„Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog cega...

“
Uvijek sam smatrala da prijatelji mogu biti samo oni koji su u
svemu slični, koji se razumiju i da baš to čini temelj njihovog
prijateljstva. Međutim, priča o Ahmedu Nurudinu i njegovom
prijatelju Hasanu pokazala mi je da ne mora biti tako.
Za razliku od mene, ugledni derviš, kojem je u čudnim
okolnostima uhapšen i ubijen brat, prijateljstvo je doživljavao kao
način da jedna polovina nađe drugu koja joj nedostaje i tako
postane cjelina. Njega je sticaj životnih okolnosti razuvjerio šaljući
mu Hasana, neobičnog i u svemu drugačijeg čovjeka. Čitajući o
Hasanu, i ja sam, baš kao i Ahmed, shvatila da je prijateljstvo sveta,
uzvišena veza koja se rađa baš kao ljubav. Uvidjela sam da postoje
ljudi koji su sami sebi dovoljni, ali ipak imaju veliko i otvoreno srce,
pa drugima bivaju prijatelji bez ikakve koristi. Hasan je bio cjelina,
bez potrebe za polovinom koja bi mu pomogla. Riječima koje
upućuje Ahmedu:,, Ništa ja nisam poklonio tebi, nego sebi“, Hasan
me je naučio da je prijateljstvo dar na kojem treba da budemo
zahvalni. Ovaj neobični čovjek koji je „rođen da bude drug ljudima“,
i dervišu i meni objasnio je da bi svi ljudi jedni drugima mogli da
budu prijatelji a ne vukovi i krvnici, samo kada bi umjesto oružja
prema drugom čovjeku, usmjerili toplu, iskrenu, ljudsku riječ.
Čitajući Selimovićev tekst uvidjela sam da divna ludost što se
zove govor, samo ako joj dozvolimo, može učiniti da nam svi ljudi
postanu bliži. A ako nismo gluvi za tuđe i drugačije riječi, zasigurno
ćemo naći i mi svog Hasana koji će nam oplemeniti i uljepšati život.