Vježba 2.

Ivana Matak

26.SLAJD
 Žena kojoj je dijagnosticiran karcinom dojke

Percepcija bolesti se sastoji od pet bazičnih vjerovanja koja se odnose na identitet

bolesti, njen uzrok, dužinu trajanja, potencijalne posljedice i mogućnost
liječenja/kontroliranja bolesti. Identitet bolesti se odnosi na opis, to jest dijagnozu koju
pacijent daje svojoj bolesti kao i na simptome koje povezuje s tom dijagnozom. Uzrok bolesti
se definira kao čimbenici ili situacije za koje pacijent vjeruje da su uzrokovali bolest. Upravo
određivanje uzroka pomaže pacijentu da si objasni bolest, kao i može li na nju utjecati. 95%
žena koje su oboljele od raka dojke imaju vlastito objašnjenje uzroka bolesti, koje u nekim
slučajevima nije u skladu s medicinskim stajalištem. Trajanje bolesti se odnosi na procjenu
koliko će bolest trajati. Sama procjena trajanja bolesti može utjecati na pridržavanje
liječničkih uputa. Nadalje, posljedice bolesti su procjena socijalnih, ekonomskih, tjelesnih te
drugih posljedica koje mogu uslijediti zbog bolesti. Kontrola, odnosno liječenje, odnosi se na
procjenu može li se bolest uspješno izliječiti ili kontrolirati. Prema novim istraživanjima su to
dvije odvojene pojave, pri čemu se liječenje odnosi na pacijentovo vjerovanje u kojoj mjeri
mu doktori mogu pomoći i postoji li lijek za bolest. Kontrola se odnosi na to smatra li pacijent
da svojim ponašanjem i odnosom prema bolesti može kontrolirati istu.

Dijagnoza, kao i liječenje raka dojke kod žena izaziva emocionalnu traumu te tjelesne
smetnje. Emocionalna trauma dovodi do gubitka kontrole, neizvjesnosti te povećanog osjećaja
ranjivosti. Stresni životni događaji i socijalna podrška utječu na emocionalno stanje pacijenta.
Nadalje, kada se postavi dijagnoza, pacijentica proživljava duboku psihološku uznemirenost
koja je obilježena teškim emocijama te brojnim pitanjima, pri čemu se javlja osjećaj
nesigurnosti kao i strah povezan s operativnim zahvatima. Prvi odgovor kod oboljelih koji se
javlja je strah od smrti, odnosno od patnje i bolnog umiranja. Pacijentice su uglavnom u
visokom stresu te se teže fokusiraju i obuzete su negativnim emocijama. Najuobičajeniji je
poricanje ili potiskivanje, a ono se iskazuje u nesvjesnom zaboravljanju ili nedozvoljavanju da
do svijesti dođu neki vanjski neugodni podražaji koji znače prijetnju ili opasnost. Dijagnoza
raka kod većine pacijentica izaziva tugu, ljutnju i pojačani strah. Uobičajena je pojava
povišene razine negativnih emocionalnih ishoda u prvih par mjeseci oboljenja, posebice
nakon dijagnoze, nakon toga negativne emocije se smanjuju i zadržavaju relativno stabilne
razine. Žene s rakom dojke ne doživljavaju dugotrajniji porast negativnih emocija. Također,
utvrđeno je kako optimizam utječe na smanjenje stresa, a optimističan pogled u vezi ishoda
operacije povezan je s nižom uznemirenošću. Uz navedeno, pacijentice koje su se na
humorističan način suočile sa svojom bolešću imaju niže razine uznemirenosti od onih koje
su poricale postojanje bolesti. Pacijentice s pesimističnim stavom na dijagnozu reagiraju s
beznadnošću i bespomoćnošću što ima negativan utjecaj na njihovo mentalno zdravlje.
 Psihološka pomoć je važan dio sveukupnog liječenja žene oboljele od raka dojke. S
njom treba započeti već od trenutka dijagnosticiranja bolesti, budući da spoznaja o raku dojke
može prouzročiti emocionalne i druge svakodnevne praktične poteškoće. Razgovor s
psihoterapeutom kroz višekratne susrete ne treba izbjegavati, jer takva pomoć značajno utječe
na kvalitetu života oboljele žene i njene obitelji.

Kao fizioterapeut možemo razgovarati s oboljelom osobom te joj pomoći pri provedbi
adekvatne tjelesne aktivnosti.

 Osoba s gubitkom vida

Osjetilo vida je dominantno ljudsko osjetilo putem kojega primamo 85% informacija i
neophodno je za percepciju i integriranje vizualnih podražaja iz okoline, ali je i temelj
kognitivnog, motoričkog, socijalnog i emocionalnog razvoja. Vid istovremeno služi kao alat
za obrazovanje (omogućava nam da naučimo razlikovati boje, oblike, sjene i kako reagirati
pravilno na određene poticaje) i sredstvo komunikacije (čitanje, viđenje boja, prepoznavanje
tuđih facijalnih ekspresija). Gubitkom vida nastaje određena neravnoteža u razvoju i
funkcioniranju čovjeka. Oštećenje vida senzoričko je oštećenje koje kod osoba uzrokuje
slabovidnost ili sljepoću. Oštećenje vida nije samo medicinski problem, već i psihološki,
socijalni, edukacijski itd. jer zahvaća cjelokupan razvoj i život pojedinca.

Okolina nema točnu predodžbu o vidnim sposobnostima slabovidne osobe te se stoga

često dogodi da okolina ima nerealna očekivanja od pojedinaca. Često ni same slabovidne
osobe nisu u potpunosti upoznate s konceptom vlastitog gubitka vida, te zbog toga mogu imati
izrazite teškoće kada trebaju definirati, opisati i objasniti svoje oštećenje, a problem nastaje i
kada trebaju zatražiti 2 pomoć od okoline. Ono što mnoge ljude zbunjuje, a u nekim
slučajevima može dovesti do nepovjerenja, sumnje ili dvojbi u stupanj oštećenja je normalan
izgled očiju, činjenica da osoba ne nosi naočale ili bijeli štap. Manjak razumijevanja okoline
(npr. netko hoda bez štapa, ali mora pitati broj autobusa) često dovodi do pretpostavki o općoj
sposobnosti slabovidnih pojedinaca što dovodi do nesrazmjernog gubitka povjerenja u
slabovidnog pojedinca.

Psihološki učinak oštećenja vida na razvoj osobnosti, identitet, pojam o sebi, sliku
tijela, samopoštovanje, obrazovanje, zapošljavanje itd. ovisi o spletu mnogih varijabli:
varijablama koje čine strukturu samog oštećenja vida (stupanj gubitka vida, dob u kojoj je
nastalo oštećenje), dispozicijskim varijablama (anatomsko-fiziološki uvjeti, funkcionalna
obilježja osoba), varijablama okoline u kojoj pojedinci žive (obitelj, prijatelji, karakteristike i
oblici ponašanja roditelja, poticaji za učenje, predškolske ustanove i škole, stavovi i odnosi
šire okoline), samoaktivnostima djeteta ili osobe oštećena vida (motivacija za učenje,
prevladavanje posljedica oštećenosti vida) i eventualnoj prisutnosti drugih poremećaja.
Prilagodba je kontinuirani proces prilagođavanja na svakodnevne životne zahtjeve uz dodatak
oštećenja vida i uključuje kognitivnu, bihevioralnu i afektivnu komponentu. Proces
prilagodbe nije nepromjenjiv već dinamičan i fluidan. Ponekad se može dogoditi regresija u
neku od ranijih faza i onda je ključno pomoći osobi da ne zastane u toj fazi. Prilagodba nije
zadovoljavajuća dok pojedinac ne dostigne samoprihvaćanje i samopoštovanje prvenstveno
kao osoba, a zatim kao osoba koja je slijepa ili slabovidna. Neke osobe prođu kroz sve faze
dok se u potpunosti ne prilagode, a neke prođu samo kroz pojedine faze

Kao fizioterapeut možemo pomoći osobi s gubitkom vida oko prilagodbe na situaciju i
raznim savjetima kako da nešto učini na lakši način.

59.SLAJD
1. Trenutno stanje boli

Što Vas boli? Osjećate li tu bol konstantno ili povremeno? Na ljestvici od 1 do 10 koliko Vas
boli? Jeste li pokušali nekim pokretom ublažiti bol?

2. Povijest boli i bolesti

Jeste li već prije imali takvu vrstu boli? Kada Vas najviše boli? Povezujete li možda bol s
nekom svakodnevnom aktivnošću? Jeste li u mlađim danima imali kakvu traumu?

3. Medicinski tretmani

Jeste li ikada išli na kakve tretmane? Jeste li išli na masaže? Jeste li pili kakve lijekove? Imate
li neke svoje metode?

4. Okolnosti – drugi utjecaji – ostalo

Opišite svoj jedan dan. Kojom fizičkom aktivnosti se bavite dnevno? Imate li nekog da Vam
pomogne kada Vas uhvati bol? Na kakvom krevetu spavate?