Pismo maturanata

Još prvih se koraka odjek, k'o prahom usnule mjesečine nošen, nad Saračima prosipa. Još čaršija
ga živim osjeća. Još se miris prvih dana, u zraku nitima zaborava protkanim, do u beskraj
prolama. Još isti drhtaj, u sivilo kaldrme utkan, stotine srca prožima. I sve se još jednakim doima.
Samo jedna je misao, što u gomili šturo naslaganih uspomena na težini dobija. Dok leluja nad
užarenom svjetinom, tek nevidljivom vezom vezanih, plamenim rubom pera okrnjenih, misli -
drhtavu dušu opija. Iza kulisa bešćutne stvarnosti tek se bojažljivo, korakom surovog privida
pomalja. Sad smo svršenici Gazi Husrev-begove medrese, odzvanja.

Tragovi naši, još živi i netaknuti, na obrisima tekovina, sad posljednje slovo za nas ostavljaju. Ni
perom napisani, ni kistom naslikani, tek su umjetnost nijema, u dušu zidova utkani, u
neprolaznost odaja utisnuti. Na nišanu zaborava, od nemara otrgnuti, na stazi nepovrata u trajni
vakuf predočeni. Danas miruju. Danas vakife svoje ispraćaju.

Miruje i sjeta u nama. Dok osmijeh, iskrenom radošću, kao zvijezdama protkan na licima trepti,
more emocija nespojivošću obojenih, jednako grabi u beskraj. Prikrivena tuga, kao prazan čamac
u nemirnoj luci, tek sjajem očiju talasima lovi trag. Potiskujemo je dublje, krijemo od sebe samih,
tek da suze ne zamute moru sjaj. I tišina se nadvila, crna poput sjene - ćuti nemili prag. Kad
pređemo ga jednom, u neznano nam nemani prate svaki korak. A znam, jednom kad odemo ipak,
i tad živjet će nam trag. Jer ko jednom dušu s vrela ovog napoji, vječno će je aškom pojiti. Zar
zrno vakufsko, znanjem neprolaznim natkriljeno, bez sjmena svoga može trajati? Pusti li ga
zaboravu, neće li se kajati? O njemu noćima i budan sanjati? Svaki privid njemu sličan,
mjesečinom hvatati? Neće li se rijeka izvoru svome uvijek vraćati? Neće li svaki Gazija
neosporivo temelj svoj pamtiti?

Put nam je znamenitim sjemenom zasijan. Svaki će se znamenja plod, na obrisima proplanaka
njenih rađati. Svaki neutješni strah, na tekovinama njenim gasiti. U tminama noći, u sehari
sjećanja, uspomene na nju tražiti. Na bademima njenim, novi uspjesi graditi. U nama će,
nesumnjivo živjeti. Duh njen, nesebično protkan, za svakog će od nas jamčiti. Kad po nama
godine pospu prah od prolaznosti, pod zemljom, i mrtva će uspomena na nju živjeti. I kad
prođemo jednom, njena će trajnost našu prolaznost nadživjeti. I kad oblik svoj gotovo posve
izgubimo, biljeg što je ostavila, pokopan će sjaj oživjeti. Jedno je sigurno, medresa će, i
beživotna - u nama živjeti.

Živjet će neiscrpna baština uspomena. Kovitlat će se još dugo, hraneći se blijedim mozaikom
sjećanja. Dani brzo odbrojani, krojit će vijenac satkan od sitnih trenutaka što se loveći nezaborav,
protežu ravno u vječnosti bezdan. Smijeh, još živ i nesputan hodnicima kao nekad odzvanja.
Posljednji šapat otužne zidove natapa. Lepršaju, naizmjenično, preplićući se međusobno i
stvarajući bolno lijepu harmoniju, glasovi naših profesora. Čas blago, čas neprežaljenom
oštrinom prožeti, nižu se jedan za drugim, k'o biseri, njihovi savjeti. Naslagano blago i
neotkrivena riznica znanja - svakom od njih dostoji. Prolama se šapat. Tiha utjeha. Kad tonu lađe
i oluje satiru nam kob. Daleko negdje, otac i majka, izdižu lađu, a u daljini plačni čuje se zov. Na
krilima utjehe njihove, svaki talas izgubit će boj. Jedna jedina riječ i zacijelit će bol.

Sve ovo su dijelovi živog sjećanja. Blagodati koje bivaju paralelno s uspomenama. Medresa je
amanet. Medresa je put koji nas prati do posljednjeg izdaha, a mi smo putnici počašćeni
odgovornošću blagodati da dati nam amanet ponesemo. Gospodaru, daj nam snage da amanet dati
časno nosimo! O Ti, Kome sva snaga i moć pripadaju, pokloni nam snage da dok kudret-sat ne
zakuca po amanetu datom, živimo!