Sveučilište u Zadru

Odjel za izobrazbu učitelja

Uvod u pedagogiju

ODGOJNA SREDSTVA I METODE

Seminarski rad

Profesorica: Violeta Valjan Vukić Studentice: Tea Omrčen

Ana Vrcić

SADRŽAJ:
1. UVOD………………………………………………………………………………1
2. ODGOJNA SREDSTVA…………………………………………………………...2
2.1. SREDTSVA
USMJERAVANJA………………………………………………2
2.1.1. SAVJET…………………………………………………………………2
2.1.2. PRIMJER………………………………………………………………..3
2.1.3. STVARANJE IDEALA…………………………………………………3
2.1.4. DNEVNI RED…………………………………………………………..4
2.1.5. IGRA…………………………………………………………………….4
2.1.6. RAD……………………………………………………………………..5
2.1.7. KULTURNA RAZONODA…………………………………………….5
2.2. SREDSTVA
POTICANJA……………………………………………………..6
2.2.1. PRIZNANJE…………………………………………………………….6
2.2.2. POHVALA………………………………………………………………7
2.2.3. NAGRADA……………………………………………………………...8
2.2.4. OBEĆANJE……………………………………………………………...8
2.2.5. NATJECANJE…………………………………………………………...9
2.3. SREDSTVA
SPREČAVANJA………………………………………………….9
2.3.1. NADZOR………………………………………………………………...10
2.3.2. SKRETANJE…………………………………………………………….10
2.3.3. UPOZORENJE…………………………………………………………..11
2.3.4. ZAHTJEV….…………………………………………………………….11
2.3.5. KAZNA…………………………………………………………………..12
3. POJAM METODIKE ODGOJNOG RADA I ODGOJNE METODE………………13
3.1. METODA
POUČAVANJA……………………………………………………..13
3.2. METODA
UVJERAVANJA……………………………………………………15
3.3. METODA
NAVIKAVANJA……………………………………………………17
3.4. METODA
SPREČAVANJA…………………………………………………….19
3.4.1. PREODGAJANJE………………………………………………………..20
4. ZAKLJUČAK………………………………………………………………………...21
5. POPIS LITERATURE ……………………………………………………………….22
 1. UVOD
Osnovna svrha odgajanja je potpuno formiranje i razvijanje ljudskog bića. To je proces u
kojem se teži prema izgrađivanju cjelovite ljudske osobnosti, a odvija se kroz odgojne metode
i sredstva.
Odgojne metode su smjernice i načini uz pomoć kojih odgojitelj pristupa odgojenicima kako
bi mogao obraditi odgojne sadržaje te ostvariti konkretne odgojne zadatke. Imaju veliku
važnost za odgajatelje jer in one usmjeravaju kako se ponašati u procesu odgajanja.
Odgojnim sredstvima se koristimo kako bi usmjeravali mlade pojedince tijekom njihova
odrastanja da čine dobra djela, da ustraju u njima i da se klone loših utjecaja. Njihova svrha
je je suzbijanje pojave loših navika i ponašanja, ali i poticanje na stvaranje pozitivnih osobina
i općenito im je u interesu pozitivan razvoj mlade osobe.
Odgojna sredstva su usko povezana s metodama, te ih često upotrebljavamo unutar istih. Zbog
tog razloga su često obrađivani u sklopu metoda, što nije u potpunosti ispravno jer nema
svaka metoda točno određena sredstva.
Bitno je da se u procesu odgoja koristimo metodama i sredstvima u različitim kombinacijama
jer su odgojni zadaci brojni i raznoliki te ih jednostavno nije moguće izvršiti uz pomoću samo
jedne određene metode ili određenog sredstva.

1. ODGOJNA SREDSTVA

1
Odgojna sredstva usko su vezana uz odgojne metode. Pomoću njih utječemo na djecu i mlade
u procesu odrastanja, potičemo ih i usmjeravamo da čine dobra djela, odnosno nastojimo
spriječiti loše ponašanje i kršenje pravila. Uporabom odgojnih sredstava omogućujemo pojavu
i razvijanje dobrih i poželjnih osobina, a potiskujemo loše i nepoželjne osobine.
Odgojna sredstva su zapravo određen postupak odgojitelja koji je usmjeren na ostvarivanje
konkretnih odgojnih zadaća.
Postoje različite vrste podjela odgojnih sredstava: neki pedagozi ih dijele na stroga i blaga,
neki na uobičajena i neuobičajena, neki na ona koja potiču i ona koja koče, dok ih slovenski
pedagog Gustav Šilih dijeli na posredna i neposredna.
Danas je općeprihvaćena podjela prema svrsi primjene, tako razlikujemo: sredstva
usmjeravanja, sredstva poticanja i sredstva sprečavanja.

2.1. SREDSTVA USMJERAVANJA

U ovu skupinu spadaju: savjet, primjer, stvaranje ideala, dnevni red, igra i kulturna razonoda.
Pomoću ovih sredstava usmjeravamo odgojenike na ispravan put, pomažemo im u razvoju
njihove spoznaje, ponašanja, vjerovanja i djelovanja.
Ova sredstva su pozitivno usmjerena, pa je njihova upotreba najmanje sporna; treba ih
koristiti više i češće od sredstava poticanja i sprečavanja koja traže veći oprez i kontrolu.
Njihova uloga je da se mladi pridržavaju reda i određenih pravila, da poštuju dužnosti te da se
kulturno ponašaju. Ujedno njima pokazujemo mladima pozitivne uzore te ih navikavamo na
dobre i ispravne postupke.

2.1.1. SAVJET (pouka)

Odgajatelji, kao stariji i mudriji članovi društva, savjetuju odgojenike kako se ponašati u
određenim situacijama i prilikama te ih uče kako izbjegavati probleme i nesporazume
prenoseći im svoja životna iskustva. Odgojenik mora posjedovati određene moralne spoznaje
i sposobnosti kako bi mogao razumjeti i prihvatiti stavove odgajatelja. Između ostalog,
potreban je i prijateljski odnos između odgajatelja i odgojenika ispunjen povjerenjem i
razumijevanjem.
Kako bi savjet bio uspješan, mora biti nenametljiv i prirodan. Nije poželjno propovijedanje
naširoko niti moraliziranje. Savjet mora biti aktualan – mora se odnositi na odgojenikove
potrebe i interese; mora biti konkretan, razumljiv, uvjerljiv i prihvatljiv.

2.1.2. PRIMJER

2
Primjer djeluje neposredno, posebno na mlade ljude zbog njihovih sposobnosti oponašanja.
Djeca vole oponašati – ona uče dok oponašaju starije i prihvaćaju njihove stavove, a posebno
stavove osobe koju dijete iznimno poštuje i voli.
Važnost primjera kao odgojnog sredstva isticali su Jan Amos Komenski koji ga smatra
glavnim odgojnim sredstvom, John Locke također je vrlo cijenio pozitivan primjer te ga je
smatrao jednim od najjačih sredstava. Od hrvatskih pedagoga iznimno ga je cijenio Davorin
Trstenjak koji je savjetovao svim odgajateljima: „Kakva hoćeš da ti budu djeca, takav budi
najprije sam.“
Najsnažniji utjecaj na mlade imaju njihovi roditelji i učitelji. Snaga njihova primjera je
najveća ako vlada pozitivan odnos ispunjen povjerenjem i međusobnim poštovanjem.
Ako je odgajatelj dosljedan, ako djeluje u skladu sa svojim uvjerenjima i ako čvrsto stoji iza
svake izgovorene riječi, on predstavlja savršen primjer za mlade.
Primjer može biti živ, književni ili povijesni, a svaki od njih može biti pozitivan ili
negativan – treba ih znati dobro odabrati i posvetiti veću pažnju pozitivnim nego negativnim.
Snažno djeluju primjeri istaknutih umjetnika, političara, kulturnih djelatnika te je stoga bitno
da škole organiziraju susrete s takvim osobama kako bi se djeca usmjerila prema tim
pozitivnim primjerima. Osim živih i suvremenih primjera, postoje i primjeri koji se javljaju u
obliku junaka u filmovima, knjigama, kazališnim djelima ili mogu biti pozitivni povijesni
likovi.
Čovjeku je za život potreban dobar vodič, stoga je zadaća odgajatelja da to budu i da ih
odgojenici prihvate kao svoje uzore koji će ih voditi u životu.

2.1.3. STVARANJE IDEALA

Mladi ljudi pokazuju veliku sklonost prema idealima. Još u djetinjstvu se počinju zanimati za
pojedine ličnosti, žele imati svoje uzore na koje će se ugledati i koje će slijediti u životu.
Po uzoru na njih žele odabrati svoje zvanje; polaskom u školu upoznaju se s likom učitelja te
im se počinje sviđati taj poziv. Međutim, kako se postupno razvijaju i upoznavaju s većim
brojem zanimanja, širi im se vidokrug i imaju na raspolaganju veći izbor. Najčešće djeca
biraju za uzor osobu koja je ostvarila najveći utjecaj.

Uzor je uvijek stvaran lik i vežemo ga uz osobu koja postoji, koju odgojenik poznaje, dok s
druge strane imamo ideal, on predstavlja izmišljen lik, cilj kojem se teži, svrhu života, bit

3
egzistencije. Želimo postići taj cilj, ali nismo sigurno da smo u stanju ostvariti takvu razinu
savršenstva.

Ideali nas vode, potiču i ohrabruju te je stoga bitno ne samo biti pozitivan uzor, već i raditi na
tome da se stvaraju i razvijaju etički ideali kod odgojenika.
Mladi se rado zanose velikim ličnostima i uvijek su ih spremni slijediti, zato je bitno upoznati
ih i usmjeriti prema ljudima plemenitog karaktera kako bi moralno napredovali.

2.1.4. DNEVNI RED

Dnevni red odgojno je sredstvo kojim određujemo vrijeme posvećeno određenim
aktivnostima kao što su rad, odmor, spavanje, igranje, učenje.
Bitno je da se aktivnosti pravilno izmjenjuju iz dana u dan kako bi se odgojenici naučili na
određen redoslijed aktivnosti. Dnevni red iznimno pomaže u nastajanju higijenskih, kulturnih
i radnih navika, razvija smisao za urednost, točnost, samostalnost i odgovornost.
Javlja se od samog rođenja; prvim kupanjem, hranjenjem, spavanjem dijete se navikava na red
i čistoću, odnosno pravilan raspored.
Dnevni red predstavlja zadani okvir u kojem se ritmički izmjenjuju pojedine aktivnosti, on
navikava odgojenika da određeno vrijeme jede, radi, odmara, spava i drugo. Treba biti
zastupljen već u ranom djetinjstvu u obitelji i predškolskim ustanovama.
Polaskom u školu javlja se školski red i disciplina koji omogućavaju razvijanje discipline i
usvajanje kulturnog ponašanja. Kada učenici shvate smisao školskog reda, oni ga najčešće
prihvate i počinju ga prakticirati te se na taj način navikavaju na samodisciplinu, urednost i
točnost.

2.1.5. IGRA
Igra je osnovni oblik dječje aktivnosti u kojem dijete na prirodan i slobodan način ispunjava
svoje potrebe za kretanjem . U igri dijete istražuje i upoznava svijet oko sebe, ona ga u
potpunosti zaokupljava i oduševljava. Dijete koje je imalo bezbrižno djetinjstvo u kojem se
moglo slobodno i nesmetano igrati pokazuje životnu energiju, optimizam i rado prihvaća
radne zadatke. Pravilno postavljena igra navikava dijete da poštuje pravila, priprema ga za
radne zadatke, razvija prijateljstvo itd.

U igri djeca obogaćuju svoje iskustvo jer osjećaju potrebu za uključivanjem suigrača što
dovodi do procesa socijalizacije1. Zato je bitno omogućiti djeci da se igraju, osigurati im

1 dugotrajni, složeni procesi u kojima pojedinac u interakciji s društvenom okolinom razvija, oblikuje i uči
društveno relevantne oblike doživljavanja i ponašanja: uvjerenja, stavove, vrijednosti, navike, običaje.
4
mjesto za igru te pružiti im jednostavne igračke i materijale za igru.
Kada se djeca igraju, ne osjećaju potrebu za društvom odraslih stoga je bitno da se odrasli
drže na određenoj udaljenosti tek toliko da mogu biti sigurni da se sve odvija prema pravilima
i da neće doći do svađe, ruganja, vrijeđanja ili čak tučnjave. Ali isto tako bitno je da roditelji
odvajaju vremena za igranje sa svojom djecom.

2.1.6. RAD
Rad je ljudska potreba, ljudska i rodoljubna dužnost svakog građanina koji je u stanju raditi.
Rad je svrha i sredstvo odgoja u isto vrijeme: on služi za pripremanje mladih na društvene
radne zadatke, ali njime ujedno oblikujemo njihovu moralnu ličnost i izgrađujemo karakter.
Radom se razvijaju tjelesne, moralne i intelektualne osobine, pomoću njega uvodimo mlade u
život, u procesu rada razvija se osjećaj dužnosti i odgovornosti, javlja se potreba za suradnjom
i potpomaganjem te se razvija prijateljstvo. Radom društvo uvodi u radnu i moralnu
zajednicu. Mora biti primjeren tjelesnim snagama i intelektualnim sposobnostima
odgojenika. Smisao rada treba biti prihvatljiv i razumljiv, dok cilj mora biti ostvariv.
Ne smije biti štetan za zdravlje i uvijek mora biti u službi razvijanja osjećaja dužnosti i
odgovornosti.

2.1.7. KULTURNA RAZONODA

Najčešće se javlja u slobodnom vremenu kada pojedinac odlučuje kako će ga provesti prema
svojim interesima s namjerom da se odmori, tjelesno, intelektualno i estetski razvije i usavrši.
Smisao je u tome da se slobodno vrijeme kulturno utroši čitanjem, pisanjem, slikanjem, kroz
slušanje glazbe i drugo. Umjetnost je iznimno prikladna za moralno i kulturno formiranje
mladih, stoga moramo nastojati da su mladi izloženi umjetničkim djelatnostima – glazbi,
filmovima, kazalištu, književnosti, likovnoj umjetnosti.
Vrlo prikladni za odgajanje mladih su različite sportske aktivnosti tijekom kojih dolazi do
buđenja plemenitih emocija, životne vedrine te se razvija športski duh, suradnja i prijateljstvo.

Bavljenje sportom između ostalog omogućava savladavanje teškoća, snalažljivost,

samostalnost, izdržljivost, upornost, borbenost, poštivanje pravila, stoga su te aktivnosti od
velikog značaja za daljnji razvoj mladih.

2.2. SREDSTVA POTICANJA

5
U ovu skupinu ubrajamo priznanje, pohvalu, nagradu, obećanje i natjecanje.
Uloga ovih sredstava je motiviranje odgojenika da čine dobra djela i da ustraju u njima ako ih
već čine. Imaju pozitivnu usmjerenost, ali jednu slabu stranu koja se očituje u njihovom
prečestom korištenju: ako se prečesto koristimo sredstvima poticanja, odgojenik dolazi do
zaključka da određenim postupcima može doći do priznanja, pohvale ili nagrade. Na taj način
sredstva postaju cilj kojem odgojenik teži, a kad izostane cilj, izostaju i postupci kojima se
odgojenik koristi kako bi postigao taj cilj. Zbog toga sredstva poticanja treba upotrebljavati
oprezno i rjeđe, odnosno s određenim ograničenjem.

2.2.1. PRIZNANJE
Priznanje je najblaže sredstvo poticanja. Kada odgojenik učini dobro djelo i pokaže ispravno
ponašanje, koristimo se priznanjem kako bi ga potaknuli da nastavi s takvim ponašanjem.
Priznanjem možemo motivirati i ostale odgojenike da i oni prihvate takav stil ponašanja.
Izražava se u pozitivnom vrednovanju (ocjenjivanju), odobravanju, hrabrenju ili podržavanju.
Bitno je da je priznanje pravedno zasluženo, jer priznanje kao takvo neće izazvati zavist kod
ostalih. Ali ako priznanje nije razumljivo i prihvatljivo za odgojenike, nego je rezultat
subjektivnosti odgajatelja, može doći do narušavanja odnosa između odgajatelja i odgojenika.
Priznanje je najblaže odgojno sredstvo pa je potreban manji oprez i strah od negativnih ishoda
nego kada su u pitanju pohvala i nagrada.

Priznanja su osobito važna maloj djeci. Ona povećavaju njihovu radost nakon postignutog
uspjeha i pomažu im da djeluju u skladu s postavljenim pravilima i nastojanjima odgajatelja.
Možemo ga izraziti riječima, osmijehom , dodirom, naklonom glave ili se odgojeniku može
dodijeliti određena uloga kao znak priznanja. Bitno je ne dozvoliti da priznanje postane samo
sebi svrhom kako se čestim izricanjem ne bi pobudila umišljenost, bahatost i častohleplje.
Zbog toga ćemo češće uputiti priznanje odgojenicima koji su mlađi, plahi i osjetljivi.

Odgojno djelovanje priznanja ovisi o odnosu odgajatelja prema odgojenicima i obratno. Nije
isti učinak priznanja ako ga daje odgajatelj koji je savjestan, cijenjen i poštovan i priznanja
odgajatelja koji nema te osobine. Zato priznanje koje dolazi od odgajatelja kojeg odgojenici
iznimno cijene ima mnogo veće značenje za njih.

2.2.2. POHVALA
Pohvala je viši stupanj priznanja. Njom se izriče odobravanje postupaka odgojenika, izriče se
priznanje za dobre rezultate rada, ponašanja.
Odgajatelj njome iskazuje svoje zadovoljstvo što je odgojenik izvršio svoje dužnosti i
6
obaveze, što je ustrajao u dobrim djelima, što je uredan i discipliniran.
Pohvala jača volju za radom, potiče ga na daljnji rad i zalaganje. Njome se potvrđuje
ispravnost odgojenikova postupka, a time ga potiče da ustraje u tome, da i dalje tako postupa.
Pravilno izrečena pohvala ne utječe samo pozitivno na osobu koja se hvali, već i na ostale
odgojenike kojima je pružen primjer ispravnog ponašanja.
Pohvala može biti usmena ili pismena, pojedinačna ili grupna, može se dati tijekom rada kao
poticaj ili na kraju kao priznanje. Ima jače djelovanje ako se izriče svečano i javno pred
drugim odgojenicima, roditeljima i odgajateljima. Pored pohvale pojedincima trebale bi se
izricati i pohvale pojedinim grupama. To omogućuje jačanje jedinstva i povezanosti među
odgojenicima u pojedinim grupama i sprečava se pojava ljubomore, zavisti i taštine što se
može biti slučaj ako se pojedini odgojenici prečesto pohvaljuju.
Kada primjenjujemo pohvale, moramo uzeti u obzir odgojenikovu dob i uvjete u kojima se
izriču. Mlade odgojenike treba pohvaliti i za manje izvršene postupke i na taj način ih
usmjeravati i poticati na dobra djela i kulturno ponašanje. Zrelije odgojenike pohvalit ćemo
samo za one činove koji zaslužuju pohvalu s obzirom na njihovu moralnu zrelost. Ne treba ih
hvaliti za svaku sitnicu jer se u suprotnom odgojenici naviknu na česte pohvale pa im ne
pridaju veliku važnost, odnosno postanu manje osjetljivi na njih, a time se smanjuje pozitivan
učinak pohvale. Pohvala mora biti pravedna i zaslužena, mora se odnositi na dobra djela kao
njihova prirodna posljedica, a na osobnost odgojenika samo posredno.

2.2.3. NAGRADA
Nagrada je najjače sredstvo poticanja. Ona se ne odnosi samo na duhovno zadovoljstvo, već i
na materijalno. I upravo zbog toga je jedno od najosjetljivijih odgojnih sredstava kojim treba
znati pažljivo rukovati. Naime, postoji rizik da to materijalno zadovoljstvo postane cilj i svrha
dobrih i ispravnih postupaka.
Nagrada snažno motivira na akciju i daljnji rad, ali s druge strane je u stanju izazvati
egoistično ponašanje kod nagrađenog pojedinca, a zavist kod ostalih odgojenika.
Odgajatelj mora paziti da nagrada ne postane sama sebi svrhom, nego sredstvo za postizanje
viših ciljeva u životu.
Kao i kod pohvale, poželjno je češće nagrađivanje kod male djece, ali ni kod njih prečesto.
7
Poželjno je i grupno nagrađivanje npr. knjigama, izletima, posjetima kazalištu, kinu,
muzejima, galerijama i slično. Novčane nagrade i materijalne stvari velike vrijednosti nisu
najbolji primjer nagrada za djecu jer takve nagrade potiču na rad iz koristoljubivih
razloga – nagrade moraju jačati etiku i moral, a ne izazivati taštinu i koristoljublje.
Neki su pedagozi kritični kad je u pitanju nagrada kao odgojno sredstvo. Među njima se
nalazi i hrvatski pedagog Davorin Trstenjak koji je rekao: „Najbolja je ona škola i kuća, koja
odgaja djecu tako, da budu sposobna vladati sama sobom, a ne da budu samo dotle dobra,
dok drugi njima vladaju ili dok se nagrađuju“. Iako njegova misao ima smisla, ne bi se trebali
u potpunosti odreći nagrade kao odgojnog sredstva. Kada odgojenik obavlja svoje dužnosti
kako spada, on zaslužuje nagradu za svoje djelovanje. Bitno je da je nagrada pravedna i
zaslužena te da je prihvaća čitava zajednica.

2.2.4. OBEĆANJE
Obećanjem odgajatelj odgojeniku odmah na početku najavljuje pohvalu ili nagradu.
Kada odgojenik zna da ga možda čeka nekakva nagrada, u njemu se automatski rađa ugodno
raspoloženje i pozitivna energija koja ga potiče da obavi ono što je potrebno kako bi i dobio
nagradu. Obećanje djeluje snažno i ima jaku pokretačku snagu. Snaga je proporcionalna s
intenzitetom ugode koju odgojenik očekuje. Ako odgojeniku obećamo nešto što za njega ima
veliko značenje, tada je pokretačka snaga obećanja veća. Ali i kod ovog sredstva postoje
određeni nedostaci. Ako se obećavaju velike materijalne vrijednosti, onda te vrijednosti, kao i
kod nagrade, postaju svrha odgojenikova ponašanja i djelovanja. Drugi problem je taj što je
velika obećanja nekad teško ispuniti, a ono mora biti ostvareno. Neispunjeno obećanje
urušava ugled odgajatelja i rezultira gubljenjem povjerenja od strane odgojenika.

Stoga je bitno prvo promisliti jesmo li u stanju izvršiti obećanje, ako nismo sigurni, ne
smijemo ni dati obećanje.
Obećanje snažnije djeluje ako je zadano na kraći rok. Ako je rok predug, može doći do
gubljenja motivacije i volje za daljnjim radom. Isto tako, obećanje djeluje jače ako dolazi od
odgajatelja koji ima veći ugled.

2.2.5. NATJECANJE
Odavno je uočeno da natjecanje može biti sredstvo poticanja u obitelji, školi i odgajanju
uopće, upotrebljavali su ga već i stari Grci.
Natjecanje je aktivnost u kojoj se pojedinci ili grupe pojedinaca zalažu brže ili kvalitetnije
ostvariti zadatak od drugih pojedinaca ili grupa kojima je povjeren isti zadatak.
8
Djeluje kao pokretačko sredstvo i potiče na veći trud i zalaganje. Ono unosi među natjecatelje
živost i vedrinu, razvija zanimanje, budi borbeni duh, jača volju i želju za pobjedom. Na taj
način ono potiče na uspjeh tražeći da se zadatak obavi na vrijeme. Rok natjecanja ne bi trebao
biti predug, jer dugi rokovi djeluju obeshrabrujuće i demotivirajuće na odgojenike.
Ne bi ni trebalo prečesto organizirati natjecanja jer onda gube na privlačnosti. Kada ih
organiziramo, moramo postaviti točno određen cilj i pravila po kojima će se odvijati
natjecanje. Motivi im moraju biti pozitivne ambicije, a ne osobna korist, taština, umišljenost,
ruganje slabijima i slično. Takvo ponašanje treba suzbiti na samom početku.
Mogu se organizirati i natjecanja u kojima sudjeluje skupina odgojenika koji moraju postići
cilj zajedničkim zalaganjem i potpomaganjem.
Poželjno je i natjecanje sa samim sobom koje se očituje u stalnom nastojanju da rezultat
našeg učenja ili neke druge djelatnosti bude sve bolji i bolji, da stalno pobjeđujemo sami sebe.

2.3. SREDSTVA SPREČAVANJA

Sredstva sprečavanja obuhvaćaju nadzor, skretanje, upozorenje, zahtjev i kaznu.
Uloga ovih sredstava je sprečavanje i uklanjanje negativnih utjecaja koji djeluju na
odgojenika. Oni ih odvraćaju od lošeg ponašanja, odnosno oni negativno vrednuju takvo
ponašanje pa ga odgojenik povezuje s nečim neugodnim.
Sredstva sprečavanja imaju suprotnu zadaću od sredstava poticanja – sredstva poticanja
usmjeravaju na dobra djela, a sredstva sprečavanja, kao što samo ime govori, sprečavaju
pojavu lošeg ponašanja.

Ova sredstva imaju jedan nedostatak – usmjerena su na zabranu i osjećaj neugode te zbog
toga mogu često naići na otpor i odbacivanje. Stoga je bitno koristiti se ovim sredstvima s
oprezom kako bi se izbjegao takav ishod.

2.3.1. NADZOR
Nadzor je preventivno odgojno sredstvo s ulogom da odgojem zaštiti odgojenika od loših
utjecaja. Primjenjujemo ga od rođenja pa sve do zrelosti pojedinca.
Nadzor ne smije biti prestrog, ali ni preblag. Treba biti nenametljiv, djelovati sa samom
prisutnošću odgajatelja, njegovim autoritetom. Takav sustavni nadzor odvraća odgojenike od
loših postupaka koji bi mogli remetiti red i kršiti pravila ponašanja.
Odgajatelj mora znati kako odgojenik provodi slobodno vrijeme, s kim se druži i drugo, ali ne
smije ograničavati njegovu slobodu jer mladom je čovjeku bitna sloboda i samostalnost do
mjere koja nije štetna za njega.
9
Bitno je primjenjivati svjesnu samokontrolu odgojenika, odnosno moramo odgojenike poučiti
da nadziru sami sebe, da vladaju sobom, da obavljaju svoje dužnosti; odgajanje teži svom
višem obliku – samoodgajanju. Time se razvija međusobno povjerenje između odgajatelja i
odgojenika.

2.3.2. SKRETANJE
Skretanje ili zamjena je preventivno sredstvo kojim nastojimo usmjeriti odgojenikove težnje
prema pozitivnom pravcu. Funkcionira na način da umjesto kažnjavanjem ili negodovanjem
reagiramo na odgojenikovo loše ponašanje, ono iskoristi njegovu težnju za aktivnošću te je
nenametljivo usmjerava na aktivnost koja ima pozitivno značenje.
Na primjer, ako se dijete želi igrati s mobitelom, koji mu mi naravno nećemo dati, dijete će
početi plakati. Kako bi spriječili takvu situaciju koristit ćemo se sredstvom skretanja, što znači
da ćemo djetetu dati nekakav drugi predmet poput lopte, lutke ili autića kako bi mu skrenuli
pažnju s mobitela.

2.3.3. UPOZORENJE
Upozorenje je odgojno sredstvo koje nam služi da podsjetimo odgojenika na njegove dužnosti
i obaveze te na ono što ne smije činiti, što nije u skladu s društvenim normama.
Najčešće upozoravamo riječima, ali možemo i na druge načine: pogledom, pokretom ruke,
mimikom i slično. Može se javiti u različitim oblicima: kao primjedba, opomena, kritika i
prijetnja. Pri korištenju ovih oblika preporuča se polaženje od najblažih i ako oni ne postignu
željeni rezultat, onda se može prijeći na strože oblike.

Primjedba je najblaži oblik upozorenja. Njome upozoravamo odgojenika da smo uočili

ponašanje kod njega koje nije u skladu s pravilima.

Opomena je snažnije upozorenje. Njome upozoravamo odgojenika na njegove obaveze u

trenutku kada ih zanemari. Posebno je bitna kod mlađe djece koja često znaju zaboraviti svoje
obaveze jer se zaigraju pa ih zanemare, onda ih treba podsjetiti i opomenuti.

Kritikom se koristimo kada vrednujemo određeni postupak s namjerom da odgojenik uvidi da

je učinio grešku i da je mora ispraviti. Njome ga potičemo da ispravi loše postupke.

10
Prijetnja je najstrože upozorenje koje pokazuje neugodne posljedice koje će uslijediti ako se
odgojenik bude ponašao nemoralno. Uloga joj je da pobudi osjećaj buduće neugode.
Nedostatak prijetnje je taj što se temelji na strahu, a strah je loš odgajatelj. Ne možemo ga
izbjeći u odgoju, ali ne bi se trebalo njime često koristiti. Zbog toga prijetnje ne smiju biti
prečeste.
Ako je prijetnja izrečena, a nije prihvaćena, odgajatelj je mora izvršiti jer u suprotnom gubi
svoj ugled.

2.3.4. ZAHTJEV
Zahtjev podsjeća odgojenika da poštuje svoje dužnosti, zahtjeva da se započete aktivnosti
ostvare, da se napuste loši postupci.
Odgajatelj je taj koji postavlja zahtjeve i brine se da se oni i ostvare. U početku ih odgojenici
shvaćaju kao izraz odgajateljeve volje i pokoravaju im se zbog njegova ugleda. Međutim, u
procesu odrastanja oni shvaćaju da je zapravo riječ o društvenim zahtjevima, a odgajatelji ih
samo postavljaju u ime društva. On je odgovoran za njihov odgoj i stoga ima pravo postavljati
zahtjeve. Zahtjev moramo postaviti tako da ga pojedinac doživljava kao potvrđivanje svoje
osobnosti, kao odgajateljevo povjerenje u njegove sposobnosti. Takav odgojni rad dovodi do
toga da mladi počinju sami sebi zadavati zahtjeve jer u obavljanju društvenih dužnosti oni
nalaze smisao života. Time je odgoj postigao svoju svrhu i doveo do procesa samoodgajanja.
Zahtjev mora biti jasan, razumljiv, odlučan i točno određen. Mora biti primjeren dobi
odgojenika i prilikama u kojima se nalaze. Ne smije vrijeđati odgojenikovu osobnost, i
jednom kada je određen, mora biti i proveden.
Zahtjevom se u odgoju moramo koristiti pažljivo i nenametljivo. Odgojenici ga ne smiju
shvaćati kao nešto prisilno, već kao svoju moralnu dužnost. Zahtjev mora biti logičan,
promišljen i obrazložen.
Nije poželjno često korištenje zahtjeva, pogotovo u obliku zabrane zato što zabranjeno
privlači, a i prečestom uporabom zahtjeva može doći i do otpora odgojenika.
Između ostalog, učestale zabrane mogu rezultirati odnosom temeljenom na nepovjerenju.

2.3.5. KAZNA
Kazna je najjače sredstvo sprečavanja. Ona je potrebna u odgoju zato što uvijek postoje
odgojenici čijem se nedoličnom ponašanju ne može stati na kraj blažim odgojnim sredstvima.
Cilj kažnjavanja je izazvati osjećaj nelagode krivnje i stida kod odgojenika zbog lošeg
ponašanja.

11
Kazna ne smije biti sredstvo vrijeđanja, omalovažavanja ili izrugivanja, već sredstvo
oblikovanja i razvijanja odgojenika. Treba ju upotrebljavati s velikim oprezom i to tek onda
kada ostala sredstva nisu urodila plodom. Kao i ostala sredstva, trebalo bi ju upotrebljavati
umjereno i to u kombinaciji s ostalim sredstvima. Kazna ne bi smjela biti subjektivna niti
pristrana, već bi se trebala javljati kao nužnost zbog kršenja društvenih pravila.
Djelovanje kazne ovisi o tome da li je ona prihvaćena, objektivna i pravedna jer samo kada
odgojenik shvaća da je pogriješio i da zaslužuje kaznu, ona djeluje. U suprotnom kazna može
izazvati gnjev i otpor. Što je kazna rjeđa, to je jače djelovanje.
Kazne mogu biti raznolike: promjena ponašanja prema odgojeniku, ukidanje dužnosti,
uskraćivanje neke aktivnosti, oduzimanje nekog predmeta koji nije nužan za život.
Hrana, voda, odjeća, obuća, spavanje i slično se ne smiju uskraćivati jer su prijeko potrebni za
život i razvoj odgojenika. Isto tako nije dozvoljeno fizičko kažnjavanje djece koje vrijeđa
dostojanstvo odgojenika, ali i odgajatelja.

2. POJAM METODIKE ODGOJNOG RADA I ODGOJNE METODE

Metodika odgojnog rada povezana je sa teorijom odgoja te ima specifičnu i kompleksnu

odgojnu tematiku. Odnosi se na odgojni rad u porodici, školi, vjerskim ustanovama,
ustanovama za predškolski odgoj, domovima, u slobodnom vremenu i u funkciji je rješavanja
odgojnih problema i ostvarivanja odgojnih zadataka u svim područjima. Njen smisao je da
upozori na puteve i načine ostvarivanja svih etapa i komponenti odgojnog procesa i da obrati
posebnu pozornost na elemente bitne u izvođenju odgojnih zadataka i odgojne funkcije.
Važno je istaknuti načela kao glavne smjernice koje omogućuju pravilan izbor i stvaralačku
primjenu metoda u procesu odgajanja. Metode su temeljni putovi i načini pomoću kojih
odgojitelj pristupa odgojeniku, obrađuje odgojne sadržaje i ostvaruje konkretne zadatke,
odnosno konačni smisao i svrhu odgojnih nastojanja (Vukasović, A. 1990:359). One
uključuju sve postupke kojima je cilj izgradnja i oblikovanje ljudske ličnosti te njihovom
upotrebom odgojitelj zna kako treba postupiti u odgojnoj praksi. Usko su vezane za odgojni
proces i logički proizlaze iz njegovih etapa koje obuhvaćaju racionalno, emocionalno i voljno-
djelatno područje. Racionalno područje omogućuje ljudsku spoznaju. Simboliziraju je
mišljenje i shvaćanje, a rezultat je određena količina znanja. Ona omogućuje čovjekovo
snalaženje u stvarnosti, zauzimanje određenih stavova i izgrađivanje praktičnih umijeća i
navika. Ovoj etapi odgojnog procesa odgovora metoda poučavanja. U drugoj etapi, u kojoj

12
prevladava emocionalna komponenta, odnosno pogledi, uvjerenja i stavovi, prikladna je
metoda uvjeravanja. Voljno-djelatno područje treća je etapa odgojnog procesa, a obilježavaju
je ljudsko ponašanje i djelovanje, te njoj odgovara metoda navikavanja. Pored pozitivnih
utjecaja u životu postoje i oni negativni, a da bi ih u odgojnom radu izbjegli primjenjuje se još
jedna metoda, metoda sprečavanja.

3.1. METODA POUČAVANJA

Jedna od temeljnih zadaća odgajanja je usvajanje određena sustava znanja u obliku
obrazovnih dobara, a to se postiže metodom poučavanja. Važno je da odgojenici shvate što je
dobro, vrijedno, opravdano, ljudski poželjno, a što je loše, bezvrijedno, neopravdano i ljudski
nepoželjno. Odgojitelj poučavanjem izlaže, tumači i objašnjava odgojne sadržaje s ciljem da
odgojenici upoznaju određene činjenice, zakone, sudove, pojmove. Ali samo to usvojeno
znanje ne može osigurati humano djelovanje i nisu jamstvo da će ljudi tako postupati. Istinski
ljudski postupci pretpostavljaju odgovarajuća uvjerenja i stavove, navike kulturnog ponašanja
i druge pozitivne ljudske osobine. To znači da se u procesu odgajanja ne smijemo zadovoljiti
samo stjecanjem određene količine znanja, nego moramo sustavno i kontinuirano raditi na
izgradnji pozitivnih odlika osobnosti.

Ova metoda može se primijeniti u svim odgojnim područjima i dobnim skupinama. Njome se
mogu služiti roditelji, učitelji, odgojitelji u domovima, voditelji aktivnosti u slobodnom
vremenu. Danas se najčešće primjenjuje u školama, u nastavi i satima razrednika, a obuhvaća
četiri oblika: objašnjavanje, etički razgovor, predavanje o životno aktualnim pitanjima i
referiranje odgojenika.

Objašnjavanje se može provoditi pokazivanjem predmeta i modela, isticanjem konkretnih

primjera iz života, raščlanjivanjem pojmova kako bi odgojenicima objasnili određene norme,
stajališta, pravila, načela. Sadržaj treba biti prilagođen dobi odgojenika, a objašnjavanje ne
smije biti apstraktno i dugo jer takva objašnjavanja zamaraju odgojenike i imaju slabiji učinak
u odnosu na kratka zasnovana na živim primjerima. Objašnjavanjem čovjeka upoznajemo s
moralnim svojstvima kao što su poštenje, iskrenost, humanost, hrabrost i moralno-etičkim
vrednotama primjerice ljudsko dostojanstvo, čovjekova prava, sloboda, demokracija i drugo.
Važno je potruditi se da odgojenici shvate objašnjenje i na kraju provjeriti jesu li zaista
razumjeli objašnjeni sadržaj.

Etički razgovor je vrlo prikladan oblik metode poučavanja u višim razredima osnovne škole i
u srednjoj školi. Odgojitelj aktivira učenike postavljanjem raznovrsnih moralnih pitanja
razvijajući raspravu utemeljenu na etičkom stajalištu o različitim pojavama života. Time kod
13
odgojenika budi i proširuje moralne predodžbe, gradi i razvija postojeće moralne pojmove.
Može se primijeniti i izvan nastave, u razgovoru o knjizi, časopisima, filmu, a njegova
prednost je što nisu ograničeni nastavnim satom i programima, tematika može biti slobodnija i
vrlo aktualna, sasvim bliska odgojenicima jer rješava neka pitanja iz njihova života. Prikladan
je oblik osposobljavanja za samoodgajanje te se može voditi u obitelji, domu, slobodnom
vremenu. Njime odgojitelj pomaže mladom čovjeku u nalaženju kriterija za njihov izbor.
Upućuje odgojenika na dobru knjigu, film, kazališnu predstavu itd.

Kada iskusan učitelj, roditelj i svaki odgojitelj hoće pojedinog odgojenika podrobnije poučiti
o moralnoj ili nekoj drugoj normi koju on nedovoljno ili netočno poznaje, najčešće kada je
narušio moralnu normu tada se primjenjuje individualni razgovor. Da bi bio uspješan važno je
naglasiti povjerenje i bliskost kojim kao stariji i iskusniji prijatelji želimo pomoći odgojeniku.

Predavanje o životno aktualnim pitanjima može se primijeniti kao oblik metode poučavanja u
višim razredima osnovne škole i u srednjim školama, u đačkim, studentskim i drugim
odgojnim domovima. Predavanja izvode različiti društveni i javni djelatnici ilustriranjem
živih primjera iz života ili primjera koji su učenicima bliski iz literature, znanosti ili povijesti.
Tema treba biti aktualna, a predavanje ne smije biti previše dugo i apstraktno. Dobro je
kombinirati predavanje s etičkim razgovorom, tj. organizirati predavanje, a zatim razviti etički
razgovor u povodu predavanja.

Referiranje odgojenika posljednji je oblik metode poučavanja prikladna za osobe starije dobi
koje već imaju određene predodžbe o moralnim i drugim životno aktualnim pitanjima.
Odgojenici pismeno ili usmeno sami izlažu svoje poglede, a povod može biti pročitana knjiga,
gledani film, događaj u školi i drugo. Nakon toga slijedi rasprava o izloženoj tematici kada
učitelj mora biti spreman pružiti odgovor o raznovrsnim pitanjima u vezi s temom.

3.2. METODA UVJERAVANJA

Čovjekovi nazori i opredjeljenja, uvjerenja i stavovi osjećajno su obojeni i snagom unutarnje

motivacije potiču na odgovarajuće djelovanje, ali te odluke treba pozorno i dosljedno
izgraditi. One nisu automatska posljedica određenih spoznaja, nego pretpostavljaju dugotrajna
vrednovanja, zauzimanje stavova prema različitim životnim situacijama, analize pozitivnih i
negativnih primjera, stjecanje životnih iskustava i na njima izgrađivanje osobnih uvjerenja i
stavova, pogleda i opredjeljenja. U tim okolnostima treba primijeniti metodu uvjeravanja ili
vrednovanja kojom se može djelovati na emocionalni život odgojenika. Tako racionalno
shvaćene spoznaje prerastaju u osobna uvjerenja i stavove i grade se kriteriji koji će pratiti i

14
usmjeravati postupke odgojenika. Uvjeravanje primjerima konkretnog djelovanja pojačava
utjecaj na osjećajni život. Ono se služi živim riječima roditelja, izražajnim čitanjem
umjetničkih tekstova, interpretacijom slika, dramatizacijom, glazbom, vrednovanjem i
zauzimanjem stava o svim pojavama koje treba etički vrednovati. Važno je da riječi,
objašnjenja i pouke ne ostanu samo racionalno i apstraktno objašnjenje, nego da dopiru do
srca, bude osjećaje i potiču na djelovanje. Dva oblika uvjeravanja koja se vrlo često pojavljuju
su etičko vrednovanje i stvaranje ideala.

Vrednovanje se primjenjuje prilikom ocjenjivanja djetetovih i drugih stavova i činova,

vladanja i ponašanja, rada i bilo kojeg drugog djelovanja. Roditeljska suglasnost ili priznanje
djeci je radost i potiče ih na ponovna takva djelovanja. Nesuglasnosti pak i neodobravanje
upozoravaju ih na to da njihovi postupci nisu u suglasju s društvenim normama ponašanja i da
ih moraju napustiti. Tako im pomažu da se oslobode loših navika i postupaka. Kada djeca,
zajedno s roditeljima, vrednuju ljudske postupke kao dobre ili loše, vrijedne ili bezvrijedne,
korisne ili štetne, poštene ili nepoštene, pravedne ili nepravedne, časne i nečasne time ona
polako prihvaćaju kriterije prosuđivanja osobnih i tuđih postupaka. Važna uloga vrednovanja
dječjih i drugih postupaka očituje se u tome što pozitivno upravljeno vrednovanje, u skladu s
pozitivnim usmjerenjem, jača povjerenje u vlastite snage i mogućnosti, razvija osjećaj osobna
dostojanstva, budi radost i zadovoljstvo, životni optimizam i srčanost, potiče na inicijativu,
djelatnost, samostalnost i druge odlike ljudske osobnosti. Pravilnom primjenom vrednovanja
razvija se povoljna klima koja upućuje na pozitivna djela, budi moralnu svijest, izgrađuje
osjećaj dužnosti i odgovornosti, uspostavlja dobre odnose među članovima obitelji. Treba
paziti da vrednovanje, bilo pozitivno ili negativno, bude pravedno i da u skladu sa
poštovanjem djetetove osobnosti, nikada ne povrijedi njegovo dostojanstvo.

Stvaranje ideala ima zadaću izgrađivanja pozitivnih stavova, uvjerenja i odnosa pomoću
pozitivnih uzora. Čovjek je biće koje stvara, želi i mora imati svoje ideale. Oni mu
osmišljavaju život, pokazuju smjer kretanja, daju mu životnu snagu. Oni ga vode, pokreću,
potiču na djelovanje, oduševljavaju. Bez njih bi život bio prazan, pust, monoton i besmislen.
Da ne bi imali takav život, svi ljudi teže ostvarenju svojih ideala. To poglavito vrijedi za
mlade ljude. Oni su pravi “idealisti”. Rado se oduševljavaju i zanose vrijednim idealima.
Roditeljska je dužnost da ih podrže u tomu, da im pokažu takve vrijednosti i ideale, osjećajno
ih vezuju uz njih, oduševljavaju ih i potpomognu proces stvaranja ideala. Pitanje je
izvanredno važno. O njemu ovisi shvaćanje života, ljudskih težnji i nastojanja. O njemu ovisi
konstruktivno ili destruktivno djelovanje mladih, njihova životna radost, polet, oduševljenje
ili potištenost, praznina i traženje smisla u besmislu življenja. Budući da upravo ideali
ulijevaju životnu snagu i pokazuju smjer kojim treba ići, bez njih mladi brzo gube perspektivu
15
i ne vide pravi životni smisao. Ako svojoj djeci ne pokažete prave vrijednosti i ideale, pred
opasnošću su da se oduševe negativnim, lažnim i bezvrijednim idolima koji se često
pojavljuju u tisku i životu. U tom će slučaju vaša odgojna nastojanja biti promašena.
Učinkovitost odgajanja najuže je povezana s razvitkom smisla za vrijednosti i stvaranjem
istinski vrijednih ideala.Za mladog je čovjeka ideal lik koji zamišlja, kojemu teži, koji ga
oduševljava. On ga traži i nalazi među ljudima. Zato su primjeri i uzori bitni u procesu
stvaranja ideala. Dužnost je odgojitelja da u izboru pomogne odgojeniku i da ga uputi prema
pozitivni uzorima, prema etički vrijednim idealima.

3.3. METODA NAVIKAVANJA

Navikavanje je zapošljavanje, aktivno djelovanje i vježbanje odgojenika u poželjnim,
individualno i društveno vrijednim i korisnim postupcima, činovima, djelima, radovima
(Vukasović, A. 1990:365).Rezultat su takvog vježbanja navike kulturnog ponašanja i
djelovanja. Njihov je razvitak usko vezan s izgrađivanjem pozitivnih svojstava osobnosti i
karaktera. Ljudi se ponašaju onako kakve su im navike, kako su navikli u djetinjstvu i
mladosti. Navike su druga čovjekova narav. Dijete usvaja određene navike od trenutka svog
dolaska u obitelj. Hrani se, igra i spava u određeno vrijeme. To je početak usvajanja navika
koje će se s vremenom proširiti i kako dijete raste od njega će se očekivati sve veće
sudjelovanje u obavljanju određenih radnji. Igra je djetetova osnovna aktivnost i putem igre
dijete u ranom periodu uči sve životne vještine. Čim počne svjesno sudjelovati u komunikaciji
i interakciji s drugim članovima obitelji tada možemo govoriti o početku razvoja radnih
navika. Smisao navikavanja djeteta na određene radnje već od najranijeg djetinjstva priprema
je djeteta za proces školovanja i za život općenito. Ozbiljnijem i složenijem formiranju radnih
navika treba pristupiti polaskom djeteta u školu. Tada igra, kao osnovni oblik dječje aktivnosti
u predškolskom dobu, postepeno ustupa ozbiljnijoj aktivnosti, tj. učenju i radu. Školski život
pruža dosta mogućnosti za navikavanje na kulturno ponašanje, red, disciplinu, točnost,
pozitivan odnos prema radu, materijalnim i duhovnim vrednotama. Osim u obitelji i školi,
metodu navikavanja treba primjenjivati gdje god je to moguće. Navikavanjem bogatimo
iskustvo odgojenika, razvijamo umijeća i navike, podupiremo i jačamo pozitivne osobine
volje i karaktera. Zato mu moramo posvetiti veliku pozornost u odgojnom radu, na svim
područjima i u svim životnim situacijama.

16
Metoda navikavanja najčešće se pojavljuje u dva oblika i to kao: vježbanje u adekvatnim
postupcima i kao navikavanje u procesu rada. Postoje mnoge sličnosti koje ih vežu, ali i
razlike koje ih razdvajaju.

Vježbanje u adekvatnim postupcima usmjereno je na razvijanje osobnih i korisnih navika kao

što su kulturno ponašanje, moralne i druge navike. To je organizirano, osmišljeno i sustavno
ponavljanje konkretnog čina, postupka, oblika djelatnosti i ponašanja radi njihova
prihvaćanja, usavršavanja i formiranja navika. Pred odgojenike se postavljaju praktični zadaci
i upravljanjem njihova ostvarivanja kao rezultat razvijamo prijeko potrebne navike kulturnog
ponašanja.. Navika znači da je dijete prihvatilo određeni oblik ponašanja i da se tako ponaša,
npr. pozdravlja, predstavlja se, odnosno primjereno se kulturno ponaša u različitim životnim
situacijama. Navika postaje unutarnja potreba. Dijete osjeća potrebu takva postupanja, tako se
ponaša, kulturno ophodi jer su ti postupci postali sastavni dio njegove naravi. Tako čvrste
navike postaju odlike djetetove osobnosti, osobine njega kao posebnog ljudskog bića. To i jest
krajnja svrha vježbanja u adekvatnim postupcima. Pomoću njega pripremamo i
osposobljavamo mlade za kulturno ponašanje i ljudsko djelovanje.

Postoje mnogobrojna vježbanja kojima je svrha formiranje navika u funkciji izgrađivanja

osobnosti. Tu možemo ubrojiti vježbanja koji ma je zadaća razvoj navika kulturnog ponašanja
i moralnog djelovanja u obitelji, školi, u kulturnim ustanovama, na ulici, prema starijima,
prema osobama drugog spola itd., potom vježbanja u funkciji formiranja navika učenja, rada,
reda, discipline, odgovornog izvršavanja svih svojih dužnosti i obveza te vježbanja sa svrhom
razvijanja zdravstveno-higijenskih navika. Posebnu skupinu čine vježbanja radi izgrađivanja
navika estetsko-moralnog značenja: očuvanje reda i čistoće u obitelji, na ulici i drugim javnim
mjestima, estetsko održavanje stana, dječje sobe, mjesta za učenje, čuvanje parkova,
taktičnost u dodirima s ljudima, drugom djecom itd. U svakom vježbanju postupak koji se
uvježbava treba često ponavljati dok ne prijeđe u naviku. Stoga vježbanja moraju biti sustavna
i dosljedna.

Navikavanje u procesu rada povezano je s radom kao odgojnim sredstvom. Dobro

organizirana, osmišljena i djetetu primjerena radna djelatnost potpomaže i omogućuje
razvijanje pozitivna odnosa prema radu, materijalnim i duhovnim vrijednostima, razvija
osjećaj dužnosti i odgovornosti, navikava mladež na izvršavanje svojih obveza, na
inicijativnost, samostalnost, suradnju, točnost, marljivost, upornost, dosljednost, požrtvovnost,
svladavanje teškoća, ekonomičnost i druge odlike. Važno je da dijete ima neke stalne kućne
dužnosti i obveze, da obavlja različite njemu dostupne poslove.

17
 3.4. METODA SPREČAVANJA
Teško je, pa i nemoguće, izbjeći sve nekontrolirane, nepoželjne i negativne utjecaje koji
postoje i djeluju u životu,poglavito danas. Pod utjecajem stihijskoga, nekontroliranog
djelovanja djeca i mladež prihvaćaju neka shvaćanja, u njih se razvijaju stavovi, uvjerenja i
navike koje nisu u suglasju s društvenim zahtjevima i normama. Budući da se takva
shvaćanja, uvjerenja i navike ne mogu tolerirati, moraju se korigirati, a to se postiže
metodskim postupkom sprečavanja. Obilježava ga korigiranje, ispravljanje, odvikavanje od
loših uvjerenja ili navika i stvaranje uvjeta za razvijanje novih i pozitivnih činova. Skretanjem
motiva, zahtjevima i zabranama, nadzorom, opomenama i kaznama usmjeravamo odgojenika
prema pozitivnom, tj. te negativne posljedice izazivaju neugodna osjećanja, a ta osjećanja
koče volju prema lošim postupcima. Sprečavajući loše utjecaje i navike stvara se povoljno tlo
za pozitivno djelovanje i primjenu drugih metoda i postupaka – poučavanja, uvjeravanja i
navikavanja.

Dvije glavne zadaće metode sprečavanja su da preventivno izbjegne loše primjere i negativne
utjecaje i da korigira, tj.ispravi i ukloni nepoželjne stavove i navike. S obzirom na njih
razlikujemo dva temeljna oblika te metode, a to su predusretanje i prisiljavanje.

Predusretanje ima, dakle, zadaću da ukloni i potisne nepoželjne primjere i utjecaje i tako
onemogući njihovo negativno djelovanje na odgojenike. Kada odgojenik radi nešto zločesto
skretanjem ili zamjenom loših motiva pozornost odgojitelja usmjeravamo na neku drugu
zanimljivu, vrijednu i društveno korisnu aktivnost. Primjerice dijete hoće skupocjenu vazu.
Tada mu roditelji pokažu lijepu lutku kojom se može igrati. Na taj način izbjegava se
neprilika i to bez sukoba jer dijete prihvaća lutku i zaboravlja na vazu. Ili ako je odgojenik
primjerice zapao u loše društvo, nastojat ćemo nagovoriti nekoliko dobrih dječaka da se češće
druže s njim i na taj način ga izvuku iz tog nepoželjnog kruga. U odgojnom radu ovoj metodi
treba posvetiti veliku pozornost jer nas oslobađa kasnijih teškoća koje nastaju u vezi s
odvikavanjem od loših navika, pogleda, uvjerenja i shvaćanja u procesu preodgajanja.

18
Prisiljavanje je odgojni postupak koji izaziva neugodne osjećaje sa svrhom da se odgojenika
odvrati od loših činova ili ponašanja, da on ispravi svoje postupke (Vukasović, A.
1990:369).Tu metodu možemo primijeniti kada odgojenik namjerno postupa loše i kada je
nemoguće odgojnim metodama i drugim sredstvima postići da on postupa na drugačiji način.
Ako se metoda prisiljavanja upotrebljava vrlo često i u nekim slučajevima prenaglašeno tada
se radi o orijentaciji na negativno. To je oblik autoritarnog odgoja koji je usmjeren na
suzbijanje odgojenikovih pogrešaka odnosno pesimističkog stava koji primjećuje prije svega
pogreške i nedostatke, a protivi se pozitivnoj orijentaciji koja zahtijeva suradnju s
odgojenicima i pokazuje povjerenje prema njima i njihovim pozitivnim stavovima i odlikama.
Vrlo oprezno i razborito treba koristiti zabranu i zahtjev, opomenu, nadzor prijetnju i kaznu
kako ne bi povrijedili osjećaj osobnog dostojanstva u odgojenika. i izazvali prkos. Važno je
istaknuti da su to odgojne mjere, a ne načini zastrašivanja i osvećivanja i da njihova prečesta i
pretjerana upotreba neće dati željeni uspjeh. Naravno, treba upozoravati i na neka pozitivna
odgojenikova obilježja, pružajući mu mogućnost da izmijeni svoje ponašanje i time zavrijedi
naše i opće priznanje.

3.4.1. PREODGAJANJE
Preodgajanje obuhvaća čitav sustav odgojnih postupaka i utjecaja na dijete, upravljenih na
potiskivanje loših činova i pogrešno usmjerenih shvaćanja, uvjerenja i osobnih svojstava te
izgrađivanje novih navika i crta osobnosti koje su u suglasju s društvenim zahtjevima i
normama. To je dugotrajan i težak proces, preodgajanje je mnogo teže od odgajanja, jer
uključuje odvikavanje, razgrađivanje ustaljenih navika, pogleda, shvaćanja, osobina i njihovo
zamjenjivanje novim navikama, pogledima, shvaćanjima, osobinama koje se bitno razlikuju
od ranijih. Stupanj teškoća u velikoj mjeri ovisi o tomu koliko je loše formiranje zahvatilo
mladog čovjeka, koliko su čvrste i postojane njegove loše navike, pogledi, shvaćanja.
Roditelji se često susreću s neprihvatljivim dječjim shvaćanjima i stavovima, ali ako ta
shvaćanja i stavovi nisu postala postojana svojstva, osobine, lakše će ih korigirati i
usmjeravati djecu u pozitivnom pravcu. To se uzima kao normalan odgojni postupak. Svako
je odgajanje, u stanovitoj mjeri, preodgajanje, tj. sprječavanje lošeg i njegovanje dobrog,
proces razvitka djetetove osobnosti u neprekidnoj borbi motiva. O preodgajanju je riječ tek
kada negativna svojstva imaju dublje korijenje. I što su ti korijeni dublji i jači, proces je
preodgajanja slojevitiji i teži. Vrlo često traži posebnu organizaciju, specifična sredstva i
postupke, a katkad i specifične postupke u specijaliziranim odgojno-obrazovnim ustanovama
ustrojenim prema odrednicama specijalne pedagogije. Namjena je i zadaća obiteljske odgojne

19
funkcije i odgovornoga roditeljstva da postavi takvu organizaciju obiteljskoga odgoja koja će
posve isključiti potrebu bilo kakva preodgajanja.

3. ZAKLJUČAK
U odgojnom radu moramo se služiti svim metodama i sredstvima. Ponekad se postavlja
pitanje koje su metode ili sredstva najbolji. Odgovor je, nema najboljih. Svaka je dobra u
okolnostima kojima najbolje odgovaraju, odnosno ovisi o situaciji, zadaćama koje se žele
postići, djetetovim dobnim, spolnim i individualnim osobinama. Nijedan postupak sam od
sebe nije ni dobar ni loš. Dobar ili loš rezultat ovisi o uvjetima i načinima primjene. Pitanje,
dakle, nije samo u tomu koji su metode ili sredstva primijenjena, nego i u tomu kako su i pod
kojim uvjetima primijenjena. Općenito možemo reći da je potrebno upotrebljavati različite
metode i postupke, jer su i odgojne zadaće brojne i raznovrsne. S toga stajališta najbolje je
rješenje u skladnoj primjeni različitih primjerenih metoda, sredstava i raznovrsnih
odgovarajućih postupaka.

20
4. POPIS LITERATURE

 Gudjons, H. (1994.) Pedagogija – temeljna znanja, Zagreb: Educa

 Vukasović, A. (1990.) Pedagogija, Zagreb: Hrvatski katolički zbor „MI“
 Matijević, M., Bilić, V., Opić, S. (2016.) Pedagogija za učitelje i nastavnike,
Zagreb: Školska knjiga

21