DEMONSTRACIJA SMJERNICA ZA PISANJE SEMINARSKOG U MS WORD

1. Sadrzaj

XXX
UVOD

Latinski korijen, osjećati se sigurno, se cura, znači osjećati se slobodnim od brige ili strepnje,
upućujući na sigurnost da će čovjek ostati siguran i neobrađen (Lewis, 1998). Kod ljudi,
snažan unutarnji osjećaj sigurnosti s obzirom na njegovatelje razvija se već u prvoj godini
života. Taj osjećaj je dubok i ima prožimajući učinak tijekom cijelog životnog vijeka. To je
Bowlby nazvao privrženost. U svom djelu „Materinska briga za dijete i dučevno zdravlje“
Bowlby (1953) naglašava da buduće dušeno zdravlje djeteta ovisi o tome kako se roditelji
brinu za dijete u njegovim najranijim godinama. Kao najvažniji odnos u obitelji, Bowlby je
naglasio interakciju majka-dijete. Topao, intiman i trajan odnos dojenčeta sa majkom (ili
stalnom zamjenicom majke) je od temeljnog značenja za duševno zdravlje djeteta. Bowlby je
sugerirao da adaptivni obrasci interakcije roditelj - dijete u ranim godinama potiču razvoj
sigurnih odnosa između djece i njegovatelja. Kao takva, ova rana veza može poslužiti kao
izvor emocionalne sigurnosti koja potiče zdravo funkcioniranje u mnogim domenama razvoja
(Thompson, 2008; prema Brown, Mangelsdorf i Neff, 2012). Kuterovac-Jagodić i Kresteš
(1996) također navode da među mnogim kontekstualnim utjecajima koji doprinose
socijalizaciji djeteta, obitelj je od središnje važnosti. To je i najraniji i najveći izvor
socijalnog kontakta za dijete. Iako je socijalizacija unutar obitelji složen proces sa kojim
članovi obitelji utječu jedni na druge, upravo interakcija i emocionalni odnos djece i roditelja
oblikuju djetetova očekivanja i reakcije u kasnijim društvenim odnosima. Aktivno
uključivanje roditelja u život djece povezano je s pozitivnijim ishodima učenja i ponašanja
(Steinberg, Lamborn, Dornbusch i Darling, 1992; prema Fisher, Leve, O’Leary, i Leve,
2003). Istraživanje sprovedeno od Salem, Zimmerman, i Notaro (1998; prema Fisher i sur.,
2003) sugeriralo je, da je za dječake i djevojčice roditeljski nadzor, i uključenost, povezan sa
manje ukupnog problematičnog ponašanja i višim razinama psihosocijalne prilagodbe.
Suprotno tome, neadekvatno nadgledanje roditelja važan je pokazatelj rizika, jer se mnogi
problemi s djecom posreduju nadgledanjem. Niska razina ukljućenosti roditelja povezana je
sa razvojem antisocijalnog ponašanja (Patterson i Stouthamer, Loeber, 1984; prema Fisher i
sur., 2003), upotrebom i zloupotrebom štetnih tvari (Dielman, Butchart, Shope, i Miller,
1991; prema Fisher i sur., 2003), delikventnošću (Loeber i Dishion, 1983; prema Fisher i sur.,
2003), antisocijalnošću (Chassin, Jastuk, Curran, & Molina, 1993; prema Fisher i sur., 2003) i
depresivnim raspoloženjem (Buchanan, Maccoby, & Dornbusch, 1996; prema Fisher i sur.,
2003) kod djece i adolescenata. Znatan broj istraživanja pokazao je da u prosjeku, djeca
odgajana od rođenja u obiteljima u kojima učestvuju i majka i otac, imaju bolje kognitivne i
bihevioralne ishode u usporedbi s djecom koja su živjela u samohranim obiteljima ili u
obiteljima gdje jedan roditelj nije toliko aktivan sudionik (Carlson i Corcoran, 2001; Fields &
Casper, 2001; prema Jaffee, Moffitt, Caspi i Taylor, 2003).

Iako je otrkiveno i naglašeno da oba roditelja utiču, ipak su istraživanja pretežito bila vezana
oko majke, i njena uloga se često više naglašava nego očeva. Razlog ovome je što u večini
slučajeva očevi su nekako sporedni u odgoju djeteta. Popenoe (1996; prema Jaffee i sur.,
2003) tvrdi da, ukoliko nije kulturološki regulirano, seksualno ponašanje muškaraca može
biti promiskuitetno, očinstvo povremeno, posvećenost obiteljima slaba i da je brak društvi
način bavljenja osnovnim problemom očinstva a to je kako držati oca za jaču vezu majka-
dijete. Chodorow (1978; prema Collins i Russell, 1991) prikazuje psihodinamički prikaz
učinka asimetrične organizacije roditeljstva u kojem je majka osnovni roditelj, a otac obično
udaljen. Ona tvrdi da ova asimetrija proizvodi različite relacijske potencijale kod žena u
odnosu na muškarce, s tim da je očinska udaljenost posebno važna za razvoj muškosti kod
sinova. Također podjela rada na muškarce i žene kod kuće i na radnom mjestu održava i,
uistinu, podržava ideju da su majke prirodni stručnjaci u skrbi o djeci. Međutim, postoji sve
veći broj istraživanja koja ukazuju na to da su stilovi roditeljstva majki i očeva unutar parova
nevjerojatno slični; tamo gdje se očinstvo razlikuje od majčinstva, to je snažnije povezano sa
situacijom nego s spolom (Lewis, 1996; prema McKeown, 2001). Čim očevi preuzmu sličnu
razinu odgovornosti za malu djecu kao majke, pristupi roditeljstvu uglavnom postaju
nerazlučivi (Gbrich, 1987; prema McKeown, 2001). Također majke češće dobivaju
skrbništvo ako dođe do razvoda. Okolnosti koje vode očeve na zadržavanje starateljstva
ograničene su i mogu uključivati smrt biološke majke ili majke koja ima probleme koji
adekvatno utječu na njezinu sposobnost da bude roditelj (npr. zloupotreba supstanci,
psihološki problemi ili zatvorske kazne) (Fisher, 2003). Jaffee i sur., (2003) navode da podaci
o očevima često nisu prikupljali, jer majke se smatraju primarnim skrbnicima svoje djece, a
njihovo se roditeljstvo smatra važnijim čimbenikom u prilagođavanju djece. Međutim, kako
je Bowlby (1953) već primjetio, sve više se obiteljske strukture mjenjaju zbog raznih procesa
globalizacije. On je već predvidjeo da će na zapadu doći do pojave socijalne fragmentacije.
Roditelji napuštaju rodna mjesta i idu na mjesta gdje ih niko ne poznaje, pa je veči pritisak na
roditelje na sami se izdržavaju sa djetetom što može dovest do problema u domačinstvu.
1. INTERAKCIJE OTAC-DIJETE

1.1. Veza otac i dijete:

Psihoanalitička perspektiva tvrdi da očinska figura mora biti netko drugi nego majka, koja
odnos majka i dijete premješta u trostruki odnos majka-dijete-otac. U psihoanalizi, otac se
smatra temeljnim, jer on simbolično zabranjuje potencijalno incestuoznu bliskost i
privrženost djeteta majci i simbolično obećava i predstavlja novo bivanje u svijetu. Otac je
također značajan za majku u napuštanju djeteta: on je osoba koja održava dio majčine želje za
bliskost i udovoljava toj želji. Psihoanaliza uči da, ukoliko otac ne zauzme svoj položaj koji
predstavlja simbolički poredak za dijete i majku, proces razdvajanja može postati frustriran
što rezultira različitim neurozama i poremećajima za dijete, a zapravo i za bračni odnos,
obitelj i društvo (McKeown, 2001) Očevi su korisni za materijalnu i obrazovnu dobrobit
djece, zaključak koji je u skladu s drugim istraživanjima koja sugeriraju da doprinos resursa, i
ekonomskih i psiholoških, može biti ključni faktor u obrazovnim postignućima mladih
odraslih (Furstenberg, 1990; prema McKeown, 2001). Paquette (2004) je predložio novu
teoriju povezanosti otac - dijete, teoriju aktivacijskog odnosa. Prvenstveno se usredotočuje na
dvije dimenzije očinstva kako bi objasnio prirodu povezanosti djeteta s ocem: stimulaciju i
disciplinu. Prema ovoj teoriji, poticanjem djece na otvaranje vanjskom svijetu (stimulacija)
uz postavljanje odgovarajućih granica za njihovu sigurnost (disciplinu), očevi bi poticali
ljubavnu povezanost potrebnu za razvoj dječjeg osjećaja sigurnosti i samopouzdanja. Autori
Oshman i Monosewitz (1976) navode da očuh može biti važan faktor u ublažavanju tipično
štetnih učinaka odsutnosti biološkog oca jer prisutnost očuha znatno smanjuje kvantitativni
iznos očinskih uskraćivanja koje dijete doživljava. Samim time otac ne mora nužno bit
biološki vezan za dijete da bi imao uticaja na njega.

1.2. Uključenost oca u razvoj djeteta:

Proces postajanja ocem obično nema vanjske znakove za muškarca. Žene imaju
maternice, stvaraju mlijeko, imaju obilje hormona koji prolaze kroz njihova tijela nakon
rođenja (Colman i Colman, 1988; prema McKeown, 2001). Ženino majčinstvo nikad nije u
dvojbi nakon što je rodila, dok je očinstvo muškarca uvijek stvar pretpostavke. Psihološke
posljedice toga objašnjava Ryce-Menuhin (1996). Muški nedostatak bilo kakvog fizičkog
iskustva, osim spolnog odnosa, u rađanju djeteta, ostavlja psihički odnos oca i djeteta na
gotovo isključivo psihološkoj razini. Zbog ovoga, McKeown (2001) tvrdi da glavna uloga
oca vidi se kao podrška majci čiji se pogledi na to kako se brine o djetetu tretiraju kao
najvažniji. Čak i postojanje porodiljskog, ali ne i očinskog odsustva zbog rada jača društvenu
sliku majke kao primarne skrbnice djeteta; priznaje se, naravno, da je porodiljski dopust
također važan kako bi se majci omogućilo vrijeme da se fizički oporavi od rođenja djeteta.
Ova zapažanja jednostavno ukazuju na to da je put do roditeljstva za majke i očeve prilično
različit i često taj postupak čini malo ili ništa kako bi se očevi pripremili za uključenost s
djetetom. U pregledu uloge očeva u dječjem razvoju, Lamb (1997; prema Jaffee i sur., 2003)
je sažeo nekoliko razloga zbog kojih je odsutnost oca povezana s lošim ishodima za djecu,
navodeći emocionalne nevolje samohranih majki koje mogu dobiti malo socijalne potpore,
ekonomske stresore, percepcije napuštanja od strane djece i bračne sukobe u naknadnim
brakovima. Furstenberg i Harris (1993; prema Dunifon i Kowaleski-Jones, 2002) otkrili su da
je brak, bilo s biološkim ocem ili očuhom, pozitivno povezan s privrženošću tinejdžera
očinskom figurom, što dovodi do boljih rezultata mladih na različitim testovima, uključujući
veće razine obrazovnog postignuća, niže stope depresije i niže stope trudnoće i delikventnog
ponašanja. Dunifon i Kowaleski-Jones (2002) navode teoriju socijalne potpore, koja sugerira
da bi sama prisutnost dodatne odrasle osobe u domaćinstvu mogla dovesti do boljih ishoda
među djecom zbog povećane potpore i većih mogućnosti nadgledanja svoje djece u usporedbi
s obitelji samohranih roditelja. Samim tim, čak i očuh, kao nebiološki otac, ima uticaja i igra
bitnu ulogu u obitelji i razvoju djeteta. Povezujući loše rezultate djece s obiteljskom
strukturom, neki istraživači ukazali na uzročnu ulogu odsutnih i neuključenih očeva u razvoju
dječjih ponašanja i akademskih problema (Blankenhorn, 1995; prema Jaffee i sur., 2003).

Pojam privrženosti kao dijadijski odnos sugerira da bi kvaliteta tog odnosa mogla utjecati i na
očevo buduće roditeljstvo. Osobito, imati dijete koje je čvrsto vezano za njih može povećati
očevu motivaciju i samopouzdanje kao roditelja, a oba su ključna odrednica osjetljivog i
angažiranog očinstva (Lamb i sur., 1985; prema Brown, Mangelsdorf i Neff, 2012). Rezultati
rada Browna, Mangelsdorfa i Neffa (2012) su pokazali da u dobi od 3 godine, djeca stvore
sigurnije veze kada su njihovi očevi bili veći i po osjetljivosti i uključenosti. Osjetljivost je
bila posebno jak prediktor sigurnosti privrženosti, te je podržavala teoriju i istraživanje
privilegirajući ovaj aspekt roditeljstva kao primarnu odrednicu kvalitete privrženosti (De
Wolff i van IJzendoorn, 1997; prema Brown, Mangelsdorf i Neff, 2012). Nesumnjivo je
očevi stječu znanje o svojoj djeci, o sebi i o najdjelotvornijim roditeljskim praksama tijekom
prvih nekoliko godina djetetovog života.

1.3. Posljedice uključenosti oca u razvoj dijeteta:

U istraživanju Kuterovac-Jagodić i Kresteš (1996), očevo odbijanje da ulaže napor i da se
brine o djetetu, bilo je aspekt roditeljskog ponašanja koji je najčešće bio povezan s različitim
oblicima agresivnog ponašanja, posebno u obliku neizravne (relacijske) agresije kod
muškaraca i žena, očitovanja tjelesne agresije kod muškaraca i latentne verbalne agresije kod
žena. Ovi nalazi autora, ne samo da podupiru Rohnerovu hipotezu o odnosu između
odbacivanja, i agresivnog i neprijateljskog ponašanja u odrasloj dobi, već djelomično
podržavaju nalaze drugih studija prema kojima su hladni i odbačeni roditelji, koji su
primjenjivali disciplinu koja predstavlja izražavanje agresivnih impulsa, odgojili
neprijateljsku i agresivnu djecu (Eron, 1982; Parke i Slaby, 1983; prema Kuterovac-Jagodić i
Kresteš, 1996). Odbacivanje uključuje percepciju djece da nisu voljeni i traženi ili da smetaju
ili opterećuju roditelje. Stoga hladni i odbijajući roditelji, pogotovo očevi, frustriraju
emocionalne potrebe svoje djece i modeliraju nedostatak brige za druge, što može postati
opći pogled mladih na svijet. Kuterovac-Jagodić i Kresteš navode (1996) da dječaci
agresivno reagiraju na frustraciju emocionalnih potreba majki i očeva, dok djevojčice slično
reagiraju samo na očevo poricanje ljubavi. Rezultati te iste studije pokazuju da je očevo
neprijateljstvo i agresivno ponašanje negativno povezano s ekstroverzijom mladih muškaraca
te da su sinovi takvih očeva skloniji tome da budu tihi, rezervirani i introverzirani. Očeva
toplina predviđala je ovu Eysenckovu dimenziju ličnosti na ukupnom uzorku, sugerirajući da
privrženi otac može pozitivno pridonijeti djetetovom kasnijem ekstrovertiranom ponašanju.
Ovo potvrđuje Eysenckovu predpostavku da dijete može biti rođeno sa genetskim
predispozicijama za jednu dimenziju ličnosti, ali zbog vanjskih uticaja da poprimi suprotnu
(Fulgosi, 1997). U ovom radu, ta vanjska je upravo bila uticaj oca na dijete i samim tim vidi
se kako otac može svojim uticajem da promjeni tu urođenu ličnost svog djeteta.
2. KULTURALNE RAZLIKE U OČINSTVU

2.1. Tradicionalna uloga oca naspram moderne uloge:

McKeown (2001) navodi da u velikom dijelu zapadnog svijeta javna slika očeva
prožeta je dvosmislenošću i neizvjesnošću. Na primjer, postoji kontrast između tradicionalnih
i modernih očeva. Tradicionalni otac se doživljava kao marljivi hranitelj, ali koji često nije
prisutan, ni fizički ni emocionalno, za svoju djeci. Moderni otac se vidi kako gura kolica i
mijenja pelene, vodi djecu u školu i igra se s njima u parku itd. Postoje i slike oca koje
prikazuju i pozitivne i negativne osobine očinstva (Hillman, 1996; prema McKeown, 2001).
Postoje ljubazni očevi, pouzdani očevi, uključeni očevi, predani očevi, snažni očevi, ali
jednako tako, postoje i nezainteresirani očevi, nepouzdani očevi, slabi očevi, nasilni očevi,
odsutni očevi. Ova kaleidoskopska slika očinstva stoji u suprotnosti s javnim prikazima
povezanim s majčinstvom i slike majke, koje ima tendenciju da bude konstantno pozitivno -
premda i to može nositi skriveni teret (Featherstone i Holloway, 1997; prema McKeown,
2001). U tradicionalnoj obitelji, uz emocionalnu osnovu koju pružaju majke, očevi su
promatrani kao provoditelji discipline i poštivanja djece (Dette-Hagenmeyer1, Erzinger, i
Reichle 2014).

2.2. Kulturalni razvoj uloge oca i razlike u drugim kulturama naspram zapadne:

Povijesno su dokumentirani mnogi oblici očinstva. U starom Egiptu otac je bio

roditelj i odgojatelj djece. U staroj Grčkoj uloga "glave obitelji" bila je važnija, jer je otac
morao osigurati sigurnost i hranu za svoju obitelj. U monoteističkoj religiji, judaizma, otac je
postao važan kao predak u genealoškoj liniji obitelji (Werneck, 1998; prema Dette-
Hagenmeyer, Erzinger, i Reichle 2014). U antropologiji objedinjujući koncept je kultura, ili
konstrukt koji je definiran kao zajedničko znanje i prakse koji se ne prenose biološki sa
generacije na generaciju. Izrazita karakteristika kulture je ta što je po prirodi etnocentrična.
Jednom kada neko stekne kulturna uvjerenja i prakse i koristi ih neko vrijeme, postoji
tendencija da se osjećaju da su ta vjerovanja i prakse prirodne i univerzalne (Hewlett, 2000).
Rutinizacija i navike i priroda redovitih interakcija s drugima, koje je Bowlby (1969; prema
Hewlett, 2000) nazvao unutarnjim radnim modelima, oslikavaju emocionalnu osnovu
kulture. Pojedinci obično nisu svjesni emocionalne osnove kulture, osim ako ne vide ili ne
dožive nešto drugačije. Antropologija je identificirala znatne razlike u ulogama očeva između
kultura, u rasponu od ekstremne matrijahalne Na kulture u himalajskoj Kini, koja je označena
kao društvo bez očeva (Hua, 2008; prema Dette-Hagenmeyer1, Erzinger, i Reichle 2014), do
egalitarne Qhawqhat Lahu (Du, 2000; prema Dette-Hagenmeyer1, Erzinger, i Reichle 2014) i
suvremene zapadne kulture s egalitarnim tendencijama, i konačno patrijarhalne kulture u
drugoj krajnosti društva u kojima učinkovito izvršavanje zadataka, koji daju najviše statusa i
snage, olakšava veličina i snaga muškaraca (Wood & Eagly, 2002; prema Dette-
Hagenmeyer1, Erzinger, i Reichle 2014).

U istraživanjima raste sve više svijest da se univerzalni razvojni zadaci mogu različito
rješavati u različitim sociokulturnim okruženjima (Greenfield, Keller, Fuligni, & Maynard,
2003; prema Keller i sur., 2004). Jedan primjer takve razlike, jeste rad Kellera i suradnika o
razlikama u očinstvu Nso grupe u Africi, i Kostarikanskih očeva. Nso su jedna od najvećih
etničkih grupa na zapadnim travnatim poljima Republike Kamerun koja živi u tradicionalnim
poljoprivrednim zajednicama. Imaju patrilokalne obrasce naseljavanja s proširenim
obiteljima ili nuklearnim obiteljima s rođacima koji žive u blizini. Oni drže međusobno
povezane koncepcije obiteljskih odnosa, usredotočene na hijerarhiju, poslušnost i poštovanje
(Nsamenang, 1992; prema Keller i sur., 2004). Dok sa druge strane, očevi iz Kostarike su
opisani da vrijednuju srodnosti u obiteljskim odnosima, naglašavajući bliskost, poštovanje i
harmoniju (Rosabal-Coto, 2004; prema Keller i sur., 2004). Kulture sa kolektivističkom
orijentacijom, u koju grupu spadaju pretežito Azijske zemlje, stavljaju veći fokus na kolektiv
i čuvanje zajednica (pogotovo familije) pa u njihovim kulturama nema toliko konflikta
između roditelja i djeteta. Iako daju svojoj djeci autonomiju, zbog održavanja veza, idalje su
afektivno povezani svi iako razdvojeni (Mayseless, Wiseman, Hai, 1998). Ovo pomaže da se
smanje negativni uticaji i sukobi koji bi mogli nastati između oca i djeteta, pogotovo u doba
adolescencije, koji su opisani u prethodnom djelu rada. Ovakav način rada pokazuje npr.
Izraelska kultura u mnogim radovima (Hill i Holmbeck, 1986; prema Mayless, Wiseman,
Hai, 1998).
3. ZAKLJUČAK

Promatrajući razni spektar ljudskog iskustva i ulogu muškaraca u njihovim obiteljima,

ovaj rad je istaknuo kako otac utiče na odgoj djece od dojenčadi do tinejdžera i jedinstvene
izazove s kojima se očevi suočavaju u današnje vrijeme. Istraživanje očinstva je neosporno
očevi imaju ključnu ulogu u kognitivnom, socijalnom i emocionalnom razvoju svoje djece.
Uključeni otac je onaj koji je angažiran, dostupan i odgovoran. Osjetljiv je i podupire, njeguje
i privržava, utješi i prihvaća. Uključeni očevi snažno su vezani za svoju djecu. Ovi očevi
jačaju kognitivni razvoj svoje djece koji počinju u dojenačkoj dobi i traju kroz adolescenciju i
tinejdžerske godine. Svojoj djeci pružaju kritičko razmišljanje, motivaciju, komunikacijske
vještine i neovisnost koje će im biti od koristi tijekom njihovog životnog vijeka. Djeca su
mnogo društveno i emocionalnije razvijena kad su njihovi očevi uključeni. Oni su više
empatični, imaju bolja prijateljstva i lakše se nose s frustracijom i razočaranjem. Kad postanu
odrasli, vjerojatnije je da će djeca uključenih očeva imati zdrave i trajne brakove. Angažman
oca također može ići dosta prema prevenciji negativnog ponašanja u adolescenciji i
tinejdžerskim godinama. Djeca čiji su očevi uključeni mnogo je manje vjerojatno da će naići
na probleme sa zakonom, drogom i tinejdžerskom trudnoćom. Nisu samo djeca koja imaju
koristi od očeve uključenosti. Odnos majka - otac može procvjetati kada je otac više uključen,
a sam otac može primijetiti značajna poboljšanja u vlastitom životu i sreći. Iako mnogi
čimbenici mogu utjecati na očevu uključenost s njegovim djetetom, u većini je situacija
moguće da očevi prihvate i istaknu se na svom važnom poslu u odgoju djece. Ključevi su
dosljednost, suosjećanje, pažnja i vrijeme. Kad su očevi u stanju pružiti sve gore navedeno,
svi u obitelji zasigurno imaju koristi - uključujući i tatu. Pomaganje muškaraca s niskim
primanjima da razviju sposobnost za zaradu i postanu odgovorni očevi važan je cilj socijalne
politike, jer potencijalne koristi, uključujući veću produktivnost muškaraca, veću stabilnost
njihove djece i poboljšane ekonomske rezultate za djecu i njihove roditelje će imati koristi u
društvu u cjelini. Dosadašnji kombinirani rezultati pokazuju da poboljšanje života muškaraca
i njihovih obitelji s niskim prihodima nije lagan pothvat. Iako su mnogi nerezidentni očevi s
niskim primanjima jako zainteresirani za izgradnju odnosa sa djecom i pružanje njihove
podrške, potreban je sveobuhvatan spektar usluga za rješavanje njihovih različitih potreba.
Istraživanje je pokazalo da su očevi, bilo bogati ili siromašni, važni svojoj djeci. Čak i uz
nesigurne mogućnosti financiranja, programi očinstva će se vjerojatno nastaviti, a njihov će
broj vjerojatno rasti. Ove inicijative za rano očinstvo pružaju vrijedne lekcije za razvoj
sljedeće generacije politika i usluga koje će poboljšati život muškaraca s niskim primanjima i
njihovih obitelji.

4. LITERATURA

Biller, H. B. (1969). Father dominance and sex-role development in kindergarten-age boys.

Developmental Psychology, 1 (2), 87–94.

Bowlby, J. (1953). Materinska briga za dijete i duševno zdravlje. Zagreb: Zaštita zdravlja.

Brown, G. L., Mangelsdorf, S. C., & Neff, C. (2012). Father involvement, paternal
sensitivity, and father−child attachment security in the first 3 years. Journal of Family
Psychology, 26 (3), 421–430.
2. Popis literature

Dion, K., Berscheid, E., & Walster, E. (1972). What is beautiful is good. Journal of
Personality and Social Psychology, 24(3), 285–290. doi10.1037h0033731

Eagly, A. H., Ashmore, R. D., Makhijani, M. G., & Longo, L. C. (1991). What is beautiful is
good, but…: A meta-analytic review of research on the physical attractiveness stereotype.
Psychological Bulletin, 110 (1), 109–128. https://doi.org/10.1037/0033-2909.110.1.109

Fulgosi, A. (1997). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga.

Clifford, M. M., & Walster, E. (1973). The Effect of Physical Attractiveness on Teacher
Expectations. Sociology of Education, 46 (2), 248. doi10.23072112099

Langlois, J. H., Roggman, L. A., Casey, R. J., Ritter, J. M., & et al. (1987). Infant preferences
for attractive faces Rudiments of a stereotype. Developmental Psychology, 23 (3), 363–369.
doi10.10370012-1649.23.3.363

Larsen, J. R., i Buss, M. M., (2008). Psihologija ličnosti. Zagreb: Naklada slap.

Johnson, S. K., Podratz, K. E., Dipboye, R. L., & Gibbons, E. (2010). Physical Attractiveness
Biases in Ratings of Employment Suitability: Tracking Down the “Beauty is Beastly” Effect.
The Journal of Social Psychology, 150 (3), 301–318. doi:10.1080/00224540903365414

Leder, H., Forster, M., & Gerger, G. (2011). The glasses stereotype revisited: Effects of
eyeglasses on perception, recognition, and impression of faces. Swiss Journal of Psychology
70 (4), 211–222. https://doi.org/10.1024/1421-0185/a000059

Pallant, J. (2011). SPSS Survival Manual: A step by step guide to data analysis using SPSS.
Australia: Allen & Unwin.

Sigelman, C. K., Thomas, D. B., Sigelman, L., & Ribich, F. D. (1986). Gender, physical
attractiveness, and electability: An experimental investigation of voter biases. Journal of
Applied Social Psychology, 16 (3), 229–248. https://doi.org/10.1111/j.1559-
1816.1986.tb01137.x
 3. Tabele

Tabela 1. Deskriptivni statistici

Minimum Maksimu M SD
m
Samoefikasnost 22 50 39.90 6.20
Akademske 23 41 31.61 5.03
vještine
Motivacija 34 90 62.05 12.15
Interesi_R 15 46 27.96 7.63
Interesi_I 18 47 33.23 7.99
Interesi_A 10 47 26.83 9.69
Interesi_S 17 50 37.49 6.97
Interesi_E 13 47 30.61 8.62
Interesi_C 10 40 22.65 8.15
Prosjek ocjena 6.65 10 8.13 .78

Tabela 2. Koeficijenti korelacije

Prosje samoefikasnos AV motivacij interesi_ interesi_ interesi_ interesi_

k t a R I A S
ocjena
:
Prosjek 1 .102 .26 .184 -.229 -.061 .031 .366 **

ocjena: 5
Samoefikasnos 1 .14 -.140 .021 .160 -.097 .347 **

t 0
AV 1 .377**
-.188 -.180 -.128 .192
Motivacija 1 .050 .068 .300 *
.204
interesi_R 1 .318 *
.201 -.047
interesi_I 1 .252 .208
interesi_A 1 .077
interesi_S 1
interesi_E
interesi_C