukoso. Kao da je stigao iz smjera motela, usporio i polukružno se okrenuo, ali ne do kraja,
ne punih 180 stupnjeva.
Vozaču nije bilo ni traga.
Lovi, rekao je stražnji dio njegova mozga.
Dobro, rekao je prednji dio. Ali gdje? Sigurno negdje naprijed. Tip se dovezao iz smjera
motela, okrenuo se i parkirao kad je mislio da je dovoljno iza krajnjeg ruba bilo kakve
akcije. Bio je to položaj posljednjeg osigurača. Tip je sigurno dobro razmislio o tomu.
Reacher ga je čuo u daljini. Sjedio je na četverokotaču koji je radio u praznom hodu, gotovo
cijelu minutu, vjerojatno nagnut naprijed na upravljač, zureći pred sebe i kalkulirajući.
Zatim je zaustavio motor i sišao s četverokotača te se vjerojatno pješice vratio u smjeru iz
kojeg je stigao kako bi se ipak malo približio akciji, suzio obruč i zauzeo bolji položaj. To je
značilo da je Reacher trenutačno bio iza njega. To je uvijek dobra pozicija. Gledao je pred
sebe između stabala, pomičući se lijevo i desno kako bi bolje vidio.
Nije mu bilo ni traga.
Reacher je nastavio naprijed kroz drveće. Nije bilo lako. Granje, povijuše, nisko raslinje.
Nije bilo ni tiho. Ali uhvatio je isprekidan ritam. Nije hodao lijeva, desna, lijeva, desna,
poput marširanja. Pokušao je zvučati nasumično, poput životinje. Možda lisice koja kopa
zaklon. U mraku. Možda mladunac medvjeda. Bilo bi to teško reći. Nastavio je dalje.
Ugledao je vozača četverokotača.
Ali jedva. Tip je stajao nasred staze, gotovo nevidljiv u ponoćnoj polutami. Bio je napola
okrenut od nečega ispred njega. Imao je izuzetnu figuru. Bio je odjeven u pripijenu crnu
odjeću, poput trikoa atletičara. Preko leđa je imao prebačen streljački luk. Imao je i tobolac
sa strijelama. Na glavi je imao napravu za noćno gledanje s jednom lećom. Poput kiklopa.
Bio je to optički uređaj američke vojske, druga generacija. Reacher ih je nekoć rabio.
Noćni lov, rekao je stražnji dio mozga. Rekao sam ti.
Dobro, odvratio je prednji.
Na obzoru se vidio slab odsjaj crvenkaste i narančaste nijanse.
Reacher se pomaknuo natrag između stabala. Dugi korak, jedva čujno šuškanje. A onda
još jedan. Tip nije primijetio. Pomicao je glavu pokušavajući vidjeti udaljeni odsjaj
krajičkom oka, da ne svijetli previše jarko, ali nije mogao. Više je puta morao okrenuti
glavu. Naposljetku je podigao optički uređaj na čelo i pogledao golim okom. Pomaknuo se
unatrag i ulijevo da bolje vidi.
Reacher je napravio korak naprijed i desno.
U daljini je nešto gorjelo.
Tip je bio udaljen oko dva i pol metra. Desno i malo naprijed. Bio je zbilja dobro građen.
S optičkim uređajem podignutim na čelo bio je zgodan poput filmskog glumca.
Noćni lovac lukom.
Lovac na što?
Uvijek postoji lovina, rekao je stražnji dio njegova mozga.
Reacher se pomaknuo.
Tip ga je čuo. Skinuo je luk s leđa jednim glatkim pokretom. Djelić sekunde poslije imao
je strelicu u ruci. Prislonio ju je na uzicu i zategnuo luk do pola. Malo ga je podigao, ali
strelica je još bila okrenuta prema dolje. Osvrtao se oko sebe. Uređaj za noćno gledanje još
mu je bio na čelu, neupotrijebljen. Vrh strelice bio je širok i ravan. Malo se sjajio na
mjesečini. Bio je to lijep komad čelika. Napravio bi priličnu štetu. Poput udarca sjekirom, ali
jače.
Zatim je tip podigao luk visoko, s obje ruke, kao da namjerava pregaziti rijeku.
Podlakticom je spustio naočale na mjesto. Sad je opet mogao vidjeti u mraku. Zurio je oko
sebe, groteskno, uglavnom pred sebe, s jednim golemim staklenim okom nalik limenci dok
mu se glava polako pomicala.
Reacher je napravio korak unatrag i lijevo. Stao je iza stabla, ostavši viriti malo kako bi
ga i dalje vidio. Što je manje virio, to bolje.
Tip je i dalje zurio pred sebe. Pregledavao je ispred sebe pa se okrenuo ustranu da vidi
ono pokraj sebe. Zatim se okrenuo još malo, da vidi što je iza njega.
 Pogledao je ravno prema Reacheru. Prazna staklena leća usredotočila se ravno na njega.
Tip je podigao luk i zategnuo ga. Reacher se izmaknuo udesno. Strijela je poletjela i zabila
se u stablo ispred njega uz zvonki zvuk od kojeg je deblo zavibriralo od korijena do vrha.
Poput sjekire, ali jače.
Tip je umetnuo novu strelicu brzim, uvježbanim pokretima, sve desnom rukom. Izvukao
je strelicu iz tobolca, namjestio je na luk pri vrhu i na uzicu kod pera i opet zategnuo luk.
Bio je spreman. Ne mnogo sporije od puške na repetiranje. Tu negdje.
Reacher je doviknuo: »Jesi li svjestan da gađaš čovjeka?«
Tip je opet ispalio metu. Čulo se kratko, ali glasno zujanje kad je pustio uzicu, šištanje
strelice u zraku i isti zvonki udarac u deblo.
Shvatit ću to kao da, pomislio je Reacher.
Rekao sam ti, ponovio je stražnji dio mozga.
Prednji dio također je primijetio da u svome dugom i raznolikom životu, koji je
obuhvaćao vojnu službu u mnogo različitih dijelova svijeta, još nikad nije bio napadnut
lukom i strijelom. Bilo je to posve novo iskustvo. I dosad nije bilo nimalo zabavno. Problem
je bio uređaj za noćno gledanje. Zbog njega je strijelac bio u velikoj prednosti. Reacher je
dobro poznavao opremu druge generacije. Rabio je razne AN/PVS modele. Vojno i
mornaričko prijenosno vizualno pretraživanje. Kao i većina vojne opreme druge generacije,
i oni su bili logično proširenje uređaja prve generacije. Slika je bila mnogo oštrija uz rub
leće. Svjetlost se mogla pojačati od tisuću do dvadeset tisuća puta. Slika je bila vrlo detaljna,
iako malo zrnata, monokromatska, blago siva, uglavnom zelena, pomalo hladna i titrava.
Pomalo nestalna, poput utvare. Ne pretjerano realistična. Ali u nekim pogledima i bolja od
realistične.
Golema taktička prednost. Dvadeset tisuća puta više bila je golema razlika. On je imao
nula puta. Gotovo potpuni mrak. Morao se dobro zagledati kako bi razlikovao stablo od
praznog prostora pokraj njega. Tu i tamo vidjeli su se bljeskovi mjesečine. Neki su bili
stvarni, ali najčešće su bili samo odraz njegove želje. Daleko lijevo bio je narančasti odsjaj
na nebu. Postajao je sve svjetliji. Reacher je vidio sjaj metalnog vrha sljedeće strijele. Bila je
spremna za ispaljivanje. Vrh se pomicao lijevo i desno dok je strijelac tražio liniju paljbe
kroz drveće. Približavao se korak, pa bi se udaljio, zakoračio lijevo, pa desno, pokušavajući
zauzeti najbolji položaj. Trodimenzionalni problem. A onda je postao četverodimenzionalni,
kad se Reacher također počeo kretati, nasumično lijevo i desno, ne mnogo, zapravo se samo
zanosio, ali dovoljno da svaki put bude potrebna nova balistička procjena putanje.
»Moraš prići bliže«, doviknuo mu je Reacher.
Tip se nije pomaknuo.
»Dođi k meni među drveće«, rekao je Reacher.
Tip nije odvratio.
»Došao bi da sam jelen«, nastavio je Reacher.
Tip ga je naciljao. Staklena leća na limenki bila je okrenuta ravno prema Reacheru. Koji
je vidio samo desni rub leće. Odsječak, geometrijskim rječnikom. Odsječeni rub kruga. To je
značilo da je tip vidio samo Reacherovo desno oko, a zatim široko deblo i možda dio
njegova lijevog ramena. To nije bila baš sjajna meta. Reacher je znao ljude koji bi je mogli
pogoditi s bilo čime od strelice za pikado do nuklearnog projektila, ali tip s lukom očito nije
bio jedan od njih. Jer je Reacher još bio živ.
»Dođi k meni među drveće«, rekao je Reacher opet.
 Tip nije odgovorio. Očito je razmišljao što dalje. I Reacher sigurno jest. Mali, suženi
prostor, ograničeno manevriranje, osobito s lukom. Taktički nespretno, osobito što se tiče
dometa. Za sve što je bilo udaljeno više od dohvata ruke smetalo bi mu neko stablo. Sve što
je bilo nadohvat ruke bilo je opasno. Luk je moguće zgrabiti, optički uređaj zbaciti s glave, a
smrtonosne strijele izvući iz tobolca. Poput noževa na dugim štapićima. Tip ih je imao
dvadesetak.
Neće doći među drveće.
Reacher se pomaknuo lijevo. Vrh strelice pomicao se za njime. Još nije imao čist hitac.
Neće ga ni imati još tri koraka. Nakon toga je bilo mjesečine jer su krošnje iznad bile rijetke.
A bile su rijetke jer je jedno stablo nedostajalo. Zbog toga je ostala rupa. Mnogo manja nego
ona gdje su okrenuli Mercedes. Možda upola široka i upola duga. Ali ipak rupa. Točno na
Reacherovu putu. Prostor veličine sobe u kojem nema stabala. Bila je matematička nužnost
da ga ondje može naciljati. Vizualizacija mogućih putanja izgledale bi poput prikaza ruta
putničkih aviona iznad SAD-a.
Brzina će biti ključna. U trku bi bilo moguće prijeći taj prostor za manje od sekunde.
Njegova kritična masa bila bi okrenuta bočno. Kroz bilo koju točku u prostoru prolazila bi
za manje od desetinke. Strijele su bile brze, ali ne brze poput metaka. Trebat će uračunati i
otklon. Tip bi trebao gađati ispred mete. U prostor u koji će njegova meta stići. Morao bi
ispaliti strelicu predviđajući. Prije vremena. Nije imao izbora. Kao kod udaranja brze lopte
u bejzbolu. Morao je odigrati svoju kartu.
Reacher je potrčao, korak, dva, tri, punim ubrzanjem, a tip je ispalio u mjesto gdje će se
naći, siguran pogodak, bez ikakvih izgleda za promašaj, ali Reacher je skrenuo udesno prije
posljednjeg stabla, poput trkača s loptom u američkom nogometu koji se nađe pred
usamljenim braničem nadomak gol crte, i umjesto da utrči u prostor bez stabala, zaletio se
izravno prema strijelcu koji se spetljao postavljajući novu strelicu. Lako je u maminom
podrumu, pomislio je Reacher. Sad baš i nije. Zaletio se ramenom izravno u tipa, da ga
najlakše sruši. Nije bilo potrebe za finesama. Tip je odletio na tlo raširenih ruku i nogu.
Reacher je udario nogom njegov najbliži dio. Zatim je zgrabio luk, strgnuo uređaj za noćno
gledanje s tipove glave i izvukao strelicu iz tobolca.
Zatim se skamenio.
Ako se bilo čemu nađe nadohvat ruke, gotov je.
I oni to znaju.
Sigurno love u parovima.
Zgrabio je tipa za ovratnik i odvukao ga među stabla s druge strane staze. Luk je pao na
asfalt i ostao ležati na otvorenom. Loša sreća. Njegova je priča bila jasna. Poput prvog kadra
filma. Reacher se zaustavio među stablima dva metra od staze. Podigao je tipa i uspravio ga
ispred sebe, poput živog štita. S leđa mu je stavio vrh strelice pod bradu. U mesnati dio. Tip
se podigao na prste i uspravio glavu najviše što je mogao.
Reacher je gurnuo strelicu jače.
Prošaptao je: »Koga loviš?«
Tip je ispustio zrak iz pluća poput uzdaha. S obzirom na njegovu napetost u tom
trenutku, to je moglo zvučati vrlo kontemplativno, kao da je načeta tema velike složenosti
za čije će razrješenje trebati mnogo učenosti i rasprave. Čak i stojeći iza njega Reacher je
osjećao kako ovaj miče usnama, možda i podsvjesno, kao da uvježbava svoju prvu rečenicu.
Ali nije progovarao. Umjesto toga njegovo je disanje nakratko postalo gotovo panično. A
onda se opet primirilo. Kao da je prihvatio nešto. Reacher je prekasno shvatio da je razlog
panike sigurno bio najsloženija tema od svih, a ona bi obuhvaćala dolazak policije i FBI-a i
reportažnih kola TV vijesti i suđenje stoljeća koje bi uslijedilo, cijeli bizarni cirkus nakaza
bio bi razotkriven i izazvao sramotu, poniženje i gađenje. A onda sigurna doživotna kazna.
Prihvaćanje se odnosilo na ono što je najbolje učiniti u takvoj situaciji.
Ono najbolje za sve umiješane.
Tip se odbacio nogama i poskočio prema naprijed, kao da je padobranac koji skače iz
aviona, ruku i nogu raširenih poput morske zvjezdače, te je cijelom težinom pao na vrh
strelice ispod svoje brade. A ona mu je probila kožu i ušla u usta, probila jezik, nepce,
sinusnu šupljinu i naposljetku mozak.
Reacher ga je pustio.

U stražnjem salonu Steven je ostajao bez slike na ekranu za ekranom. Većina kamera
nalazila se na motelu, okrenute prema van i maskirane kao nosači oluka. Kako je gorio
motel, gorjele su i kamere. Sva čvorišta komunikacijskih veza bila su ispod krova. Sve
radioantene i telefonske veze. Bila je to najbolja lokacija. Motel je bio gotovo u središtu u
odnosu na šumu i na malo povišenom terenu. Ionako su ga obnavljali, pa su sve smjestili
onamo. Sad je sve gorjelo. Uključujući i skrivenu satelitsku antenu za tajni internetski
račun. Nije bilo načina da uđu u trag tom ISP-u. Ali sad je više nije bilo. Bili su sami na
svijetu. Odsječeni.
GPS čipovi u ručnim svjetiljkama još su radili. Signal je dolazio izravno u kuću.
Trenutačno je pokazivao kako Patty i Shorty idu prema stazi, a gorući je motel sigurno bio
iza njih. Pametno. To nikomu nije palo na pamet. Tijekom svih njihovih rasprava i svih
njihovih simulacija. Trebali su misliti na to. S naočalama za noćno gledanje ili bez njih, bit će
vrlo teško vidjeti to dvoje ako je iza njih velik plamen koji jarko blješti. Sve dok ne budu
vrlo blizu.
Njegov posljednji problem bio je monitor pulsa klijenta broj 3. Oglasio se njegov alarm.
To nije bio nužan dio opreme, ali je bio dio uvjeta ugovora. Bio je to Robertov osobni
eksperiment, koji je želio testirati tvrdnju da je uzbuđenje lova u potjeri. On je mislio da nije
tako, na temelju svog iskustva s Tajlanda. On je smatrao da najveće uzbuđenje dolazi u
onom slatkom satu nakon što je lovina stjerana u kut. Htio je brojke koje to dokazuju. Zbog
toga su klijenti trebali nositi monitore. Podaci bi se bilježili. Dosad je onaj klijenta broj 3
pokazivao sve veće uzbuđenje koje je maloprije dosegnulo vrhunac, a onda palo na ravnu
crtu. Sudeći prema njegovu monitoru, bio je mrtav.
 TRIDESET OSMO POGLAVLJE

Patty i Shorty držali su se za ruke i na neki je način međusobni dodir njihovih dlanova bio
bolji od razgovora kako bi rekli ono što su trebali. Oboje su se osjećali neobično, negdje
između paraliziranog i izbezumljenog, katkad posve bez daha, izgubljeni u neobičnom nizu
dvostrukih inverzija. Bio je mrak, pa su bili sigurni. Ali lovci su imali uređaje za noćno
gledanje, znači nisu bili sigurni, ali lovci zbog požara nisu mogli rabiti uređaje, pa opet jesu
bili sigurni. Na jednom koraku osjećali bi se bezbrižno, poput djece koja se skrivaju. Na
drugom bi im se činilo da su na golemoj avionskoj pisti, dvije male figure u ogromnoj
praznini rasvijetljenoj tisućama reflektora koji ih traže.
Nisu znali koji je osjećaj bio stvaran.
Možda nijedan.
Hodali su dalje.
Čekali su strelice.
Nijedna nije doletjela prema njima.
Predviđali su da će široko postavljeni na oba boka biti istureni izvidnici. Nestrpljivi
među lovcima, koji su se nadali da će imati sreće. Da će ostvariti rani kontakt. Patty i Shorty
namjeravali su ih izbjeći dolazeći prema stazi prilično izravno, tako da se nađu na pola puta
između dva isturena položaja ako ih bude, a vatra bi bila iza njih cijelim putem. No
namjeravali su u posljednji trenutak skrenuti, najdalje što mogu, a da ih svjetlo požara i
dalje pokriva, a onda bi ušli u šumu i prišli stazi malo dublje u šumi. To je bilo bolje nego da
uđu izravno na stazu, smatrali su, jer će početak staze sigurno biti pomno čuvan.
Također, namjeravali su se razdvojiti. Samo privremeno. Na desetak metara.
»Da budemo dovoljno blizu kako bismo mogli pomoći jedno drugome«, rekla je Patty.
A onda je pomislila Dovoljno daleko da pobjegnemo kad ono drugo bude ubijeno.
No naglas je rekla: »Dovoljno daleko da ne budemo jedna velika meta.«
U daljini iza njih krov motela se urušio. Podigao se ogroman oblak iskri, a zatim su na
trupcima počeli gorjeti novi veliki plamenovi. Vatra je bila još svjetlija nego prije.
»Sada«, rekla je Patty.
Krenuli su na jug, na svoju desnu stranu. Pomicali su se u stranu, gledajući pred sebe i
osvrćući se prema vatri, trudeći se ostati pokriveni njezinim blještavim sjajem na samom
njegovom rubu. Išli su najdalje što su se usudili. Pa još dalje i još dalje. A onda je Shorty
potrčao prvi prema šumi, kako su se dogovorili. Uspio je. Patty je čekala. Nije bilo zvuka.
Nije bilo povika upozorenja. Ona je potrčala za njim i provukla se između ista dva stabla,
namjeravajući skrenuti za njim natrag prema stazi. Čula ga je ispred sebe. Bila je dovoljno
blizu da mu pomogne. Osvrnula se iza sebe. Bila je dovoljno daleko da pobjegne. Bi li to
učinila? Stavi se u moju kožu, pomislila je. Tko bi znao što će itko učiniti?
Hodala je dalje.
A onda su se dvije stvari dogodile tako brzo i iznenada da joj se um ispraznio. Došle su
niotkuda. Prebrze da bi ih vidjeli. Dogodile su se dvije stvari. To je bilo sve što je znala. A
onda ništa. Osim da je Shorty iznenada stajao ispred nje, a na tlu je netko ležao. A onda je
stiglo bolno usporeno prisjećanje, poput mentalne reakcije. Možda u terapijske svrhe.
Posttraumatske. U prisjećanju je vidjela tipa kako se podiže ispred njih. Doslovno poput
vizije iz noćne more. Sav u crnoj, pripijenoj odjeći, luk i strijela i odvratno lice s jednim
mehaničkim okom. Luk se kretao udesno, prema dolje, gađajući prema njezinim nogama.
Gađat će da rane. Zatim se luk zategnuo, vrh strelice bljesnuo je na mjesečini, a onda se
niotkuda Shorty stvorio iza tipa i zamahnuo dugom metalnom svjetiljkom poput policajca
koji rastjeruje gomilu tijekom nereda, i udara tipa iza uha svom snagom, unijevši u udarac
svaki djelić svoje snage uzgajivača krumpira i svaki djelić svog bijesa, straha i poniženja.
Tip se stropoštao na tlo. Bila je sigurna da je mrtav. Zvuk udarca ručne svjetiljke o lubanju
rekao joj je to. Bila je seoska djevojka. Vidjela je dovoljno ubijenih krava da zna kolika je
snaga udarca potrebna.
Dovoljno blizu da pomogne.
Upalilo je.
»Hvala ti«, rekla je.
»Razbio sam svjetiljku«, rekao je on. »Ne mogu je više uključiti.«
»Uzmi moju«, rekla je ona. »To je najmanje što mogu učiniti.«
»Hvala ti.«
»Nema na čemu.«
»Ti zadrži moju, kao oružje«, rekao je on.
Razmijenili su svjetiljke. Mala, apsurdna ceremonija.
»Hvala«, rekla je ona opet.
»Nema na čemu.«
Skrenula je pogled.
»Ali«, rekla je.
»Ali što?«
»Znali su da nas je dvoje. Sigurno su predvidjeli da ćemo se kretati na takav način.«
»Valjda.«
»To bi bio rizik za njih.«
»Valjda.«
»Sigurno su to znali unaprijed.«
»Dobro.«
»Očito bi rješenje bilo da love u parovima.«
Glas je rekao: »Itekako imaš pravo, djevojčice.«
Okrenuli su se.
Još jedna vizija iz noćne more. Sjajna crna sintetika pripijena uz tijelo, složeni
kompozitni luk, prepun slojeva, vrh strelice velik poput žlice i kiklopov pogled kroz
bezizražajni stakleni krug.
Vizija iz noćne more pogodila je Shortyja u nogu.
Čuo se udar puštene uzice, strelica je za šištala i Shorty je zavrištao i pao kao da se pod
njim otvorila zemlja. Strelica mu je ostala zabijena u bedru. Pokušavao ju je izvući, bacajući
glavu s jedne na drugu stranu, stišćući i otpuštajući čeljust što je sasjeklo njegov krik u rafal
jauka agonije, mnogo brži od disanja, a, a, a, poput ubrzanih otkucaja srca.
Patty je bila mirna. Kao što je Shorty bio prije nje. Kad joj se um ispraznio. Sad je njegov
um bio prazan. Iznenada je pomislila da bi život trebao biti takav. Čula je svoj glas u glavi,
kao da je svoj vlastiti partner, i stojeći pokraj svog ramena govori si da je Shorty u lošem
stanju, ali u sljedeće tri sekunde neće mu biti ništa lošije. To medicinski nije moguće. Stoga
se može najprije pobrinuti za ono drugo.
A to je bio tip s lukom. Koji je bio star, vidjela je. Iznenada joj se uz rame našao još jedan
partner koji joj je rekao da je jasno da će sada funkcionirati na višoj razini, ili možda
primitivnijoj, na kojoj će joj osjeti biti izoštreniji. Zato, iako je tip odjeven od glave do pete u
sjajno crno odijelo i ima stroj na licu, iz njegovog se držanja i pokreta vidi da je otprilike
godina našeg djeda. Pogrbljen je, ima kokošja prsa, pa se prisjećamo svih starijih ljudi koje
smo poznavali, stričeva, prastričeva i tako dalje i loše forme u kojoj su bili. Kad to
primijenimo na visinu i težinu ovog tipa, možda se i ne moramo toliko brinuti zbog njega.
Bio je spor dok je namještao drugu strelicu. Desni lakat sporo mu se svijao. Doimao se
nespretno. Možda ima artritis. Pokušao je to kompenzirati time što ju je pokušao izvući
ranije, ali spetljao se. Patty je udahnula. Činilo joj se da je na čelu formacije u obliku
obrnutog slova V koja se sad, na neki način, pokrenula, uz zvukove glasne glazbe, a njezini
odani suborci marširali su uz nju, potičući je da nastavi dalje, noseći je naprijed, podižući je,
čineći da lebdi.
Prvi je suborac šapnuo Mislim da prije svega moraš imati na umu da je, nakon svega i
povrh svega, taj tip pogodio Shortyja strelicom. To je u svakom slučaju nedopustivo.
Drugi suborac je rekao Optička naprava štitit će mu lice, bolje ciljaj u grlo.
Zadrži moju kao oružje, rekao je Shorty maloprije.
Učinila je to na divan način. Unatoč tomu što je imala vrlo malo iskustva. Sve je osjetila
kako se događa na molekularnoj razini. Osjetila je svaki kemijski spoj koji joj je preplavio
mozak. Neki su donosili složene emocije. Uglavnom vezane za Shortyja. Praiskonski
osjećaji. Mnogo snažniji nego što je očekivala. Neke su pak bile poput jednostavnih
računalni naredbi. Ili starih, prašnjavih priručnika s uputama, preostalih iz divljeg doba
pretpovijesti. Sve ih je apsorbirala i dali su joj životinjsku snagu, brzinu, eleganciju,
lukavost i okrutnost, a povrh svega toga i neku ljudsku mirnoću koja joj je dopustila da se
posve preda životinjskom instinktu. Zaplesala je preko praznog prostora, držeći ručnu
svjetiljku iza sebe, koračajući savršeno tempirano da može zamahnuti svjetiljkom pred
sebe, naglo ubrzavajući, gađajući nisko, tako da se kiklopovo oko moralo spustiti da bi je
slijedilo, a zatim ju je naglo podigla u brutalnoj krivulji i pogodila točku između spuštene
brade i svijenog vrata.
Krckanje udarca osjetila je sve do lakta. Tip se srušio kao da je naletio na uže za rublje.
Pao je na leđa, a ona je zgrabila njegov luk i bacila ga. Uređaj za noćno gledanje bio mu je
vezan za glavu debelim gumenim trakama. Strgnula ga je s njega. Tip je bio mršav, blijed,
ispijen muškarac od nekih 70 godina.
Otvarao je i zatvarao usta poput zlatne ribice.
U očima mu se vidjela panika.
Nije mogao disati.
Pokazao je prema grlu, s obje ruke, očajnički užurbano.
Ne mogu disati, oblikovao je riječi ustima.
Baš grozno, pomislila je.
Zatim je čula Shortyjevo jecanje.
Poslije je znala da neće imati obrane ako je odvjetnik optuži da ju je obuzeo ubilački
bijes. Itekako jest. Ili ako je, oštro, zapita je li zatukla žrtvu do smrti ručnom svjetiljkom?
Itekako jest. Udarcima u glavu, isključivo. S mnogo udaraca u lice. Svom svojom snagom.
Sve dok mu lubanja nije izgledala poput vreće prepune čavala.
Zatim je otpuzala k Shortyju.
Koji je bio tih.
Vidio je što je učinila.
Najprije ono najvažnije. Zavukla je ruke ispod njegovih pazuha i odvukla ga dublje u
šumu. Postavila ga je da uspravno sjedi naslonjen na stablo. Noge mu je ispružila prema
naprijed. Zatim je otrčala do tipa kojeg je ubila i uzela njegov uređaj za noćno gledanje.
Stavila ga je na glavu. Bio je odvratan. Smrdio je po njegovu dahu i njegovoj kosi, po
prljavom metalu i istrošenoj vojničkoj gumi.
Ali sad je mogla vidjeti. Sve je bilo zeleno, ali detalji su bili fantastični. Svaka žilica na
svakom listu na svakom stablu bila je savršeno izoštrena. Sve je imalo neki blagi sjaj, kao da
je osvijetljeno iznutra. Na tlu je vidjela svaku grančicu i svaki otpali komad kore s
nevjerojatnom preciznošću. U daljini je vidjela stabla jednako jasna i svijetla kao i ona u
blizini. Bilo je to bolje od dnevnog svjetla. Bilo je neprirodno. Bilo je snimljeno, izglađeno,
preusmjereno i prikazano. Osjećala se poput Supermana.
Otrčala je natrag do Shortyja i dala se na posao.

Reacher je uzeo uređaj za noćno gledanje od ubijenog tipa. Stavio ga je na glavu i namjestio
kopče. Svijet je postao svijetao, zelen i vrlo detaljan. Uzeo je tobolac pun strijela i prebacio
ga preko ramena. Dvadeset noževa na štapićima. Bolje nego ništa.
Povukao se dublje u šumu. Nije bilo opasnosti da će se izgubiti. Staza je još bila vidljiva
kroz drveće iako je sada bila tridesetak metara lijevo od njega. Još se jasno vidjela. Njezina
je svjetlina bila jednaka svjetlini svega ostalog. Uređaj za noćno gledanje ignorirao je sjene i
udaljenost. Sve u vidnom polju dobivalo je jednaku zelenu i pomnu pozornost.
Napravio je četiri koraka naprijed i zaustavio se. Pretpostavljao je da je drugi tip blizu,
ali ne previše blizu. Dovoljno blizu za brzu reakciju, a dovoljno daleko da ne postane meta
istog napada. Svakako unutar dosega čujnosti.
Okrenuo se u dugom, sporom krugu. Proučavao je svaku pojedinost. Noćno gledanje nije
bilo isto kao i toplinska kamera. Posve različito. Ako bi netko zapalio cigaretu šibicom, to bi
se vidjelo kao iznenadan jarki bljesak, ali samo zbog svjetla, ne zbog topline. Noćno
gledanje nije znalo za toplinu. Ako tip ne zapali cigaretu, neće se ni vidjeti. Sigurno ne kao
debela narančasta kobasica tjelesne temperature. U najboljem slučaju prikazao bi se kao
blijed oblik nalik utvari, jednak svim ostalim blijedim oblicima nalik utvari oko njega. Ili se
ne bi prikazao. Automatski je imao kamuflažu jer je sve bilo zeleno.
Nije mu bilo ni traga.
Reacher je provjerio drugu stanu staze. Pomicao se naprijed- -natrag da vidi između
stabala. Bez poteškoća je vidio sve udaljeno do pedeset metara. U savršenim pojedinostima.
Bolje nego pri danjem svjetlu. Nije bilo svjetla ni sjene, nikakvih zraka svjetla, ni blizu ni
dalje. Svako je stablo sjajilo jednako, kao da je jednako radioaktivno, u nekom budućem
svijetu iz noćne more. Svaka grančica i listić bili su prikazani zasebnim crtama, nemoguće
tankima, poput gravure na novčanici.
Ugledao je tipa.
 Bio je naslonjen na stablo oko dva metra od ruba staze. Tamna odjeća pripijena uz tijelo,
luk u ruci. Gledao je uglavnom uz stazu prema motelu, ali često se osvrtao iza sebe. Bio je
napet. Nije čuo svog partnera. Sad je morao birati. Hoće li reagirati ili će izbjeći katastrofu?
Bio je četrdeset metara od Reachera. To je impliciralo oprezno prikradanje. Barem za
jednog od njih. To je bio naporan posao. Prava muka. Reacher je stajao mirno. Katkad je
vjerovao u to da pusti drugog tipa da obavi sav posao.
Najprije je uzeo drugu strelicu iz tobolca. Jednu u svaku ruku. Zatim je odabrao stablo.
Debelo i snažno. Oko šezdeset godina staro, sudeći po onima u Ryantownu. Naslonio se
ramenom na njega. I bočno okrenut bio je malo širi od stabla, ali bilo je dovoljno blizu.
Odmaknuo se korak i čučnuo. Strelicom u desnoj ruci počeo je udarati po niskom raslinju,
velikim, dramatičnim zamasima, u pokušaju imitiranja zvukova čovjeka koji tetura i pada,
možda se kotrlja i mlatara rukama uokolo. Možda je bilo uvjerljivo. Možda i ne. Mogao je to
biti i par rijetkih sisavaca koji se pare. Kako bi poboljšao iluziju, dodao je glasan, ali
prigušen, stenjući uzdah, kao da trpi strašnu bol, napola stoički, napola preklinjući, glasom
za koji se nadao da sliči glasu tipa koji je izgledao poput glumca.
A onda se uspravio i stao bočno iza stabla.
Čekao je. Pune dvije minute. Pomislio je da nije prevario tipa. Ali onda ga je čuo. Blizu.
Bio je vrlo tih. Kretao se sporo i oprezno. Točno kako treba, Bio je dobar u šuljanju.
Vjerojatno je bio dešnjak, pa je luk držao u lijevoj ruci. Luk će biti napola zategnut, napola
spreman. Uzica neće biti labava, ali ni posve napeta. Nezgodan položaj. Hodat će napola
bočno, lijevim ramenom prema naprijed.
Reacher je čekao. Tip je usporio. Sad je bio blizu mjesta otkud mu se činilo da je došao
zvuk. Bio je napet, ali i oprezan.
Oglasio se naglašenim šaptom: »Hej, broj 3, jesi li ondje?«
Reacher se nije ni pomaknuo.
Tip je rekao: »Gdje si, čovječe? Mislim da sam te izgubio negdje uz put. Moramo krenuti.
Nešto se zapalilo ondje gore.«
Iz južnog Teksasa je, pomislio je Reacher. Pristojan, iskren glas.
»Jesi li ozlijeđen?« pitao je tip.
Kao odgovor, Reacher je ispustio tih, grlen zvuk. Kao da je vrlo tiho rekao aaaaa, s
mnogo daha.
Tip je prišao bliže.
Pa još bliže.
Pojavio se iza Reacherova stabla, daljim ramenom prema naprijed, izloženog trbuha,
gledajući kroz optičku napravu, koja je bila tehničko čudo, ali imala je jednu značajnu manu,
nedostatak šireg perifernog vida. Što je značilo da je tip napravio pola koraka previše kad je
zaobilazio stablo. Prije nego što ga je ugledao i skamenio se. Reacher ga je ubo strijelom,
snažno, odozdo prema gore, u gornji dio trbuha, tako da se strelica zabila do Reacherove
šake koja je pak podigla tipa s nogu. Reacher je naglo pustio strelicu i maknuo ruku. Tip se
srušio na koljena. Iz trbuha mu je prema dolje virila strelica, oko 15 centimetara, a zatim
pera.
Tip je pao naprijed, na nos, a kraj strelice s perima prvi je udario o tlo. Kad se cijeli
našao na tlu, vrh strelice probio mu se iz leđa. Izgledao je vlažno i ljigavo. Ali ne i crveno.
Dakako, bio je zelen.
Steven je izgubio signal jedne ručne svjetiljke. GPS je zatreperio i više se nije vratio. Možda
od nekog udarca. Druga ručna svjetiljka trenutačno se nalazila dvadeset metara unutar
šume, šezdeset metara od staze. Nije se pomaknula mnogo minuta. Nije znao zašto.
Ali veću su mu brigu zadavali monitori otkucaja srca. Sad su već četiri prikazivala ravnu
crtu. Četvero njihovih klijenata tehnički je bilo mrtvo. Što je, očito, bila ludost. Bila je to
pogreška u opremi. Morala je biti. Ali za svaki slučaj možda bi netko trebao otići i provjeriti.
GPS je pokazivao da su Peter i Robert još bili razdvojeni, daleko jedan od drugog, svaki na
jednom boku. Još su bili neutralni i nisu se miješali. Bili su ondje samo kao podrška te za
davanje savjeta ako ih netko pozove, ništa više. Mark se kretao u širokom luku natrag
prema zgradama. Ne brzo. Hodao je ili je sporo vozio na četverokotaču. Presporo. Trebao
im je to reći, ali nije mogao.
Radioodašiljač je izgorio. Njihovi su komunikacijski uređaji bili beskorisni. Nisu ništa
čuli, što je značilo da nisu ništa radili. Možda su gledali vatru.
A onda se preostala svjetiljka pokrenula.
 TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

Nogavica Shortyjevih hlača bila je natopljena krvlju. Patty nije mogla razderati tkaninu. Bila
je previše mokra, previše debela, previše skliska. Otrčala je natrag i uzela jednu strelicu.
Njezinim je vrhom proširila rupu koju je napravila prva strelica. Nova strelica bila je oštra
poput kuhinjskog noža. Razrezala je hlače 15 centimetara s jedne i 15 s druge strane.
Rastvorila je ljepljivu tkaninu i pogledala ranu. Rana je bila vertikalna jer je vrh strelice
tako ušao. Nalazila se iznad koljena, u donjoj trećini bedra, horizontalno u sredini. Strelica
je probila mišić i pogodila kost. Nije bila liječnica, ali znala je nazive. Kroz kvadriceps u
bedrenu kost. Pod pravim kutom od bedrene arterije. Ni blizu nje. Neće iskrvariti. Imali su
sreće.
No bila je prilično sigurna da je udar strijele slomio kost.
Opipala je nogu i pronašla izbočinu na stražnjem dijelu. Poput pomaknutog prijeloma.
Tetive su bile pomaknute s mjesta. Stenjao je i jaukao, prigušeno, kroz stisnute zube, i
režao, djelomično od bola, djelomično od bijesa. Izgledao je blijedozelen kroz uređaj za
noćno gledanje. Bio je u šoku, ali ne posve. Puls mu je bio ubrzan, ali ravnomjeran.
Patty je proučavala strelicu kojom je razrezala tkaninu. Njezin je vrh bio jednostavan
trokut. Dva opaka ruba spajala su se u vrh.
U sredini je trokut postupno zadebljao kako bi u njega moglo stati tijelo strelice. Te radi
povećane težine i snage. Rubovi su bili oštri poput britve. Prerezali bi bilo što. Ali na njima
nije bilo kukica. Oštri rubovi rezali bi unatrag jednako lako. Zapravo, ne bi ni trebali rezati.
Ne bi ga dodatno ozlijedili. Prolaz je već bio probijen.
Ali Shortyjev je mišić bi u grču i čvrsto stegnut. Držao je strelicu čvrsto poput škripca.
Patty je rekla: »Shorty, moraš opustiti nogu.«
»Ne osjećam nogu«, odvratio je on.
»Mislim da je slomljena.«
»To ne može biti dobro.«
»Moram te odvesti u bolnicu. Ali najprije moramo izvući strelicu. Trenutačno je držiš.
Moraš je pustiti.«
»Nemam kontrolu. Samo znam da boli kao sam vrag.«
»Mislim da je zaista moramo izvući«, rekla je ona.
»Pokušaj protrljati mišić«, rekao je. »Kao da imam grč.«
Ona ga je protrljala. Bedro mu je bilo hladno, vlažno i sklisko. Prekriveno krvlju. Onda je
pritisnula ranu s obje strane, približavajući palčeve sve brže strelici, a onda je pritisnula
malo jače, s obje strane, šireći ranu, otvarajući je poput usta. Krv je navrla i potekla u dvije
zelene rijeke, na jednu i na drugu stranu.
»Reci mi kamo idemo«, zatražila je ona.
»U Floridu«, odvratio je on.
»što ćemo raditi kad stignemo onamo?«
»Otvoriti trgovinu za surfanje.«
 »I što još?«
»Prodavati majice«, rekao je on. »U tome je lova.«
»S kakvim dizajnom?«
On je zastao na trenutak, razmišljajući, možda o nekom složenom dizajnu, a ona je
zgrabila strelicu i povukla je naglo i snažno, kao kad bi na poslu u pilani izvlačila letvu koja
ja zapela. Strelica je izašla, a Shorty je zavrištao stisnutih zuba, od boli, iznenađenja i ljutnje.
»Oprosti«, rekla je ona.
On je hvatao zrak.
Ona je skinula jaknu i vrhom druge strelice odrezala rukave. Vezala ih je jedan za drugi
velikim čvorom. Ostatak jakne presavila je u zbijeni jastučić, što je manji mogla, a zatim
njime pritisnula ranu. Vezala ga je rukavima. To je bilo najbolje što je mogla u tome
trenutku. Kompresa s prednje strane, da zaustavi krvarenje, a neka vrsta udlage sa stražnje.
Veliki čvor sve će držati na mjestu barem neko vrijeme. Nadala se.
»Čekaj ovdje«, rekla je.
Otrčala je do prve prikaze iz noćne more. One koju je Shorty udario. Imao je pukotinu na
lubanji iza uha. Skinula je uređaj za noćno gledanje s njegove glave. Gumene trake bile su
skliske od krvi. Uzela je još jednu strelicu iz tobolca. Otrčala je natrag do Shortyja. Dala mu
je uređaj da njime gleda i strelicu koju će držati. Kao osiguranje. Kao posljednje sredstvo
obrane.
»Sad ću nam pronaći četverokotač«, rekla je.
U jednu ruku je uzela svjetiljku koja je još radila, a u drugu čistu strelicu. Otrčala je
natrag do tipa kojeg je ubio Shorty. Stala je gdje je stajala i prije. Ponovno je odvrtjela cijelu
scenu u umu. Tip se pojavio ispred nje, vizija iz noćne more. Bili su licem u lice, što je
značilo da je on hodao u smjeru juga. Dolazio je sa sjevera. Odnekud s početka staze.
Prekoračila je tipa i otišla do mjesta gdje su se okrenuli začuvši glas iz tame. Itekako
imaš pravo, djevojčice. Okrenuli su se i ugledali ga. Licem u lice. I on je hodao na jug.
Također je dolazio sa sjevera. S mjesta blizu početka staze. Oni su bili par. Radili su zajedno.
Zdrav razum sugerirao je da su ostavili svoje motocikle ondje. Sigurno su parkirali mnogo
dalje, pa nastavili pješice.
Prekoračila je tipa kojeg je ona ubila i krenula na sjever.

Mark ju je vidio kako odlazi. Već je krenuo za njom, ali je u posljednji trenutak krajičkom
oka ugledao preko čega je zakoračio. Mrtav čovjek. Zapravo, dvojica mrtvih. To je sve
stavljalo u posve drukčiju perspektivu. Bilo je dovoljno loše što je motel gorio. Ironično, bio
je osiguran, ali neće riskirati i tražiti povrat novca. Čak i površna inspekcija uočila bi da je
riječ o paležu jer je i bila. Dok ih je gledao, Stevenu nije bilo jasno što se događa. Iskreno
rečeno, nikomu od njih nije bilo jasno. Tada je radio još funkcionirao i Steven im je opisao
kako je Shorty iznio ručnike iz soba te nešto petljao ispod automobila, ali zbog kuta kamere
nije mogao točno vidjeti kojeg vraga točno radi, a nitko drugi također nije imao nikakvih
ideja, sve dok, iznenada, ručnici nisu gorjeli i on ih je bacao uokolo.
Do toga nikada nije došlo u njihovim raspravama, simulacijama ili ratnim igrama. Sad je
shvaćao da je trebalo. Bilo je to neizbježno. Ako kupci traže sve sposobniji plijen, to se
moralo dogoditi, prije ili poslije. Netko će povući zbilja odvažan potez.
 Ipak, neće tražiti isplatu osiguranja. Policija bi došla i pretražila zgarište. Pronašli bi
svašta čudno. No za popravak bi im trebala polovica onoga što su zaradili tu noć. To bi bio
snažan udarac. Iako bi se mogli tješiti da će sve to poslije vratiti. I zaraditi još više.
No ipak je to bio udarac. Jesu li imali drugih mogućnosti? Iznenada mu se činilo da jesu.
Iznenada je pomislio zašto bi ga uopće obnavljali. Motel je bio rupa. Nije mu značio ništa.
Bio je to otpad koji je naslijedio od nekog mrtvog starca kojeg nikad nije upoznao. Nije ga
bilo briga za motel. U tom je trenutku odlučio da ga ostavi u ruševinama. Bilo bi mnogo
jeftinije preurediti jednu sobu u glavnoj kući. I još jeftinije promijeniti znakove iz Motel u
Pansion. Nekoliko novih plastičnih slova i malo zlatne boje. Drukčija vrsta pozivnice.
Trebalo bi funkcionirati. Ionako nisu trebali više od dvoje gostiju. Klijenti su mogli spavati u
šatorima. To bi bio dio cijelog doživljaja.
Ali mrtvaci su bili posve nova kategorija. Mark se ponosio time što je realističan.
Smatrao je da nije zaslijepljen emocijama, niti njime upravljaju sentimenti, niti je sklon
samozavaravanju. Činilo mu se da je donosio samo razumne odluke. Da je dobar u
predviđanju posljedica. Kao da igra brzopotezni šah u glavi. Činilo mu se da zna što će se
dogoditi sljedeće. Ako se dogodi ovo, dogodit će se i ono, a zatim i ono. Trenutačno je
predviđao rušenje mnogih domina. Mrtvi će nekomu nedostajati, postavit će se pitanja, ući
će se u trag podacima. Ako Robert može pronaći ljude, može i vlada. Vjerojatno brže.
Shvatio je da je vrijeme za plan B.
Bez sentimentalnosti.
Vratio se do svog motocikla i polako se njime odvezao do kuće. Motel je posve izgorio.
Ostao je stajati samo metalni kavez oko sobe 10. Sjajio je crveno. Vrelina je bila snažna.
Osjećao ju je s druge strane parkirališta. Jezivi noćni povjetarac raspirivao je žeravicu,
crvenu i bijelu, titravu od vreline.
Mark se odvezao pokraj staje i stigao do kuće. Dao je gas i popeo se četverokotačem po
stubama na verandu te se ondje parkirao. Ušao je na prednja vrata izravno u salon. Steven
ga je pozdravio prije nego što je otvorio vrata. Nije ni podigao pogled. Pratio je GPS. Znao je
da je Mark u kući.
Mark je pogledao preko Stevenova ramena prema ekranu GPS signala. Bila je prikazana
samo jedna ručna svjetiljka. Peter i Robert i dalje su bili statični na bokovima.
»Četiri monitora otkucaja srca prestala su raditi«, rekao je Steven.
»Sad su četiri?« pitao je Mark.
Steven je promijenio prikaz i pokazao mu podatke. Bili su izneseni u četiri zasebna
grafikona. Otkucaji srca u odnosu na protok vremena. Svaki je graf izgledao poput grubog
crteža planinskog terena. Svi su prikazivali isto. Najprije povišeno i trajno uzbuđenje, zatim
kratku uzvisinu krajnjeg stresa, a onda ništa.
»Možda je pogreška u opremi«, rekao je Steven.
»Nije«, odvratio je Mark. »Već sam vidio dvojicu mrtve.«
»što?«
»Glave su im razbijene. Vjerojatno su to učinili Patty i Shorty. Očito smo ih podcijenili.«
»Gdje se to dogodilo?«
»Južno od staze.«
»Što se dogodilo s drugom dvojicom?«
»Ne znam«, odvratio je Mark.
 Steven je vratio prikaz na GPS. Preostala svjetiljka kretala se kroz drveće uz stazu, blizu
njezina ruba. Peter i Robert još su bili nepomični. U odvojenim prozorima dva preostala
kupca pokazivala su pojačane, ali ustaljene otkucaje srca. Bili su uzbuđeni zbog lova. Ali bez
iznenadnih skokova. Još nije došlo do kontakta.
»Koji su to?« pitao je Mark.
»Karel i tip s Wall Streeta.«
»Možemo li vidjeti gdje su?«
»Znamo gdje su im motocikli. Čini se da su zauzeli srednji položaj.«
»Dvojice ispred njih i dvojice iza njih više nema. Sad sve ovisi o njima.«
»Tko je sredio stražnju dvojicu?«
»Ne znam«, rekao je Mark opet.
»Ovo mijenja sve, znaš? Više nije isto.«
»Slažem se.«
»Što ćemo učiniti?«
»Plan B«, rekao je Mark. »Dobro prati kamo ide svjetiljka.«
Steven nije micao oči s ekrana.
Mark je iz jakne izvukao crni pištolj pravokutnih linija. Morao je visoko podići lakat jer
je na pištolju bio prigušivač. Ustrijelio je Stevena u zatiljak. I još jednom kad mu je truplo
palo na pod. Morao je biti siguran. Plan B zahtijevao je da bude siguran.
Uzeo je vreće s gotovinom iz ormarića i stavio ih na pod hodnika. Otvorio je stražnji zid
ormarića i iz njega izvukao svoj komplet za bijeg. Novac, kartice, vozačku dozvolu,
putovnicu i mobitel na bonove. Posve nova osoba u plastičnom fasciklu s patentnim
zatvaračem.
Peterov, Stevenov i Robertov paket bacio je na pod ormarića.
Odnio je vreće s gotovinom van i stavio ih na zemlju podalje od kuće. Vratio se do
verande i širom otvorio prednja vrata.
Pomicao je četverokotač naprijed-natrag ispred vrata sve dok nije imao mjesta da ga
prevrne. Skinuo je poklopac spremnika goriva i bacio ga, a zatim čučnuo poput dizača utega
i uhvatio podvozje motocikla. Naglo je povukao četverokotač prema gore i prevrnuo ga na
bok, prema kući, tik do otvorenih vrata. Benzin je procurio iz otvorenog spremnika i ubrzo
napravio minijaturno jezero ispred praga.
Mark je bacio šibicu i povukao se, a zatim je zgrabio vreće s novcem i potrčao prema
staji. Na pola puta se zaustavio i osvrnuo. Kuća je već gorjela. Sve oko ulaznih vrata bilo je u
plamenu, zidovi, podne daske verande. Vatra je polako puzala unutra.
Mark se opet okrenuo i potrčao. U staji je ubacio vreće u svoj Mercedes, a zatim ga
izvezao van i parkirao malo dalje. Otrčao je natrag do staje. Njemu zdesna kuća je već lijepo
gorjela. Plamenovi su dosezali prozore na katu. U staji je otrčao do mjesta gdje je stajala
kosilica za održavanje travnjaka. Na polici iznad nje bili su poredani kanisteri s gorivom.
Ukupno pet njih. Punili bi ih svaki put kad je netko išao kamionetom u grad. Uvijek su bili
spremni. Trava je morala biti dobro održavana. Prvi dojam bio je važan.
S time je bilo završeno. Plan B.
Ispraznio je spremnike s benzinom na pod. Ispod Peterovog Mercedesa. A zatim i ispod
Stevenovog i Robertovog. Bacio je šibicu, povukao se, okrenuo i potrčao do svog auta.
Uključio je sva četiri žmigavca, tako da ih Peter i Robert vide. Signal za paniku. Već su znali
da je radioveza prekinuta. Sad su vidjeli dvije nove vatre. Nisu imali pojma što se događa.
Dojurit će što brže.
Vozio je prema početku staze, prilično brzo, pokraj tinjajućeg zgarišta motela, preko
livade, ne gaseći sva četiri žmigavca.
Zaustavio se nasred livade.
Robert je dojurio s desne strane u širokom luku iz šume gazeći travu s četiri debele
gume i razbacujući sjemenke iz klasja na vrhu vlati. Poskočio je na rub asfalta i zaustavio se
sa suvozačke strane. Mark je spustio prozor pokraj suvozačkog sjedala. Robert je pogledao
unutra. Mark ga je ustrijelio u lice.
Mark je opet podigao prozor. Peter se približavao s lijeve strane. Jednakom krivuljom
preko livade. Simetrično. No on će se zaustaviti s vozačeve strane. To je značilo da će sam
auto biti između Robertovog četverokotača i trupla na tlu.
Mark je spustio svoj prozor.
Peter se zaustavio pokraj njega.
Bili su licem u lice.
Pištolj je bio predug. Zbog prigušivača. Mark ga nije mogao podići, zapinjao je o vrata.
Peter je zaustavio motor.
»Koliko je loše?« pitao je Peter.
Mark je zastao na trenutak.
»Ne može biti gore«, rekao je potom. »Motel je izgorio. Sada gore kuća i staja. A četiri
klijenta su mrtva.«
Sad je Peter zastao.
Zatim je rekao: »To mijenja sve.«
»Slažem se.«
»Hoću reći, to je kraj svega. Shvaćaš to, zar ne? Istraga će biti vrlo detaljna.«
»U to nema sumnje.«
»Trebali bismo otići«, rekao je Peter. »Ovog trenutka. Samo ti i ja. Moramo to učiniti,
Mark. Pritisak će biti golem. Možda nećemo preživjeti ako ostanemo.«
»Samo ti i ja?«
»Robert i Steven su beskorisni. Samo su nam teret. Znaš to.«
»Moram otvoriti vrata«, rekao je Mark. »Da protegnem noge.«
Peter je pogledao.
»Imaš dovoljno mjesta«, rekao je.
Mark je otvorio vrata. Ali nije izašao. Umjesto toga je zaustavio vrata čim su se dovoljno
odmaknula da može podići pištolj.
Peterovo lice još je bilo lijepo uokvireno sada nakošenim prozorom. Pogodio ga je
jednom u prsa, jednom u grlo i jednom u lice.
Zatim je opet zatvorio vrata, podigao prozor, isključio žmigavce i nastavio voziti dalje,
niz stazu, prema šumi.
 ČETRDESETO POGLAVLJE

S uređajem za noćno gledanje Reacher je prilično brzo prošao sljedeći dio šume. Držao se
dva metra od staze i nije se pokušavao kretati kriomice ni tiho. Oslanjao se na nasumičnost
rasporeda stabala da ga zaštiti od strelica. Vjerojatnost da ga netko pogodi iz daljine kroz
drveće bila je izuzetno mala.
U jednom je trenutku iz daljine začuo četiri praska. U dvije skupine. Najprije jedan
usamljeni, a onda tri grupirana. Tri sitna, jedva čujna zvuka u razmaku od oko pola minute.
Stražnji dio njegova mozga rekao je To su bili pucnjevi iz pištolja kalibra 9 mm s
prigušivačem, ispaljeni na otvorenom, na udaljenosti od oko kilometar i pol. Prednji dio je
rekao Ili to u onom požaru pucaju limenke spreja. Požar je opet jačao. Već je jednom snažno
buknuo, a onda postupno oslabio, no sad se odsjaj vratio, ovaj put širi, kao da je gorjelo više
toga.
Zaustavio se. Lijevo ispred sebe vidio je dva četverokotača parkirana jedan pokraj
drugog, ukoso, s prednjim krajem u šumi dok je stražnji virio na stazu. Kao ispred stare
gostionice na cesti. Optički uređaj nije mu pokazivao da su njihovi vozači u blizini.
Vjerojatno su bili dalje naprijed, kao i prethodna dvojica. Oni su bili sljedeći red obrane.
Čekali su u parovima, jedan za drugim.
Zbog ovoga je Reacher izbjegavao pješaštvo. Nije uživao u beskrajnom hodanju po
teškom terenu.
Nastavio je dalje, tiše nego prije.
Opet se zaustavio.
Ugledao je tipa ispred sebe. S druge strane staze, oko deset metara od staze. Sitan u
daljini, ali jednako jasan kao i sve ostalo. Ocrtan nevjerojatno pomno, tankim sivim i
zelenim crtama. Odjeća poput ronioca, luk, kiklopovo oko.
Ni traga njegovom partneru. Naslućivali su se znakovi zabrinutosti, vjerojatno zbog
odsjaja na nebu, pomislio je Reacher. Tip je neprestano pogledavao u tom smjeru pa
okretao glavu. Možda je na taj način provjeravao koliko je snažan požar. Mjereći koliko će
brzo morati skrenuti pogled. Tip je bio visok i čvrsto građen. Glavu je držao uspravno, a
ramena su mu bila široka. Ali nije se osjećao ugodno. Reacher je već viđao takve tipove. Ne
samo u vojsci. Sigurno je bio vrlo uspješan i važan u onome čime se bavio. No ovo je bilo
previše za njega. Trzao se od zbunjenosti. Ili uzrujanosti. Kao da duboko u sebi nije mogao
shvatiti kako njegovi podređeni nisu mogli bolje riješiti ono što im je bilo povjereno.
Reacher je nastavio dalje između stabala sa svoje strane staze. Kretao se sporo i tiho.
Sve dok se nije našao točno u razini s tipom. Od Reachera do staze bilo je dva metra, zatim
staza, pa još deset metara s druge strane do tipa. U posve ravnoj liniji. Ali u šumi to nije bio
čist hitac. Tip je bio preduboko. Zavukao se u zaklon stabala. Bio je previše defanzivan. Nije
imao izravnu liniju napada.
Reacher je krenuo prema stazi i prešao je, u posve ravnoj crti. Između njega i tipa bilo je
stotinu nasumično raspoređenih stabala. Ušao je u šumu s druge strane staze i nastavio se
probijati kroz nju, sada udaljen samo šest metara od tipa, i dalje na posve ravnoj crti. Odsjaj
požara bio je pojačan dvadeset tisuća puta. Treperio je i plesao između stabala, poput
bljeskalica fotoaparata, kao da filmska zvijezda izlazi iz limuzine na crveni tepih. Ispred
Reachera tip je gledao prema tlu. Možda su mu odbljesci smetali.
Sad je bio udaljen tri metra. Reacher se polako zaustavio. Dobro se osvrnuo oko sebe, u
punom krugu. Proučavao je prizor dio po dio. Bio je prikazan vrlo detaljno, pomalo zrnato,
monokromatski, pomalo sivo, uglavnom zeleno, pomalo hladno i titravo. Pomalo titravo,
poput utvare. Ne pretjerano realistično. Ali u nekim pogledima i bolje od realističnog.
Drugom tipu nije bilo ni traga.
Reacher je nastavio dalje. Uvijek je vjerovao da mora biti fleksibilan, ali također je, kao i
uvijek, imao plan. U ovom slučaju plan je bio ubosti tipa strelicom u vrat. To bi trebalo biti
vrlo lako. Kad mu se nađe nadohvat ruke, tip nije imao izgleda. Ali umiješala se potreba za
fleksibilnošću. Izbliza, iako ga zbog stabala nije vidio u potpunosti, bilo je jasno da je tip
zabrinut na poseban način. Na elementaran način. Poput milijardera čiji se avion sruši na
pustom otoku. Ili koji doživi prometnu nesreću u pogrešnoj četvrti. Iznenada se nalazi
mnogo niže na ljestvici. Možda je spreman za dogovor.
Reacher ga je zaskočio, a tip je reagirao tako što je trznuo lukom prema gore. Vjerojatno
je to bio samo životinjski instinkt, ne svjesna odluka, a to je bilo šteta jer je Reacher, za
svaki slučaj, morao zamahnuti strelicom prema dolje, kao nožem na štapu, i porezati tipa
po prstima. Tip je zaurlao i ispustio luk, a Reacher mu je prišao posve blizu, tako da su im se
optičke naprave sudarile, i udario ga nogom iza koljena, pa je tip pao na leđa, a Reacher mu
je nogom skinuo optičku napravu s glave i istom nogom mu stao na grlo. Potom mu je
progurao vrh strelice kroz usne i kucnuo mu njome po zubima.
»Želiš li razgovarati?« prošaptao je.
Tip nije mogao odgovoriti riječima jer mu je vrh strelice bio naguran u usta, niti je
mogao kimnuti jer mu je na grlu bilo pritisnuto stopalo. Umjesto toga je potvrdno trepnuo
očima, poput očajničkog preklinjanja ili obećanja.
Reacher je maknuo strelicu.
»Koga lovite?« upitao je.
»Ovo nije onako kako izgleda.«
»Kako to?«
»Došao sam loviti divlje veprove.«
»A što loviš umjesto toga?«
»Prevarili su me.«
»Što lovite?«
»Ljude«, rekao je tip. »Nisam došao zbog toga.«
»Koliko ljudi?«
»Dvoje.«
»Tko su oni?«
»Kanađani«, rekao je tip. »Mladi par. Patty Sundstrom i Shorty Fleck. Zapeli su ovdje. Na
prevaru su me uvukli u to. Rekli su mi da lovimo divlje veprove. Lagali su mi.«
»Tko ti je lagao?«
»Tip po imenu Mark. On je vlasnik ovog mjesta.«
»Mark Reacher?«
»Ne znam mu prezime.«
 »Zašto nisi zvao policiju?«
»Ovdje nema signala. U sobi nema telefona.«
»Zašto nisi pobjegao?«
Tip nije odgovorio.
»Zašto nisi ostao u svojoj sobi večeras i odbio sudjelovati?«
Bez odgovora.
»Zašto se ipak šuljaš šumom po mraku, s lukom i strijelom u ruci?«
Bez odgovora.
»Čekaj«, rekao je Reacher.
Čuo je kako se približava auto. Između stabala je vidio pojačane bljeskove prednjih
svjetala. Veliko vozilo s upaljenim farovima. Podigao je optički uređaj na čelo. Svijet se
zatamnio, sve osim staze deset metara desno od njega. Ona je bila jarko osvijetljena, poput
unutrašnjosti dugog, niskog tunela. Dva snopa dugih svjetala probijala su mrak ispred sebe.
Zatim je stazom prošao Mercedes. Bio je crn i sjajan, krupan terenac, oblikovan poput šake.
Na trenutak su se vidjela stražnja zelena svjetla, a onda je nestao iz vidika.
Reacher je vratio uređaj na oči. Svijet je opet postao zelen i vrlo detaljan. Pomaknuo je
nogu na tipovom grlu. Kako bi napravio mjesta. Za vrh strelice. Prislonio je vrh tipu na grlo,
a bočno ga stabilizirao uz svoju cipelu. Zatim je umjereno pritisnuo strelicu prema dolje.
Tip je pokušao zavrištati, ali Reacher je snažnije pritisnuo nogom i prekinuo ga.
Tip je procijedio: »Nisam znao u što se upuštam. Kunem se. Ja sam bankar. Nisam poput
ovih ostalih. I ja sam žrtva.«
»Ti si bankar?«
»Vodim investicijski fond. Nemam veze s ovim ostalim tipovima.«
»Čini se da se svijet promijenio«, rekao je Reacher. »Čini se da očekuješ bolji tretman jer
si bankar. Kad je to postalo normalno? Čini se da sam trepnuo i propustio to.«
»Nisam znao da love ljude.«
»Mislim da jesi«, rekao je Reacher. »Mislio da si zato došao.«
Naslonio se jače na strelicu pa još jače, dok nije probila kožu, prošla kroz vrat, probila i
kralježnicu te izašla s druge strane, pribivši tipa za šumsko tlo poput mrtvog leptira. Za
korijen stabla, kako se činilo. Snažan i tvrd. No Reacher je gurao jače i jače sve dok se
strelica nije čvrsto zabila i u korijen te ostala stajati savršeno uspravno, poput spomenika.
Zatim je nastavio dalje kroz drveće.

Mark je zaustavio Mercedes ispred kamiona za vuču. Sve je izračunao i zaključio da za

najviše četvero ljudi ne zna gdje su. To su bili Karel, tip s Wall Streeta te Patty i Shorty.
Hipotetski je tu bila i peta osoba, ako je vanjski par klijenata ubila neka treća strana. Možda
onaj krupni tip, ako se vratio. Jer je uočio nešto. Jer nisu bili dovoljno uvjerljivi.
Za to je kriv Peter.
Četvero ljudi. Ili petero. Svi iza njega. Možda i daleko iza. Trebao je samo tri minute. To
je bilo sve. Možda i manje. Trebao je izvesti kamion unatrag na cestu, velikom brzinom,
sletjeti njime u jarak ako je to potrebno, bilo što, samo da ga makne s puta, a onda otrčati
natrag do auta i odjuriti. Bili kamo na sjever, jug, istok ili zapad. Tri minute, možda i manje.
To je sve. No bilo je tu i petero ljudi, na nepoznatim lokacijama. Svaka je vjerojatno bila
udaljena više od tri minute hoda, što bi značilo da nema problema, no možda je neka bila i
bliže, što bi značilo da ima.
 No malo je vjerojatno da su bliže, zaključio je naposljetku. Praktično govoreći. Čak i s
četverokotačem bi im trebalo više od tri minute. Odvrtio je scenu u glavi, poput brzinskog
šaha. Najprije ovo, pa ono i naposljetku ono. Činilo mu se da zna što će se dogoditi. Kamion
ima glasan dizelski motor. Svi bi ga čuli iz daljine. Klijenti bi najprije pretpostavili da se
obruč proširuje. Prilagođavanje u hodu dok igra traje. Da se produlji zabava. Patty i Shorty
pomislili bi nešto slično. Zasad im je išlo dobro, pa će pretpostaviti da se uvjeti mijenjaju i
to ne u njihovu korist. Nitko od njih uopće neće reagirati.
Osim Karela. Kamion je bio njegov. Znao bi da se nešto čudno događa. Možda bi to
zanemario, misleći da je dosad već djelomično član njihove ekipe, barem pridruženi, nakon
zadnjih nekoliko dana, što se odražavalo i u velikom popustu i tako dalje. Možda će pomalo
imati stav mi case e su casa. Možda će to čak shvatiti kao uslugu. Ne žele ga odvlačiti od igre
da on pomakne kamion. Ipak je i on bio sudac, a ne moderator. Nije bio njegov posao raditi
prilagodbe u posljednjem trenutku. Možda to zanemari.
A možda i ne.
No možda je udaljen više od tri minute. Čak i ako reagira odmah. Morat će se vratiti kroz
šumu, možda dvadeset metara ili više, do mjesta gdje je parkirao motocikl. Možda će mu
već za to trebati tri minute.
Realistično. Bez emocija. Sve u svemu je pretpostavio da ima dobre izglede za uspjeh.
Karel će ili prijeći preko toga ili neće.
Vjerojatnost toga pomnožena s vjerojatnošću toga da je blizu ili nije. Dakle, dva bacanja
novčića zaredom. Vjerojatnost katastrofe bila je jedan naprema četiri, a vjerojatnost
uspjeha tri naprema četiri. Brojevi nisu lagali. Tu nema pristranosti.
Ostavio je Mercedes da radi i vozačeva vrata otvorenim. Provukao se između stabala i
golemog poklopca motora na kamionu. Uspio se probiti do mjesta gdje se kabina uzdizala
nad njime. Uhvatio se za prečku i popeo se na stubu ispod vrata.
Vrata su bila zaključana.
To nije predvidio. Prvi put nije znao što će se dogoditi. Tako jednostavna stvar. No nije
mu pala na pamet. Ne bi mu pala na pamet ni za milijun godina. Visio je ondje, s jednom
nogom na stubi i jednom rukom na prečki, ljuljajući se malo, dok su ga grančice stabala
bockale. Isprva je bio ljutit. Karel je bio toliko glup da je zaključao kamion i nije ostavio
ključ u njemu. Tko bi to učinio? To je bila ludost. Fleksibilnost je bila sve. Vođenje igre
uvijek je fluidno. Svi su to znali.
A onda se zabrinuo. Osjetio je neku prazninu u trbuhu koja je izazivala mučninu. Gdje je
ključ ako nije u kamionu? I najbolji scenarij bio je dovoljno loš. Najbolji scenarij govorio je
da je u Karelovom džepu, što je značilo da ga mora pronaći i uzeti mu ga. To bi značilo
kašnjenje. Potencijalno i dugo kašnjenje, a to bi pak produljilo njegovu izloženost
preostalim neprijateljskim elementima. To nije bilo dobro.
Ali bilo je bolje od najgoreg scenarija. Karelovi džepovi bili su uski. Pripijena tkanina,
sjajno crna. Bi li htio nositi ključ? Bi li to htio itko od njih? Uostalom, svi su ostavili vrata
otključana, na veliku sreću Shortyja i njegovih zapaljenih ručnika. Nisu htjeli nositi ključeve
sobe. Možda su mislili da bi izbočeni džepovi kvarili izgled.
Najgori scenarij govorio je da je Karel ostavio ključeve kamioneta na ormariću sobe broj
2. Namjeravao ih je uzeti ujutro, no sada ih neće uzeti nikad. Možda ih tek godinama poslije
netko pronađe na zgarištu, prekrivene pepelom, rastopljene, iskrivljene, nepoznate
namjene.
 Mark se spustio sa stube i probio se pokraj poklopca motora kamiona do svog auta.
Vozio je desetak metara unatrag, a onda se okrenuo kod rupe među stablima i odvezao se u
smjeru iz kojeg je stigao.

Patty ga je vidjela kako opet prolazi. Nekoliko minuta gledala ga je kako vozi u drugome
smjeru. Ako je to zaista bio on. Samo je nagađala da je Mark u autu. Zbog uređaja za noćno
gledanje nije mogla gledati izravno u vozača. Auto je imao upaljena svjetla i bio je previše
svijetao. Ali kad se sagnula čula je zvuk brujanja motora i šištanja guma. Znala je da je riječ
o osobnom autu. Ili karavanu ili terencu. Jednostavno je osjećala da je unutra Mark. Kad je
prvi put prošao, pomislila je da bježi. Ali očito nije bilo tako jer se vratio.
Možda to ipak nije bio Mark.
Nije mogla pronaći četverokotače. Nije očekivala da će biti duboko u šumi. Bilo je
previše usko. Ubrzo bi zapeli negdje i ne bi se mogli maknuti. Očekivala je da će ih pronaći
parkirane jednog pokraj drugog, možda napola skrivene u grmlju, možda parkirane ukoso,
spremne za kretanje, ali s dovoljno ostavljenog mjesta za ostale da prođu ako žele. Ali nije
pronašla ništa.
Prestala je hodati. Već je bila daleko od Shortyja. Nije znala koliko bi još dalje trebala ići.
Oprezno je gledala pred sebe. Počela se navikavati na noćno gledanje. Okrenula se i
pogledala iza sebe. Odsjaj na nebu opet je bio snažan. Previše snažan da bi izravno gledala u
njega. Napola se okrenula i pogledala prema jugu. Vidjela je neku noćnu životinjicu kako je
pretrčala preko dva metra otvorenog prostora i nestala u lišću. Bila je osvijetljena kao i sve
ostalo. Blijedo, isprano zeleno. Vjerojatno je u zbilji bila siva. Vjerojatno štakor.
Opet se okrenula naprijed.
Pogledala je pred sebe.
Ispred nje je stajao čovjek.
Kao i prije. Vizija iz noćne more koja se pojavila niotkuda. Sa spremnim lukom u ruci.
Uzica je bila zategnuta, strelica naciljana. Ali ne kao prije. Ne prema njezinim nogama. Ovaj
put više.
Nije bilo Shortyja iza njega.
Ne kao prije.
Vizija iz noćne more je progovorila.
»Opet se susrećemo«, rekla je.
Prepoznala je glas. Bio bi to Karel. Ljigavac s kamionom za vuču. Iz jugoslavenske
armije. Izgledao je poput mutnog lica u pozadini fotografije ratnog zločina. Trebala je znati.
Bila je glupa.
»Gdje je Shorty?« pitao je Karel.
Nije odgovorila.
»Zar nije preživio? Ili možda ne znaš. Možda ste se razdvojili. Sada niste par. Nije ispred
tebe jer sam provjerio. Nije iza tebe jer ondje ne bi bilo nikakve koristi od njega.«
Ona je skrenula pogled.
»Zanimljivo«, rekao je Karel. »Je li ondje zbog nekog razloga?«
Nije odgovorila.
On se nasmiješio ispod svoje staklene njuške.
Široko i s užitkom.
»Je li ranjen?« pitao je.
 Bez odgovora.
»Ovo je uzbudljivo«, rekao je. »Otišla si skupljati korijenje i bobice, da skuhaš napitak i
izliječiš svog muškarca. Zabrinuta si. Očajnički ga želiš vratiti. Ovo je zaista divna situacija.
Ti i ja ćemo se divno zabavljati.«
»Tražila sam četverokotač«, rekla je.
»Nema ti koristi«, rekao je on. »Moj je kamion parkiran nasred staze. Nitko neće otići
prije mene. Nisam glup.«
Spustio je luk.
Tako da nacilja prema njezinim nogama.
»Ne«, rekla je.
»Što ne?«
»Da, Shorty je ranjen. Sada mu se moram vratiti.«
»Koliko je teško ranjen?«
»Prilično gadno. Mislim da mu je bedrena kost slomljena.«
»Šteta«, rekao je Karel.
»Moram odmah otići k njemu.«
»Igra kaže da sloboda kretanja ovisi o tomu hoće li te netko od nas pronaći.«
»Molim te«, rekla je.
»Što me moliš?«
»Ne sviđa mi se igra.«
»Ali meni se sviđa.«
»Mislim da bismo trebali odustati. Sve se ovo otelo kontroli.«
»Ne, ja mislim da smo tek došli do najboljeg dijela.«
Patty više nije govorila, samo je stajala ondje, s ručnom svjetiljkom u jednoj ruci i
strelicom u drugoj. Svjetiljka je bila ona koja je radila, čak nije bila ni oružje. Strelica bi bila
dobra za sječenje i bodenje, ali tip je bio tri metra od nje. Izvan dometa.
On je povukao uzicu još malo. Strelica se povukla unatrag jednako toliko prema
njegovoj ruci koja je čvrsto držala luk. Luk se napeo još jače. Zujao je od napetosti.
Svjetiljka je radila.
Jednim je potezom ispustila strelicu i pronašla sklopku te je uključila. Svjetiljka je bila
namještena kao prošli put, kad je provjeravala cijevi Hondina hladnjaka. Uzak snop svjetla,
usredotočen i snažan. Usmjerila ga je ravno prema tipu, prema njegovom licu i velikom
staklenom oku. Osvijetlila ga je i skamenila ga. Tip se trgnuo, a strelica je odletjela ustranu i
nisko te završila u grmlju gdje se zabila u tlo. Tip se sagnuo, migoljio se i izvrtao, a ona ga je
progonila snopom svjetla kao oružjem, gađajući, bodući i zamahujući, uvijek tražeći njegovo
lice. Pao je na tlo, zakotrljao se i strgnuo napravu s glave.
Ona je isključila svjetiljku i potrčala između stabala.
 ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

Patty je znala da će se bijeg pokazati ili pametnim ili glupim potezom. Ovisno o tomu hoće li
je Karel uhvatiti ili ne. To je bilo jednostavno tako. Isprva se nadala. Dobro je trčala, a
nadala se da će on krenuti sporo. Mogao bi se zabrinuti da će ga negdje dočekati sa
svjetiljkom. Kao u svemirskim filmovima koje su gledali na Shortyjevom TV-u.
A onda loše vijesti. Iza sebe je začula zvuk koraka kako se probijaju kroz raslinje.
Skrenula je udesno i promijenila smjer. Karel je skrenuo sporije, pa je ostvarila prednost.
No on ju je opet sustigao. Naposljetku se našao tik iza nje. Ona je ispred sebe ugledala stazu
kako poskakuje u prikazu noćnog gledanja. Prilazila je sve bliže, jasna i svijetla. Ukoso je
trčala prema njoj. Iza sebe je čula glasne korake. Istrčala je na stazu, a za njom i Karel. No
on se zaustavio i podigao luk.
Iznenada su ih osvijetlili automobilski farovi. Pojačani dvadeset tisuća puta. Poput
atomskih bombi. Oboje su okrenuli glave. Karel je podigao svoj optički uređaj na čelo, a
Patty je svoj posve skinula s glave. Cijeli se svijet zamračio, osim automobila. Crni
Mercedes. Posve osvijetljen. Usporavao je. Za volanom je bio Mark.
Zaustavio je auto, otvorio vrata i izašao. Držao se podalje od svjetala. Zakoračio je
naprijed u sjeni.
Karel je opet podigao luk.
Naciljao je Patty.
Ali obratio se Marku.
»Što to gori ondje?« pitao je.
Mark je zastao na trenutak.
»Sve gori«, rekao je. »Sad smo u posve novoj situaciji.«
»Mi?«
»I ti si umiješan. Zar ne? Ljudi su poginuli. Istraga će biti detaljna. Trebali bismo otići.
Odmah sad. Samo ti i ja. Moramo to učiniti, Karel. Pritisak će biti golem. Možda nećemo
preživjeti ako ostanemo.«
»Samo ti i ja?«
»Ti si moj prvi izbor. Ostali su beskorisni. Samo su teret, znaš to.«
Karel nije odgovorio.
»Nemamo mnogo vremena«, nastavio je Mark.
»Imamo vremena koliko želimo«, odvratio je Karel. »Noć je tek počela. Nitko nas neće
ometati. Nitko ne može ući.«
»Moramo razgovarati o tome. Zbilja moramo odmah pomaknuti tvoj kamion.«
»Zašto?«
»To je taktička stvar. Prilagođavanje u hodu.«
»Ne trebamo taktičko prilagođavanje u hodu. Više ne. Shorty je ranjen, a Patty je ovdje.
Igra je završena.«
»Dobro, ustrijeli je i idemo.«
 »Želio bih najprije dokrajčiti Shortyja.«
»Zadržavaš.«
»Što?«
»Imaš li uopće ključ?«
»Kakav ključ?«
»Ključ kamiona«, rekao je Mark. »Gdje je?«
»Kakvo je to pitanje? Moj kamion vrijedi mnogo.«
Mark je kimnuo glavom.
»Upravo tako«, rekao je. »A ja sam ti najbolji prijatelj, brinem se za tebe. Nadam se da
nisi ostavio ključ na noćnom ormariću. Ako jesi, bolje zovi kamion za vuču. Da odvuče tvoj
kamion za vuču. Jer je motel izgorio. To je bilo prvo što je gorjelo.«
»Imam ključ«, rekao je Karei. »U mojem je džepu.«
»Dobro da znam«, rekao je Mark. Izvukao je dugi crni pištolj iza noge gdje ga je skrivao i
pogodio Karela četiri puta, sve u tijelo ispod ruke koja je držala luk.
Pucnjevi su bili glasni, ali tupi.
Tuljac sprijeda je prigušivač, pomislila je Patty.
Karel se stropoštao na tlu uz šuštanje sintetičkog odijela, a zatim je luk zazveketao na
asfaltu, a njegova glava glasno udarila, uz zvuk pucanja.
Mark je okrenuo pištolj prema Patty.
Rekao je: »Uzmi ključ iz njegova džepa.«
Patty je na trenutak ostala stajati, a zatim krenula učiniti što je tražio. Razmišljala je o
tomu da je pogriješila što je iščupala strelicu iz Shortyjeve noge. Ključ je bio topao. Nije bio
veći od Hondinog ključa.
»Baci ga ovamo«, rekao je Mark.
»Onda ćeš me ustrijeliti«, rekla je.
»Mogu te ustrijeliti u bilo kojem trenutku. Mogu ti uzeti ključ iz ruke kad budeš mrtva.
Nisam gadljiv.«
Bacila je ključ.
Pao je pred njegove noge.
»Koliko je loše Shorty?«pitao je.
»Prilično loše«, odgovorila je.
»Može li se kretati?«
»Noga mu je slomljena.«
»Mislim da smo nas dvoje posljednji koji još stoje«, rekao je Mark. »Moram reći da jadni
Shorty nema sreće što se mene tiče. Sigurno se neću vraćati da mu pomognem. Može ostati
gdje je, što se mene tiče.«
Patty nije rekla ništa.
»Čisto iz znatiželje, što misliš koliko bi preživio?«
Patty nije odgovorila.
»Zanima me«, nastavio je Mark. »Ozbiljno. Izračunajmo. Kako ono kažu? Pet dana bez
vode i pet tjedana bez hrane? S tim da je on već u lošem stanju.«
»Ja ću mu pomoći«, rekla je Patty.
»Pretpostavimo da ne možeš. Vjerojatno bi mogao pokušati otpuzati van iz šume, ali
sigurno je već dehidrirao i slab je. Puzanje bi moglo povećati opasnost od infekcije. I
povećalo bi njegovo izlaganje grabežljivcima. Neka od tih stvorenja vole grickati otvorene
rane.«
»Pusti me da mu idem pomoći.«
»Ne, mislim da bismo ga trebali ostaviti samog.«
»Što te briga? Rekao si da samo omogućuješ drugima da ostvare svoje prljave želje, za
novac. Njih više nema. Znači, završio si. Uzmi ključ, pomakni kamion i otiđi. Ostavi nas na
miru.«
Mark je odmahnuo glavom.
»Shorty je spalio moj motel«, rekao je. »Zato me je briga. Oprosti što se osjećam pomalo
osvetoljubivo.«
»Natjerao si nas da igramo igru. Podmetanje požara bio je valjan potez.«
»Ako ga ostavim da umre, bit će to valjana reakcija.«
Patty je skrenula pogled. Karel je ležao na asfaltu osvijetljen prednjim farovima
automobila. Jarko bijelo svjetlo i oštre crne sjene.
Opet je podigla glavu.
»Što ćeš učiniti sa mnom?« pitala je.
»Uvijek isto pitanje«, rekao je Mark. »Zvučiš poput pokvarene ploče.«
»Imam pravo znati.«
»Bila si očevidac svega.«
»Odmah sam rekla da nam nećete dopustiti da pobijedimo. Igra je bila sranje.«
»Poslužila je svrsi. Trebala bi vidjeti što se nalazi u prtljažniku mog automobila.«
»Pusti me da odem Shortyju. Pođi sa mnom i ubij nas oboje ondje.«
»To je romantično«, rekao je on.
Ona nije odgovorila.
»Gdje je on točno?« pitao je Mark.
»Dosta iza nas.«
»Predaleko. Žao mi je. Moram krenuti. Učinit ćemo to ovdje. Ubit ću samo tebe.«
Naciljao ju je. Vidjela je pištolj jasno pod svjetlima automobila. Prepoznala je model s TV
serija koje je gledala. Glock, bila je sigurna. Pravokutnih linija, precizno izrađen. Prigušivač
je izgledao kao da je presvučen baršunom. Vrhunski komad opreme. Izgledao je kao da stoji
tisuću dolara. Ispustila je zrak iz pluća. Patricia Marie Sundstrom, stara 25 godina, završila
je dvije godine fakulteta i radila u pilani. Kratko je vrijeme bila sretna s uzgajivačem
krumpira kojeg je upoznala u baru. Sretnija nego što je ikada očekivala da će biti. Sretnija
nego što je bila svjesna. Željela ga je vidjeti opet. Još samo jednom.
Nešto se pomaknulo iza Markovog lijevog ramena.
Vidjela je to krajičkom oka, u dubokim, tamnim sjenama iza svjetala automobila. Bljesak
nečega bijelog tri metra iza. Gotovo dva metra od tla. Oči, pomislila je. Ili zubi. Poput
osmijeha. Oslušnula je, no nije čula ništa, samo predenje motora u praznom hodu i vlažno
klokotanje njegova strpljivog ispuha.
A onda je naslutila oblik iza Markovih leđa. Poput tamne praznine. Poput stabla koje se
kreće.
Suludo.
Skrenula je pogled.
»Spremna?« pitao je Mark.
 »Drago mi je što ti je motel izgorio«, rekla je ona. »Samo bih voljela da si i ti bio u
njemu.«
»To nije lijepo«, rekao je on.
Ona ga je pogledala.
Iza njega je stajao čovjek.
Pravi div. Ušao je u snop svjetla. U lijevoj je ruci držao jednu strelicu. Na glavi je nosio
uređaj za noćno gledanje, podignut na čelo. Bio je 15 centimetara viši od Marka i dvostruko
širi.
Bio je golem.
I tih.
Stao je točno iza Marka udaljen svega nekoliko desetaka centimetara, kao da stoje u
redu, možda čekaju da uđu na utakmicu hokeja ili se ukrcaju na avion. Posegnuo je desnom
rukom i uhvatio Markov zglavak. Pomaknuo je Markovu ruku ustranu, držeći je ravnom i
ispruženom bez ikakvog napora, kao da polako i ravnomjerno otvara vrata u savršenom
luku, sve dok se Glock nije našao usmjeren ustranu, prema ničemu. Zatim je ispružio lijevu
ruku, obuhvatio Markov torzo i stisnuo ga na sebe. Vrhom strelice dotaknuo je Markovo
grlo. Nijedan se nije micao. Izgledali su kao da su zakopčani zajedno, kao da se spremaju
zaplesati tango, samo što je Mark bio okrenut na pogrešnu stranu.
Krupni je čovjek rekao: »Baci oružje.«
Dubok, ali tih glas. Gotovo intiman. Kao da je namijenjen samo Markovim ušima koje su
bile udaljene nekoliko centimetara. Ton je bio više poput sugestije, nego poput zapovijedi.
Ali sa zlokobnom implikacijom.
Mark nije bacio oružje.
Patty je vidjela kako se na divovoj desnoj podlaktici zatežu mišići. Oštro svjetlo
pretjerano je naglašavalo njihove konture. Izgledali su poput kamenja u vreći. Lice mu je
bilo bezizražajno. Shvaćala je da drobi Markov zglavak. Polako, mirno, nepopustljivo.
Neumoljivo. Mark je zajecao i počeo brzo disati. Čula je kako kosti škripaju, škljocaju i
miču se. Mark se počeo trzati i bacakati. Krupni tip nastavio je stiskati.
Mark je ispustio pištolj.
»Dobar izbor«, rekao je krupni.
Ali nije ga pustio. Nije ni promijenio stav za tango.
»Kako ti je ime?« pitao je.
Mark nije odgovorio.
»Ime mu je Mark«, rekla je Patty.
»A prezime?«
»Ne znam. Tko si ti?«
»Duga priča«, odvratio je krupni.
Mišići su mu se opet zategli.
Mark se počeo migoljiti.
»Kako ti je prezime?« pitao je krupni.
Kosti su škripale, škljocale i micale se.
»Reacher«, uzdahnuo je Mark.
 ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

Stotinjak metara prije Reacher je ugledao ženu s uređajem za noćno gledanje kako je
osvijetlila lovca ručnom svjetiljkom i potrčala kao luda. Zatim je vidio lovca kako trči za
njom. On je potrčao za oboje. Stigao je na vrijeme da vidi dolazak Mercedesa. Prešao je
stazu na tamnom mjestu i prišuljao se s druge strane. Čuo je veći dio razgovora. O ključu
kamiona za vuču, o Shortyju i zapaljenom motelu. Čuo je tipa da govori kako su on i žena
posljednji ostali na nogama. Ime joj je bilo Patty Sundstrom, prema riječima bankara
nedugo prije njegove smrti. Shorty bi trebao biti Shorty Fleck. Kanađani. Zapeli ovdje.
»Imam novac«, rekao je Mark. »Možeš ga zadržati.«
»Ne želim ga,« odgovorio je Reacher. »Ne treba mi.«
»Mora postojati neki način da se dogovorimo.«
Reacher je rekao: »Patty, uzmi njegov pištolj. Vrlo oprezno. Kažiprstom i palcem za
dršku.«
Učinila je to. Prišla je bliže, sagnula se, zgrabila pištolj i brzo se povukla natrag. Reacher
je savio Markovu ruku u laktu, pod kutom od devedeset stupnjeva, kao da maše, a onda još
malo, sve dok mu podlaktica nije bila priljubljena uz nadlakticu, a dlan mu dodirivao rame.
I onda još malo. Reacher je povukao Markovu ruku ravno preko leđa, povlačeći je po
lopatici, pet centimetara, deset, petnaest. Što je izazvalo veliko naprezanje u njegovim
zglobovima, uglavnom laktu, ali i ramenu također. I svim ligamentima i tetivama između.
Reacher je maknuo strijelu s Markova grla i lakat s njegovih prsa nakon čega se ovaj
zahvalno srušio na koljena kako bi ublažio pritisak na ruci. Reacher je promijenio zahvat.
Pustio mu je ručni zglob i zgrabio ga za ovratnik i snažno ga zategnuo, tako da ga je prednji
gumb davio.
Zatim je pogledao Patty i rekao: »Hoćeš li ti to učiniti ili da ja?«
»Što učiniti?«
»Ustrijeliti ga.«
Nije odgovorila.
»Rekla si da bi htjela da je izgorio u požaru.«
»Tko si ti?« pitala je ona opet.
»Duga priča«, ponovio je on. »Imam dogovor sutra ujutro, južno odavde. Htio sam
prespavati u motelu. Nisam mogao pronaći ništa drugo.«
»Trebali bismo pozvati policiju.«
»Pošli ste nekamo?«
»Na Floridu«, rekla je. »Htjeli smo nov život.«
»Što biste radili?«
»Imali trgovinu za surfere. Možda i najam jet-skija. Shorty je rekao da bi prodavao i
majice.«
»Gdje biste živjeli?«
»U kućici na plaži. Možda iznad trgovine.«
 »Zvuči sjajno.«
»I nama se tako činilo.«
»No mogli biste provesti tri godine u prosječnom hotelu u New Hampshireu,
razgovarajući s bahatim ljudima, pola vremena umirući od dosade a drugu polovicu od
straha. Želiš li to radije?«
»Ne.«
»To će se dogoditi ako pozovemo policiju. Razgovarat ćete s detektivima, tužiteljima,
odvjetnicima i psiholozima, nebrojeno puta, a usput ćete morati odgovoriti na neka prilično
teška pitanja jer će i oni računati kao i ja. Došao sam s ceste i akcija se uvijek zbivala ispred
mene. Dosad sam ih sredio četvoricu. Pretpostavljani da ih je izvorno bilo više.«
»Bilo ih je šest.«
»Što se dogodilo s prvom dvojicom?«
Nije odgovorila. Samo je udahnula i ispustila zrak iz pluća.
»Naposljetku biste bili oslobođeni«, rekao je Reacher. »Vjerojatno. Proglasili bi to
opravdanim ubojstvom ili samoobranom. Ali ništa nije sigurno. Sve u svemu, bila bi to
ludnica. Također, stranci ste. Ne biste smjeli napustiti državu. Ovdje su Red Soxi sve što
imaju. Moraš dobro razmisliti.«
Nije rekla ništa.
Reacher je rekao: »Vjerojatno je bolje da ne zovemo policiju.«
Mark se počeo vrpoljiti.
Reacher je rekao Patty: »Htio je ostaviti Shortyja da umre.«
Ona je šutjela jedan dugi trenutak.
Spustila je pogled na pištolj u svojoj ruci.
»Dođi, stani pokraj mene«, rekao je Reacher. »Da pištolj bude okrenut u suprotnom
smjeru.«
Prišla je i stala pokraj njega.
Mark se trzao i bacakao sve jače i luđe dok ga Reacher nije uspravio i snažno ga udario
šakom u trbuh, pa ga opet spustio, ne baš posve mirnog, ali barem trenutačno nesposobnog
za voljnu kontrolu mišića.
Reacher je rekao: »Čvrsto prisloni prigušivač o njegova leđa, između lopatica, oko 15
centimetara ispod mjesta gdje ga ja držim. Sigurnosni otponac je mali jezičac ispred
okidača. On se otpusti čim ti je prst u dobrom položaju. Nakon toga samo trebaš stisnuti.«
Kimnula je glavom.
Stajala je mirno dvadeset sekundi, barem joj se tako činilo.
»Ne mogu«, rekla je.
Reacher je pustio Markov ovratnik i gurnuo ga da padne na tlo raširenih ruku. Uzeo je
Glock od Patty. Rekao je: »Htio sam da dobiješ priliku, to je sve. Inače bi se pitala cijeli život.
Sada znaš. Ti si dobra osoba, Patty.«
»Hvala ti.«
»Bolja od mene«, rekao je.
Okrenuo se i pogodio Marka u glavu, dvaput. Brza dva hica nisko u stražnji dio lubanje.
U vojnim školama to zovu hicem pogubljenja. Iako to nikada ne bi priznali.
Otišli su Mercedesom po Shortyja. Najprije je Reacher odvukao Karela u šumu na jednu
stranu, a Marka na drugu. Želio ih je maknuti s puta, kako ne bi morao voziti preko njih. Ako
je Shortyju slomljena noga, poskakivanje auta bilo bi bolno za njega.
Patty je vozila. Okrenula je auto i uputila se natrag s dugim svjetlima. Kad su izašli iz
šume, nakratko je zaustavila auto. Oko 400 metara ispred njih motel je bio samo hrpa
žeravice koja je tinjala. Auti ispred njega posve su izgorjeli i bili prekriveni pepelom. Staja je
gorjela snažno, a kuća još i jače. Plamenovi su možda bili visoki i 15 metara.
Blizu sredine livade bila su dva napuštena četverokotača. Pokraj svakog je na tlu ležao
jedan pogrbljeni oblik.
»Ukupno su bila četvorica«, rekla je Patty. »Mark, Peter, Steven i Robert.«
»Čuo sam pucnjeve«, rekao je Reacher. »Ne tako davno. Hici iz pištolja s prigušivačem.
Mislim da je Mark okončao partnerstvo.«
»Gdje je četvrti?«
»Vjerojatno u kući. Odande ne bih čuo pucnjeve. Neće ostati mnogo za njime.«
Gledali su plamenove još oko minutu, a zatim je Patty skrenula oštro lijevo i vozila po
neravnoj livadi uz rub šume. Pomno je promatrala. Dvaput je posve usporila i dobro se
zagledala, ali oba je puta skrenula pogled i nastavila voziti dalje. Naposljetku se zaustavila.
Držala je ruke na volanu.
»Sve mi izgleda isto«, rekla je.
»Koliko je duboko u šumi?« pitao je Reacher.
»Ne sjećam se. Hodali smo neko vrijeme, a zatim sam ga još vukla. Do mjesta gdje sam
mislila da smo sigurni.«
»Gdje ste ušli u šumu?«
»Između dva stabla.«
»To ne pomaže.«
»Mislim da je bilo ovdje.«
Ona je zaustavila motor i izašla. Bez svjetala automobila svijet je opet bio posve taman.
Patty je stavila svoj uređaj za noćno gledanje, a i Reacher je spustio svoj na mjesto. Sitne
zelene pojedinosti opet su se vratile. Patty je okrenula glavu lijevo i desno. Pogledala je
prednji red stabala i praznine između njih.
»Mislim da je to bilo ovdje«, rekla je opet.
Ušli su u šumu. Ona je išla prva. Sporo su hodali u dugoj krivulji prema sjeveroistoku.
Kao da žele izaći na stazu oko trideset metara od njezina početka. Zaobilazili su stabla lijevo
i desno. Grmlje i grane pleli su im se oko nogu.
Patty je rekla: »Ne prepoznajem ništa od ovoga.«
Reacher je povikao: »Shorty! Shorty Fleck!«
Zatim je Patty povikala: »Shorty, ja sam! Gdje si?!«
Ništa.
Hodali su dalje. Svakih deset koraka zaustavljali su se i vikali. Zatim bi stajali mirno,
zadržavali dah i osluškivali.
Ništa.
Sve do trećeg puta.
Začuli su tihi zvuk. Dalek i tih. Metalan i spor. Tink, tink, tink. Ravno na istok, pomislio je
Reacher, možda 40 metara od njih.
Opet je doviknuo: »Shorty Fleck?«
 Tink, tink, tink.
Promijenili su smjer. Požurili su između stabala, preko grmlja i grančica. Dozivali su ga
nakon svakog koraka, najprije Patty pa Reacher. Izmjenjivali su se. Čuli su kako tink, tink,
tink sa svakim korakom postaje sve glasniji. Slijedili su zvuk.
Pronašli su ga naslonjenog na stablo, posve iscrpljenog od bola. Na očima je imao uređaj
za noćno gledanje. U ruci je držao strelicu i njome je izvana udarao po objektivu. Tink, tink,
tink. To je bilo sve što je mogao.

Reacher ga je odnio natrag do auta i ispružio ga preko stražnjeg sjedala Mercedesa. Noga
mu je bila u lošem stanju. Rana je bila gadna. Izgubio je mnogo krvi. Bio je blijed, ali vruć. I
mokar od znoja.
»Kamo da ga odvedemo?« pitala je Patty.
»Vjerojatno bi bilo najbolje da odete iz okruga«, rekao je Reacher. »Idite u Manchester.
To je veće mjesto.«
»Zar ti ne ideš s nama?«
Reacher je odmahnuo glavom.
»Ne cijelim putem«, rekao je. »Imam sastanak ujutro.«
»U bolnici će postavljati pitanja.«
»Reci im da je to bila motociklistička nezgoda. Vjerovat će ti. U bolnicama vjeruju sve
vezano za motocikle. Neće to prijaviti. Očito nije riječ o rani od metka. Možeš im reći da je
pao na komad metala.«
»Dobro.«
»Čim ga smjestiš, odvezi auto na neko zabačeno mjesto. Ostavi vrata otvorena i ključ u
njima. Što prije auto nestane, to bolje. Nakon toga ste na sigurnom.«
»Dobro«, rekla je ona opet.
Sjela je za volan, a Reacher na suvozačko mjesto, napola okrenut da drži Shortyja na
oku. Patty je polako napravila širok polukrug po neravnom tlu. Shorty je poskakivao i
hvatao zrak. Patty je skrenula na početak šumske staze.
Shorty je udario po sjedalu pokraj sebe, jednom, dvaput, vrlo slabo.
»Što je?«pitao je Reacher.
Shorty je otvorio usta. Riječi nisu izlazile. Pokušao je opet.
»Kovčeg«, prošaptao je.
Patty je polako vozila dalje.
»Imali smo kovčeg u sobi«, rekla je. »Vjerojatno je izgorio.«
Shorty je opet udario po sjedalu.
»Iznio sam ga van«, prošaptao je.
Patty je zaustavila auto.
»Gdje je?« pitala je.
»U travi«, rekao je on. »S druge strane parkirališta.«
Krenula je unatrag, pomalo nesigurno, vozeći lijevo-desno, a onda se okrenula na
početku staze i nastavila preko livade. Pokraj napuštenih četverokotača i trupala.
»Peter i Robert«, rekla je.
Vozila je dalje. Zaustavila je auto na parkiralištu. Osjećali su vrelinu kroz zatvorene
prozore. Reacher je vidio metalni kavez kako viri iz hrpe pougljenjenog drva. Čelične šipke i
čelična žica. Spaljeni i iskrivljeni. Soba broj 10. Shorty je pomaknuo ruku, naprijed-natrag.
Slabo i nejasno, poput starog svećenika koji baca blagoslov. Ili ranjenog čovjeka koji
pantomimom opisuje putovanje. Odavde onamo. Reacher je izašao i stao u razinu s
metalnim kavezom. Okrenuo se i otišao do ruba trave. U ravnoj liniji. Najkraća udaljenost
između dvije točke. Spustio je na oči svoj uređaj za noćno gledanje.
Odmah je ugledao kovčeg. Bio je golem, star i izrađen od kože, vezan užetom. Ležao je u
travi. Prekoračio je preko njega i podigao ga. Bio je težak tonu. Možda dvije. S mukom ga je
donio do auta. Patty je izašla i otvorila mu prtljažnik. On je na trenutak spustio kovčeg na
tlo.
»Kojeg vraga imate unutra?« pitao je.
»Stripove«, odgovorila je ona. »Više od tisuću njih. Sve najbolje. Mnogo ranih izdanja
Supermana. Od naših očeva i djedova. Namjeravali smo ih prodati u New Yorku kako bismo
platili put do Floride.«
U prtljažniku su već bile dvije torbe. Dvije sportske torbe od meke kože, pune i
zatvorene. Reacher ili je otvorio i pogledao unutra. Obje su bile pune novca. Uredno
složenih svežnjeva gotovine. Novčanice su uglavnom bile stotice, uglavnom povezane u
svežnjeve debele oko dva i pol centimetra. U svakoj je torbi bilo pedesetak svežnjeva.
Ukupno, možda i milijun dolara.
»Zadržite stripove«, rekao je Reacher. »Platite ovime. Možete kupiti koliko god opreme
za surfanje i jet-skija želite.«
»Ne možemo«, rekla je Patty. »To nije naše.«
»Mislim da jest. Vi ste pobijedili u igri. A oni su ovo uložili. Tko bi to drugi trebao
dobiti?«
»To je pravo bogatstvo.«
»Zaslužili ste ga«, odvratio je Reacher. »Zar ne mislite tako?«
Nije rekla ništa.
A onda je pitala: »Hoćeš li ti uzeti dio?«
»Imam dovoljno da se snađem«, odgovorio je Reacher.«Ne trebam više.«
Podigao je kovčeg i ubacio ga u prtljažnik.
Mercedes se spustio na oprugama.
»Kako ti je ime?« pitala je Patty. »Želim znati.«
»Reacher.«
Zastala je.
Zatim je rekla: »To je bilo Markovo prezime.«
»On je bio iz druge obiteljske loze.«
Vratili su se u auto i ona ih je opet odvezla preko livade, u šumu, gotovo tri kilometra,
sve do kamiona za vuču. Reacher je uzeo ključ kamiona, popeo se na stubu i ušao u kabinu.
Bio je pod pritiskom. Ionako je bio loš vozač, a kontrole su mu bile nepoznate. Nakon
minute je uspio upaliti svjetla. Zatim je pokrenuo motor. Pronašao je mjenjač brzina i
ubacio u položaj za vožnju unatrag. Na upravljačkoj ploči uključio se mali zaslon koji je
prikazivao sliku sa stražnje kamere. Kamera je bila širokokutna, a slika u boji. Prikazivala je
prastari Subaru kako stoji tik iza kamiona i čeka.
 ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

Reacher je izašao iz kabine i dao Patty znak da ga pričeka, nadajući se da će ga razumjeti.

Zatim se stisnuo i provukao pokraj kamiona na stražnju stranu i van na otvoreno.
Ondje ga je već čekao Burke. Velečasni Patrick G. Burke držao je ruke u zraku, dlanova
okrenutih prema Reacheru kao da govori znam, sve znam. Lagano je udarao po zraku, kao
da tapša nekoga ispred sebe. Unaprijed se ispričavao.
Rekao je: »Detektivka Amos me nazvala na mobitel. Rekla je da te pronađem i kažem ti
10-41. Ne znam što to znači.«
»To je radijski kod vojne policije,« odvratio je Reacher. »Znači, hitno uzvratiti poziv.«
»Ali, ovdje nema signala.«
»Otići ćemo više južno, ali najprije pomakni svoj auto da ja pomaknem kamion. Još
netko je krenuo na jug i većoj su žurbi od nas.«
Provukao se natrag do kabine i ohrabrujuće mahnuo prema Patty, nadajući se da će to
ona shvatiti tako. Ubacio je mjenjač u položaj za vožnju unatrag. Na malom zaslonu vidio je
Burkea kako se udaljava pa je krenuo za njim, pomalo trzavo i neravno, gurajući krošnje
stabala, koje su jednom ili dvaput prilično snažno uzvratile udarac. Kada je izašao na cestu
okrenuo je upravljač i parkirao se unatrag na suprotni rub ceste, ne sasvim ravno, ali ne i
sramotno loše.
Crni Mercedes polako je sišao sa staze nakon njega. Reacher se spustio iz kabine, a
Mercedes se zaustavio pokraj njega. Patty je spustila prozor.
Reacher je rekao: »Mene će odvesti tip u Subaruu. Drago mi je što smo se upoznali.
Sretno na Floridi.«
Istegnula je vrat i podigla glavu sjedeći i pogledala niz cestu.
»Izašli smo«, rekla je. »Napokon. Hvala ti. Iskreno. Osjećam da ti dugujemo.«
»Snašla bi se ti i sama«, rekao je Reacher. »Još si imala bateriju. I ona bi ti dobro
poslužila. Četiri velike baterije, moderne LED žarulje. Nije samo dobra protiv uređaja za
noćno gledanje. Njegov prvi hitac bi promašio, a ti bi pobjegla među drveće.«
»Ali što onda?«
»Opet ponoviš. Kladim se da nije imao rezervni spremnik. Čini se da je otišao u žurbi.«
»Hvala ti«, ponovila je ona. »Iskreno.«
»Sretno na Floridi«, rekao je on opet. »Dobro došla u Ameriku.«
Prešao je cestu do mjesta gdje ga je čekao Subaru. Ona se odvezla prema jugu. Ispružila
je ruku kroz otvoreni prozor auta i tako je držala sljedećih stotinjak metara, raširenih
prstiju dok joj je noćni zrak gladio dlan.

Burke je krenuo na jug sporednim putem. Reacher je provjerio crtice za jačinu signala na
mobitelu. Burke se brinuo da je kasno. Rekao je da u to doba noći detektivka Amos sigurno
spava dubokim snom. Reacher je odvratio da je sigurno ozbiljno mislila kad je poslala kod
10-41. Odmah uzvratiti poziv. Mogla je upotrijebiti i neki drugi.
 Pojavila se jedna crtica na mobitelu, a zatim i druga, a onda su došli do ugibališta uz
cestu posutog šljunkom gdje su već stali prije. Burke je opet stao sa strane. Reacher je birao
broj. Amos se odmah javila. Nije spavala. Čula se buka automobila. Vozila je.
Rekla je: »Nazvala nas je Bostonska policija da nam kaže da je čistač stigao kući
navečer.«
»Je li doveo Carringtona sa sobom?«
»Raspituju se o tomu.«
»Što je s Elizabeth Castle?«
»Još nismo pronašli nijedno od njih.«
»Možda bih trebao otići do Bostona.«
»Mislim da trebaš otići nekamo prije toga.«
»Kamo?«
»Pronašla sam Stana Reachera«, rekla je ona.
»Dobro.«
»Pojavio se prije trideset godina. Dugo vremena je živio sam, a onda se preselio kod
mlađeg rođaka. Registriran je među glasačima i još ima vozačku dozvolu.«
»Dobro«, rekao je Reacher opet.
»Zvala sam ga na kućni telefon. Želi te vidjeti.«
»Kada?«
»Sada.«
»Kasno je.«
»Pati od nesanice. Obično u ovo doba gleda televiziju. Kaže da si dobrodošao, možete
razgovarati cijelu noć.«
»Gdje živi?«
»U Laconiji«, rekla je ona. »Ovdje u gradu. Vjerojatno si već prošao pokraj njegove
kuće.«

Pokazalo se da je najbliže što je Reacher došao njegovoj kući bilo dvije ulice dalje, u drugom
hotelu u kojem je odsjeo. Mogao je krenuti lijevo kroz vrata, zatim desno, pa lijevo do
uličice slične onoj gdje je živjela konobarica iz koktel bara, s vratima s desne i lijeve strane,
ali u ovom slučaju ona nisu vodila do stanova na katu, nego do lijepih dvokatnica sa svake
strane zajedničkog središnjeg dvorišta.
Stan je živio u kući s lijeve strane.
Amos ih je dočekala u neoznačenom autu, uz pločnik na početku uličice. Rukovala se s
Burkeom i rekla mu da joj je drago što ga je upoznala. Zatim se okrenula prema Reacheru i
upitala ga osjeća li se dobro.
Rekla je: »Ovo bi moglo biti uvrnuto.«
»Ne pretjerano«, odvratio je on. »Možda malo. Mislim da sam već shvatio većinu toga. S
tom pričom uvijek je bilo nešto krivo. Sada znam i što. Zbog nečega što je rekao stari
gospodin Mortimer.«
»Tko je stari gospodin Mortimer?«
»Starac koji živi u staračkom domu. Pričao mi je o davnim vremenima kada bi otišao u
posjet rodbini u Ryantown. Rekao je da se sjeća dječaka koji su promatrali ptice. Rekao je
da je bio regrutiran pred kraj rata. Rekao je da ga nisu trebali. Ionako su imali previše ljudi.
Rekao je da se nikada nije borio i da se svaki put na paradi četvrtog srpnja osjećao se poput
prevaranta.«
Amos na to nije rekla ništa.
Svi su zajedno otišli do vrata. Burke je tvrdio da je tako pristojnije, s obzirom na kasni
sat. Kao da donosimo vijest o nečijoj smrti, pomislio je Reacher. Dvoje vojnih policajaca i
svećenik.
Pozvonio je na vratima.
Cijelu minutu poslije u hodniku se upalilo svijetlo. Vidio je to kroz zamućenu staklenu
ploču postavljenu visoko na ulaznim vratima. Ugledao je napuknuti mozaik smirujućih
pastelnih boja, dug uski prostor na čijem bi se zidu mogle nalaziti obiteljske fotografije.
Ugledao je starca kao se gega prema vratima. Nepravilna mozaička slika. Pogrbljen,
sijed, spor, nesiguran na nogama. Hodao je oslanjajući se na ukrasnu štukaturu na zidu.
Prilazio je sve bliže i bliže i naposljetku otvorio vrata.
 ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Vrata je otvorio starac od devedesetak godina. Bio je mršav i pogrbljen u prevelikoj odjeći,
možda mu je to bio najdraži odjevni predmet, kupljen nekoć davno dok je još bio vitalni
sedamdesetogodišnjak. Nekoć je mogao biti visok 185 cm i težak 85 kg prije nego što je
počelo dugo i sporo opadanje. Sada je bio svijen poput upitnika. Koža mu je bila mlohava i
gotovo prozirna, a oči vodenaste. Imao je pramenove sijede kose, glatke poput svile.
To nije bio Reacherov otac.
Čak ni trideset godina stariji. Zato što nije bio. Jednostavno tako. Također to nije mogao
biti ni forenzički gledano jer nije imao slomljen nos, ožiljke šrapnela na obrazu i šavove na
obrvi.
Na fotografijama na zidu nalazile su se ptice. Stariji muškarac pružio je drhtavu ruku.
»Stan Reacher«, rekao je. »Drago mi je što smo se upoznali.« Reacher je prihvatio
starčevu ruku. Bila je hladna poput leda.
»Jack Reacher«, rekao je. »Također.«
»Jesmo li u rodu?«
»Svi smo u rodu ako se vratimo dovoljno u prošlost.«
»Uđite, molim vas.«
Amos je rekla da će ona i Burke pričekati u autu. Reacher je pošao za starcem niz
hodnik. Sporije od posmrtne povorke. Pola koraka, duga pauza pa opet pola koraka. Stigli
su do kutka između dnevne sobe i kuhinje s blagovaonicom. Ondje su se nalazila dva
naslonjača, svaki s jedne strane lampe s velikim starinskim sjenilom. Dobro mjesto za
čitanje.
Stari Stan Reacher pokazao je drhtavom rukom prema jednom od naslonjača, nešto
poput poziva, istodobno sjedajući u drugi. Bio je sretan što ima s kime razgovarati. Što
može odgovarati na pitanja. Nisu mu se doimala čudnima. Potvrdio je da je odrastao u
Ryantownu u malom stanu nadzornika mlina. Još se sjećao pločica u kuhinji. Dekorativni
listovi, neveni i cvjetovi artičoke. Roditelji su mu bili James i Elizabeth Reacher. Nadzornik
mlina i krojačka posteljine. Rekao je da se nikada nije pitao jesu li ga dobro odgojili ili ne.
Dijelom zbog toga jer je samo za to znao, dijelom zbog toga što to nikad nije ni primjećivao,
a dijelom i zbog toga što je dotad već naučio promatrati ptice i to mu je dalo posve nov
svijet u kojem će živjeti. Nije to samo označavanje viđenih ptica na popisu. Sam naziv govori
što je ključno. Riječ je o promatranju. Što ptice rade, kako, zašto, gdje i kada. Riječ je o
stavljanju sebe u posve novu dimenziju s novim problemima i novim moćima.
»Tko vas je uveo u to?« pitao je Reacher.
»Moj rođak Bili«, odgovorio je Stan.
»Tko je bio on?«
»U to doba nekako je bilo normalno da se dječaci najviše druže s rođacima. Možda je to
neki plemenski instinkt. Ljudi su se bojali. Bila su to teška vremena. Neko se vrijeme činilo
da bi se sve moglo raspasti. Pretpostavljam da su nam zato rođaci predstavljali određenu
sigurnost. Zato je bilo kojem klincu najčešće najbolji prijatelj bio rođak. Bili je bio moj i ja
njegov.«
»Koliko ste blizak rod bili?«
»Niti jedan od nas nije mogao brojati tako daleko. Jedino smo znali da sam ja Stan
Reacher, a on William Reacher i da obojica imamo pretke na Teritoriju Dakote.
Pretpostavljam da je stvar u tome što je Bili bio lutalica i beskućnik. Činilo se da je živio
blizu kanadske granice, ali uvijek je lutao. Mnogo je vremena proveo u Ryantownu.«
»Koliko je imao godina kad je došao prvi put?«
»Ja sam imao sedam, prema tome, njemu je bilo šest. Ostao je cijelu godinu.«
»Je li imao roditelje?«
»Pretpostavljali smo da je. Nikada ih nije viđao. Ali nisu bili mrtvi ili nešto takvo. Svake
je godine dobivao čestitku za rođendan. Mislili smo da su sigurno tajni agenti na misiji u
stranoj zemlji. Poslije smo mislili da se sigurno bave organiziranim kriminalom. Što god da
je bilo, zahtijevalo je veliku diskreciju, što je katkad bilo teško prihvatiti.«
»Je li već bio promatrač ptica sa šest godina?«
»Golim okom. Što je on uvijek smatrao najboljim načinom. Nije baš znao objasniti zašto.
Bio je samo dijete. Kasnije smo shvatili. Nakon što smo dobili dalekozore. Golim okom vidiš
širu sliku. Ne odvlači ti pozornost ljepota detalja koje vidiš uvećane.«
»Kako ste nabavili dalekozor?«
»To je bilo mnogo poslije. Bili je onda već imao deset ili jedanaest godina.«
»Kako ste došli do njega?«
Starac je na trenutak pogledao prema dolje.
Rekao je: »Imaj na umu da su to bila drukčija vremena.«
»Je li ga ukrao?«
»Ne baš. Više je to bio ratni plijen. Neki klinac imao je glupu ideju o odmazdi. Bili je
izgubio strpljenje. Čitali smo stare borbene pjesme. Rekao je da smatra kako bi trebao
ugrabiti nešto. Dalekozor i trideset i jedan cent bili su sve što je dječak imao.«
»Zajedno ste napisali članak o škanjcu gaćašu.«
Starac je kimnuo glavom.
»Da, jesmo«, rekao je. »Dobro smo to obavili. Danas bih bio ponosan da učinim takvo
što.«
»Sjećate li se rujna 1943.?«
»Nekih stvari općenito.«
»Ničega posebnog?«
»Bilo je to davno«, rekao je starac.
»Ime vam se pojavljuje u policijskom izvješću vezano za sukob na ulici. Kasno jedne
večeri. Zapravo, nedaleko odavde. Viđeni ste s prijateljem.«
»Sukobi na ulici bili su česti.«
»U ovaj je bio uključen i lokalni nasilnik koji će dvije godine poslije biti nasmrt
pretučen.«
Stan Reacher nije rekao ništa.
»Pretpostavljam da je prijatelj s kojim ste bili te večeri u rujnu 1943. bio vaš rođak Bili.
Mislim da je tada započeo nešto za što mu je trebalo dvije godine da to završi.«
»Reci mi još jednom tko si točno ti.«
 »Nisam baš siguran«, odgovorio je Reacher. »Trenutačno mislim da bih mogao biti
mlađi sin vašeg rođaka Billa.«
»Onda znaš što se dogodilo.«
»Bio sam vojni policajac. Vidio sam to mnogo puta.«
»Jesam li u nevolji?«
»Sa mnom nećete imati nevolje«, rekao je Reacher. »Ja sam ljutit samo na sebe.
Pretpostavio sam da su ovo situacije koje se događaju drugim ljudima.«
»Bili je bio pametan dečko. Uvijek je bio korak ispred, dijelom zbog burnog života. Neki
bi to nazvali uličnom mudrošću. Ali znao je on i druge stvari. Dosta je čitao knjige.
Proučavao je znanost. Volio je ptice. Volio je biti sam. Bio je dobra osoba, u vrijeme kada je
to nešto značilo. Ali ne bih se htio petljati u njegovo shvaćanje ispravnog i pogrešnog. Ispod
maske dragog dečka skrivala se bomba spremna da eksplodira. Držao je to pod kontrolom.
Bio je vrlo disciplinirana osoba. Imao je pravilo. Ako napraviš nešto loše, pobrinut će se da
to više ne ponoviš, što god bilo potrebno za to. Bio je dobar borac i ludo hrabar.«
»Recite mi nešto o momku kojeg je ubio.«
Stan je odmahnuo glavom.
»Ne bih to trebao učiniti«, rekao je. »Time bih priznao zločin.«
»I vi ste bih umiješani?«
»Mislim da na kraju ni nisam.«
»Nitko vas neće uhititi. Imate stotinu godina.«
»Ne baš.«
»Nikoga to ne zanima. Policija je to označila kao BLJZ.«
»Što to znači?
»Bez ljudskih žrtava.«
Stan je kimnuo glavom.
»Mogao bih se složiti s njima«, rekao je. »Taj dečko je svakog maltretirao. Bio je kivan na
svakog tko je imao koju moždanu stanicu više od njega. A to je obuhvaćalo mnogo ljudi. Bio
je jedan od onih dječaka koji su još dugo nakon završene škole odlazili na igralište i
maltretirali klince, s vremenom sve mlađe i mlađe. Ali u finom odjelu s finim cipelama jer
mu je otac bio bogat. Mozak mu je trunuo iznutra. Postao je perverznjak. Počeo je dirati
mlađe dječake i djevojčice. Bio je zaista velik i snažan. Mučio ih je. Tjerao ih je na odvratne
stvari. Tada Bili nije znao ništa o tome, a onda, te noći kad se vratio u grad, saznao je.«
»Što se dogodilo?«
»Bili se pojavio u Ryantownu, kao i mnogo puta dotad, niotkuda. Prve večeri izašli smo
u grad, u jazz salon. Ondje je svirao bend koji nam se sviđao. Obično bi nas pustili unutra.
Vraćali smo se do mjesta gdje smo skrili bicikle i on je odjednom krenuo prema nama.
Ignorirao je Billa i počeo me gnjaviti. Zašto što me je poznavao. Samo je nastavio gdje je
stao zadnji put. Ali Bili je to čuo prvi put. Nije mogao vjerovati. Uspio sam se izvući i mogli
smo otići, ali Bili nije krenuo za mnom. Bomba se aktivirala. Sastavio ga je sa zemljom.«
»Što je bilo onda?«
»Onda se priča promijenila. Klinac je zapravo ucijenio njegovu glavu. Nakon nekoliko
incidenata Bili je počeo sa sobom nositi bokser. Nekolicina njih htjela se sprijateljiti s malim
gadom. Bogatašima se to vjerojatno često događa. No Bili je davao mnogo posla hitnoj
pomoći. Onamo je slao te koji su se htjeli sprijateljiti s bogatim gadom. Zatim je na neko
vrijeme to splasnulo. Bili je često dolazio, ali i često odlazio iz Ryantowna. A onda je opet
sve eksplodiralo. Jedne su se večeri našli sami, licem u lice. Prvo što znam o tome bilo je da
se Bili pojavio poslije te večeri tražeći me uslugu.«
»Htio je posuditi vaš rodni list kako bi se prijavio u Marince.«
Stan je kimnuo glavom.
»Trebao se riješiti imena William Reacher. Osjećao je da to mora učiniti. Trebao je
izbrisati svaki trag za sobom. Ipak je to bilo umorstvo.«
»I trebao je biti godinu stariji nego što je bio«, rekao je Reacher. »Tu je bila pogreška u
njegovoj priči. Rekao je da je pobjegao i pridružio se Marincima sa sedamnaest. Nema
sumnje da je to bila istina. Ali ne bi uspio da su Marinci znali da ima sedamnaest godina. Ne
bi ga primili, ne u to vrijeme. Ionako su imali previše ljudi. Bio je rujan 1945. Rat je završio.
Ne bi uzeli sedamnaestogodišnjaka. Dvije godine prije to ne bi bio nikakav problem, Trajale
su borbe na Pacifiku. Proizvodna traka vojne mašinerije morala je neprestano raditi. Ali
tada više ne. S druge strane, osamnaestogodišnjak je imao potpuno pravo prijaviti se. Zato
je trebao vaš identitet.«
Stan je ponovno kimnuo.
»Mislili smo da će tako biti siguran«, rekao je. »I pretpostavljam da je tako i bilo. Policija
je odustala od potrage. Vrlo brzo sam i ja napustio Ryantown. Otišao sam promatrati ptice u
Južnu Ameriku i ondje ostao sljedećih četrdeset godina. Kad sam se vratio kući, morao sam
se prijaviti za hrpu novih dokumenata. Upotrijebio sam isti rodni list. Pitam se što bi se
dogodilo da je sustav javio da je ime Stan Reacher već zauzeto, ali sve je ispalo dobro.«
Reacher je kimnuo glavom.
»Hvala na objašnjenju«, rekao je.
»Što se dogodilo s njim?« pitao je Stan. »Nikad ga više nisam vidio.«
»Postao je prilično dobar marinac. Borio se u Koreji i Vijetnamu. Služio je i na mnogim
drugim mjestima. Vjenčao se s Francuskinjom. Ime joj je bilo Josephine. Dobro su se slagali.
Imali su dva sina. Umro je prije trideset godina.«
»Je li imao sretan život?«
»Bio je marinac. U njihovom terenskom priručniku nema riječi sretan. Nekada je bio
zadovoljan. To je bilo najbliže sreći. Ali nikada nije bio nesretan. Osjećao je da nekamo
pripada. Život mu je bio uređen i u to se mogao pouzdati. Da je mogao birati, ne vjerujem da
bi izabrao drukčiji život. Nastavio je promatrati ptice. Volio je svoju obitelj. Bio je radostan
što je ima. To smo svi mi znali. Katkad smo mislili da je lud. Nije bio siguran kad mu je
rođendan. Sad mi je jasno i zašto. Vaš je bio u srpnju, a njegov u lipnju. Pamtio je to, zbog
rođendanskih čestitki. Vjerojatno bi ih katkad pomiješao. S imenom se bolje snalazio.
Nikada nije pogriješio. Uvijek je bio Stan.«
Razgovarali su još neko vrijeme. Reacher je pitao o motelu i o Marku, svom teoretskom
rođaku, ali Stan je znao samo priče kojih se sjećao kroz maglu, o dalekom rođaku koji se
obogatio u poslijeratnom bumu kupnjom nekretnina s hrpom djece, unuka i praunuka. Po
svoj prilici, Mark je bio jedan od njih. Stan je rekao da ne zna i da ga baš ni ne zanima.
Rekao je da je sretan sa svojim albumom fotografija i svojim uspomenama.
A onda je rekao da će odrijemati jedan sat. Tako je to kad vas muči nesanica, rekao je.
Odrijemao bi sat vremena kad god bi se za to pružila prilika. Reacher je još jednom stisnuo
njegovu hladnu ruku i izašao iz kuće. Zora se budila na nebu. Jutarnje sunce nije bilo daleko.
Burke i Amos sjedili su njezinom autu parkiranom uz pločnik na početku uličice. Vidjeli su
ga kad je izašao. Burke je spustio svoj prozor, a Amos se nagnula kako bi bolje čula. Reacher
je pogledao u nebo, a onda se sagnuo kako bi mogao razgovarati s njima.
Rekao je: »Moram u Ryantown.«
Burke je rekao: »Profesor neće doći još satima.«
»Baš zato.«
Amos je rekla: »Moram razmisliti o Carringtonu.«
»Možeš razmisliti o njemu u Ryantownu. To je dobro mjesto za razmišljanje kao i bilo
koje drugo.«
»Znaš li nešto?«
»Trebali bismo tražiti Elizabeth Castle jednako koliko i Carringtona. Vrlo su romantični.
Susret na kavi tijekom pauze broje kao drugi spoj. Gotovo sigurno su zajedno.«
»Da, ali gdje?«
»Reći ću ti poslije. Najprije želim natrag u Ryantown.«
 ČETRDESET PETO POGLAVLJE

Išli su Amosičinim neoznačenim autom. Ona je vozila, a Burke je sjedio pokraj nje, dok se
Reacher ispružio na stražnjem sjedalu. Ispričao im je sve što mu je rekao Stan. Pitali su ga
kako se osjeća. Bio je to kratak razgovor. Rekao im je da se ništa nije promijenilo osim
sitnog povijesnog detalja. Njegovog oca zvali su drugim imenom, nekad davno dok je još bio
dijete. Najprije je bio Bili, a onda Stan. Isti tip. Ista bomba koja čeka da eksplodira. Ali
disciplinirana. Ako si se ponašao kako valja, ostavit će te na miru. Dobar borac i ludo
hrabar.
Volio je svoju obitelj.
Promatrao je ptice cijeli svoj život.
Obično golim okom kako bi vidio širu sliku.
»Je li tvoja majka znala?« pitala je Amos.
»Sjajno pitanje«, rekao je Reacher. »Vjerojatno nije. Na kraju se pokazalo da je i ona
imala svoje tajne. Mislim da nijedno od njih nije znalo za tajne onog drugog. Mislim da su
jedno drugom to prešutno dopustili. Bez prošlosti. Bez pitanja. Možda su se zato i dobro
slagali.«
»Sigurno se pitala zašto on nema roditelja.«
»Vjerojatno.«
»Pitaš li se ti sada?«
»Pomalo. Zbog rođendanskih čestitki. To ostavlja neobičan dojam. Zaista kao da je iz
nekog zabačenog odjela vladine agencije. Koji vodi računa o stvarima dok te nema. Paze da
na vrijeme platiš stanarinu. Ili su bili u zatvoru. Morao bih znati koja je bila povratna
adresa.«
»Hoćeš li je pokušati saznati?« pitao je Burke.
»Neću«, rekao je Reacher.
S njihove desne strane, na nebu se polako probijala zora i ispunjavala auto blagim
zlatnim svjetlom. Amos je pronašla skretanje za Ryantown, blago lijevo kroz voćnjak. Sunce
je sjalo sve jače iza njih kako se podizalo i naposljetku se našlo točno u sredini stražnjeg
stakla. Amosica se rukom zaštitila od odsjaja u retrovizoru i zaustavila se kod ograde.
»Pet minuta«, rekao je Reacher.
Izašao je iz auta i prekoračio ogradu. Prošao je kroz voćnjak dok su mu zrake jutarnjeg
svjetla tukle u leđa produžujući mu sjenu unedogled. Zakoračio je preko sljedeće ograde.
Granica Ryantowna. Tamnije lišće, vlažniji miris. Sjene u koje se sunce ne probija.
Hodao je glavnom ulicom, kao i prije, između vitkih stabala, preko prevrnutog kamenja
pločnika, pored crkve i škole. Nakon tog dijela stabla su postala još tanja, a sunce se popelo
još više. Njegove treperave zrake probijale su se kroz krošnje. Svijet je bio nov.
Začuo je glasove ispred sebe.
 Dvoje ljudi je razgovaralo. Neobavezno i veselo. O nečemu ugodnom. Možda o sunčevim
zrakama. Ako je tako, Reacher bi se složio s njima. Mjesto je uistinu izgledalo sjajno. Kao
oglas za skupi fotoaparat.
Doviknuo je: »Društvo, časnik dolazi, upristojite se i postrojite se pokraj svog kreveta.«
Nije ih želio posramiti. Ili sebe. Mnogo je toga moglo ispasti pogrešno. Ona je možda
gola. On je možda skinuo svoju umjetnu nogu.
Pričekao je jednu minutu. Ništa od toga nije se dogodilo. Otišao je do kuće s četiri stana i
ondje pronašao Cartera Carringtona i Elizabeth Castle, kako stoje rame uz rame nasred
nekadašnje ceste, na pola puta do potoka. Zurili su u njega. Oboje su bili posve odjeveni.
Doduše ležerno. On je imao pripijenu majicu i sportske hlače, a ona u odrezanim
trapericama i majici koja nije baš najbolje pristajala uz njih. Iza njih, naslonjena na stabla,
nalazila su se dva brdska bicikla. Debele gume, čvrsti držač iznad zadnjeg kotača za težak
teret. Iza bicikala bio je razapet šator za dvije osobe, na šljunku gdje se nekoć nalazila
dnevna soba nadzornika mlina.
»Dobro jutro«, rekao je Carrington.
»I vama.«
Zatim muk.
»Uvijek je lijepo vidjeti te«, rekao je Carrington.
»I tebe.«
»Ali, je li ovo posve slučajan susret?«
»Nije baš«, odgovorio je Reacher.
»Tražio si nas?«
»Nešto je iskrsnulo. Na kraju se pokazalo da nije ništa. Sad je sve kako valja. Ali ipak
sam odlučio svratiti. Da se pozdravim. Odlazim.«
»Kako si nas pronašao?«
»Napokon sam jednom poslušao prednji dio svog mozga. Mislim da se još sjećam kakav
je to osjećaj. Meni se dogodilo jednom ili dvaput, a vama možda upravo sada. Baš kada
misliš da je za tebe gotovo, bum, upoznaš nekoga. Radiš sve one sentimentalne stvari za
koje si mislio da ih nikad nećeš raditi. Izmisliš novu obljetnicu svakih par sati. Slaviš stvari
koje su vas povezale. Neki ljudi čine uistinu čudne stvari. Tvoj čudan hobi je Stan Reacher.
Već si mi rekao da si razgovarao s njim o datumima. Zadnji si put viđen u mjesnom uredu.
Istraživao si podatke o Stanovom rođenju. Želio si to izvesti ispravno, svaki korak. Ozbiljno
i studiozno, baš onako kako treba. Zato što ti je važno. Za tebe to ima sentimentalnu
vrijednost. Saznao si zadnju poznatu adresu. Elizabeth je već znala gdje je to, budući da smo
nas dvoje to zajednički otkrili, putem njezina telefona. Pa si otišao pronaći to mjesto.
Krenuo si u istraživanje nasljeđa. Zato što neki ljudi to rade.«
Oni su se nasmiješili držeći se za ruke.
»Drago mi je što ste sretni«, rekao je Reacher.
»Hvala ti«, odvratila je Elizabeth Castle.
»Ali ionako nema neke bitne razlike.«
»Zašto ne?«
»Radi potpunog razjašnjenja, moram ti reći da se pokazalo da Stan Reacher nije osoba
koju sam tražio.«
»Bio ti je otac.«
»Pokazalo se da je samo posudio rodni list.«
 »Shvaćam.«
»Nadam se da to neće donijeti lošu sreću vašoj vezi.«
»Tko je posudio rodni list?«
»Daleki rođak bez poznatih predaka. Praznina na obiteljskom stablu.«
»Kako se osjećaš zbog toga?«
»Sjajno«, rekao je Reacher. »Što manje znam, sretniji sam.«
»I sada odlaziš.«
»Drago mi je što sam vas upoznao. Želim vam sve najbolje.«
»Kako se zvao rođak?« pitao je Carrington.
»William.«
»Hoće li ti smetati ako ga potražimo? Moglo bi biti zanimljivo. Volimo takve stvari.«
»Samo dajte«, odvratio je Reacher. A zatim je dodao: »U zamjenu za uslugu.«
»Kakvu uslugu?«
»Dođite se pozdraviti s mojoj prijateljicom. Pet minuta hoda odavde. Sigurno je
poznajete. Detektivka Amos, iz policije Laconije.«
»Brenda?« rekao je Carrington. »Zašto je ona ovdje?«
»U teoriji biste mogli biti u opasnosti. Neće vjerovati da ste dobro dok se sama ne uvjeri.
Volio bih da joj osobno kažete da ste živi i zdravi, da ste na kratkom odmoru i da ćete se
brzo vratiti u grad.«
»Kakva opasnost?«
»Pomalo sličiš meti gangsterskog ubojstva u pokušaju. Zbog predanosti i temeljitosti
detektivke Amos to je postao razlog brige.«
»Brenda se zabrinula zbog mene?«
»Ti si onaj koji dovršava njihove bitke. Čini se da si im drag. To je znak slabosti.
Ubuduće budi čvršći.«

Zajedno su prošli glavnom ulicom. Pokraj škole. Pokraj crkve. Sve do sunčanog voćnjaka.
Amos i Burke čekali su ih kod ograde na drugoj strani. Svi su se rukovali preko nje.
Uslijedilo je malo uvjeravanja. I objašnjavanja. Odmor, bez signala za mobitel, malo isprika.
Amos je rekla da nema problema. Samo je htjela biti sigurna. Carrington i Castle vratili su se
natrag kroz voćnjak.
Reacher ih je promatrao kako odlaze. Prekoračio je ogradu i stao pokraj Amosice i
Burkea.
Rekao je: »Odlučio sam da neću razgovarati s profesorom. Možete li mu vi javiti?«
»Dakako«, rekao je Burke.
»Vraćamo se u grad?« pitala je Amos.
Reacher je odmahnuo glavom.
»Ja idem u San Diego.«
»Odavde?«
»Čini se prikladnim. Moj je otac krenuo odavde mnogo puta. Ovo je bilo jedno od mjesta
gdje je živio. Cijelu jednu godinu kad mu je bilo šest.«
»Uistinu želiš da te ostavimo usred ničega?«
»Već ću pronaći prijevoz. I prije sam. Oko četrdeset minuta. To je moja pretpostavka.
Sukladno trenutačnim uvjetima. U najgorem slučaju pedeset. Vi samo krenite. Drago mi je
što smo se upoznali. Iskreno. Cijenim vašu dobrotu.«
 Svi su na trenutak ostali stajati ne radeći ništa. A onda su se rukovali, iznenadno i
nespretno. Dvoje vojnih policajaca i svećenik.
Sve pomalo ukočeno.
Burke i Amos ušli su u auto. Reacher je gledao za njima kako odlaze. Nisko jutarnje
sunce blještalo je oko njih. Zatim su nestali iz vida.
On je krenuo hodati u istome smjeru. Slijedeći istu blagu krivulju. Sunce mu cijelim
putem tuklo u oči. Stigao je do ceste koja je vodila sjever-jug.
Odabrao je mjesto, stao uz rub ceste i podigao palac.

kraj