Riječ „rehabilitacija” latinskog je podrijetla i znači „re” — ponovno i „habilitatio•• osposobljavanje.

U
zdravstvenoj zaštiti rehabilitacija znači kompleksni proces osposobljavanja, tj. postizanja samostalnosti za
rad i život osoba koje su potpuno ili djelomično izgubile radnu sposobnost zbog ozljede, bolesti ili
prirođene mane. Efikasnost rehabilitacije ovisi o kompleksnosti procesa osposobljavanja, kontinuiranosti
i timskom radu (suradnji članova tima).

Rehabilitacijski tim čine liječnici, medicinske sestre, fizioterapeuti, radni terapeuti, logopedi, psiholozi.
socijalni radnici i drugi. Katkad nije moguće postići potpuni oporavak svih lîłnkeija pa nastupa određeni
stupanj invalidnosti. Bolesnika treba osposobiti za daljnji život i rad s određenim ograničenjem. Riječ
„invalid” potječe od latinske riječi „invalidus”, što znači nejak, nemoćan ili slab, a invalidnost je stanje
organizma pri kojem je trajno, potpuno ili djelomično smanjena sposobnost za rad i samozbrinjavanje.
Invalidnost može biti tjelesna, senzorna, mentalna ili je višestruka. Česta je posljedica bolesti, ozljede ili
prirodene mane živčanog sustava. Iako njezinu prirodu i veličinu ocjenjujemo tek kada su iskorištene sve
dostupne mogućnosti liječenja i rehabilitacije, u neuroloških bolesnika već se rano naslućuje po
simptomima i znakovima njihove bolesti. U organskom području najčešće su to lokomotorne smetnje
(npr. pareze, plegije, spastičnosti, ekstrapiramidni sindrom), u senzornom poremećaji vida, sluha, govora,
njuha ili okusa, a u mentalnom neuroze, depresije i teži poremećaji ličnosti. Neprepoznati ili zanemareni
mogu postati trajni, a pogrešnim postupcima, napose u psihičkom području, često se i pogoršavaju.
Psihički kompleksi (osjećaj manje vrijednosti, opterećenost aktualnom problematikom i neizvjesnost od
budućnosti) povećavaju se dugotrajnijim boravkom u bolnici. Promatranjem i komunikacijom s
bolesnikom medicinska sestra mora prepoznati plašljivost, nesigurnost, pesimizam koji dovodi do
povučenosti ili pasivnosti ili agresivnosti, frustraciju i druge poremećaje. Provedbom socijalne i radne
rehabilitacije te uključenjem i potporom članova obitelji smanjuje se i prevladava psihički kompleks, a
stvaraju se pozitivni stavovi. Važno je vratiti bolesnikovo povjerenje u sebe te smanjiti i/ili odagnati
nesigurnost.

Tlm zdravstvenih djelatnika i članovi obitelji ne bi smjeli očitovati nestrpljenje i sažaljenje. Trebaju imati
strpljenja, razumijevanja i biti potpora i podrška oboljelom.

Medicinska rehabilitacija programirani je skup postupaka namijenjenih eliminaciji ili ublažavanju bolesti i
njezinih posljedica te najvećem mogućem bolesnikovu fizičkom i psihičkom oporavku. Svrha joj je
prevencija invalidnosti, a, ako ona već postoji, maksimalno uspostavljati i razvijati još očuvane
sposobnosti, napose sposobnosti samozbrinjavanja. Uz medicinsku, prema potrebi uključuju se i
programi profesionalne i socijalne rehabilitacije. Važno je što prije početi s rehabilitacijom. Uspješnost
medicinske rehabilitacije ovisi: o vrsti oštećenja ili bolesti o pravom izboru terapije o suradnji i aktivnom
učenju o motivaciji oboljelog u ostvarenju programa rehabilitacije.