Ilijada i Odiseja

Odlike epa sa primjenom na djelu

Ep je spjev, koji pripovijeda u kontinuiranom narativu život i djela herojske

ili mitološke osobe ili grupe osoba, drugim riječima, ep je opširno
pripovijedanje u stihu o značajnim događajima s mnogo pojedinosti. On
može zahvatiti cjelokupan život nekog naroda osobito u prikazu događaja
koji su za njega sudbinski važni kao što su ratovi, utemeljenje države,
putovanja i otkrića opće važnosti, sudbine izuzetno važnih ljudi.
Kao primjeri žanra obično se na Zapadu navode Homerove Ilijada i Odiseja,
zatim Saga o Nibelunzima i Vergilijeva Eneida; na Istoku su primjeri epa
Mahabharata, Ramajana i Šahnama. Ovi epovi pripadaju skupini primarnih
ili originalnih epova koji su postavili model za nastanak i sadržaj budućih
epova. Među te buduće epove spadaju primjerice Danteova Božanstvena
komedija, Ariostov Bijesni Orlando i dr., pa i Ovidijevi mali epovi. Naziv za
ove epove je sekundarni epovi.

Osnovne karakteristike epa su:

otpočinje iz središnjeg dijela priče (in medias res); pjesnik zaziva muzu da
mu pjeva o Ahileju (1-7); pjesnik zaziva muzu da mu pjeva o Odiseju
·0 počinje zazivanjem neke od muza;
·1 područje radnje često pokriva geografski nedefinirana velika područja,
često cijeli svijet ili čak svemir; mjesto radnje nije precizno definisano
( okolica grada Troje/ Ilija); (istočni i srednji dio Mediteranskog
mora, feački otok Sherija, Kozji otok, otok Eolija, grad Telepil, Eejski
otok, Itaka)
·2 upotreba golemog broja epiteta (koji su upravo izum epova);
·3 sadrži veoma duge popise, te veoma duge i formalne govore;
·4 prikazuje božansku upletenost u ljudske poslove; ( svi bogovi sa
Olimpa su se uplitali i oprijedijelili za stranu; npr. str. 89; str. 97),
( bogovi su odlučili kazniti Odiseja, Hermija mu pomaže sa travom...)
Epovi su često pripisivani oralnoj, usmenoj književnosti, međutim mnogi od
tih epova ne bi ostali da nisu zapisani.
U moderno vrijeme ova je vrsta, poput drugih dužih pjesničih vrsta, postala
nepopularna i rijetka. Međutim pojam epike se proširio na taj način da
obuhvati i prozna djela, filmove koji traju jako dugo, imaju raznovrsna
mjesta radnje, veliki broj likova, ili obuhvaćaju velike vremenske relacije.
Stoga je moguće mnoga djela, koja prije nisu smatrana takvim, nazivati
epskim.
Ep (grč. epos priča), opširno narativno djelo u stihovima. U epovima se ugl.
obrađuju teme od iznimna značenja za zajednicu ili narod u kojima nastaju.
(rat)
Građa se crpi iz mitologije ili povijesti, kao i iz usmene predaje, legendi
ili nekih društv. događaja, a glavni su junaci većim dijelom pov. ili
izmišljene herojske ličnosti, kojima se pripisuju neke osobine usko vezane
uz određenu zajednicu ili narod kojima pripadaju.
( Njemački arheolog Šliman, a za njim i brojni drugi naučnici su dokazali
postojanje maloazijskog grada Ilija ( Troja), pa je jasno da je Homer svoju
temu našao u legendi, a ne u mitu, te je opisao samo jedan od devet
napada ahejskih grčkih plemena na ovaj grad).

Nakon uvoda (u kojem se pjesnik obično obraća muzama, bogovima ili

vilama), ep najčešće počinje “in medias res”, kada je sama radnja već
razvijena. Važnije karakteristike epa su opširno pripovijedanje i
opisivanje, objektivnost, retardacije uz pomoć brojnih digresija, epizoda
i ponavljanja te formulaičan način izražavanja. Po postanku ep može biti
usmeni (narodni) ili pisani (umjetnički), a kao posebne vrste spominju se
povijesno-herojski, religiozni, filozofski, idilični, životinjski, komični,
didaktički i romantički ep. Od XVIII. st. ulogu i važnost epa u književnosti
preuzima roman. U povijesti svj. književnosti izdvajaju se Gilgameš,
Homerove Ilijada i Odiseja, indij. Mahabharata i Ramajana, Vergilijeva
Eneida, engl. Beowulf, Firdusijeva Knjiga kraljeva (Šahnama), Pjesma o
Rolandu, Pjesma o Cidu, Slovo o polku Igorevu, Pjesma o Nibelunzima,
Kalevala, Danteova Božanstvena komedija, Ariostov Mahniti Orlando,
Tassov Oslobođeni Jeruzalem, Camõesovi Luzitanci, Miltonov Izgubljeni
raj, u novije vrijeme Goetheovi Hermann i Doroteja, Klopstockov Mesija,
Byronov Childe Harold, Puškinov Evgenij Onjegin i Mickiewiczev
Gospodin Tadija.

- objektivnost- Poetski govor u Ilijadi odlikuje se smirenošću, što označava

postojanost pjesnika koji se ne prepušta nikakvom raspoloženju, ne otkriva
vlastito duševno stanje u tom momentu. Homer se uzdiže iz rijeke postojanja
i spram stvari stoji čvrsto, bez projekcije vlastitog uzbuđenja. On sve gleda
sa jednog stanovišta, iz jedne perspektive. A ta perspektivna utvrđena je već
u ritmici njegovog stiha; ona mu obezbjeđuje identitet, stalnost u pojavnoj
prolaznosti. Obrazac takve poetske pozicije je i poznata scena rastanka
Andromahe i Hektora. Početak Andromahinog govora u potpunosti odgovara
njenom strahu.

Homer ima punu slobodu da u svako doba prekine i krene u nekom drugom
pravcu. Štaviše, on rijetko kad može da odoli iskušenju da ne ispriča priču,
pa makar i pustio bolom potresenu ženu da opširno slikakako se događaj
odigrao, kako je Ahilej za veliku otkupninu oslobodio majku, kako je
mrtvoga spalio zajedno sa oružjem i podigao humku na koju su nimfe
posadile brijestove. I tek nakon što ispriča i sudbinu svoje sedmerice braće,
ona nastavlja razgovarati sa Hektorom koji odlazi u smrt. Andromaha se
udaljava od teme jer Homera ne pritišće bolno raspoloženje, ili se bar on ne
stapa s njim.
On kao pripovijedač sasvim jasno dolazi do izražaja. Obraća se muzama.

* Trojanci su također bili Grci, pripadali su istom krugu mikenske

civilizacije, pa je u Ilijadi zapravo riječ o najtežem od svih ratova-
bratoubilačkom. Zbog toga Homer ravnopravno tretira i jedne i druge, kao
uostalom i olimpski bogovi

- ideializiranje narodne prošlosti i narodnih junaka - Ahilej je, uz Ajanta i

Diomeda, najtipičniji izraz duha vremena i situacije o kojoj Ilijada govori,
ali i tipa ratničkog herojstva na djelu. U tom herojstvu razaznajemo najprije
onaj stalni i uvijek prisutan momenat: nadilaženje ljudskog prosjeka.
Besmrtno djelo koje jedino donosi slavu a preko nje i '' produžetak života'' i
nakon fizičke smrti, moguće je samo onda kad heroj na ovaj ili onaj način
''probije'' prostor koji je u kosmičkoj konstelaciji stvari dodijeljen ljudima. U
svijetu ratnika koji dominira Ilijadom Ahilej je najveći jer je nepobjediv na
bojnom polju, ali cijena njegove slave je prerana smrt. U tom smislu,
herojstvo je za Grke bilo premjeravanje ljudskih moći, prostora ljudske
egzistencije u onom ili ovom vidu.
U svim velikim likovima Ilijade možemo prepoznati čvrst ratnički kodeks
kao primarnu moralnu normu, ali sve njih prije svega pokreću moćni nagoni
i impulsi, toliko moćni da postaju sudbinsko određenje.

Tragični princip herosjkog života i leži, zapravo, u nemogućnosti da se junak

odupre samouzdizanju ili samopotvrđivanju koje oblikuje prema
unutrašnjem diktatu ili svog moralnog principa, ili svog hira ili svog afekta,
čime se uvijek sudara sa nekim od viših kosmičkih principa. Cijena je
tragična smrt, pri čemu se bogovi pojavljuju kao sigurni izvršioci.
Homer je u Ilijadi ostvario širok dijapazon tipova herojstva. Uz Ahileja, po
snazi književne ostvarenosti, drugi veliki heroj je Trojanac Hektor. Ali dok
bićem onog prvog dominira ratnička violentnost, ponekad i izuzetna
surovost, herojsko biće onog drugog je puno plemenitosti, harmonije, duha i
osjećaja odgovornosti za druge.

Odisej je predstavljen kao lik novog doba, lik novih ideala. Ahilej je prije
svega snažan i ljutit. Odisej je tip mudrog i strpljivog heroja. U Ilijadi, kao
jedna vrsta ''diplomate'' u grčkoj vojsci razlikuje se od drugih, ali tek u
Odiseji on postaje antipod Ahileju, Diomedu, Ajantu i ostalima. Postaje
oličenje herojstva, mudrog trpljenja i postojanosti. On je tip heroja koji će
zasjedu uvijek staviti ispred otvorene borbe, što sasvim odgovara glavnim
crtama njegovog karaktera: domišljatosti, lukavstva, obazrivosti. Uz te
osobine idu i strpljivost i ustrajnost, unutrašnja ravnoteža i kontrola vlastitih
emocija i afekata, čak i onda kada su iskušenja vrlo prijatna, poput onih koje
mu nudi nimfa Kalipso.

-opširno pripovijedanje i opisivanje - sve pripreme za bitke i same bitke

su naširoko opisivane ( zbog tadašnjeg načina života)

-digresije,epizode - npr. str 87. gdje se opisuje kako se Aleksandro

pripremao za borbu sa Menelajem ( što nije od velikog značaja djelu)
- opisi ostrva, dolazak na ostrvo Lotofaga

- formuličan način izražavanja- za iste događaje i istu situaciju Homer

veoma rado upotrebljava isti stih ili iste stihove, koje je već imao ili u istom
pjevanju ili u kojem prije, upotrebljava ih, gdje to može biti, bet promjene ili
sa promjenama. , npr. str 59
- patetičan/uzvišen ton, epiteti, složeni epiteti, hiperbole, poređenja,
razvijena poređenja, metafore..
- heksametar- je književni stih karakterističan za epove. Tvori ga šest
metričkih jedinica (stopa), posebno daktilski heksametar. [1] Sastoji se od
sljedećih stopa: spondeja, četiri daktila i troheja. Pjevanje heksametra
temelji se na izmjeni dugih i kratkih slogova (dugi slog arza, kratki slog
teza). Ilijada ima 15696 heksametara.
- epika- Epika je književni rod u koji pripadaju sva pripovjedna djela u stihu
i prozi. Pojam je nastao od grčke riječi ephos, što znači riječ ili pjesnička
pripovijest. Epika obuhvaća svu pripovjednu književnost u stihu i prozi:
epske pjesme, epovi, romance, balade, poeme, novele, romani, bajke,
legende, basne i crtice.
-epska poezija- je naziv kojim se danas označavaju klasični oblici epike ( ep
i epska pjesma)
- epski junak- je književni lik koji je predstavljen kao heroj. On se po svojoj
snazi, hrabrosti, mudrosti ili vještini ističe nad ostalim ljudima, pa se lahko
suprotstavlja svemu onome što je u prošlosti ugrožavalo opstanak narodne
zajednice čiji je on herojski predstavnik. Zato obično djeluje monumentalno,
kao spomenik ratničkoj slavi i ratničkim vrlinama. A to često onda ide na
uštrb njegove psihološke iznijansiranosti: on je više junak nego pojedinac s
osobenim i sasvim individualnim duhovnim i moralnim karakteristikama.
( Ahilej, Odisej)
- epska naracija- je poseban tip pripovijedanja, u kojem se događaji koji
čine fabulu izlažu kao nešto što je davno prošlo i što je, kao takvo, nezavisno
od pripovjedačeve volje i od njegovih subjektivnih stavova. O tim
događajima se može pripovijedati objektivno i mirno, bez žurbe, sa
zadržavanjem na svakoj zanimljivoj pojedinosti. Otuda su retardacija
(zadržavanje, usporavanje radnje), epska opširnost (detaljno opisivanje
pojedinosti) i epska objektivnost (odsustvo pjevačevog ličnog emocionalnog
angažiranja) - glavne i vrlo uočljive karakteristike epskog stila.
-epski prizor- je osnovna kompoziciona jedinica epskog djela, u kojoj se
pojedini događaj razvija u zasebnu i cjelovitu scenu, tako da pripovijedanje
prelazi u prikazivanje. Sastavni dio epskog prizora je redovno dijalog, jer
epski pjevač pušta da njegovi junaci sami u međusobnom razgovoru izraze
svoje težnje i raspoloženja.
-epizoda- je pojedinačan događaj u nekoj priči. Može predstavljati
odstupanje (digresiju) od jedne cjelovite i jedinstvene radnje, kao što se
ponekad događa u dramama, a može biti samo jedan u nizu labavo
povezanih događaja koji čine neku dužu priču, kao što je često u epovima i
dužim epskim pjesmama. Ponekad se može razviti u zasebnu priču i
osamostaliti. Ali i tada obično ima određenu funkciju u cjelini književnog
djela, pa je na neki način uvijek umjetnički motivirana (opravdana).
(opisivanje priprema za bitku, opisvanje ljudi sa ostrva...)
* epski pjesnik u Grčkoj - rapsod
* epska objektivnost - odsustvo subjektivnog raspoloženja pjesnika,
karakteristično za epsku naraciju
* epska opširnost - postiže se retardacijama, epizodama, digresijama
* epske formule/ epski stil - fiksirani jezički iskazi koji se ponavljaju u
različitip pjesmama kad god se govori o istim stvarima ili situacijama

*Ono što epski pjevač mora imati na umu jeste publika. Publika je bitan
akter u održavanju i formranju epske tradicije. Teme, junaci, pjesme koje
nailaze na podršku tadašnje publike opstaju. Loši pjevači, nevjerodostojene
ili dosadne pjesme se dočekuju sa negodovanjem. Termin za to organsko
pročišćivanje usmene predaje od strane publike se zove preventivna
cenzura.
Ep je junačka pjesma.

Mitološka slika svijeta

Između Ilijade i drugih epova starog vijeka postoji bitna razlika. Likovi
epaova staroistočnih naroda su teriomorfni: to su čudovišni likovi sa
životinjskim obilježajima. Likovi helesnke epike i Ilijade su antropomorfni
jer su bogovi uvijek dobijali ljudski oblik. U Homerovim epovima snažno je
naglašen antropocentrizam - čovjek je u središtu zbivanja u imjetnikove
pažnje, a sudbine junaka čisto su ljudske, bliske čitaocu i svevremene. Iako
likovi posjeduju snažne, herojske razmere, njihove su životne sudbine čisto
ljudske. U skladu sa vremenom i aktuelnom mitologijom svijet ljudi i svijet
bogova čvrsto su isprepleteni a ljudski život i djelovanje uslovljeni su
voljom bogova. Bogovi neprestano upliću svoje prste u sukob Ahejaca i
Trojanaca.

Skoro svaki ep zasnovan je na istorijskim događajima, obrađenim sa mnogo

slobode u pogledu likova, radnje i vremena, pa se, proučavajuči Ilijadu, prvo
moramo zapitati kakva veza postoji između epa i stvarnosti.

Mikenske glinene pločice predstavljaju svedočanstvo o odnosima između

Troje i matice Grčke, a ti odnosi teško da su uvek bili samo prijateljski.
Moguće je da je zajednički pohod vladara iz kontinentalne Grčke protiv
Troje pod vrhovnim vođstvom vladara Mikene činio istorijsko jezgro Ilijade.
Međutim, o takvom pohodu ni danas nema pouzdanih podataka - postoji
samo nepregledan niz hipoteza i njihovog pobijanja.

Homerova priča o Troji sadrži mnogo elemenata koji sasvim sigurno nisu
izvorno bili vezani za istoriju tog grada. U Ilijadi su se na okupu našli junaci
iz vrlo različitih mesta i razdoblja, što je omogućilo da se u kazivanje uključi
veliki korpus priča iz grčke (pra)istorije.

Postoje i elementi sasvim druge vrste, na primer otmica Helene kao razlog
za opsadu Troje - iza toga se krije drevni minojski mit o otmici boginje
plodnosti. Olimpski panteon (koji je baš posredstvom epa postao jedan od
konstitutivnih elemenata grčkog pesništva) je verovatno oblikovan prema
mikenskom uređenju. Vidimo mnogo sličnosti između homerskih prizora na
Olimpu i onih u Agamemnonovom taboru.

Priče iz raznih mitskih ciklusa koje su živele u tradiciji usmene junačke

epike takođe su inkorporirane u strukturu Ilijade. Naročito su zanimljiva
mesta koja se odnose na tebanski krug priča (preciznije - na događaje
opisane u Eshilovoj tragediji Sedmorica protiv Tebe i one koji su usledili:
trijumf epigona), jer se tu iza bogato razrađenog mita krije istorijsko
suparništvo između dva velika centra moći mikenske epohe. Ukazivanja na
druge mitove postoje i na onim mestima gde govorniku treba neki primer da
bi pojačao svoju argumentaciju. Najznačajniji primer nalazi se u devetom
pevanju Ilijade u kom je izložena priča o Meleagru - tu nailazimo na motiv
gneva koji ima centralno mesto u motivacijskoj strukturi Ilijade (Ahilejev
gnev). Pored Ilijade i Odiseje, deo trojanskog ciklusa bio je i ep Etiopida,
koji nije sačuvan, ali nam je njegov sadržaj poznat iz drugih izvora: opisivao
je kasnija dela i smrt Ahileja, a njegova borba sa etiopskim kraljem
Mnemonom imala je u njemu važno mesto.Mnogi elementi radnje
ponavljaju se u sličnom obliku u Ilijadi (u stvari, Etiopida je verovatno
mlađa i od Odiseje, ali se u njoj nalaze mnogo stariji elementi).

Još je tvorac „ Ilijade“ i „ Odiseje“, veliki Homer, govorio da je svijet

mitova i legendi dar Muza ljudima kao „ zaborav zla i oduška od svih briga“.
Upravo je Homer taj koji je dao pjesnički prikaz teogonije, rodoslova
bogova; prikaz njihovih obrednih naziva kao i pojedinosti njihovih kultova.
Antika (antiquus – stari) je pojam koji privlači pažnju ljudi već stoljećima, a
antički epovi i bajke prožeti mitovima našu maštu ispunjavaju svijetom koji
je pun fantastičnih priča i heroja sa nadnaravnim moćima.
Što se tiče same riječi mit, ona je izvedena od grčke riječi mythos, koja je
osnovica za odgovarajuću riječ u gotovo svim jezicima.
Etimologija grčke riječi mythos nije do kraja objašnjena; rječnici spominju
tek neke, nesigurne teorije. Zabilježena je prvi put kod Homera , gdje se,
međutim, javlja u širokom rasponu značenja, od riječ, govor, javno održani
govor, razgovor, izgovor do činjenica, prijetnja, zapovijest, zadatak, savjet,
namjera i priča, pripovijest.
Najčešće značenje, koje danas preovladava, jeste značenje kojem odgovara
naša riječ priča. Definiciju, koju ćemo danas najčešće čuti jeste da je mit
fantastična priča u koju se nekada vjerovalo.
Kako se razvijala grčka filozofija, razvijali su se i stavovi prema mitu, koji
su se sve više diferencirali. Tako se Heraklit i Ksenofan oštro suprotstavljaju
teoriji da je mit zabluda; Platon s jedne strane kritizira mit, dok s druge
strane upućuje na njegovu odgojnu funkciju, te s treće strane i sam poseže za
njim. Aristotel svoj stav o mitu izlaže Poetici navodeći da je „ mit duša
tragedije“.
No, bez obzira koje njegovo značenje bilo, ono što znamo i što je utvrđeno
jeste da je mit književnost, kao i cjelokupnu umjetnost, učinio čudesnom i
klasičnom. Grčka književnost postaje toliko klasična da se u skoro svim
kasnijim književnim periodima pisci vraćaju na antičku književnost i iz nje
crpe teme, principe i ideje za svoja djela. Tako se i u kasnijim književnim
izražajima mogu naći priče mitološkog karaktera. Mitologija nije samo
materija iz koje je izronila grčka književnost, ona je i arsenal, odnosno
podloga i osnova cijele grčke umjetnosti. Pored toga ona je tlo na kojem
poslije izrastaju nauka i filozofija.
Mitovi ne govore samo o čudnim stvarima u grčkom nasljeđu, oni govore o
postanku predmeta materijalne prirode, govore o postanku prirodnih sila,
govore o postanku svijeta i društva, i naravno govore o postanku samih
bogova. Iz ovoga vidimo da se mitološka slika razvila u više faza i u dužem
vremenskom periodu, odnosno cijela mitologija se razvila uporedo sa
sviješću i filozofijom grčkog društva.
Grčka mitologija ima svoju najvažniju pretpostavku o oblikovanju mita a
pretpostavka jeste pripisivanje svojstava ljudske psihe predmetima okoline.
Tako sve ono što nisu mogli shvatiti Grci opisuju mitskim pričama, a sve
ono što nisu mogli objasniti Grci pripisuju djelima bogova. Antički čovjek je
pod velikim utjecajem mitologije i religije, koje ga prate u njegovom
svakodnevnom životu. Grčki se čovjek zna nositi sa svojim bogovima, jer ih
je on oblikovao po svojoj slici i prilici.
Grčke mitološke figure su u potpunosti antropomorfizirane, a život bogova
na Olimpu se u mnogome ne razlikuju od života običnih smrtnika.
U grčkom mitu se izdvajaju dvije kategorije mitoloških figura, a to su:
besmrtni bogovi i heroji. Heroji od bogova otimaju tajne koje su im od
koristi, a bogovi te tajne ljubomorno čuvaju i na strašne muke stavljaju one
koji se odvaže da te tajne otkriju drugim ljudima. O tome svjedoče mitovi o
Prometeju, Atlantu, Tantalu i Sizifu. Najveći od svih je svakako mit o
Prometeju, koji je od bogova ukrao vatru i za to bio strogo kažnjen.
Sada uviđamo da je grčki mit uistinu nešto veliko i značajno, ali malo je
djela koje ga svjedoče. Iako je malo djela ostalo sačuvano, to naravno ne
znači da ona nisu pisana. Najveća djela iz ovog perioda su Homerova
„Ilijada“ i „Odiseja“. Ova djela slobodno možemo nazvati spomenicima
grčke književnosti, koji su rezultat dugotrajnog razvoja.
Homera možemo smatrati vladarom antičke književnosti, ali i pored toga
historičari književnosti ga smatraju nejasnim, neodređenim i
problematičnim. Književni historičari su oko velikog epskog pjesnika razvili
nešto što je poznato kao „homersko pitanje“.
Spekulacije oko Homera i njegovih djela započete su još davno. Prve sumnje
oko Homerovog autorstva i pjesničke sposobnosti izložila je heterička
kritika, koja se pita: „Da li je Homer autor svojih djela?“ Heretička kritika
stavlja pod upit i Homera kao stvarnu ličnost i smatra ga mitskom figurom.
Ono što se pripovijeda o njegovom životu, fantastično je: tajanstveno
vanbračno rođenje od boga, te osobno poznanstvo s mitskim ličnostima
epa.\l "
Došli su do spoznaje da je Homer živio u X stoljeću pr. n. e., a u to vrijema
Grci nisu imali pismo. Iz toga su izveli zaključak da bez pisma Homer ne bi
mogao napisati dva opširna epa kao što su „Ilijada“ i „Odiseja“. Teorija o
nepostojanju pisma oborena je kada je dokazano da su se Grci još u drugom
mileniju pr. n. e. koristili pismom „linearno B“.
Historičari su postavili tezu po kojoj je Homerova epika proizašla iz duge
tradicije usmenog epskog pjevanja. Do postavljanja ove teze došli su nakon
uočavanja sličnosti Hoverovih epova sa tradicionalnim usmenim epskim
pjevanjem. Podudarni elementi se očituju u izbjegavanju metričkog
opterečenja, težnji načelu „stih-rečenica“, sporosti u pripovjedanju,
skloniosti iscrpnim opisima, upotrebi tipičnih epskih tema i upotrebi
ustaljenih epskih izraza.
Ova podudarnost nije dala konačno i pouzdano rješenje. Najapsurdnija i
najsmešnija teza je bila ona o postojanju pravog i nepravog Homera. Do
zaključka su došli zbog uočavanja razlike u tempu „Ilijade“ i „Odiseje“.
Smatrali su da je pravi Homer onaj koji je napisao „Ilijadu“, koju odlikuju
brz tempo i jedinstven stil. Nepravi Homer je bio onaj koji je napisao
„Odiseju“, jer je ona sporijeg tempa i različitog stila. Za ovu tezu dato je
razumno i prihvatljivo rješenje. Razliku u stilu su obajsnili sazrijevanjem
Homerove ličnosti. Zaključili su da je „Ilijadu“ Homer napisao u mladosti i
da zbog toga ovaj ep ima brz i razdragan tempo, a „Odiseju“ je Homer
napisao u svojoj zrelosti pa je zbog toga staloženijeg i mirnijeg tempa. Ovo
je objašnjenje prihvatljivo, jer se podrazumijeva da epove nije pisao u isto
vrijeme.
Mnogi su se složili da je Homer svojim epovima obilježio antičku
književnost, ali ep „Odiseja“ ne samo da je obilježio taj period, već je postao
kralj mita i kolijevka iz koje će se kasnije razviti cijelo kraljevstvo mitova.
„Teoretičari tvrde da je Homer „Ilijadom“ Grcima dao bogove, a
„Odisejom“ mit i mitski svijet“\l ". U „Ilijadi“ se govori o ratu i herojskom
dobu drevne civilizacije pa je možemo nazvati tipičnim ratničkim epom, dok
je „Odiseja“ ep koji govori o mirnodopskom životu i možemo ga nazvati
„običnom svakodnevnicom“.
„Odiseju“ sa današnjeg aspekta gledišta možemo posmatrati kao bajku, čiju
je monotoniju iscrpne epske forme zamijenila živost Odisejevih putovanja i
lutanja po dalekim zemljama. „Odiseju“ možemo nazvati i avanturističkim
epom, čija je ljepota upravo u jednostavnoj i čistoj naraciji, koja je
pridonijela tome da nam se čitava atmosfera epa učini potpuno realističnom.
Čarolija cijelog epa leži u Odisejevom pripovijedanju, jer se u tom dijelu
uočava najviše mitova.
„Odiseja“ je ep o svakodnevnici, u kojoj glavni junak nije surovi snažni
ratnik polubožanskog porijekla, već realan čovjek. Homer nam je podario
„Odiseju“ kao ep o obiteljskom životu i obnavljanju rasturene obiteljske
zajednice. Središnji motiv u „Odiseji“ je nastojanje Odiseja da se nakon
dugog putovanja svijetom vrati svojoj ženi i svom sinu.Odisejev put nije
lagan, jer ga ometaju razne opasnosti, zamke i napasti, koje on pomoću svoje
domišljatosti sve svladava. Ta ogromna Odisejeva želja da se vrati svojoj
ženi Penelopi i sinu Telemahu, učinila je „Odiseju“ himnom o bračnoj
vjernosti. „Odiseja“ slavi brak kao trajno sjedinjavanje muškarca i žene.
Premda je Odisej junak velike snage on svoje zapreke svladava
snalažljivošću i mudrošću, a kroz zapreke ga vode vjernost i ljubav prema
Penelopi.
Radnju „Odiseje“ možemo podijeliti na dvije jednake polovine. Prvih
dvanaest pjevanja opisuju Odisejeve doživljaje do povratka na Itaku, kao i
sve ono što se u to vrijeme dešava na Itaci. Drugih dvanaest pjevanja govori
o Odisejevoj osveti nad proscima i o njegovom potpunom združivanju sa
ženom i sinom. Prva cjelina slavi mit u najvećem svjetlu i daje nam uvod u
potpunu mitsku sliku svijeta, dok nam druga cjelina daje samo jedan jedini
mit, a to je bračna vjernost.

Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima, a

korijen joj je u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi,
imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni,
više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom
svjetlosti, a živjeli su na Olimpu. Ova izvješća su prvobitno širena usmenom
pjesničkom tradicijom; danas grčki mitovi su poznati prije svega iz
starogrčke književnosti.

Olimpski bogovi
Zeus je s bogovima živio na Olimpu, bio je otac mnogih bogova i heroja. Iz
veza bogova sa smrtnicima rođeni su polubogovi i heroji. Grčki bogovi imali
su sve ljudske mane i vrline: oni vole, mrze, griješe u izvanbračnim vezama,
opijaju se medovinom. Na njih kao i na ljude djeluju Mojre (Srde).
·5 Zeus - otac mnogih bogova i junaka, gospodar neba i zemlje, bog
groma, munje i oluje.
·6 Afrodita - božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti.
·7 Apolon, Feb - bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i
kolonizacije te muške ljepote.
·8 Ares - bog rata i bojne vreve; simbol hrabrosti, silovitosti i junačke
snage.
·9 Artemida - božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka,
božica svadbe i poroda.
·10 Atena - božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja,
metalurgije i obrta.
·11 Demetra - božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita.
·12 Dioniz - bog plodnosti zemlje, bog vegetacije, vina, žena.
·13 Had - bog podzemnog svijeta.
·14 Heba - božica mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu.
·15 Hefest - bog kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre.
·16 Helije - bog Sunca.
·17 Hera - vrhovna je starogrčka božica, Zeusova žena i sestra; božica
braka.
·18 Hermes - glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika,
atletičara i trgovaca.
·19 Perzefona - Demetrina kći, Hadova žena, božica podzemnog svijeta.
·20 Posejdon - bog mora, vode, vladar potresa.
Zeus i Tetida, 1811.
·21 Kron - otac olimpskih bogova, bog žetve.
·22 Adonis - bog žita, smrti i ponovnog rođenja.
·23 Asklepije - bog liječništva.
·24 Eol - bog vjetra.
·25 Eros - bog ljubavi.
·26 Erinije - boginje osvete i prokletstva.
 ·27 Heraklo - sin Zeusa i kraljice Alkmene, polubog i junak.
·28 Hestija - božica je srca, ognjišta i doma.
·29 Leta - božica ratara i stočara.
·30 Mojre - božice životne sudbine.
·31 Morfej - bog sna.
·32 Muze - Zeusove i Mnemozinine kćeri, pokroviteljice znanosti i
umjetnosti:
·33 Euterpa - zaštitnica glazbe i lirske poezije
·34 Erato - zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva
·35 Kaliopa - zaštitnica epske poezije i govorništva
·36 Klio - zaštitnica povijesti i junačkog pjesništva
·37 Melpomena - zaštitnica tragedije
·38 Polihimnija - zaštitnica svete pjesme i himni, a također i
agrikulture i pantomime
·39 Talija - zaštitnica komedije i bukolike
·40 Terpsihora - zaštitnica korske lirike i plesa
·41 Uranija - zaštitnica astronomije.
·42 Nimfe - snage prirode utjelovljene u polubožanskim mladim ženama.
·43 Pan - bog šuma, njiva, zaštitnik stada i pastira.
·44 Tanatos - bog smrti.
·45 Zefir - bog zapadnog vjetra.
·46 Mitološka stvorenja
·47 Harpija
·48 Himera
·49 Hiron
·50 Kentaur
·51 Kerber
·52 Kiklop
·53 Lernejska Hidra
·54 Mantikora
·55 Minotaur
·56 Nemejski lav
·57 Pegaz
·58 Piton (mitologija)
·59 Satiri
·60 Nimfe
·61 Mojre
Junaci
·62 Ahilej
 ·63 Eneja
·64 Hektor
·65 Heraklo
·66 Jazon
·67 Odisej
·68 Perzej
·69 Tezej

Homersko pitanje
Neki istoričari i teoretičari književnosti smatraju da sva dela pripisana
Homeru zapravo potiču od više različitih izvora, ili onoga što mi zovemo
narodnim pesmama.

Kako su Ilijada i Odiseja među najstarijim delima grčke književnosti, i

zapadne književnosti uopšte, teško je ustanoviti da li su ove tvrdnje istinite,
isto kao što je teško utvrditi da je Homer, pesnik, zaista postojao.

Sve što znamo o Homeru dolazi iz spisa i učenja generacija koje su došle
godinama kasnije. Procenjuje se da je živeo negde između kraja 8. i početka
7. veka p.n.e., ali o tome nema pouzdanih dokumenata. Neki čak govore da
je Homer živeo i za vreme trojanskog rata (1193. do 1183. godine p. n.e.),
dok ga drugi smeštaju u period vekovima kasnije.

Mnogi antički gradovi se dovode u vezu sa poreklom ovog legendarnog

pesnika. Pominju se Smirna, Rodos, Kolofon, Salamina, Ijos, Argos, Atina.
Ipak, najrasprostranjenije učenje je da je Homer potekao iz eolskog grada
Smirna. Prema predanjima, bio je slep i život provodio putujući od grada do
grada, gde je živeo od recitovanja svojih pesama. Ova priča jeste
opšteprihvaćena, ali je mnogi istoričari smatraju samo legendom, jer opisuje
idealistični primer putujućeg pesnika, barda, odnosno rapsoda, kako su se
zvali u antičko doba. Prema tome, Homer može biti bilo ko ko se uputio
istom stazom pesnika lutalice.

Homerova dela, ona njemu pripisana, a pre svih Ilijada i Odiseja, smatraju
se za temelje književnosti. Pod uticajem Ilijade i Odiseje nastale su sve
grčke književne vrste. Nakon Homerovih epova, stvaraoci postaju umetnici,
dok su pre toga postojale samo narodne umotvorine koje nisu imale
autentičan izvor.

Homerov opus su izučavali učenici još u 6. i 5. veku p.n.e, odakle potiču

prvi istorijski spisi u kojima se on pominje. Sva dela su pisana u heksametru,
odnosno stihovima od šest metričkih jedinica (kao što su kod nas epske
pesme u desetercu, stihu od deset metričkih jedinica). Ovako je bilo lakše
rapsodima da zapamte pesme.
Homersko pitanje je kritika koja se bavi poreklom Homerovih dela. S
početka, Homeru su se pripisivale sve pesme epskog ciklusa, kao na primer
Tebaida, Epigona, Kiprija, zatim zbirka himni, neke manje pesme, kao i
šaljive i podrugljive pesme poput Kerkopi i Margit.

Međutim, još u doba pre početka nove ere postavljalo se pitanje da li je

Homer autor svih ovih dela. Čuveni antički istoričar Herodot, koji je živeo u
prvom veku p.n.e., jeste priznavao Tebaidukao Homerovo delo, ali ne i
Epigonu i Kipriju. Do kraja 4. veka, početkom aleksandrijskoga doba, spisak
dela ovog pesnika sveo se samo na Ilijadu i Odiseju.

Aleksandrijski filolozi Ksenon i Helanik su čak poricali Homeru i Odiseju,

jer su je smatrali za mnogo mlađu od Ilijade. S druge strane, Aristarh, koji je
bio njihov savremenik, govorio je da Ilijada i Odiseja jesu Homerova dela,
ali da u njima treba prepoznati grupe umetnutih stihova od strane pesnika u
različitom periodu. Ostali su i dalje postavljali Homera za autora epa,
smatrajući da je Homer Ilijadu prvu ispevao u mlađim, a Odiseju u starijim
godinama.

Moderna rasprava o poreklu Homerovih dela počinje kritikom nemačkog

filologa Fridriha Volfa iz 18. veka. Volf je želeo da naučno dokaže kako su
epovi Ilijada i Odiseja nastali od više pesama. On smatra da pesme čak nisu
ni pisane, već pevane godinama pre nego što ih je neko sakupio i sastavio u
epove. Putujući pesnici su vremenom menjali i dopunjavali pesme, a zatim
je jedan od njih pokušao da ih objedini u celinu.

Volf se smatra za začetnika moderne rasprave o Homeru, jer je podela u

razmišljanjima o Homeru započela pod uticajem njegove kritike. Nastaju
dve struje suprotstavljene u razmišljanjima – analitičari, koji su smatrali da
je Ilijadu i Odiseju napisalo više autora, iunitaristi, koji smatraju da je
postojao samo jedan autor.
Za: Postoji samo jedan autor
S druge strane, unitaristi brane jedinstvo Homerovih dela. Glavni adut
unitarista je celovitost radnje, odnosno događaja koji se dešavaju u epovima.
Naravno, ovo ne znači da se jedinstveni autor, bio to Homer ili ne, nije
služio pričama i legendama koje je sakupio iz naroda. Unitaristi misle da je
jedan isti pesnik sastavio ova dva dela u različitim životnim dobima, pa se
zbog toga donekle razlikuju stilovi kojima su dela napisana.

Oni problem neslaganja izjednačavaju sa neslaganjima u delima modernih

pisaca, čija se autentičnost i poreklo ne dovode u pitanje. Među filolozima
koji su branili ovu teoriju su i Erik Bete (1863–1940) i Ulrih von Vilamovic-
Molendorf (1848–1931).
Protiv: Nije postojao jedinstven autor
Analitičari, koji smatraju da su Ilijada i Odiseja nastale od ruku (ili jezika,
ako ćemo za pravo) više anonimnih autora, polaze pre svega od toga da su
epovi dugo kružili u usmenom predanju za vreme Homera i da jedan slepi
pesnik nije mogao da ih zapiše u to doba. Jedna od teorija, koju je
podržavao, između ostalih, i Karl Lahman (nemački književni kritičar 1793–
1851), jeste da su dela nastala od više jedinstvenih pesama. Druga, pak,
podrazumeva da je postojalo jezgro koje su činile dve kratke epske pesme,
takozvana prailijada i praodiseja.

Ova dela možda i jeste sastavio jedan pesnik, ali su kasniji pesnici i učenici
dograđivali i dopunjavali epove, od kojih su nastala dela koja znamo danas.
Još jedna teorija, takozvana teorija kompilacije, govori da sastavni delovi
Ilijade nisu pesme već čitavi epovi. Oni su mogli nastati u različitim dobima
i, naravno, od različitih autora, a da su tek kasnije sastavljeni u jednu celinu.
Krajem 18. stoljeća razvila se sumnja u Homerovo postojanje i započele su
rasprave o tzv. “homerskom pitanju”. Istraživači su se podijelili na dva
tabora. Prvi su bili analitičari – zastupali su mišljenje da pojedini dijelovi
homerskih epova potječu od raznih autora, a drugi su bili unitaristi – branili
su jedinstvo epova Ilijade i Odiseje i Homerovo autorstvo.
Ta dva tabora kasnije su se razvila u mnogo manjih tabora. Najpoznatije su
teorije tih tabora:
a) Teorija o samostalnim pjesmama (Karl Lachmann)
Ilijada je složena od više kraćih i zaokruženih samostalnih pjesama koje su
ispjevali različiti pjesnici u različito doba. Oni su uzimali građu iz iste priče.
Te su se pjesme širile usmenim putem, a prerađivali su ih i proširivali kasniji
pjesnici.
b) Teorija o jezgri ili proširenju (Gottfried Hermann)
Homer je ispjevao jezgru Ilijade i Odiseje. Te su jezgre bile u početku
malene i kratke pjesme, koje su kasniji pjesnici prerađivali i proširivali , dok
nisu od negdašnje male ”Prailijade” i ”Praodiseje” nastale sadašnja opsežna
Ilijada i Odiseja.
c) Teorija o prvobitnom jedinstvu ili unitarska teorija (G. W. Nitzsch)
Ova teorija nastoji dokazati temeljne misli koje Ilijadi i Odiseji daju
organsko jedinstvo. U Ilijadi je to izraženo u sudbini glavnog junaka Ahila,
koji je za svoju žestoku srdžbu kažnjen smrću najmilijeg prijatelja Patrokla.
Za organsko jedinstvo u Odiseji važno je kažnjavanje drskih riječi koje je
Odisej izustio protiv Posidona i kažnjavanje obijesnih prosaca. Oba je epa
ispjevao jedan pjesnik, ali se pri radu poslužio starijim samostalnim
pjesmama.
d) Teorija o kompilaciji (A. Kirchhoff)
Odiseja nije djelo samo jednog pjesnika, niti zbirka samostalnih i kasnije
mehanički nanizanih pjesama, već je ona starija jezgra koja je po određenom
planu u kasnije vrijeme obrađena i raširena, a sastojala se od dva dijela,
jednog starijeg i drugog mlađeg. Sastavili su ih različiti pjesnici u različito
vrijeme.
e) Teorija o jedinstvenoj pjesničkoj obradi (G. Finsler, D. Mulder, U. V.
Wilamowitz, E. Bethe)
Dosadašnji istraživači Homerovih epova stavljaju rad pjesnika u najranije
vrijeme, to jest na početak njegova postanka, a nedostatke u njemu pripisuju
umetcima iz kasnijih vremena, dok zastupnici ove teorije drže da je Ilijadu
sastavio nadareni pjesnik – umjetnik u doba kad je epsko pjesništvo bilo pri
završetku svog razvitka, a kao građa su mu poslužili stariji predlošci koji su
već bili pjesnički obrađeni.
Iz svega jasno izlazi da je rješavanje homerskog pitanja vrlo zapleten i težak
posao. Uza sve napore to pitanje nije ni do danas u cjelosti riješeno. Može se
reći da su Ilijada i Odiseja epovi nastali od materijala koji potječe iz
mikenskog doba, i to u maloazijskoj Grčkoj, u području Smirne i Hiosa, gdje
ni provala Dorana nije zgasila svjetlo kulture, a njihovim stvaraocem može
se smatrati Homer koji je živio u tom dijelu grčkog svijeta.