Gospodine Predsjedavajući, u petak prethodne večeri dobio sam naredenje

od Njegovog visočanstva da formiram novu vladu. Bila je to očigledna želja i

volja parlamenta i naroda da se ona uspostavi na najširoj mogućoj osnovi i da
uključuje sve stranke, i one koje su podržavale prethodnu vladu i one koje su
formirale opoziciju. Ja sam već završio najbitniji dio tog zadatka. Petočlani
Ratni kabinet je formiran, koji predstavlja, zajedno sa Liberalnom opozicijom,
jedinstvo nacije. Vode triju partija su se dogovorile da služe, u Ratnom kabinetu
ili u izvršnim uredima. Tri Borbene službe su popunjene. Bilo je neophodno da
se ovo uradi u jednom danu, s obzirom na ekstremnu hitnost dogadaja. Brojne
ključne pozicije su popunjene jučer, a ja ću večeras predstaviti punu listu Njego-
vom visočanstvu. Nadam se da ću sutra završiti postavljanje glavnih ministara.
Postavljanje ostalih ministara obično treba više vremena, ali vjerujem da će taj
dio mog zadatka biti završen dok se Parlament opet sastane i da će tada vlada
biti potpuno u svakom smislu. [...]
Gospodine, formiranje vlada ovakvog opsega i složenosti je samo po sebi
ozbiljan poduhvat, ali ne smijemo zaboraviti da smo u preliminarnoj fazi jedne
od najvećih bitaka u historiji, da se borimo u mnogim dijelovima Norveške i
Holandije, da se moramo pripremiti u Mediteranu, da je zračna bitka neprestana
i da se mnoge pripreme još moraju obaviti kod kuće. Nadam se da ćete mi
oprostiti tokom ove krize ako ne uspijem detaljno o svemu obavijestiti ovaj
Dom. Nadam se da će svi moj prijatelji i kolege, ili bivši kolege, koji su upleteni
u ovu političku rekonstrukciju, oprostiti bili kakav nedostatak ceremonijalnosti
bez koje moram djelovadi. Ovom Domu bih samo rekao, kao što sam rekao i
onima koju su se pridružili vladi: “Ja vam nemam ništa drugo ponuditi osim
krvi, truda, suza i znoja.”
Pred nama je zadatak najteže vrste. Pred nama su mnogi, mnogi dugi
mjeseci borbe i patnje. Vi pitate šta je naša politika? Reći ću vam: Da ratujemo,
na moru, na kopnu, u zraku, sa svom silom i snagom koju nam je Bog dao;
da ratujemo protiv monstruozne tiranije, neprevazidene u mračnom katalogu
zločina. To je naša politika. Vi pitate šta je naš cilj? Mogu vam odgovriti
jednom riječju: pobjeda; pobjeda pod svaku cijenu, pobijeda uprkos svakom
teroru, pobjeda, ma kako dug i težak put bio; jer bez pobjede, nema života.
Shvatite to; nema života za Britansko Carstvo, nema života svemu onome za što
se Britansko Carstvo zalaže, nema života za nagon svih stoljeća, da čovječanstvo
napreduje ka svojim ciljevima. Ja ovaj zadatak uzimam sa voljom i nadom.
Siguran sam da naš cilj neće propasti. U ovim trenucima osjećam se slobodnim
da tražim vašu pomoć, i kažem vam: “Dodite, hajdemo naprijed sa našom
ujedinjenom snagom.”
Winston Churchill1

1 Prvi govor koji je Winston Churchill održao (13. maja 1940. godine) na funkciji premijera

Britanskog carstva. To su bili teški dani za Britaniju dok je se suočavala sa njemačkom

prijetnjom. Šta je bio cilj ovog govora? Šta je htio postiči? Šta je ovdje dominantno: etos,
patos ili logos? Zašto?

1
 Prijatelji i sugradani: stojim večeras pred vama pod optužbom da sa počinila
zločin glasanja na prethodnim predsjedničkim izborima bez zakonskog prava da
glasam. Zato će ove večeri biti moj zadatak da vam dokažem da sa takvim
glasanjem ne samo da nisam počinila nikakav zločin, već sam jednostavna is-
koristila svoje gradansko pravo, ustavom garantovano meni i svim gradanima
Sjedinjenih Država, iznad moći bilo koje države da ga poriče.
Preambula Federalnog ustav kaže:
“Mi, narod Sjedinjenih Država, kako bismo formirali što bolji savez, uspo-
tavili pravdu, garantovali mir, omogućili zajedničku odbranu, promoviali opće
dobro, i osigurali blagodati slobode nama i našim potomcima, uvodimo i uspos-
tavljamo ovaj Ustav Sjedinjenih Američkih Država.”
Piše “mi, narod”; ne “me, bijeli muški gradani”; a ni “mi, muški gradani”;
nego “mi, cijeli narod koji formira Savez”. Mi smo ga formirali, ne da dajemo
blagodati slobode nego da ih osiguramo; ne polovici nas i polovici naših poto-
maka, već cijelom narodu – ženama kao i muškarcima. Potpuno je ponižavanje
govoriti ženama o blagodatima slobode dok im se na daje pravo da koriste jedini
način da je osiguraju u ovoj demokratskoj vladi – na biračkom mjestu.
Da bilo koja savezna država uvede spol kao kvalifikaciju koja oduzima pravo
glasa polovici gradana je isto što i uvesti zakon krivice, odnosno ex post facto
zakon, dakle kršenje vrhovnog zakona ove zemlje. Takvim mjerama oduzima se
blagodat slobode od žena i njihovog ženskog potmostva.
Za njih ova vlada nema pravednu moć dobijenu uz saglasnost podanika. Za
njih ova vlada nije demokratija. Nije republika. Za njih je to mrska aristokratija;
mrska oligarhija spola; najgora aristokratija ikada ustanovljena na zemaljskoj
kugli; oligarhija bogatstva, gdje bogati vladaju nad siromašnima. Oligarhija
učenja, gdje obrazovani vladaju nad neobrazivanima, ili čak oligarhija rase, gdje
Saksonci vladaju nad Afrikancima, čak bi se mogla podnijeti; ali ova oligarhija
spola, koja čini oca, braću, muža i sinove oligarsima nad majkom i sestrama,
ženom i kćerima, iz svih kućanstava – koja sve muškarce čini suverenima, sve
žena podanicama, donosi nezadovoljstvo, raskol i pobunu u svaki dom ove nacije.
Webster, Worcester i Bouvier definiišu gradana kao osobu koja u Sjedinjenim
Državama ima pravo da bira i bude izabran.
Jedino pitanje koje sada treba riješiti je: jesu li žene osobe? Ne vjeru-
jem da će ijedan naš protivnik usuditi se da kaže ne. Pošto su osobe, žene su
onda gradani; a nijedna savezna država nema pravo da donesi ikakav zakon,
ili sprovodi ikakav stari zakon, koji će im uskratiti prava ili slobode. Stoga,
svaka diskriminacija protiv žena u ustavu i zakonima nekoliko saveznih država
je danas beznačajna i isprazna, baš kao i svaka protiv crnaca.
Susan B. Anthony2

2 1872. godina bila je uhapšena zato što je dala glas u predsjedničkim izborima, nakon čega
je dobila kaznu od 100$, ogromnu za to vrijeme. Koji modus retorike je ovdje najzastupljeniji?
Zašto?

2
 Dragi kršćani! U pastoralnom pismu njemačkih biskupa 26. juna 1941. koje
je pročitano u svim katoličkim crkvama u Njemačkoj 6. jula 1941., stoji medu
ostalim stvarima: Istina je da postoje odredene naredbe u katoličkoj moralnoj
doktrini koje se više ne mogu primjenjivati ako bi stvorile previše poteškoća.
Medutim, postoje svete obaveze savjesti od kojih niko ne može pobjeći i koje
moramo izvršiti makar po cijenu naših života. Nikada ni pod kojim okolnostima
nijedno ljudsko biće ne smije ubiti nevinu osobu osim u ratu i samoodbrani. 6.
jula, već sam imao razloga dopisati u pastoralno pismo dojave da su, prema
naredbama Berlina, pacijenti iz mentalnih bolnica koji su već dugo vremena
bolesni i čije bolesti izgledaju neizlječivo, prisilno uklone. Onda, nakon nekog
vremena, njihove rodake obavještavaju da je tijelo spaljeno i da mogu pokupiti
pepeo. Postoji opća sumnja koja je na granici sigurnosti da ti ljudi ne umiru
sami od sebi, već da su namjerno ubijeni, da se slijedi doktrina, prema kojoj se
smije uništiti takozvani ‘bezvrijedni život’, to jeste, ubiti nedužan čovjek ako se
smatra da njegov život nema nikakvu vrijednost za naciju i državu. [...]
Kada sam saznao za namjeru transporta pacijenata iz Mareinthala kako bi
bili ubijeni, formalno sam obavijestio Državni sud u Münsteru, [...], jer takav čin
nije samo suprotan moralnim zakonima Boga i prirode, već je i kažnjiv smrću
kao ubistvo pod članom 211. državnog zakona. Nisam primio nikakve vijesti
o intervenciji tužitelja ili policije... Stoga moramo pretpostaviti da će jadni
bespomoćni pacijenti uskoro biti ubijeni.
Zbog čega?
Ne zato što su počinili zločin vrijedan smrti. Ne zato što su napali medicinare
ili zaposlene pa ovi nisu imali izbora nego da koriste legitimnu silu da brane
svoje živote. To su slučajevi u kojima, pored ubistva naoružanog neprijatelja u
pravednom ratu, upotreba smrtonosne sile je dozvoljena i često potrebna.
Ne, ne moraju ti nesretni pacijenti umrijeti zbog tih razluga, već zato što
su, prema mišljenju nekog vladinog ureda, prema nekoj komisiji, oni postali ‘ne-
vrijedni života’, zato što ih smatraju ‘neproduktivnim nacionalnim drugovima’.
Argument glasi: oni više ne mogu proizvoditi robu, oni su kao stara mašina koja
više ne radi, kao stari konj koji je neizlječivo trom, kao krava koja više ne daje
mlijeko.
Šta se radi sa starom mašinom? Baca se u smeće. Šta se radi sa konjem, sa
neproduktivnom kravom? Ne, ne želim dovršiti usporedbu – ma kako strašna
bile njihova opravdanja i simbolične sile. Mi se ovdje ne bavimo mašinama,
konjima i kravam kojima je jedina svrha služiti čovječanstvu, da proizvode robu
za ljude. Oni se smiju razbiti, smiju se klati čim prestanu ispunjavati svoju
svrhu.
Ne, mi se ovdje bavimo ljudskim bićima, našim ljudima, našom braćom i
sestrama. Bavimo se jadnim ljudima, bolesnim ljudima, ili ako hoćete se tako
izraziti, neproduktivnim ljudima. Jesu li oni zato izgubili pravo na život? Imate
li vi, imam li ja, pravo živjeti samo dok smo produktivni, samo dok nas drugi
smatraju produktivnim?
Ako uvedete i sprovedete princip da smijete ubijati ‘neproduktivne’ ljude,
onda jadni smo svi mi kad ostarimo i iznemoglimo. Ako se dopusti ubistvo
neproduktivnih ljudi, onda jadni smo svi mi invalidi koji smo se žrtvovali i izne-
mogli u produktivnim procesima. Ako se dozvoli prisilno uklanjanje neproduk-
tivnih ljudi, onda jadni smo svi mi odani vojnici koji se vraćamo u domovinu kao
invalidi. Ako se samo jednom prihvati da ljudi imaju pravo ubijati ‘neproduk-
tivne’ ljude – čak iako na početku to samo utiče na jadne bespomoćne mentalne

3
bolesnike – onda kao stvar principa ubistvo je dozvoljeno za sve neproduktivne
ljude, drugim riječima i za neizlječivo bolesne, i za one koji su postali invalidi
tokom rada ili rata, za sve nas kad ostarimo, oslabimo i dakle postanemo nepro-
duktivni. [...] Neke komisije nas onda mogu staviti na listu ‘neproduktivnih’,
koji su prema njihovom mišljenju izgubili pravo na život, i nijedna policija nas
neće zašititi niti će ikakav sud ispitivati naše ubistvo ili kažnjavati naše ubice.
Ko će onda moći vjerovati svom doktoru? On će moći prijaviti svog pacijenta
kao ‘neproduktivnog’ i dobiti naredenje da ga ubije. Nemoguće je zamisliti takav
nivo nemorala, opšteg nepovjerenja koje bi se proširilo čak i kroz porodice ako
bi se ova strašna doktrino tolerisala, usvojila i slijedila.
Teško čovječanstvu, teško našoj Njemačkoj naciji ako se Božija naredba ‘Ne
ubij’, koju je Bog donio na Sinajskoj gori uz munju i grom, koju je Bog naš
Tvorac urezao u čovječju savjest od samog početka, ne samo prekrši, nego ako
se ovo kršenje zapravo toleriše u pusti nekažnjeno.
Clemens von Galen3

3 Kardinal Clemens von Galen je ovu misu održao 3. augusta 1941. godine, uprkos ogrom-
nom riziku govora protiv nacističke vlade. Koji modus retorike je ovdje dominantan? Kako
je se obraćao publici? Zašto?