EKONOMIJA

EKONOMIJA (grč. oikonomija- oikos (kuća)+nomos (zakon) – upravljanje kućanstvom, upućuje na

racionalno trošenje.
→ znanost koja proučava način na koji društva koriste ograničene resurse za proizvodnju korisnih
dobara i način kako ih raspodjeljuju između različitih skupina ljudi.
Godina 1776. smatra se godinom nastanka suvremene ekonomije pojavom knjige „Bogatstvo
naroda“ Adama Smitha.

Područja ekonomije:
a) MAKROEKONOMIJA – grana ekonomije koja proučava funkcioniranje gospodarstva u cjelini
(razina nacionalne proizvodnje, ukupna zaposlenost, ukupne investicije, opća razina cijena,
gospodarski ili ekonomski rast...).
b) (2) MIKROEKONOMIJA – grana ekonomije koja proučava pojedine gospodarske djelove
(potražnju, ponudu, ponašanje potrošača, pojedinačne cijene, rad pojedinog poduzeća...)

- makroekonomija i mikroekonomija su povezane. Gospodarstvo teži prema općoj ravnoteži –

ukupno gospodarstvo utječe na svoje dijelove, i obrnuto, dijelovi utječu na ukupno
gospodarstvo.

TEMELJNI EKONOMSKI PROBLEM (OGRANIČENOST)

Osnovni problem svakog gospodarstva je povezivanje ograničenih resursa i neograničenih želja ljudi.
Takve pojave objašnjava zakon ograničenosti.

Zakon ograničenosti je zakon u ekonomiji koji objašnjava da su dobra ograničena jer nema dovoljno
resursa da se proizvedu sva dobra koja ljudi žele potrošiti. Mali broj ljudi dosegne razinu na kojoj ima
sve što želi. Bitno je razlikovati želje i potrebe. Odabir jednog, znači odricanje od drugog.
Oportunitetni trošak je iznos jednog dobra kojega se treba odreći da bi se dobilo više drugoga,
odnosno druga najbolja varijanta od koje se odustaje; propuštena korist koju bismo imali da smo
učinili drugačiji izbor

Primjeri:

* primjer na mikrorazini – imam 400kn i želim i traperice i tenisice, ako se odlučim da svih 400 kn
potrošim na tenisice, tada su traperice oportunitetni trošak
* primjer na makrorazini – država odluči uložiti razvojna sredstva u razvoj turističkih kapaciteta, no
baš zbog toga nema dovoljno novca za ulaganje u poljoprivredu pa je izmakla dobit od poljoprivrede
oportunitetni trošak
Dva osnovna uzroka nastanka ekonomije: oskudnost (ograničenost) i izbor

Da bi se čovjek održao na životu i da bi zadovoljio svoje želje, mora privređivati, svjesno obavljati
neku djelatnost kojom nastoji smanjiti ograničenost dobara za zadovoljenje neke svoje potrebe.
Rezultat čovjekova privređivanja je stvaranje dobara.

DOBRO – sredstvo koje može zadovoljiti neku potrebu ili želju.

Podjela dobara prema njihovoj dostupnosti:
1) slobodna dobra – neograničena dobra, besplatna su, ima ih dovoljno i nisu rezultat privređivanja
(npr. zrak, svjetlost, sunčeva toplina, morska voda, u prošlosti i pitka voda...)

2) ekonomska dobra – ograničena (ima ih manje nego što postoji želja i potreba za njima), željena,
rijetka te se proizvode i kupuju.

Ekonomska dobra dijele se na: A) proizvode – materijalna ekonomska dobra koja se mogu skladištiti i
prenositi, npr: majica, automobil, kolač... B) usluge – nematerijalna ekonomska dobra koja se ne
mogu ni skladištiti ni prenositi, npr: koncert, instrukcije, šišanje...

Neka dobra mogu biti potrošačko dobro ( automobil kupljen za osobnu upotrebu ) i kapitalno dobro
( automobil kupljen za pružanje prijevoznih usluga ).

Za proizvodnju dobara važno je kombinirati činitelje proizvodnje. Činitelji proizvodnje (proizvodni

resursi ili inputi u proizvodnji) – svi prirodni, proizvedeni i ljudski izvori koji su ograničeni, rabe se u
proizvodnji dobara, odnosno za dobivanje outputa (proizvoda i usluga).

Svrstavaju se u tri skupine:

a) prirodni resursi - prirodno bogatstvo koje je dostupno ljudima i koje oni upotrebljavaju u
procesu proizvodnje (pr: zemlja, šume, nafta, rudno bogatstvo, voda za piće...)
b) rad - obuhvaćaju različite ljudske mentalne i fizičke sposobnosti koje se mogu uporabiti za
proizvodnju dobara i usluga
c) kapital - oblik trajnih dobara jednog gospodarstva koje je ono proizvelo radi proizvodnje
drugih dobara; upotrebljavaju za proizvodnju drugih dobara
poduzetništvo - ljudska aktivnost kombiniranja resursa, organiziranja aktivnosti i njihova
vođenja i upravljanja radi proizvodnje dobara i usluga za druge.
Poduzetnici – osobe koje se angažiraju u poduzeću za pronalaske, organizaciju proizvodnje i
preuzimanje rizika.

Temeljni gospodarski problemi s kojima se suočavaju sva društva mogu se svesti na tri temeljna
ekonomska pitanja:
1. što proizvoditi?( koja će se dobra proizvesti i u kojim količinama )
2. kako proizvoditi? ( to je pitanje tehničke prirode i odnosi se na kombiniranja resursa uz danu
razinu tehnologije )
3. za koga proizvoditi? ( tko će imati koristi od zarade? - hoće li najviše koristi imati radnici,
poslodavci, država itd.

Zadaća:

Što je oportunutetni trošak? Procijenite koji bi bio vaš oportunutetni trošak ako morate izabrati
između odlaska na maturalno putovanje i polaganja vozačkog ispita? Tko donosi odluke o
oportunitenim troškovima u vašoj obitelji i zašto?
 TIPOVI EKONOMSKIH SUSTAVA

S obzirom na načine kako pojedina gospodarstva odgovaraju na temeljna ekonomska pitanja,

razlikujemo tri temeljna ekonomska sustava

Tipovi ekonomskih sustava:

1) OBIČAJNA GOSPODARSTVA – gospodarska aktivnost i organizacija temelje se na tradiciji i

običajima, bez uvođenja većih investicija. Uglavnom su bila prisutna u prošlosti u tradicionalnim i
neindustrijskim područjima svijeta gdje nema nacinalnog gospodarstva. Danas je čisto običajnih
gospodarstava malo (primjer: Etiopija, Bangladeš, Somalija sa 75% stanovnika nomada).

2) KOMANDNO (PLANSKO) GOSPODARSTVO – država upravlja gospodarstvom i organizira ga;

postoji načelni gospodarski plan koji se nastoji ostvariti. Država donosi sve odluke u vezi s
proizvodnjom i raspodjelom. Sustav zasnovan na državnom vlasništvu, državnom poduzetništvu,
centralizaciji odlučivanja, planiranju. Proizvodni čimbenici uglavnom su u državnom ili društvenom
vlasništvu.

(primjer: Sjeverna Korea, Kuba, Kina, Vijetnam, bivša Jugoslavija, bivši SSSR, bivše države srednje i
istočne Europe).

3) TRŽIŠNA GOSPODARSTVA – tržište upravlja gospodarstvom i organizira ga. Sustav zasnovan na

načelu „laissez-faire” – stvari na tržištu događaju se same i idu svojim tokom. Zakon ponude i
potražnje regulira tržišno gospodarstvo - ako postoji potražnja za nečim to opstaje, a ono za čime
nema potražnje propada. Poduzetnik sam odgovara na temeljna gospodarska pitanja oslanjajući se
na vlastite sklonosti i signale tržišta, a ne čini to država umjesto njega. U čisto tržišnom gospodarstvu
država ima malu ulogu, obično u zaštiti prava pojedinca i vlasništva.

4) MJEŠOVITO GOSPODARSTVO –danas prevladavajući sustav u kojem djeluje tržišni mehanizam

unutar institucionalnog okvira koji određuje država. Tržište i njegova tzv. nevidljiva ruka samostalno
djeluju u regulaciji tržišta. Država utječe na tržište raznim porezima, subvencijama, poticajima (državni
intervencionizam).

Primjer: većina današnjih suvremenih gospodarstava (pr: Republika Hrvatska)

EKONOMSKI PROCESI

Privređivanje – svjesna i svrsishodna djelatnost ljudi oskudnim proizvodnim čimbenicima (inputima)

stvoriti proizvode (outpute), koji će, nakon njihove raspodjele i razmjene, potrošnjom poslužiti
zadovoljenju potreba.

EKONOMSKI PROCES – spoj aktivnosti proizvodnje, razmjene i raspodjele potrošnje.

PROIZVODNJA – djelatnost stvaranja proizvoda i usluga (outputa)

RESURS – sredstvo potrebno za proizvođenje

Proces proizvodnje koji se stalno obnavlja – REPRODUKCIJA

PROIZVODNI ČIMBENICI (inputi) : prirodni resursi (zemlja), rad, kapital, poduzetništvo

Načela proizvodnje: dobro upravljati proizvodnjom (ostvariti učinkovitost), povećati učinkovitost

(proizvoditi više proizvoda i usluga), povećati proizvodnju (porast životnog standarda)

RAZMJENA – proces pretvaranja raspoloživih novčanih sredstava u konkretne proizvode namijenjene

osobnoj ili proizvodnoj potrošnji

RASPODJELA – dio ekonomskog procesa u kojoj se zajednički rezultat društvene proizvodnje

raspodjeljuje na sve sudionike

Načela raspodjele: dobro upravljati raspodjelom (povećati pravednost), raspodijeliti podjednako

izglede i/ili proizvode i usluge, povećati pravednost (podjednako zadovoljenje potreba pojedinca i
društva)

POTROŠNJA – pojedinačno ili društveno trošenje u proizvodnji stvorenih vrijednosti kako bi se

zadovoljile pojedinačne i društvene potrebe (obrazovanje, zdravstvo, socijalna skrb, kultura,
znanost…).

KRUŽNI TOK NOVCA – pokazuje posredovanje razmjene i raspodjele između proizvodnje i potrošnje.
Dva temeljna subjekta na tržištu: 1. kućanstva i 2. gospodarski subjekti