Dijalektologija 1

◦ znanost koja proučava narječja, dijalekte, govore, idiome, žargone lokalnih i društvenih okolina u njihovu
suvremenom stanju i povijesnom razvitku (sinkronijski i dijakronijski)
◦ ustanovljuje: sadašnje i nekadašnje granice njihova govornog područja; smjer i opseg širenja i povlačenja;
njihovo miješanje, prožimanje i nestajanje
◦ metode proučavanja: izravno na terenu i ankete
◦ u 17. st. Juraj Križanić – zajedničko čakavskom i ruskom, a različito od štokavskog
◦ od sredine 19. st. prvi pravi dlkt radovi
◦ 1843. Antun Mažuranić, pišući o Vinodolskom zakonu, opisao glavne fonološke i morfološke crte
tadašnjeg vinodolskog govora
◦ dijalektni sustavi: apstraktni – narječje i dijalekt
konkretni – grupa govora i mjesni govor
◦ tri hrvatska narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko

◦ narječja nazvana po upitno-odnosnoj zamjenici

čakavski → ča < *č6
štokavski → što < *č6to < *č6 + to (za pojačavanje)
kajkavski → kaj [kъ, ka, ko, ki, ke, ka; razvoj nije mogao ići od kъ zato što bi nastalo ke (kẹ); srednji
rod mn + navezak –j; usp. tъ > taj, onogaj, onomuj]

◦ ča se realiziralo različito:
cakavski govori: ča > ca
samoglasničke promjene: ča > čo/co,če/ce i sl.
◦ kaj se realiziralo različito:
kaj > koj, kuj, kej, ke
◦ što se realiziralo različito:
što // šta
◦ postojanje zamjenice ča u govoru jedan je od najvažnijih kriterija za određivanje čakavskog narječja jer te
zamjenice nema ni u jednom drugom sustavu
◦ nepostojanje zamjenice čas u nekom govoru ne znači da taj govor nije čakavski jer zamjenica ča meže biti
zamijenjena sa kaj ili što
◦ Božidar Finka: upotreba odnosno-upitne zamjenice što ili kaj (u nekim čakavskim govorima) vanjski je,
formalni znak služenja narječjem većeg prestiža
◦ ča se d. više ne govori na cijelom području čakavskog narječja:
što → najistočniji čakavski otoci Korčula i Lastovo
→ čakavski dio Pelješca
→ na uski čakavski obalni pojas u Dalmaciji
kaj → Istra oko gornjeg toka Mirne
→ dio čakavskih govora južno od Kupe
◦ prijedlozi + ča
◦ ča > što / šta / kaj; ali zač, poč
◦ A. Mažuranić 1843. u Ozlju, Krašiću i Draganiću – kaj umjesto ča; zamjenica ča povezana s akuzativnim
prijedlogom gubi krajnji samoglasnik a i pridodaje prijedlogu ispred č
→ poč, nač, zač, vač/uč, uzač, nizač, krozač, nadač, podač, predač...

◦ dijalekti čakavskog:
1. buzetski ili gornjomiranski
2. jugozapadni istarski ili štokavsko-čakavski
3. sjeverno-čakavski ili ekavsko-čakavski
4. srednjočakavski ili ikavsko-ekavski
5. južnočakavski ili ikavsko-čakavski
6. lastovski ili jekavsko-čakavski

1
◦ samoglasnici
◦ čakavski sustav karakterizira pojačana, jaka vokalnost
◦ manifestira se: a) vokalizacijom jora i jera u slabom položaju
b) povećanim brojem vokala

◦ vokalizacija jora i jera ə > a

◦ ali i: ə > e → u dijelu Cresa (Osor, Orlec): sen, sna, denes, deneska, Krk (Omišalj, Vrbnik): kesno, leket,
legek, petek, Omišej
ə > ȩ → Slum (buzetski dlkt): dȩnȩs
ə > o → Dobrinj na Krku: kosno, lokot, logok, petok; Veli Mlun (buzetski dlkt): hrbot
i u tim govorima u dijelu primjera ə > a (sekundarno produljeni slog i u nekim morfološki
uvjetovanim kategorijama)
◦ vokalizacija jora i jera i u slabom položaju rezultat je jake vokalnosti; i drugdje na slavenskoj periferiji, od
zapadnoslav. u polapskom do južnoslav. najizrazitije u čakavskom
◦ obično u prvom slogu dvosložnih riječi *məgla > magla, *təma > tama
◦ *və > va uz v ili u – prijedlog; prefiks – vazest, vavek, vavik, vajk, važgat (vežgat, vožgat)
◦ *kədě > kade // kadi
◦ *məlinə > malin, toponim: Malinska; prezimena: Malinar...
◦ N sg *pəsə > pas
◦ G sg *pəsa > pasa (pesa, posa)
◦ DL sg *məně > čak. mane
◦ I sg *mənojǫ > manon, manun, manu, monun...

◦ povećani broj vokala – zatvaranjem ili otvaranjem nekih samoglasnika

– diftognacijom
◦ dugo ā osim što može biti srednje, u nekim se govorima zatvara ā > ạ → Vrgada, Lošinj, jug Cresa,
susjedni otoci do Suska
◦ samoglasnički sustav sa 6 samoglanika: aeiou + ạ
◦ zatvaranje samoglasnika – srednji samoglasnici e i o mogu se zatvarati ē > ẹ, ō > ọ
◦ tada samoglasnički sustav ima 7 samoglasnika: aeiou + ẹ, ọ
◦ otvaranje samoglasnika – kratki srednji samoglasnici e i o mogu se otvarati e > ȩ, o > otvoreno o
◦ 7 samoglasnika u sustavu: aiu + ẹ, ọ, ȩ, otvoreno o
◦ diftongacija
◦ diftong je složeni glas koji nastaje neprekinutim klizanjem iz položaja jednog vokala u položaj drugog u
istom slogu (Simeon, 1969)
◦ obično se u istom govoru diftongiraju dva srednja vokala (e, o) ili a
◦ diftongacija samo u dugom (naglašenom ili nenaglašenom) slogu
◦ u većem broju govora s diftongacijom nema ograničenja pa se diftongiraju dugi
◦ pr. žienska, plieća, groad, gloava...
◦ u nekim govorima postoji ograničenje: diftongira se vokal samo u zatvorenim, ali ne i otvorenim
slogovima
◦ pr. piet, peta...
◦ samoglasnici e i o doftongiraju se uvijek na isti način u zatvorenom smjeru → e > ie, o > uo
◦ obično diftongacija srednjih samoglasnika ide paralelno pa se u istom govoru diftongiraju oba
◦ u nekim rjeđim govorima diftonigra se samo dugo ē, a ō se ne mijenja
◦ pr. prekčiera, živiemo → Ličko Lešće; ženie → Sinac; ali: moj, tvoj
◦ ā > oa → Šolta, dio Brača, kvarnerski otoci; pr. zdroavje, joa, Moate
◦ ā > ao → dio Hvara; pr. jaoje, maola, traova
◦ ā > ua → Nugla – Buzet, M. Lošinj, Nerezine, Sv. Jakov; pr. kvuas, nuać, juaje, harvuaski
◦ ā > uo → Račice – Buzet; pr. duon, zuoć
◦ diftongacija uz zatvaranja: u nekim govorima mogu se paralelno čuti zatvorni vokali uz diftonge; tako se
na Žirju ē može izgovarati kao ẹ ili kao ie (pr. jednẹ // niemamo), a ō se može realizirati kao ọ ili uo (pr.
gornji // puojti, muoj)
2
◦ slogotvorno r
◦ u nekim govorima može biti kratko i dugo, pr. p'rst, trn (dugo)
◦ može imati neka ograničenja u govorima – često se ne može ostvariti opreka po duljini pa se r obično
ostvaruje kratko
◦ tamo gdje nema opreke po duljini ne može se ostvariti niti opreka po intonaciji pa je u nekim govorima: a)
kratko i nenaglašeno r; pr. prvi; b) kratko i naglašeno r; pr. b'rdo
◦ govori s kratkim r češći su i nalaze se od sjevera do juga čakavskog područja; pr. smrt, brz, srce →
Vodice, Novi V., Krk, Šolta, Čiovo, Drvenik, Brač
◦ govori koji čuvaju razliku između kratkog i dugog r nalaze se u vodičkoj i ličkoj regiji; pr. krv, crkva:
b'rdo, z'rcalo
◦ sekundarno slogotvorno r – otpadanjem susjednih vokala; pr. grhota, pokrvalo, trlja, prletit, prtočit,
prvarit, brme, vrteno itd.
◦ slogotvorno r // V + r
◦ na čakavskom području ima govora u kojima se uz r ostvaruje popratni vokal
između govora sa slogotvornim r i govora s Vr ne može se točno povući granica; ponekad može u istom
govoru biti slogotvorno r i Vr; pr. pərvi // prst → Žirje, Vrgada
◦ V+r
◦ V = a, o, e
◦ u mnogim je govorima refleks jora, jera i popratni vokal uz r isti glas; mišljenja da je vokal uz r zapravo
kontinuanta jora i jera, tj. da je nastao njihovom vokalizacijom – vokal uz r nije nastao vokalizacijom
jerova; pr. jor, jer > e (denes, otec), V = a (čarn, čarjen) → Osor

◦ slogotvorno l > u
◦ pr. mučat, jabuka, suza → Krk
◦ slogotvorno l > el → Vrbnik; pr. belha, delgo, velna; ali sence
◦ slogotvorno l > e → Omišalj; pr. beha, dega, seza, vena
◦ slogotvorno l > o → Dobrinj; pr. boha, dogo, jaboko, kok, pon
◦ slogotvorno l > al → Baška; pr. dalgo
◦ slogotvorno l > l → Jurandvor, Stara Baška, Garica, Punat; pr. dlgo, klk
◦ slogotvorno l > el → Orlec na Cresu; pr. belha, delgi, velna, selza; ali sence
◦ slogotvorno l > o → Lastovo; pr. jaboka, pon, dog, dobe; ali muči

◦ ěię
◦ prelaz jata iza palatala u a; pr. legěti > ležěti > ležati; slyhěti > slyšěti > slyšati, krikěti > kričěti > kričati
◦ ta pojava bila u čakavskom sveobuhvatnija, pa se proširila i na druge primjere s ě i na primjere s ę,
prednjim nazalom u istoj poziciji, tj. iza palatala
◦ na čakavskom pordučju su ě i ę iza palatala davali isti rezultat – a
◦ ě > a; pr. njadra, njazlo, jadro, jadriti, jadrenjak, prama itd.
◦ ę – j, č, ž + ę > ja, ča, ža; pr. jazik > zajik, počati, žati, jačmen, prijati, jatra, jatrva, žaja itd.
◦ ta pojava najšire je potvrđena u leksemu žalac
◦ u nekim kajkavskim i zapadnijim štokavskim govorima potvrđeno je i prijati, jačmen i sl.
◦ u čakavskim govorima pojava je proširenija, a u prošlosti je bila još bolje zastupljena; d. je u čakavskom
potrvđen samo manji broj primjera
◦ u ostalim slučajevima ę > e

◦ ě
◦ najstarije zamjene jata nisu teritorijalno omeđene, novije jesu
◦ najstarije zamjene jata ovisile su o tome što mu je prethodilo (ě > a iza palatala)
◦ refleks jata u čakavskom:
1. ekavski → sjeveroistočna Istra, Kastavština, Rijeka, Cres
2. ikavsko-ekavski → Dugi otok, Kornati, Lošinj, Krk, Pag, Ogulin, Brinje, Otočac
3. ikavski → zapadna Istra, Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta
4. jekavski → Lastovo
3
 5. ẹ / i u naglašenom položaju, y u nenaglašenom → buzetski dijalekt
◦ ikavsko-ekavski refleks jata po pravilu koje su formulirali Jakubinskij i Meyer

t
+a
d
s
+o
z
ě+
n =e
l +u
r
st
+ø
zd

◦ pr. leto, ded, testo, rezati, delo, koleno, mera

◦ civ, crip, mliko, vrime, dica, dite, rika, brig, kadi/(g)di
◦ zvezda, žlezda, testo, mesto
◦ inače ě > i
◦ ni na srednjočakavskom području nije dosljedno proveden
◦ analogija – iznimke
◦ zapadnije u korist ekavskog refleksa, istočnije u korist ikavsko
◦ izvorište u praslavenskoj fonetici; potvrđeno i u poljskim dijalektima; i u dijelu kajkavštine (u ozaljskom
poddijalektu prigorskoga dijalekta, na staroj kajkavsko-čakavskoj granici)
◦ ikavsko-ekavski refleks jata nije spoj dvaju reflekasa pristunih na čakavskom području, nego je rezultat
zakonitosti koja je inače potvrđena na slavenskom području

◦ zatvaranje i diftongacija ē i ě
◦ u ekavskim i ikavsko-ekavskim govorima može se zatvarati ili diftongirati prema pravilima koja inače
vrijede u tom govoru kao i svako drugo e

◦ jekavski refleks jata na Lastovu

◦ dugi i kratki ě > je
◦ P. Šimunović: ě > ẹ > ie; diftong ie kasnije se defonologizirao u sekvencu fonema j-e; presto je biti jedan
fonem, diftong i prešao u dva fonema, monoftonga

◦ refleks jata u buzetskom dijalektu

◦ u naglašenom položaju u nekim govorima buzetskog dijalekta a) uvijek ě > ẹ; pr. r'ẹzat, br'ẹh
◦ u naglašenom položaju u nekim govorima buzetskog dijalekta b) kratki naglašeni ě > ẹ; pr. r'ẹzat
dugi naglašeni ě > i; pr. br'ih
◦ u Nenaglašenom položaju u buzetskom dijalektu ě > y; pr. pys'ak

◦ akcentuacija
◦ naglasak je spoj siline (naglašenost/nenaglašenost), intonacije (ulaznost/silaznost) i trajanja
(dujina/kraćina)
◦ za određivanje akcenatskog sustava potrebni: akcenatski inventar, mjesto naglaska i fiziologija naglaska
◦ u tipičnim čakavskim govorima očuvan je starohrvatski inventar od tri naglaska:

◦ najstariji je govorni tip sa sačuvanim prednaglasnim i zanaglasnim duljinama: glava, videl, deseti; pz. vidi,
pita
◦ češće su očuvane nenaglašene duljina samo u prvom slogu ispred naglaska, a u zanaglasnom je položaju
došlo do pokraćivanja, tj. neutralizacije: ruka, ruke, ali deseti, videl; pz. vidi, pita

4
◦ i prednaglasne se duljine mogu pokratiti: u nekim govorima samo ispred dugih naglasaka (pitati, ruka, ali
ruke), a u nekim govorima u svim pozicijama (pitati, ruka, ruke)
◦ akcenatski tipovi:
1. stari – podudara se sa starohrvatskim sustavom
2. stariji – na starom akcenatskom mjestu promjena intonacije ili trajanja ili i jednog i drugog
(metatonija)
3. noviji – djelomično pomicanje naglasnog mjesta
4. novi – potpuno pomicanje naglasnog mjesta (metataksa)
◦ duljenje
◦ 1. položajno duljenje u zatvorenom slogu: a) na sjevernočakavskom području ' > ˜
pr. dim, starca, prag, bob, divojka
b) na južnočakavskom području ' > ˆ
pr. dim, starca, prag, bob, divojka
◦ 2. sjevernočakavska metatonija: ' > ˆ
◦ pr. u nekih glagola: ginuti ginen, prekinut prekine, lajat laje; i pridjeva: dugo, bogato
◦ na jugu nema takve metatonije, ostaje kratki '
◦ takva metatonija postoji i u kajkavskom
◦ 3. duljenje pri regresivnom pomaku naglaska
◦ pr. tako, dobro, svoja, koza, selo, žena, sestra, dica, tvoja, moja → Šolta, Čiovo, Trogir, dio Istre, dio
Žumberka, dio Like
◦ «kanovačko» duljenje nalazimo u štokavskom i čakavskom, u riječima tipa noga, svoja, loza, žena, dobro;
Belić htio dokazati da se u tome vidi utjecaj štokavskog na čakavski sustav, ali Junković u Prilogu za
suvremenu čakavsku dijalektologiju dokazuje da je to sustavna pojava u čakavskom narječju
◦ česta tendencija duljenja u nekim položajima, realizira se u inventaru određenog govora:
a) u troakcenatskim govorima kao ˜ - pr. dobro, svoja, koza, selo, žena, sestra, dica, tvoja, moja
b) u dvoakcenatskim govorima kao ˆ - pr. dobro, svoja, koza, selo, žena, sestra, dica, tvoja, moja
◦ 4. duljenje kratkog naglašenog a u otvorenom slogu izvan ultime i pri prijelazu naglaska na prijedlog
(južnočakavski otočni govori)
◦ pr. jama, krava, žatva, mama, maška, starac, vajalo bi, lakat, stavit, žerava, darivaju, bižala, na glovu, za
ruku, na nebo, za dušu
◦ dvostruki akcent – noga, ruka

◦ suglasnici
◦ praslavenski *tj, *təj, *stj, *stəj, *skj
◦ *tj, *təj > ť – pr. sveťa/sviťa, oťteš, cveťe/cviťte, braťa
◦ *stj, *stəj > šť – pr. dvorišťe, ognjišťte, lišťte, kršťani, kršťen, mašťun, košťun
◦ *skj > šť – pr. dašťica, išťen; ali i št u JZ Istri
◦ praslavenski *dj, * dəj
◦ najčešće *dj, * dəj > j – pr. tuji, mlaji, slaji, meja, mejaš, rojen, žeja, preja, saje → Krk
◦ rjeđe *dj, * dəj > ž – pr. mlaži, saži, žeža, posažen, rožen, vižen, saže (=čađa) → Vodnjan
*dj, * dəj > ď – noviji refleks, mekši od štokavskog, gotovo kao d+j (Mate Hraste)
*dj, * dəj > – najnovije, pod štokavskim utjecajem
◦
◦ strano zamjenjivano se ž – pr. žep, žigerica
◦ asimilacijom od č (uz zvučne suglasnike) > ž – pr. svidožba//svedožba

◦ cakavizam – pojava dobila ime po izgovoru zamjenice ča, ali sama je pojava sveobuhvatnija i donosi bitne
promjene u suglasnički sustav
1. tip → č, c > c – pr. ca ťu cinit cili dan
→ ž, z > z – pr. zena je zivila za nj
→ š, s > s – pr. nasla san
podtip: č, ć, c > c – pr. ca cu cinit cili dan – dio Istre
2. tip → č, c > c – pr. ca ťu cinit cili dan
→ ž, z > ź – pr. źena je źivila źa nj
5
 → š, s > ś – pr. naśla śan
– ź i ś u hsj nisu samostalni fonemi (ali lišće)
◦ rasprostranjenost: od Istre do SDO – Vis, Hvar, Brač, Pag, Molat, Ist, Silba, Rab, Krk, Cres, Lošinj,
Susak; na kopnu – dio Istre, Trogir; postojao i drugdje: Omiš, Bakar, Senj, Rijeka, Šibenik (samo najstariji
dio, izvan zidina, štokavski)
◦ V. Malecki prvi sustavno proučavao cakavizam; zabilježio gdje se sve javlja, povezao ga sa sličnom
pojavom u poljskom, oba slučaja objašnjavao stranim utjecajem (mletačkim i pruskim)
◦ neki poljski slavisti nisu se slagali s njegovim mišljenjem; Josip Hamm nije se slagao isključivo s teorijom
utjecaja izvana, otvorio put za pronalaženje odgovora u sustavu samom
◦ Milan Moguš: potencijal u sustavu, mogućnost derivacije; prazno mjesto u sustavu može se (ne mora)
popuniti, može doći do nastanka nečeg novog (novi fonemi); strani sustav – pripomoć i poticaj, ali ne i
jedini uzrok promjenama; promjene se lakše ostvaruju u nenormiranim sustavima
◦ sustav prije promjena: c, s, z, č, š, ž, ť; maksimalan sustav: c, s, z, č, š, ž, ť, ź, ś
◦ takav se maksimalan sustav nije ostvarivao u govorima, nego se reducirao:
1. tip – c, z, s, ť → Cres, Veli Lošinj, istočna obala Istre; pr. ocenas, dusa bozja, cetiri
2. tip – c, ť, ź, ś → Trogir, Mali Lošinj, Kastav, središnja Istra, Krk (Baška, Batomalj, Jurandvor);
pr. covik, poceli, cudo, nic, cvarcak, bacva, śin, źlo, śte ucinili, naśa, śeśtra, vlaśi, źiet, źikva, źilca
◦ redukcija fonema može ići i dalje, sve do svođenja na samo jedan niz, što je rijetko potvrđeno; podtip 1.
tipa cakavizma – c, s, z → dio Istre; pr. ca cete, svica
◦ homografi: 1. koza, 2. koźa – 1. koz'a : k'oza; 2. koź'a : k'oźa

◦ čr
◦ čuvanje skupa čr i čr: črivo/črevo, črn
◦ prijelaz čr > cr nije karakterističan za čakavski kao cjelinu
◦ čr > cr u onim govorima u kojima postoji cakavizam, tj. gdje svako č zamjenjuje sa c
◦ cakavizam je čakavska osobina pa takve prijelaze smatramo sustavnim, a ne utjecajem sa strane

◦ novi suglasnički skupovi – slabljenje napetosti

◦ pr. ni ti olni vojku maški, maška, pošmen, vojka, pripejka, pokova, pojpis, olgovoriti, polpis, olgojit
◦ -K > - ø – pe, dese, doni, digni, on te kaza žalos, rados, dvanajs, posa, mašte
◦ stupanj napetosti glasova od manjeg prema većem:
vokali – j – l – nazali + v, zvučni i bezvučni suglasnici (frikativi, afrikate)
◦ suglasnik udaljeniji od samoglasnika slabi, njegova napetost slabi; razni načini, neznatno, za tri stupnja,
potpuna redukcija
◦ prijelaz afrikata u frikative – pr. prslono ni ni maški drogo, maška, težaški, petsto > pecto > pesto, hrvatski
> hrvacki > hrvatski
◦ bezvučni suglasnik > v, rijetko potvrđeno – pr. klu-pko > klu-vko
◦ zvučni ili nezvučni > l – pr. odgovorit > olgovorit, potpis > polpis, u zolnju, jelnega zaduha davi
◦ zvučni ili bezvučni > j – pr. u pripeťku > u pripejku, potkova > pojkova, odgojit > ojgojit, dobar je ko
kruh svajdonji
◦ potpuna redukcija – pr. gdi > di, kťi > ťi, ka ťe di, tica, na zonu, u zonju

◦ završno m
◦ prijelaz dočetnoga –m > -n u gramatičkim morfemima i nepromjenjljivim riječima, npr. Govorin s jednin
dobrin čovikon, sedan, osan; ali grom, kum, dim
◦ čakavski i štokavski govori uz more i u nekim govorima unutrašnjosti (npr. sinjski, kninski, imotski kraj)
◦ iznimke: rijetko u leksičkim morfemima promjenjivih vrsta riječi –m > -n: Vezen, Vozon, san, sran
◦ u Omišlju na Krku –m ne prelazi u –n
◦ u staroj literaturi, npr. kod Marulića, m i n na kraju riječi i sloga često su se zamjenjivali tildom, pr. jaziko,
testameta
◦ nastavci i nepromjenjive riječi m i n ne oponiraju = nije ostvariva opozicijia m i n; leksički morfemi:
opozicija između m i n ostvariva, zbog toga se u pravilu u toj poziciji m ne zamjenjuje s n
◦ tamo gdje se opozicija ne ostvaruje, nema opasnosti od gubitka obavijesti pa se slobodno može ostvariti
bilo jedan, bilo drugi element
6
◦ u čakavskom se uglavnom ostvaruje n

◦ završno l
◦ čuva se u sva tri narječja; ne čuva se na cijelom čakavskom području
1. zona – uvijek se čuva, tj. u imenicama, pridjevima i m.r. jd. gl. pridjeva radnog
→ središnja i istočna Istra, Kastavština, kvarnerski otoci, Hrvatsko primorje, Gorski kotar
pr. posal, debel, pekal, govoril (Buzet – delal, ali šaw, vow, tupof 'topola')
2. zona – čuva se samo u imenicama i pridjevima, a u pridjevu radnom ne
→ dalmatinsko otočje, Krk
pr. posal debel, govori, reka, kupova (odstupanja na Braču i Hvaru – i prid. radni, hodil, npr.)
3. zona – ne čuva se ni u jednom ni u drugom
→ Vodnjan, Omišalj
pr. fažo, mižo, pajo, debeja, goja, bili, cili, reka, vidija, čuja, vese, zva, ču
◦ Božidar Finka: rijetki su govori u kojima se različito ponašaju imenice mučkog roda od imenica ženskog
roda; dol > doja, trabakul > trabakuja, bol, sol

◦ sufiks l u muškom rodu jednine glagolskog pridjeva radnog:

1. čuvanje –l → sjever čakavskog područja, sjeverna i istočna Istra, kvarnerski otoci, Hrvatsko
primorje, čakavska unutrašnjost; Brinje, Cres, Hvar, Krk, Komiža, Nerezine, Nerežišće, Novi V.,
Ogulin, Oštarije, Otočac, Rab, Senj, Susak
–l+ø=l+ø
pr. išal, mogal, zakasnil
2. govori koji imaju ø na mjestu –l nez obzira na koji vokal završava osnova → jug čakavskog
područja, zadarski otoci, sjever Krka, sjeverozapadna Istra, Žumberak; Brač, Dugi otok, Hvar, Istra,
Korčula, Krk, Šolta, Ugljan, V. Iž, Vis
–V+l+ø=V+ø+ø
pr. tresa, hodi, govori, poje, pita
3. govori sa ø na mjestu –l u glagola s osnovom na a, a –ja na tom mjestu u glagola na ostale vokale
nalaze se između prve dvije grupe govora → šibensko otočje, obala od Petrčana do Kambelovca,
otoci Čiovo i Drvenik, zapadna i južna Istra
–a+l+ø=a+ø+ø
– V (≠a) + l + ø = V + ja + ø
pr. vidija, reka, zva, bija, gorija, posudija, čuja, da, kupova, drža
4. rijetki su govori koji u muškom rodu jednine glagola na bilo koji samoglasnik imaju –ja na mjestu
– l → Murter, Privlaka kraj Zadra
– V + l + ø = V + ja + ø
pr. gledoja, pisoja, igroja, daja