Kosovo nakon Titove smrti: 1981.-1997.

ZA VRIJEME RUČKA 11. marta 1981., u menzi Univerziteta u Prištini, jedan student je
našao žohara u supi. Užasnuto je bacio tacnu s hranom na pod. Ostali prisutni studenti su
se osjetili podjednako siti životnih uvjeta na Univerzitetu, i odmah su se priključili
protestu. Uskoro ih je najmanje 500 demonstriralo na ulici ispred glavne zgrade
administracije, izvikujući riječi “Hrana!” i “Uvjeti!”. Došla je policija i uhapsila neke od
njih, nakon čega se izvikivanje promiijenilo u “Hoćemo naše drugove!”. Sad je već i
centar Prištine bio pun mladih koji su se vraćali sa fudbalske utakmice: gomila je narasla
na 3.000 do 4.000, a parole su se pretvorile u opću kritiku vlasti: “Neki sjede u foteljama,
drugi nemaju hljeba!”. Bilo je još hapšenja, policija je gađana kamenjem, i neredi su se
nastavili cijelu noć, dok gomila nije konačno ujutro rastjerana suzavcem. 1
Tačno dvije sedmice kasnije, ulice Prištine bile su pune gledalaca koji su' čekali
dolazak trkača svejugoslavenske “omladinske štafetne trke”, jednog od državnih
sportskih događaja uspostavljenih u Titovo vrijeme da ojačaju osjećaj “bratstva i
jedinstva”. U toku jutra mnogi studenti su se okupili da ponovo izvikuju zahtjeve za bolje
uvjete, kao i za puštnje uhapšenih studenata. Postepeno su se počeli pojavljivati politički
slogani, kao što je “Za koga Trepča radi?”. Prema izvještaju koji je kasnije sastavila
beogradska Politika, studenti su počeli izvikivati “Kosovo republika!”, “Mi smo Albanci
ne Jugoslaveni!” i “Ujedinjenje s Albanijom!”. Policija je ponovo krenula sa suzavcem i
pendrecima, povrijedila trideset dvoje studenata i mnoge uhapsila. Dva dana kasnije,
rukovodstvo Univerziteta pokušalo je smiriti situaciju obećanjima za nove studentske
domove i bolju menzu; ali, protesti su već postajali nešto politički ozbiljnije.
Srednjoškolci iz Podujeva su 1. aprila došli u Prištinu da se pridruže protestima, a parole
su sad bik i Živio Adem Demaći” (zagovarač secesije Kosova koji je 1975, otišao na
izdržavanje treće zatvorske kazne i bio pušten tek 1990,), Narednog dana na ulicama su
se pojavili tenkovi; ovo nije spriječilo nekoliko hiljada građevinskih radnika da i sami
protestiraju, Što je dovelo do još grubljih sukoba s policijom. U narednih četrdeset osam
sati počinju demonstracije u Podujevu, Vučitrnu, Gjilanu, Đakovici, Uroševcu i
Mitrovici: ovim posljednjim su se pridružili radnici željezara. Vlasti su bile ozbiljno
zabrinute. Specijalne jedinice snaga sigurnosti dovedene su iz drugih dijelova
Jugoslavije, uveden je policijski sat i na cijelom Kosovu vanredno stanje.2
Psihološki efekat ovih događaja, u zemlji u kojoj su takvi otvoreni oblici protesta bili
nepoznati, bio je ogroman. Da se o protestima detaljno izvještavalo u jugoslavenskim
medijima, bio bi još veći, ali to što je, zapravo, dosta informacija izostavljeno, znak je
koliko su vladajući krugovi bili zabrinuti. I do danas postoji otvoreno neslaganje o broju
poginulih. Zvanični broj je devet demonstranata i jedan policajac, ali jedna kasnija
procjena (očito zasnovana na pričama koje su morale biti pretjerane) govori o više od
1.000 poginulih.3 Više od 2.000 Albanaca je uhapšeno za vrijeme demonstracija; suđenja
su skromno održana in camera, a izrečene zatvorske kazne varirale su od jednog mjeseca
do petnaest godina. U junu je zvanično rečeno da je osuđeno 479 ljudi; drugi talas
suđenja desio se ujesen. Daljnja hapšenja vezana za demonstracije nastavila su se još
mjesecima. Analiza konačnog bilansa, koju je 1986. uradio beogradski list NIN, dovela je
do zaključka da je 1.200 ljudi dobilo ozbiljne zatvorske kazne, a još 3.000 poslano u
zatvor na najviše tri mjeseca.4
Reperkusije na političkom nivou također su bile velikih razmjera, iako je još vremena
prošlo prije nego što su počele padati glave. U početku su visoki komunistički
funkcioneru i u Prištini i u Beogradu za sve krivili kombinaciju “huligana” i zlokobnih
“kontrarevolucionarnih organizacija”. (Ovo drugo objašnjenje, koje je obično impliciralo
pomoć “kontrarevolucionarima” od agenata iz Tirane, postalo je glavna preokupacija u
radu službi sigurnosti i na suđenjima: neprestano su imenovane tajne organizacije i ćelije,
a vlasti su bile opsjednute lociranjem “glavne komande”, za koju se pretpostavljalo da
sve koordinira.) Albanske komunističke vođe na Kosovu, kao što su Mahmut Bakalli i
Fadil Hohxa, oštro su osudili albanski šovinizam, separatizam i izmišljotine iz Tirane;
albanski zamjenik predsjedavajućeg jugoslavenske federalne skupštine, Sinan Hasani dao
je o ovim temama dug intervju beogradskom listu Borba. Ali, na zajedničkom sastanku
centralnih komiteta Kosova, Srbije i Jugoslavije, počelo se razgovarati o dublje usađenim
uzrocima. Hasani je kritizirao lokalno partijsko rukovdstvo i njihov nepotizam,
karijerizam i “monopolizam”, a Bakalli (koji je bio predsjednik partije na Kosovu) iznio
je “samokritiku” što se kriza nije predvidjela. Najrelevantniji komentar došao je od
srbijanskog Centralnog komiteta, Tihomira Vlaškalića, koji je tvrdio da je najdublji uzrok
problema dugoročno loše upravljanje kosovskom ekonomijom. Kritizirao je naglasak na
tešku industriju, na štetu ulaganja u poljoprivredu, i rekao da je veliki razvoj visokog
obrazovanja korišten samo kao sigurnosni ventil za nezaposlenost.5
Postepeno je u tim krugovima rastao pritisak za ono što je eufemistično nazivano
proces “diferencijacije” drugim riječima, čistka među partijskim rukovodstvom. Bakalli
je izbačen iz partijskog predsjedništva u julu; predsjednik pokrajinskog predsjedništva,
Xhavid Nimani bio je prisiljen da podnese ostavku; još jedan Albanac član tog tijela, šef
kosovskog radija, uklonjen je opskurnom optužbom da je skinuo neke postere sa Titovim
sloganima u Dečanima. Mladi, energični komunistički vođa, Azem Vllasi doveden je u
pokrajinsko rukovodstvo; uskoro se počeo žaliti da je proces “diferencijacije” otišao
predaleko, ali se čišćenje nastavilo, i do avgusta je iz partije izbačeno preko 500 članova. 6
U konačnoj analizi, politička reakcija na krizu na Kosovu učinila je malo da se
situacija popravi, a mnogo da se pogorša. Proces diferencijacije, koji jeste zaista bio
potreban kako bi se pažljivo izdiferencirali razni socijalni, ekonomski i politički problemi
protestanata, nikad se nije ni pokušao provesti; umjesto toga, sve su pritužbe zajedno
spojene u “kontrarevolucionarstvo” i glatko se pretpostavilo da je traženje republike
Kosovo isto što i traženje ujedinjenja sa staljinističkom državom Envera Hoxhe. (Većina
stranih posmatrača, u to vrijeme, naišli su na vrlo malo zainteresiranosti za Hoxhinu
Albaniju na Kosovu, a mnogi protestanti kasnije će tvrditi da su parole o Enveru Hoxhi i
marksizmu i lenjinizmu izvikivali provokatori koji su radili za službu sigurnosti.) 7 Nikad
se nisu počeli ozbiljno razmatrati ekonomski i socijani problemi koje je Vlaškalić
spomenuo; neprestano su se spominjale velike investicije federalnih sredstava na Kosovu,
ali se podrazmijevalo da je osnovni cilj bila bazna industrija, čiji su proizvodi (metali,
hemikalije i struja) otpremani po vještački niskim cijenama u druge dijelove Jugoslavije,
na konačnu obradu. Nivo nezaposlenosti na Kosovu bio je najviši u zemlji: zvanično je
bilo 67.000 registriranih nezaposlenih, ali posmatraci pretpostavljaju da je stvarni broj
bio 250.000. Od 1,2 miliona stanovnika, samo 178.000 bili su zaposleni u svim vrstama
državnih preduzeća (uprava, škole, bolnice, tvornice, itd.); još uvijek je postojala ozbiljna
etnička neravnoteža, jer su Srbi i Crnogorci, koji su činili 15 posto stanovništva, držali 30
posto tih radnih mijesta.8
Najštetniji efekat političke reakcije 1981. bio je u načinu na koji je otvoren novi krug
optužbi i protivoptužbi o albanskom i srpskom nacionalizmu. Pitanje “patnje i progona”
Srba i Crnogoraca sa Kosova javno je otvoreno: jedan srpski političar, Dušan Ristić,
predsjedavajući pokrajinske skupštine, podnio je ostavku nakon što je, zbog svoje
kampanje o ovom pitanju, optužen za srpski nacionalizam. Nekoliko albanskih
intelektualaca je u međuvremenu napadnuto zbog “nacionalističkih” tendencija u
njihovim djelima: najugledniji od njih, profesor Ali Hadri bio je prisiljen da se povuče s
mjesta šefa Instituta za istoriju. Tri godine kasnije, opet su se rasplamsale rasprave o
historijskom i kulturnom nacionalizmu: kosovski historičar Hajredin Нохha objavio je
studiju konferencije u Bujanu 1943.-44., koju su srbijanski pisci žestoko napali, dok je
srbijanske intelektualce razljutila u Sloveniji izdata knjiga, u kojoj eseji autora Kosovara
kritiziraju cijelu historiju srbijanske politike. Sad je u punom jeku bilo nešto što se moglo
nazvati kulturnim ratom. 1985. objavljen je otovoreno polemički pregled historije
Kosova, Knjiga o Kosovu Dimitrija Bogdanovića, koja optužuje tamošnje albansko
stanovništvo za rad na stvaranju “etnički čiste” pokrajine. Do kraja osamdesetih
beogradske štamparije sipat će knjige, uključujući djela kojima su autori ili urednici bili
ugledni historičari kao što su Radovan Samardžić i Dušan Bataković, koje su cijelu
historiju Srba na Kosovu predstavljale kao beskrajnu hroniku etničkog mučeništva.9
Nisu samo intelektualci bili uhvaćeni u ovakve sporove. Uz postepenu eroziju i
kontrolu štampe i tradicionalnih tabua, u osamdesetima se u popuralnoj štampi počinje
pojavljivati i više polemičkog i senzacionalističkog materijala. Najdramatičniji je “slučaj
Martinović”, koji je postao nacionalni skandal zahavaljujući pisanju agilnih novinara
beogradskog magazina NIN. Đorđe Martinović je bio pedesetšestogodišnji Srbin,
zemljoradnik (i civilni službenik jugoslavenske vojske) iz jednog sela blizu Gnjilana, koji
je navodno doživio posebno neugodan i ponižavajući napad: 1. maja 1985. doveden je u
prištinsku bolnicu, gdje mu je iz anusa odstranjena pivska boca. Boca je bila razbijena, i
povrede su bile izuzetno teške. Tvrdio je da su ga u polju pored kuće napala dvojica
maskiranih Albanaca, koji su ga vezali i nanijeli povrede: rekao je i da je najvjerovatniji
motiv bio da ga se otjera iz tog kraja, kako bi neko uzeo njegovu zemlju. Albanski iz vori
su, međutim, ponudili drugo objašnjenje, u kojem je rečeno da je u pitanju bio
homoseksualac koji je doživio nesreću u činu samozadovoljavan, a Kosovske vlasti su
preferirale ovo objašnjenje, očito se nadajući da će se skandal stvoren inicijalnim
novinskim izvještajima stišati; beogradska štampa nastavila je svoju kampanju, i stvoren
je dovoljan publicitet da osigura raspravu o tom predmetu u jugoslavenskoj federalnoj
skupštini u julu 1985. i ponovo u februaru 1986. Kasnije u toku 1986., NIN-ov novinar,
koji je vodio cijelu ovu kampanju, objavio je knjigu od 485 strana pod naslovom “Slučaj
Martinović”. Činjenica da je početni tiraž bio 50.000 primjeraka pokazuje koju je tačku
usijanja dostiglo srbijansko javno mnijenje.10
Povezivanje ideja albanske agresivnosti i intimnog ličnog poniženja pojačano je još
jednom temom otvorenom u srbijanskim medijima: silovanja Srbijanki od Albanaca.
Pravoslavni arhimandrit Atanasije Jevtić, naprimjer, napravio je od “silovanja djevojčica
i starica u selima i samostanima” jednu od najvećih optužbi u svojoj knjizi objavljenoj u
Beogradu 1984. Kako je primijetio jedan albanski pisac, dojam koji su stvarale mnoge
srbijanske publikacije bio je da “Albanci siluju sve što stignu, starice, djecu, udate žene,
tinejdžerke, i da ih siluju u kućama, na javnim mjestima, na ulici...”. 11 Jedinu ozbiljnu
studiju ovog pitanja obavio je 1990. nezavisni komitet srbijanskih pravnika i stručnjaka
za ljudska prava. Analizirajući statističke podatke 0 silovanjima i pokušajima silovanja
tokom osamdesetih, otkrili su da je učestalost ovog zločina bitno rjeđa na Kosovu nego u
drugim dijelovima Jugoslavije: sama Srbija je u prosjeku imala 2,43 slučaja godišnje na
10.000 muških stanovnika, a na Kosovu je taj broj bio 0,96. Otkrili su i da su u velikoj
većini slučajeva na Kosovu žrtva i napadač bili iste nacionalnosti (71) posto. Ukupan broj
slučajeva gdje je Albanac silovao ili pokušao silovati Spkinju samo je trideset jedan u
cijelom periodu 1982.-1989.: u prosjeku manje od pet godišnje.12
Ovakva hladna, činjenična analiza malo je mogla učiniti na zaustavljanju razvoja
onoga što je preraslo u grozničavu kampanju žalbi u jednom dijelu srpske kosovske
zajednice. Jedan lokalni aktivista, Kosta Bulatović koji je, zapravo, bio iz Crne Gore
organizovao je u jesen 1985. peticiju koja je postala poznata kao “Peticija 2.016”, po
broju potpisnika koje je privukla: tekst je sadržao ne samo zahtjeve za zaštitu već i
strašnu historijsku tvrdnju da se na Kosovu nalazi 300.000 Albanaca koji su došli iz
Albanije (implicirajući da ih sve treba poslati nazad). U februaru 1986. grupa od 160 Srba
i Crnogoraca sa Kosova predstavila je federalnoj skupštini u Beogradu svoje žalbe: dva
mjeseca kasnije održan je, medijski izuzetno pokriven,“seljački marš" na Beograd,
protest protiv Bulatovićevog nedavnog hapšenja, kao i velike demonstracije u njegovom
rodnom gradu, Kosovu Polju. Srpski partijski predsjednik, Ivan Stambolić, teška srca je
otišao na Kosovo da s njima pregovara. Kako je kasnije otkrio, razlog njegovog
oklijevanja je to što je bio privatno obaviješten da za njega na Kosovu neprijatan
“scenario” pripremaju pravi rukovodioci pokreta, koje je on opisao kao “nacionalističku
centralističku organizaciju” u Beogradu.13
Izgleda da je Stambolić pod ovim terminom podrazumijevao grupu srbijanskih
nacionalista intelektualaca, koji su ili bili na visokim dužnostima ili imali veze s partijom,
vojskom i crkvom. Dominantan među njima bio je pisac Dobrica Cosić, koji je, kako je
spomenuto u prethodnom poglavlju, 1969. izbačen iz partijskog rukovodstva zbog svog
protivljenja postrankovićevskoj promjeni politike na Kosovu. Prvi javni znak aktivnosti
ove grupe bila je peticija koju je potpisalo 216 uglednih jugoslavenskih intelektualaca, i
koja je predata jugoslavenskoj skupštini u januaru 1986., u kojoj se kaže da su Srbi
izloženi “genocidu” i izjavljuje: “Slučaj Đorđa Martinovića je postao slučaj cijele srpske
nacije na Kosovu”. Kasnije te godine, u štampi se počinju pojavljivati dijelovi jednog
važnijeg dokumenta, “Memoranduma“ koji su sastavili članovi srbijanske Akademije
nauka; izgleda da je to bio savjetodavni dokument vladi, koji je grupa autora sačinila
1985. pod Ćosićevim vođstvom, a konačni tekst je objavljen 1989.
Sve stare teme srpskog nacionalističkog prezira prema Titu bile su objedinjene u
ovom Memorandumu, ali je u njemu najjača kritika ostavljena za ustav iz 1974., koji je,
kako je rečeno, iscijepao Srbiju na tri dijela. “Odnosi Srbije i autonomnih pokrajina,”
kako kaže, “ne mogu se svesti, ni isključivo ni generalno, na formalna ili pravna pitanja
tumačenja ustava. To je pitanje, iznad svega, srbijanskog naroda i njihove države.” Od
1981., tvrdi, Albanci na Kosovu vodili su “rat” protiv Srba. Ono što naziva “fizičkim,
političkim, pravnim i kulturnim genocidom” nad tamošnjim srpskim stanovništvom,
nazvano je najgorim porazom Srbije od 1804. Slučaj Martinović spomenut je kao dio
ovog “genocida”; opisan je kao “podsjećanje na najcrnje periode turskog nabijanja na
kolac”. Uključena je i izmišljena statistika o 200.000 iseljenih Srba u prethodne dvije
decenije. Zaključak izveden na kraju ovog dijela Memoranduma je da vlada mora
uspostaviti “objektivne i trajne uvjete za povratak prognanog stanovništva”. Opći
zaključak je da “integritet srpskog naroda” mora biti prioritetna briga buduće politike. 15
Memorandum se opravdano smatra stvarnim manifestom “velikosrpske” politike koju je
Beograd vodio u devedesetim.
Mnogi vodeći komunisti još uvijek su bili dovoljno zadojeni titovskim osjećanjima, da
su bili šokirani ovim dokumentom kad se po prvi put pojavio 1986. Jedan ambiciozni
mladi član srbijanskog Centralnog komiteta, Slobodan Milošević, nije pokazao takvu
uznemire Srbe i održati još jedan veliki protestni skup. Pitali su srbijanskog partijskog
predsjednika, Ivana Stambolića, da dođe i obrati se prvo njima, u gradu Kosovo Polje;
pošto je oklijevao da uđe u takvu neprijateljsku medvjeđu jamu (već je u nekoliko govora
kritizirao srbijanski nacionalizam), poslao je svog zamjenika, Slobodana Miloševiča.
Kako se Stambolić kasnije prisjećao, Milošević nikada nije pokazivao zanimanje za
Kosovo i čak mu jednom prilikom rekao: “Zaboravi pokrajine, da se vratimo Jugoslaviji.”
Ali, događaji u Kosovu Polju 24. aprila 1987. sve će to promijeniti. Dok je Milošević
slušao ljutite govore lokalnih govornika u “Domu kulture”, napolju je izbila tuča između
gomile Srba i policije, koja je odgovorila pendrecima. Tuču je pažljivo isplanirao jedan
od lokalnih srpskih vođa, Miroslav Šolević (lokalni, barem u smislu da je tamo živio: na
Kosovo je doselio iz srbijanskog grada Niša): kako je kasnije priznao, uredio je da
kamion pun kamenja bude parkiran pored zgrade, da Srbima osigura veliku količinu
municije. Milošević je prekinuo sastanak i izašao da razgovara s gomilom, i izgovorio po
njegovu sreću, pred kamerama riječi na kojima će se graditi cijela njegova politička
budućnost: “Niko ne smije da vas bije!” Zapaljena ovim riječima, gomila je počela izvi-
kivati “Slobo, Slobo!” Vještinom koju nikad ranije nije pokazivao, Milošević je održao
elokventan, spontan govor u odbranu svetih prava Srba. Od tog dana se promijenila
njegova priroda kao političara; kao da je u njegove vene ušla neka nova, moćna droga. 17
Koristeći pitanje Kosova, Milošević se brzo pretvorio u “nacionalnog” vođu, a ta
uloga mu je omogućila da slomi svako protivljenje svom preuzimanju komunističke
partijske mašinerije. Imao je dva vrlo bitna izvora podrške: Ratioteleviziju Beograd, koja
je neprestano prikazivala njegov govor u Kosovu Polju, i tvrdolinijaške aktiviste na
Kosovu, koji su organizirali protestne mitinge hiljada Ijutitih demonstranata u Beogradu i
drugim gradovima. Još jedan slučajni događaj bio je u njegovu korist: početkom
septembra, jedan mladi albanski regrut poludio je u kasarni u centralnoj Srbiji, i ubio
četiri druga regruta (dva Bošnjaka, tj. bosanska muslimana, jednog Hrvata i jednog Sr-
bina), prije nego što je izvršio samoubistvo. Iako je ovo sasvim jasno bio pojedinačan
slučaj nervnog sloma, srbijanski mediji dali su mu poseban značaj, kao još jednom
primjeru albanske politike “genocida” protiv Srba, a ministar odbrane je svečano izjavio
da je “neprijatelj prešao na nove metode destabilizacije”. Skoro 20.000 ljudi došlo je na
sahranu srpskog regruta: mnogi od njih izdvojili su se iz kolone da odaju počast na
Rankovićevom grobu, gdje su izvikivane parole kao “Albanci van iz Jugoslavije!”
Krajem tog mjeseca, Milošević može, koristeći pitanje Kosova, otpočeti napad na svog
prijatelja i političkog mentora, Ivana Stambolića. Do kraja 1987. Stambolić je povučen s
položaja i Milošević je preuzeo mjesto predsjednika Saveza komunista Srbije. 18
Naredna godina je prošla u širenju i konsolidaciji Miloševićeve moći, i u Srbiji i u
susjednoj Crnoj Gori. Masovni mitinzi, uglavnom o Kosovu (opisani kao “Mitinzi
istine”), na koje su autobusima dovožene gomile koje je država plaćala, a organizirali
Solević i drugi kosovski tvrdolinijaši, bili su suštinski dio mehanizma koji je on koristio
da sruši svoje protivnike. Na ovaj način je prisilio na ostavku, prvo, partijsko
rukovodstvo Vojvodine, a zatim Crne Gore, dovodeći na njihova mjesta svoje
sljedbenike.19 U jesen 1988. bilo je očito da je Kosovo sljedeće na listi. Prvi korak mu je
bio da uredi uklanjanje dvojice vodećih Albanaca u pokrajinskoj partijskoj mašini,
Azema Vllasija i Kačuše Jashari, kako bi ih zamijenio poslušnijim figurama, koje će
sarađivati u rastakanju kosovske autonomije. Kako se širila vijest o ovom potezu, tako su
se razvijali i masovni protesti; za razliku od masovnih okupljanja u Vojvodini i Crnoj
Gori, ovi protesti su bili u odbranu lokalnog partijskog rukovodstva uz to, nisu bili
organizirani odozgo, niti plaćeni ili dovezeni autobusima. U zoru 17. novembra rudari
Trepće izašli su iz jama i krenuli na marš od skoro 50 kilometara do Prištine. 18.
novembra im se pridružuju tvornički radnici, studenti i đaci: čak je i Radiotelevizija
Beograd procijenila da je broj protestanata bio oko 100.000. Regionalni se komitet, ipak,
tog dana dogovorio da prihvati ostavke dvojice vođa. (Izuzetno nepopularni šef policije,
Rrahman Morina, kasnije je postavljen za novog kosovskog partijskog predsjednika.)
Force majeure je bila na Miloševićevoj strani simbolizirana narednog dana održavanjem
najvećeg masovnog skupa svih vremena u Beogradu, sa najmanje 350.000 ljudi. “Svaki
narod ima ljubav koja mu grije srce,” rekao je Milošević gomili. “Za Srbiju je to
Kosovo.”20
Početkom naredne godine srbijanska skupština počinje pripremati amandmane na
srbijanski ustav, kojim će oštro ograničiti ovlaštenja Kosova: Srbija bi imala kontrolu nad
kosovskom policijom, sudovima i civilnom zaštitom, kao i nad pitanjima socijalne i
ekonomske politike, obrazovne politike, ovlaštenje da izdaju “administrativne
instrukcije” i izbor zvaničnog jezika. 21 Prema postojećem ustavu, takve amandmane je
Srbija mogla predložiti, ali ih je morala prihvatiti kosovska skupština. Shvatajući da se
brzo približava uništenje kosovske autonomije, albansko stanovništvo krenulo je u novu
seriju protesta. Još jednom su glavnu ulogu igrali rudari Trepće, koji su se zabarikadirali
duboko u rudnik (mnogi i na štrajku glađu) i izdali listu zahtjeva: uklanjanje Rahmana
Morine i promjena Miloševićeve “diskriminatorske politke” bili su na listi, ali je prva
tačka bila: “Nema odustajanja od temeljnih principa ustava iz 1974.” Štrajkovi i masovni
mitinzi proširili su se po pokrajini. Nakon osam dana je izgledalo kao da su vlasti
spremne da popuste, najavljujući Morininu ostavku, i rudari su okončali svoj protest; ali,
po uputama iz Beograda, Morina je onda “suspendirao” svoju ostavku. U međuvremenu
je vojska poslana na Kosovo, proglašeno je vanredno stanje, i rušenje je počelo. Stotine
ljudi koji su učestvovali u protestima ili štrajkovima su uhapšeni; među uhapšenima bio
je i Azem Vllasi, koji je zvanično optužen za “kontrarevolucionarno ugrožavanje
društvenog poretka”, zločin za koji je mogla biti izrečena i smrtna kazna. 22
Pokrajinska skupština Kosova sastala se 23. maja 1989. pod neobičnim okolnostima,
sa tenkovima i blindiranim vozilima parkiranim ispred zgrade. Veliki broj “gostiju”,
članova službe sigurnosti i komunističkih funkcionera iz Srbije, izmiješao se sa
delegatima u zgradi, i prema nekoliko izvora, neki od zvaničnika iz Srbije učestvovali su
u glasanju. Pod ovakvim uvjetima amandmani na ustav su usvojeni, iako bez
dvotrećinske većine kakva je inače neophodna za takve izmjene. Konačna potvrda
amandmana je nakon toga izglasana na nevjerovatno veseloj sjednici srbijanske skupštine
u Beogradu 28. marta: “autonomija” Kosova bila je svedena na simboličnu. 23 Milosevic
je pobijedio. Ovo je bio značajan momenat ne samo za Kosovo već iza cijelu Jugoslaviju.
Zahvaljujući silama srbijanskog nacionalizma, koji je tako pažljivo njegovao, Slobodan
Milošević je sad izgledao kao nezaustavljiva sila: obožavanje kakvo mu je pokazano na
velikoj srbijanskoj proslavi 600. godišnjice Bitke na Kosovu 28. juna, moglo se porediti,
u jugoslavenskom iskustvu, samo sa kultom Tita. Sa glasovima Srbije, Kosova,
Vojvodine i Crne Gore u džepu, Milosevic je sad trebao preuzeti još samo jednu
republiku da dobije odlučujuću većinu u federalnom predsjedništvu. Sve veći strah od
upravo ove mogućnosti među političkim vođama Slovenije i Hrvatske, kombiniran sa
rastom hrvatskog nacionalizma kao odgovora na novi stil srbijanske nacionalističke
politike, dovest će do konačnog raspada.
Na Kosovu je reakcija bila trenutna i intenzivna. Na dan glasanja, 3.000 ljudi je
demonstriralo i bacalo kamenje u centru Prištine; veće demonstracije u Uroševcu policija
je ugušila; u narednih pet dana održavani su veliki protesti u najmanje devet kosovskih
gradova, uključujući posebno intezivan sukob sa policijom u Podujevu, gdje su obje
strane koristile vatreno oružje. Do kraja marta je zvanični broj poginulih bio dvadeset
jedan demonstrant i dva policajca; do kraja aprila je mogao biti čak i 100. Još jednom su
se desila masovna hapšenja: više od 1.000 radnika izvedeno je pred sud samo u
Uroševcu. Mnogi iz albanske elite intelektualci, zvaničnici, direktori fabrika uhapšeni su,
a više od 200 ih je bilo u samicama po nekoliko mjeseci, bez pristupa advokata. 24 Krajem
godine je još jedan talas protesta, uključujući opet i zatvaranje u jame rudnika Trepča,
izazvalo suđenje Vllasiju, koje je počelo 30. oktobra. U januaru 1990. dolazi do žešćih
sukobi s policijom: demonstranti su tražili ostavku pokrajinskog rukovodstva (na čijem
čelu je još uvijek bio Morina) i ukidanje vanrednog stanja. Ovaj put je ubijeno najmanje
četrnaest ljudi.25
Neočekivano ublažavajući svoj politički smjer, srbijanske vlasti pristale su da ukinu
vanredno stanje u aprilu, i u tom mjesecu su pušteni ne samo Vllasi i njegovi saoptuženici
već i Adem Demagi, veteran politički zatvorenik. Ova policijska remisija bila je samo
simbolična. Istovremeno su uvedene nove mjere sigurnosti, vezane za reakciju javnosti
na jednu čudnu epizodu, koja nikada nije u potpunosti objašnjena: takozvano masovno
trovanje albanske djece. U seriji misterioznih slučajeva u martu i aprilu 1990., hiljade
djece je dovedeno u bolnicu sa bolovima u stomaku, glavoboljama i mučninom; pojavile
su se glasine da ih namjerno truju u školama (gdje je uvedena odvojena nastava za Srbe i
Albance). Većina posmatrača iz tog perioda vjeruje da je u pitanju bila samo masovna
histerija. Međutim, UN-ov stručnjak za toksikologiju, kasnije, na osnovu analiza uzoraka
krvi i urina, otkriva prisustvo preparata sarin ili tabun (koji se koriste u hemijskom
oružju), a 1995. isplivali su dokazi da je jugoslavenska vojska proizvodila sarin. Ma šta
bilo pravo objašnjenje, većina Albanaca je vjerovala da im djecu truju namjerno, pa u
nekim dijelovima Kosova napadaju kuće lokalnih Srba. Ovo je vlastima bilo potrebni
izgovor za još jedan udar, i 25.000 policajaca je prebačeno iz Srbije u pokrajinu što je
izazvalo ostavku sedam albanskih ministara u pokrajinskoj vladi, u znak protesta.26
Važnija od ovoga bila je serija novih mjera srbijanske skupštine iz marta 1990., pod
pomalo orvelovskim naslovom “Program za realizaciju mira i prosperiteta na Kosovu”. U
skladu s takozvanim ‘Jugoslavenskim programom mjera za Kosovo” (koji je federalna
skupština usvojila u januaru), sad su upotrijebljena razna sredstva učvršćivanja položaja
Srba: stvaranje novih općina za njih, koncentriranje novih ulaganja u većinska srpska
područja, gradnja novih kuća za Srbe koji su se vratili na Kosovo, poticanje Albanaca da
traže posao u drugim dijelovima Jugoslavije, uvođenje planiranja porodice za Albance i
poništavanje, retroaktivno, ugovora o prodaji srpske imovine Albancima pri odlasku. Po
novom srbijanskom zakonu usvojenom 1989., Albancima je već bilo zabranjeno da
kupuju ili prodaju imovinu bez posebne dozvole vlasti. “Zakon o aktivnostima organa
republike u vanrednim okolnostima” od 26. juna 1990., omogućio je novi talas dekreta,
zvanično nazvanih “privremenim mjerama”. U ovim privremenim mjerama, koje su
postale stalne, bilo je i ukidanje Rilindje, novina na albanskom jeziku, zatvaranje
kosovske Akademije nauka i umjetnosti i otpuštanje hiljade državnih službenika.27
U ovom dugom procesu političkog i zakonodavnog uništavanja, stav albanskih
članova pokrajinske skupštine uglavnom je bio neslavno pokoravanje pod pritiskom. Ali,
krajem juna, velika grupa ovih delegata pokazala je iznenađujući osjećaj za inicijativu,
kad je pokušala blokirati novi srbijanski ustav i predložiti svoju šemu za republiku
Kosovo. Srpski predsjednik skupštine brzo je prekinuo sjednicu, obećavši nastavak za 2.
juli; zatim je najavio odgodu do 5. jula. Ali, 2. jula se sastalo 114 od 123 albanska člana
skupštine, u ulici pored zaključane skupštinske zgrade, i usvojilo rezoluciju kojom se
Kosovo proglašava “jednakim i nezavisnim entitetom u okviru jugoslavenske federacije.”
Ovo glasanje, kao i ono u skupštini 23. marta 1989., vjerovatno je iz proceduralnih
razloga bilo nevažeće, ali je poslalo neočekivano jak simboličan signal. Odgovor
srbijanskih vlasti je bio raspuštanje i skupštine i vlade, uklanjajući na taj način i
posljednje tragove autonomneg statusa Kosova. ( Jedan trag je, ipak, ostao: predstavnik
Kosova u federalnom predsjedništvu, čiji glas je Miloševiću još uvijek bio potreban.) Tri
sedmice kasnije, u konačnom obrtu, srbijanska skupština donijela je specijalni zakon o
“radnim odnosima” na Kosovu, kojim je omogućeno istjerivanje više od 80.000 Albanaca
sa njihovih radnih mjesta.28
Mnogi od albanskih delegata koji su glasali 2. jula, sastali su se 7. septembra u
gradiću Kačanik, u potpunoj tajnosti. Dogovorili su se o proglašenju ustavnog zakona za
“Republiku Kosovo”, dokumenta koji je sadržao odredbe o novoj skupštini i izabranom
predsjedništvu republike. Svi bi drugi zakoni (koji su proizilazili iz Srbije i Jugoslavije),
kako je s ponosom rečeno, važili u onoj mjeri koliko u u skladu sa ovim novim
republičkim ustavom. Takav proglas je mogao djelovati kao puko fantaziranje, ali ga nisu
tako vidjele srbijanske vlasti, koje se žestoko trude da pronađu i sudski gone učesnike. 29
Kako su mjeseci prolazili, fantazija je počela izgledati kao maglovita stvarnost. U
septembru naredne godine, kosovski Albanci su uspjeli organizirati referendum, ovaj put
za izjašnjavanje (preko članova ilegalne skupštine) o tome da se Kosovo proglasi
samostalnom i nezavisnom republikom; tvrdilo se da je učestvovalo 87 posto glasača i da
je 99 posto glasalo za. A 24. maja 1992. održani su izbori na cijelom Kosovu, uz
korištenje privatnih kuća za glasačka mjesta, ispred nosa srbijanskih vlasti, za stvaranje
nove republičke skupštine i vlade.30
Kao što pokazuje ovaj slijed događaja, od 1989. među kosovskim Albancima razvila
se otporna i sve više sofisticirana politička kultura. Korijeni joj se mogu naći ne toliko u
staroj političkoj klasi funkcionera Titovog sistema, koliko u intelektualnim krugovima
vezanim za Univerzitet u Prištini od kraja osamdesetih. Dvije organizacije igrale su
ključnu ulogu: Udruženje filozofa i sociologa Kosova i Udruženje književnika Kosova.
Prvi su postali centar intelektualnog protesta protiv srbijanske politike, i organizirali su
mnoge javne skupove i peticije (od kojih je jednu, pod naslovom “Za demokratiju, protiv
nasilja”, potpisalo 400.000 ljudi). A druga je izgradila svoju političku ulogu 1988.,
masovnim ostavkama svojih srpskih članova, koji su željeli biti članovi isključivo srpske
organizacije; u javnoj raspravi koja je uslijedila, Udruženje je dalo izjavu o albanskim
nacionalnim političkim ciljevima, koja je dobila široku podršku i Udruženje pisaca
pretvorila u nukleus narodnog pokreta. Ovim putem je predsjednik Udruženja, dr.
Ibrahim Rugova, stručnjak za historiju književnosti i estetiku (i autor autoritativne studije
radova nadbiskupa Pjetera Bogdanija iz 17. vijeka), postao vođa političkog pokreta koji
je zvanicno osnovan u decembru 1989. Bila je to “Demokratska liga Kosova” (poznata
pod albanskim akronimom LDK): riječ “liga” izabrana je namjerno, da prenese
historijske odjeke Prizrenske lige. Kako se razvijala, počela je funkcionirati, poput
poljske Solidarnosti, kao mješavina stranke i masovnog pokreta; članstvo, zvanično ali
nevjerovatno procijenjeno na 700.000, uveliko prevazilazi svaku drugu stranku. Postoje i
druge političke stranke socijaldemokrati, demokršćani, liberali i mnogi drugi i teoretski je
LDK samo primus inter pares, koji ima većinu izabranih članova u skupštini u sjeni iz
1992., a njegov vođa Rugova, na mjestu je izabranog predsjednika kosovske “Repub-
like”.31
Osnovna politika Rugove i LDK od 1990. je trostrana: sprečavanja nasilnog revolta;
“internacionalizacija” problema, što znači traženje različitih formi internacionalnog
političkog učešća (od diplomatske medijacije do uspostavljanja UN povjereništva nad
Kosovom); i sistematsko negiranje legitimiteta srbijanske vlasti, bojkotiranjem izbora!
popisa, i stvaranjem barem osnovnih naznaka državnog aparata kosovske “Republike”.
Prvi od tri cilja uspješniji je nego što je mogao pretpostaviti iko ko je poznavao ratoborne
tradicije Albanaca i njihovu dugu historiju oružanih ustanaka. Drugi je Rugovu odveo u
brojne posjete svjetskim centrima, ali je postigao tek nekoliko rezolucija tijela kao što su
Ujedinjene nacije i Evropski parlament. I drugi i treći cilj usmjereni su protiv istog
mišljenja koje u principu još uvijek prihvataju sve vodeće zapadne sile da je status
Kosova samo unutarnje pitanje Srbije. Uspostavljanjem institucija zasebne republike, ko-
sovski Albanci upustili su se u strategiju “šta kad bi”. Ponašati se kao da Kosovo nije dio
Srbije, možda kratkoročno izgleda kao obično zavaravanje; ali ako se u strategiji istraje
dovoljno dugo, strane vlade bi se konačno mogle osjetiti obaveznima da priznaju kako su
one živjele s fikcijom kad su i dalje tretirale Kosovo samo kao region srbijanske države.
Pitanje za Albance je, stoga, bilo: koliko dugo je dovoljno, i koliko će morati otrpjeti ovaj
put?
Pravi pregled kršenja ljudskih prava kojima su kosovski Albanci izloženi od 1990.,
tražio bi još nekoliko dugih poglavlja. Svaki aspekt života na Kosovu je pogođen.
Korištenjem kombinacije hitnih mjera, administrativnih naredbi i zakona koji daju
ovlaštenje za otpuštanje svakoga ko je učestvovao u jednodnevnom protestnom štrajku,
srpske vlasti su otpustile ogromnu većinu Albanaca koji su bili u bilo kakvoj državnoj
službi 1990. Većina albanskih Ijekara i zdravstvenih radnika otpuštena je iz bolnica;
smrtnost od oboljenja kao što su ospice i polio se povećala, pošto se mali broj Albanaca
vakciniše. Oko 6.000 nastavnika je otpušteno 1990. zbog učešća u protestima, a ostatak je
otpušten kad je odbio da radi po novom srbijanskom nastavnom planu i programu, iz
kojeg je skoro potpuno izbačena nastava iz albanske književnosti i historije. U nekim
mjestima je albanskim učiteljima dozvoljeno da nastave držati nastavu (bez državne
plate) u školskim zgradama, ali je uvedena stroga fizička segregacija sa, naprimjer, od-
vojenim toaletima za albansku i srpsku djecu a oprema i materijal, uključujući u jednom
slučaju i prozorsko staklo, uklonjeni su iz prostorija koje oni koriste. I za zdravstvo i za
obrazovanje Albanci su organizirali svoj “paralelni” sistem klinika i škola, uglavnom u
privatnim objektima; ljekare i učitelje plaća “Republika” (u praksi, LDK) od poreza na
prihod od tri posto, koji se dobrovoljno plaća u dijaspori. Na ovaj način se organizira
nastava za više od 400.000 djece; učitelji i organizatori često su izloženi hapšenju,
zastrašivanju i batinama srpske policije.32

Nasumična hapšenja i policijsko nasilje postali su rutina. Srbijanski zakon dozvoljava

hapšenje i proizvoljno zatvaranje do dva mjeseca, svakoga ko je počinio “verbalni delikt”
kao što je vrijeđanje “patriotskih osjećanja” srpskih građana. Dozvoljava i postupak
poznat kao “informativni razgovor”, po kojem osoba može biti pozvana u policijsku
stanicu i zadržana na ispitivaju do tri dana: 1994. je 15.000 ljudi na Kosovu ispitivano na
ovaj način, a da im obično nije rečeno koji je razlog pozivanja. Srbijanski zakon,
naravno, ne dozvoljava premlaćivanje ljudi dok su pod policijskim nadzorom; ali, postoji
mnogo slikovitih svjedočenja o premlaćivanju palicama, primjeni električnih šokova na
genitalije, itd. Na Kosovu se uveliko krše i zvanična pravila o zakonitom pretresu
domova: u kuće se često upada bez objašnjenja, a novac i stvari policija zapljenjuje (tj.
krade). Samo u 1994. Vijeće za odbranu ljudskih prava i slobode na Kosovu zabilježilo je
2.157 fizičkih napada policije, 3.553 upada u privatne stambene objekte i 2.963
proizvoljna hapšenja.33
Takve metode bile su u primjeni i prije izbijanja rata u bivšoj Jugoslaviji u ljeto 1992.
U početku je rat imao malo direktnog utjecaja na uvjete na Kosovu, osim sve većeg
oklijevanja mladih Albanaca da idu na odsluženje vojnog roka u jugoslavenskoj sad
praktično srbijanskoj vojsci. Najvažniji utjecaj izbijanja rata je bio na način razmišljanja
albanskih političkih krugova na Kosovu: proglašenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske u
ljeto 1991. navelo je LDK da promijeni svoj cilj statusa republike unutar Jugoslavije, u
puni suverenitet i nezavisnost. U svakodnevnom životu, jedina grupa koja je odmah osje-
tila efekat srbijansko-hrvatskog rata bila je mala grupa takozvanih “kosovskih Hrvata”,
Slavena katolika koji su živjeli u Janjevu i maloj grupi sela južno od grada. Više od pola
katolika iz Janjeva pobjeglo je u Hrvatsku (uglavnom u Zagreb) krajem 1991., a
stanovnici sela, kao što je Letnica, otišli su 1992. (Ovi seljaci su, po svemu sudeći, bili
predmet dvostruke manipulacije: prvo lokalnih Srba, koji su na njih vršili pritisak da odu,
a onda hrvatskih vlasti, koje su ih smjestile u napuštene srpske kuće u zapadnoj
Slavoniji.)34
Početkom srbijanskog rata za teritorijalnu ekspanziju u Bosni, u aprilu 1992., položaj
kosovskih Albanaca bitno se pogoršava. Retorika srbijanskog nacionalizma sad se
uglavnom koncentrirala na “islamsku” prijetnju; govori ekstremističkih vođa, kao što je
Radovan Karadžić, pozivali su se na “demografsku agresiju” (tj. visok natalitet)
bosanskih muslimana, u istom smislu u kojem se govorilo o Albancima, a srbijanski
mediji često su aludirali na prijetnju da se “islamski polumjesec” širi iz Bosne, preko
slavenske muslimanske teritorije Sandžaka, do uglavnom muslimana Albanaca na
Kosovu. Sve to stanovništvo, tvrdilo se, leglo je “fundamentalizma” i, u potpunom
izvrtanju, oni kuju planove za agresivni “sveti rat” protiv pravoslavnih Slavena. U
stvarnosti su bosanski i kosovarski politički pokreti imali vrlo malo kontakta; iako islam,
u nefundamentalističkoj formi, jeste igrao ulogu u političkom buđenju bosanskih
muslimana. Njegova politička uloga na Kosovu je bila tako mala, da je skoro nevidljiva-
Kosovari su toliko neopterećeni vjerskom politikom da tamo niko ne smatra da je čudno
što imaju “demokršćansku” stranku u kojoj su apsolutna većina članova muslimani.35
Praktično je bosanski rat imao još jednu ozbiljnu posljedicu na Kosovu, u obliku
međunarodnih sankcija nametnutih Srbiji i Crnoj Gori. To je dovelo do zatvaranja
kosovsko-makedonske granice za skoro sve oblike direktne trgovine, i još dublje gurnulo
ionako potonulu srbijansku ekonomiju. Ranije Miloševićevo pogrešno ekonomsko
rukovođenje, kombinirano s njegovom politikom plaćanja vojnika jednostavnim
štampanjem novca, dovelo je do galopirajuće inflacije. Ekonomski kolaps koji je Srbija
iskusila tih godina, ugrozio je obične Srbe i, naravno, Albance; donekle je lokalna
ekonomija poljoprivrede i privatne trgovine, koju su Albanci razvili, bila otpornija od
uvjeta zaposlenja sa državnom platom u kakvim su sada živjeli mnogi kosovski Srbi. Bilo
je masovnog siromaštva i među običnim Albacima; dobrotvorna organizacija “Majka
Tereza” je 1993. u izvještaju navela da osnovnim prehrambenim artiklima snabdijeva
50.000 albanskih porodica (oko 250.000 ljudi), koje bi, inače, bile ispod egzistencijalnog
minimuma.36
Bitan element koji je pratio ekonomski kolaps u Srbiji, bio je sve veći gangsterizam u
ekonomiji, u kojem su bande, po uzoru na mafijaške, preuzimale trgovinu stranim
robama i čvrstom valutom. Ovo je istovremeno socijalni, politički, čak i vojni fenomen,
zasnovan na paravojnim grupama okupljenim (uz odobrenje, a inicijalno i uz financijsku
pomoć Beograda) da se bore u Hrvatskoj i Bosni. Dvojica vođa ovih organizacija, Zeljko
Ražnatović (poznat kao Arkan) i Vojislav Sešelj, razvili su i političke karijere, za šta su
često koristili pitanje Kosova kako bi pribavili podršku nacionalista. Arkan je čak izabran
da u srbijanskoj skupštini predstavlja Kosovo, na izborima koje su Albanci bojkotirali.
Svoju politiku prema Kosovu objasnio je u jednom govoru: samo onima koji priznaju
autoritet Beograda može se dozvoliti da tamo žive, a ionako je dobro znano da je 1,5
milion Albanaca došlo iz Albanije na Kosovo u prethodnih pedeset godina. Na njih treba
gledati, rekao je, kao na “turiste”. Implikacija je bila sasvim jasna.37
Sad, kao i u drugim prilikama, srpska politika (i retorika) devedesetih jasno je podsjećala
na politiku koju si vodili, ili barem predlagali, ekstremisti poput Čubrilovića, dvadesetih i
tridesetih godina ovog vijeka. Ista opća strategija uvjeravanja Albanaca da idu putem Sto
će im život učiniti nemogućim, bila je u primjeni, kao i politika “posrbljavanja” regije
nametanjem srpskog jezika, ukidanjem skoro svih publikacija na albanskom, promjenom
naziva i uništavanjem albanskih kulturnih institucija. Početkom 1996., naprimjer, sva
albanska imena ulica u Đakovici (gradu sa 97 posto albanskog stanovništva)
promijenjena su u spomen srpskih svetaca i heroja: “Ulica Prizrenske lige” postala je
“Ulica kralja Petra Oslobodioca”, itd. Institut za albanske studije u Prištini zatvoren je
administrativnim dekretom, a akademsko osoblje protjerala je banda naoružanih ljudi u
civilnoj odjeći; glavne čitaonice Nacionalne biblioteke u tom gradu pretvorene su u
srpsku pravoslavnu školu; postoje izvještaji da su velike količine materijala na albanskom
iz te biblioteke poslane u Srbiju, vjerovatno na uništavanje, kao i mnogobrojni paketi
dokumenata iz državnog arhiva u Prištini; a u Prizrenu, iz Muzeja Prizrenske lige, u os-
manskom dijelu grada, koji je UNESKO proglasio objektom Svjetskog naslijeđa,
eksponati su odneseni, a zgrada pretvorena u centar za srpske izbjeglice iz Hrvatske. 38
Ovaj posljednji detalj uvodi konačni element sličnosti između devedesetih i perioda
između dva svjetska rata: obnovljeni proces kolonizacije. Prvi pokušaji su učinjeni u ljeto
1991., kad je usvojen zakon po kojem Srbi i Crnogorci, koji su se vratili na Kosovo,
imaju pravo na 5 hektara zemlje, besplatno, iz općinskih zemljišnih posjeda. Ova šema
nije izazvala nikakavo zanimanje javnosti. Bitan efekat ratova u Hrvatskoj i Bosni bio je
stvaranje nove grupe potencijalnih kolonista. Do jeseni 1994. srbijanske vlasti su na
Kosovo poslale oko 6.000 srpskih izbjeglica iz tih zemalja; a u ljeto 1995., nakon
uspješne akcije hrvatske vojske protiv srpske “Krajine”, državni mediji u Beogradu
najavili su da će se najmanje 20.000 krajinskih Srba sad nastaniti na Kosovu. Ovaj broj
izgleda da nije dostignut, djelimično zato što izbjeglice nisu imale nikakvu želju da se
sele u osiromašeni kraj sa srpskom manjinom; u jednom čuvenom incidentu, kad je
autobus pun izbjeglica tek na putu saznao da ide na Kosovo, izbjeglice su vozaču
prislonile pištolj uz glavu i prisilile ga da se vrati u Beograd. Zvanični broj Srba
izbjeglica kolonista na Kosovu, ipak, jeste do ljeta 1996. porastao na 19.000. 39
 Ovakvi brojevi, iako predstavljaju ogromna ulaganja u izgradnju stambenog
fonda (u području koje je već najgušće naseljeno u bivšoj Jugoslaviji), još uvijek
su bili nedovoljni za promjenu sveukupnog etničkog omjera. Značajniji od priliva
Srba bio je odliv Albanaca, koji se u godinama rata znatno pojačao: popisi
kosovskih Albanaca u zapadnoevropskim zemljama dali su ukupan broj od
217.000 početkom 1992., a 360.000 u 1993.40 U ratu je Srbiju napuštalo i mnogo
Srba; cijela ideja o stvaranju etničke “ravnoteže” u području sa 200.000 Srba i
skoro dva miliona Albanaca ostala je iluzorna onoliko koliko je uvijek i bila.
Kraj rata u Bosni nije donio i kraj krize na Kosovu. Ovo je bio udarac
Rugovinom prestižu: četiri godine je svom narodu govorio da mora biti strpljiv dok
međunarodna zajednica bivšoj Jugoslaviji ne nametne konačno rješenje, u kojem
će se poštovati i njihova prava. Ali, to rješenje, koje su Amerikanci izradili u
Daytonu, Ohio, u novembru 1995., ostavilo je kosovske Albance u potpuno istom
položaju u kojem su bili. Jedini znak u pravcu Kosova bio je pristanak Savjeta
sigurnosti Ujedninjenih nacija da “vanjski zid” sankcija protiv Srbije (u kojem su
mjere kao što je uskraćivanje pristupa Međunarodnom monetarnom fondu) ostanu
na snazi dok Beograd ne sredi situaciju u pogledu ljudskih prava na Kosovu. Inače
je opći efekat Daytonskog sporazuma bio jačanje Miloševićeve vlasti u Srbiji:
zapadni diplomati jasno su stavili do znanja da su mu zahvalni na
“mirotvoriteljskim” naporima, i da ga smatraju konstruktivnom snagom u regionu,
čije bi uklanjanje moglo dovesti do “nestabilnosti”. Prema tome, jedini ozbiljan
izazov Miloševiću nije došao sa Zapada, već od njegove vlastite unutarnje
opozicije, koja je u zimu 1996.-97. organizirala dugu seriju uličnih protesta. Ovo je
bilo od male koristi kosovskim Albancima, pošto su dva dominantna člana
srbijanske opozicione koalicije, Vuk Drašković i Zoran Đinđić, bili vodeći
predstavnici srbijanskog nacionalizma i čvrsto riješeni na odbranu “srpske zemlje”.
Kako je u kosovarskim krugovima rasla kritika Rugovine politike, dijelila se u
dva oblika. Jedni su tvrdili da je njegovo apsolutno odbijanje pregovora sa
Beogradom (osim u međunarodnom forumu) nerealno. Vjerovali su da bi se
Kosovo moglo izvući iz svoje sadašnje patnje samo ulaskom u dugi proces
emancipacije, u kojem bi prvi korak bio da postane federalna jedinica u novoj
federaciji sa Srbijom, Crnom Gorom, Vojvodinom i, možda, bosanskom
“Republikom Srpskom”. Drugi su ga kritizirali što nije bio dovoljno isključiv u
svom odbijanju Beograda, i tražili su aktivniju politiku protesta. Neki od njegovih
kritičara su, pomalo zbunjujuće, kombinirali oba pravca kritike. Prepleten s ovim
pritužbama bio je i osjećaj da je LDK postao isuviše monolitan, previše zadovoljan
svojom moći nad lokalnim stanovništvom. Na opće iznenađenje, Rugova jeste
pregovarao s Miloševićem 1996., uz medijaciju italijanske katoličke dobrotvorne
organizacije, i potpisao sporazum po kojem se škole i zgrade univerziteta (ali ne i
državne plate) stavljaju na raspolaganje albanskom paralelnom obrazovnom
sistemu. Kad se pokazalo, više od šest mjeseci kasnije, da srbijanske vlasti nisu
uopće ispoštovale ovaj sporazum, izgledalo je da se Milošević samo odlučio na
vrlo vješt manevar potkopavanja Rugovinog kredibiliteta.41
Druga dva faktora također su doprinijeli slabljenju Rugovine pozicije. Jedan je
bio politička kriza u Albaniji u proljeće 1997., kad je, nakon propasti nekoliko
velikih piramidalnih financijskih šema, izbila pobuna koja je za cilj imala
svrgavanje predsjednika, Salija Berishe. Dr. Berisha davao je LDK-u i moralnu i
političku podršku (njegova vlada je jedina koja je priznala kosovsku “Republiku”),
a njegovi politički protivnici nisu bili zadovoljni Rugovinom otvorenom uzvrat-
nom podrškom Berishinoj stranci. Svaka vlada poslije Berishe vjerovatno bi bila
manje spremna da pomogne kosovskim Albancima; albanska vojska se ionako
potpuno raspala 1997., a skladišta oružja su u mnogim dijelovima zemlje
opljačkana.
Drugi faktor, direktnije vezan za Kosovo, bio je razvoj novih oblika direktne
akcije: pucnjava i bombaški napadi na srpske institucije i zvaničnike. Godinama su
srpski mediji govorili o albanskom “terorizmu”, obično misleći na studente koji
bacaju kamenje; sada, po prvi put od srpske čistke iz 1989.-90., postojali su
znakovi pravih terorističkih aktivnosti. Bilo je nekoliko napada od ljeta 1996.
nadalje, uključujući i ubistvo dvojice policajaca u Mitrovici, eksploziju bombe u
Podujevu i napad na srpskog rektora Univerziteta u Prištini; nijedna organizacija
nije prihvatila odgovornost, i mnogi Albanci su pretpostavljali da su ovo vještačke
akcije provokatora. Ali, u ljeto 1997., glasnogovornik nečeg što je samo sebe
nazivalo “Oslobodilačka armija Kosova”, davao je intervjue u Švajcarskoj, u
kojima je rekao da je njegova organizacija odgovorna za nekoliko nedavnih napada
na srpske policajce, i objavio: “Ovo je pokret koji sad narod podržava.’42 Ma koji
da je stepen podrške koju uživa ova “armija”, morao bi se tumačiti kao izraz opće
frustracije očiglednom nemogućnošću Ibrahima Rugove da u periodu poslije
Dejtona od vanjskog svijeta dobije novu potvrdu kosovskih interesa.
Neovisno o tome koliko kosovarsko rukovodstvo može biti kratkoročno ili
srednjoročno nemoćno, ipak, najvažnija i najdugotrajnija slabost leži na srbijanskoj
strani. Jednostavno, Srbija je Kosovo već izgubila izgubila ga, zapravo, u
najjednostavnijem ljudskom i demografskom smislu. Srbi koji žive na Kosovu
ostali su mala manjina; a velika većina Srba u ostatku Srbije nema nikakvu želju da
živi u ovoj gusto naseljeno teritoriji. Srpski natalitet je nastavio padati nakon rata
(kad, prema jednom srbijanskom ginekologu, od svakih 100 beba rođenih u cijeloj
Srbiji, šezdeset četiri nisu srpske), a sad se pretpostavlja da će do sredine narednog
vijeka Srbi u cijeloj srbijanskoj republici biti manjina. Upravo zbog takvih
proračuna, presjednik srbijanske Akademije nauka i umjetnosti, Aleksandar
Despić, pozvao je u junu 1996. na javnu debatu o ideji pregovora o “mirnoj i
civiliziranoj secesiji” Kosova.43 Negodovanje kojim je dočekan ovaj prijedlog bilo
je bučno i predvidljivo. Ipak, izrečeno je, i jedan vrlo važan tabu je otklonjen.
 Da li će Kosovo, na kraju, doći do mirnog rješenja, ili će utonuti u sukob
potencijalno smrtonostniji od onog u Bosni, u velikoj mjeri će ovisiti od
sposobnosti običnih Srba da dovedu u pitanje ustaljenu šemu razmišljanja, koja
tako dugo nad njima vlada. Obje su strane u ovom sukobu, naravno, razvile svoje
verzije historije Kosova; ali ograničeno srpsko razumijevanje je ozbiljniji
hendikep, iz jednostavnog razloga što je Srbija ta koja, barem zasada, u rukama
ima moć da promjenu ili donese ili blokira.
Nije sve što je Srbima rečeno o historiji Kosova netačno; međutim, ono što je
potrebno je sposobnost da se prihvati kako postoje i druge istine koje njima nisu
rečene. Prema mitskoj historiji Srba, ono što se desilo na Kosovu 1912. bio je čin
oslobođenja, kojim je ugnjetavani narod spašen od neke vrste strane, kolonijalne
vlasti. U ovom postoji element istine, ali je to puno manje od cijele istine. Srbi
nikada neće razumjeti prirodu pitanja Kosova, osim ako prvo ne shvate da je teri-
torija osvojena 1912. već imala većinsko nesrpsko stanovništvo, i drugo, da je
iskustvo strane, kolonijalne vasti upravo ono što je srbijanska politika nametala
većinskom stanovništvu skoro osamdeset pet godina. I ko je, na kraju, od te
politike imao koristi? Među direktnim uživaocima je nekoliko srbijanskih
političara međuratnih godina i, u skorije vrijeme, Milošević, Šešelj i Arkan.;
indirektno, takva politika je donekle bila od koristi Mussoliniju i Hitleru. Korisnici
sigurno nisu obični domaći kosovski Srbi, čiji životi su bili pomračeni i pore-
mećeni nepotrebnim političkim sukobom; očito ne ni kosovski Albaci, niti čak Srbi
iz same Srbije, čije su nade za pravi demokratski razvoj zatrovane stalnim
nametanjem odozgo politke fantazije i mržnje. Kad obični Srbi nauče da
razmišljaju o Kosovu racionalnije i humanije, a više kritički o nekima od svojih
nacionalnih mitova, svi narodi Kosova i Srbije imat će koristi a među njima i sami
Srbi.