Gramatika

Osnove gramatike hrvatskoga standardnog jezika:

FONETIKA I FONOLOGIJA

GLASOVI, FONEMI I ALOFONI

GLASOVI HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

GLASOVNE PROMJENE

NAGLASAK U HRVATSKOME STANDARDNOM JEZIKU

MORFOLOGIJA

MORFEMI

ALOMORFI

VRSTE RIJEI:

IMENICE

ZAMJENICE

PRIDJEVI

BROJEVI

GLAGOLI

GLAGOLSKE VRSTE

PRILOZI

PRIJEDLOZI

VEZNICI

ESTICE

USKLICI

SINTAKSA

SINTAKSA I SINTAKTIKI ODNOSI

REENICA

PODJELA REENICA PREMA SASTAVU

RED RIJEI U REENICI

PREDIKAT

SUBJEKT

PRILONA OZNAKA

OBJEKT

APOZICIJA

ATRIBUT

LEKSIKOLOGIJA

PODRUNA RASLOJENOST LEKSIKA

VREMENSKA RASLOJENOST LEKSIKA

FUNKCIONALNA RASLOJENOST LEKSIKA

JEZINO POSUIVANJE

IMENA

POPIS PREPORUENE LITERATURE

Glasovi, fonemi i alofoni

GLAS

najmanji odsjeak izgovorene rijei

skup akustikih svojstava koji se opaaju i zovu se razlikovna obiljeja

FONEM

jezina jedinica koja nema znaenja

nema znaenje, ali bitan je za znaenje po tome to udruivanjem s

drugim fonemima nastaju rijei razliita znaenja

Govornik hrvatskoga jezika razlikuje rijei brti i prti na osnovi njihova glasovnoga
sastava. Niz r a t i isti je u obje rijei, a razlikuju se glasovima b i p.
ALOFON

glasovna inaica fonema

Izgovor glasa ovisi o pojedincu (tj. o govorniku) i o okolini u kojoj se glas nae.
U hrvatskom standardnom jeziku akustiki se relativno jednostavno mogu razlikovati
sljedei alofoni: [], [], [], [F], [] i [].
Tako se na primjer fonem /n/ ostvaruje kao alofon [] ispred /k/ ili /g/:
banka [bka]

Glasovi hrvatskoga standardnog

jezika
GLASOVI HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Hrvatski standardni jezik ima 32 glasa u ulozi fonema. To su u fonolokoj transkripciji:

OPIS I PODJELA GLASOVA

Glasovi hrvatskoga standardnoga jezika koji predstavljaju foneme opisuju se prema
prema njihovim akustikim i artikulacijskim svojstvima.
I. AKUSTIKA SVOJSTVA GLASOVA: vokalnost, umnost, kompaktnost, difuznost,
gravisnost, akutnost, nazalnost, neprekidnost, zvunost, stridentnost i napetost.
II. TVORBENA (ARTIKULACIJSKA) SVOJSTVA GLASOVA:
GLASOVI I NJIHOVA ARTIKULACIJSKA SVOJSTVA

SAMOGLASNICI (OTVORNICI, VOKALI) U HRVATSKOM STANDARDNOM JEZIKU:

Samoglasnici se po mjestu tvorbe dijele:
1. prema vodoravnom poloaju jezika u odnosu prema tvrdom nepcu

prednji: i, e, ie

srednji: a

stranji: o, u

2. prema stupnju uzdignutosti jezika prema nepcu

visoki: i, u

srednji: e, o

niski: a

3. prema poloaju usana

neutralan poloaj: e, i

iroko otvorena usta: a

malo ispupene usne i okrugli, uski otvor: o, u

Slogotvorno r za razliku od suglasnika r ima veu zvonkost i due traje pa ima vei broj
treptaja. Po mjestu tvorbe slogotvorno r nenepani je, nadzubni glas kao i suglasnik r.
Mukli, neodreeni glas va () nefonemski je vokal, koji se izgovara uz neslogotvorne
glasove.
SUGLASNICI (KONSONANTI) U HRVATSKOM STANDARDNOM JEZIKU:
SUGLASNICI PREMA MJESTU TVORBE:
1. prema sudjelovanju pominih govornih organa:
A) usneni:

dvousneni (bilabijali): p, b, m

zubnousneni (labiodentali): v, f

B) jezini:

prednjojezini: , , , , c, z, s, t, d, n, l, r

srednjojezini: j, lj, nj, ,

stranjojezini: k, g, h

2. s obzirom na poloaj pominih govornih organa prema nepominima:

A) ispred tvrdog nepca:

usneni (labijali): p, b, m, v, f

zubni (dentali): c, z, s, t, d, n

nadzubni (alveolari): r, l

B) na tvrdom nepcu nepanici ili palatali:

prednjotvrdonepani: , , ,

stranjotvrdonepani: nj, lj, j, ,

C) iza tvrdog nepca mekonepani, velari: k, g, h

SUGLASNICI PREMA NAINU PROLAZA ZRANE STRUJE (NAINU TVORBE):
A) sonanti:

nosni (nazali): m, n, nj

treperavi (drhtavi, vibranti): r

spiranti: v, j

boni (laterali): l, lj

B) umnici:

zatvorni (praskavi, okluzivi): b, p, d, t, g, k

poluzatvorni (sloeni, sliveni, afrikate): c, , , ,

tjesnani (frikativi): s, , z, , f, h

SUGLASNICI PREMA DJELOVANJU GLASNICA

zvuni

bezvuni

Glasovne promjene
JOTACIJA

Jotacija je glasovna promjena u kojoj stapanjem (nepalatalnoga) suglasnika s glasom j

nastaje novi (palatalni) suglasnik.
Jotacija je i glasovna promjena u kojoj se izmeu usnenih glasova p, b, m, v i glasa j
umee l pa nastaju nastaju suglasniki skupovi plj, blj, mlj, vlj. Ovo se umetnuto l naziva
i epentetsko l.
t+j cvijet cvijee
k+j plakati plaem
c+j micati miem
d+j sagraditi sagraen
s+j disati diem
h+j gluh glui
z+j kazati kaem
g+j vagati vaem
n+j nj kamen kamenje
l+j lj spaliti spaljen
p+j plj snop snoplje
b+j blj rob roblje
m+j mlj grm grmlje
v+j vlj mrav mravlji

SIBILARIZACIJA
Sibilarizacija je promjena velara k, g, h ispred vokala i u sibilante c, z, s u nekim oblicima
rijei:
k, g, h c, z, s /_i
Sibilarizacija se provodi:
1. U dativu i lokativu jednine imenica enskoga roda:
ruka ruci, knjiga knjizi, snaha snasi
2. U nominativu i vokativu mnoine imenica mukoga roda:
vojnik vojnici, biljeg biljezi, grijeh grijesi

3. U dativu, lokativu i instrumentalu mnoine imenica mukoga roda:

vojnik vojnicima, biljeg biljezima, grijeh grijesima
4. U 2. licu jednine imperativa:
rekoh reci, legoh lezi.

PALATALIZACIJA
Palatalizacija je promjena velara k, g, h ispred vokala e i i u palatale , , u nekim
oblicima rijei:
k, g, h , , /_e, i
Palatalizacija se najee provodi:
1. U vokativu jednine imenica mukoga roda:
vojnik vojnie, plug plue, duh due.
2. U prezentu nekih glagola:
peku peem, strigu striem.
3. U 2. i 3. licu jednine aorista nekih glagola:
rekoh ree; digoh die.
4. Ispred pojedinih sufiksa:
-(a)n muka muan; dug duan; suh suan
-i rak rai; krug krui; trbuh trbui
-etina ruka ruetina; knjiga knjietina; trbuh trbuetina
-ina vojnik vojniina; koveg koveina; trbuh trbuina
-ica ruka ruica; draga draica; juha juica
-je otok otoje; iprag ipraje; orah oraje
-ni mrak mrani; knjiga knjini; sluh sluni

-ak dah daak

-ke naopako naopake.
Palatalizacijom se naziva i promjena glasova c, z u , :
zec zee, knez knee; srce sran

JEDNAENJE PO ZVUNOSTI
Jednaenje po zvunosti dogaa se kada se jedan pored drugoga nau dva suglasnika
razliite zvunosti pa se radi lakega izgovora izjednauju tako da oba postanu ili zvuni
ili bezvuni, i to na nain da se prvi prilagoava drugome.
Po zvunosti se ne jednae sonanti: m, n, nj, j, l, lj, r, v.

zvuni

bezvuni

Z + B = BB obezvuivanje
b p vrabac vrapca
d t otpadak otpatka
g k bogac bokca
z s sklizak skliska
teak teka
sme smekast
B +Z = ZZ ozvuivanje
p b top tobdija
t d svat svadba
k g burek buregdija
s z glas glazba
za duu zadubina
d svjedoiti svjedodba

JEDNAENJE PO MJESTU TVORBE

Jednaenje po mjestu tvorbe dogaa se kada se u rijei jedan do drugoga nau dva glasa
koja se tvore na razliitim mjestima u usnoj upljini.
Jednaenje po mjestu tvorbe obuhvaa glasove s, z, h i n, prema pravilima:
s + , , lj, nj = + , , lj, nj nositi nonja
z + d, , lj, nj = + d, , lj, nj voziti vonja
h + , = + , orah orai
n + b, p = m + b, p prehraniti prehramben.
Odstupanja: suglasnici s i z ne prelaze u i na granicama morfema (sljubiti, razljutiti)
te kada se nau ispred nj i lj koji su nastali stapanjem glasova l i n s j od dvoglasnika
(snijeg snjegovi, slijep sljepilo).
Jednaenje po mjestu tvorbe esto se provodi nakon nekih drugih glasovnih promjena,
primjerice jotacije (grozd + je groze groe) ili jednaenja po zvunosti (raz +
etvoriti rasetvoriti raetvoriti).

NEPOSTOJANI SAMOGLASNICI: A, E
Nepostojani samoglasnici su oni koji se javljaju izmeu zadnja dva suglasnika u nekim
oblicima imenica i pridjeva, dok se u nekim oblicima gube.
Samoglasnik a se gubi:
1. U svim padeima jednine i mnoine mukoga roda osim nominativa jednine i genitiva
mnoine, te akuzativa jednine za neivo:
N jd. dvorac G jd. dvorca D jd. dvorcu ali G mn. dvoraca.
2. U odreenom liku pridjeva mukoga roda i u mnoini pridjeva i zamjenica:
neodr. sklizak odr. skliski
neodr. jd. sklizak neodr. mn. skliski
zamjenica m.r.jd. takav mn. takvi.
3. U enskom i srednjem rodu neodreenoga lika pridjeva i zamjenica:
sklizak skliska sklisko
takav takva takvo.

Samoglasnik e se gubi u nekim kajkavskim toponimima i prezimenima:

akovec akovca; Gubec Gupca.

PRIJEGLAS
Prijeglas je zamjena samoglasnika o samoglasnikom e iza palatala i skupova t, d:
1. u nominativu jednine imenica srednjeg roda: polje, godite
2. u instrumentalu jednine imenica mukog i srednjeg roda: ruem, poljem
3. u umetku za tvorbu duge mnoine imenica mukoga roda: ruevi, hrutevi.
Prijeglas se ne provodi u instrumentalu jednine imenica koje u slogu ispred nastavka
imaju samoglasnik e (je jeom), u imenica enskoga roda (pralja praljom) te u
posuenica, bez obzira na samoglasnik pred nastavkom (gauo gauom). Isto tako,
prijeglas se ne provodi u sloenica sa spojnikom -o- (duobrinik, a ne duebrinik!).

VOKALIZACIJA
Vokalizacija je zamjena suglasnika l samoglasnikom o na kraju rijei i na kraju sloga.
Zamjena l s o provodi se:
1. u mukome rodu glagolskoga pridjeva radnog: pisao pisala; vidio vidjela
2. u nominativu jednine imenica mukoga roda: posao posla, kabao kabla
3. u mukom rodu pridjeva: zao zla, mio mila
4. ispred sufiksa -ba: seliti seoba
5. u oblicima imenica na -l(a)c osim u nominativu jednine i genitivu mnoine: etelac G
jd. eteoca, N mn. eteoci, G mn. etelaca.
Suglasnik l se ne zamjenjuje s o na kraju dugoga sloga (blnica, stlnjak), u umanjenica
sa sufiksom -ce (ogledalce) te u nekih imenica s l na kraju kratkoga sloga (molba, alba).

GUBLJENJE GLASOVA

Kada se dva jednaka suglasnika zbog glasovnih promjena ili tvorbe rijei nau u rijei
jedan pored drugoga, jedan se gubi.
raz + estiti raestiti raestiti
od + dijeliti odijeliti
Udvojeni suglasnici se piu:
1. u superlativu pridjeva na j: najjai, najjednostavnije
2. u nekim sloenicama radi lakeg razumijevanja: naddravni, superrevizija.

ISPADANJE GLASOVA
Ispadanje glasova odnosi se na glasove d, t i s.
Glasovi d i t ne piu se:
1. ispred glasova c i : otac oca, oev, sudac suca, suev
2. ispred sufiksa tina: gospodin gospotina, Buzet buzetina
3. u skupovima st, t, zd, d, ako iza njih slijedi bilo koji suglasnik osim r i v: nuda
nuni, borilite borilini.
Glasovi d i t piu se :
1. u stranim rijeima: azbestni, protestni
2. u tvorenicama na -ski: sportski
3. u tvorenicama na -stvo: narodstvo
4. u skupu -stk u imenica enskoga roda izvedenih od imenica mukoga roda na -ist:
laburist laburistkinja
Glas s ne pie se u sufiksu -ski iza glasova , , s, : ribiki, plemiki, bjeloruski,
plemenitaki.

ALTERNACIJE IJE/JE/E/I/

Alternacije ije/je/e/i/ dogaaju se u rijeima u kojima je nekada bio glas koji se naziva
jatom. Da je u nekoj rijei bio jat, a ne trofonemski slijed ije (kao u rijei higijena),
vidimo usporedbom ekavskoga, ikavskoga i ijekavskoga izgovora:
stena stina stijena
mleko mliko mlijeko
videti viditi vidjeti.
Za rijei bez vidljivoga postanka treba nauiti koji se oblika jata u njima javlja. U ostalim
oblicima te rijei te izvedenicama u kojima je duljina sloga nepromijenjena, ostaje isti
refleks jata:
smjer smjera, smjerovi, smjernica, usmjeren, smjerokaz
Promjene mogu nastati u dva sluaja:
1. ako se kratko je dulji
2. ako se slog s dvoglasnikom krati.
1. Duljenje kratkoga je
a) kratki slog je se dulji u ije:
u tvorbi nesvrenih glagola od svrenih. U glagolskoj imenici tvorenoj od nesvrenog
glagola takoer ostaje ije:
zapovjediti zapovijedati zapovijedanje.
Izuzetak su glagoli koji u osnovi imaju rijei mjera, mjesto i sjesti. Oni uvijek imaju je:
zamjerati zamjeriti; nasjesti nasjedati; namjestiti namjetati
ispred sufikasa -e i -lo:
umjeti umijee
sjesti sijelo
b) kratko je se dulji u dugo je:
u genitivu mnoine imenica:

mjesto mjesta
ispred dvaju suglasnika od kojih je prvi l, lj, n, r, v:
dospjeti dospjevi; praznovjerac praznovjerni
u sloenicama s glagolom mjeriti:
brzinomjer
u imenica odmila i njihovim izvedenicama:
djedo
u izvedenica na -je:
proturjean proturjeje
c) e i i se takoer mogu produljiti u ije
ese dulji u ije u tvorbi nesvrenih glagola od letjeti i lei, u sloenicama sa -zreti te u
imenica izvedenih od glagola s prefiksom pre-:
lijetati, dolijetati, prelijetati; lijegati, zalijegati; sazrijeti, dozrijeti; prijekor, prijenos
i se dulji u ije u tvorbi nesvrenih glagola od glagola liti:
lijevati, dolijevati, prelijevati
2. Kraenje sloga s dvoglasnikom
Dvoglasnik se krati u je kada na njegovo mjesto dolazi kratki slog:
cijel cjelina; mlijeko mljekara
To se dogaa:
kod imenica srednjeg roda s nejednakoslonom promjenom: dijete djeteta
u dugoj mnoini imenica kojima se ne mijenja naglasak u jednini: svijet svjetovi, ali
lijek lijekovi!
u genitivu mnoine s nepostojanim a imenica enskoga roda na -ijevka: pripovijetka

pripovjedaka, ali pripovijetki!

u komparativu i superlativu pridjeva: lijep ljepi najljepi
u prvom slogu sloenica sa spojnikom -o- i u prvom djelu sloenice ispred naglaska:
cjevovod, sjenokoa
u nesvrenih glagola na -ivati, -avati koji su tvoreni od svrenih glagola s -ije:
zamijeniti zamjenjivati
ispred nekih sufikasa, npr.: -ota, -oa, -urina, -ance, -ence, -ace, -ece, -ina, -ad,
-ar(a), -telj, -i, -i, -a, -ar, -a, -ica, -l(a)c, -ica, -iljka, -ulja, -ua, -ba, -ite, -arija,
-enje; -ovit, -evit, -an, -ahan, -ast, -kast, -cat, -it, -iv, -ljiv
ljepota, sljepoa, zvjezdurina, djetece, brjei, mjenja, zvjezdica; pjeskovit, bjelkast
Dvoglasnik se krati u e iza r u suglasnikom skupu, s time da je pravilan i oblik s je:
pogrijeiti: pogreka/pogrjeka
drijebe: drebeta/ drjebeta; drebad/drjebad
brijeg: bregovit/brjegovit
sprijeiti: spreavati/sprjeavati
grijeh: grean/grjean; greniji/grjeniji
suglasnik + r + ije suglasnik + r + e/je
Dvoglasnik se krati u i ispred o nastalog vokalizacijom (bilo u nastavku, bilo unutar rijei)
i j:
dio dijela; dijeliti dioba; smijeh smijati se
I je se krati u i u istim sluajevima:
vidjela vidio; smjeti smijem; tedjeti tedionica
Dvoglasnik se krati u u prezentu, imperativu te pridjevu radnom i trpnom:
umrijeti umrem, umri, umro

Naglasak u hrvatskome
standardnom jeziku

Naglasni sustav hrvatskoga standardnog jezika sastoji se od etiriju naglaska:

kratkouzlazni: na

kratkosilazni: ka

dugouzlazni: rka

dugosilazni: zlto

U prozodijske se jedinice hrvatskoga jezika osim ovih etiriju naglaska ubraja

i zanaglasna duina ().
Postoji pet osnovnih pravila o raspodjeli naglaska u hrvatskome standardnom jeziku:
1. Jedna rije moe imati samo jedan naglasak.
2. Jednoslone rijei mogu imati samo silazne naglaske (k, l).
3. Na unutarnjem slogu vieslonih rijei mogu stajati samo uzlazni naglasci
(prijatljstvo, posditi).
4. Na prvom slogu vieslonih rijei mogu stajati sva etiri naglaska
(na, ka, rka, zlto).

5. Na zadnjem slogu vieslonih rijei ne moe stajati naglasak, osim pojedinih usklika
(opl, oh).
Neke rijei nemaju svoga naglaska. Takve se rijei nazivaju nenaglasnicama ili klitikama i
izgovaraju se zajedno s rijeju ispred ili iza sebe kao jedna izgovorna cjelina.
Rijei koje se nalaze iza naglaene rijei i s njom se izgovaraju kao jedna cjelina zovu
se zanaglasnice ili enklitike. Mogu biti:
1. glagolske: nenaglaeni oblici prezenta pomonih glagola biti i htjeti
(sam, si, je, smo, ste, su; u, e, e, emo, ete, e), te nenaglaeni oblici aorista
glagola biti (bih,bi, bi, bismo, biste, bi)
2. zamjenike: nenaglaeni oblici linih zamjenica
(me, mi, te, ti, ga, nj, mu, je, joj, ju,nju, nas, nam, vas, vam, ih, im, se, si)
3. upitna estica li.
Rijei koje se nalaze ispred naglaene rijei i s njom se izgovaraju kao jedna cjelina zovu
se prednaglasnice ili proklitike. Mogu biti:
1. prijedlozi: svi jednosloni (u, o, na, po, pri), neki dvosloni
(meu, mimo, nada, poda, pokraj, preko, prema, oko), svi prijedlozi sloeni s
prijedlogom iz- (izmeu, iznad)
2. neki veznici: a, i, ni, da, kad
3. nijena estica ne.
Prednaglasnica ponekad moe primiti naglasak, i to kad se nae ispred sloga na kojem je
silazni naglasak: znm n znm.

Morfemi
MORFEM

najmanja jezina jedinica koja ima svoje znaenje

izrazu je pridruen sadraj

izraz morfema zove se MORF

MORFOLOGIJA

znanstvena disciplina koja prouava morfeme

dio gramatike koji se odnosi na prouavanje vrsta rijei i njihovih oblika

VRSTE MORFEMA (s obzirom na poloaj, znaenje i ulogu ili funkciju)

A) MORFEMI PO POLOAJU:
1. PREFIKSALNI MORFEM (PREFIKS) ILI PREDMETAK, (oznaka P)

morfem koji se dodaje s lijeve strane korijenskog morfema

2. KORIJENSKI MORFEM (KORIJEN), (oznaka R)

morfem koji nosi temeljno leksiko znaenje rijei

sve rijei istog korijena ine PORODICU RIJEI (lijek, ljekarnica, lijenik)

3. SUFIKSALNI MORFEM (SUFIKS) ILI DODATAK, (oznaka S)

morfem koji se dodaje s desne strane korijenskog morfema

tzv. NULTI MOREM

prefiksalni i sufiksalni morfemi nazivaju se AFIKSALNIM MORFEMIMA (lat.

affigere pribiti, dodati)

4. INFIKS ILI UMETAK

morfem (sufiks) koji je umetnut izmeu osnove i nastavka (sinovi sin

+ ov + i)

B) MORFEMI PO ZNAENJU:
1. LEKSIKI MORFEM

morfem koji nosi cjelovito leksiko znaenje rijei (znaenje koje se odnosi
na stvarnost bez obzir na kontekst)
svi leksiki morfemi zajedno ine OSNOVU

2. GRAMATIKI MORFEM (NASTAVAK)

morfem (sufiks) koji nosi gramatiko znaenje rijei

C) MORFEMI PO ULOZI ILI FUNKCIJI:

1. TVORBENI, RJEOTVORNI ILI DERIVACIJSKI MORFEM

morfem koji slue za tvorbu, izvoenje ili derivaciju novih rijei

rjeotvorni morfemi dodaju se na rjeotvornu osnovu

funkciju rjeotvornih morfema imaju afiksi, stoga se razlikuju tri osnovna

naina izvoenja novih rijei:

prefiksalna tvorba (iz + rod)

sufiksalna tvorba (rad + nik)
prefiksalno-sufiksalna tvorba (pred + rad + nik)
2. OBLIKOTVORNI, FLEKSIJSKI ILI RELACIJSKI MORFEM

morfem koji slui za tvorbu novih oblika

funkciju oblikotvornog morfema ima gramatiki morfem ili nastavak

oblikotvorni morfem dodaje se na oblikotvornu osnovu (radnik + , radnik

+ a, radnik + u)

SLOBODNI MORFEM morfem koji u reenici moe stajati samostalno (sin, govor)
VEZANI MORFEM morfem koji u reenici ne moe stajati samostalno (pro-, -ov)

MORFEMSKA I MORFOLOKA ANALIZA

ralanjivanje rijei na morfeme po poloaju naziva se MORFEMSKA ANALIZA

predradnik = pred + rad + nik +

predradnik = P + R + S + S
ralanjivanje rijei na osnovu i nastavak naziva se MORFOLOKA ANALIZA

predradnik = predradnik +
predradnik = osnova + nastavak

Alomorfi
ALOMORF

isti morfem u svim oblicima neke rijei

razliiti morfi ili izrazi istog morfema nazivaju se ALOMORFI (izgovorne

varijante ili inaice morfema)

VRSTE:
A) DJELOMINO RAZLIITI:

nauk = na + uk +

nauci = na + uc + i

nauiti = na + u + i + ti

B) POTPUNO RAZLIITI (SUPLETIVNI ALOMORFI):

klela kunem

ovjek ljudi

ja mi

alomorfi jednoga morfema kojima se pridruuje isti gramatiki sadraj i

koji se mogu pojaviti u istoj okolini zovu se DUBLETE

dobr + og = dobr + oga

do pojave alomorfa dolazi zbog glasovnih promjena

osnova u kojoj se pojave alomorfi zbog neke glasovne promjene zove
se ALOOSNOVA (inaica ili varijanta osnove)

Vrste rijei
S obzirom na znaenje, rijei se dijele na dvije skupine:

1.) PUNOZNANICE (LEKSIKE, AUTOSEMANTIKE RIJEI)

imenice
pridjevi
zamjenice
brojevi
glagoli
prilozi

 sve osim priloga su promjenjive rijei

mijenjaju se na tri naina:
DEKLINACIJA ILI SKLONIDBA promjena po padeima (N, G, D, A, V, L, I ), dekliniraju
se imenice, zamjenice, pridjevi i neki brojevi
KOMPARACIJA ILI STUPNJEVANJE promjena po stupnjevima (pozitiv, komparativ,
superlativ), kompariraju se pridjevi
KONJUGACIJA ILI SPREZANJE promjena glagola po licima ili osobama (ja, ti
on/ona/ono, mi, vi, oni/one/ona)

2.) NEPUNOZNANICE (GRAMATIKE, ODNOAJNE, POMONE,

SINSEMANTINE RIJEI)
prijedlozi
uzvici
veznici
estice (rijece, partikule)
sve su nepromjenjive

Imenice

rijei kojima se imenuju bia, predmeti i pojave

prema leksikim obiljejima imenice odreujemo s obzirom na:

1. opseg znaenja:
OPE sva bie, predmeti ili pojave iste vrste (djevojica)
VLASTITE tono odreeno bie, predmet ili pojava (Petra)
ZBIRNE skup istovrsnih bia, predmeta ili pojava koji se uzimaju kao cjelina
(momad)
2. ovjekov dodir s onim to znae:
STVARNE ILI KONKRETNE za opipljiva bia i predmete (knjiga, raunalo, stol) ili bia
i predmete koji nisu opipljivi, ali se zamiljaju kao da postoje ili kao da su nam nadohvat
ruke (aneo, mjesec)
NESTVARNE ILI APSTRAKTNE za neto nestvarno, neopipljivo: radnju, osobine,

osjeaje, stanja, fizike i duevne moi, prirodne i drutvene pojave (ljubav, bol, radost,
san)
3. stupnjevanje po veliini:
DEMINUTIVI ILI UMANJENICE (ptiica, knjiica)
AUGMENTATIVI ILI UVEANICE (ptiurina, knjiurina)
4. stupnjevanje po osjeajnoj vezi:
HIPOKORISTICI ILI ODMIL(N)ICE
PEJORATIVI ILI POGRDNICE
Posebnu skupinu ine RADNE IMENICE znae radnju, stanje, zbivanje i rezultat radnje
(enja, uenje, borba, jurnjava, plovidba, pobjeda)

GRAMATIKA OBILJEJA IMENICA:

A) ROD:
muki, enski i srednji
imenice na -a koje znae muku osobu u jednini su mukog roda (vojvoda je stigao), a
u mnoini mukog (vojvode su stigli) i enskog (vojvode su stigle) roda
neke imenice na -ica koje znae i muku i ensku osobu mogu biti i mukog i enskog
roda (ovaj/ova izdajica, lutalica, propalica)
neke imenice na -lo koje oznaavaju muku osobu mogu biti i srednjeg i mukog roda
(ovaj/ovo gunalo)
imenice na -e su srednjeg roda, iako znae muku ili ensku osobu (mome,
djevoje)
imenice bol, glad, ar, splav i svrbe mogu biti i mukog i enskog roda
imenica doba srednjeg je roda, a kao imenica enskog roda upotrebljava se samo u
glazbenoj terminologiji
B) BROJ:
jednina i mnoina
uz brojeve dva, tri, etiri i oba u N,A i V dolazi DVOJINA ILI DUAL (oblik koji je za
muki i srednji rod jednak G jednine, a za enski rod N mnoine)

 PLURALIA TANTUM imenice koje imaju samo oblik za mnoinu, iako znae jednu
stvar (gae, vrata, naoale)
C) PADE:
nezavisni: N, V i zavisni ili kosi: G, D, A, L, I
neke imenice za razliite padee imaju isti oblik ta se pojava naziva GRAMATIKA
HOMONIMIJA ILI SINKRETIZAM (G, D, L, I radosti)

SKLONIDBA (DEKLINACIJA) IMENICA

N tko? to?

G koga? ega?

D komu? emu?

A koga? to?

V o! oj!

L (o) kom (e)? (o) em?

I (s) kim? (s) im?

SKLONIDBA IMENICA MUKOGA RODA
Slonidba imenica mukoga roda to znae neto neivo i onih to znae neto ivo

Neivo

Jednina

Mnoina

ivo

Jednina

Mnoina

fakultet

fakulteti

uitelj

uitelji

fakulteta

fakulteta

uitelja

uitelja

fakultetu

fakultetima

uitelju

uiteljima

fakultet

fakultete

uitelja

uitelja

fakultete

fakulteti

uitelje

uitelji

fakultetu

fakultetima

uitelju

uiteljima

fakultetom

fakultetima

uiteljom

uiteljima

SKLONDIDBA IMENICA ENSKOGA RODA

Opa sklonidba imenica enskoga roda

Jednina

Mnoina

mudrost

mudrosti

mudrosti

mudrosti

mudrosti

mudrostima

mudrost

mudrosti

mudrosti

mudrosti

mudrosti

mudrostima

mudrou

mudrostima

Sklonidba imenica k? i m?ti

Jednina

Mnoina

ki

keri

Jednina

Mnoina

mati

matere

keri

keri

matere

matera

keri

kerima

materi

materama

ker

keri

mater

matere

keri

keri

mati

matere

keri

kerima

materi

materama

keri/kerju

kerima

materom

materama

Jednina

Mnoina

SKLONDIDBA IMENICA SREDNJEGA RODA

Sklonidba imenica selo, polje, kume i pleme

Jednina

Mnoina

selo

sela

polje

polja

sela

sela

polja

polja

selu

selima

polju

poljima

selo

sela

polje

polja

selo

sela

polje

polja

selu

selima

polju

poljima

selom

selima

poljem

poljima

Jednina

Mnoina

Jednina

Mnoina

tele

telad

pleme

plemena

teleta

teladi

plemena

plemena

teletu

teladi

plemenu

plemenima

tele

telad

pleme

plemena

tele

teladi

pleme

plemena

teletu

teladi

plemenu

plemenima

teletom

telad

plemenom

plemenima

Zamjenice

rijei koje zamjenjuju druge rijei

Razlikujemo zamjenice po funkciji:

Imenine zamjenice, tj. rijei koje zamjenjuju imenice, u reenici su samostalne i

odgovaraju na pitanje tko?, to?
Tko je razbio prozor? On!
to je to? Nita.

Pridjevne zamjenice, tj. rijei koje zamjenjuju pridjeve, u reenici dolaze kao
dodatak imenicama i odgovaraju na pitanja: koji? iji? kakav? kolik?
iji je to eir? Njezin.
Koja je ivotinja bila ozlijeena? Ona ivotinja bila je ozlijeena.
Kakve filmove voli? Volim svakakve filmove.
Koliko se cipela nalazi u torbi? Pogledaj. Ovoliko cipela nalazi se u torbi.

Po znaenju zamjenice dijelimo na:

Osobne (line) zamjenice:

1. lice jednine (osoba koja govori i sebi): ja
2. lice jednine (osoba kojoj je govor upuen): ti
3. osoba jednine (osba koja ne govori o sebi niti joj je govor upuen): on (m.
r.), ona (. r.) i ono (s. r.) 1. lice mnoine (osobe koja govori o sebi): mi
2. lice jednine (osoba kojoj je govor upuen): vi
3. osoba jednine (osba koja ne govori o sebi niti joj je govor upuen): oni (m.
r.), one (. r.) i ona (s. r.)

Povratnu zamjenicu sebe:

Ona zamjenjuje sve osobne zamjenice kada se oznauje da radnje ne prelazi na
drugoga, nego se vraa na subjekt.
Ti vidi sebe.

Posvojne zamjenice:
One zamjenjuju posvojne pridjeve i odgovaraju na pitanja: iji? ija? ije?
Posvojne su zamjenice moj, tvoj, njegov, njezin (njen), na, va, njihov.

Povratno-posvojnu zamjenicu:
Ona oznaava da neto pripada subjektu i zamjenjuje sve posvojne zamjenice.
Ja vozim svoj bicikl.

Pokazne zamjenice:
One su pridjevne i govore nam u blizini kojega se lica nalazi ono to znai rije uz koju
stoji:
u blizini 1. lica: ovaj
u blizini 2. lica: taj
u blizini 3. lica: onaj
Poklanjam ti ovu biljenicu.
Dodaj mi tu olovku.
Sjea li se one knjige?

Upitne i odnosne zamjenice:

To su iste rijei koje se razlikuju po upotrebi: tko, to, koji, iji, kakav, kolik
Upitne zamjenice slue za postavljanje pitanja.
Tko je on? On je saborski zastupnik.
Koji je ovo mjesec? Lipanj.
Odnosne zamjenice uvode odnosnu reenicu. One dolaze samo u zavisnim reenicama.
Mogu se odnositi na jednu rije:

Imao je bicikl kakav se obino koristi u biciklistikim utrkama.

Mogu se odnositi i na cijelu reenicu:
Kada je doao na posao vrata su ve bila otvorena, to je znailo da je netko moda
opljakao njegov duan tijekom noi.

Neodreene zamjenice:
One zamjenjuju neto neodreeno, neto suvie openito ili neto nijeno.
Netko mi je poslao pismo.
Svaka je osoba drugaija.
Nita ne vidim.

TABLICA:

Pridjevi
Pridjevi su rijei kojima se izrie svojstvo predmeta ili pojava. Pridjevi suzuju opseg
znaenja rijei kojima se pridijevaju, a to su najee imenice. Po znaenju se pridjevi
dijele na opisne, gradivne i posvojne.
OPISNI (KVALITATIVNI) PRIDJEVI izriu osobine i odgovaraju na pitanje kakav. Izriu
tvarna (prirodna, fizika, materijalna) i netvarna (misaona, duhovna, psihika) svojstva.
Na primjer: sladak, topao, ut, pametan, alostan
GRADIVNI (MATERIJALNI) PRIDJEVI izriu tvarnost, od ega je to napravljeno. Na
primjer: zlatni, drveni, eljezni
POSVOJNI (POSESIVNI) PRIDJEVI izriu pripadanje. Odgovaraju na pitanje iji. na
primjer: bratov, gospodski, majinski, vuji
Pridjeve je po znaenju mogue podijeliti na samo dvije
skupine; opisne i odnosne. Opisni su isti kao i u trodijelnoj podjeli, a odnosni izriu
odnose koje predmeti, bia ili pojave imaju prema kojemu drugom predmetu oni
obuhvaaju posvojne i gradivne i neke opisne (one koje izriu prostor i vrijeme).
GRAMATIKA SVOJSTVA:
pridjevi imaju posebne oblike za rod, broj i pade
po nainu kako odreuju imenicu, oblici pridjeva mogu bit odreeni i neodreeni
NEODREENI oblik pridjeva kazuje promjenjive osobine onoga to znae imenice i
odgovaraju na pitanje kakav.
u jednini se sklanjaju kao imenice (imenika promjena) N star, G stara, D staru, A
star(a), V star, L staru, I starim
u mnoini se sklanjaju kao odreeni pridjevi N stari, G starih, D starim(a), A stare,
V stari, L starim(a), I starim(a)
neodreeni oblik pridjeva nemaju:
neki neizvedeni pridjevi (jarki, arki)
pridjevi koji zavravaju na -i (brijai, kupai)
pridjevi koji odreuju imenicu s obzirom na poloaj u prostoru i vremenu u kojem se
nalazi ili iz kojeg dolazi ono to ona znai (desni, juni)

 u neodreenom obliku pridjev stoji kada je:

dio imenskog predikata (eir je lijep.)
dio atributnog skupa tzv. G svojstva (medvjedii dobra srca)
u slubi predikatnog proirka (Poslije toga postao je zloest.)
posvojni pridjevi na -ov, -ev, -ljev, -in
ODREENI oblik pridjeva upotrebljava se kada se pridjevom izrie stalna osobina
predmeta, odnosno kada se odreuje izmeu vie stvari razliitih osobina ona o kojoj se
govori.
sklanjaju se po pridjevsko-zamjenikoj deklinaciji
jednina m. r. : N stari, G starog(a), D starom(u), A stari/starog(a), V stari, L
starom(u), I starim
mnoina m. r. : N stari, G starih, D starim(a), A stare, V stari, L starim(a), I starim(a)
dulji padeni oblici (s navescima) upotrebljavaju se:
kada je pridjev u reenici bez imenice (Pijanomu se i vlak sklanja.)
kada sljedea rije poinje istim ili slinim zatvornikom (bijeloga goluba)
kada je uz imenicu vie pridjeva posljednji je krai (hrvatskoga knjievnog jezika)
odreeni pridjev se upotrebljava:
kada je ispred njega neka pokazna zamjenica (ovaj lijepi al)
kada je pridjev dio vlastitog imena (Dugi otok)
kada je pridjev dio strunog termina (pravopisni problem)
kada pridjev zavrava na -i, -ji, -nji, -nji, -ski/ki
kada je pridjev u komparativu ili superlativu (bolji, boljeg)
KOMPARACIJA PRIDJEVA
Samo opisni pridjevi se kompariraju kroz tri stupnja: pozitiv, komparativ, superlativ.
KOMPARATIV
tvori se nastavcima:

 -iji > topliji, stariji, labaviji

-(j)i > krui, sui, skuplji (jotirani); vrui, krnji (nejotirani)
-i > samo tri pridjeva: laki, meki, ljepi
supletivne oblike imaju: dobar bolji, zao gori, malen manji, velik vei
neki pridjevi imaju dvojne oblike: istiji/ii, ljeniji/ljenji, slaniji/slanji, dulji/dui
SUPERLATIV
tvori se o komparativa prefiksom naj-: najbolji, najjai, najvei
PRAVOPISNA PRAVILA:
1. posvojni pridjevi na -ov, -ev, -ljev, -in izvedeni od vlastitih imena piu se velikim
slovom (Markov, Petrin, ehovljev)
2. odnosni pridjevi na -ski, -ki, -ki, -ki izvedeni od vlastitih imena piu se malim
slovom (hrvatski, paki, matoevski)
3. odnosni pridjevi od stranih imena:
a. pridjevi od osobnih imena piu se izgovorno (ekspirovski)
b. pridjevi od zemljopisnih imena piu se izvorno i izgovorno (newyorki, njujorki)
4. u komparativu i superlativu krati se ije (ljepi, rjei, bljei)

Brojevi
Brojeve dijelimo na:

glavne brojeve: brojeve koji izriu tonu koliinu neega (jedan, dva, tri itd.)

redne brojeve: brojeve koji izriu koje je to po redu (prvi, drugi, trei itd.)
glavni brojevi mogu biti jednolani (npr. jedan, pedeset, milijun; dakle sastoje se od
jedne rijei) i vielani (dvadeset devet, tisuu petsto etrdeset osam; dakle sastoje se
od dviju ili vie rijei)

 jednolani brojevi dijele se na osnovne od 1 do 10, zatim sto ili stotina, tisua,
milijun, milijarda, bilijun itd. i na izvedene od 1 do 19, desetice od 20 do 90 (dakle
dvadeset, trideset, etrdeset, pedeset itd.)
Oblici brojeva
1. Glavni brojevi
Od glavnih brojeva sklanjaju se jdan, dv, tr i tiri:

m. r.

. r.

sr. r.

jdan

jdna

jdno

jdnog, jednoga

jdn

jdnog, jednoga

jdnom, jednomu, jednome

jdnj

jdnom, jednomu, jednome

=N ili G

jdnu

=N

=N

=N

=N

jdnom, jdnomu, jdnome

jdnj

jdnom, jdnomu, jdnome

jdnm

jdnm

jdnm

Broj jedan moe imati mnoinu i tada stoji uz imenice koje znae jedan predmet ili skup
koji po bilo emu pripada zajedno. Tada broj jedan znai: isti (mi smo jednih
godina); neki (jedni sjede, jedni stoje); skup/par (imenice koje su pluralia tantum i one
koje u mnoini ine cjelinu: na kui su samo jedna vrata, kupila sam jedne ljestve, jedne
su arape poderane).
Kao dv sklanjaju se ba i badv, a bje i badvije sklanjaju se kao dvje.

m. i sr. r.

. r.

NAV

dv

dvje

dvju

dvj

DLI

dvma

dvjma

Brojevi tr i tiri imaju iste oblike za sva tri roda:

NAV

tr

tiri

trj

etirj

DLI

trma

etirma, tirima

2. Redni brojevi
prvi, drugi, trei, stoti, tisui, hiljaditi, milijunti, milijardni

imaju oblike odreenih pridjeva

kod brojeva sedam sedmi, osam osmi nepostojano a

3. Zbirni brojevi
dvoje, troje

tvorba: osnova glavnog broja + nastavci -oje/-ero (osim broja etiri koji
ima drugu osnovu)

N., A., V. dvoje, G. dvojega (dvoga), D., L., I. dvojemu (dvome, dvojima,
dvoma)

oblici koji u D, L, I zavravaju na -im(a) zapravo su oblici brojevnog

pridjeva!!

4. Brojevni pridjevi
dvoji, troji, etvori, osmori

tvorba: sufiksom -oj, -er i -or, a imaju oblike kao odreeni pridjevi

U mnoini: N. dvoji / dvoja / dvoje, G. dvojih, D. dvojima, A. = dvoje /

dvoja /dvoje, L.=D., I.=D.

u mn. rabe se uz pl. tantum (petora kola) i uz imenice koje znae par ili
skup (troje rukavice = tri para)

5. Brojevne imenice
dvojica, obojica, trojica, etvorica pedesetorica

tvorba: nastavkom -ica

slue kad se broje mukarci

imenica uz njih je u genitivu mnoine

Poredak: lina zamjenica uvijek stoji ispred i tada je u genitivu mnoine

kad je brojevna imenica u N., G., A., V. (N. nas trojica, G. nas trojice, A. nas
trojicu, V. vas trojica)

u istom je padeu kao i brojevna imenica kad je br. imenica u D., L, I.

nama trojici

6. Brojevni prilozi
desetak, petnaestak, dvadesetak

tvorba: nastavak -ak

znae priblinu koliinu

imenica uz njih > u G.mn. (desetak kua)

Pisanje vielanih brojeva

1. Mogu se samo nizati bez veznika: osamdeset devet, dvjesta pedeset tri, milijun esto
tisua sedamsto esnaest.

2. Moe se izmeu svakog lana stavljati veznik -i, ali to je rjee: est stotina i
osamdeset i tri, tisuu i dvjesta i ezdeset i etiri.
3. Moe se samo zadnji lan povezivati veznikom -i: est stotina osamdeset i tri, tisuu
osamsto pedeset i dva
PAZI! U novanim se dokumentima cijeli broj obino pie kao jedna
rije: tisuuosamstosedamdesetpet

Glagoli

rijei kojima se izrie radnja, stanje ili zbivanje

spreu se po glagolskim licima

I. ZNAENJE GLAGOLA
Glagoli radnje oznauju svjesno djelovanje.

trati, hodati, pogledati, dati, nositi itd.

Glagoli zbivanja oznauju dogaaje koje uzrokuju prirodne sile i koje nije uvjetovano
naom voljom.

grmjeti, kiiti, rasti, sazrijevati itd.

Glagoli stanja oznauju stanje u kome se nita ne radi niti se ita zbiva.

stajati, leati, spavati, utjeti itd.

II. KATEGORIJE GLAGOLA

1. NAIN
Razlikujemo etiri naina: indikativ, imperativ, kondicional i optativ.
2. VID
Vid je glagolska kategorija karakteristina za hrvatski, a i za druge slavenske jezike.
Po vidu su glagoli svreni i nesvreni.
Nesvreni glagoli izriu radnju koja u odreenom vremenskom periodu jo nije zavrena.
Pisala je pismo.
Kuhao je ruak.
Svreni glagoli izriu radnju koja je u odreenom vremenskom periodu ve zavrena,
djelomino ili u cjelini.

Napisala je pismo.
Skuhao je ruak.
Vidski parnjaci glagoli su koji se razlikuju po vidu, ali dijele znaenje.
Postoje i dvovidni glagoli (npr. veerati).
3. LICE
Sprezanje je mijenjanje glagola po licima.

Sprezivi oblici: prezent, aorist, imperfekt, perfekt, pluskvamperfekt, futur prvi,

futur drugi; imperativ, kondicional prvi i kondicional drugi

Nesprezivi oblici: infinitiv, glagolski prilog sadanji, glagolski prilog proli, glagolski
pridjev radni i glagolski pridjev trpni
Bezlini su i glagoli boljeti, zelenjeti se i neki drugi.
4. GLAGOLSKA STANJA
Glagolskim stanjem izrie se odnos izmeu subjekta reenice i glagolske radnje.
Razlikujemo dva glagolska stanja:

radno stanje ili aktiv

trpno stanje ili pasiv

Aktiv je radno glagolsko stanje:
Marko ita novine.
Pasiv je trpno glagolsko stanje.
Zgrada je sagraena.
5. PRELAZNOST
Prelaznost je osobina glagola da mu radnja prelazi ili ne prelazi na objekt. Glagoli koji
otvaraju mjesto objektu nazivaju se objektnim glagolima, a oni koji nemaju tu osobinu
apsolutnim glagolima. Razlikujemo izravnu, neizravnu i kosu prelaznost. Izravna
prelaznost jest svojstvo prelaznih (tranzitivnih) glagola, tj. glagola s bliim objektom
(objektom u akuzativu). Ostali su glagoli neprelazni (intranzitivni). Povratni glagoli ine
posebnu vrstu glagola koji sadre povratnu zamjenicu se.
6. GLAGOLSKI OBLICI
Glagoli u hrvatskom jeziku imaju sljedee oblike:

INFINITIV: pisati napisati

VREMENA:

prezent: piem napiem

aorist: napisah

imperfekt: pisah

perfekt: pisao sam napisao sam

pluskvamperfekt: bio sam pisao bio sam napisao

NAINI:

imperativ: pii napii

kondicional I.: pisao bih napisao bih

kondicional II.: bio bih pisao bio bih napisao

optativ: pisao napisao

PRILOZI:

prezentski: piui

proli: napisavi

PRIDJEVI:

radni/aktivni: pisao napisao

trpni/pasivni: pisan napisan

Glagolske vrste
Zbog razliitosti infinitivne i prezentske osnove glagole dijelimo na vrste, a neke vrste i
na razrede.
I. vrsta: njoj pripadaju glagoli na -sti i -i te niz glagola na -ti koji u ostalim oblicima
imaju raznovrsne osnove, a one se ne mogu jednostavno izvesti iz infinitiva.

1. razred glagoli kojima infinitiv sadri samoglasnik ispred svretka -sti ili
(rjee) -nijeti, a prezentska osnova zavrava suglasnicima d, t, s, z.

krasti kradem krao

plesti pletem pleo
tresti tresem tresao
musti muzem muzao

2. razred glagoli kojima infinitiv sadri suglasnik ispred svretka -sti, a

prezentska im osnova zavrava suglasnikom p ili b.

crpsti crpem crpao

grepsti grebem grebao
3. razred glagoli kojima infinitiv zavrava na -i.

pei peem pekao

4. razred glagoli koji sadre -r- ispred zavretka -ti, -eti, -ijeti:

vreti vrijem vreo

5. razred glagoli iji infinitivi zavravaju na -uti, -eti ili -jeti, a ne

pripadaju 4. razredu

uti ujem uo

6. razred glagoli iji infinitivi zavravaju na -iti

biti bijem bio

7. razred glagoli iji infinitivi zavravaju na -ati

slati aljem slao

II. vrsta
Drugoj vrsti pripadaju glagoli koji u infinitivu zavravaju na -nuti.
maknuti maknem maknuo

III. vrsta
Treoj vrsti pripadaju glagoli s infinitivnim zavrecima -jeti, -ljeti, -njeti i prezentskim
nastavcima -im, -i, -i, -imo, -ite, -e.
Veina tih glagola izvedena je iz pridjeva:
poutjeti (ut), oslijepjeti (slijep) itd.
Neki lanovi ove vrste nisu izvedeni od pridjeva:
gorjeti gorim gorio
IV. vrsta
etvrtoj vrsti pripadaju glagoli iji infinitivi zavravaju nastavkom -iti, a oblici u prezentu
imaju nastavke: -im, -i, -i, -imo, -ite, -e.
uriti urim urio
V. vrsta
Petoj vrsti pripadaju glagoli s infinitivnim zavretkom -ati i prezentskim nastavcima -im, em, -jem, -am. Ne pripadaju joj glagoli na -ovati, -evati i -ivati koji se svrstavaju u estu
vrstu.

1. razred
Ovom razredu pripadaju glagoli koji ispred -ati imaju , j, , , t, d, a u prezentu
nastavke -im, -i, -i, -imo, -ite, -e

bjeati bjeim bjeao

zvidati zvidim zvidao

2. razred
Ovom razredu pripadaju glagoli koji prezent tvore nastavcima -em, -e, -e, emo, -ete, -u

kaljati kaljem kaljao

orati orem orao

3. razred
Ovom razredu pripadaju glagoli s prezentskim nastavcima -jem, -je, -je, -jemo, jete, -ju. Ti nastavci na morfemskoj granici uzrokuju jotaciju.

disati diem disao

kretati kreem kretao

4. razred
Ovom razredu pripadaju glagoli s prezentskim nastavcima -am, -a, -a, -amo, ate, -aju.

hodati hodam hodao

zidati zidam zidao
VI. vrsta
estoj vrsti pripadaju glagoli koji tvore infinitivnu osnovu
morfemima ova, eva, iva (infinitiv na -o/e/i-vati), a u prezentu nakon odbacivanja -ati, ov, -ev, -iv zamjenjuju sa -uj- i na tako dobivenu osnovu dobivaju nastavke -em, -e, e, -emo, -ete, -u.
tovati tujem tovao
bievati biujem bievao
izgraivati izgraujem izgraivao
NEPRAVILNI GLAGOLI
Nepravilni su glagoli oni koji svoje oblike tvore od supletivnih
osnova: biti jesam i budem, htjeti hou, ii idem, spati spim itd. Neke gramatike
ove glagole odreuju kao sedmu vrstu glagola.

Prilozi

prilau se drugim (obino punoznanim) rijeima da ih poblie odrede

Prilozi izriu:
1. Okolnosti u kojima se vri radnja ili zbivanje, ili traje stanje:
a) mjesto: Kamo je otiao? Ondje je neto palo.
b) vrijeme: Kada se to dogodilo? Ovaj vlak vozi samo nou.
c) nain: Bilo nam je lijepo na moru ove godine, kao i inae.
d) uzrok: Zato si to napravio? Uinio je to namjerno.

2. Stupanj osobine (uz pridjeve i priloge izvedene od pridjeva) ili jakost radnje (uz
glagole):
Neobino brzo stigli su do svoga odredita.
Donekle me iznenadio veliki broj poklona.
3. Neodbrojenu koliinu:
Mnogo je snijega palo ove zime.
Mnogo sam ih izgubio tijekom selidbe.
4. O potvrdnim, pokaznim i odnosnim prilozima:
npr. nekoliko tjedana, mnogo ljudi

Prijedlozi

nepromjenjive rijei koje slue da bi se prikazali odnosi meu biima,

stvarima i pojavama

utjeu na pade rijei uz koju stoje

nikada ne stoje uz nominativ i vokativ

Prijedlozi stoje uz:

genitiv: bez, blizu, do, du, ispod, iz, iza, izmeu, iznad, kraj, mjesto, mim
o, nakon, nakraj, nie, od, oko, osim, poput, pored, poslije i dr.

dativ: k(a), suprot, nasuprot, unato i usprkos.

akuzativ: kroz, meu, mimo, na, nad, niz, o, pod, pred, u, uz i za.

lokativ: na, o, po, pri, prema i u.

instrumental: meu, nad, pod, pred, s(a) i za.

Veznici

rijei koje povezuju reenice i reenine dijelove

VRSTE VEZNIKA:

sastavni: i, pa, pak, te, ni, niti

rastavni: ili

suprotni: a, ali, dok, god, nego, no, ve, pa, pak, kad li, kad ono, kad to, a
to, a ono

iskljuni: samo, samo to, tek, tek to, jedino, osim, osim to

zakljuni: dakle, zato, stoga

izrini: da, da li, kako, gdje, e

vremenski: im, dok, kada (kad), kako, poto, nakon to

uzroni: jer, budui da, to, gdje, kako

namjerni: da, eda, kako, (ne bih) li, neka

posljedini: da, te

poredbeni i nainski: kako, kao, kao to, nego, no

pogodbeni: ako, da, kada, (kad) li

dopusni: premda, iako, ako i, makar

estice

rijei koje iskazuju stav govornika prema onome o emu govori, s obzirom
na njegovo znanje, elje i osjeanja.

estice se koriste:

U poricanju neke tvrdnje:

Ne znam o emu govori.

U pitanju je li tvrdnja istinita:

Zna li to se dogodilo s njima?

Zar smo ve stigli?
Za pojaavanje tvrdnje ili poricanja:

da, jest, dabome, dakako, svakako; ne, nikako

Za izricanje nestrpljenja, elje, zadovoljstva i sl. onim to znai rije uz

koju se rijeca stavlja:

bar, ba, ak, i, jedva, jo, ni, niti, opet, samo, tek, ve
Za izricanje ravnodunosti:

ma, makar, bilo, god

za izricanja dojma ili ocjene:

dosta, gotovo, istina, moda, naravno, nekako, potupno, sasvim, sigurno, skoro,
vjerojatno, veoma, vrlo, zaista

Usklici

nepromjenjive rijei kojima se izraava neki osjeaj, raspoloenje, doziv ili

zvuk u prirodi

Dijelimo ih na:
Usklike za izraavanje osjeaja ili raspoloenja:

ah, aha, aj, au, avaj, brr, e, eh, ehe, ej, haj, hm, hura, ih, iju, ijuju, jao, joj, ju, juh, o, o
h, oho, oj, pi, u, uh, uf i dr.

Usklike za dozivanje i
poticanje: de, deder, ej, gic, i, hajde, halo, hej, mic, na, o, oj, ic i dr.
Onomatopejske usklike: bu, bum, ap, dum, hop, mljac, pljus, tres, zum i

dr.

Usklike za pokazivanje: evo, eto, eno

Sintaksa i sintaktiki odnosi

SINTAKSA
Sintaksa je dio gramatike koji prouava odnose meu:

rijeima u reenici

sureenicama (u sloenim reenicama)

reenicama u tekstu

Sintaksa prouava dva glavna odnosa:

1. sintagmatske (vodoravni odnosi meu rijeima u reenici)
odnosi kombinacije i razmjetanja rijei u reenici

vano je da se rijei slau u gramatikim kategorijama (rodu, broju,

padeu itd.)

2. paradigmatske (okomiti odnosi meu rijeima koje stoje u reenici i onih koje bi mogle
stajati umjesto tih koje stoje)

odnosi odabira rijei biramo rijei ovisno o poruci koju elimo izraziti.

OBAVIJESNO USTROJSTVO REENICE

Jezik je sredstvo komunikacije. U tom smislu reenice slue za prenoenje obavijesti
sugovorniku.
Postoje dva tipa obavijesti u reenicama: tema i rema.
Tema je dio koji je iz konteksta otprije ve poznat, dakle obavijesno je zalihostan; ne nosi
nikakve nove informacije ve ponavlja stare.
Rema je dio koji nije poznat; dio je iskaza koji nosi novu obavijest.

Mama: Tko je doao kui?

Tata: Marko je doao kui.
Marko je rema, je doao kui je tema.
SINTAKTIKA SLUBA RIJEI U REENICI
Budui da se u reenici rijei uvijek nalaze u nekom odnosu s drugim rijeima, one prema
prirodi toga odnosa dobivaju svoju odreenu slubu.
Tako moemo govoriti o slubi: predikata, subjekta, objekta, prilone oznake, atributa i
apozicije.
PUNOZNANICE I NEPUNOZNANICE
Punoznane rijei (punoznanice) mogu biti u slubi subjekta, predikata, objekta i
prilone oznake, a to su, jednom rijeju, samostalni reenini lanovi te mogu biti u subi
atributa i apozicije, a to su nesamostalni reenini lanovi. Punoznane rijei su imenice,
glagoli, pridjevi, prilozi i brojevi.
Nepunoznane rijei (nepunoznanice) ne mogu biti niti u jednoj od navedenih slubi jer
se radi o vrstama rijei koje nemaju leksikog znaenja, nego imaju samo gramatiko
znaenje, a takvi su prijedlozi, prilozi, veznici, uzvici, estice i pomoni glagoli.
SINTAGMA
Spoj najmanje dviju punoznanih rijei naziva se sintagmom.
Sastavnice koje ulaze u sintagmu nazivaju se tagmemima. Tako na primjer u
sintagmi doi kui imamo dva tagmema, jedem fini sendvi imamo tri tagmema itd.
Tagmemi mogu biti glavni ili zavisni. Glavni se tagmem naziva odreenicom, a zavisni
odrednicom. U sintagmi fini sendvi, sendvi je odreenica, a fini je odrednica. U
sintagmi doi kui doi je odreenica, a kui odrednica.
ODNOSI MEU TAGMEMIMA
Postoje tri tipa odnosa meu tagmemima:
1. Sronost (kongruencija)
2. Upravljanje (rekcija)
3. Pridruivanje

1. Sronost
To je odnos meu tagmemima od kojih glavni tagmem mora biti imenska rije (imenica,
poimenieni pridjev ili zamjenica), a zavisni tagmem mora biti pridjev ili imenica.
Primjer: fini sendvi, masna juha, topli aj, udobna fotelja, oblano nebo.
Glavni su tagmemi sendvi, juha, aj, fotelja i nebo, a zavisni su
tagmemi fini, masna, topli,udobna i oblano. Takve se odredbenice nazivaju
pridjevskima, jer je zavisni tagem pridjev, ali to nije jedini oblik sronosti.
Primjer: grad Vinkovci, sestra Sara, pu gola.
U ovim primjerima zavisne rijei su imenice. Zavisni tagmemi su grad, sestra i pu i po
vrsti rijei su imenice pa su to onda imenske odredbenice. Vinkovci, Sara i gola glavni su
tamemi.
Sronost moe biti potpuna i nepotpuna. Potpuna sronost podrazumijeva slaganje u
rodu, broju i padeu. Pridjevi su rijei koje mogu biti u bilo kojem rodu, ovisno o imenici
uz koju dolaze pa su oni obino i potpuno sroni to smo vidjeli u prvome primjeru.
Meutim u drugom primjeru imamo primjer nesronosti. Grad Vinkovci ne slae se u
broju; grad je u jednini, a Vinkovci su u mnoini. Tako je esto kada je zavisni tagmem
imenica.
2. Upravljanje
To je odnos u kojem je glavni tagmem najee glagol, ali moe biti i glagolska imenica ili
pak obina imenica. Za razliku od sronosti gdje je glavni tagmem na drugome mjestu (a
kada bi bio na prvome to bi bilo stilski obiljeeno, npr. Vinkovci, grad), ovdje je glavni
tagmem na prvome mjestu.
Primjer: prati posue, svirati violinu, jesti doruak.
U ovim je primjerima glagol glavni tagmem i on upravlja zavisnim tagmemom. Slino je i
kada je glavni tagmem glagolska imenica ili samo imenica.
Primjer: pranje posua, sviranje violine, jedenje doruka; korica kruha, komad torte.
Kada je glavni tagmem imenica, primjeri upravljanja (komad torte) slie na ve navedeni
odnos sronosti (grad Vinkovci). Razlikovati ih moemo po tome gdje se nalazi glavni

tagmem. U sronosti glavni je tagmem na drugome mjestu (Vinkovci), a u odnosu

upravljanja glavni je tagmem na prvome mjestu (komad).
Vano je napomenuti da postoje dvije vrste upravljanja: jako i slabo upravljanje.
O jakom upravljanju govorimo onda kada glavna sastavnica odreuje gramatiki oblik u
kojem e se pojaviti zavisna sastavnica (odreuje joj rod, broj, pade, lice), a slabo je
upravljanje ono u kojem glavna sastavnica samo po znaenju odreuje koja se zavisna
sastavnica moe nai uz nju (vano je samo znaenjsko podudaranje).
Tako je primjer jakog upravljanja glagol trenirati. Taj glagol zahtijeva objekt iskljuivo u
akuzativu (trenirati hokej). Ne moemo rei trenirati hokeja, trenirati hokejem; ne
moemo upotrijebiti nijedan drugi pade osim akuzativa.
Primjer je slabog upravljanja je glagol razgovarati. Moemo razgovarati s nekim
(instrumental), o neemu (dativ), nakon neega (genitiv), a moemo razgovarati i brzo,
sporo, tiho, potajno (prilozi). Dakle glagol razgovarati ne odreuje strogo gramatiki oblik
svoje dopune, ali naravno, ostaje vano znaenjsko podudaranje. Ne moemo
razgovaratisa stolom (iako je gramatiki to ispravno, ali nema smisla), ne
moemo razgovarati nakon raunala i slino.
3. Pridruivanje
Radi se o odnosu u kojem slubu zavisnog tagmema vri rije koja je po vrsti
nepromjenjiva (prilozi, glagolski prilozi sadanji i proli te infinitiv).
Primjer: potajno razgovarati, smijati se plaui, upozoriti nekoga viknuvi, stati plakati.
VRSTE SPOJEVA RIJEI
Dosad smo spominjali samo tipove odnosa meu tagmemima u sintagmi.
U ovome emo dijelu nauiti kakva je sluba zavisnog tagmema u odnosu prema
glavnome i prema prirodi te slube dijelimo spojeve rijei na vrste: odredbeni spoj rijei,
dopunski spoj i okolnosni spoj rijei (tagmema).
Odredbeni spojevi rijei oni u kojima zavisni tagmem po nekom svojstvu odreuje
glavni tagmem (zavisni je tagmem stoga pridjev ili neka imenska rije). Navedimo ve
spomenute primjere: fini sendvi, masna juha, topli aj, udobna fotelja, oblano nebo.
Kao to vidimo, odredbeni spojevi rijei sadre odnose poput sronosti, ali mogu
ukljuivati i odnos upravljanja, primjerice: korica kruha, komad torte. Razlika je u tome

to ako se radi o sronosti, tagmemi se moraju podudarati u rodu, broju i padeu, a ako
se radi o upravljanju, to nije sluaj (korica N. jd. . r., kruha G. jd. m. r.).
Dopunski spojevi rijei rezultat su odnosa upravljanja u kojemu je glavni tagmem
glagol, a zavisni imenica. Primjeri koje smo naveli su: prati posue, svirati violinu, jesti
doruak. Ovi se spojevi rijei nazivaju dopunskima jer se zavisni tagmem ponaa kao
dopuna glavnome tagmemu.
Okolnosni spojevi rijei rezultat su upravljanja ili pridruivanja. Spojevi se nazivaju
okolnosnima jer se radi o okolnostima vrenja neke radnje. Primjeri su: potajno
razgovarati,brzo trati, sporo govoriti, malo misliti (primjeri pridruivanja); trati kroz
umu, pjevati na playback. (primjeri upravljanja).

Reenica
Reenica je osnovna sintaktika jedinica. Najee se definira kao skup rijei
kojim se izrie obavijest.
Reenica je jezina jedinica koja ima znaenje i ije je gramatiko ustrojstvo
potpuno.
Realizacija reenice u govoru naziva se iskaz. Iskaz se koristi u komunikaciji,
odnosno u konkretnim situacijama. Zbog toga on ima smisao, a gramatiko mu
ustrojstvo ne mora biti potpuno jer smisao moe biti sadran u kontekstu.
Reenice se dijele prema priopajnoj svrsi i prema sastavu.
PODJELA REENICA PO PRIOPAJNOJ SVRSI
Prema priopajnoj se svrsi reenice dijele na izjavne, upitne i uskline.
Reenica kojom kaemo da neto jest ili nije naziva se izjavna (deklarativna)
reenica. Na kraju izjavne reenice obino dolazi toka.
Vratio je knjigu na policu.
Reenica kojom se neto pita zove se upitna (interogativna) reenica. Na kraju
upitne reenice stavlja se upitnik.
to je bilo prije, koko ili jaje?
Reenica kojom se dodatno naglaava sadraj ili emocionalni odnos prema
sadraju (odobravanje, uenje, nezadovoljstvo, radost, ljutnja) zove se
usklina (eksklamativna) reenica. Na kraju uskline reenice stavlja se usklinik.

Kako sam se prestraila!

Podjela reenica prema sastavu
Reenice se prema sastavu dijele na jednostavne i sloene.
Jednostavne reenice
Jednostavne su reenice one koje imaju samo jedan predikat. Mogu biti:
1. jednostavne neproirene
Jednostavna je neproirena reenica ona u kojoj ni subjekt ni predikat nemaju
dopuna.
Dijete spava. Majka je vesela.
2. jednostavne proirene
Jednostavna je proirena reenica onu u kojoj ili uz subjekt ili uz predikat stoji
barem jedna dopuna.
Maleno dijete mirno spava. Moja majka veselo pjeva pjesmu iz mladosti.
Sloene reenice
Sloene su reenice one koje imaju barem dva predikata. Dijele se na
nezavisnosloene i zavisnosloene. Nezavisnosloene reenice nastaju nizanjem i
sklapanjem, a zavisnosloene uvrtavanjem.
Nezavisnosloene (koordinirane) reenice

Sastavne (kopulativne) reenice

Veznici: i, pa, te, ni, niti

Rastavne (disjunktivne) reenice

Veznik ili

Suprotne (adverzativne) reenice

Veznici: a, ali, nego, no, ve

Iskljune (izuzetne) reenice

Veznici: samo, samo to, tek, tek to, jedino, jedino to, osim, osim to (van,
do, nego).

Zakljune: dakle, zato, stoga, pa, s obzirom na to.

Reenini niz takva je nezavisnosloena reenica u kojoj se reenice niu bez

veznika:
Otiao je u kazalite, pogledao predstavu, vratio se veseo.
Zavisnosloene (subordinirane reenice)
Zavisnosloene su reenice one u kojima je jedna sureenica uvrtena u
gramatiko ustrojstvo druge sureenice. Ona reenica u ije se gramatiko
ustrojstvo uvrtava zove se glavna reenica, a ona reenica koja se uvrtava i
koja je ovisi o glavnoj zove se zavisna reenica.
Prema mjestu uvrtavanja zavisna reenica moe biti:

Predikatna uvrtava se u glavnu reenicu na mjesto predikata i prema

njoj se odnosi kao imenski predikat prema svome subjektu.

Subjektna uvrtava se u glavnu reenicu na mjesto subjekta i odnosi se

prema njoj kao subjekt prema svom predikatu.

Objektna uvrtava se u glavnu reenicu na mjesto objekta i prema njoj

se odnosi kao objekt prema svome glagolu.

Adverbna (prilona) uvrtava se u glavnu reenicu na mjesto prilone

oznake i odnosi se prema njoj kao prilona oznaka prema svom predikatu.

Atributna uvrtava se u glavnu reenicu na mjesto atributa i odnosi se

prema njoj kao atribut prema svojoj imenici ili zamjenici.
Adverbne se reenice mogu dodatno podijeliti s obzirom na slubu koju imaju u
odnosu na glavnu reenicu. Adverbna reenica moe se uvrstiti u glavnu na
mjesto prilonih uzroka vremena, mjesta, naina, namjere, uzroka, pogodbe,
posljedice, doputanja. Prema tome, adverbna reenica moe biti:

vremenska
Nakon to zavri priu, moe otii.

mjesna
Gdje on stoji, nita ne raste.

nainska
Skoio je u zrak kao da ga je neto ugrizlo.

namjerna
Svi su susjedi doli da joj estitaju.

uzrona
Volim itati knjige zato to uvijek nauim neto zanimljivo.

pogodbena
Ako dobije peticu, tvoji e roditelji biti sretni.

posljedina
Tua je padala tako jako da smo se bojali izai iz kue.

dopusna
Iako je to teak zadatak, dovrit emo ga.
Red rijei u reenici
Red rijei podrazumijeva redoslijed sintaktikih kategorija u jednostavnoj ili
sloenoj reenici. U hrvatskome je jeziku red rijei uglavnom slobodan.
Osnovno je pravilo da tema dolazi prva, a za njom slijedi rema. Pri tom
je tema ve poznata i manje istaknuta obavijest, dok je rema ono to u reenici
izrie neto novo o temi. Rema je obavjesniji dio reenice. U pravilu je u reenici
subjekt tema, a predikat, odnosno predikatni skup rema.
Postoje tri vrste reda rijei:
a) STILSKI NEOBILJEEN (NEUTRALAN)
U stilski neobiljeenom redu rijei nijedna rije, odnosno sintaktika kategorija
koja se njome izrie, nije naglaenija od druge. Njime se izraava objektivan stav
govornika.
I. Stilski je neobiljeen red sintaktikih kategorija u jednostavnoj reenici u
hrvatskome jeziku subjekt, predikat, objekt (S+P+O).
Marko voli aj.
Ivana se rijeila problema.
II. Ako u reenici postoje dva objekta, bilo oba izravna, bilo jedan izravni, a
jedan neizravni, oba stoje iza predikata.
Mirna je postavila pitanje predsjedniku.
III. Prilona oznaka moe biti izreena prilogom te prijedlonim ili padenim
izrazom.
Kad je izreena prilogom, stoji:

 ispred predikata izreenog jednostavnim glagolskim oblikom:

Dijete mirno spava.
izmeu dijelova predikata izreenog sloenim glagolskim oblikom:
Dijete je mirno spavalo.
Kada je prilona oznaka izreena prijedlonim ili padenim izrazom, stoji iza
predikata:
Marko ide u kolu.
Nee dolaziti na posao cijeli mjesec.
IV. Pridjevski atribut dolazi ispred imenice na koju se odnosi:
Novo vrijeme donosi nove obiaje.
Isto tako, ispred imenice na koju se odnose stoje i glavni i redni brojevi te
koliinski prilozi u slubi atributa:
Prvi susret proao je vrlo dobro.
Marku su trebala dva dana da rijei problem.
Potrebno mu je bilo malo sna da bi mogao nastaviti dalje.
Imenski atribut u genitivu dolazi iza imenice na koju se odnosi:
Proitala je to u velikoj knjizi recepata.
Ako se uz neku imenicu uvrtava vie atributa, postoji nekoliko pravila o njihovu
redoslijedu:
pridjevi irega znaenja stoje ispred onih uega znaenja:
Hrvatski standardni jezik.
Velika platnena torba leala je na stolu.
pokazne, posvojne i neodreene zamjenice, povratno-posvojna zamjenica svoj,
upitno-odnosna koji, zamjeniki pridjevi kakav i kolik stoje ispred pridjeva ili
rednoga broja:
Tvoja mlaa sestra naprosto je neodoljiva.
O kakvom radnom sastanku priate?
U sluaju da se vie zamjenica uvrtava na mjesto atributa, na prvo mjesto
dolazi pokazna, a zatim posvojna i povratno-posvojna:

Onaj tvoj ujak dobro izgleda za svoje godine.

Neodreena zamjenica sav kao atribut dolazi na prvo mjesto:
Sav moj trud bio je uzaludan.
redni broj u slubi atributa stoji ispred pridjeva:
Bio je to prvi veliki uspjeh u njezinoj karijeri.
prilozi koji modificiraju znaenje pridjeva ili pridjevske rijei u slubi atributa
stoje ispred toga pridjeva ili pridjevske rijei:
Bio je to vrlo tuan dan za cijeli obitelj.
Za svoje je godine bio neobino visok.
prijedloni i padeni izrazi i prilozi mjesta u slubi atributa stoje iza rijei na
koju se odnose:
Put s juga na sjever zemlje pun je opasnosti.
V. Apozicija dolazi ispred imenice na koju se odnosi:
Profesor Horvat uvijek je s radou iao na posao.
VI. Predikatni proirak dolazi iza predikata.
Rijeka tee mutna.
Ona je postala uiteljicom.
VII. U zavisno sloenim reenicama u stilski je neobiljeenom redu rijei zavisna
reenica veinom iza glavne, ali moe biti i ispred glavne, to ovisi o veznicima i
veznikim rijeima pomou kojih se zavisna reenica uvrtava u glavnu.
b) STILSKI OBILJEEN (AFEKTIVAN)
Redoslijed je sintaktikih kategorija u stilski obiljeenom redu rijei vrlo
slobodan. Naime, govorniku su neke rijei vanije od ostalih pa ih eli staviti na
istaknuta mjesta u reenici: prvo i posljednje.
Rije se moe istaknuti stavljanjem na bilo koje mjesto u reenici koje nije u
skladu s pravilima o stilski neobiljeenom redu rijei.
I. Predikat u stilski obiljeenom redu rijei dolazi ispred subjekta:
Voli Matija more.
II. Objekt dolazi ispred predikata:
Karte dijeli kazalite.
Meni daje knjigu, a ne njemu.

III. U isticanju pridjevi i pridjevske rijei kao atributi mogu doi iza imenice na
koju se odnose:
Sve je to muka velika.
Veliki oblaci sivi plove nebom.
Ljubav moja najvea lei na krevetu.
Stilski se obiljeenim smatra svako odstupanje od pravila o redoslijedu rijei u
slubi atributa navedeno u odjeljku o stilski neobiljeenom redu rijei:
Standardni hrvatski jezik.
Plava tvoja koulja visi u ormaru.
Moja ona prijateljica kree na zanimljivo putovanje.
Visoke planine vrh potpuno je zabijeljen.
IV. Apozicija u stilski obiljeenom redu rijei stoji iza imenice na koju se odnosi.
Mari potar ve godinama raznosi potu u naem selu.
V. Predikatni proirak dolazi iza predikata:
U krevet se bolesna srui.
VI. Zavisna reenica u stilski obiljeenom redu rijei dolazi ispred glavne:
Da joj proe dan, gledala je sve serije koje su se prikazivale na televiziji.
c) OBVEZATAN
Iako je red rijei u hrvatskome standardnom jeziku relativno slobodan, postoje
pravila koja su obavezna, a odnose se na poloaj nenaglaenih rijei (klitika) u
reenici.
I. Zanaglasnice (enklitike)
Zanaglasnice stoje iza prve naglaene rijei u naglasnoj cjelini. Tee poetku
reenice, odnosno najee dolaze iza prve naglaene rijei u reenici. Zbog toga
nije rijetkost da razdvajaju imenicu od njezina atributa, kao i ije ime i prezime:
Novi ga je dokaz oslobodio krivnje.
uro je Marti poludio.
Zanaglasnice se najee grupiraju, odnosno u reenici stoje jedna pored druge:
On mi ga je dao.
Ja sam mu je posudila.
Redoslijed je zanaglasnica odreen pravilima:
1. estica li

Hoe li mi to pomoi?
2. glagolske zanaglasnice, osim je
Ja sam ga juer vidjela.
3. zamjenike zanaglasnice, i to prvo one u dativu, pa u genitivu i akuzativu
Marko mi ga je poklonio.
4. glagolska zanaglasnica je
Ivan mi je priao o svom poslu.
Glagolska zanaglasnica je moe se izostaviti uz povratne glagole, kao i u
perfektu:
Otac me se dosta nagledao.
Marina me neobino snano podravala sve ove godine.
Zanaglasnice ne mogu stajati na poetku reenice, iza nijene estice te iza
veznika i.
II. Prednaglasnice (proklitike)
Prednaglasnice se nalaze ispred prve naglaene rijei u naglasnoj cjelini.
Prijedlozi stoje ispred rijei kojoj odreuju pade:
Vozio je svoju djecu iz kole.
Dodaj mi knjigu sa stola.
Prijedlog stoji ispred atributa imenice kojoj odreuje pade:
Dodaj mi knjigu s radnog stola.
Prijedlozi stoje izmeu sastavnih dijelova neodreenih zamjenica:
On nije ni po emu poseban.
Ne bih ga mijenjala ni za to.
Nijenica ne stoji ispred predikata i pie se odvojeno:
Mala djeca ne vole biti sama.
Predikat

lan reeninoga ustrojstva koji nije ovisan o drugim lanovima

sam sebi u reenici otvara mjesto

Predikatne kategorije: lice, vrijeme, nain i vid

Predikatne rijei: rijei pomou kojih se u reenici izrie sintaktika kategorija
predikata
GLAGOLSKI PREDIKAT

predikat izreen glagolskom rijeju

predikatna rije moe biti glagol u finitnom obliku

takav se predikat moe izrei jednostavnim i sloenim glagolskim

oblicima
U jednostavnu glagolskom obliku predikat se izrie jednom rijeju:
Marko ita knjigu.
U sloenu glagolskom obliku predikat se izrie s dvije ili vie rijei:
Prole je godine poela tedjeti novce za novi automobil.
IMENSKI PREDIKAT
predikat izreen imenskom rijeju sa sponom

predikatna rije moe biti imenska, tj. ime takva imenska rije
zove se predikatno ime.
Predikatnom se imenu dodaju oblici pomonoga glagola biti da bi se izrekle
predikatne kategorije. Glagol biti u takvoj se slubi zove spona ili kopula.
U imenskom predikatu predikatno ime moe biti:
1. imenica:
Ti si kukavica.
2. pridjev:
Neron nije bio lud.
3. zamjenica:
a) imenika:
On je on.
b) pridjevska:

Takva je uvijek bila.

broj (glavni i redni):
Nas smo etvorica, a narane samo tri.
Imenica kao predikatno ime u nominativu moe stajati i u instrumentalu:
Prole je godine postao suvlasnikom najvee tvornice papira u zemlji.
Ista ta imenica u instrumentalu moe se zamijeniti imenicom u nominativu.
Prole je godine postao suvlasnik najvee tvornice papira u zemlji.
Osim glagola i imenske rijei predikatno ime moe biti prilog i itav prijedloni
izraz:
To je divno.
Oni su u gradu.
Subjekt
SUBJEKT

lan reeninoga ustrojstva koji se u reenicu uvratava po sronosti

s predikatom

imenska rije u nominativu

mjesto mu otvara predikat

U slubi subjekta mogu biti:

imenice:
Ptice lete.

zamjenice:
Oni su glumci.

poimenieni pridjevi:
Mladi su bezbrini.

glagoli u infinitivu:

Zabavno je igrati se.

brojevi (glavni i redni):

Dva treeg ne ekaju.
Drugi je odjednom prestao pisati.
Prilona oznaka

jedna ili vie rijei kojima mjesto u reenici otvara predikat

izriu okolnosti u kojima se zbiva predikatna radnja

Prilone oznake dijelimo na:

prilone oznake vremena:

Vidimo se sutra.

prilone oznake uzorka:

Zakasnio sam zbog guve u prometu.

prilone oznake namjere:

Dola je po svoj eir.

prilone oznake naina:

Borio se poput lava.

prilone oznake drutva:

Otiao je u kino s prijateljima.

prilone oznake sredstva:

Jesi li se ikada vozio vlakom?

prilone oznake koliine:

Sreo sam ga nekoliko puta proli tjedan.

prilone oznake posljedice:

Predstava nas je nasmijala do suza.

prilone oznake pogodbe:

On svoj rodni grad ne bi napustio ni za sva blaga na svijetu.

prilone oznake doputanja:

Usprkos svim preprekama uspio je prvi doi do cilja.

prilone oznake izuzimanja:

Upoznao ih je ve sve osim Ivana.
Objekt

lan reeninoga ustrojstva kojem mjesto u reenici otvara prijelazni

glagol
dopuna koja izrie predmet radnje

Objekti su najee:

imenice:
Konobar joj je donio kavu.

zamjenice:
Ona ju je polako popila.
VRSTE OBJEKTA:

izravni uz prijelazne glagole, stoji u akuzativu

Nosite ga odavde.

neizravni nalaze se u svim kosim padeima osim u akuzativu

Nagledao sam se filmova prolo ljeto.
Proitala mu je priu prije spavanja.
Uivao je u lijepom vremenu.
Pisao je olovkom.
Apozicija

imenica koja poblie opisuje drugu imenicu s kojom se slae u padeu

Kralj Tomislav ujedinio je hrvatski sjever i jug.
Profesor Baltazar veliki je izumitelj.
Apozicija moe uza se imati i atribute:
Njihov trogodinji sin Marko hoda ve pune dvije godine.
Apozicijski skup ini apozicija sa svojim atributima.
Malo se zna o podrijetlu hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira.
Atribut

rije koja se dodaje kao blia oznaka imenici, imeninoj zamjenici ili
poimenienom pridjevu
Atribut moe biti:

pridjev:
areni leptiri letjeli su svuda oko nas.

zamjenica:
Ovaj ga put nije uspio prevariti.

broj:
ibenik se prvi put spominje 1066. godine zahvaljujui opatici iki kojoj hrvatski
kralj Petar Kreimir IV. pie povelju kojom daje kraljevsku slobodu zadarskom
samostanu svete Marije.

imenica, odnosno imenina zamjenica u genitivu ili nekom drugom kosom

padeu:
Dodala mu je zdjelicu voa.
Uvijek je htjela kuu na kat.

Leksikologija
Leksikologija je grana jezikoslovlja koja prouava leksik. Leksikologija se bavi
opeuporabnim leksemima kao jedinicama leksikoga sustava prirodnoga jezika.
Leksik hrvatskoga jezika ine svi leksemi hrvatskoga jezika.
Leksem je ukupnost svih oblika i znaenja neke rijei. Leksem se, kao i svaki drugi
jezini znak, sastoji od plana izraza i plana sadraja.
Leksemi mogu biti jednoznani ili vieznani. Meusobno ulaze u leksiko-semantike
odnose.
Osnovni su odnosi meu leksemima: hiperonimija/hiponimija, sinonimija, antonimija,
homonimija.

HIPERONIMIJA/HIPONIMIJA
Hiperonimija/hiponimija je odnos izmeu dvaju leksema od kojih jedan ima ire znaenje
(hiperonim ili znaenjska nadreenica), a drugi je znaenjski ui i dodatno specificira
znaenje prvoga leksema (hiponim ili znaenjska podreenica). Dva ili vie hiponima koji
imaju isti hiperonim nazivaju se kohiponimi ili znaenjske supodreenice.
Primjerice, leksem ptica hiperonim je leksemima kos, vrabac, roda, pingvin, lastavica koji
su njegovi hiponimi. Leksemi su kos, vrabac, roda, pingvin, lastavica kohiponimi jer
imaju isti hiperonim.

SINONIMIJA
Sinonimija je odnos izmeu dvaju leksema razliita izraza, a istoga ili slinoga sadraja.
Dva leksema u odnosu sinonimije nazivamo sinonimski par (glazba muzika), a tri ili
vie sinonimnih leksema nazivamo sinonimski niz (veseo radostan sretan).
Sinonimi iji se sadraj u potpunosti preklapa i koji su zamjenjivi u svim kontekstima
nazivaju se potpuni
sinonimi ili istoznanice (knjinica bibilioteka, ljekarna apoteka).
Sinonimi iji se sadraj preklapa samo djelomino i koji su zamjenjivi samo u nekim
kontekstima nazivaju se djelomini
sinonimi ili bliskoznanice (svjetiljka lampa, kua dom).
Brojni lingvisti negiraju postojanje potpunih sinonima i smatraju da izmeu svakoga para
sinonimskih leksema postoji barem mala znaenjska razlika.
Kada se govori o sinonimskim leksemima, obino se podrazumijevaju leksemi koji
pripadaju hrvatskome standardnome jeziku. Sinonimski leksemi od kojih jedan pripada
standardnome jeziku, a drugi nekom od dijalekata nazivaju se kontaktni

sinonimi (boja farba pitura,arapa bjeva tunf, rajica paradajz pomidor).

Isto vrijedi i za sinonimske lekseme od kojih jedan pripada standardnomu jeziku, a drugi
razgovornomu jeziku ili argonu
(djevojka riba treba komad, muzika mjuza zika).
Sinonimi nadalje mogu biti opejezini i individualni. Opejezine sinonime svi
govornici nekoga jezika mogu prepoznati kao sinonime izvan konteksta. Individualni su
sinonimi sinonimi samo unutar odreenoga konteksta, zbog ega se nazivaju i
kontekstualnim sinonimima.

ANTONIMIJA
Antonimija je odnos izmeu dvaju leksema suprotnoga znaenja. Dva leksema suprotna
znaenja ine antonimski par (velik malen, vjenati se razvesti se, gladan sit) .
Antonimi se razlikuju po podrijetlu, po naravi znaenjske opreke i po stupnju socijalizacije
(usvojenosti).
Po podrijetlu antonimi mogu
biti primarni (raznokorijenski: lijevo desno, topao hladan)
i tvorbeni (istokorijenski: moralan nemoralan, otvoriti zatvoriti).
Po naravi znaenjske opreke antonimi mogu biti binarni, stupnjeviti i obratni.
Binarni su antonimi oni koji zajedno u cijelosti pokrivaju jedan leksiko-semantiki
mikrosustav. Znaenje konteksta s jednim antonimom potpuno iskljuuje znaenje tog
istog konteksta s njegovim antonimskim parnjakom, npr.
mukarac ena, istina la, djeak djevojica, iv mrtav
Reenica Marko je iv. u potpunosti iskljuuje reenicu Marko je mrtav.
Stupnjeviti su antonimi krajnje toke leksiko-semantikog mikrosustava izmeu kojih
postoji jo najmanje jedna, sredinja toka koja oznaava normalnu vrijednost od koje se
mjeri suprotnost prema jednome ili drugome parnjaku. Stupnjeviti se antonimi
meusobno ne iskljuuju, npr.
topao hladan, malen velik, visok nizak

Izmeu vru i hladan postoji jo barem onaj koji je srednje temperature, mlak.
Obratni su antonimi oni koji oznaavaju isti odnos gledan iz dviju suprotnih perspektiva,
npr.
kupiti prodati, iznad ispod, dati primiti
Po stupnju socijalizacije antonimi mogu biti opejezini i individualni
(kontekstualni).
Antonimija moe biti viestruka ili djelomina. Ovo njezino svojstvo proizlazi iz injenice
da leksemi mogu biti jednoznani ili vieznani. Kada je vieznaan leksem suprotan
drugomu leksemu samo jednim svojim znaenjem, govorimo o djelominoj antonimiji.
Kada je vieznaan leksem jednim svojim znaenjem suprotan jednom leksemu, a
drugim svojim znaenjem drugom leksemu, govorimo o viestrukoj antonimiji.
Djelomina antonimija:
dan (vrijeme od izlaska do zalaska sunca no)
Ali dan u znaenju vrijeme koje je potrebno da se Zemlja jednom okrene oko svoje osi
nije suprotno leksemu no.
Viestruka antonimija:
bogat siromaan
bogat skroman

HOMONIMIJA
Homonimija je odnos izmeu dvaju leksema istoga izraza, ali razliitoga sadraja
(znaenja).
Leksemi jednakih izraza nazivaju se homonimi, a dva leksema s istim izrazom, ali
razliitim sadrajem nazivamo homonimski par.
Homonimi mogu biti leksiki ili oblini.

Oblini ili morfoloki homonimi nastaju zbog izjednaavanja oblika uslijed dobivanja
oblinih nastavka u deklinaciji ili konjugaciji:
npr. oblik n moe znaiti:
1. G jd. imenice na
2. N jd. imenice na
3. A jd. imenice na
4. V jd. imenice na
5. 3. l. jd. prezenta glagola eniti.
Leksiki homonimi nastaju:
1. tvorbom rijei: istupiti (iz- + tupiti; iz- + stupiti) = tvorbeni homonimi
2. posuivanjem: br (zimzeleno stablo) br (kemijski element)
3. glasovnim promjenama u prolosti: bti (postojati) bti (tui)
4. udaljavanjem znaenja vieznanice: list (dvije strane papira) list (dio biljke)
Homografi (istopisnice) su leksemi koji se isto piu, ali razliito
izgovaraju: lk lk, kpiti kpiti.
Homofoni (istozvunice) su leksemi koji se razliito piu, ali isto
izgovaraju: Br br, Jgoda jgoda.

Podruna raslojenost leksika

Podruno su ogranieni leksemi: lokalizmi, regionalizmi i dijalektizmi.
Lokalizmi su leksemi jednoga mjesnoga govora, odnosno leksike znaajke nekoga
mjesta. Njihova je podruna rasprostranjenost najmanja.
Primjerice, dubrovaki su lokalizmi gospar (gospodin), pla (plat).
Regionalizmi su leksemi karakteristini za veinu govora ili sve govore iste skupine
govora. Rasprostiru se na irem podruju nego lokalizmi, ali na uem nego dijalektizmi.
Standardnojezinome tednjak odgovara vie
regionalizama: paret, poret, paher,parhet, paker.

Dijalektizmi su leksemi karakteristini za cijelo podruje nekoga narjeja. U hrvatskome

su jeziku to akavizmi, kajkavizmi i tokavizmi. Dijalektizmi mogu biti:
1. potpuni leksiki od standardnojezinih se leksema potpuno razlikuju izrazom:
vanjku, kuin jastuk
2. leksiko-semantiki leksemi kojima se u standardnome jeziku pridruuje jedan, a u
dijalektu drugi sadraj:
jezero u standardnome jeziku oznaava vodu stajaicu, a u kajkavskome glavni broj
tisuu (1000)
3. tvorbeni od standardnojezinih se leksema razlikuju afiksom (prefiksom ili
sufiksom):
kruhek krui
4. fonoloki dijalektizmi koji se razlikuju fonolokim i prozodijskim znaajkama od
standardnojezinih leksema:
mleko, mliko mlijeko
5. etnografski leksemi koji imenuju stvari ili pojave karakteristine za pojedine hrvatske
krajeve:
trukli, kulen, gemit, brikula
Standardni jezik + podruno ogranien leksik = leksiko blago hrvatskoga jezika

Vremenska raslojenost leksika

Aktivni i pasivni leksik
Aktivni leksik skup leksema koji je u odreenome vremenskome razdoblju poznat
veini govornika nekoga jezika i ija je upotreba neutralna, odnosno nije stilski
obiljeena.

Pasivni leksik leksemi koji su u opem leksiku suvremenoga jezika zastarjeli. Leksemi
se prema razlogu zastarijevanja dijele na historizme, arhaizme, nekrotizme i knjike
lekseme.
1. Historizmi leksemi koji su postali dijelom pasivnoga leksika iz izvanjezinih razloga.
U historizme spadaju nazivi nekadanjih titula (barun, grof, ban), nekadanjih novanih
jedinica (banica, kuda), vojnih naziva (musketa, jatagan), ustanova
(preparandija, banovina) i sl.
2. Arhaizmi leksemi koji su postali dijelom pasivnoga leksika iz unutarjezinih razloga.
a) izrazni izraz je leksema zastario, a sadraj koji je oznaavao izrie se drugim
izrazom:
horugva zastava, islo broj
b) sadrajni ili znaenjski izrazu se leksema u suvremenome jeziku pridruuje nov
sadraj
vra (lijenik), podoknica (prozorska daska)
c) tvorbeni leksemi sa zastarjelim tvorbenim elementima
ljepost (ljepota), kraljski (kraljevski)
d) fonoloki leksemi sa zastarjelim fonolokim stanjem
karv (krv), cesar (car)
e) grafijski i ortografski starija grafijska i pravopisna rjeenja:
dte (dijete), oudi (ovdi)
3. Nekrotizmi leksemi karakteristini za leksik nekog pisca koji nikada nisu uli u aktivni
leksik.
ljesit samo u Brne Karnarutia (16. st.), guar samo u Anke agar (20. 21. st.)
4. Knjiki leksemi leksemi koji se, neovisno o svojoj starosti, pojavljuju uglavnom samo
u rjenicima.

brodokrje brodolom, kruhopekarstvo pekara

Leksik na prijelazu leksemi koji ne pripadaju ni aktivnome ni pasivnome leksiku. U
leksik na prijelazu ubrajaju se zastarjelice, pomodnice i novotvorenice.
1. Zastarjelice leksemi koji se koriste vrlo rijetko i ubrzo e prijei u pasivni leksik
(ferije,gombalite).
2. Pomodnice rijei koje oznaavaju neku pomodnu pojavu (startasice, emo)
3. Novotvorenice (neologizmi) leksemi iji je izraz u nekome jeziku neko vrijeme nov.
Nastaju kako bi se imenovala neka nova pojava ili kako bi se zamijenila posuena rije.

Funkcionalna raslojenost leksika

Hrvatski jezik mora svojim govornicima sluiti u razliitim situacijama. Nisu svi leksemi
jednako pogodni u svakom kontekstu, isti je leksem u jednoj situaciji sasvim uobiajen,
dok je u drugoj vrlo rijedak i stilski obiljeen. Funkcionalnu uporabu jezinih jedinica
prouava stilsitika.
Prema zajednikim je karakteristikama izdvojeno pet funkcionalnih stilova hrvatskoga
standardnog jezika. To su:
1. knjievno-umjetniki stil otvoren leksemima iz svih leksikih slojeva (leksemi
karakteristini za pjesniki podstil: POETIZMI, npr. lijer, dad, cjelov), subjektivan,
obiljeava ga uporaba brojnih stilskih sredstava (figura, tropa)
2. publicistiki stil blizak je i knjievno-umjetnikomu stilu (individualnost u nainu
izlaganja), ali i znanstvenomu stilu (objektivnost, saetost)
3. znanstveni stil struni nazivi pojedini znanosti (TERMINI), objektivan,
impersonalan
4. administrativni stil saet, impersonalan, ogranien izbor leksema, karakteristine
konstrukcije
5. razgovorni stil karakteristian za usmenu komunikaciju, KOLOKVIJALIZMI (leksemi
izmeu standardnoga jezika i dijalekata), VULGARIZMI (leksemi ija se uporaba smatra
neprimjerenom, prostake rijei), ARGONIZMI (leksemi koje koriste pripadnici
odreene, zatvorene drutvene skupine).
Svaki funkcionalni stil ima nekoliko podstilova. Neki su podstilovi na granici izmeu dvaju
funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Primjerice, esejistiki podstil
pripada knjievno-umjetnikome i publicistikome stilu.

Jezino posuivanje
Jezino je posuivanje preuzimanje neke jezine jedinice iz jednoga jezinoga sustava u
drugi.
Jezine jedinice posuene iz drugih jezika nazivaju se posuenice. No, ako takve rijei
nisu prilagoene hrvatskomu jeziku i ako nisu prihvaene od veega broja hrvatskih
govornika, nazivamo ih stranim (tuim) rijeima. Njihova se stranost u pismu istie
drugom vrstom slova (najee kurzivom). Rijei koje su prole nekoliko vrsta prilagodbi
(fonoloku, morfoloku, znaenjsku) i koje govornici vie ne doivljavaju kao strane rijei
zovu se usvojenice (boja, arapa). Rijei koje se ni nakon prilagodbe nekom od svojih
znaajki ne uklapaju u hrvatski standardni jezik zovu se tuice (sako, kakao).
Jezine se jedinice iz drugih jezika posuuju iz unutarjezinih i izvanjezinih razloga.
Posuenice su potrebne kad hrvatski jezik nema vlastitih jedinica za imenovanje
pojedinoga koncepta ili kada znaenje posuenica ne odgovara u potpunosti znaenjski
najbliim hrvatskim leksemima. Kada se jezine posuenice preuzmu iz ovih razloga,
govorimo o posuivanju iz unutarjezinih razloga.
Zemljopisni dodir dvaju jezinih podruja, politike, kulturne i gospodarske veze izmeu
govornika razliitih jezika te znanstveno tehnike veze glavni su izvanjezini
razlozi posuivanja jezinih jedinica.
Posuivanje moe biti izravno, posredno i kruno.
Ako se jezik primalac preuzme jezinu jedinicu izravno iz jezika davaoca govorimo
o izravnome posuivanju. Npr.:

latinski

vector

turski

boya

hrvatski

vektor

hrvatski

boja

Ako je jezik davalac i sam preuzeo jezinu jedinicu, on tada postaje jezikom posrednikom
te govorimo i posrednome posuivanju. Npr.
arapski arq turski raki i arak hrvatski rakija
francuski contrle njemaki Kontrolle hrvatski kontrola

Ako jezik primalac posudi iz jezika davaoca neki leksem pa ga nakon nekoga vremena
jezik davalac posudi natrag, govorimo o krunome posuivanju. Npr.
hrvatski Hrvat francuski cravatte hrvatski kravata

POSUENICE PREMA JEZIKU IZ KOJEGA SU PREUZETE

latinizmi posuenice iz latinskoga jezika
grecizmi posuenica iz grkoga jezika
anglizmi (i amerikanizmi) posuenice iz engleskoga jezika
germanizmi posuenice iz njemakoga jezika
hungarizmi posuenice iz maarskoga jezika
turcizmi posuenice iz turskoga jezika
orijentalizmi zajedniki naziv za posuenice iz turskoga, arapskoga i perzijskoga
jezika
srbizmi posuenice iz srpskoga jezika
rusizmi posuenice iz ruskoga jezika
polonizmi posuenice iz poljskoga jezika
bohemizmi posuenice iz ekoga jezika
romanizmi zajedniki naziv za posuenice iz romanskih jezika
talijanizmi posuenice iz talijanskoga jezika
luzitanizmi posuenice iz portugalskoga i brazilskoga portugalskog jezika
hispanizmi posuenice iz panjolskoga jezika

PODJELA POSUENICA PREMA ZAJEDNIKIM ZNAAJKAMA

a) internacionalizmi posuenice koje imaju isti ili slini izraz i isto znaenje u vie jezika
(demokracija, politika, medicina, filozofija). Najee potjeu iz latinskoga ili grkoga
jezika.
b) egzotizmi posuenice koje oznaavaju posebitosti pojedinih naroda: specifina jela i
pia (tekila, sangrija; tortilja) odjeu, glazbala, pjesme, plesove
(dirndl, kimono; dideridu; sevdalinka; polka, arda), posebnosti biljnoga i ivotinjskoga
svijeta (banana, mango; koala, klokan) i sl. U egzotizme se ubrajaju i nazivi stranih
novanih jedinica i pojava iz drutvenoga ili politikoga ivota
(dolar, rupija, lord, dihad).
c) eponimi vlastita imena koja su postala nazivi otkria ili izuma (sendvi, makadam),
razdoblja u umjetnosti, knjievnosti ili filozofiji (marinizam, petrarkizam, marksizam) i sl.
d) prevedenice hrvatski leksemi iji je izraz i sadraj doslovan prijevod izraza i sadraja
stranoga leksema:
vodopad (njem. Wasserfall), neboder (eng. skyscreper).
e) znaenjske ili semantike posuenice posuivanje znaenja nekoga leksema i
pridruivanje toga znaenja izrazu vlastitoga leksema. Takvim su posuivanjem
primjerice hrvatski leksemi virus i prozor postali raunalnim nazivima
(eng. virus, window).

Imena
Ovisno imenuju li sve pripadnike odreene vrste ili pojedinane pripadnike vrste
razlikujemoope imenice (apelative) i vlastite imenice (imena).
Onomastika ili imenoslovlje znanstvena je disciplina unutar leksikologije koja prouava
imena: njihovo podrijetlo, sustavnost i znaenje.
Unutar hrvatske onomastike, imena dijelimo u dvije velike skupine: u imena ljudi
(antroponime) i imena mjesta (toponime).
Antroponimi

a) osobna imena slavenski sloj (Vesna, Zdeslav), kranski sloj (Ivan, Josip), islamski
sloj (Izet, Fatima), sloj hrvatskih narodnih imena (Domagoj, Borna), sloj posuenih
imena (Vanja, Nataa), sloj pomodnih imena (Tara, Suri)
b) nadimci prvotno nastali kako bi se razlikovali ljudi istoga imena (prethodnici
prezimena!)
c) prezimena prve pojave prezimena u Hrvatskoj pojavljuju se na prijelazu iz 12. u 13.
st.; etiri su najea izvora prezimena osobna imena (Markovi, Marjanovi), zanimanja
(Kuhari, Ribari), nadimci (Brzi, Debeljak) i imena pokrajina, glagola i zemalja
(Horvat, Posavec)
patronimi prezimena izvedena od oeva imena
matronimi prezimena izvedena od majina imena
d) etnonimi imena naroda ili etnikih skupina (Hrvati, Francuzi, Egipani)
Toponimi
a) ekonimi imena naseljenih mjesta (Zagreb, Gospi, Klanjec)
etnik ime stanovnika naseljena mjesta (Zagrepanin, Zagrepanka)
ktetik posvojni pridjev izveden od imena naseljena mjesta (zagrebaki)
b) oronimi imena gora (Medvednica, Velebit, umberak)
c) hidronimi imena voda (Dunav, Kupa, Korana)
egzonimi hrvatska imena naseljenih mjesta izvan hrvatskoga govornoga podruja
(Be, Budimpeta, Rim)

Literatura
VANIJE SUVREMENE GRAMATIKE, PRAVOPISI I RJENICI HRVATSKOGA JEZIKA
GRAMATIKE

Teak, Stjepko Babi, Stjepan (1992. i daljnja izdanja), Gramatika hrvatskoga

jezika. Prirunik za osnovno jezino obrazovanje. Zagreb: kolska knjiga.

Ham, Sanda (2002.1, 2007.2), kolska gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb:

kolska knjiga.

Bari, Eugenija i sur. (1979.), Priruna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb:

kolska knjiga; kasnije izdana kao Gramatika hrvatskoga knjievnoga jezika (1990.) te
Hrvatska gramatika (1995. i daljnja izdanja).

Ragu, Dragutin (1997.), Praktina hrvatska gramatika. Zagreb: Medicinska

naklada.

Sili, Josip Pranjkovi, Ivo (2005.), Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i

visoka uilita. Zagreb: kolska knjiga.

Babi, Stjepan Brozovi, Dalibor Mogu, Milan Pavei , Slavko kari, Ivo
Teak, Stjepan (1991.), Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog
jezika. Nacrti za gramatiku. Zagreb: HAZU: Globus.

Katii, Radoslav (1986.1, 19912, 2003.3), Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika.

Nacrt za gramatiku. Zagreb: HAZU: Globus.

Babi, Stjepan (1986.1, 1991.2, 2003.3), Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom

jeziku. Nacrt za gramatiku. Zagreb: HAZU: Globus.

Vukui, Stjepan Zorii, Ivan Graselli-Vukui, Marija (2007.), Naglasak u

hrvatskome knjievnom jeziku. Zagreb: HAZU: Globus.
PRAVOPISI

Babi, Stjepan Finka, Boidar Mogu, Milan (1990. i daljnja izdanja), Hrvatski
pravopis. Zagreb: kolska knjiga (1971. zabranjen i uniten, pretisak u Londonu 1972.
(poznat kao Londonac); nakon toga tiskan tek 1990.).

Babi, Stjepan Mogu, Milan (2010.), Hrvatski pravopis: usklaen sa zakljucima

Vijea za normu hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: kolska knjiga.

Ani, Vladimir Sili, Josip (1986.1, 1987.2, 1990.3), Pravopisni prirunik

hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Sveuilina naklada Liber: kolska knjiga.
Kasnije izdan kao Pravopis hrvatskoga jezika (2001.). Zagreb: Novi Liber: kolska
knjiga.

Badurina, Lada Markovi, Ivan Mianovi, Kreimir (2007.) Hrvatski pravopis.

Zagreb: Matica hrvatska.

Babi, Stjepan Ham, Sanda Mogu, Milan (2005.), Hrvatski kolski pravopis.
Zagreb: kolska knjiga.

Barbaroa-iki, Mirela ubri, Marina (2001.1, 2004.2), Praktini kolski

pravopis: s vjebama i zadacima. Zagreb: kolska knjiga.
RJENICI

Ani, Vladimir (1991. i daljnja izdanja), Rjenik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi
Liber.

Ani, Vladimir (prir. Ljiljana Joji) (2003. i daljnja izdanja), Veliki rjenik
hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.

Rjenik hrvatskoga jezika (2000.), (ur. Jure onje) Zagreb: LZ Miroslav Krlea:
kolska knjiga.

Hrvatski enciklopedijski rjenik (2002.), (ur. Ranko Matasovi i Ljiljana Joji).

Zagreb: Novi Liber.

Mogu, Milan Bratani, Maja Tadi, Marko (1999.), Hrvatski estotni rjenik.
Zagreb: Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta: kolska knjiga.

Pravopis
GLASOVI I GLASOVNI SKUPOVI

Glasovi i

Glasovi d i

Glas h

Glas j
VELIKO I MALO SLOVO

Prvi dio

Drugi dio

Trei dio

etvrti dio

GLASOVI I
Suglasnici i ponekad uzrokuju probleme kada piemo hrvatskim standardnim
jezikom, ali ti se problemi mogu savladati s nekoliko jednostavnih pravila.

Treba zapamtiti da suglasnik zamjenjuje glas k nakon palatalizacije pa vrijedi

pravilo da se k ispred e ili i mijenja u (vjernik > vjernie). Isto se tako ponekad i
c mijenja u ispred e ili i (hotimice > hotimian).
Upii ili :
ovjek ovje

barka bar

ica

mjesec mjese

ev

ptica pti

ica

muka mu

iti

Provjeri
Odgovorili ste tono na 5 od 5 pitanja.

Nakon jotacije takoer moemo dobiti glasove i .

c + j = ; ptica > ptie
k + j = ; Rijeka > Rijeanin
t + j = ; vrst > vri
hrkati hr

em

Vinkovci Vinkov

anin

vratiti vra

en

muica mui

av

ibenik iben

anin

smrt smr

Dubrovnik Dubrov

anin

cvijet cvije

micati mi

em

otok oto

anin

Provjeri
Odgovorili ste tono na 10 od 10 pitanja.

Rijei koje imaju i u korijenu zadravaju ih u svim drugim oblicima i

izvedenicama (npr. mo > moi, bespomoan itd.).
Upii ili uzimajui u obzir korijensku rije:
kua ku

ica

udo

udotvorac

no no

ni

klju klju

evi

ud

udljiv

igra igra

ica

etiri

etvrtina

evap

evabdija

isto

istka

pela p

elinji

Provjeri
Odgovorili ste tono na 10 od 10 pitanja.
Upii ili :
etvrtak, besku

nik, ma

ka, zaklju

udljivica, sre

a, priklju

iti, pomo

preno

ati,

nik,

istoa,

ite,

nemogu

uditi se,klju

anica,

istiti, pono

, ma

ji,

evabdinica, o

istilo, unesre

en,

istokrvnost,

ku

anica,

udnovat, mogu

etrdeset, klju

istaica, klju

udoredan,

, mo

nik,

udovite,

ar,

evapi, p

nost, ne

ele, ku

ni, ra

ev
Provjeri
Odgovorili ste tono na 36 od 36 pitanja.

etvoriti, igra

Dobro je nauiti este sufikse koji sadre ili . Najei su sufiksi koji sadre
sljedei:
-a: plesa, -aica: plesaica,
-aa: glupaa, -jaa: parnjaa,
-iar: bolniar, -i: zvoni,
-ica: stvarica, -ina: kamenina,
-e: siroe
Najei sufiksi koji sadre imenski su sufiksi -i i -oa, pridjevni -ai, i glagolski
zavretak -i:
-i: brodi, -oa: sljepoa,
-ai: brijai, -i: sljedei
Upii ili :
zidi

, pipni

ar, kreten

ica, kljun

ina, pokriva

, vjetrenja

a, bedasto

ar, padaju

, sprema

a, vili

i,

vire

i, igra

, gluho

ica, pivni

ina, djevoj

e,

cvjeti

, sjevernja

Provjeri
Odgovorili ste tono na 25 od 25 pitanja.
Imajui na umu navedena pravila upii ili :
micati mi

em

a, jaha

ar, bombon

a, luda

, jeda

i, plesa

i, frajer

ruka ru

etina

pomo pomo

nik

majka maj

ica

izativati izaziva

no no

nik

iglica igli

ast

izbornik izborni

naopako naopa

ke

rekoh re

vijenac vjen

ljut lju

pamuk pamu

ast

rak ra

zec ze

pupak pup

ana

djevojka djevoj

boca bo

ica

ud

udoree

manijak manija

Provjeri
Odgovorili ste tono na 21 od 21 pitanja.

GLASOVI d I
Iako glasovi d i nisu problematini kao i , dobro je znati sljedea pravila.
Glas d piemo nakon provedenog jednaenja po zvunosti ispred zvunoga b
(npr. urudba, promidba itd.).
Upii d ili :
svjedoiti > svjedo

ba
d

uiti > u

benik
d

jednaiti > jedna

ba
d

naruiti > naru

ba
d

Provjeri
Odgovorili ste tono na 4 od 4 pitanja.

Glas d pojavljuje se u tuicama, uglavnom iz engleskog i turskog, i njih treba

zapamtiti (damija, dep, dip itd.).
Upii d ili :

laka i prostrana spavaa dvodijelna odjea pi

ama
d

posuda za kuhanje crne kave

ezva
d

rekreativno tranje

oging
d

borilaka vjetina

udo
d

Provjeri
Odgovorili ste tono na 4 od 4 pitanja.

Glas d nalazi se u sufiksu -dija, koji nam je doao iz turskoga jezika, a slui kao
oznaka zanimanja ili osobine (evabdija, buregdija itd.).
Nastavak -dija moe biti i stilsko obiljeje (raundija, aljivdija itd.).
Upii d ili :
ovjek iz grada koji se odijeva gradski i nosi eir eir

ija
d

uzgajiva i prodava bostana (lubenica i dinja) bostan

ija
dd

onaj koji slui u topnitvu top

ija
dd

koji die buku, galami galam

ija
d

Provjeri
Odgovorili ste tono na 4 od 4 pitanja.

Glas pojavljuje se u oblicima i izvedenicama na mjestu osnovnog d (svaditi

svaa, graditi graa itd.).
Upii d ili :
pogoditi poga

ati

izgraditi izgra

en

odgoditi odga

ati

zasaditi zasa

en

Provjeri
Odgovorili ste tono na 4 od 4 pitanja.

Glas pojavljuje se u rijeima kojima postanak nije vidljiv pa te rijei treba

zapamtiti: urica, lea, orue, maioniar itd.
Ponovimo spomenuta pravila:
grozd gro

pogoditi poga

ati

blijed blje

ahan

sud su

enje

vrsta glazbe

ez
d

uiti u

benik
d

u Katolikoj crkvi, trei sveeniki red

akon

teka okovana cipela bakan

a
d

nada bezna

cijediti cje

enik

Provjeri
Odgovorili ste tono na 10 od 10 pitanja.

GLAS h
Glas h nije toliko problematian, ali ipak nije loe ponoviti kada se taj glas pie.
1. Glas h nalazi se u rijeima u kojima postanak nije vidljiv (npr. mahovina,
Hajduk itd.).
2. Ako glas h elimo izostaviti u standardnom jeziku treba korisiti izostavnik ():
tio sam, rvatski itd.
3. Glas h dolazi kao nastavak ili zavrni dio nastavka:
a) u 1. l. jd. aorista i imperfekta: zavrih, vidjeh, prooh itd.
b) u 1. l. jd. kondicionala I.: ja bih htio (bih, bi, bi, bismo, biste, bi)
c) u genitivu mnoine pridjeva, zamjenica i promjenljivih brojeva: niijih, plavih,
treih itd.
Imajui na umu spomenuta pravila upii h ili ostavi prazno:
1. l. jd. aorista glagola proi proo
h

u 1. l. jd. kondicionala I. glagola proi ja bi

proao
h

G mn. broja drugi drugi

h

Provjeri
Odgovorili ste tono na 3 od 3 pitanja.

GLAS j
Treba znati kada se glas j pie, a kada se izostavlja.
1. On se npr. pie na poetku rijei ispred otvornika a, e, o, u (janje, Jadran, juer
itd.).

2. Glas j pie se takoer izmeu dva samoglasnika kada se spajaju s prefiskom

koji zavrava na bilo koji otvornik (a, e, i, o, u): nijedan, nejak itd.
3. Pie se i u nesloenim rijeima izmeu dvaju otvornika, i to iza otvornika i, a
ispred otvornika a, e, i, u.
i-j-a: prijati, grija, odvija i-j-e: dijeta, nijedan, razbijem i-j-i: svaiji, praktiniji,
Dariji i-j-u: pijuk, milijun, iju
4. U oblicima prezenta glas j pisat emo i u ovakim sluajevima:
i-j-u: griju
u-j-i: zuji
u-j-u: ruju
Imajui na umu spomenuta pravila upii j ili ostavi prazno:
Toki

raki

a
j

pi

un
j

vidi

bru

i
j

higi

ena
j

radi

us

radi

vari

acija
j

drugai

i
j

Provjeri

Odgovorili ste tono na 10 od 10 pitanja.

VELIKO I MALO POETNO SLOVO

Meu vlastitim imenima koja se sastoje od vie rijei razlikujemo one u kojima se
sve rijei piu velikim slovom (npr. Rikard Lavljeg Srca) i one u kojima se samo
prva rije pie velikim slovom (npr. Dan antifaistike borbe) te rijei koje piemo
velikim slovom u svrhu izraavanja potovanja (npr. Vae Velianstvo).
I. VLASTITA IMENA U KOJIMA SE SVE RIJEI PIU VELIKIM SLOVOM (npr. Rikard
Lavljeg Srca)
1. Sve se rijei piu velikim poetnim slovom u osobnim imenima ljudi (imena,
prezimena i nadimci), ivotinja te boanstava i mitolokih bia.
Pazi! U sluaju kada se u imenu pojavljuju prijedlozi, veznici i lanovi, oni se piu
malim slovom osim ako ne dolaze na prvom mjestu, npr. Leonardo da Vinci, ali Da
Vinci. To inae vrijedi i za sva ostala vlastita imena u kojima se svi lanovi piu
velikim slovom, npr. mjesto Sveti Petar u umi.
Odredi veliko ili malo slovo:
Mahmud od Ghaznija
Pico della Mirandola
Della Mirandola
Charlie Parker zvani Bird
Gospa od Karmela
Provjeri
Odgovorili ste tono na 15 od 15 pitanja.

2. Malim slovom treba pisati sve imenice koje znae zanimanje, titulu, poloaj ili
akademski stupanj, a javljaju se uz osobno ime, npr. Omer-paa Latas.
dr. sc.
Josip Sili
Dalaj Lama XIV.
maral Josip Broz-Tito
Smail-aga engi
sveti Jakov
Provjeri

Odgovorili ste tono na 15 od 15 pitanja.

3. Osim toga, velikim se slovom piu i osobna imena ljudi nastala prenesenim
znaenjem, npr. Filip elavi.
Ivan I. Postojani
Ivana I. Luda
Filip Dobri
Filip Dijete
Dumas Sin
Provjeri
Odgovorili ste tono na 10 od 10 pitanja.

4. Velikim slovom piu se svi lanovi u vlastitim imenima naroda i pripadnika

naroda, npr. Slovaci Slovak, Slovakinja.
Romi
Luiki Srbi
Rusini
Irokezi
Bonjaci
Provjeri
Odgovorili ste tono na 6 od 6 pitanja.

5. Isto vrijedi i za vlastita imena drava koje postoje i onih koje su postojale u
povijesti, npr. Republika Hrvatska, pa i ona koja su nastala prijenosom znaenja,
npr. Zemlja Tisuu Jezera.
Dominikanska Republika
Osmanlijsko Carstvo
Austro-Ugarska Monarhija
Zemlja Izlazeeg Sunca
Trinidad i Tobago
Provjeri
Odgovorili ste tono na 12 od 12 pitanja.

6. Imena stanovnika izvedena iz imena drave, pokrajine, regije, kontinenta,

otoka, poluotoka, brda, planine itd, npr. vicarac, vicarka ili Slavonac, Slavonka
ili Braanin, Braanka.
Afrikanci
Dalmatinci
Skandinavci
Istrani
Britanci
Provjeri
Odgovorili ste tono na 5 od 5 pitanja.

7. Nazivi naseljenih mjesta i stanovnika naseljenih mjesta, npr. Zadranin,

Zadranka.
Sveti Martin pod Okiem
Donje Mrzlo Polje Mreniko
Katel Novi
Tuheljske Toplice
Babogredac
Provjeri
Odgovorili ste tono na 13 od 13 pitanja.

8. Imena prometala, npr. Lastovo.

Concorde
Sputnik II
Apollo 13
Vanga
R-2 Mala (ronilica)
Provjeri
Odgovorili ste tono na 6 od 6 pitanja.

II. VLASTITA IMENA U KOJIMA SE SAMO PRVI LAN PIE VELIKIM SLOVOM (npr. Dan
antifaistike borbe)
1. Vlastita geografska imena (misli se na imena kontinenata, otoka, uma, gora,
rijeka, jezera itd.), npr. Kornatski otoci. Osim ako se drugi lan sam od sebe ne

pie velikim slovom, npr. Sjeverna Amerika. To inae vrijedi i za sva ostala vlastita
imena kod kojih se samo prvi lan pie velikim slovom, npr. Ulica kneza Mislava.
Pazi! Pravilo vrijedi i za imena nastala prijenosom znaenja, npr. Crni kontinent.
Biskajski zaljev
Junokinesko more
Vveliki koraljni greben
Jugoistona Europa
Novi svijet
Provjeri
Odgovorili ste tono na 11 od 11 pitanja.

2. Imena nebeskih tijela, npr. Sunce.

Osim ako sunce, zemlja i mjesec ne oznaavaju neto to neposredno
doivljavamo, npr. "Danas je sunce zbilja nesnosno," ali: "Za rotaciju oko Sunca
Zemlji je potrebna godina dana."
Juni kri
Veliki medvjed
Kumova slama
Pluton
Mlijena staza
Provjeri
Odgovorili ste tono na 9 od 9 pitanja.

3. Crkve, npr. Pentekostalna crkva.

Protestantska crkva
Katolika crkva
Crkva bosanska
Nizozemska protestantska crkva
Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana
Provjeri
Odgovorili ste tono na 15 od 15 pitanja.

4. Prometnice (ceste, ulice, trgovi, putevi, itd.), npr. Nova cesta.

Tomislavov trg
Trg kralja Tomislava
Trg marala Tita
Cesta doktora Franje Tumana
Nehajski put
Provjeri
Odgovorili ste tono na 14 od 14 pitanja.

5. Nazivi ordena i nagrada, npr. Pulitzerova nagrada.

Red Nikole ubia Zrinskog
Red hrvatskog pletera
Rektorova nagrada
Spomenica domovinske zahvalnosti
Nobelova nagrada
Provjeri
Odgovorili ste tono na 14 od 14 pitanja.

6. Vlastita imena graevina, npr. Vojvodska palaa.

Kristalni otok
Kineski zid
Buckinghamska palaa
ibenski most
Crkva svetog Ivana
Provjeri
Odgovorili ste tono na 10 od 10 pitanja.

7. Nazivi spomenika, npr. Kip slobode.

Zdenac ivota
Kip Krista Otkupitelja
Nika sa Samotrake
Kua cvijea
Slavoluk pobjede

Provjeri
Odgovorili ste tono na 12 od 12 pitanja.

8. Nazivi blagdana i praznika, npr. Dan antifaistike borbe.

Nova godina
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti
Sveta tri kralja
Dan planeta Zemlje
Svi sveti
Provjeri
Odgovorili ste tono na 14 od 14 pitanja.

9. Javni skupovi, npr. Nacionalna konferencija za mlade.

Oprez! Kada naziv poinje brojem, onda se broj tretira kao prva rije, npr. II.
slavistiki kongres.
Meunarodna konferencija zdravih gradova
4. kongres malih i irednjih poduzetnika
Dani Frane Petria
Tridentski koncil
Drugo zasjedanje AVNOJ-a
Provjeri
Odgovorili ste tono na 15 od 15 pitanja.

10. Naslovi knjiga, asopisa, novina, zakona itd., npr. Moja tajna.
Slobodna Dalmacija
Zadarski list
Junaci Pavlove ulice
Zakon o zatiti potroaa
udnovate zgode egrta Hlapia
Provjeri
Odgovorili ste tono na 14 od 14 pitanja.

11. Nazivi molitava, npr. Slava Ocu.

Molitva svetog Franje
Zoroasterska molitva za mir
Zdravo, Marijo
Tekbir
Oe na
Provjeri
Odgovorili ste tono na 12 od 12 pitanja.

12. Imena proizvoda, npr. Slatka tajna.

Alpsko mlijeko
drepeva krv
Vegeta
Oujsko pivo
Cedevita
Provjeri
Odgovorili ste tono na 8 od 8 pitanja.

13. Imena tvrtki, ustanova, udruga, organizacija itd., npr. Organizacija za

europsku ekonomsku suradnju.
Pazi! Puni naziv moe biti predstavljen samo jednim lanom i u tom sluaju on se
pie velikim slovom, npr. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali i
Akademija (naravno, ukoliko znamo da se odnosi na HAZU).
Hrvatski sabor
Hrvatska izvjetajna novinska agencija
Seljako-demokratska koalicija
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Organizacija ujedinjenih naroda
Provjeri
Odgovorili ste tono na 16 od 16 pitanja.

14. Jasno odreeni drutveni pokreti i povijesno znaajni dogaaji, npr. Seljaka
buna (1573.).
Utrechtski mir

Stogodinji rat
Francuska revolucija
Reformacija
Drugi svjetski rat
Provjeri
Odgovorili ste tono na 10 od 10 pitanja.

15. Posvojni pridjevi izvedeni iz vlastitih imena (zavravaju na ov, ev, -(l)jev i
in), npr. Suzanine suze.
Slavonkina kua
Da Vincijev kod
Shakespearova drama
Zemljina rotacija
Dalaj-lamina knjiga
Provjeri
Odgovorili ste tono na 12 od 12 pitanja.

16. Ako oznaavaju pasminu, imena ivotinja piu se malim slovom, npr. labrador,
dok se u latinskim nazivima samo prvi lan pie velikim slovom, to vrijedi i za
biljke, npr. Caulerpa taxifolia.
Acorus calamus ili iirot
Thymus serpyllum ili majina duica
Prionace glauca
morski pas modrulj
kotski ovar Lassie
Provjeri
Odgovorili ste tono na 15 od 15 pitanja.

III. RIJEI KOJE SE PIU MALIM POETNIM SLOVOM

1. Apelativi ili ope imenice, npr. biljka.
aa
dan
ena

polje
kia
Provjeri
Odgovorili ste tono na 5 od 5 pitanja.

2. Eponimi ili nazivi predmeta ili pojava nastali prema vlastitim imenima, npr.
bojkot prema Charlesu Boycottu.
sendvi
ilet
tesla (mjerna jedinica)
giljotina
makadam
Provjeri
Odgovorili ste tono na 5 od 5 pitanja.

3. Nazivi povijesnih razdoblja te povijesnih, kulturnih ili ideolokih pokreta i

dogaaja koji nisu jasno odreeni, npr. bronano doba.
kenozoik
nadrealizam
antropocentrizam
prapovijesno doba
postmodernizam
Provjeri
Odgovorili ste tono na 6 od 6 pitanja.

4. Pripadnici ili pristalice takvih pokreta i dogaaja ili uenja (npr. imainist), pa i
onda kada su ti nazivi izvedeni iz vlastitih imena (npr. dominikanac).
transcedentalist
feministkinja
ekspresionist
vukovci
franjevacv
Provjeri

Odgovorili ste tono na 5 od 5 pitanja.

5. Nazivi vjera i njihovi pripadnici, npr. rastafarijanizam rastafarijanac.

budizam budist
katolianstvo katolkinja
hinduizam hinduisti
protestantizam protestant
taoizam taoistkinja
Provjeri
Odgovorili ste tono na 10 od 10 pitanja.

6. Odnosni pridjevi na ski (i na sufikse: -ki, -ki i -ki) izvedeni od vlastitih

imena, npr. istarski.
Napomena: kada su izvedeni od stranih vlastitih imena onda se piu prema
naem izgovoru (osim onda kada bi to dovelo do neprepoznatljivosti izvornog
oblika, npr. nije sislijevski, nego sisleyevski).
dalmatinski
krleijanski
ameriki
ikaki
o'neilovski
Provjeri
Odgovorili ste tono na 5 od 5 pitanja.

IV. RIJEI KOJIMA SE IZRAAVA POTOVANJE

Velikim slovom pisat emo linu i posvojnu zamjenicu vi i va onda kada u izravnoj pismenoj
komunikaciji elimo izraziti potovanje prema nekoj osobi: Vi, Va.
Pazi! Ako se obraamo skupini ljudi ili nekoj ustanovi, onda emo ih pisati malim slovom: vi,
va.
Potovana gospoo Petkovi, okirani smo Vaom ostavkom.
Dragi gospodine etkoviu, piem Vam s nadom da ete mi oprostiti...

Potovane dame i gospodo, zadovoljstvo nam je ugostiti vas!

Cijenjena gospodo, obraam vam se s molbom da me oslobodite plaanja
pristojbe.
Gospodine profesore, lani ste mi posudili Vau knjigu, pa bih Vam je vratila
sljedei tjedan.
Provjeri
Odgovorili ste tono na 20 od 20 pitanja.

Velikim poetnim slovom piu se nazivi kojima se obraamo visokim dunosnicima i to svi
lanovi, npr. Vaa Svetosti.
Vae Velianstvo
Vaa Visosti
Vaa Ekscelencijo
Vaa Uzoritosti
Vaa Preuzvienosti
Provjeri
Odgovorili ste tono na 10 od 10 pitanja.

Takoer, velikim poetnim slovom piu se nazivi poglavara drava i zemalja kada nedostaje
osobno ime onoga koji obnaa tu dunost, a znamo na koga se odnosi, npr. Emir.
Objavljeno je da e eik posjetiti nae otoke.
Obavijestili smo gospodina Predsjednika o poduzetim mjerama sigurnosti.
Vidjeli su Papu.
Nisu od Kralja oekivali takav potez.
Sklopili su sporazum sa Sultanom.
Provjeri
Odgovorili ste tono na 11 od 11 pitanja.

Knjievnost
HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST

O RAZDOBLJU

DJELA

HRVATSKI HUMANIZAM

O RAZDOBLJU
HRVATSKA RENESANSA

O RAZDOBLJU

DJELA
BAROK U HRVATSKOJ KNJIEVNOSTI

O RAZDOBLJU

DJELA
HRVATSKA KNJIEVNOST 18. STOLJEA

O RAZDOBLJU

DJELA
HRVATSKI NARODNI PREPOROD

O RAZDOBLJU

DJELA
HRVATSKI PROTOREALIZAM (ENOINO DOBA)

O RAZDOBLJU

DJELA
HRVATSKI REALIZAM

O RAZDOBLJU

DJELA
HRVATSKA MODERNA

O RAZDOBLJU

DJELA

Hrvatska srednjovjekovna
knjievnost
Kulturnohistorijski period hrvatskoga srednjeg vijeka see od poetka same pismenosti u
8. stoljeu do humanistikoga pokreta u drugoj polovici 15. stoljea. Pismenost je iz
starijih stoljea slabije sauvana, a o njezinim latininim poecima moemo samo
spekulirati. Vanije razdoblje hrvatske srednjovjekovne knjievnosti poinje tek dolaskom
u dodir s irilovom i Metodovom djelatnou, koji 863. godine po sporazumu kneza
Rastislava i bizantskoga cara Mihajla stiu u Moravsku i ondje organiziraju crkveni i
kulturni ivot. Preko njihovih su uenika Hrvati upoznati s glagoljicom i staroslavenskim
jezikom, koji s vremenom dobiva obiljeja hrvatskoga jezika. Tree pismo kojim se Hrvati
slue, hrvatska irilica ili bosanica (bosanica), nastaje u 9. stoljeu kada slavenski narodi
prevode s grkoga jezika te zamjenjuju glagoljicu grkim unicijalnim pismom, a za
specifine slavenske glasove uvaju odreena slova iz glagoljskoga alfabeta. Hrvatska
tropismenost traje sve do 19. stoljea, no od 15. se stoljea hrvatski narod poinje sve
vie koristiti latinicom.
Najstariji su glagoljski epigrafski spomenici u Hrvatskoj: Valunski natpis na
Cresu, Plominski natpis i Krki natpis iz 11. stoljea te Baanska ploa s prijelaza u 12.
st. 14. i 15. st. moemo nazvati zlatnim dobom glagoljske pismenosti na podruju od
okolice Kopra u Istri do okolice Splita, u Lici i Krbavi, te u Pounju u Pokuplju. U tome je
razdoblju tiskana i prva hrvatska glagoljska knjiga, Misal po zakonu rimskoga
dvora (1483.). Vaniji su spomenici pisani irilicom: Povaljska listina iz Povlja na Brau,
sastavljena 1184., a prepisana 1250. godine, stihovi uklesani na Povljanskome pragu u
12. st. te Poljiki statut. Njome je pisan i dubrovaki zbornik Libro od mnozijeh
razloga te Rumanac trojski, roman o Aleksandru Velikome. Spomenici su latinine
pismenosti sauvani tek iz 14. st, a vaniji latinicom pisani jesu Red i Zakon za primanje
redovnica iz 1345. godine te ibenska molitva iz 14. stoljea.
Najstarija se hrvatska pismenost tako s jedne strane tie epigrafike, diplomatike, statuta
i regula te povijesnih tekstova, to su sve vani spomenici najstarije hrvatske kulture, no
ne pripadaju domeni lijepe knjievnosti. Oni tekstovi koje moemo svrstati u knjievnost
u uemu smislu, a ujedno govore vie o kontaktu hrvatske knjievnosti s razvijenijom
europskom knjievnou, anrovski se mogu podijeliti na:
srednjovjekovno pjesnitvo (stihove)
apokrife
vizije

 Marijina udesa
svetake legende
dijaloke pjesme i crkvena prikazanja
svjetovne pripovijesti i romane
U prouavanju je hrvatske srednjovjekovne knjievnosti na poetku potrebno osvijestiti
razliku suvremenoga i tadanjega razumijevanja knjievnosti i njezine uloge. Stoga je
vano naglasiti kako u srednjemu vijeku jo nema razvijene institucije autorstva (tekstovi
ostaju anonimni) ni autonomije knjievnosti kao danas. Sauvani su tekstovi najee
fragmentarni te sakupljeni u razliitim zbornicima. Usko su povezani s usmenom i
pukom knjievnou s jedne strane, a s druge strane svojom funkcijom vezani za Crkvu,
zbog ega e prevladavati religioznost tema, nizak stil i jednostavnost tekstova. Tekstovi
su, dakle, usmjereni na samu poruku, piu ih najee klerici ili ljudi koji imaju veze s
crkvenim ivotom. U poetku je najvanija svrha knjievnosti srednjega vijeka bila
prenijeti crkveni kanon u narodni jezik te su tekstovi morali biti didaktini i
komunikativni, kako bi se pouilo manje obrazovan sloj puanstva.

Srednjovjekovna hrvatska
knjievnost (djela)

Baanska ploa

Baanska ploa

Svit se kona

ibenska molitva

Vinodolski zakonik

Poljiki statut

Zapis popa Martinca

Ljetopis popa Dukljanina

Rumanac Trojski

http://hrvatskijezik.eu/djela/Bascanska_ploca.pdf

Hrvatski humanizam
Kao prvo, struni se termin humanizam u knjievnoj historiografiji upotrebljava na dva
osnovna naina. Prvo, koristi se kao oznaka kljunoga idejnog aspekta renesanse te je u
tome smislu podreen pojmu renesanse, a drugo, kao oznaka knjievnoperiodizacijskoga
termina kojime se pokriva latinska knjievnost 15. stoljea koja prethodi renesansi. Iako
istraivanja idu u prilog prvome, povijesti hrvatske knjievnosti najee
upotrebljavaju humanizam u drugome znaenju, odnosno tim terminom obuhvaaju
latinsku knjievnost hrvatskih pisaca nastalu u 15. i 16. stoljeu. Humanizam jo u
svakidanjoj komunikaciji predstavlja strunu istoznanicu za pohvalnu osobinu
ljudskosti, a u 15. je stoljeu rijehumanist oznaavala studenta ljudskih nauka (studia
humanitatis), odnosno studenta latinskoga te grkoga jezika.
Doba je humanizma bilo doba velikoga ugleda latinskoga jezika te se latinski jezik, u
srednjemu vijeku jezik crkve i uenosti, uvrstio od 15. stoljea kao jezik historiografije i
uenih rasprava, na tetu hrvatske proze, koja e se sauvati kao podruje nabone
knjievnosti, uz neke grane beletristike (komedija, roman). Hrvatski su latinisti toga
vremena dali znaajan doprinos europskome humanizmu, produktivnome oduevljenju za
klasine jezike te oivljavanju antike knjievnosti. Uglavnom su se kolovali u Italiji i za
svoga ivota prebivali izvan domovine. Talijanski je jezik takoer zadobio znaenje
svjetskoga jezika, obeavajui naim piscima europski publicitet. Na talijanskome je
jeziku pisao Nikola Gueti, pisac dijaloga o Ljubavi i Ljepoti, iji je sudionik lik Cvijete
Zuzori.
Vei je odmak od srednjovjekovlja u hrvatskoj knjievnosti vidljiv tek u 15. stoljeu kada
hrvatska knjievnost podlijee sve veemu utjecaju visoko razvijene talijanske
renesansne knjievnosti. Jedan je od vanijih preduvjeta za razvoj knjievnosti visokoga
stila bilo postojanje kulturno razvijenijih gradskih sredina, pa je utjecaj talijanske
renesanse naiao na plodno tlo u mletakim gradovima na istonoj obali Jadrana te u
Dubrovniku, koji od 1358. godine postaje nezavisnom republikom. Kulturni uspon tako
doivljavaju Split, Hvar, Zadar, ibenik i Dubrovnik, koji e jo dugo ostati kulturna
sredita Hrvatske. U isto vrijeme kada nau knjievnost predstavljaju zainjavci, za koje
se pretpostavlja da su bili pisci nabonih drama i kompilatori legenda, poinju djelovati u
ibeniku Juraj igori, u Splitu Marko Maruli, a u Dubrovniku Ilija Crijevi.
U humanizmu raste interes za otkrivanje i skupljanje starih zbornika i rukopisa te
otvaranje knjinica. Najvie podataka ima iz Dubrovnika, gdje su osim brojnih privatnih
zbirki u dominikanskome i franjevakome samostanu postojale javne knjinice, a bogatu

je knjinicu imao i benediktinski samostan sv. Jakova na Vinjici, gdje je do 1527. godine
ivio poznati povjesniar Alojzije Crijevi Tubero, a kasnije ivio i radio Ignjat urevi.
Humanistima zahvaljujemo i prve ivotopise znamenitih osoba (Marka Marulia, Petra
Berislavia, Antuna Vrania) te razvoj epistolografije. Vrlo je cijenjeno bilo u to doba i
govornitvo te su nam sauvani brojni govori Ilije Crijevia.

Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum

ibenanin je Juraj igori (1445. 1509.?) autor prve tiskane knjige latinskih
pjesama,Elegiarum et carminum libri III (Tri knjige elegija i lirskih pjesama, Venecija,
1477.). Njegov prozni spis o povijesti i zemljopisu vlastitoga zaviaja, u kojemu se
pohvaljuju narodni obiaji, De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smjetaju Ilirije i o
gradu ibeniku), ostao je pak u rukopisu do 1899. godine. Iz ibenika potjee i latinski
pjesnik, gramatiar, historiar i filozof Ivan Polikarp Severitan, pisac religioznoga spjeva o
stvaranju svijeta, Solimaidos libri tres (Rim, 1509) i povijesti Dalmacije (Historia
Dalmatiae). Latinske pjesme (Otia, Krakov, 1542) te historijske i geografske spise pie
ibenanin Antun Vrani (1504. 1573.), a njegov je sinovac Faust Vrani (1551.
1617.) autor prvoga hrvatskog rjenika,Dictionarium quinque nobilissimarum Euroapae
linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae (Venecija, 1595.) i
nabonoga djela ivot nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.).
Vanija su latinska djela Marka Marulia (1450. 1524.) De institutione bene vivendi per
exempla sanctorum (Venecija, 1506.) i Evangelistarium (Venecija, 1516.) s izraenom
moralnodidaktikom tendencijom, Quinquaginta parabolae (1510.), zbirka priica u stilu
evaneoskih parabola, te Dialogus de laudibus Herculis (1524.), dijalog pjesnika i
bogoslovca o Herkulovim junakim djelima i kranskoj kreposti. Naalost, od njegova
nam je religioznoga spjeva Davidijade (Davidiados liber I) sauvano samo prvo pjevanje.
U Splitu djeluje i Maruliev ivotopisac Franjo Boievi-Natalis, autor preko sedamdeset

latinskih pjesama koje su ostale u rukopisu, te Toma Niger, kojemu je Maruli posvetio
svoje parabole.
Iz Dubrovnika potjee Ilija Crijevi (Aelius Lampridius Cerva, 1463. 1520.), na
najznaajniji humanistiki lirski pjesnik, koji je u Rimu 1484. za svoje latinske ljubavne
stihove primio lovorov vijenac. Njegove su mladenake ljubavne pjesme povezane s
boravkom u Rimu i ljubavi prema djevojci Flaviji. Knjiica Elegiarum libellus de laudibus
Gnesae (Knjiica elegija o pohvalama djevojke Gneze, Vicenza, vjerojatno 1499.)
Dubrovanina Karla Pucia vaan je spomenik ljubavne lirike koja govori o preobraenju
zemaljske ljubavi u nebesku ljubav. Jedan je od vanijih latinista i Damjan Benei (1477.
1539.), pisac latinskih epigrama, oda, elegija i ekloga te poznatoga spjeva De morte
Christi. Dubrovaki vlastelin iz doba cvata republike Jakov Buni 1500. godine izdaje
vano knjievno djelo De raptu Cerberi, koje nas uvodi u svijet mitskih pria prikazom
Herkulova silaska u podzemlje i zarobljivanja psa Kerbera. Njegovo je drugo vano
djelo De vita et gestis Christi pak kranske inspiracije. U Dubrovniku djeluju jo Ivan
Gueti, autor nepoznatoga nam djela Delphin, historiar Ludovik Crijevi te filozof Juraj
Dragii.
Jedan je od najznaajnijih hrvatskih latinista i Jan Panonije (Ianus Pannonius, Ivan
esmiki, Ivan Kestenski 1434. 1472.) iz esmice, koji je na latinskome jeziku pisao
poeme, elegije, epigrame, prozne govore i pisma. Najuspjelijim mu se radom smatraju
elegije iz kasnijega vremena, meu kojima je elegija u smrt majke, Ad animam suam.

Hrvatska renesansa
Autorica: Kristina piranec
Renesansu u hrvatskoj knjievnosti moemo odrediti kao stilsku formaciju koja traje od
sredine 14. do kraja 16. stoljea te preuzima naslijee humanizma, razvijajui se pod sve
snanijim utjecajem talijanske knjievnosti. Iako se renesansno doba esto poistovjeuje
sa sveopim optimizmom i antropocentrizmom, treba imati na umu da je renesansa
mnogo kompleksnije razdoblje koje ima i svoju mistinu i hermetinu stranu. Takoer, s
jedne su strane u naih najveih renesansnih pisaca vidljivi iz humanizma preuzeti antiki
uzori, kako u imitaciji klasinih autora, tako u prevoenju antike tragedije, dok se s
druge strane u renesansnim djelima oituje velik utjecaj folklorne knjievnosti, posebice
u komediji. Istovremeno, u hrvatskoj renesansi nastaju djela srednjovjekovnih poetikih
obiljeja, ali se raaju i novi knjievni oblici, od lirskih anrova ljubavno pjesnitvo,
pjesnike poslanice, satirika lirika, maskerate, od epskih povijesni i biblijski ep te od

dramskih eruditna komedija, pastirska drama, tragedija i mitoloka igra. Stoga se ne

smije zaboraviti da renesansa nije razdoblje jedne jedinstvene poetike, ve preplitanje
razliitih te ponekad ambivalentnih svjetonazora i knjievnih stilova, to ovaj kratki
pregled vanijih djela moe i pokazati.
U doba renesanse hrvatske zemlje jo uvijek pripadaju razliitim dravno-politikim
entitetima. Poetkom 16. stoljea velik dio dalmatinskoga zalea zapada pod tursku
vlast, obalna Dalmacija sve do 1797. godine ostaje u sastavu Mletake Republike, Banska
je Hrvatska (ostaci ostataka) u sklopu Habsburke Monarhije, kojoj e pripasti i Slavonija
nakon habsburko-turskoga rata, a Dubrovaka Republika zadrava status vazalne drave
Osmanskoga Carstva sve do pada pod francusku vlast 1808. godine. Takvo je stanje
imalo velik utjecaj na razvoj knjievne kulture, pa tako slobodna Dubrovaka Republika
zajedno s razvijenijim gradovima mletake Dalmacije i dalje ostaje sredite knjievnoga i
kulturnoga ivota, dok krajevi pod turskom vlau tee razvijaju knjievnu kulturu.
Hrvatsku je renesansu ponajvie obiljeila nova lirika koja je nastajala pod utjecajem
talijanskoga petrarkistikog pjesnitva, esto samo kao imitacija Petrarkinih ljubavnih
pjesama, no ponekad se javljaju i primjeri autentine proivljenosti i istinskoga
nadahnua autora. Prvi se ljubavni kanconijeri pojavljuju u Dubrovniku, od ega nam je
sauvan zbornik mladoga dubrovakog vlastelina Nike Ranjine, koji je 1507. godine
poeo sakupljati prve ljubavne pjesme svoga vremena. U njemu najvie pjesama pripada
iku Menetiu Vlahoviu (1457. 1527.) i Dori Driu (1461. 1501.), autorima koji
su u hrvatsku knjievnost unijeli sasvim nov tematski sloj, opjevavi razliite faze
ljubavnoga procesa, od slavljenja ljepote svoje ljubljene do odvraanja od ovozemaljske
ljubavi i okretanja onostranosti. Kada se usporeuje ova dva autora, u kritici se najee
istie spiritualnost i diskretnost Drieve lirike te njegova pjesma Odiljam se u
tugaljivome tonu bugartica te vea lascivnost Menetievih pjesama i krae pjesme u
duhu tadanjih strambotta.
Ljubavne e pjesme pod utjecajem Petrarke i Bemba pisati jo Hvaranin Hanibal Luci
(1485. 1558.), ija nam je najpoznatija pjesma osmeraka Jur nijedna na svit vila,
proeta divljenjem idealnoj enskoj ljepoti. Sauvana nam je i malena zbirka ljubavnih
pjesama iz rane faze opusa Marina Dria (1508. 1567.), tiskana zajedno s njegovom
Tirenom, Venerom i Stancem. Najplodniji su pak liriari mlae generacije Dinko Ranjina
(1536. 1607.), ija zbirka Pjesni razlike (Firenca, 1563.) osim ljubavnih stihova sadri
duhovne, satirike i bukolike pjesme te Dominko Zlatari (oko 1555. ?) ija je lirika
zbog vjernosti dvanaestercu i odsutnosti senzualnosti konzervativnija.

Kao najplodniji se hrvatski stihotvorac svojega doba istakao Dubrovanin Mavro

Vetranovi avi (1482./1483. 1576.). Vetranovi je pisao religiozne pjesme, u kojima
prevladavaju teme i vrste ustaljenih oblika, poput roenja i muke Isusove, Gospina plaa,
pjesme o smrti i slino. Takoer, istiu se i njegove pjesme koje se bave motivom elje da
se dovri vlastito pjesniko stvaranje te napusti zemaljski ivot, koje odlikuje, za
Vetranovia karakteristian, subjektivni ton. Vetranovi se istakao i satirikim
pjesnitvom u kojemu moralna satira esto prelazi u politiku, izazvanu suvremenim
dogaanjima (primjerice, Pjesanca gospodi krstjanskoj i Pjesanca u vrijeme od poljice).
Najblii je srednjovjekovnoj poetici u svojemu religioznom pjesnitvu ostao Marko Maruli
(1450. 1524.) koji svojim pjesmama nastoji uvrstiti itatelja u vjeri. Maruli je pisao i
satirike i politike pjesme, pa je tako, primjerice, njegova pjesma Molitva suprotiva
Turkom poznata po veoma izraenome antiturskom tonu. Sauvano nam je i neto manje
vano Vetranovievo pokladno pjesnitvo, dok nam je Mika Pelegrinovi (1500. 1562.)
ostavio pokladnu pjesmu Jeupku u duhu talijanske cingareske.
Treba napomenuti da, unato uskoj povezanosti hrvatske renesanse knjievnosti s
talijanskom knjievnou na idejnoj, tematskoj i stilskoj razini, u starijoj hrvatskoj
ljubavnoj lirici izostaje sonetni oblik, koji se ustalio u svim europskim knjievnostima.
Naime, naa je ljubavna lirika pisana najee u dvostruko rimovanome dvanaestercu,
simetrinome osmercu i petnaestercu. Zanimljivo je da su hrvatski autori, kada su pisali
na talijanskome jeziku, rado posezali za sonetom, dok je u hrvatskoj knjievnosti
sauvano tek nekoliko soneta nepoznatih autora te soneti iz Barakovie Vile Slovinke,
poslije kojih nee biti soneta u hrvatskoj knjievnosti sve do 19. stoljea. Mnogi su se
autori bavili tim zanimljivim problemom izostanka soneta u hrvatskoj renesansnoj
knjievnosti, a Svetozar Petrovi nudi objanjenje kako su nai pjesnici sonet smatrali
specifinim talijanskim oblikom te su svoje pjesme eljeli pisati u formi iz vlastite
tradicije. Ako se priklonimo Petrovievu shvaanju problema soneta, moemo
istovremeno dobiti uvid u novu renesansnu svijest o pripadnosti vlastitoj nacionalnoj
knjievnosti te individualnome stvaralatvu, kakva nije postojala u srednjovjekovnoj
kulturi.
O visoko razvijenoj svijesti renesansne kulture svjedoe i razliiti paratekstovi u obliku
predgovora te metatekstualne poslanice u kojima nai autori opisuju svoja poetoloka
naela. Primjerice, Maruliev predgovor Juditi, Zoraniev predgovor Planinama te
Hektorovieve i Vetranovieve poslanice opisuju autorova shvaanja umjetnikoga
stvaranja, funkcije knjievnosti te razloge njihova pisanja. Kao i u razvijenijoj talijanskoj
knjievnosti, hrvatskim je autorima dominantno naelo imitacije u knjievnome stvaranju
(imitatio), zatim nadvisivanje kanonskih autora te oponaanje prirode. Renesansno djelo

tei harmoninosti i skladnoj kompoziciji te slijedi antike retorike i stilistike nauke o

primjerenosti ukraavanja djela njegovu predmetno-tematskom svijetu.
U hrvatskoj renesansnoj knjievnosti postoje sljedei epski anrovi: biblijsko-vergilijevski
ep, povijesno-vergilijevski ep, povijesno-kroniki spjev, alegorijsko-peregrinacijski spjev,
stihovna ljubavna pripovijetka, putopisni spjev, opisno-narativne pjesme, pastoralnoidilini roman te krae epske pjesme. Biblija i politika povijest (suvremeni ratovi)
najvanije su teme hrvatske renesansne naracije. Kanonsko mjesto stoga zauzima
Marulieva Judita (napisana 1501., tiskana 1521.), biblijsko-vergilijevski ep koji u
dvostruko rimovanim dvanaestercima opjevava starozavjetnu priu o udovici Juditi. Kao
to je ve napomenuto, Maruliev je predgovor, posveta djela Dujmu Balistriliu, jedan od
prvih autopoetikih, metatekstualnih zapisa u hrvatskoj knjievnosti. Autor progovara o
svome odabiru hrvatskoga jezika za neuki puk, o svojim uzorima (antika i zainjavci) te
pokazuje visoku svijest o svome umjetnikom zadatku.
Nadalje, Brne Karnaruti (1515./20. 1573.) pie povijesno-vergilijevski ep Vazetje
Sigeta grada (Mleci, 1584.) o kransko-turskome sukobu kod Sigeta (1566.), a Antun
Bratosalji Sasin (1525. 1595.) Razboje od Turaka o prvim trima godinama
habsburko-turskoga rata (1593. 1606.), epsko djelo u devet dijelova folklornopukoga karaktera. Jedno je od najkontroverznijih djela hrvatske renesansne knjievnosti
alegorijsko-religiozni ep Piligrin ve spomenutoga Dubrovanina Mavra Vetranovia. Djelo
sadri mnogobrojne fantastine i groteskne elemente te u dvostruko rimovanim
dvanaestercima opjevava ienje due hodoasnika po uzoru na peregrinacijsku viziju i
danteskno putovanje due. Zadranin Jure Barakovi takoer koncipira alegorijski svoju
Vilu slovinku (Venecija, 1614.), peregrinacijsko-domoljubni ep.
Planine (napisane 1536., tiskane 1569.) Petra Zorania (1508. prije 1569.) smatraju se
prvim romanom hrvatske knjievnosti, i to pastirskim romanom nastalim pod utjecajem
Arcadie Jacopa Sannazzara. U Planinama se izmjenjuju proza i stih te djelo sadri
mnogobrojne marginalne biljeke, stoga malo nalikuje naoj suvremenoj predodbi o
romanu. No, strukturirano je kao uokvirena pria. Pastir Zoran kree na putovanje kako
bi se oslobodio ljubavne boli i okrenuo duhovnosti, u emu se moe prepoznati utjecaj
Danteove Boanstvene komedije, te tijekom putovanja susree pastire, velia vlastiti
zaviaj, opominje na tursku opasnost. Planine po uzoru na Ovidija sadre mnoge
metamorfoze (pritvore), prie u kojima se ljudi preobraavaju u biljke, ivotinje ili
krajolike, to svjedoi o vienju prirode kao oplemenjene, oduhovljene. U Perivoju od
slave, 20. poglavlju djela, Zoran susree vile Latinku, Grkinju, Kaldejku i Hrvaticu kako
uvaju zlatne jabuke koje predstavljaju knjievna djela te se alegorijski otvara problem
knjievne produkcije na hrvatskome jeziku.

Hvaranin Petar Hektorovi (1487. 1572.) pie narativno djelo u stihu Ribanje i ribarsko
prigovaranje (Venecija, 1568.), u kojemu se opjevava autorov trodnevni boravak na
moru s ribarima Paskojem Debeljom i Nikolom Zetom. Budui da opisuje konkretne
ljepote zaviaja po kojemu ribari putuju te banalne detalje ribarske svakodnevice,
Ribanje i ribarsko prigovaranje u knjievnoj se historiografiji odreivalo kao ribarska
ekloga i putopisni spjev te je anrovska je pripadnost djela jo uvijek problematina. Ono
je takoer poslanica upuena Jeronimu Bartueviu te se zbog toga moe anrovski
odrediti i kao pjesnika poslanica. Hektorovievo djelo sadri bugartice o Kraljeviu
Marku i bratu mu Andrijau i Radosavu Siverincu te je tako jedno od najranijih izvora
folklornoga pjesnitva.
U hrvatskoj su renesansnoj knjievnosti najproirenije dramske vrste komedija, dramska
pastorala i tragedija, a gotovo su svi dramski onodobni modeli zastupljeni u Dubrovniku.
Renesansne se komedije piu po uzoru na antiku komediju, odnosno Plauta i Terencija,
te preuzimaju likove-tipove poput krtoga starca, hvalisavoga vojnika, lukavoga sluge, i
dr. Glavni je predstavnik eruditne komedije Marin Dri sa svojim djelima Skup, Dundo
Maroje, Tripe de Utole i Arkulin, a poznat je i njegov prijevod Euripidove tragedije
Hekube. U predgovoru se komedije Dundo Maroje Dri bavi egzistencijalnim problemima
ljudi te drutvenim poretkom, progovarajui o ljudima nahvao i ljudima nazbilj. Drieva
pak komedijica Novela od Stanca tematizira odnos starih i mladih, sela i grada, realnoga i
fantastinoga.
Pastorale, omiljene u doba poklada i na pirovima, piu uz Marina Dria (Venera i Adon,
Tirena, Griula) Dore Dri (Radmio i Ljubmir), Nikola Naljekovi (oko 1500. 1587.) i
Dominko Zlatari (Ljubmir, prijevod Tassove pastorale Aminte). Nikola Naljekovi
proslavio se i anrom farse, naslijeenim iz srednjega vijeka, u svojim djelima Komedija
V i Komedija VI. Takoer iz srednjega vijeka preuzeti, nadasve su plodni bili razliiti oblici
religiozne drame. Crkvena je prikazanja pisao Mavro Vetranovi (Uskrsnutje Isukrstovo,
Od poroda Jezusova, Kako bratja prodae Jozefa, Posvetilite Abramovo), a treba
spomenuti i njegovu biblijsku dramu Suzana ista. U renesansi nastaje i prva svjetovna
drama na hrvatskome jeziku: Lucieva Robinja.

Hrvatska renesansa (djela)

MARKO MARULI

Pisni razlike

Judita

ZBORNIK NIKE RANJINE

Pjesni ika Vlahovia (Menetia)

Pjesme ika Vlahovia (Menetia)

Pjesme Dore Dria

Pjesme iz prvoga dijela

Pjesme drugoga dijela

Dodatak

Pjesme Dore Dria

HANIBAL LUCI

Skladanja izvarsnih pisan razlicih

Robinja
MAVRO VETRANOVI

Pjesni razlike

Posvetilite Abramovo
BRNE KARNARUTI

Vazetje Sigeta grada

PETAR ZORANI

Planine
PETAR HEKTOROVI

Razlike stvari ine

Ribanje i ribarsko prigovaranje

MIKA PELEGRINOVI

Jejupka
MARIN DRI

Pjesni razlike

Novela od Stanca

Skup

Dundo Maroje

Griula

Barok u hrvatskoj knjievnosti

Autorica: Petra Uremovi
Barokom se naziva knjievna epoha izmeu renesanse i klasicizma koja otprilike
obuhvaa razdoblje od sredine 16. do sredine, odnosno kraja 17. stoljea. Ovo knjievno
razdoblje ime je dobilo prema portugalskoj rijei barocco, odnosno panjolskoj baruecco,
kojoj odgovara znaenje nepravilnog, neobraenog bisera. Glavna su obiljeja baroka
pridavanje vee vanosti stilskim negoli tematskim vrijednostima (esta uporaba figura
poput metafore, kontrasta, paradoksa, hiperbole, concetta i sl.), zastupljenost religijske
duhovnosti naspram svjetovnosti, sklonost protuslovljima i moralizmu. U baroku se esto
sukobljavaju antika mitska simbolika u oblikovanju knjievnog djela te strogo odreena
kranska poruka. Zastupljeni su svi knjievni rodovi, unutar kojih se uvode odreene
novine, a posebno popularni postaju lirski oblici te sklonost lirskom izrazu u svim
anrovima. Zbog raznolikosti stilskih obiljeja u razliitim europskim metropolama,
razvijaju se samostalne stilski odredive pojave kao to je marinizam u Italiji, gongorizam
u panjolskoj ili precioznost u Francuskoj. Glavnim predstavnicima ovog knjievnog
razdoblja smatraju se Torquato Tasso, Giambattista Marino, Lope de Vega, Tirso de
Molina, Pedro Caldern de la Barca i Luis de Gngora y Argote. Uz barok esto se vezuje i
pojam manirizam o kojemu postoje oprena miljenja i razliite definicije. Stoga,
manirizam emo definirati kao prijelaznu stilsko-idejnu razinu izmeu dvaju
suprotstavljenih knjievnih razdoblja, renesanse i baroka. Manirizam tei neprirodnom
izraavanju, izazivanju uenja i poentiranoj misaonosti.
Barok u hrvatskoj knjievnosti omeujemo dvama knjievnim djelima, rije je o
Barakovievoj Vili Slovinki (1613.) i Kanilievoj Svetoj Roaliji (1780.). Ovo se knjievno
razdoblje vee direktno uz protureformaciju koja se u to vrijeme javlja kao reakcija na
protestantsku reformaciju. Barok je nositelj novih pogleda na cjelokupni ivot, pri emu
veliku ulogu ima Druba Isusova koja uspostavlja temelje baroknog stvaralatva u
Hrvatskoj. Isusovci se zalau za organiziranost kolstva i misijsko djelovanje,
propovijedaju i stvaraju knjievne tekstove. Hrvatska je tada bila podijeljena izmeu
nekoliko suverenih drava (Austrije, Mletake Republike i Otomanskog Carstva), a samo
je Dubrovaka Republika bila slobodna. Zbog takvih politikih, drutvenih, ali i kulturnih

prilika, u baroku jaa slavenski patriotizam. Razvija se nekoliko vrlo jakih regionalnih
knjievnih krugova. To su dubrovako-dalmatinski, kajkavski, slavonski i ozaljski krug.
A) Dubrovako-dalmatinski krug
Bez obzira na to to regionalna knjievna razvijenost jaa u baroku, Dubrovnik i dalje
ostaje najjae knjievno sredite. Najveim hrvatskim baroknim piscem smatra se Ivan
Gunduli (1589. 1638.). Gunduli je ivio, kolovao se i stvarao u Dubrovniku. U
mladosti je pisao melodrame od kojih su sauvane samo etiri, a kasnije objavljuje
parafraze psalama Pjesni pokorne kralja Davida te u zrelim godinama poemu Suze sina
razmetnoga s uobiajenom religijskom tematikom grijeha i pokajanja, a koja postaje
uzorom baroknih plaeva u hrvatskoj knjievnosti. Pastoralna drama Dubravka,
uz Osmana, smatra se jednim od najvanijih Gundulievih djela, pisana je s elementima
barokne tragikomedije i naglaenom alegorijom. Nedovreni ep Osman vrhunsko je
ostvarenje cjelokupne starije hrvatske knjievnosti. Smatra se kako je pisan po uzoru na
Tassov Osloboeni Jeruzalem, iako se tematika i kompozicija ova dva djela razlikuju.
Drugi Dubrovanin kojega svakako treba spomenuti jest Junije Palmoti (1607. 1657.),
najuspjeniji dramatiar hrvatskog baroka. Njegova najpoznatija drama je Pavlimir,
dramatizacija mitskog osnutka Dubrovnika.
Ivanu Buniu Vuiu (1592. 1658.), takoer roenom Dubrovaninu, najvanije djelo je
kanconijer Plandovanja u kojemu se nalaze ljubavne, pastirske i duhovne pjesme. Kasnije
objavljuje i religioznu poemu Mandalijena pokornica.
Ignjat urevi (1675. 1737.) pisao je svjetovnu i religioznu liriku na hrvatskom i
latinskom jeziku. Najpoznatije su mu Pjesni razlike, pisane hrvatskim jezikom i sauvane
u rukopisu, satirina poema Suze Marunkove i religijska poema Uzdasi Mandalijene
pokornice.
B) Kajkavski krug
Za kajkavski krug, najvaniji je bio isusovac Juraj Habdeli (1609 1678.). Njegova
vanija djela su Zrcalo Mariansko, djelo religiozne i moralistike tematike, crkvena
propovijed Prvi oca naega Adama greh te kajkavsko-latinski rjenik Dictionar.
C) Ozaljski krug
Podruje ozaljskog kruga specifino je jer je rije o kraju u kojemu se isprepliu sva tri
narjeja hrvatskog jezika. Potrebno je istaknuti Katarinu Zrinsku (1625. 1673.) koja je

sastavila i u Veneciji izdala molitvenik preveden s njemakog Putni tovaru te Fran Krstu
Frankopana (1643.? 1671.) iju jezgru knjievnog stvaralatva dijelimo u tri skupine,
zbirku Gartlic za as kratiti, 18 nabonih pjesama i ciklus Dijake junake. F. K.
Frankopan preveo je direktno s francuskog jezika dio Molirove komedije Georges
Dandin.
D) Slavonski krug
Antun Kanili (1699. 1777.), pjesnik i redovnik iz Poege napisao je Svetu Roaliju,
stihovanu pripovijest o svetici Rozaliji iz Palerma, uz to pisao je crkvene pjesme i pjesme
iz vjerskih knjiga. Sveta Roalija razlikuje se od dubrovakih religioznih poema jer je
opirnija, kompozicijski kompleksnija i sklonija alegoriji.
U vrijeme baroka u Hrvatskoj su djelovala tri vjerska reda. To su bili isusovci, pavlini i
franjevci. Uz ve spomenute isusovce Jurja Habdelia, Ignjata urevia i Antuna
Kanilia, treba spomenuti i Bartola Kaia (1575. 1650.). Kai je, izmeu ostalog,
sastavio prvu hrvatsku gramatiku Institutiones linguae Illyricae, preveo Vulgatu na
hrvatski jezik, kao i Ritual rimski u kojem se zalae za tokavski jezik i reformu grafije.
Pavlini 1582. godine u sklopu svoga samostana u Lepoglavi utemeljuju filozofsko-teoloki
studij koji 1671. godine postaje visokokolska ustanova. Meu lepoglavskim pavlinima u
rukopisu je nastao Pavlinski zbornik koji sadri kajkavske liturgijske tekstove i crkvene
pjesme. Pjesme su uglavnom prevedene s latinskog jezika. Franjevci knjievnu i kulturnu
djelatnost najvie razvijaju u Bosni. Najpoznatiji bosanski franjevac je Matija Divkovi
(1563. 1613.). Svoja djela pisao je za irok krug ljudi, tako su nastali katekizmi tzv.
veliki i mali Nauk krstjanski. Osim katehetikog dijela, Divkovi je poznat i po zbirci
popularnih homilija Besjede.

Knjievnost hrvatskoga baroka (djela)

IVAN GUNDULI

Suze sina razmetnoga

Pjesni pokorne kralja Davida

Dubravka

Osman
IVAN BUNI VUI

Nemoj, nemoj, ma ljubice

JUNIJE PALMOTI

Pavlimir
IGNJAT UREVI

Pjesni razlike (izbor)

Saltijer slovinski

Suze Marunkove

Uzdasi Mandalijene pokornice

FRAN KRSTO FRANKOPAN

Dijake junake

Gartlic za as kratit
PAVLINSKI ZBORNIK

In hoc anni circulo

KATARINA ZRINSKA

Vsakomu onomu, k tal bude ove knjiice

JURAJ HABDELI

Gizdost mladeh ljudi

ANTUN KANILI

Sveta Roalija

Hrvatska knjievnost u 18. stoljeu

Autorica: Petra Uremovi
Hrvatska knjievnost u 18. stoljeu sastavni je dio opeg duhovnog pokreta
prosvjetiteljstva, koji se u europskim zemljama javlja od kraja 17. pa sve do poetka 19.
stoljea. Ovaj je pokret zasnovan na kritici dogmatskog autoriteta i naelima zdravoga
razuma, a naglaava potrebu odgoja i obrazovanja kako bi se proirile spoznaje o prirodi i
drutvu. Prosvjetiteljstvo obuhvaa cjelokupnu umjetnost i filozofiju, a u povijesti
knjievnosti esto se shvaa i kao posebno knjievno razdoblje ili sastavni dio epohe

nazvane klasicizam i prosvjetiteljstvo. Knjievnost se u to vrijeme povezuje s

racionalistikom poetikom i naglaavanjem odgojno-obrazovne funkcije. Graanska
publika postupno zamjenjuje onu aristokratsku, a dolazi i do procvata novijih knjievnih
vrsta, primjerice romana, novele, eseja, basne i popularne filozofije. Najvei su uzor
prosvjetiteljima bili pisci grke i rimske antike. Dominiraju raznoliki stilovi, knjievne
tehnike i anrovi, stoga je teko izdvojiti najvanije predstavnike. No ipak, istiu se
enciklopedisti D. Diderot i Voltaire, odnosno F. M. Arouet, u francuskoj, E. Lessing u
njemakoj, J. Swift i H. Fielding u engleskoj te M. A. Relkovi i A. Kai Mioi u hrvatskoj
knjievnosti.
Na prostorima dananje Hrvatske prosvjetiteljske ideje jaaju u 18. stoljeu, posebice u
Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji, dok odreene prosvjetiteljske tenje nalazimo ve u
djelima Pavla Rittera Vitezovia. Prosvjetiteljstvo se iri ponajvie kolstvom koje se
sustavnije poinje organizirati i izvan veih gradova, zahvaljujui reformatorskim
zahvatima u doba carice Marije Terezije (1740. 1780.). Kako bi se prosvijetlio i pouio
narod, tiskaju se knjige namijenjene irem puku. Sredina 18. stoljea vana je i zbog
doprinosa nastajanju hrvatskoga jezinoga standarda. Ve u 18. stoljeu na hrvatskom
sjeverozapadu poinje se prihvaati injenica da tokavsko-kajkavsko knjievnojezino
dvojstvo nema perspektive jer ne moe koristiti cjelini hrvatske kulture. Hrvatski
nadregionalni knjievni jezik utemeljen na zapadnoj tokavtini prvi je knjievni jezik,
nakon hrvatsko-staroslavenskoga jezika u 15. stoljeu, koji nije zatvoren u granice samo
jedne hrvatske pokrajine. On ima gotovo ureenu grafiju i prilino izjednaen pravopis.
Istaknutija su imena prosvjetiteljskog razdoblja u Hrvata Andrija Kai Mioi, Ruer
Bokovi, Matija Antun Relkovi, Matija Petar Katani i Titu Brezovaki.
Andrija Kai Mioi (1704. 1760.), epik i vjerski pisac, temeljnu kolsku naobrazbu
stjee u franjevakom samostanu, gdje stupa i u franjevaki red. Nakon godinu dana
kunje, 1721. godine odlazi na daljnje kolovanje. Studirao je filozofiju i teologiju.
Njegovo najznaajnije djelo jest Razgovor ugodni naroda slovinskog, a anrovski je teko
odredljivo. Mjeavinom stiha i proze A. Kai Mioi opisuje povijesne dogaaje
slavenskih zemalja, a najee kransko-turske ratove. Za autorova ivota djelo je
tiskano dva puta, 1756. i 1759. godine, no drugo je izdanje znatno izmijenjeno i
proireno. Djelo je namijenjeno slabije obrazovanoj itateljskoj publici koja razumije
samo hrvatski, odnosno slovinski, jezik, a pisano je tokavskom ikavicom. A. Kai Mioi
grau je skupljao iz historiografske literature, povijesnih dokumenata i usmene tradicije.
Kompozicija je kronoloka, od antike povijesti Ilira do politikih dogaaja autorova doba.
Zbog mijeanja stiha i proze, zanimanja za povijesnu tematiku, pozitivnog stava prema
knjievnom folkloru, narodnom desetercu i slinih motiva Razgovor ugodni esto se

dovodi u vezu s Cvitom razgovora naroda i jezika ilirikoga aliti rvackoga (1747.) Filipa
Grabovca. Ovo Kaievo djelo utjecalo je na nastanak djela franjevakih pisaca iz
Kaieva zaviaja i slavonskih pisaca 18. stoljea. Zbog velianja nacionalne prolosti i
protuturskih tendencija, djelo je bilo vrlo popularno i u preporodnom razdoblju. Njegovo
drugo poznatije djelo je Korabljica Pisma svetoga (1760), kronika biblijske i svjetovne
povijesti.
Ruer Bokovi (1711. 1787.) bio je hrvatski polihistor, pjesnik, putopisac i dramski
pisac. Na sredinjem uilitu isusovakoga reda u Rimu pohaao je studij filozofije i
teologije. Sredinja je figura u rimskome krugu hrvatskih latinista. Pisao je epigrame,
prigodnice, poeme, sonete, dramske tekstove. Njegov ep De Solis ac Lunae defectibus (O
pomrinama Sunca i Mjeseca) govori o Newtonovoj astronomiji i optici, dok je u
putopisu-dnevniku Giornale di un viaggio da Costantinopoli in Polonia opisao svoje
putovanje od Carigrada do Varave 1762. godine. Bio je lan triju knjievnih akademija.
Matija Antun Relkovi (1732. 1798.) bio je epik-satirik, prozaik, basnopisac, aforist,
prevodilac, gramatiar, gospodarstveni i pravni pisac. Kao esnaestogodinjak stupio je u
vojsku, a kao ratni zarobljenik u Njemakoj upoznao se s francuskim prosvjetiteljskim
idejama. U zarobljenitvu u Saskoj napisao je svoje najvanije djelo, satiriko-narativni
spjev Satir iliti divji ovik (1762.). Desetercima, u jedanaest pjevanja, M. A. Relkovi
opjevava slavonsku zemlju i njezine prirodne ljepote, a slavonske seljake opisuje kao
zaputene i gospodarski zaostale puane. Pripovjeda Satir, antiko mitoloko bie, na
duhovit i jednostavan nain nudi Slavoncima savjete za obnovu i razvoj zemlje nakon
osloboenja od Turaka. U drugom se izdanju iz 1779. godine, uz lik Satir, pojavljuje i lik
slavonskog seljaka koji mu odgovara i pokazuje kako je prihvatio njegove kritike i
savjete. Osim prosvjetiteljskih idejnih znaajki, u djelu se mogu pronai i zanimljivi opisi
slavonskih pejsaa te elementi klasinog knjievnog naslijea. Zbirka pukih i nabonih
priica, anegdota i parabola Nek je svata (1795.) prevedena je iz raznih izvora i
oznaava poetak pukog kalendarskog tiva u hrvatskoj knjievnosti. M. A. Relkovi
preveo je velik broj basni i aforizama na hrvatski jezik.
Matija Petar Katani (1750. 1825.) bio je hrvatski i latinski pjesnik, prevodilac,
estetiar, povjesniar, teoretiar knjievnosti, leksikograf, arheolog, povjesniar, geograf,
numizmatiar, kartograf i franjevac. Ovaj svestrani Hrvat studirao je humanistike
znanosti na Filozofskom fakultetu u Budimu. Pisao je djela iz epigrafije, ispitivao etniki
karakter naroda na Balkanu i u Panoniji, istraivao geografiju hrvatskih krajeva u rimsko
doba te stari jezik Panonaca. Preveo je cijelu Bibliju, to je prvi cjeloviti objavljeni
prijevod Biblije u Hrvata. U rukopisu je ostao njegov hrvatsko-latinski i latinsko-hrvatski
rjenik. Jedan je od rijetkih ija djela svjedoe o knjievnoteorijskim i estetikim mislima

na ovom podruju u ranom novovjekovlju. Njegov pjesniki opus obuhvaa jednu

pjesniku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi) te
nekoliko hrvatskih, latinskih i maarskih prigodnica koje nisu uvrtene u zbirke.
Tito (Titu) Brezovaki (1757. 1805.), hrvatski komediograf i pjesnik, na pavlinskom
sveuilitu u Peti zavrio je teologiju i filozofiju. Vei dio knjievnoga opusa Brezovaki je
pisao kajkavskim narjejem, manje tokavskom ikavicom, zatim njemakim i latinskim
jezikom. Najpoznatija pjesma pisana latinskim jezikom je elegija Dalmatiae, Croatiae et
Slavoniae, trium sororum kojom estoko brani hrvatsku dravnu i kulturnu
samosvojnost pred agresivnom maarizacijom. Danas ga najvie cijenimo kao
komediografa koji pie u skladu s tadanjim poetolokim kanonima dramaturgije. Napisao
je etveroinu dramu u prozi Sveti Aleksi (1786.) koja tematizira hagiografsku priu o
rimskom senatorskom sinu Alekseju. T. Brezovaki poznatiji je po troinoj proznoj
pokladnoj igri Matija grabancija dijak koja je praizvedena 1804. godine u Zagrebu i
petoinoj proznoj komediji Diogene (1805.). Radnja Matijaa grabancijaa
dijaka smjetena je u Zagreb, a sredinji je lik putujui ak grabancija (od
tal. negromanzia, odnosno aranje) koji je stekao nadnaravne moi u trinaestom razredu.
Farsinim sredstvima pisac upozorava sugraane na njihove mane i poroke. Diogene je
vrhunac kajkavske drame i kajkavskog jezinog izraaja. T. Brezovaki u ovomu djelu
odlino povezuje plautistiko-molijerska obiljeja s prosvjetiteljskom dramom, piui o
razliitim meuobiteljskim odnosima. Diogene ini prijelomnicu od Drievih djela do
onih hrvatskih komediografa sredine 19. stoljea.

Hrvatska knjievnost 18. stoljea

(djela)
MATIJA PETAR KATANI

Vinobera u zelenoj Molbice dolini, prikazana vilam samoborskim

MATIJA ANTUN RELKOVI

Satir iliti divji ovik

ANDRIJA KAI MIOI

Razgovor ugodni naroda slovinskoga

TITU BREZOVAKI

Matija Grabancija Dijak

Hrvatski narodni prepored

Autorica: Petra Uremovi
Hrvatski narodni preporod jest politiki, kulturni i knjievni pokret koji se u Hrvatskoj
razvija u prvoj polovici 19. stoljea, pod utjecajem prosvjetiteljstva i romantizma. Ovaj
pokret naziva se jo i ilirizmom, ilirskim pokretom ili ilirskim preporodom. Ti nazivi veu
se direktno uz Ilire, prastanovnike Balkanskog poluotoka za koje se vjerovalo kako su
preci Hrvata, a pridjevom ilirski pokuavalo se objediniti sve junoslavenske narode jer je
jedan od ciljeva bilo i njihovo ujedinjenje. Ilirski je pokret nastao pod utjecajem
slovakog preporoditelja Jana Kollra koji je bio zanesen idejom o slavenskom jedinstvu.
Prema Kollru, svi su Slaveni jedan narod s etiri narjeja: ruskim, ekim, poljskim i
ilirskim. Jedinstveni knjievni jezik, utemeljen na staroj dubrovakoj knjievnosti vien je
kao glavna odrednica toga jedinstva. Preporodom je u kontekstu europskog romantizma,
kada je i u drugim europskim zemljama dolazilo do buenja nacionalne svijesti, odreena
nova politika i kulturna orijentacija. Pokretom su okupljeni svi, tada rascjepkani,
hrvatski krajevi te su zasnovani hrvatski standardni jezik i pravopis koji su postali
okosnica za ouvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kult nacionalnom jeziku i
kulturnoj batini tipian je za europski, a time i hrvatski romantizam. Poziv zagrebakog
biskupa Maksimilijana Vrhovca iz 1813. godine, u kojem poziva graanstvo na
sakupljanje narodnog blaga, poetak je buenja nacionalne svijesti na ovim prostorima.
U irenju hrvatskoga narodnog preporoda vanu su ulogu imale i ilirske itaonice koje su
se u to vrijeme poele osnivati u veim hrvatskim gradovima, prve itaonice osnovane su
u Karlovcu, Zagrebu i Varadinu. Temeljna ustanova za promicanje narodne svijesti i
ouvanje kulturne batine, na prijedlog grofa Janka Drakovia, 1842. godine postaje
Matica ilirska koja je do 1850. godine djelovala u okviru Ilirske itaonice u Zagrebu. Beki
dvor, u strahu od ujedinjenja junoslavenskih naroda, 1843. godine zabranjuje koritenje
ilirskog imena zbog ega ga sve ustanove i izdanja koja su ga do tada koristila
zamjenjuju hrvatskim.
Naziv Hrvatski narodni preporod nadiao je dimenzije samog pokreta te se esto koristi
za cijelo knjievno razdoblje koje bi, prema hrvatskim knjievnim teoretiarima, ipak
trebalo nazivati hrvatskim romantizmom. U knjievnoj historiografiji ovo se razdoblje
smatra prijelomnim razdobljem izmeu starije i novije hrvatske knjievnosti. Temeljne
odlike razdoblja su utilitarnost u funkciji nacionalne svijesti, naglaena osjeajnost,

patos, visok poloaj lirike i proirenje anrovskog sustava. Sredinje mjesto u

preporodnoj lirici zauzimaju budnice i davorije. Osim domoljubnih pjesama, javljaju se i
one ljubavnog i religioznog sadraja.
Zaetnici pokreta bili su mladi hrvatski intelektualci koji su se nakon kolovanja u
europskim metropolama u svoju zemlju vratili sveslavenski orijentirani. Voom
hrvatskoga narodnog preporoda smatra se Ljudevit Gaj (1809. 1872.) koji je jo za
vrijeme studija doao u dodir s idejama Jana Kollra o slavenskoj uzajamnosti. Godine
1830. Gaj objavljujeKratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja kojom udara
temelje jedinstvenom hrvatskom pravopisu. Osniva je Novina horvatzkih koje poinju
izlaziti 1835. godine zajedno s knjievnim podliskom Daniczom Horvatzkom,
Slavonszkom y Dalmatinszkom, a od 1836. godine izlaze kao Novine ilirske i Danica
ilirska, s novim pravopisom i na tokavskom knjievnom jeziku. Gaj je knjievnost
doivljavao prvenstveno kao sredstvo za postizanje politikih ciljeva, zbog ega 1842.
godine i dolazi u sukob sa svojim dotadanjim istomiljenicima, na elu sa Stankom
Vrazom. Njegova najpoznatija pjesma je budnicaHorvatov sloga i zjedinjenje (1835.),
poznatija po prvome stihu: Jo Horvatska ni propala koja postaje prototip hrvatske
domoljubne poezije sve do enoina doba.
Stanko Vraz, Ljudevit Vukotinovi i Dragutin Rakovac 1842. godine pokreu asopis s
izrazitim knjievnim karakterom, a nazivaju ga Kolo. Odvajajui se od Gaja, istiu
kulturno-knjievni karakter ilirskog pokreta naspram iskljuivo politikog karaktera.
Slovenac Stanko Vraz, pravoga imena Jakob Frass (1810. 1851.), poznati pjesnik,
kritiar i prevoditelj, koji zbog dijalektalnih razloga u Sloveniji nije bio prihvaen,
priklanja se hrvatskim preporoditeljima te postaje prvim hrvatskim profesionalnim
knjievnikom. Najpoznatiji je njegov romantiarski kanconijer ulabije, ljubezne ponude
za Ljubicu (1840.) koji se u potpunosti izdvaja iz mnotva davorija i budnica ostalih
hrvatskih pjesnika. Zbirka je podijeljena u etiri dijela, od kojih su zadnja dva objavljena
posthumno. Pisana je esterakim katrenama (krakovjacima) po uzoru na poljsku
narodnu poeziju, a posredovanjem ekih romantiara. Uz Gaja, i Vraz je bio veliki
pobornik Kollrove ideje o slavenskoj uzajamnosti pa od njega preuzima i veliki broj
motiva, poput isprepletanja i stapanja ljubavi prema eni i domovini. Napisao je balade i
romance koje je objavio u knjiziGlasi iz dubrave eravinske (1841.), cikluse satira i
epigrama u kojima ismijava politike i kulturne prilike te putopis Put u gornje
strane (1844). Soneti neuvrteni u zbirke, njih 47, nalazi se u kanconijeru Sanak i istina.
Za veinu njih naknadno je ustanovljeno kako je rije o prepjevima ili parafrazama
pjesama Vrazovih omiljenih pjesnika. Vraza se smatra jednim od prvih hrvatskih kritiara,
a njegove gazele ubrajaju se u najvie domete hrvatske romantike lirike.

Pavao toos (1806-1862) svoj je knjievni rad podredio idejama preoporoditelja, istiui
rodoljubni zanos. Njegova najpoznatija pjesma objavljena je u Gajevoj Danici 1835.
godine pod nazivom Kip domovine leta 1831., u njoj upozorava na teke politike prilike.
Napisao je i velik broj prigodnica, izmeu ostalih Ljudevitu Gaju, Janku Drakoviu i
Josipu Jelaiu.
Dimitrija Demeter (1811. 1872.) poznati dramatiar, pjesnik, pripovjeda, kritiar i
prevoditelj, zalagao se za utemeljenje profesionalnog hrvatskog glumita. Njegovo
najvanije djelo jest deseteraka tragedija Teuta u pet inova (1844., praizvedba u
Zagrebu 1864.). Pria o ilirskoj kraljici Teuti Demetru se, s pravom, uinila odlinom
podlogom za aktualnu preporodnu dramu. Koristio je brojne motive iz europske epske i
dramske knjievnosti, a raspon njegovih knjievnih uzora bio je golem. Drama saima
klasicistike, romantike i sentimentalne elemente kojima izraava politike ciljeve. Za
opere Vatroslava Lisinskog Demeter je napisao libreta Ljubav i zloba (1846.)
i Porin (1850. 51.). Njegov epski spjev Grobniko polje tiskan 1842. godine, pisan je
razliitim metrima, a uz pripovijedanje u njemu se javljaju i lirske pjesme, zborske
budnice, od kojih je napoznatijaPjesma Hrvata, poznata po prvom stihu Prosto zrakom
ptica leti, i dramski intonirani dijalozi. Njegovom najboljom novelom smatra se
novela Otac i sin (1846), pisana po uzoru na Pukinova djela.
Ivan Maurani (1814. 1890.), poznat i kao prvi hrvatski ban puanin te vrlo obrazovan
ovjek, prve je stihove poeo pisati jo kao gimnazijalac. Pjesme je objavljivao u Danici,
a na nagovor Matice ilirske napisao je i dopunu Osmana, odnosno 14. i 15. pjevanje.
Osim domoljubnih pjesama, pisao je i ljubavne, u duhu romantizma. Ipak, djelo po
kojemu se Maurania najvie pamti je spjev Smrt Smail-age engia. Djelo je objavljeno
1846. godine u karlovakom almanahu Iskra pod naslovom Smert engi-age, a sastoji
se od pet nejednakih pjevanja pisanih desetercima i osmercima. To
su Agovanje, Nonik, eta, Hara iKob. Stvarne povijesne linosti u ovom su spjevu
Mauraniu posluile za isticanje vlastitih ideja o nacionalnoj borbi. U knjievnoj
historiografiji prisutne su nedoumice oko anrovskog odreenja ovoga djela. Njegov epski
karakter naruen je, izmeu ostalog, izborom suvremenog dogaaja, kratkoom i
lirinou. Radnja je isprekidana brojnim refleksijama, opisima i retorikim pitanjima te
nedostaje glavni junak kojeg zamjenjuje kolektiv. Djelo takoer ne moe biti poema,
prvenstveno zbog nedostataka vienja radnje iz perspektive jednog od likova. Smrt
Smail-age engia danas se najee naziva romantikim spjevom, ime se svrstava u
posebnu skupinu, kao i Demetrovo Grobniko polje. Smatra se najzrelijim djelom
hrvatskog romantizma.

Matija Maurani (1817. 1881.), brat poznatijeg Ivana Maurania, poznat je po svojem
putopisu Pogled u Bosnu (1842.). Kao vrstan poznavalac narodnog stvaralatva,
Maurani je hrvatsku knjievnost obogatio odlinim pregledom u kojem saznajemo o
ondanjem svakodnevnom ivotu, sukobu vjera, kulturi i meuljudskim odnosima u
Bosni. Za razliku od djela ostalih preporoditeljskih pisaca, ovo djelo nema utilitaristikih
tendencija.
Poeziju Petra Preradovia (1818. 1872.) dijelimo u tri faze. Prva faza obuhvaa
pjesnitvo pisano na njemakom jeziku od 1834. do 1843. godine, a prikljuuje joj se i
njemaki ciklus Lina-Lieder (1850. 51.). Rije je o tipinom romantikom pjesnitvu
proetom bezgraninom ljubavlju, svjetskim bolom, subjektivizmom i individualizmom. U
drugoj fazi, od 1843. do 1851. godine, Preradovi se okree domoljubnoj tematici.
Njegova zbirka Pervenci (1846.) dobiva vrlo dobru kritiku iz pera Stanka Vraza. U treoj
fazi Preradovi pie epske pjesme i spjevove u kojima prevladavaju spiritizam i mistika, a
dominantna je ideja sudbine. Ta tematika prevladava u njegovu spjevu Prvi ljudi (1862.),
a temelji se na ravnotei tjelesnog i duhovnog. Uz Vraza, smatra se jednim od najveih
lirika hrvatskog romantizma.

Hrvatski narodni preporod (djela)

PAVAO TOOS

Kip domovine vu poetku leta 1831

Poziv u kolo ilirsko

STANKO VRAZ

ulabije

Epigrami i satire

Lirske i epske pjesme

Sanak i istina
DIMITRIJA DEMETER

Ljubav i zloba

Porin

Teuta

Pjesma Hrvata
LJUDEVIT GAJ

Horvatov sloga i zjedinjenje

IVAN MAURANI

Pjesme

Smrt Smail-age engia

MATIJA MAURANI

Pogled u Bosnu
PETAR PRERADOVI

Prvenci

Nove pjesme

Pjesme objavljene u asopisima

Prvi ljudi

Hrvatski protorealizam (enoino

doba)
Prijelazno knjievno razdoblje izmeu romantizma (hrvatskog narodnog preporoda) i
realizma u knjievnoj se historiografiji naziva protorealizmom ili enoinim dobom (prema
sredinjoj knjievnoj linosti toga doba). Protorealizam obuhvaa razdoblje od pedesetih
do osamdesetih godina 19. stoljea.
U Hrvatskoj je 1850. godine uveden Bachov apsolutizam (1850. 1859.), politiki
poredak nazvan prema austrijskom ministru unutarnjih poslova Alexanderu von Bachu.
Tada se rasputa Hrvatski sabor i ukida Bansko vijee, kao i samouprava upanija,
zabranjuje se uporaba hrvatske zastave te se u dravne urede kao slubeni jezik uvodi
njemaki jezik. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi i raspada veina seljakih zadruga.
Nakon Bachova apsolutizma na banskoj je konferenciji 1860. godine iznesen politiki
program u kojem se trai ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, uvoenje hrvatskog jezika u
javne poslove, ostvarivanje hrvatskog dvorskog ureda u Beu te imenovanje dvorskog
kancelara koji e kralju predloiti sedam velikih upana za Hrvatsku. U Hrvatskoj tada

djeluju i politike stranke. Nekadanji ilirci osnivaju Narodnu stranku, pobornici politike
integracije Hrvatske i Maarske ine Unionistiku stranku, a Ante Starevi
osniva Stranku prava iji su ciljevi bili potpuni suverenitet i teritorijalna cjelovitost
Hrvatske. U razdoblju protorealizma svakako je potrebno spomenuti politiki i kulturni
doprinos Ivana Maurania i Josipa Jurja Strossmayera. Ivan Maurani, poznat i kao prvi
hrvatski ban puanin, bio je predsjednik Matice ilirske od 1858. do 1872. godine, nakon
ega je obnaao dunost hrvatskog bana od 1873. do 1880. godine. Josip Juraj
Strossmayer, jedan od najznaajnijih i najutjecajnijih osoba 19. stoljea, 1866. godine
utemeljio je Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (tadanji JAZU), iji je prvi
predsjednik bio kanonik i povjesniar Franjo Raki, dok je 1874. godine imao veliku ulogu
u osnivanju Sveuilita u Zagrebu.
Kulturno-knjievna scena pedesetih godina 19. stoljea takoer prolazi kroz teko
razdoblje. Nakon to su 1849. godine prestali izlaziti asopisi Danica i Zora dalmatinska,
1852. godine Mirko Bogovi pokree asopis Neven. To je jedini knjievni asopis u kojem
pedesetih godina objavljuju novi knjievni narataji. Najrazvijenija prozna vrsta bila je
novelistika unutar koje, po uzoru na romantiare, prevladavaju teme iz hrvatske prolosti
(novele Josipa Eugena Tomia i Mirka Bogovia) te one koje se temelje na stvarnom
gradskom i seoskom ivotu (pokuaji realizma Janka Jurkovia i Adolfa Vebera
Tkalevia). Ivan Trnski, kojeg su nazivali i ocem hrvatske metrike, vjet versifikator,
pisac davorija i prigodnica, i kasnije Rikard Jorgovani, najpoznatiji su pjesnici toga
vremena. Za razvoj dramske knjievnosti i hrvatskog kazalita zasluni su Dimitrija
Demeter, Mirko Bogovi i Josip Freudenreich. Uglavnom je rije o povijesnim dramama
koje upuuju na suvremene prilike i istiu nacionalni identitet. Demeter i Bogovi zalau
se za stvaranje nacionalnog kazalita, dok Freudenreich razvija ideju pukih predstava
koje su poticale zajednitvo izmeu pozornice i gledalita.
Sredinje mjesto protorealizma svakako pripada Augustu enoi (1838.-1881.),
pripovjedau, pjesniku, feljtonistu i kritiaru. enoa je Puku kolu pohaao u Zagrebu, a
gimnaziju u Peuhu i Zagrebu. Studirao je pravo u Zagrebu i Pragu, no studij nikada nije
zavrio. Kao knjievnik afirmirao se ezdesetih godina 19. stoljea, objavljujui svoja
djela u Pozoru, Glasonoi, Nae gore listu i Leptiru. Temelje modernom feljtonu udara
svojom serijom feljtona Zagrebulje (1866. 1867.) u kojima satirino komentira
aktualne pojave u zagrebakoj svakodnevici. Kao kazalini kritiar u manifestu O
hrvatskom kazalitu (1866.) analizira tadanje stanje glumita te iznosi ideje za njegovo
poboljanje. Okree se klasinoj i suvremenoj francuskoj, talijanskoj, slavenskoj i
hrvatskoj dramskoj knjievnosti. Godine 1868. postaje ravnatelj i dramaturg Hrvatskoga
zemaljskog kazalita. Njegovo jedino dovreno dramsko djelo jest Ljubica (1866.),
komedija u tri ina u kojoj tematizira urbanu zagrebaku sredinu. U prvim godinama

svoga stvaralatva pisao je i lirske pjesme, vie politikog i socijalnog, a manje ljubavnog
karaktera.
Ipak, August enoa ostao je najpoznatiji kao romanopisac. Kanonizirao je roman u
hrvatskoj knjievnosti i razvio irok krug stalne itateljske publike. Napisao je pet
povijesnih romana: Zlatarovo zlato (1871.), uvaj se senjske ruke (1875.), Seljaku
bunu(1877.), Diogenesa (1878.) i Kletvu (1880. 1881.), nedovren; roman kasnije
dovrava prozaist i dramatiar J. E. Tomi). Rije je o akcijskim romanima dinamine
radnje, u kojima su likovi oblikovani u duhu romantizma (hrabri vitez koji se zaljubljuje u
plemenitu djevojku, fatalna ena, intrigant i sl.), a dominira moralno-odgojna
komponenta. Ovi romani pisani su po uzoru na model povijesnog romana koji je u
europsku knjievnost uveo Walter Scott. U takvim se romanima isprepleu stvarna
povijesna zbivanja i ona fikcionalna, s izmiljenim akterima. enoin model povijesnog
romana dominira u hrvatskoj knjievnosti sve do poetka 20. stoljea.
Radnja romana Zlatarovo zlato zbiva se u Zagrebu u 16. stoljeu. Nositelji fabularnih
zbivanja fiktivni su likovi, dok oni sporedni pripadaju povijesnoj zbilji. enoa vrlo vjeto
vodi nekoliko fabularnih linija u kojima povezuje javnu i privatnu sferu, to ovaj roman
ini dinaminijim i zanimljivijim itateljima. Vano mjesto u romanu ine spletke, dvoboji,
osvete, ljubavni sastanci i rastanci, razne opasnosti te sudbonosne odluke. Fabula
romana uvaj se senjske ruke temelji se na povijesnoj osobi, biskupu Marku Antunu de
Dominisu. Na temelju opsene povijesne grae o uskokoj povijesti i drutveno-politikim
prilikama, enoa oivljava povijest s poetka 17. stoljea. U povijesnu priu o izdajniku
Dominisu koji je htio unititi senjske vojvode, upisuje ljubavne prie Jurie Orlovia i
Dume, ure Daniia i Klare, i drugih. Ni u ovomu romanu autor ne pie o velikanima
hrvatske povijesti, ve o pojedincima koji predstavljaju cjelokupni hrvatski narod.
U Seljakoj buni, djelu s podnaslovom Historika pripoviest XVI vieka, enoa rekonstruira
povijest seljake bune te dodaje odreene ljubavne zaplete. Okosnicu romana ine
politiki i obiteljski odnosi hrvatskog plemstva koji utjeu na sudbinu seljaka Hrvatskog
zagorja i okolice Zagreba, to 1565. godine rezultira njihovom bunom. enoin odnos
prema povijesti je objektivistiki, izbjegava hiperbolizaciju junaka te iako pie o dogaaju
kolektivne povijesti, koncentrira se na drame obinih, prosjenih ljudi. Bez obzira na
dominantost povijesnih injenica, u romanu se oituju i elementi viteko-pustolovnog i
romantino-trivijalnog romana. Pisan je kronoloki s retrospektivnim vraanjem u
prolost. Istodobno prepeletanje vie presudnih zbivanja sloenije je i pripovjedaki
razraenije nego u ostalim povijesnim romanima. Suvremena kritika Seljaku
bunu smatra jednim od najboljih romana 19. stoljea.

U romanima i pripovjetkama u kojima obrauje prie iz svakodnevnog ivota, enoa se

fokusira na konkretne socijalne, politike i etike probleme. U romanu Prosjak
Luka(1879.) autor prati sudbinu glavnog junaka koji je jedan od prvih psiholoki
uvjerljivo ostvarenih likova u hrvatskoj knjievnosti. Piui o problematici gospodarskih i
moralnih odnosa izmeu sela i grada, prepletanjem romantiarskih i realistikih stilskih
postupaka, enoa najavljuje realistiko razdoblje hrvatske knjievnosti. Jednom od
najvanijih novela 19. stoljea smatra se Prijan Lovro (1873.) u kojoj pisac tematizira
ivot intelektualca koji potjee iz seoske sredine i iji ivot zavrava tragino. Slinu
tematiku kasnije e u svojim djelima obraivati i dalje razvijati A. Kovai, V. Novak, K..
Gjalski, M. Cihlar Nehajev i M. Krlea.
enoine Povjestice, narativna djela u stihu s motivima iz povijesti (Propast
Venecije, Petar Svai, ) ili narodne predaje (Kameni svatovi, Kugina kua, ), takoer
su postigle veliki uspjeh. Sam autor takva je djela nazivao historikim baladama, dok su
kasniji prireivai njegovih djela uveli naziv povjestice. U hrvatskom je romantizmu
osnovno obiljeje povjestica bilo njihovo didaktiko usmjerenje koje se oituje i kod
enoe. Najee su pisane osmercima i desetercima s obvezatnom rimom, odlikuju se
ritminou, lakoom izraza i, esto, humoristikim tonom.
Na samome kraju, treba spomenuti i enoin uredniki i organizatorski rad. Osam je
godina bio urednik Vijenca te je otkrio niz knjievnih talenata, poput Kovaia,
Jorgovania, Gjalskog i drugih. Njegov literarni talent i osebujna djela odredili su daljnji
razvoj hrvatske knjievnosti.

Protorealizam ili enoino doba (djela)

AUGUST ENOA

Povjestice

Seljaka buna

Prijan Lovro

Prosjak Luka

Zlatarovo zlato

uvaj se senjske ruke

Karanfil s pjesnikova groba

Hrvatski realizam
Knjievna epoha izmeu romantizma i modernizma naziva se realizam. Trajanje epohe
najee se odreuje izmeu 1830. godine i posljednjeg desetljea 19. stoljea. Termin
realizam nastaje od latinske rijei realis to znai stvaran ili istinit. Realistiki je pristup
prisutan jo od antike, ali tridesetih godina 19. stoljea on postaje dominantan u
zapadnoeuropskoj knjievnosti. anrovskim sustavom dominira roman, slijede
pripovijetka i novela, dok se, prema M. Solaru, poetika realizma ne moe doslovno
primijeniti na poeziju, koja je zbog toga u vrijeme realizma uglavnom modernistika.
Najvanije znaajke su: naputanje romantikog sentimentalizma u odabiru tema, fabula
i likova; usmjerenost na socijalnu tematiku iz neposredne blizine sudbinu pojedinca,
porodice ili drutvene sredine s izravnom ili prikrivenom kritikom drutvenog stanja; te
uvjerljiva psiholoka karakterizacija likova. Fabula je podreena otkrivanju likova, dok
deskriptivnost slui za prikaz karakternih osobina i psiholokih stanja junaka. Likovi su
reljefni i viedimenzionalni, a pripovjeda nastoji biti objektivan, zbog ega prevladava
forma pripovijedanja u treem licu. Meu europskim knjievnicima, predstavnicima
realizma najee se smatraju Stendhal kao pretea, H. de Balzac, G. Flaubert, Ch.
Dickens, W. M. Thackeray, N. V. Gogolj, I. S. Turgenjev, F. M. Dostojevski, L. N. Tolstoj,
H. Melville i H. James.
U hrvatskoj knjievnosti realizam se javlja neto kasnije, poetkom osamdesetih godina
19. stoljea. Povjesniari knjievnosti razilaze se u tumaenju okvirnih godina hrvatskog
realizma. Naime, poetnom godinom neki smatraju 1880. godinu, kada se javlja
nekolicina knjievnika novog knjievnog narataja, dok su se drugi ipak odluili za 1881.
godinu, godinu enoine smrti. Zavrnom godinom jedni smatraju 1895. godinu, kada je
spaljena maarska zastava na Trgu bana Josipa Jelaia u Zagrebu, a drugi pak 1892.
godinu, godinu objavljivanja prve hrvatske modernistike pripovijetke Mo savjesti A. G.
Matoa. Glavne teme koje su se obraivale u ovom razdoblju bile su propadanje
plemstva, novi drutveno-ekonomski odnosi, odnosi selo-grad i sl. Pisci su se u djelima
uglavnom fokusirali na svoj zaviaj, odnosno prevladavao je regionalizam. Tako su se
djela Ante Kovaia i K. . Gjalskog uglavnom ticala Hrvatskog zagorja, Eugena Kumiia
i Vjenceslava Novaka Istre i Kvarnera, Josipa Kozarca Slavonije, a Josipa Draenovia
Like.
Eugen Kumii (Brse, Istra, 1850. Zagreb, 1904.) hrvatski je pripovjeda i dramatiar.
Njegov opus moemo podijeliti u tri tematska kruga. Prvom pripadaju pripovijetke i
romani iz istarskog kraja, drugom tzv. naturalistiki romani, a treem povijesni romani. U
prvom krugu dominira pejsa mora i primorski kamenjar, primjerice u Zauenim
svatovima (1883.). Programatskim lankom O romanu (1883.), koji upuuje na

Kumiievo poznavanje Zolina manifesta Le roman exprimental, zasluio je titulu

naturalista. Naturalistiki pokuaji oituju se u romanima Olga i Lina (1881.) i Gospoa
Sabina (1883.). No, zbog velikog utjecaja enoine proze te pravakog opredjeljenja koje
se u djelima naziralo, Kumii nije uspio ostvariti pravi model naturalistikog romana. U
povijesnim romanima dominira povijesni dogaaj, a likovi poprimaju romantiarske
osobine, zbog ega oni u potpunosti ne odgovaraju modernim povijesnim romanima. Za
takve romane Kumii odabire teme s opisom nacionalnih tragedija Hrvata: Urota
zrinsko-frankopanska (1894.) iKraljica Lepa (1902). U Uroti zrinsko-frankopanskoj glavni
su likovi Fran Krsto Frankopan, Katarina Zrinska i Petar Zrinski. Roman je graen prema
crno-bijeloj tehnici prikazivanja tako da su pozitivni likovi idealizirani, a negativni nemaju
niti jednu vrlinu. Fabula je statina i predvidljiva, a u djelu prevladava pravaka
ideologija.
Ksaver andor Gjalski, pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babi (Gredice, 1854.
Gredice, 1935.), jedan je od vanijih predstavnika realizma u hrvatskoj knjievnosti.
Uzori su mu bili enoa, Flaubert i Turgenjev, ali se oduevljavao i modernistikim piscima,
poput Nehajeva ili Demana. Gjalski se u knjievnosti javlja novelom Illustrissimus
Batorych (1884.) u kojoj se istie njegova povezanost s rodnim zagorskim krajem i
nostalgija za prolim vremenima. U tom duhu nastala su i djela okupljena u
zbirkama Pod starim krovovima (1886.), Iz varmedijinskih dana (1891.) i Diljem
doma (1899.), te romani U novom dvoru (1885.) i Na roenoj grudi (1890.). Ugoaj je u
navedenim djelima elegian i nostalgian, a Gjalski inzistira na lirskom ugoaju, opisima
raspoloenja i pejsaa koji su u funkciji karakterizacije likova. Pod starim krovovima skup
je pria u kojima jedan pripovjeda etvorici mladia pripovijeda razliite dogaaje iz
prolosti, oblikujui tua sjeanja ili itajui svoje zapise, kao u Lovevim
zapisima i Dekameronu. Autor opisuje nestanak feudalizma i propadanje plemstva u
starim zagorskim kurijama. Roman U noi (1886.) smatra se jednim od najboljih
hrvatskih realistikih dostignua. Rije je o romanu u kojemu autor kritizira tadanje
politike prilike i hrvatsko drutvo, dok se u prvom planu nalazi bezidejna hrvatska
mlade. Njegov interes za tadanja modernistika europska strujanja oit je u
romanimaJanko Borislavi (1887.) i Radmilovi (1894.), u kojima Gjalski progovara o
sudbini hrvatskih intelektualaca i njihovim duhovnim nemirima. Napisao je i nekoliko
povijesnih romana, fantastinih novela, lirskih crtica, feljtona, memoarskih zapisa, dvije
autobiografije i, posljednje, politiko-urnalistiki roman Pronevjereni ideali (1925.).
Meu suvremenicima istie se tematskom raznolikou i intelektualnom irinom. Jednom
prilikom A.G. Mato napisao je o Gjalskom: On je prijelazan tip i otud njegova
umjetnika univerzalnost. Njegova umjetnost je psiholoka kao Leskovarova, realistina

kao Kumiieva, historijska i romantina kao enoina, patriotska i satirina kao

Kovaieva.
Ante Kovai (Celine kraj Marije Gorice, 1854. Stenjevec, 1889.) hrvatski je pjesnik,
feljtonist i pripovjeda. Ve u ranoj pjesnikoj fazi uoava se Kovaievo vrlo kompleksno
i problematino psihiko stanje, dok se u kasnijoj, literarno kvalitetnijoj fazi, istie kao
satiriar (primjerice travestijom Smrt babe engikinje). Kao pristaa pravaa, bio je
politiki vrlo angairan, pisao je otre polemike i politike feljtone (serija feljtona Iz
Bombaja). Svoj prvi roman Baruniina ljubav (1877.) oblikovao je po modelu trivijalnog
romana, dok se kasnije opredjeljuje za realistiki model pisanja. U
romanima Fikal (1882.) i Meu abari, koji je zapoet u asopisu Balkan, ali je
prekinut 1886. jer je ismijavao poznate karlovake javne linosti, dolazi do izraaja
Kovaieva satirina crta kojom ismijava sve to nije pravako. Roman U
registraturi (1888.) smatra se jednim od najznaajnijih romana 19. stoljea. U strukturi
romana izmjenjuju se san i java, a dogaaji se odvijaju nelinearno. Paleta je likova
raznovrsna, od izrazito realistinih, poput ora Kumordinara, do romantiarskih, poput
fatalne ene Laure. Glavni lik u romanu jest registrator Ivica Kimanovi, a itatelj prati
njegovu retrospektivnu priu o odrastanju, kolovanju nadarenog seoskog djeteta,
afirmaciji u gradu i ljubavnim tegobama. U registraturi obiluje romantistikim,
realistikim, ali i modernistikim elementima od trivijalnog senitimentalizima, stvarnih
drutvenih i politikih prilika druge polovice 19. stoljea pa sve do fantastinih i
grotesknih slika.
Iako zbog svoje ljubavne lirike i nekolicine drama nije postao poznat, Josip Kozarac
(Vinkovci, 1858. Koprivnica, 1906.) proznim se ostvarenjima svrstao u vrh hrvatskog
realizma. U romanu Mrtvi kapitali (1889.) bavi se ekonomskim i drutvenim problemima
slavonske sredine, odnosno motivom velike koliine neobraene slavonske zemlje koju
treba iskoristiti. Tematski djelo pripada poetici realizma, ali karakterizacija likova i razvoj
siea jo uvijek su romantiarski. U Kozarevoj novelistici vidljiv je utjecaj Turgenjeva,
osobito u prikazu atmosfere i lirskih ugoaja te karakterizaciji likova. Tematizira
drutvene probleme u Slavoniji (Proletarci, Krelii ne e ljepote), odnos selo-grad (Tri
dana kod sina), ljepotu slavonskog krajolika (Slavonska uma), posljedice raspada
patrijarhalnog morala (Tena), ali i ljubav, brak, ljubomoru i nevjeru (Mira
Kodolieva, Donna Ines). U novelama je, osim krajolikom, osobito zaokupljen enskim
likovima i enskom psihologijom. Kao modernistike psiholoke novele istiu se Mira
Kodolieva i Oprava.
Sljedei hrvatski realist kojeg treba spomenuti je Vjenceslav Novak (Senj, 1859.
Zagreb, 1905.). Novak je prvo tematski bio orijentiran na hajduko-tursku novelistiku s

izrazitim romantiarskim obiljejima, a zatim slijede zaviajne novele iz podgorskog i

senjskog ivota koje su s jo nekoliko novijih novela okupljene u zbirku Podgorske
pripovijetke (1889.). To su realistiki oblikovane novele s tematikom iz suvremenog
ivota i kritikom drutva. Takoer, Novak se prvi pribliio svijetu ponienih i siromanih
(U glib, 1901.; Iz velegradskog podzemlja, 1905.). U romanima opisuje sve drutvene
slojeve, a najei likovi su neshvaeni intelektualci, rtve nesklada izmeu ideala i
stvarnosti. Treba istaknuti romaneskni prvijenac Pavao
egota (1888.), Podgorku (1894.), Nikolu Baretia(1896.), Posljednje Stipanie (1899.),
autobiografski roman Dva svijeta (1901.), Zapreke(1905.) i Tita Doria (1906.).
Njegovim najboljim djelom smatra se roman Posljednji Stipanii koji objedinjuje
elemente drutvenog i obiteljsko-genealokog romana. Novak uspijeva povezati
socioloko-ekonomske injenice, politika zbivanja i individualne ljudske sudbine. Radnja
romana usmjerena je na propadanje patricijske obitelji Stipani. Svaki od etiriju glavnih
likova iz obitelji Stipani predstavnik je jednog karaktera hrvatskog drutva 19. stoljea.
Ante Stipani autoritativan je otac konzervativnih svjetonazora, Valpurga dobra i
nemona majka, Juraj rasipni i nezahvalni sin koji je dobio priliku kolovati se u Beu, a
Lucija ki koja je cijeli ivot bila zatvorena u vlastitu sobu, daleko od vanjskog svijeta. Lik
Lucije Stipani, simbol i rtve i bunta, najsloeniji je enski lik hrvatske knjievnosti 19.
stoljea. Zbog objektivistikog pristupa prema grai, Novak je prozvan hrvatskim
Balzacom.
Silvije Strahimir Kranjevi (Senj, 1865. Sarajevo, 1908.) poznati je hrvatski pjesnik,
prevoditelj i urednik. Vrlo je vano njegovo javno djelovanje u sarajevskom
polumjeseniku Nada od 1894. do 1903. godine, tijekom kojeg hrvatska knjievnost
postaje dostupna na irem balkanskom podruju. U cjelokupnom pjesnikom stvaralatvu
osjea se nesuglasje izmeu romantiarskog nacionalnog kulta i modernistikog odnosa
prema egzistenciji. Kranjevievo pjesniko stvaralatvo moemo podijeliti u tri tematska
bloka, tijekom svakog od njih nastala je jedna zbirka. Prvome pripada
zbirka Bugarkinje (1885.) u kojoj se Kranjevi oslanja na tradiciju rodoljubne elegije,
specifinu za hrvatski romantizam, a lirski subjekt najee s izvanvremenske pozicije
tumai nacionalnu ili klasnu povijest (Povijesti sud). U ovoj fazi esto rabi religiozni
vokabular (Radniku, Najveemu mueniku). U zbirci Izabrane pjesme (1898.) Kranjevi
progovara o ovjeanstvu, a tematski obuhvaa gotovo sva kljuna pitanja ljudskoga
bia. Nakon toga, i u ovoj zbirci slijede domoljubne pjesme, no u njima je patriotizam
intimiziran i lien tradicionalne patetike (Moj dom). Skepsa u pogledu religioznih dogmi i
nacionalnih ideala nazire se u pjesmama Eli! Eli!, lam azvtani i Mojsije. Zbirka
zavrava Uskokim elegijama, ciklusom reminiscencija gradu Senju, a na samome kraju,
u dodatku, nalazi se oratorij Prvi grijeh. Posljednja zbirka tiskana za vrijeme

Kranjevieva ivota je zbirka Trzaji (1902.). U zbirci prevladavaju naela stoicizma,

cinizma i skepticizma, ali zastupljeni su i ljubavni i erotski elementi. S jedne strane
pesimistiki svjetonazor i motiv ukletog pjesnika otuenog od prirode i drutvenih veza
(Promaena kob, Uzdah), preko erotske lirike (U elji ljubavi, Mjeseina) pa sve do opih
ljudskih stanja (Sveljudski hram). Pjesme (1908.) su tiskane nakon njegove smrti, a
prikupljene su uglavnom nasumice. Osim poezije, Kranjevi je, bez veeg uspjeha, pisao
krau prozu i dramske tekstove. Bio je nezaobilazan uzor modernistima, Ujeviu, Krlei i
krugovaima. Zbog jedinstvenog stila i nemogunosti izravnog svrstavanja u niti jednu
stilsku formaciju, Kranjevi nije uvijek bio najbolje prihvaen u knjievnoj kritici. No,
jedno je sigurno, Silvije Strahimir Kranjevi najznaajniji je hrvatski pjesnik na prijelazu
iz 19. u 20. stoljee.

Hrvatski realizam (djela)

KSAVER ANDOR GJALSKI

Pod starim krovovima

Janko Borislavi

U noi
SILVIJE STRAHIMIR KRANJEVI

Bugarkinje

Izabrane pjesme (1898.)

Trzaji (1902.)

Pjesme (1908.)

Neuvrteno

Postuma
EUGEN KUMII

Urota Zrinsko-Frankopanska
VJENCESLAV NOVAK

Posljednji Stipanii
ANTE KOVAI

U registraturi

Fikal
JOSIP KOZARAC

Odabrane pripovijetke

Mrtvi kapitali

Hrvatska moderna
Hrvatska moderna naziv je kojim se u hrvatskoj knjievnosti odreuje raznoliko razdoblje
na prijelazu 19. u 20. stoljee. Poetak hrvatske moderne najee se smjeta u 1890. ili
1892. godinu, kada dolazi do znatnog slabljenja poetike realizma na ovim prostorima.
Krajnjom se godinom najee smatra 1914., kada izlazi zbornik drugog narataja
pjesnika moderne Hrvatska mlada lirika, a ponekad i 1916. ili 1917. godina, kada duh
ekspresionizma sve izrazitije prodire u hrvatsku knjievnu praksu. Moderna obuhvaa
stilska obiljeja impresionizma, secesije, dekandentizma, simbolizma, realizma,
naturalizma i neoromantizma. Knjievnost osvaja visok stupanj autonomije, a u
knjievnoj tehnici pojavljuju se brojne inovacije koje se izmjenjuju u skladu s
promjenama u vladajuoj modi. Pisci se okreu svojoj unutranjosti te ele izraziti ono
nedokuivo, podsvjesno i neistraeno. Zajednike znaajke su otpor prema tradiciji,
ukljuivanje u srednjoeuropske kulturne i knjievne tokove, kritinost i sloboda
umjetnikog stvaranja.
Naziv razdoblja i stilska obiljeja ne smiju se u potpunosti izjednaavati s kulturnopolitikim i naratajnim pokretom hrvatske moderne organiziranim u Pragu i Beu izmeu
1895. i 1903. godine, u kojemu mladi ustaju protiv tradicionalista starih. Pokret ini
praka skupina okupljena oko kulturno-politikog asopisa Hrvatska misao, bekozagrebaka skupina okupljena oko knjievno-umjetnike smotre Mladost te nadaka
skupina koja se okree gimnazijskom asopisu Nova nada.
Knjievnokritiki diskurs hrvatske moderne razvija se u dvije faze. U prvoj, koja se
vremenski podudara s trajanjem pokreta, prevladava programatsko-manifestna kritika, a
kritiki osvrti usmjereni su na analizu djela iz hrvatske knjievne tradicije. Praka se
skupina zauzima za socioloko-psiholoki pristup, a beko-zagrebaka orijentirana je
prema artistiko-estetikom aspektu. U drugoj fazi, koja traje do kraja razdoblja, teite
je na djelima nastalim nakon 1900. godine, a sredinje mjesto zauzima A.G. Mato s

esejistikom kritikom temljenom na opisivanju dojmova. Najreprezentativniji hrvatski

modernisti su Ivo Vojnovi, Janko Leskovar, Antun Gustav Mato, Dinko imunovi, Fran
Galovi, Vladimir Vidri, Milutin Cihlar Nehajev, Ivan Kozarac, Janko Poli Kamov i Milan
Begovi.
Ivo Vojnovi (Dubrovnik, 1857 Beograd, 1929) hrvatski je dramatiar, novelist i pjesnik.
U prvoj fazi svojega stvaralatva pie pripovijetke Perom i olovkom (1884) i kratki roman
Ksanta (1886), koji je u kasnijoj redakciji naslovljen Stari grijesi (1919). I. Vojnovi
koristi se upotrebom intimnih retrospekcija, opisom snova te ulogom brojnih pejsanih
slika. Kao pripovjeda prethodnik je modernog postupka, oslabljuje fabulu te trai
uporite u psiholokim i simbolistikim elementima. Od 1891. do 1901. godine nastaju
Lapadski soneti u kojima Vojnovi, prije Matoa i Vidria, po europskim uzorima, u
hrvatsku knjievnost uvodi dekadentne slike. U njima tematizira svoj odnos prema
Dubrovniku i njegovoj mitskoj slici u vlastitoj svijesti. Dva od sedam jedanaesterakih
soneta, Prlude (1898) i Na Mihajlu (1892), uokvirit e kasnije nastalu Dubrovaku
trilogiju (1902). Vojnoviev dramski prvijenac je modernistika komedija Psyche (1889),
dok na tragu europskog naturalizma i simbolizma slijede Ekvinocij (1895), Dubrovaka
trilogija (1902) i Makarate ispod kuplja (1922). Dubrovaku trilogiju ine tri jednoinke:
Allons enfants!, Suton i Na taraci. U prvoj propada drava, u drugoj nestaju njezini
posljednji pripadnici gosparskog stalea, a u treoj dolazi do nestanka plemia i poinje
prevladavati seljaka logika. Osim dubrovakih motiva, Vojnovi stvara i drame
jugoslavenske tematike. To su Smrt majke Jugovia (1907) i Lazarevo vaskresenje
(1913). Kozmopolitskoj tematici vraa se s troinom proznom dramom Gospoa sa
suncokretima (1912). Od 1909. do 1910. u Zagrebu je ureivao prvi hrvatski kazalini
asopis Hrvatska pozornica.
Janko Leskovar (Valentinovo, 1861 Valentinovo, 1949) hrvatski je pripovjeda koji
zajedno s A. G. Matoem otvara hrvatsku knjievnu modernu, unato jo uvijek
dominantnoj realistinoj paradigmi. Zbirka Pripovijesti (1917) sadri pripovijetke Misao
na vjenost (1891), Katastrofa (1892), Poslije nesree (1894), Jesenski cvijetci (1897),
Pria o ljubavi (1900), Bez doma (1900), Izgubljeni sin (1903) i Kraljica zemlje (1905).
Dominiraju momenti iscrpljenosti, pesimizma, misticizma, jalovog filozofiranja,
spiritualizma i snova, dok uz pomo opisa pejsaa oslikava unutranjost svojih junaka.
Glavni likovi u navedenim pripovijetkama uglavnom su (polu)intelektualci, senzibilni i
usamljeni uitelji koji su pasivni u drutvenom ivotu, ali vrlo precizno, emocionalno i
intelektualno, prodiru u same sebe. Oni stoje pred sudbonosnim odlukama koje ne
uspijevaju realizirati zbog psihikog optereenja prolou ili vlastite neodlunosti i
nemoi. Na kompozicijskom planu, susreu se dva vremena: vrijeme prole zgode koja
ima posljedice u sadanjosti te vrijeme sadanjosti u kojoj se neprestano tematizira

prolost i tako prijei svaku moguu budunost. Jedna od najpoznatijih modernistikih

pripovijedaka jest Misao na vjenost. Glavni lik uro Marti kroz ludilo je dosegnuo
vjenost i postao rtvom vlastite fikcije. U romanima Propali dvori (1896) i Sjene
ljubavi (1898) J. Leskovar tematizira propale dvore i temu onodobnih hrvatskih
knjievnih dekadenata. Roman Propali dvori okvirno govori o propasti aristokratske
obitelji, no u njemu ne dominira prikaz drutvenih procesa, ve psiholoka analiza
glavnog lika Pavla Petrovia, dekadenta. Zbog potrage za vlastitim identitetom i
misaonog previranja, Petrovi ne uspijeva realizirati ljubav. Fabula je fragmentirana, a
radnja saeta i zbijena. J. Leskovar nastavlja je psiholoke proze kasnog realizma, ali i
razbija realistikog kanona, a njegovi su junaci srodni zapodnoeuropskim primjerima
modernistikih likova.
Sredinjom linou hrvatske moderne smatra se Antun Gustav Mato (Tovarnik, 1873
Zagreb, 1914), hrvatski pjesnik, novelist, putopisac, kritiar, feljtonist i polemiar. Bio je
sljedbenik simbolista, poklonik Baudelaireove poezije i Poeove okantne novelistike. U
knjievnosti se prvi put javlja 1892. godine s pripovijetkom Mo savjesti koja naznauje
poetak hrvatske moderne. Matoeve pripovijetke sakupljene su u tri zbirke: Iverje
(1899), Novo iverje (1900) i Umorne prie (1909). Prema motivima dijelimo ih na prie o
hrvatskim ljudima i prilikama (Kip domovine leta 188*, Pereci, friki pereci, Nekad bilo
sad se spominjalo), humoreske u domaem i stranom ambijentu (On, Ubio, Prijatelj),
fantastiarski ciklus (Camao, Ugasnulo svjetlo, Mi) te tekstove zanosne ljubavne enje
(Balkon, Cvijet sa raskra, Jesenska idila). Pripovijetke su nastajale istodobno, a
zajedniki su im lirska nota i ljubavni motivi. Fantastiarski ciklus odreuju pojaana
psiholoka motivacija, motivi misterija ljubavi i smrti, analiza pojedinanih individualnih
sudbina, prisustvo nevjerojatnih dogaaja i bizarnih likova, dok su ljubavni tekstovi
natopljeni lirskom intonacijom i simbolizmom. Motiv pejsaa, kao samostalna tema, ini
sastavni dio cjelokupnog Matoeva stvaralatva. Svaki njegov pejsa razvija asocijacije za
promiljanje razliitih problema, to najvie dolazi do izraaja u putopisima. U esejima i
putopisima (Ogledi, Vidici i putovi, Nai ljudi i krajevi) plastino je ocrtao domai krajolik,
tople kurije i bregovite predjele. A.G. Mato poezijom se kontinuirano poeo baviti
relativno kasno, tek oko 1906. godine. Njegovih osamdesetak pjesama u zbirci su prvi
puta tiskane tek 1923. godine. Vanjske odlike njegove poezije su savrena forma soneta,
muzikalnost stiha, osjeaj za sinesteziju, profinjen ritam i izmjena govorne i pjevne
intonacije. U ljubavnoj poeziji est je motiv smrti, osjeaj prolaznosti, sumnje i boli to je
posljedica sukoba izmeu sna i stvarnosti (Samotna ljubav, Djevojici mjesto igrake,
Utjeha kose). Nadalje, A.G. Mato svoja je emocionalna stanja izraavao i u poetskim
pejsaima (Jesenje vee, Notturno), kada je pisao i rodoljubne stihove (Stara pjesma,
1908, Iseljenik, Pri svetom Kralju). Njegov polemiki duh najistaknutiji je u anru kritike i

feljtonistike. Osnovnim kriterijem za estetsko vrednovanje djela smatra individualnost

pieva stila.
Dinko imunovi (Knin, 1873 Zagreb, 1933), hrvatski pripovjeda, u knjievnosti se
pojavio s pripovijetkom Mrkodol (1905). Nije sudjelovao u knjievnim sukobima starih i
mladih, ve je od obje strane koristio ono to je smatrao najboljim. Teme njegovih
pripovijedaka tako su vezane za regionalne i folklorne osobitosti cetinskog kraja, a
temelje se na suprotnostima izmeu sela i grada, stranog i domaeg, starog i novog.
Nasuprot tomu, razradio je bogate psiholoke portrete i impresionistike krajolike, a sam
zaplet doao je u funkciju lika. Nedovrena pripovijetka Mrkodol groteskna je pria o
zabaenom cetinskom selu i njegovim stanovnicima koji su skloni duhovnoj letargiji.
Muljika (1906) je pripovijetka lika i ugoaja u kojoj pratimo propadanje krhke djevojke
Boje koja odudara od ostalih seoskih djevojaka. Opisi krajolika slue ocrtavanju
unutarnjih stanja lika. Duga (1907) je pria o djevojici Srni koja je eljela pretrati ispod
duge i postati djeak, no doekala ju je smrt u movari. D. imunovi otvara pitanje
enske neravnopravnosti, kao i utjecaja grada na seosko bie. Pripovijetka Alkar (1908)
donosi priu o ljubavi harambae Raice i njegova sina Salka prema istoj djevojci,
proetu motivom junake tradicije cetinskog kraja. Osim pripovijedaka, D. imunovi je
napisao i dva romana, Tuinac (1911) i Porodica Vini (1923), te dvije autobiografske
proze, Mladi dani (1919) i Mladost (1921). Smatramo ga jednim od zaetnika psiholoke
pripovijetke sa seoskom tematikom.
Fran Galovi (Peteranec, 1887 Radenkovii, 1914) bio je hrvatski pjesnik, dramatiar i
pripovjeda. Prve pjesme poeo je pisati ve u djeakoj dobi. Njegovo stvaralatvo
dijelimo na tokavski i kajkavski ciklus. Najuspjelije tokavske pjesme, kojima je
zastupljen i u zbirci Hrvatska mlada lirika, su Zrcalo i Childe Harold. Teme su uglavnom
posredovane lektirom ili kazalitem, a esto potjeu i iz mita ili kranske tradicije. F.
Galovi stotinjak je tokavskih pjesama podijelio u cikluse koje je objedinio naslovom
Mrtvi san, no izbor nije objavljen sve dok ga J. Benei nije ukljuio u Galovieva sabrana
djela (1943). Nakon Mrtvog sna, pie cikluse etiri grada, Antinojeva smrt i Zavodnik.
Kada je 1925. godine objavio prve kajkavske pjesme, njegova tokavska lirika pada u
sjenu. Vrhuncem Galovieva pjesnika stvaralatva smatra se nedovreni kajkavski ciklus
Z mojih bregov. Zbirka je zamiljena etverodijelno, a svaki je odjeljak posveen jednom
godinjem dobu. Za Galovieva ivota nije objavljena niti jedna njegova kajkavska
pjesma, tek je jedanaest godina kasnije M. Krlea objavio cijeli ciklus. U ciklusu
prevladavaju motivi tjeskobe, nedostinosti sree, prolaznosti. F. Galovi bio je, uz A.G.
Matoa i D. Domjania, jedan od prvih pjesnikih preporoditelja kajkavskog idioma.

Vladimir Vidri (Zagreb, 1875 Zagreb, 1909) hrvatski je pjesnik koji je prve pjesme
objavio jo kao uenik estoga razreda. Njegov opus moemo podijeliti u nekoliko
tematsko-motivskih linija. U prvom tematskom krugu V. Vidri problematizira samu
poeziju i pjesnikov status (U oblacima, Plakat), pjesnik je posrednik izmeu boanske
visine i ljudske ogranienosti. Drugi tematski krug obuhvaa pjesme s temom starine u
kojima razne mitologije i tradicije povezuje sa suvremenim itateljem (Elije Glauko, Na
Nilu, Pompejanska sliica, Perun). Idui ciklus ine Vidrievi pejsai (Pejsa I, Pejsa II,
Jutro). Slijedi erotsko-ljubavna tematika (Dva levita, Notturno, Romanca), kojoj
pripadaju i tzv. trubadurske pjesme (Bosket, Adieu, Kipovi), u kojima se idealiziraju
ena i njezina ljepota. Na kraju treba spomenuti lirske portrete (U oblacima, Silen,
Gonzaga) koji, uz pejsae, svjedoe o povezanosti Vidrieve lirike i slikarstva. Pjesme
mu se temelje vie na tematici, nego na formi i stilu, dok kao versifikator tei
jednostavnim formama. Njegovo pjesnitvo tematski se uklapa u poetiku europskog
simbolizma, dok samu formaciju simbolizma ipak potkopava impresionistikim,
realistikim i folklornim elementima.
Milutin Cihlar Nehajev (Senj, 1880 Zagreb, 1931) hrvatski je pripovjeda, dramatiar i
esejist. Knjievnou se poeo baviti jo kao gimnazijalac, a nerijetko se bavio i
novinarskim poslovima. Nehajev tako u Zadru pokree asopis Lovor, radio je u
Obzoru, Balkanu i Jutarnjem listu, bio je dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga, a
1926. godine izabran je za predsjednika Drutva hrvatskih knjievnika. Tijekom studija
bio je aktivni sudionik beke grupe hrvatskih modernista. U knjievnosti je Nehajev
najpoznatiji kao prozaik. Veina njegovih novela objavljena je u zbirci Veliki grad (1919).
Dijelimo ih u dvije skupine: one modernistike (Zeleno more, Veliki grad, Godiva) i one
koje problematiziraju socijalna i etika pitanja ratnog i poratnog doba (Doktorova no, Iz
neznanog kraja, Onaj utokosi). Roman Bijeg (1909) neki kritiari smatraju najboljim
romanom hrvatske moderne. Glavni lik uro Andrijaevi neurotian je i hipersenzibilan
intelektualac koji nije dorasao svakodnevnim ivotnim problemima i sredini u kojoj ivi.
Osnovni sukob dogaa se unutar samoga lika. Drugi Nehajev roman Vuci (1928)
povijesne je tematike, a opisuje kljune dogaaje za Hrvatsku u 16. stoljeu. Drame ine
slabiji dio njegova opusa.
Ivan Kozarac (Vinkovci, 1885 Vinkovci, 1910) hrvatski je pjesnik i prozaik. Umire vrlo
mlad, razbolijevi se od tuberkuloze. Njegov knjievni rad moemo podijeliti u dva vea
bloka. Prvi ine njegove pjesme i prozne crtice, nastale izmeu 1902. i 1906. godine.
Drugi blok obuhvaa prvu knjigu kratkih proza Slavonska krv (1906) i tri knjige
objavljene godinu dana nakon Kozareve smrti. To su Pjesme, Izabrane pripovijetke i
uka Begovi. Roman uka Begovi smatra se jednim od najboljih modernistikih proznih
ostvarenja. Glavni lik uka Begovi ivi u bogatoj pokrajini i ivot provodi u potrazi za

uitcima. Struktura romana je slobodna, prevladavaju slavonizmi i govorni jezik sa

slavonskih divana, a vidljiv je i utjecaj vojnikog rjenika.
Janko Poli Kamov (Peine kraj Suaka, 1886 Barcelona, 1910), hrvatski pjesnik,
pripovjeda i dramatiar kratka ivotna vijeka, pseudonim Kamov dao si je prema
biblijskom liku Kamu, prokletom Noinom sinu. Za vrijeme ivota tiskao je 1907. godine
zbirke pjesama Psovka i Itipana hartija, drame Tragedija mozgova i Na roenoj grudi i
nekoliko novela. Nakon njegove smrti tiskana su jo askanja (1914) i Novele i eseji
(1938), dok je sabrana djela pedesetih godina objavio D. Tadijanovi. Njegov opus poiva
na temeljnoj dihotomiji priroda-kultura. U Psovci progovara iz prirode i instinkta, dok se u
Itipanoj hartiji vraa ureenijim formalnim oblicima i pravilnoj kompoziciji. Kamovljevu
novelistiku karakteriziraju feljtonski elementi i analitiki komentari, dok u kasnijoj fazi
njegove novele postaju satire ljudske due s elementima lakrdije. U svojim dramama
(ovjeanstvo, Mamino srce) Kamov upozorava na trulu i lanu atmosferu unutar
hrvatske obitelji, ali i cjelokupnog drutva. Roman Isuena kaljua nastajao je izmeu
1906. i 1909. godine, no objavio ga je tek D. Tadijanovi u Sabranim djelima (1957).
Glavni lik romana je Arsen Toplak, pluni bolesnik knjievnih ambicija, koji u razgovorima
i intimnim zapisima iznosi svoje buntovniko stanje. Takva psiholoka samorefleksija i
autoreferencijalnost ine novost u hrvatskoj knjievnosti. Janka Polia Kamova zbog
osporavanja postojeih struktura, nihilizma i antagonizma moemo smatrati zaetnikom
hrvatske knjievne avangarde.
Milan Begovi (Vrlika, 1876 Zagreb, 1948) hrvatski je pjesnik, dramatiar, pripovjeda i
kritiar. Pozornost kritike i publike M. Begovi privlai zbirkom pjesama Knjige Boccadoro
(1900) koju je objavio pod pseudonimom Xeres de la Maraja, a u kojoj tematizira
tjelesnu ljubav prema markizici Zoe Boccadoro. M. Begovi okuao se u raznim stilskim,
tematskim i anrovskim oblicima, tragajui za novitetima. Romansko naslijee, osim u
Knjigama Boccardo, dolazi do izraaja i u Malim komedijama (1921). U isto vrijeme
inspiriraju ga helenski (Myrrha, 1904; Knjiga sunca, 1912) i slavenski (ivot za cara,
1904) povijesni motivi. Karakteristike verizma oituju se u troinskoj drami u
regionalnom idiomu rodnog kraja Stana Biuia i noveli Nerotkinja. U drugom plodnom
razdoblju objavljuje prvo vee prozno djelo, lirski ljubavni roman Dunja u kovegu
(1921). Poetkom dvadesetih godina prolog stoljea suureuje Kritiku i Savremenik
te tiska desetke humoreski i feljtona. M. Begovi se oituje i kao vrstan dramatiar.
Dramski tekst Pustolov pred vratima (1926) koristi se tehnikom uprizorenja predsmrtnih
vizija Djevojke koja umire od tuberkuloze. Smrt vodi Djevojinu fikcionalnu dvojnicu
Agnezu kroz bolno, sentimentalno i erotsko iskustvo. Ova pirandelistika igra puno je
bolje prihvaena u Italiji, nego u Hrvatskoj. Godine 1928. M. Begovi napravio je
dramatizaciju enoina romana, pod naslovom Hrvatski Diogene, a koja je bila

zabranjivana zbog izravnih aluzija na ubojstvo S. Radia. Nakon toga pie sentimentalnu
komediju Amerikanska jahta u splitskoj luci (1929), iza koje se u potpunosti posveuje
nedovrenu romanu Giga Barieva i njezinih sedam prosaca (1930) koji je objavljivan u
230 nastavaka u Novostima. Kao epilog ovomu romanu dodana je psiholoka drama
Bez treega, prvotno oslovljena samo Drama. Okvirna tema je povratak mua i njegovo
nasilno osvajanje doma, to podsjea na Odisejev povratak, no Bez treega zavrava
ubojstvom ljubomornog mua. M. Begovi pie i libreto za Gotovevu operu Ero s onoga
svijeta (1935). Pisao je mnogo i vrlo raznovrsno, slijedio je promjene od modernizma,
preko avangarde, pa sve do povratka realistikim postupcima.

Hrvatska moderna (djela)

JANKO LESKOVAR

Odabrane novele

Propali dvori
ANTUN GUSTAV MATO

Knjiga pjesama

Objavljeno izvan Knjige pjesama

Odabrane pripovijetke

Postuma
IVO VOJNOVI

Na Mihajlu

Suton
DINKO IMUNOVI

Odabrane pripovijetke
FRAN GALOVI

Childe Harold

Crn-bel
VLADIMIR VIDRI

Antun Barac: Umjetnost i bol

Dval levita

Mrtvac

Dva pejzaa

Adieu
MILUTIN CIHLAR NEHAJEV
Bijeg

IVAN KOZARAC
uka Begovi

JANKO POLI KAMOV

Itipana hartija

Psovka (1907.)

Objavljeno poslije izlaska

Odabrane novele
MILAN BEGOVI

Bez treeg

Jezini savjetnik
Na ovom emo mjestu objaviti jezine savjete vrsnog lektora poznatog po nadimku
Scorpy.
Umjesto uvoda
Veznici
Prijedlozi zbog i radi
S ili sa potovanjem?

Jo malo o veznicima
Muke po prijedlozima (2)
Poto je samo na trnici
O pisanju zareza ispred veznika
Suprotne reenice
Prilozi
Toka-zarez
Zato piemo podcijeniti i redci
Sredstva i sredstva
O darovima
Zadnje ili posljednje vrijeme?

Umjesto uvoda
Objavljeno: 1. 12. 2004.
Ovaj e blog biti posveen hrvatskom jeziku. Standardnom, knjievnom, pisanom i
govornom. Budui da od 19. veljae 2004. godine na popularnom IMF-u imam temu koja
se bavi lingvistikim problemima, na njemu e se nalaziti praktini savjeti i najee
pogreke.
Sudei po neprekidnom nizu pitanja na koja i danas odgovaram, bit e vam, mislim,
koristan. Dvojbi je, hvala nebesima, uvijek koliko i ljubitelja (dobre) rijei. A katkad, u
rijetkom sretnom trenutku, i mnogo manje od njih.

Veznici
Objavljeno: 3. 12. 2004.
Svjedok sam svakodnevnih jezinih majstorija kojima se uporno pokuava skratiti neki
veznik. Pie se, recimo:

Budui je on bio takav umjesto pravilnog budui da

Ili: Obzirom da se to dogodilo A smije biti jedino: s obzirom na to da
Suprotan je pak oblik: bez obzira na to to
Naalost, iznimke nisu ni drugi jezini sklopovi. I u lektoriranim tekstovima moete
proitati da se neto dogodilo nedaleko Zagreba.
A trebalo je, naravno, stajati: nedaleko od Zagreba.
Ipak, vratimo se veznicima. Preskoit u ope poznate veznike pleonazme poput no
meutim i ak tovie. Ali kada je o prvome paru rije, nepisano je pravilo da no stoji
na poetku, a meutim u sredini reenice. To je dodue vie stilistika nego pravopisna
preporuka.
Isto vrijedi za budui da, veznik kojim se takoer poinje reenica.
Eto, dvije-tri napomene za poetak. Da ih je vie, vjerojatno biste ih zaboravili. Tako je,
uostalom, i kad u prodavaonicu odete po mnogo stvari, uvijek se vratite bez neke
potrebne sitnice.

Jo malo o veznicima
Objavljeno: 6. 12. 2004.
Na naoj televiziji voditelji, novinari, spikeri i lektori ne znaju da postoji namjerni
veznik da, koji izbjegavaju u svim kombinacijama jer im je netko rekao da je srpski.
Svata!
No nije namjera ovog zapisa isticanje pravilne nego nepravilne upotrebe tog veznika.
Recimo, u primjeru: Otiao je u vicarsku na lijeenje, da bi tamo i umro.
Kako bi se prvi dio mogao preformulirati? Postoji nekoliko inaica:
Otiao je u vicarsku da se lijei. (takva sintaksa u hrvatskom jeziku
oznaava elju, htijenje, za razliku od neutralnog infinitiva lijeiti se, a strah me i
pomisliti to bi o njoj rekli patuljci s nacionalne dalekovidnice)

Otiao je u vicarsku da bi se lijeio.

Otiao je u vicarsku kako bi se lijeio. (to je oblik za koji jedino znaju navedeni
strunjaci)
Otiao je u vicarsku radi lijeenja.
Zato sam napisao te varijante? Zato to je razvidno kako bi rekao pokojni nam
predsjednik da je spomenutom ovjeku namjera bila ozdraviti, a ne umrijeti. To je
valjda jasno svakome osim autoru televizijskog bisera.
Reenicu dakle treba preformulirati: Otiao je u vicarsku na lijeenje, ali tamo je umro.

Prijedlozi zbog i radi

Objavljeno: 4. 12. 2004.
to je pogreno u reenici Osuen je na visoku kaznu radi zloporabe (ili zloupotrebe)
droga?
Pogaate, prijedlog radi. Njime se izrie namjera, cilj radnje, a ne uzrok. Stoga ona znai
da je netko osuen kako bi u zatvoru na miru mogao uivati u drogama, a ne zbog toga
to ih je preprodavao. Dobra kazna, ha?
Isto tako, pogreno je rei: Nisam doao radi toga to mi je kasnio autobus.
Kao i u prethodnom sluaju, treba stajati prijedlog zbog.
Da bi vam bilo jasnije, evo primjera uporabe oba prijedloga u jednoj reenici: Zubaru
sam otiao zbog zubobolje, a radi lijeenja.

S ili sa potovanjem?
Objavljeno: 5. 12. 2004.
Ukratko: s potovanjem.
Neki jezikoslovci vele da se oblik sa pie iskljuivo ispred rijei koje poinju suglasnicima
s, z, ili te zamjenice mnom;

drugi, meu kojima i Mareti, tome dodaju brojeve, a trei pak i poetne suglasnike
skupove bd, bz, k, l, r, k, ks, p, ps, pt, tk, tm.
Kod jednoslonih rijei nisu jedinstveni. Jedni ih uvode kao kategoriju, a drugi ne pa piu,
recimo, s psom, unato tomu to je, vidjeli smo, posrijedi (i) skup teak za izgovor.
Postoji i formulacija o jednoslonim nesklonjivim suglasnikim skupovima u imenikoj
funkciji, ispred kojih se pie sa. Nije nuno posrijedi indeklinabilna rije nego ona koja se
u tom poloaju ne sklanja zbog semantikih razloga, a pritom se prijedlog vee direktno
uz nju, i ona uza se nema drugih rijei (atributa, apozicija)
Primjer bi bio: Deset je djeljivo sa pet. Ili: Zato svaku reenicu zapoinje sa ja?
Takoer, sa piemo i kada slijedi umetnuti dio, odvojen zarezima ili crticama, bez obzira
na rije uz koju bi prijedlog inae stajao: Upoznao sam se sa neete vjerovati
najbrim ovjekom na svijetu.
I kad ve spomenuh frazu, samo se Boga tuje. A ljude se potuje. Isto kao i obiaje,
zakone, osjeaje i slino.
Izbacite stoga iz rjenika pogreke poput Biljeim se sa tovanjem ili regionalizme o
potivanju propisa. Potujte svoj jezik i njegova pravila!

Muke po prijedlozima (2)

Objavljeno: 7. 12. 2004.
Govorei o prijedlozima zbog i radi, trebao sam napomenuti da je uporaba slinog
prijedloga uslijed u znaenju ovoga prvoga (uzrok) takoer nepravilna u standardnom
hrvatskom jeziku. No tko bi se svega sjetio
Najkrae objanjenje glasi da je rije o regionalizmu i niem (administrativnom) stilu
pisanja. Pa su danas ceste neprohodne uslijed velikih koliina snijega.
Umjesto zbog njih.

Poto je samo na trnici

Objavljeno: 7. 12. 2004.

Pod utjecajem srpskoga jezika, u hrvatskom se vremenski prilog poto naalost rabi
umjesto veznika budui da, s obzirom na to da ili kako.
Pa itamo reenice poput:
Poto je roeni Zagrepanin, nije mu teko pisati o Zagrebu.
A to je pogreno. Spomenuti prilog smije stajati iskljuivo u znaenju nakon to:
Jeo je poto je doao.
Znai, u prvoj reenici poto treba zamijeniti trima navedenima, ali i veznikom jer.

O pisanju zareza ispred veznika

Objavljeno: 9. 12. 2004.
U nizu nezavisno sloenih reenica kad su dijelovi sloene reenice povezani sastavnim
veznicima (i, pa, te, ni, niti), kao i kad su dijelovi sloene reenice povezani rastavnim
veznicima (ili, ili ili, bilo bilo) ne pie se zarez.
Ali pie se ispred rijei i i ni kada imaju ulogu pojaivaa (intenzifikatora) i s rijeju uz
koju se nalaze ine dio niza u nabrajanju; u tom sluaju odvajaju se zarezom i dvije
posljednje komponente (za razliku od nizanja u kojem se dvije posljednje komponente
povezuju veznicima i, te, ili i sl. i ne odvajaju se zarezom):
Ni od straha, ni po nagovoru, ni na molbu, niti i za kakvo blago neu raskinuti
prijateljstvo.
Isti je sluaj ispred rijei ili i bilo kad se pri nizanju (nabrajanju) pojavljuju u ulozi
pojaivaa:
Ako se eli istaknuti ono to se drugom reenicom iskazuje, bilo kao suprotnost, bilo kao
zakljuak, posljedica ili to drugo. (Brabec Hraste ivkovi)

Suprotne reenice
Objavljeno: 10. 12. 2004.

Zarez se stavlja izmeu reenica i reeninih dijelova koji ne zavise jedni od drugih.
Pravila po kojima se stavlja zarez svode se na tri osnovna naela: naelo nizanja
(nabrajanja), naelo naknadnog dodavanja (umetanja) i naelo suprotnosti.
Zato to istiem? Zato to ono to slijedi iza suprotnih veznika (a, ali, nego, ve, no) ne
mora biti prava suprotnost.
Zareze ni u kom sluaju ne treba stavljati mehaniki ispred svakog suprotnog veznika
ili, poput Krlee, umjesto stanke za disanje nego treba razmisliti je li posrijedi tree
naelo.
Primjerice, u reenicama poput:
Malen a veseo. Sitan ali dinamitan.
rije je vie o dodatku opisu, o njegovu proirenju, nego o suprotnom znaenju (malen, a
ne velik).
Po naelu suprotnosti, zarez se ne stavlja i kad se veznik nego nadovezuje na komparativ
ili neki komparativni izraz:
Bolje ikad nego nikad.
Bolje dua kosa nego kraa pamet.
Ne stavlja se i ispred nego kada dolazi s ne samo:
Ne samo to bijeli svijet spominjete nego bijelog svijeta ne poznate. (I. B. Maurani)

Prilozi
Objavljeno: 11. 12. 2004.
Prije nego to nastavim sa zarezima, rije-dvije o (vremenskim) prilozima prije, poslije,
ranije i kasnije.
itam postove i vidim da od deset, devet ljudi grijei pri uporabi para prije poslije. I
Parni valjak pjeva: Prije ili kasnije, bit e svima jasnije Pogreka je vjerojatno
namjerna, uzrokovana rimom, ali ula je tako u uho i govor ljudi.

Smeta mi to (dativ, a ne akuzativ!) pa istiem pravilnu uporabu:

Dogodit e se to prije ili poslije.
Doao sam nakon njega (dakle ne: poslije njega) pa sam stao u red iza njega. (a ne:
poslije njega)
U hrvatskom jeziku, veli akademik Brozovi u Brodnjakovu Razlikovnom rjeniku, bolje je
upotrijebiti prijedloge nakon i iza nego prilog u prostornom znaenju, kako je u srpskom.
Prilog u znaenju nakon predvienog vremena jest kasno.
Danas u doi kasno (tj. nakon onog vremena kada inae dolazim), a sin e mi doi jo
kasnije.
Nepravilna je stoga konstrukcija To se dogodilo dan kasnije, treba rei dan poslije ili, jo
bolje, sutra(dan).
Isto tako, kada prilog znai jednom u budunosti, opet treba kazati: Napravit u to
poslije, a ne kasnije, kako je u srpskom jeziku.

Toka-zarez
Objavljeno: 12. 12. 2004.
Toka-zarez stavlja se umjesto zareza gdje bi zarez bio premalena stanka i umjesto toke
gdje bi ona bila prevelika:
a. u sloenoj reenici kako bi se odvojile reenine cjeline koje su jedna s drugom tjesnije
povezane nego s reenicama iz drugoga dijela iste sloene reenice:
Vjenanje je bilo kao i svako drugo; u crkvu ilo se mirnije i sveanije, dok natrag
bunije i veselije.
Znam ja, to je vaa politika kriva; zar e vam tko u dobro upisati ako se rtvujete?
b. kod nabrajanja istovrsnih ili srodnih pojmova kako bi razgraniavanje bilo jasnije:
Ogrizovi se nije mirio sa statusom autora jedne kazaline uspjenice; bilo mu je stalo do
hvalospjeva u tisku; do ovacija prepunog gledalita; vijenaca na pozornici; bakljada na
gradskim ulicama.

c. izmeu dvije sloene reenice koje su u stanovitom odnosu suprotnosti (primjer tzv.
simetrinih reenica):
Preokret je nastupio Gospodom Glembajevima. Tu vie nije rije (samo) o
sentimentalnim vezama, branom trokutu i psihologiji; naprotiv, rije je o politiki i
socijalno angairanoj drami koja na podosta izravan nain ustvruje to da graansko
drutvo poiva na grabeu, umorstvu i prijevari. (primjeri su iz Anieva Pravopisnog
prirunika)

Zato piemo podcijeniti i redci

Objavljeno: 13. 12. 2004.
Do jednaenja po zvunosti ne dolazi u pismu:
a. u skupovima ds, d na granici prefiksa i osnove, te osnove i sufiksa:
gradski, ljudski, odstupiti, podstanar, podstrek (> poticaj), predsjednik, predstava,
sredstvo, vodstvo, nadumar, odetati, odkrinuti, odtampati, oduljati, podiati,
podivati (opet Ani)
b. u skupovima dc, d, d, bp, dt, zs, z na granici prefiksa i osnove:
nadcestar, odcijepiti, podcijeniti, nadovjek, odepiti, odarlijati, odunuti, subpolaran,
uzsaditi, uzaputati se, uzetati se
c. u sloenim rijeima u kojima bi se zamjenom suglasnika na kraju prvoga dijela
sloenice izgubila veza s njegovim znaenjem:
nuzupljina
podtajnik
podtekst
postdiplomski (studij)
jurisdikcija
d. u nekim vlastitim imenima stranoga porijekla i u pridjevima koji su od njih izvedeni:
Habsburgovci, habsburki
Redford, redfordski
Washington, vaingtonski
Tbilisi
e. u nekim posuenicama:
gangster, gangsterski

dragstor, dragstorski
regtajm
longplej
f. u nekim domaim vlastitim imenima zbog uvanja veze s osnovom, kao i u nekim
sloenicama:
Brgudac iz Brgudca
Zabrdac iz Zabrdca
ivanigradski
Josipdol.

Sredstva i sredstva
Objavljeno: 14. 12. 2004.
Priznajem, uvijek e mi biti neprozirno zato se govori o financijskim sredstvima,
bespovratnim

sredstvima

(trebalo

bi:

nepovratnim),

dobivenim

sredstvima,

doznaenim sredstvima
emu ti nepotrebni (a ne: bespotrebni) eufemizmi kad svi znamo da je posrijedi novac?!
Ili, jo bolje, o emu je rije kada proitamo da su nekom graevinskom poduzeu
potrebna sredstva za rad? Jesu li prijeporni kamioni, mijealice, lopate i slian alat ili
graevinare ulja propuh u depu?
Recite, dakle, popu pop, a bobu bob: dobili smo novac za rad.
Ili, ako se ba volite igrati skrivaa: dobili smo potreban iznos.
Ili: dobili smo kredit.
Ili: dobili smo dravni poticaj.
Sve je bolje od sredstava.

O darovima
Objavljeno: 14. 12. 2004.
Dolazi nam Boi, a s njim i vrijeme darivanja. Pa nije naodmet napisati togod o tome.

Kao purist, izbjegavam rusizam pokloniti jer je u hrvatskom jeziku nepotreban. Isti je
sluaj i s dozvoliti. Umjesto te rijei rabim dopustiti. I doputenje. Iznimka je jedino
vozaka dozvola kao uobiajena sintagma koju bi bilo glupo mijenjati.
to je problem kada su posrijedi darovi? Dva glagola koja veina govornika ne razlikuje i
stoga pogreno rabi, darovati i darivati.
Iza svrenoga darovati slijedi imenica u akuzativu (bombonijeru, knjigu, ak i krv), a
onda u dativu (majci, djevojci, bolnici), to oznaava da se komu to daruje.
Iza nesvrenoga darivati takoer stoji imenica u akuzativu (majku, djevojku, bolnicu),
ali iza nje slijedi ona u instrumentalu (bombonijerom, knjigom, krvlju), meutim, fraza
oznaava da ste koga ime darivali, odnosno da je tko ime darivan. Razlika se najbolje
vidi u glagolskom pridjevu trpnom; od prvoga glagola on naime glasi darovan pa je po
znaenju jasno da je pogreno izjednaavati te oblike.
Iznimka je samo izricanje radnje koja se ponavlja, kada su po smislu slini dati kome
dar: Djevojci je darovao rue (juer ili danas) i Djevojci je darivao rue (esto, svaki
dan).
Usput istiem, glagolska imenica jest darivanje, zato to ih tvorimo od nesvrenih
glagola.
Kada je posrijedi rije nadariti, iza nje slijedi akuzativ (koga, to) kao u drugom
primjeru. Kaemo, primjerice, da smo svoju obitelj bogato nadarili za blagdane. Samo,
glagolski pridjev trpni nadaren znai darovit, talentiran, neto posve drugo.
Nije dakle isto rei darovati djecu i darivati djecu. Jer ete u prvom sluaju ostati bez
nje!

Zadnje ili posljednje vrijeme?

Objavljeno: 14. 12. 2004.
to se te dvije rijei tie, postoje znaenjske razlike u hrvatskom i srpskom jeziku.
Primjerice, kada su u pitanju mjesne opreke onoga to je ispred i iza, one se kod nas
izriu pridjevima prednji i stranji, a ne prednji i zadnji (npr. stranje dvorite,
stranji izlaz i slino).

To, meutim, ne znai da zadnji ne pripada hrvatskom jezinom korpusu, daleko od

toga. Pripada, ali u znaenju koji se nalazi na kraju reda ili niza, kako ga definira
Vladimir Ani. Koji mu tek naknadno dodaje smisao posljednji, kao sekundarni. Stariji je
dakle prostorni, a mlai vremenski, pripisan vjerojatno pod utjecajem kajkavskog
narjeja.
Kada je pak rije o pridjevu posljednji, on je vieznaan. Moe se definirati (i) kao onaj
koji je jedini ostao, koji prethodi sadanjem, koji se upravo pojavio, kao konani,
zakljuni, definitivni te najgori. Pa imamo sintagme onaj posljednji; posljednji modni
krik; posljednji sud; posljednji olo
Stoga bi u hrvatskom trebalo biti u posljednje vrijeme, unato onima to vele da nam
je tradicija drukija npr. Boidar Vanik u Hrvatskom knjievnom listu 1969. godine. On
je naime analizirajui jezik Frana Krste Frankopana zakljuio da je pridjev zadnji ei u
vremenskom znaenju od prostornog i da je to nastalo protjerivanjem hrvatske
tradicije. Samo, zato onda imamo spomenuti posljednji sud, sintagmu koja je neupitno
starija u tom rjeem, nekarakteristinom smislu? I po emu je Frankopanov jezik
hrvatska tradicija? I profesor Ani, suprotno, navodi da mu je znaenje prostorno, pa
sam tako i napisao, ali zadnje se u govoru izjednailo s posljednjim, postali su
sinonimi, te mu nije bilo druge nego zabiljeiti i priznati zateeno stanje. To je
dosljedno inio u cijelom Rjeniku. Otud i prostorna i vremenska kategorija pridjeva
zadnji, a ja samo nastojim rasvijetliti zbrku. Zato to Vanikovo Tako se u mom selu
govori nije (lingvistiki) argument. No tada nismo imali svojih rjenika, ni Anieva ni
onjina, pa su ljudi pisali svata. Papir sve trpi, stara je istina. Uostalom, evo i
etimologije: zadnji < za + dno, znai prostornost; posljednji < po + slijed, oznaava
vrijeme.
Isto je, recimo, sa sljedei i idui. Ti su pridjevi odgovarali engleskima following i
next, ali znaenjska se razlika s vremenom izgubila. Danas nitko ne inzistira na
povratku na staro pa moda taj recept treba primijeniti i u ovom sluaju. Jezik bi po
definiciji trebao biti to jednostavniji, nije li tako?