Stručni priručnik

za program osposobljavanja za poslove

instruktora rekreativnog kajak-kanua

Izradili:
Sanja Jozić
Miroslav Horvat
Boris Dujmić
Tonći Mašina
 Sanja Jozić

Miroslav Horvat

Boris Dujmić

Tonći Mašina

INSTRUKTOR/ICA REKREATIVNOG KAJAK-

KANUA
Stručni priručnik

Učilište Ambitio

Zagreb, 2019.

1
Sadržaj
1. OSNOVE KOMUNIKACIJE U TURISTIČKO-REKREATIVNOM BAVLJENJU SPORTOM......................... 7

1.1. Uvod u komunikacijske vještine .............................................................................................. 7

1.1.1. Verbalna i neverbalna komunikacija ............................................................................... 7

1.1.2. Čimbenici koji utječu na komunikaciju .......................................................................... 13
1.1.3. Kulturalne i jezične prepreke u komunikaciji ................................................................ 14
1.2. Vještina vođenja razgovora i pravila razgovora .................................................................... 17

1.2.1. Pravila davanja povratne informacije i konstruktivne kritike........................................ 19

1.3. Preduvjeti uspješne komunikacije ......................................................................................... 20

1.3.1. Samopoštovanje i slika o sebi ........................................................................................ 20

1.3.2. Stereotipi i predrasude .................................................................................................. 22
1.4. Aktivno slušanje i asertivnost ................................................................................................ 23

1.4.1. Aktivno slušanje............................................................................................................. 23

1.4.2. Empatija i asertivnost .................................................................................................... 26
1.4.3. Ja-poruke ....................................................................................................................... 29
1.5. Specifičnosti komunikacije s osobama različite dobi ............................................................ 30

1.5.1. Komunikacija s djecom i adolescentima........................................................................ 30

1.5.2. Komunikacija sa starijim osobama ................................................................................ 31
1.6. Komunikacija u konfliktnim ili zahtjevnim situacijama ......................................................... 32

1.6.1. Moguće konfliktne i zahtjevne situacije (sukobi) .......................................................... 32

1.6.2. Nezadovoljni klijenti i upravljanje negativnim povratnim informacijama klijenata...... 34
2. OSNOVE ANATOMIJE I FIZIOLOGIJE TIJEKOM TJELESNE AKTIVNOSTI U TURISTIČKO-REKREATIVNE
SVRHE .................................................................................................................................................... 35

2.1. Uvod ...................................................................................................................................... 35

2.2. Sustav organa za kretanje (lokomotorni sustav) ................................................................... 36

2.2.1. Koštani sustav ................................................................................................................ 36

2.2.2. Koštani prijelomi............................................................................................................ 39
2.2.3. Spojevi među kostima ................................................................................................... 39
2.2.4. Spojevi i zglobovi kralježnice ......................................................................................... 41
2.2.5. Spojevi i zglobovi gornjih udova .................................................................................... 43
2.2.6. Spojevi i zglobovi donjih udova ..................................................................................... 44
2.2.7. Ozljede zglobova............................................................................................................ 47

2
 2.3. Mišićni sustav ........................................................................................................................ 48

2.3.1. Leđni mišići .................................................................................................................... 49

2.3.2. Mišići prsnog koša ......................................................................................................... 50
2.3.3. Trbušni mišići ................................................................................................................. 50
2.3.4. Mišići gornjeg uda ......................................................................................................... 51
2.3.5. Mišići donjeg uda........................................................................................................... 52
2.3.6. Fiziologija mišića ............................................................................................................ 53
2.3.7. Energija i energetski kapaciteti ..................................................................................... 53
2.3.8. Ozljede mišića ................................................................................................................ 54
2.4. Krvožilni sustav ...................................................................................................................... 54

2.4.1. Promjene u krvnom tlaku za vrijeme mišićne aktivnosti............................................... 55

2.4.2. Sportsko srce ................................................................................................................. 56
2.4.3. Promjene u aerobnom metabolizmu nakon aerobnog treninga opće izdržljivosti ....... 56
2.4.4. Hipertrofija mišića ......................................................................................................... 56
2.4.5. Promjene u frekvenciji srca za vrijeme bavljenja sportom ........................................... 57
2.4.6. Osnovne funkcije krvi .................................................................................................... 57
2.4.7. Promjene u tjelesnim tekućinama tijekom bavljenja sportom ..................................... 58
2.4.8. Promjene u krvi za vrijeme bavljenja sportom .............................................................. 58
2.5. Dišni sustav ............................................................................................................................ 59

3. OSNOVNA TEHNIKA TURISTIČKO-REKREATIVNOG KAJAK-KANUA ............................................... 61

3.1. Osnove razvoja kajak-kanua .................................................................................................. 61

3.1.1. Kratki povijesni pregled razvoja kajak-kanua u svijetu i u Hrvatskoj............................. 61

3.1.2. Specifičnosti kajak-kanua i rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj ............................ 64
3.2. Uvod u bavljenje kajak-kanuom ............................................................................................ 65

3.2.1. Razlika između kajaka i kanua ....................................................................................... 65

3.2.2. Oprema .......................................................................................................................... 66
3.3. Vrste kajaka i kanua............................................................................................................... 67

3.3.1. Kajaci i kanui za mirne vode .......................................................................................... 67

3.3.2. Kajaci i kanui za divlje vode ........................................................................................... 68
3.3.3. Morski kajaci .................................................................................................................. 69
3.3.4. Kajaci sit in i sit on top ................................................................................................... 70
3.3.5. Vrste vesala za kajak i kanu ........................................................................................... 70

3
 3.4. Druga/ostala oprema ............................................................................................................ 72

3.4.1. Prsluk za spašavanje ...................................................................................................... 72

3.4.2. Zaštitna kaciga ............................................................................................................... 73
3.4.3. Zaštitna odjeća .............................................................................................................. 74
3.4.4. Skladištenje i održavanje kajaka, kanua i opreme ......................................................... 75
3.5. Nošenje kajaka i kanua te priprema sve potrebne opreme .................................................. 76

3.6. Ulaženje i izlaženje iz kajaka i kanua na vodi ........................................................................ 78

4. OSNOVNI ELEMENTI TURISTIČKO-REKREATIVNOG KAJAK-KANUA .............................................. 79

4.1. Zagrijavanje i istezanje .......................................................................................................... 79

4.2. Osnovni elementi tehnike u kajaku i kanuu .......................................................................... 80

4.2.1. Pravilan položaj veslača u kajaku .................................................................................. 81

4.2.2. Pravilan položaj veslača u kanuu ................................................................................... 81
4.2.3. Držanje vesla i zaveslaj u kajaku .................................................................................... 82
4.2.4. Držanje vesla i zaveslaj u kanuu .................................................................................... 83
4.3. Načini podučavanja osnovnih elemenata kajaka i kanua ...................................................... 86

4.3.1. Ispravljanje pogrešaka ................................................................................................... 87

4.3.2. Sredstva za ispravljanje pogrešaka ................................................................................ 87
4.3.3. Specifičnosti podučavanja kajak-kanua s obzirom na uzrasnu dob i prethodno iskustvo
88
4.4. Specifičnosti kajak-kanua u turističko-rekreativnoj ponudi .................................................. 89

4.4.1. Svrha kajak-kanua u rekreativnom smislu..................................................................... 89

4.4.2. Kajakaštvo kao unapređenje turističke ponude ............................................................ 89
4.4.3. Različitosti kajak-kanua s obzirom osobitosti vode ....................................................... 90
5. ZAŠTITA NA RADU I PRVA POMOĆ ............................................................................................... 94

5.1. Uvod u zaštitu na radu .......................................................................................................... 94

5.1.1. Svrha i cilj zaštite na radu .............................................................................................. 94

5.1.2. Ozljede na radu, profesionalne bolesti, bolesti u vezi s radom i propisi koji reguliraju to
područje 94
5.1.3. Sprječavanje nezgoda na radu; ljudski čimbenik kao uzrok nezgode ........................... 95
5.2. Obveze i prava poslodavaca i radnika iz zaštite na radu sukladno zakonskim propisima..... 96

5.2.1. Poslodavac ..................................................................................................................... 96

5.2.2. Radnik .......................................................................................................................... 100

4
5.3. Opasnosti, štetnosti i napori u radnom okolišu .................................................................. 100

5.3.1. Mehaničke opasnosti................................................................................................... 101

5.3.2. Opasnost od električne struje ..................................................................................... 101
5.3.3. Opasnost od požara i eksplozije .................................................................................. 102
5.3.4. Toplinske opasnosti ..................................................................................................... 102
5.3.5. Štetnosti ...................................................................................................................... 103
5.3.6. Napori .......................................................................................................................... 104
5.4. Osposobljavanje iz zaštite na radu ...................................................................................... 105

5.4.1. Osposobljavanje iz zaštite na radu .............................................................................. 105

5.4.2. Osposobljavanje radnika za rad na siguran način ....................................................... 105
5.4.3. Osposobljavanje radnika za zaštitu od požara ............................................................ 106
5.4.4. Osposobljavanje radnika za provođenje evakuacije i spašavanja ............................... 106
5.4.5. Osposobljavanje radnika za pružanje prve pomoći ..................................................... 107
5.4.6. Stručno osposobljavanje radnika ................................................................................ 107
5.4.7. Posljedice neprovođenja zaštite na radu za poslodavca ............................................. 108
5.5. Prva pomoć .......................................................................................................................... 109

5.5.1. Redoslijed postupaka osnovnog održavanja života..................................................... 109

5.6. Opstrukcija dišnog puta stranim tijelom ............................................................................. 112

5.7. Ozljede ................................................................................................................................. 114

5.7.1. Prva pomoć kod ozljeda .............................................................................................. 114

5.7.2. Prva pomoć kod oštećenja kosti .................................................................................. 115
5.7.3. Prva pomoć kod krvarenja iz nosa ............................................................................... 116
5.7.4. Prva pomoć kod krvarenja iz uha i usta ....................................................................... 116
5.7.5. Prva pomoć kod ozljede oka........................................................................................ 116
5.7.6. Prva pomoć kod potresa mozga .................................................................................. 116
5.7.7. Prva pomoć kod opeklina ............................................................................................ 117
5.7.8. Prva pomoć kod ozljeda nastalih djelovanjem kiselina ili lužina ................................. 117
5.7.9. Prva pomoć kod smrznuća i smrzotina ........................................................................ 117
5.8. Bolesti na radu..................................................................................................................... 118

5.8.1. Prva pomoć kod toplotnog udara i sunčanice ............................................................. 118

5.8.2. Prva pomoć kod udara električnom strujom i gromom .............................................. 118
5.8.3. Prva pomoć kod utapanja............................................................................................ 118
5.8.4. Prva pomoć kod šoka................................................................................................... 119

5
 5.8.5. Prva pomoć kod gušenja ............................................................................................. 119
5.8.6. Prva pomoć kod napada epilepsije.............................................................................. 119
5.8.7. Prva pomoć kod nesvjestice ....................................................................................... 119
5.8.8. Prva pomoć kod dehidracije ........................................................................................ 120
5.9. Sanitetski materijal za prvu pomoć ..................................................................................... 121

6. LITERATURA ................................................................................................................................ 123

6
1. OSNOVE KOMUNIKACIJE U TURISTIČKO-REKREATIVNOM
BAVLJENJU SPORTOM

1.1. Uvod u komunikacijske vještine

Komunikacija je proces razmjene misli, osjećaja i poruka koji se nužno odvija kad
postoji interakcija. Svrha komunikacije jest primanje i davanje informacija, rješavanje
problema, donošenje odluka i zadovoljavanje potreba.

U sportu općenito komunikacija ima nezamjenjivo mjesto, a neke od najvažnijih

vještina jesu aktivno slušanje, identificiranje i rješavanje problema te davanje konstruktivne
povratne informacije. Instruktori koriste poruke kao sredstvo komunikacije, a verbalnim i
neverbalnim znakovima šalju poruke klijentima, dok oni pak trebaju tu poruku prihvatiti i u
konačnici je razumjeti. Za uspješan rad u ulozi instruktora u nekome sportu važno je ovladati
komunikacijskim vještinama i prenijeti svoje znanje na klijente/polaznike poduke. Ako je riječ
o turističkom doživljaju, upravo komunikacija sa svima uključenima u pružanje turističke
usluge čini doživljaj više ili manje kvalitetnim u percepciji klijenta.

1.1.1. Verbalna i neverbalna komunikacija

S obzirom na način komuniciranja komunikaciju dijelimo na verbalnu i neverbalnu.

Verbalna komunikacija uključuje prijenos riječi različitim komunikacijskim kanalima,

stoga se može odvijati putem govorenoga ili pisanoga jezika, dok se neverbalna odnosi na
geste, držanje tijela, izraz lica, pogled, dodir, vanjski izgled i prostor. Pri govornome
komuniciranju, za razliku od pisanoga, svaku poruku čine još tri komponente: korištenje glasa,
pokreti tijela (mimika i gestikulacija) i sama okolina u kojoj se komunikacija odvija.

Paraverbalna komunikacija odnosi se na neverbalne znakove koji prate verbalnu

poruku, npr. intonacija.

Naglasci u paraverbalnoj komunikaciji:

1) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? Ne sviđam ti se?

2) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? A ne netko drugi?

3) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? A ne neku drugu?

4) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? Postoji li razlog?

7
5) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? Umjesto da ideš sama?

6) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? Umjesto da ostaneš doma?

7) Zašto ja tebe ne bih izveo van večeras? A ne sutra?

Neverbalni znakovi mogu se još podijeliti na:

• Izraz lica

Izrazom lica pokazuju se emocije, a dobro razlikujemo šest osnovnih emocija. Mnoga
istraživanja pokazuju da su izrazi lica kojima se te emocije pokazuju urođeni.

Slika 1. Izrazi lica

Srdžba ili ljutnja: ljutiti ljudi skupljaju i spuštaju obrve da bi se namrštili te im se iznad
korijena nosa stvaraju bore. Oči su sužene, usne često stisnute, a čeljusti napete.
Strah: strah se na licu raspoznaje putem očiju koje zure, usta su zategnuta i povučena
unatrag.
Gađenje: osoba koja osjeća gađenje često ima nabranu gornju usnu, a donja je
spuštena. Nos je nabran i podignut, kao i nosnice te obrazi, donji očni kapak obično se podiže
i stvara bore oko očiju.
Iznenađenje: oči se otvore i rašire, obrve su podignute, a čelo se nabora, usne su
opuštene pri čemu donja usna, kao i vilica, „pada“.
Sreća: kada su ljudi sretni, osmjehuju se, smiju, ponekad i plaču. Sreća utječe na donji
dio lica i područje oko očiju. Kada osjećamo sreću, osmijeh uključuje i pokazivanje zubi, a oko
očiju formiraju se sitne bore.
Tuga: lice je obješeno, a mišići lica mlitavi; usta vise, a unutarnji krajevi obrva lagano
se podižu stvarajući bore preko korijena nosa.

8
 • Osmijeh

Uspješni poslovni ljudi često se smiješe i time pokazuju da su prijateljski raspoloženi,

pristupačni i ugodni kao ljudi, no osmijeh ne smije biti prevelik i ne smije trajati predugo jer
ljudi tada mogu pomisliti da ste nervozni ili neiskreni.

• Pogled i kontakt očima

Ako sugovornika predugo gledate (buljite), osoba će možda smatrati da želite pokazati
da ste jači i superiorniji od nje. Spuštanje pogleda obično se tumači kao znak popuštanja ili
neki negativan osjećaj. Ako razgovarate s grupom ljudi, onda je važno pomicati pogled s jedne
osobe na drugu tako da se nitko ne osjeća isključenim.

• Geste i položaj tijela

Geste i položaji tijela manje su pod kontrolom svijesti nego izrazi lica. Dva temeljna
sklopa gesti i pokreta tijelom koja ćete zapaziti mogu se nazvati otvorenim i zatvorenim
govorom tijela. Oni odaju dojam opuštenosti i otvorenosti prema sugovorniku ili pak
zatvorenosti i obrambenoga stava. Osoba koja se ne osjeća ugodno u nečijem društvu često
zauzima tzv. zatvoreni položaj – prekriži ruke i/ili noge, a ispred sebe drži neki predmet, poput
torbe i sl. Na početku razgovora s nepoznatom osobom donekle zatvoren položaj tijela smatra
se normalnim, no kako tijekom razgovora stječemo povjerenje, tako i naš položaj postaje
otvoreniji.

Slika 2. Zatvoren govor tijela Slika 3. Otvoren govor tijela

• Udaljenost sugovornika

Stupnjevi fizičke blizine ovise o stupnju bliskosti:

• intimna zona – oko 30 cm (u situacijama koje izražavaju bliskost, znak povjerenja)

• osobna – od 30 cm do 1 m (bliski prijatelji i parovi u javnosti)
• socijalna - od 1 do 3 m (svakodnevne situacije i poslovni susreti)
• javna – više od 3 m.

9
 Prihvatljiv razmak od osobe u poslovnome okruženju jest od 60 cm do 1,5 m.

Prihvatljiv razmak plod je kulturalnih razlika i osobina ličnosti pojedinoga klijenta.

Primjerice Mediteranci i Arapi podnose nešto manji razmak nego Englezi i Europljani iz
sjevernih zemalja. Racionalne, socijalno anksiozne i/ili introvertirane osobe vole veću distancu
od ekstrovertiranih tipova ljudi. Dakle osobe, koje se osjećaju nelagodno u blizini drugih ljudi
i koje su povučenije, bit će sklonije zauzimati veći razmak u komunikaciji od osoba koje su
otvorenije spram drugih ljudi i više vole biti u društvu drugih.

• Prostorni raspored sudionika

Prostorni raspored sudionika ovisi o tipu interakcije i odnosima među sudionicima.

Primjerice osobe koje su odnosu suradnje (npr. kolege na poslu) sjedit će za stolom jedna kraj
druge. Osobe u situaciji natjecanja ili u različitom statusu (npr. razgovor zaposlenika s
nadređenim) sjedit će za stolom jedna nasuprot drugoj. U situaciji savjetovanja, dogovaranja
i sl. preporuča se da osobe sjede jedan do drugoga, pod pravim kutom, a ne jedan nasuprot
drugog, kao bi se izbjegao odnos nadređenosti.

Slika 4. Prostorni raspored sudionika

• Tjelesni dodir

Upotreba dodira u komunikaciji u velikoj je mjeri određena kulturom, ali i individualnim

razlikama. Dodiri usmjereni na vlastito tijelo, kojima komuniciranje obično nije svrha, mogu
odražavati određeno stanje pojedinca. Pritom treba voditi računa o tome koji se dio tijela
dodiruje (lagani dodir nadlaktice najsigurnije je mjesto).

• Vanjski izgled

Vanjski izgled (odjeća, miris…) šalje poruke o našoj osobnosti, obrazovanju, društvenoj
pripadnosti, stavovima, čak i o emocionalnome stanju.

10
 Na prvi dojam, koji ostavljamo na našeg klijenta, može utjecati i naš izgled, tj. naša
odjeća.

Istraživanja su pokazala da sugovornik smisao određene poruke dobiva samo 7 %

putem sadržaja (onoga što govorimo), a 38 % putem intonacije i 55 % putem mimike/geste.
Zbog toga je za vrijeme „instruktivnog razgovora“ i razgovora s klijentima jako bitno
neprestano voditi računa o tome koje signale šaljemo svojom neverbalnom komunikacijom.

Slika 5. Odnos utjecaja verbalne, neverbalne i paraverbalne komunikacije u prijenosu poruke

Između verbalne i neverbalne komunikacije postoje neke razlike u vezi sa stupnjem

kontrole osobe nad vlastitom komunikacijom pa je tako verbalna komunikacija pod kontrolom
naše svijesti, dok je za neverbalnu to samo djelomično točno (npr. ne možemo svjesno utjecati
na crvenjenje). Osim toga neverbalni znakovi nemaju uvijek jednako značenje za sve kulture
kao ni za sve ljude.

Neka istraživanja sugeriraju da komplementarni neverbalni signali također mogu

pomoći da se verbalna poruka zapamti. Osoba čije držanje odražava zbunjenost dok odgovara
na pitanja zahtjevnoga klijenta pokazuje neverbalno ponašanje koje dopunjuje verbalno. Kad
je jasnoća od krajnje važnosti, trebalo bi nam biti posebno važno postići da se značenja
verbalnoga i neverbalnoga ponašanja uzajamno dopunjuju.

Kad verbalna i neverbalna poruka nisu usklađene jedna s drugom, slušatelj više vjeruje
neverbalnoj poruci. Naime neverbalni signali prenose više informacija i više im se vjeruje nego
skupini verbalnih jer su neki oblici neverbalnoga ponašanja spontaniji i teže ih je lažirati nego
neke druge.

11
 Pitanja za ponavljanje:

1. Mogu li se vještine komunikacije naučiti?

Odgovor: Komunikaciju je, kao i svaku drugu vještinu, moguće poboljšati i unaprijediti. Lakše
je unaprijediti verbalnu komunikaciju jer smo je svjesniji.

2. Koji su pokreti više pod kontrolom naše svijesti?

a) pokreti lica

b) pokreti tijela

Odgovor: b) Budući da znamo da ljudi opažaju naše lice, pokreti lica pod jačom su
kontrolom naše svijesti nego pokreti tijela.

3. Komunikacijske se vještine, kao i mnoge druge, mogu i moraju sustavno učiti. Da biste
bolje upoznali vlastite načine komuniciranja, morate biti spremni opažati vlastito ponašanje,
razmišljati o njemu, biti samokritični. Da biste mogli unaprijediti vlastite komunikacijske
vještine, prvi je korak uočiti kada vaše ponašanje nije odgovarajuće. U tom smislu pokušajte
sami sebe procijeniti kroz upitnik „SAMOPROCJENA KOMUNIKACIJSKIH VJEŠTINA“.

1. Kako govorim (brzo/sporo, glasno/tiho, energično ili ne)?

2. Počinjem li govoriti prije nego što je sugovornik završio misao?
3. U kojim situacijama i s kojim ljudima ostajem bez riječi?
4. Što radim, mislim, osjećam kad su sugovornici verbalno agresivni?
5. Što radim, mislim, osjećam kad sugovornik ne želi razgovarati i kad šuti?
6. Što radim, mislim, osjećam kad se osoba s kojom razgovaram rasplače?
7. Koje ljude, kakve priče teško slušam?
8. Koja je moja uobičajena poštapalica ili gesta?
9. Što mi je teže: slušati ili voditi glavnu riječ na nekome sastanku?
10. Na kojoj se udaljenosti od sugovornika najbolje osjećam?
11. Koji je moj uobičajeni položaj tijela dok razgovaram?
12. Što bih od navedenih aspekata komunikacije najviše željela/želio promijeniti?

Ovdje nema točnih i netočnih odgovora, cilj je da promislite o svakome odgovoru.

12
1.1.2. Čimbenici koji utječu na komunikaciju

Čimbenici koji utječu na razumijevanje verbalne komunikacije:

 sociodemografski:

◦ kulturne razlike (grupe različite etničke, geografske i vjerske pripadnosti

različito verbalno i neverbalno komuniciraju, npr. dijalekti, geste)

◦ obrazovne (npr. stručni izrazi različito su razumljivi osobama različite

obrazovne razine)

◦ dob (npr. neformalni jezični izrazi mlađih generacija mogu biti potpuno
nerazumljivi starijim generacijama)

◦ spol (npr. žene pružaju više riječi podrške u razgovoru)

 intonacija i glasnoća govora, npr. Što se dogodilo? možemo izreći ljutitim ili zabrinutim
tonom glasom što će itekako utjecati na smisao poruke

 neodređeni, nejasni izrazi npr. Predajte seminarski rad što je prije moguće!

Čimbenici koji utječu na razumijevanje neverbalne komunikacije:

• sposobnost dekodiranja neverbalnih znakova (npr. savjetnici su učinkovitiji u

savjetovanju ako su vješti u prepoznavanju promjena u neverbalnome ponašanju
svojega klijenta)

 uloge sudionika u komunikaciji – odnos (npr. kada se uspostavi odnos povjerenja

između učitelja i učenika ili instruktora i klijenta, komunikacija je bolja)

 utjecaj situacije (društvene norme, što je prikladno u kojoj situaciji, npr. hoćemo li s
korisnikom razgovarati o njegovim zdravstvenim podacima pred ostalima)

 prisutnost drugih ljudi (npr. ako se nađemo u nepoznatome društvu, način njihova
odijevanja i sl. može nas upućivati na to kakvo se komuniciranje i od nas očekuje).

13
1.1.3. Kulturalne i jezične prepreke u komunikaciji

Komunikacija s pripadnikom druge kulture, izvor je brojnih izazova počevši od jezičnih

barijera do vrlo specifičnih obrazaca ponašanja. Procjena zadovoljstva nekim sportskim
tečajem ili podukom djelomice će ovisiti o nekim individualnim karakteristikama klijenta, no
kultura može snažno odrediti smjer tog zadovoljstva. Instruktor pritom treba iskazati veliku
sposobnost prilagodbe različitim klijentima/turistima i s kulturalnog aspekta.

Što je kultura instruktora različitija u odnosu na kulturu klijenta, veća je vjerojatnost

nesporazuma, nezadovoljstva, kulturalnog šoka i drugih posljedica nesporazuma u
komunikaciji.

Kultura domaćina je kultura je zemlje u koju klijent kao turist dolazi i uključuje niz
aspekata, od jezika, tradicije, vjerovanja, do odijevanja, prehrane i pravila društvenog života.
Kultura turista odnosi se na kulturu države iz koje turist dolazi, a čije vrijednosti donosi sa
sobom. Primjerice na kakav su standard usluge naviknuti, vrsta hrane koju preferiraju, način
odijevanja, preferirani oblik zabave, pravila komuniciranja itd.

Govoreći o sadržaju komunikacije, kultura također diktira:

 koje su teme uopće dozvoljene, a koje su tabu (primjerice kod nas je nepristojno pitati
nekoga koliko zarađuje, a strancima se u turističkim vodičima savjetuje da ne
komentiraju hrvatsko-srpske odnose)

 koliko duboko jest prikladno propitivati određenu temu

 kako se iznose argumenti (npr. oslanjanje na činjenice ili na osjećaje)

 u različitim kulturama, različite se stvari smatraju duhovitima pa svakako treba

izbjegavati pričanje bilo kakvih etničkih, seksističkih, rasnih, političkih, kulturalnih i
vjerskih šala pripadnicima drugih kultura.

Verbalna i neverbalna komunikacija podložne su djelovanju kulture, npr. u našoj je

kulturi gledanje sugovornika u oči pristojno, dok je u nekim istočnjačkim kulturama to znak
nepoštovanja, posebice ako je sugovornik muška, starija osoba, višega statusa.

Promotrimo sljedeći primjer: na pitanje svoje njemačke domaćice želi li čaj, Kineskinja
ljubazno odgovara: Ne, hvala. Ona ne dobiva čaj i u društvu se javlja neugodna napetost.
Naime Kineskinja je uvrijeđena zbog neizrečenih kulturalnih razlika. Za Kineskinju je zapovijed
pristojnosti najprije odbiti čaj, ali ona očekuje da se ponuda ponovi ako je domaćica zaista
ozbiljno mislila i ako je ona dobrodošla kao gost. Za Nijemce takvo odbijanje jednostavno znači
odbijanje i njemačka domaćica ne želi ispasti nametljiva.

14
Evo još nekih primjera:

• U azijskim kulturama nije prikladno pretjerano izražavati bilo koju emociju, dok je to
u mediteranskim kulturama dopušteno, npr. lica Japanaca poprilično su bezizražajna
jer smatraju da je u javnosti nepristojno pokazivati osjećaje.

• Odgoj usmjeren na uključenost u grupu prosječnoga Japanca drži podalje od

sučeljavanja i konfrontacije u komunikaciji te time i podalje od osobnih sukoba.

• U zapadnoj kulturi kontakt očima znak je iskrenosti i samopouzdanja, no gledanje u

oči u Japanu može se smatrati prkosom i izazivanjem.

• Za arapske narode širokogrudnost je način kako se stječe čast i ugled pa ćemo tako
uvrijediti domaćina ako odbijemo popiti kavu neovisno o tome je li riječ o kućnome
posjetu ili poslovnome sastanku.

• Povezanost među ljudima u latinoameričkoj kulturi odražava se u neverbalnoj

komunikaciji pa se često rukuju, grle i razgovaraju na manjoj udaljenosti u odnosu na
stanovnike SAD-a i pripadnike zapadnjačkih kultura općenito.

• Općenito, Europljani i Amerikanci vole kad se tijekom razgovora održava određena

udaljenost (posebice Nijemci što se Europljana tiče). Za razliku od njih, Talijani
tijekom razgovora održavaju manju udaljenost. Najviše se u razgovoru približuju ljudi
iz latinskih i arapskih zemalja te Japana.

• U usporedbi s kolektivističkim kulturama (istočna azijska društva, zemlje Trećega

svijeta), individualisti (zapadne zemlje) se u razgovoru puno više razotkrivaju i
otvorenije govore o intimnim temama te dijele svoja osobna iskustva i osjećaje. No s
druge strane, kolektivističke kulture od domaćina očekuju da im bude na usluzi, da ih
prate i snabdiju s detaljima destinacije.

Posebnu specifičnost kulturalnih razlika nalazimo u neverbalnoj komunikaciji: glasnoći

govora (smanjena u azijskim zemljama), korištenju šutnje u govoru (istočne kulture je cijene),
gestama i izrazima lica.

Amblemi su simbolične geste koje prenose

poruku od nekoliko riječi, a razlikuju se od kulture
do kulture pa su zato često izvor nerazumijevanja.
Jedan od primjera je gesta spojenog palca i
kažiprsta koja kod nas, odnosno u našem dijelu
Europe i Sjevernoj Americi signalizira OK. U nekim
zemljama i otocima Sredozemlja (npr. Grčka,
Turska), u Rusiji i Brazilu ta ista gesta je uvredljiva,
Slika 6. Gesta spojenog palca i kažiprsta
dok u Japanu označava novac.

15
 Gesta koju među prvima razmjenjujemo s klijentom jest gesta pozdrava. U većini
zapadnih zemalja uobičajeno je rukovanje s čvrstim (no ne prejakim) stiskom, pri čemu se
osoba gleda direktno u oči. U kontaktu sa zapadnim partnerima i Japanci se rukuju, no ne
presnažno i najčešće ne s direktnim pogledom u oči, dok se među sobom pozdravljaju
klanjanjem. U arapskim zemljama rukovanje je uobičajeno, pretežno među muškarcima.

Slika 7. Rukovanje

S obzirom na razlike u preferiranoj količini dodira pri komunikaciji, kulture je moguće

podijeliti na:

1. kulture visokog kontakta – arapske zemlje, Izrael, Srednji Istok, Latinska Amerika, južna
Europa (više dodirivanja i bliži kontakt u prostoru)

2. kulture niskog kontakta – Japan, Australija, sjeverna Europa, SAD i Kanada (manje
međusobnog dodira).

Valja zapamtiti da unatoč brojnim razlikama, mi ljudi dijelimo i čitav niz sličnosti pa se
zato dobar odnos s klijentom/turistom temelji se na dvije stvari: pronaći u čemu smo slični i
poštovati ono u čemu smo različiti.

Pitanja za razmišljanje:

1. Pronađite primjere kulturalnih nesporazuma ili sukoba između instruktora sporta i

stranaca klijenata u našoj zemlji. Kako je do njih došlo i kako su se mogli spriječiti?

2. Kako biste opisali kulturu Hrvata kao domaćina? Što se našim turistima kod nas sviđa,
a s čime nisu baš toliko zadovoljni?

16
 1.2. Vještina vođenja razgovora i pravila razgovora

Iako to u svakodnevnici možda ne zamjećujemo, razgovor između dviju ili više osoba odvija se
prema određenim pravilima. Neka od njih jesu:

 jedna osoba govori, a ostali slušaju

 nema predugih pauza

 način predstavljanja, npr. titula utječe na tijek komunikacije tijekom razgovora pa ako
se netko predstavi kao prof. Perić i prof. Ivić, razgovor će se odvijati (formalnije)
drukčije nego da su se te osobe predstavile kao Pero i Ivo

 upotreba standardnoga književnog jezika umjesto nestandardnoga jezika.

Pitanje: Što ako klijent/polaznik poduke koristi nestandardni jezik? Treba li i instruktor u
sportu promijeniti svoju razinu jezičnoga izražavanja?

Odgovor: Stručna osoba, u ovome slučaju instruktor, ne „spušta“ svoju razinu jezičnoga
izražavanja jer to može biti i uvredljivo za toga sugovornika koji ne govori standardnim
jezikom.

Vještine vođenja razgovora uključuju: slušanje, govor, gledanje i šutnju.

Poruke koje šaljete tijelom važne su kad govorite bilo vi, bilo vaš sugovornik. Da biste
bili osoba s kojom je poticajno razgovarati, morate tijelom pokazivati svoj interes. To često
zovemo ponašanjem koje odaje prisutnost. To se može približiti jednostavnim primjerom.
Zamislite npr. instruktora jedrenja koji gleda kroz prozor dok mu vi opisujete svoj problem u
savladavanju vještine. Kako biste se osjećali?

Osim toga važno je selektivno se koristiti porukama tijela; kad je prikladno, možete
svojim tijelom odlučiti slati manje poticajne poruke, npr. kad želite klijenta zaustaviti u
opsežnom iznošenju nekih informacija jer mu trebate reći nešto važno.

Kako poboljšati komunikacijske vještine u razgovoru:

• usmjeriti lice i tijelo prema sugovorniku

• otvoren položaj i stav tijela

• koristiti se izrazom lica koji poručuje sugovorniku da ga slušamo sa zanimanjem

• gledati sugovornika u oči.

17
 Podsjetnik kako voditi razgovor:

1. početak razgovora

• u pozdravu oslovite osobu imenom, na njihovom jeziku (svi se osjećaju počašćeno)

• predstavite se ako vas osoba ne poznaje

• smiješak je uvijek dobrodošao

2. tijek razgovora

• započnite razgovor otvorenim pitanjima

• gledajte osobu u oči tijekom razgovora

• ohrabrujte osobu na razgovor primjerenim gestama (npr. kimanjem glave) i izrazima

lica (smiješkom i sl.)

• pozorno slušajte sve što osoba govori

• promatrajte njegove neverbalne znakove (izraz lica, geste, položaj tijela) kako biste
prepoznali imali li neizgovorenih emocija (npr. nezadovoljstvo)

• pokažite razumijevanje i suosjećanje ako je prikladno

• potičite kada govori nešto što je važno za uspješno pružanje usluge (Recite mi nešto
više o tome.; Da, razumijem, molim Vas, nastavite.)

• koristite se zatvorenim pitanjima kada je to nužno za bolji uvid u podatke; ako nešto
niste dobro razumjeli, zamolite klijenta da objasni

• pitanja koja postavljate moraju biti kratka i razumljiva

• ohrabrite da vam sam postavi pitanja kako bi dobio odgovore koji ga zanimaju

3. završetak razgovora

• ponovite ukratko pred klijentom što ste dogovorili; provjerite jeste li se međusobno
dobro razumjeli

• upitajte osobu je li nešto propustila i želi li što dodati.

18
1.2.1. Pravila davanja povratne informacije i konstruktivne kritike

Feedback je povratna informacija kao priopćenje drugoj osobi koje tu osobu informira
o tome kako drugi zapažaju, shvaćaju i doživljavaju njezino ponašanje. Ako drugoj osobi ne
dajemo feedback, neće moći saznati kako njezino ponašanje utječe na druge (klijente,
zaposlenike itd.). Ako se osobi tijekom dužega vremena uskrati informacija o njoj samoj, gledat
će na sebe nerealno i neće imati mogućnost preispitati svoje ponašanje te ga eventualno
promijeniti.
Najbolji feedback je u formi „sendviča“ koji se sastoji od tri dijela: 1. pohvale, 2. kritike
i 3. pohvale. Dakle obvezatno u feedback uključite svoja pozitivna zapažanja i osjećaje.
Kod davanja feedbacka važno je usmjeriti se na konkretne pojedinosti situacije ovdje i sada, a
ne na ponašanja iz prošlosti. Ponudite svoje viđenje, ali ne namećite ga. Izbjegavajte moralne
procjene i općenita tumačenja.

Kako dati negativnu povratnu informaciju ili kritiku:

 budite specifični i izravni, recite osobi što točno nije napravila dobro

 komentare potkrijepite konkretnim dokazima

 odvojite konkretno ponašanje od ličnosti osobe – usmjerite kritiku na ponašanje osobe, a

nikad ne na njezinu ličnost

 negativne poruke “obložite” pozitivnima

 postavite situaciju kao zajednički problem

 nemojte dati odjednom mnogo negativnih poruka

 kritika treba slijediti neposredno nakon konkretnoga ponašanja

 budite pošteni i uvjerljivi

 nemojte javno kritizirati.

19
 1.3. Preduvjeti uspješne komunikacije

1.3.1. Samopoštovanje i slika o sebi

Samopoštovanje je stupanj uvjerenja pojedinca u vlastitu vrijednost, važnost i uspješnost.

Pritom razlikujemo osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanja.

Osjećaj vlastite vrijednosti odnosi se na naše uvjerenje kako imamo pravo biti sretni, kako
zaslužujemo postignuće, uspjeh, prijateljstvo, ljubav…

Samopouzdanje je uvjerenje kako smo sposobni razmišljati, učiti, birati, donositi odluke,
savladati izazove i promjene.

Vježba:

Na list papira napišite prvo svoje pozitivne osobine, a zatim negativne. Imate 2 minute.

Feedback:

 Koji je zadatak bio lakši?

 Kojih ste osobina naveli više?

 Koje su od tih osobina važne za vaše buduće zanimanje?

 Koje su prednosti za vaš posao, a koje mogu negativno utjecati na vašu profesionalnost,
kvalitetu posla i odnos s klijentima?

 Možete li se sjetiti još neke osobine (pozitivne ili negativne) koja može biti važna u
vašem poslu, a koja vam nije u prvi trenutak pala na pamet?

Osobe višega samopoštovanja:

 lakše uspostavljaju kontakte

 češće sudjeluju u raspravama i surađuju

 razumiju tuđe potrebe, spremnije su pomoći

 spremnije su suprotstaviti se drugima

 manje su sklone konformizmu

 samopouzdanje ih potiče na aktivnost, čini ih ponosnima na uspjeh

20
  traže izazove, nova iskustva i postavljaju si više ciljeve u odnosu na osobe nižega
samopoštovanja

 koriste se različitim strategijama suočavanja sa stresom

 lakše se nose s organizacijskim zahtjevima

 osjećaj poštovanja koji imaju prema sebi temelj je poštovanja koje iskazuju drugima.

Možemo zaključiti: razvijen osjećaj vlastite vrijednosti i autonomije bitno je povezan sa

suradnjom i međusobnim pomaganjem te otvorenom, iskrenom i uspješnom komunikacijom
s drugima.

Kako komuniciraju ljudi visoka samopoštovanja?

• Govore uvjerljivo, bez mnogo oklijevanja, često imaju bogat rječnik.

• Kada govore, vode računa o drugim ljudima i njihovu mišljenju.

• Prihvaćaju odgovornost i spremni su priznati pogrešku.

• Njihova neverbalna komunikacija usklađena je s verbalnom.

• Sposobni su suosjećati i nositi se s neuspjehom i kritikom.

Za razliku od njih, ljudi niska samopoštovanja komuniciraju obrambeno, odnosno skloni

su poruke drugih ljudi tumačiti kao poruke protiv sebe i onda kada to nije tako. Imaju zatvoren
(prekrižene ruke i noge) i/ili mlitav stav tijela. Skloni su oklijevati u govoru, neki se često koriste
poštapalicama. Osim toga osobe niska samopoštovanja teže udovoljavaju složenim stručnim
zahtjevima i previše se bave sami sobom.

Što mislite?

 Može li se samopoštovanje mijenjati?

Odgovor: Iako je lakše naći potvrde i iskustva koja su u skladu s našom slikom o sebi samima,
ipak je moguća promjena vrednovanja i procjenjivanja sebe u pozitivnome smjeru. To pak
zahtijeva vrijeme i trud.

21
1.3.2. Stereotipi i predrasude

O našim klijentima prije dolaska nećemo puno saznati unaprijed, osim primjerice
njihovu nacionalnost, dob, spol i sl. Ipak smo uvijek skloni pripisati osobi još nekoliko dodatnih
osobina zbog pojave uopćavanja prethodnih iskustava sa sličnim osobama ili pak zbog nekih
uvriježenih uvjerenja.
Stereotipi su kruta i pristrana mišljenja, stavovi ili vjerovanja o nekim situacijama,
osobama, grupama ljudi i idejama. Temelje se na krivome očekivanju da su svi članovi neke
skupine jednaki i da će se ponašati na isti način. Mogu biti pozitivni (npr. Amerikanci daju dobre
napojnice.) i negativni (npr. Francuzi baš ne govore strane jezike.). Takva mišljenja mogu lako
dovesti do neuspjeha u uspostavljanju međuljudskih odnosa pa ih smatramo preprekama u
komunikaciji.
Svijet je previše složen da bismo o svemu oko sebe imali jasno i nedvojbeno mišljenje.
S pomoću stereotipa pojednostavljujemo stvari oko sebe jer bi bilo teško svaki put, kad
sretnemo Japanca, Škota ili naiđemo na ženu vozačicu, dugo i naporno razmišljati prije nego
što o njima donesemo prosudbu. Stereotipi nas čine slijepima na razlike među ljudima.
Najčešći stereotipi u radnoj okolini odnose se na spol, dob, rasu i etničku pripadnost. Takvi
stereotipi mogu bitno umanjiti točnost naših procjena jer ljudi vide ono što očekuju.

Kada su stereotipi pretežno negativni, govorimo o predrasudama. Predrasude

podrazumijevaju negativne emocije i neprijateljski stav prema objektu na koji se odnose te
stavljaju druge ljude u nepovoljan položaj i blokiraju informacije. Najčešće su usmjerene
prema onima koji su na neki način drukčiji od nas i često su praćene tendencijom negativnog
ponašanja, diskriminacijom konkretnog pojedinca/grupe.

Ako instruktor sporta prilikom upoznavanja s klijentom, koji je npr. dugokosi mladić s
tetovažama, prida tom mladiću osobine kao „nepouzdan, opasan“, to će sigurno utjecati na
njegovu komunikaciju s mladićem. Prilikom dogovaranja tečaja/poduke i tijekom komunikacije
s polaznicima, može se dogoditi da instruktor s predrasudama pokazuje manje strpljenja,
zanimanja i srdačnosti prema određenom polazniku. Da biste to spriječili, prvi je korak
osvijestiti vlastite stereotipe i predrasude koje imate spram određenih skupina ljudi.

Razmislite!

• Prema kojim nacionalnim i vjerskim skupinama u vašoj okolini postoje najizraženije

predrasude? Koje stereotipe poznajete? Što mislite zašto je to tako?

22
 1.4. Aktivno slušanje i asertivnost

1.4.1. Aktivno slušanje

Aktivno slušanje šalje poruku korisniku da nam je stalo, vodi do bolje informiranosti,
potiče daljnju komunikaciju, vodi do bolje suradnje, potiče klijente da s većom pozornošću
slušaju ono što mu odgovorna osoba govori i savjetuje. Aktivno slušanje proces je tijekom
kojega osoba ne sluša samo činjenice koje sugovornik iznosi već i pokušava shvatiti pridodane
im vrijednosti, stavove i osjećaje te stalno provjerava je li dobro razumio. To je slušanje sa
svrhom koja može biti:

 prikupljanje informacija

 dobivanje uputa

 razumijevanje drugih

 rješavanje problema

 pokazivanje interesa i izražavanje podrške.

Aktivno slušanje preduvjet je za iskazivanje empatije i asertivnosti i za konstruktivno

rješavanje sukoba. Kod aktivnoga slušanja pozornost usmjeravamo na ono što osoba govori i
osjeća, a potom sugovorniku uzvraćamo vlastitim riječima kako smo razumjeli njegovu poruku
(i riječi i osjećaje).

Tehnike aktivnoga slušanja:

 Postavljanje potpitanja – pitanjima pokazujemo interes, pokazujemo da želimo

sudjelovati u razgovoru, potpitanjima možemo pomoći sugovorniku da se izrazi. Cilj je
olakšati razgovor, potaknuti, biti prisutan, usvojiti.

 Olakšavanje ili facilitacija, npr. neverbalno: naginjanje prema osobi, gledanje u oči,
kimanje glavom, osmijeh ili izrazi odobravanja poput da ili aha.

 Pojašnjavanje nejasnih ili preopćenitih tvrdnji, npr. Na što točno mislite kada kažete da
ste nezadovoljni podukom?

• Reflektiranje je tehnika kojom sugovorniku vraćamo poruku koja se šalje i nastavljamo

razgovor te mu pomažemo da sam sebe čuje i razumije – ponavljamo ključne riječi i
imenujemo emocije, na primjer Vidim da vas je ova situacija dodatno uznemirila, žao
mi je zbog toga.

23
  Parafraziranjem se ponavlja ključna misao ili poruka, ali sažetije i drugim riječima.
Čemu služi? Pokazuje govorniku da smo ga slušali i da smo ga razumjeli.
Slušatelju/slušateljici daje priliku da provjeri je li dobro shvatio/shvatila što je rečeno.
Pruža priliku za uočavanje nesporazuma i nejasnoća te za pojašnjenje ili ispravljanje.
Primjerice Dakle, ako sam vas dobro razumjela...“

 Sažimanje se najčešće koristi pred kraj razgovora i pritom se nastoje obuhvatiti ključni
podaci, zaključci, dogovori, ciljevi i preporuke. Sažimanje uključuje: nabrajanje ključnih
tema razgovora, formiranje sadržaja duže rasprave u kraći organiziraniji oblik i davanje
sugovorniku mogućnosti da ispravi krivo primljene poruke.

Opće smjernice za aktivno slušanje:

 sjednite ili stanite točno nasuprot klijenta/polaznika, licem okrenuti prema njemu

 koristite se otvorenim gestama, nagnite se prema naprijed

 održavajte kontakt očima

 potaknite sugovornika da izgovori sve do kraja (događaj, misli, osjećaje)

 koristite se potvrdnim i poticajnim riječima i uzvicima: aha, da-da, zanimljivo, stvarno,

oho

 vježbajte strpljenje:

◦ ne postavljajte pitanja odmah na početku razgovora

◦ ne kritizirajte

◦ ne osuđujte

 ponovite bit onoga što je govornik rekao:

◦ Dakle, vi vidite stvari ovako…

◦ S Vašeg stajališta to izgleda tako…

◦ Želite li zapravo reći…

 provjeravajte jeste li vi pravilno i jasno razumjeli njegov problem:

◦ Jesam li dobro razumjela...

◦ Ispravite me ako griješim…

◦ Pitam se je li…

24
  kontrolirajte vlastite emocionalne reakcije

 budite suosjećajni, uživite se u položaj sugovornika, izrazite suosjećanje:

◦ Vjerujem da Vam je neugodno…

◦ To Vas je zaista naljutilo…

 poštovanje i prihvaćanje iskustva klijenta ne znači da ga uvijek i odobravate.

Prepreke aktivnomu slušanju:

 uspoređivanje sugovornika sa samim sobom

 čitanje misli

 planiranje argumenata unaprijed

 usmjeravanje samo na neke elemente razgovora

 razmišljanje o vlastitim preokupacijama

 prisjećanje vlastitoga iskustva umjesto pozornoga slušanja sugovornika

 uporno nuđenje savjeta

 percepcija razgovora kao intelektualne debate

 mijenjanje teme ili smijeh kod teških tema.

Pitanja za ponavljanje:

 Po kakvu ponašanju možemo prepoznati da nas sugovornik ne sluša aktivno? Navedite

primjer!

 Kako biste sugovorniku pokazali svoju prisutnost u komunikaciji?

Odgovori:

 Ne gleda nas u oči, luta pogledom, igra se rukama, olovkom, papirima na stolu ili
obavlja druge aktivnosti za vrijeme razgovora, prekida nas i pokazuje znakove dosade,
govori o sebi…

 Treba sjesti nasuprot sugovorniku, licem se okrenuti prema njemu, koristiti se

otvorenim položajem tijela i gestama kojima se prenosi poruka prihvaćanja

25
 sugovornika i otvorenosti za razgovor. Nadalje tijelom se treba nagnuti lagano prema
naprijed uz održavanje kontakta očima i s izrazom suosjećanja.

1.4.2. Empatija i asertivnost

Empatija je sposobnost što točnijega razumijevanja osjećaja, želja, ideja i ponašanja

druge osobe te sposobnost da se to razumijevanje i pokaže. Cilj empatije jest prepoznati i
razumjeti vrstu te jačinu sugovornikovih osjećaja, ali ne i potpuno se identificirati sa
sugovornikom.

Primjerice ako ne pokušaju sagledati situaciju onako kako je klijent vidi, ni instruktori s
mnogo znanja i iskustva neće moći razumjeti zašto netko osjeća veliki strah od visine. Empatija
postaje komunikacijska vještina kada je naučimo iskazivati, tj. kada znamo reći ili pokazati
drugoj osobi da je razumijemo ili da s njom suosjećamo. Neki ljudi mogu razumjeti druge, ali
ne znaju to pokazati pa ih okolina procjenjuje kao hladne. Iskazivanjem razumijevanja
pomažemo drugoj osobi da lakše komunicira, potičemo je na otvorenost zbog čega je takva
osoba manje sklona konfliktu, lakše prihvaća savjete i pridržava ih se.

Međutim to što razumijemo nečije osjećaje, ne znači da ih i sami moramo da bismo bili
empatični. Potpuno poistovjećivanje značilo bi gubitak objektivnosti, a to bi nas spriječilo u
obavljanju posla i pružanju usluge.

Shvatiti perspektivu klijenta znači komunicirati s razumijevanjem. Moći komunicirati s

razumijevanjem znači biti empatičan.

Najčešće pogreške su:

 nedovoljno jasno iskazana empatija

 neusklađenost verbalne i neverbalne poruke

 nuđenje pomoći bez empatije

 krivo prepoznat i/ili imenovan problem

 pogrešno reflektiran intenzitet emocija

 prigovaranje gostu zbog toga kako se osjeća ili razmišlja

 nagađanje osjećaja umjesto razumijevanja

 ponavljanje svega što klijent kaže

26
  sažalijevanje

 lažna empatija

 nerazlikovanje empatije od davanja savjeta/tješenja.

Koliko znamo o empatiji...

Pozorno pročitajte svaku od navedenih tvrdnji u vezi s empatijom. Ako mislite da je tvrdnja
točna, pokraj tvrdnje napišite slovo T. Ako smatrate da nije, napišite slovo N.

1. Razumjeti što osoba misli isključivo na osnovi onoga što govori čini glavnu komponentu
empatije.

2. Ako osoba ima osjećaj da instruktor razumije njegove misli i osjećaje, zaključuje da on
ima sposobnost empatije.

3. Ljudi uglavnom više komuniciraju na verbalan nego na neverbalan način.

4. Instrutkor u sportu može biti empatičan i bez jasnoga iskazivanja razumijevanja prema
klijentu/polazniku poduke.

5. Da bi se postigla vještina empatije, dovoljno je razumjeti osjećaje polaznika poduke.

6. Kod empatije važno je potpuno se uživjeti u osjećaje druge osobe i proživljavati ih.

7. Empatija podrazumijeva razumijevanje iskustva druge osobe i jasno iskazivanje da se

tu osobu razumije.

8. Osnova empatije jest objektivno razumijevanje drugih.

9. Razumijevanje druge osobe rezultat isključivo je pozornoga slušanja.

10. Empatija podrazumijeva shvaćanje situacije klijenta s njegova gledišta.

11. Verbalno iskazivanje empatije mora uključivati reflektiranje emocija, kao i sadržaja
rečenoga.

12. Empatiju treba iskazivati i verbalno i neverbalno.

Odgovori za provjeru:

1. Netočno. 2. Točno. 3. Netočno. 4. Netočno. 5. Netočno. 6. Netočno. 7. Točno. 8. Točno.

9. Netočno. 10. Točno. 11. Točno. 12. Točno.

27
 Asertivnost je složena vještina koja ima jednu od ključnih uloga u dugoročnome
održanju kvalitete međuljudskih odnosa, a posebice u poslovnoj komunikaciji. Vidljiva je u
poštenoj borbi za vlastita prava, jasnome izražavanju mišljenja i emocija te odbijanju
nerazumnih zahtjeva tako da se ne ugrožavaju prava drugih.

Specifične tehnike asertivnoga ponašanja:

• ja-poruke (više u nastavku ovog poglavlja)

• kako reći NE ili odbiti nerazuman zahtjev

• kako reagirati na tuđu ljutnju i agresiju (više u dijelu o komunikaciji u kriznim i zahtjevnim
situacijama)

• kako dati i primiti kritiku

• primjena povratne informacije (engl. feedback).

Kako asertivno odbiti nerazuman zahtjev:

• jasno recite NE i kratko objasnite razlog

• ponudite drugo rješenje ako postoji
• ne prebacujte odgovornost na druge
• kod posebno upornih treba primijeniti tehniku “pokvarene gramofonske ploče“.

Kako reagirati na tuđu ljutnju i agresiju:

• duboko udahnite – koristite se tehnikom opuštanja, pozitivnim samogovorom (Mogu
kontrolirati situaciju.)
• nemojte govoriti preglasno
• pozorno saslušajte – održavajte kontakt očima
• neka vaš govor tijela odražava smirenost i samopouzdanje
• provjerite je li vam jasno što druga osoba govori i zašto to govori – pitajte što vam
nije jasno
• tonom glasa pokažite da ste svjesni negativnih osjećaja (Vidim da ste se zbog toga
jako naljutili.)
• ako se agresija nastavi, ponovite svoje mišljenje – odlučno, kratko i jasno.

Kako primiti kritiku:

• pozorno saslušajte kritiku i vodite razuman unutarnji dijalog
• razjasnite kritiku

28
 • budite otvoreni za kritiku, nemojte se odmah početi braniti, opravdavati, pozorno
saslušajte do kraja
• naučite nešto iz kritike, odlučite da ćete promijeniti svoje ponašanje ako je to dobro
za vas i za druge.

Nova istraživanja pokazuju kako je za uspješno profesionalno funkcioniranje upravo nužno

ovladati vještinom asertivnosti jer pomaže u uspostavljanju ravnoteže između zadovoljavanja
vlastitih i tuđih potreba.

1.4.3. Ja-poruke

Osnovno obilježje verbalnoga dijela asertivne komunikacije su ja-poruke. Tako se

nazivaju jer sugovornicima daju jasnu informaciju o tome kako doživljavamo neku situaciju i
opisujemo je s vlastitoga stajališta. Time izbjegavamo napadanje, osuđivanje i optuživanje
sugovornika te dajemo mogućnost sugovorniku da, kad čuje što mislimo i osjećamo, promijeni
neko svoje ponašanje. Tada sugovornici imaju manju potrebu braniti se ili pak uzvratiti
agresijom pa se time smanjuje mogućnost konflikta. Pritom treba pripaziti jer samo
usklađenost verbalnoga i neverbalnoga dijela asertivne poruke osigurava da ona bude
prenesena onako kako to želimo.

Primjeri TI-govora i JA-govora

1. Dobro, hoćete li već jednom prestati s upadicama, stvarno ste naporni! (ti-poruka)

2. Ljuta sam kad mi upadate u riječ, tada ne mogu reći ono što želim. Htjela bih da me
saslušate jer mi je Vaše mišljenje važno. (ja–poruka)

Primjer oblikovanja JA-govora/poruke

• Kada ti (neoptužujući opis ponašanja druge osobe)…

• osjećam se (vaše emocije ako je prikladno)…

• jer (zbog čega je ponašanje druge osobe problem – konkretni efekti)…

• i želio/željela bih (što želite da se dogodi)…

29
 1.5. Specifičnosti komunikacije s osobama različite dobi

1.5.1. Komunikacija s djecom i adolescentima

U komunikaciji s djecom važno je uskladiti verbalnu i neverbalnu komunikaciju kako

bismo i djetetu bili jasni; treba izbjeći dvosmislenost, spustiti se na razinu djeteta i nastojati
što više aktivno slušati.

Preduvjeti za uspješnu komunikaciju s djecom:

 poznavati i razumjeti dobne norme dječjega razvoja
 prilagodba i pristup komunikaciji s djecom ovisit će o njihovoj dobi, kognitivnoj i
emocionalnoj zrelosti (važno je da svoj pristup prilagodimo razvojnoj fazi i
individualnim potrebama djeteta)
 pokazivati poštovanje i iskrenost
 ulijevati povjerenje
 procijeniti djetetove potrebe
 prilagoditi jezično izražavanje djetetovoj razini
 koristiti se neverbalnom komunikacijom: umirujući dodir, pogled u oči, umirujući izraz
lica
 koristiti se drugim komunikacijskim tehnikama: igrom, crtanjem, pričom
 koristiti se omiljenim igračkama i igrom za opuštanje.

Adolescencija je razdoblje prelaska iz djetinjstva u odraslu dob. Započinje pubertetom

(oko 12. godine) i završava usvajanjem uloga i odgovornosti odrasle osobe (18. i 19. godina).
Odnos između adolescenta i odraslih karakterizira traženje ravnoteže između potrebe
adolescenta za istraživanjem i neovisnošću i potrebe odraslih za zaštitom i postavljanjem
granica. Sazrijevanje adolescenta može biti popraćeno povlačenjem, buntovništvom,
gubitkom motivacije, razdražljivošću, što su sve do neke mjere normalna ponašanja.

Adolescenti:
 razumiju uzroke i posljedice
 zahtijevaju objašnjenja
 u prijelaznom su razdoblju između djetinjstva i odraslosti
 lako odbacuju osobu koja ne pokazuje dovoljno poštovanja i razumijevanja za ono što
govore.

Neverbalna komunikacija osobito je važna u komunikaciji s adolescentima. Adolescenti

i sami mnogo govore o sebi neverbalno – držanjem tijela, načinom kretanja, gestama,
kimanjem i položajem glave, mimikom lica, očima, glasom, udaljenošću i dodirom. Vanjski
izgled, higijena i stil oblačenja također su važni čimbenici u komunikaciji s adolescentima. U
govoru tijela adolescenata nerijetko se kriju poruke koje su obrambene. Vanjski izgled često

30
je u suprotnosti s njihovim unutarnjim svijetom. U traženju sebe i svojega mjesta u
izvanjskome svijetu adolescenti često odabiru neobične načine predstavljanja sebe drugima.
Adolescenti rjeđe ostvaruju kontakt očima u komunikaciji s odraslima. Kada adolescent ne
gleda u nas i ne daje nam dovoljno povratnih informacija, to nužno ne znači da nas ne sluša i
da je isključen. Nadalje dok pognuto držanje tijela (kao i kod odraslih) može značiti
negativnost, apatiju, dosadu ili nezainteresiranost, to isto može biti samo znak da adolescent
ima (za njega) nešto zanimljivije u svojoj glavi i zapravo je prilično sretan. U situacijama kada
uspijemo privući adolescentovu pozornost i interes te se upustimo u komunikaciju, njegovo
držanje tijela možda to neće odražavati. Da bi stupili u komunikaciju s nama i čuli ono što im
govorimo, adolescenti nas najprije trebaju prihvatiti, što je moguće postići jedino ako im
pokažemo da ih slušamo i da im dajemo izbor u donošenju odluka.

Preduvjeti za uspješnu komunikaciju s adolescentom:

 omogućiti neovisnost – dopustiti im da sudjeluju u odlučivanju

 pojašnjavati rečeno, aktivno slušati
 potruditi se razumjeti neformalni način izražavanja i rječnik
 pružiti točne informacije bez nametanja vrijednosnih stavova
 ne komunicirati s njima previše autoritativno, ali ni kao vršnjak.

Prilikom organizacije različitih događanja i zabavnih aktivnosti za djecu i adolescente

potrebno je postaviti granice i pravila ponašanja:

 Sva djeca moraju znati granice prihvatljivoga ponašanja u nekome odnosu.

 Međuljudski odnosi s djecom i adolescentima bolji su kad su očekivanja i granice
čvrste, jasne i dosljedne uz određeni stupanj tolerancije.
 Dobro je unaprijed odrediti koje su posljedice prelaženja granica – to kod djeteta
razvija osjećaj kontrole čime se postiže odgojni učinak.

1.5.2. Komunikacija sa starijim osobama

U suvremenome svijetu zbog boljih ekonomskih uvjeta, višega standarda, kvalitetnije

prehrane, napretka medicine i brojnih drugih razloga životni vijek stanovništva znatno se
produljio. Treća životna dob započinje u 65. godini života i dijeli se na tri podskupine: mlađi
stari (od 65. do 74. godine), stariji (od 75. do 84. godine) i jako stari (od 85. godine do kraja
života). Svaka od tih skupina ima svoju jedinstvenu životnu priču i ti ljudi mogu imati različitu
socijalnu potporu te psihološke potrebe. Stoga je i različita interakcija turista/klijenata treće
životne dobi i instruktora s obzirom na to kojoj razvojnoj podskupini pripadaju. Kako bi se
moglo kvalitetno komunicirati sa starijom osobom, potrebno je prije svega shvatiti

31
jedinstvenost starijih osoba. Za uspješnu komunikaciju sa starijim ljudima važno je procijeniti
opću razinu funkcioniranja osobe. Naime funkcionalna sposobnost znatno je bolji pokazatelj
stanja starije osobe nego kronološka dob.

Procjena opće razine funkcioniranja osobe uključuje sljedeće:

 procjena senzornih sposobnosti – način komunikacije prilagođava se stanju sluha i

vida. Iako je slabljenje tih dvaju osjetila učestalija pojava sa starenjem, pravila
komuniciranja s osobama slaba sluha i vida jednaka su za sve ljude bez obzira na dob.
 procjena emocionalnoga stanja – važno je biti osjetljiv na neizražene strahove starijih
osoba koje se često boje kako će prihvaćanjem pomoći izgubiti neovisnost.
 procjena potrebe za pomoći – važno je dati klijentu starije životne dobi da preuzme
odgovornost i sam donosi odluke, čime se potiče samopoštovanje i samokontrola.

Oslabljen sluh i vid te određene intelektualne poteškoće svakako mogu narušiti dobru
komunikaciju s osobama starije životne dobi. Stoga je iznimno važno otkriti sve prepreke koje
bi dodatno otežale komunikaciju i uspostaviti dobar vizualni kontakt, otkloniti pozadinske
zvukove, parafrazirati umjesto ponavljati, praviti duže stanke u razgovoru, jače osvijetliti
prostoriju te tiskati pisane preporuke većim fontom slova. Kako bismo bili sigurni jesmo li
otklonili moguće prepreke u komunikaciji, najbolje je upitati klijenta čuje li nas dobro, jesmo
li dovoljno glasni, vidi li nas dobro te postoji li nešto što ga ometa.

Smetnje u komunikaciji sa starijima:

 odgovaranje na vlastita pitanja – u kontekstu požurivanja dobivanja odgovora

 pretjerane pohvale ili pogrde – bolje je u komunikaciji biti realan kako bismo omogućili
osobi da postavi pitanja ili izrazi nešto što je brine
 roditeljsko ponašanje – nije poželjno obraćati se starijim osobama kao djeci, npr. Dušo
draga….

1.6. Komunikacija u konfliktnim ili zahtjevnim situacijama

1.6.1. Moguće konfliktne i zahtjevne situacije (sukobi)

Sukobi mogu proizaći iz različitih uvjerenja, načina rješavanja problema, različitih

viđenja problema ili različitih ciljeva.

Dakle sukob ili konflikt nastaje kad postoji napetost u međuljudskim odnosima zbog
neusklađenosti potreba, želja, ciljeva ili načina njihova ostvarivanja.

32
 Uzroke sukoba možemo podijeliti u 4 skupine:
• činjenice – sukobi izazvani razlikama u raspoloživim podacima, npr. sukob između
klijenta i instruktora oko standarda određenog tečaja
• postupci – kada sukobljene strane nemaju zajednički jedinstveni standard za izvođenje
neke radnje, postoji razlika u tome kada se nešto radi (sukob između dvaju pružatelja
usluge); rješavanje takve vrste sukoba podrazumijeva prihvaćanje da se ista usluga
može pružiti na nekoliko različitih načina
• ciljevi – razlike u željenim ishodima neke akcije
• vrijednosti – uzrok najsloženijih sukoba, a važno je izbjeći kategoriziranje različitih
mišljenja u „ispravna“ ili „pogrešna“, npr. iz vjerskih razloga.

Kad je osoba suočena s nekim međuljudskim sukobom, potrebno je taj sukob sagledati
šire, uzimajući u obzir moguće uzroke. Pritom je važno voditi računa o vlastitim osjećajima,
kao i o mogućnostima najprimjerenijega reagiranja u konfliktnoj situaciji.

Da bi se sukob uspješno riješio, potrebno je:

• razumjeti ga
• detaljno ga analizirati
• koristiti se tehnikama za rješavanje sukoba
• unaprijediti vještine pregovaranja.

Koraci za rješavanje sukoba:

• priznajte da sukob postoji – suočavanje sa sukobom ili konfrontacija (ako ne poznajete

način reagiranja osobe u sukobu, dobro je osigurati malo vremena prije nego što
počnete rješavati sukob)
• objasnite svoje stajalište
• saslušajte drugu stranu, a da se pritom ne ispriječe emocije; zato se savjetuje da svaka
strana dobije vrijeme za iznošenje svojega stajališta
• koristite se otvorenim pitanjima
• definirajte problem i utvrdite problem (ključne točke sukoba) – važno je usmjeriti se
na problem, a ne na etiketiranje osobe (sukob ne treba shvaćati osobno)
• tražite i vrednujte različita rješenja – zajedničko traženje obostrano prihvatljivih ideja i
njihovo vrednovanje, pri čemu se traži ona ideja koja najbolje zadovoljava potrebe
obiju strana u sukobu (ako ljudi osjete da je rješenje već unaprijed određeno i da ne
mogu utjecati na ishod rasprave, osjećat će se izmanipulirano i ljutito)
• dogovor i provedba rješenja u djelo – jasan dogovor za obje strane.

33
1.6.2. Nezadovoljni klijenti i upravljanje negativnim povratnim informacijama klijenata

Povratne informacije (engl. feedback) klijenata dijele se na pozitivne ili negativne

komentare.

Pozitivni komentari ili pohvale jesu tzv. komplimenti koji se upisuju u recenziju ili dijele
na društvenim mrežama u obliku pozitivnih dojmova, ocjena i dr. Nasuprot pozitivnim
komentarima javljaju se žalbe, prigovori ili pritužbe za koje se smatra da imaju negativnu
konotaciju zbog početnog nezadovoljstva klijenta koji, ovisno o načinu upravljanja, može
prerasti u zadovoljnog, oduševljenog, nezadovoljnog ili razočaranog, odnosno izgubljenoga
klijenta.

Početni konflikt s klijentom, koji se može tumačiti i kao prigovor, ne znači da je on

nezadovoljan, odnosno izgubljen. Njegovo početno nezadovoljstvo može u konačnici prerasti
u zadovoljstvo, pa i u oduševljenje, ovisno u kojoj su razini ispunjena očekivanja u rješavanju
prigovora.

Ako se klijent osjeća uvrijeđenim, za njegovo je konačno zadovoljstvo potrebno uložiti

najviše truda i vremena. Pravilo je da se problem klijenta ne smije banalizirati jer svako rješenje
za njega, pa i samo razumijevanje problema, vodi većoj sigurnosti njegova konačna
zadovoljstva. Način rješavanja, osim o kategoriji problema, ovisi i o tipu klijenata i ostalim
situacijskim čimbenicima. Klijenti su itekako osjetljivi na svoje probleme, posebno jer se radi o
nepotrebnom trošenju njihova slobodnog vremena. Stoga kada se govori o valorizaciji
kvalitete usluge, rješenje konflikta također predstavlja jednu od varijabli o kojoj ovisi konačno
zadovoljstvo uslugom, pa i lojalnost.

Jedan od alata za rješavanje prigovora klijenata je LEARN MODEL koji uključuje sljedeće
korake:

1. L (LISTEN) – poslušati– pokazati iskreno zanimanje, poslušati klijenta uz primjereno uslužni

stav, doznati činjenice kako se osjeća i što mu treba
2. E (EMPATHIZE) – suosjećati s klijentom, pokazati da razumijete kako se osjeća, objasniti
gostu da biste se i vi tako osjećali da ste „u njegovoj koži”
3. A (APOLOGIZE) – ispričati se, ne shvaćati osobno pritužbu te zadržati profesionalan i miran
stav, ispričati se klijentu za razlog njegovog neraspoloženja (to se može učiniti, a da pritom ne
preuzmete krivicu na sebe!)
4. R (REACT) – reagirati na situaciju u kojoj se gost nalazi, ponuditi pomoć. Predložiti opcije ili
alternativu te konstatirati što možete ili hoćete učiniti; obavijestiti klijenta o tome kada će
problem biti riješen
5. N (NOTIFY) – obavijestiti nadređenog i pratiti postupak. Ako se problem ne može riješiti
samostalno, potrebno je prenijeti sve informacije odgovarajućoj osobi koja ga može riješiti
(zatim je važno pratiti aktivnosti te osobe kako biste bili sigurni da je problem riješen!). Pitati
klijenta je li zadovoljan rješenjem problema.
34
2. OSNOVE ANATOMIJE I FIZIOLOGIJE TIJEKOM TJELESNE AKTIVNOSTI
U TURISTIČKO-REKREATIVNE SVRHE

2.1. Uvod

Osnovne funkcionalne jedinice organizma su stanice. Procjenjuje se da ih u ljudskom

tijelu ima 75 bilijuna, a razlikuju se po vrsti, odnosno građi i funkciji, npr. pokrovne, mišićne,
vezivne, živčane itd. Istovrsne stanice tvore tkiva (mišićno, vezivno, živčano), a pojedina tkiva
u međusobnom strukturalnom i funkcionalnom odnosu čine organe. Organi su povezani u
organske sustave. Tako se ljudski organizam sastoji od sljedećih organskih sustava: pokrovnog
sustava (koža sa svojim tvorevinama), sustava za kretanje ili lokomotornog sustava (kosti,
zglobovi i mišići), živčanog sustava, krvožilnog sustava, dišnog sustava, mokraćnog sustava,
probavnog sustava, endokrinog sustava (sustav žlijezda s unutarnjim izlučivanjem),
krvotvornog sustava i spolnog sustava.

Najveći dio tjelesne mase čovjeka čini voda pa se organizam prosječne odrasle osobe
sastoji gotovo 60 % od vode. Održavanje stalnih fizioloških uvjeta unutar stanice kojom se
osiguravaju regulacijski mehanizmi enzimske, hormonske i živčane prirode, stalan
metabolizam (izmjena tvari i energije), korištenje kisika iz atmosfere, dovoljna uhranjenost te
pravilno izlučivanje otpadnih produkata, naziva se homeostaza.

Glavni dijelovi čovjekova tijela su glava, vrat i trup te gornji i donji udovi. Glava se dijeli
na lubanju i lice, a nastavlja se u vrat. Trup se dijeli na prsni koš, trbuh i zdjelicu, dok stražnju
stranu trupa čine leđa (donji dio leđa naziva se slabinsko područje). Slobodni dio gornjeg uda
je ruka koja se dijeli na: nadlakticu, lakat, podlakticu i šaku. Donji se udovi dijele na: kuk, bedro,
koljeno, potkoljenicu i stopalo.

Osnovne ravnine tijela omogućavaju

prostorno određivanje položaja pojedinih tvorbi ili
organa u čovječjem tijelu. Tri su osnovne tjelesne
ravnine koje su međusobno postavljene pod pravim
kutom: središnja (sagitalna), čeona (frontalna) i
poprečna (transverzalna) ravnina.

Slika 8. Ravnine i osi ljudskog tijela

35
 Pri određivanju pojedinih tvorbi u čovječjem tijelu koriste se pridjevi medialis
(medijalno) za nešto što je bliže središnjoj ravnini ili lateralis (lateralno) za nešto što je
udaljeno od središnje ravnine. Pridjevom anterior označavaju se tvorbe koje se nalaze ispred
čeone ravnine, a posterior iza te ravnine. Tvorbe smještene iznad odnosno ispod poprečne
ravnine označavamo pridjevima superior odnosno inferior.

Kostur muškarca razlikuje se u odnosu na kostur žene. Muškarci imaju viši stas, šira
ramena i uže zdjelice u usporedbi sa ženama. Mišići muškaraca razvijeniji su pa je i čitavo tijelo
razmjerno teže.

Osim koštanog i mišićnog sustava koji su dio sustava za kretanje, u ovom dijelu
priručnika upoznat ćemo i osnovne krvožilnog te dišnog sustava.

Pitanja za ponavljanje:

1. Koji su glavni dijelovi ljudskog tijela?

2. Koje su osnovne ravnine tijela?

2.2. Sustav organa za kretanje (lokomotorni sustav)

Sustav organa za kretanje sastoji se od kostiju, zglobova i mišića. Za kosti su vezani mišići koji svojom
kontrakcijom i relaksacijom dovode do pokreta tijela.

2.2.1. Koštani sustav

Lubanja se sastoji od osam kostiju pri čemu kostur lica služi kao potpora mekim
strukturama lica i omeđuje te štiti početne dijelove dišnog (nos) i probavnog sustava (usta).

Kostur trupa sastoji se od kralježnice, rebra i prsne kosti. Kralježnicu čine 33 ili 34
kralješka koji joj omogućavaju čvrstoću, ali i pokretljivost (osovinu trupa). Vratni dio kralježnice
sastoji se od sedam vratnih kralježaka, a ostatak kralježnice od dvanaest prsnih, pet slabinskih,
pet križnih te tri ili četiri trtična kralješka. Kralježnica u sredini tvori kralježničnu cijev u kojoj
se nalazi kralježnična moždina.

36
 Slika 9. Kralježnica

Prsni koš zatvaraju rebra

s prsnom kosti. Rebra čine dvanaest parnih kostiju koje su savinute u tri smjera: prema rubu,
prema plohi i oko uzdužne (longitudinalne) osi. Prvo i dvanaesto rebro najkraća su rebra, a
osmo je najduže.

Slika 10. Prsni koš

Ramenim obručem, kojeg čine ključna kost i lopatica, kosti gornjih udova priključuju
se na kosti trupa.

37
 Kosti ruke dijelimo na nadlakticu, podlakticu i šaku.

Zdjelični obruč povezuje kosti trupa i kosti nogu (kostur donjih udova). Kod odraslog
čovjeka zdjelični obruč čine lijeva i desna zdjelična kost. Obje se kosti sa stražnje strane vežu
na križnu kost, a zajedno tvore zatvoreni koštani obruč, tj. zdjelicu. Zdjelična se kost sastoji od
tri srasle kosti: bočne, preponske i sjedne kosti.

Slika 11. Zdjelična kost

Kostur noge dijeli se na bedro, potkoljenicu i stopalo.

Bedro čini bedrena kost, dok potkoljenicu čine goljenična i lisna
kost.

Slika 12. Bedrena kost

38
2.2.2. Koštani prijelomi

Pod djelovanjem nekoliko

suprotnih i slabijih sila elastičnost kostiju
slabi i dolazi do pucanja kostiju. Prijelomi
kostiju mogu biti otvoreni i zatvoreni. Kod
zatvorenih prijeloma kost može biti
napuknuta ili može doći do potpunih
prijeloma. Kost je potrebno imobilizirati
kako bi mogla zarasti. Otvoreni prijelom
uključuje i pomak dijelova kosti pri čemu
nastaje rana koja se može inficirati
mikroorganizmima iz okoline. Za takve
ozljede potreban i operativni zahvat za
uspješan oporavak.

Slika 13. Prijelom kosti

Pitanja za ponavljanje:

1. Od kojih se dijelova sastoji koštani sustav?

2. Kakvi mogu biti koštani prijelomi?

2.2.3. Spojevi među kostima

Dvije kosti mogu biti međusobno spojene nepomičnim ili pomičnim spojevima. U
nepomičnim spojevima kosti mogu srasti (koštana srastanja), npr. kosti zdjelice, ili mogu biti
spojene šavovima (vezivna srastanja), npr. kosti lubanje. Spojevi rebara i prsne kosti srašteni
su hrskavicom (hrskavični spojevi).

Pomični su spojevi pravi zglobovi koji se sastoje od zglobnih tijela. Ta zglobna tijela
tvore krajevi dviju ili više kostiju. Zglobna tijela obložena su tankim slojem zglobne hrskavice
koja smanjuje trenje među zglobnim tijelima te ublažava pritisak i opterećenja na njih. Zglobna

39
čahura okružuje i potpuno zatvara čitav zglob, a izvana je pojačana debelim snopovima čvrstog
veziva, ligamentima.

Zglobove dijelimo prema obliku zglobnih tijela i opsegu pokreta pa tako razlikujemo:
ravni zglob, okretni zglob, kutni zglob, sedlasti zglob, jajoliki zglob i kuglasti zglob.

Ravne zglobove nalazimo u pojedinim kostima šake i stopala, a u njima su kretnje male
i ograničene svezama.

Okretni su zglobovi primjerice zglobovi palčane i lakatne kosti te zglobovi između prvog
i drugog vratnog kralješka.

Kutni zglob ima tijela poput punog i šupljeg valjka, a postavljeni su poprečno u odnosu
na uzdužnu (longitudinalnu) os kosti. U navedenom zglobu moguća su pregibanja i opružanja
kao u zglobu lakta i koljena.

Sedlasti zglob ima oba tijela sedlastog oblika i njemu su moguća gibanja u svim
smjerovima osim vrtnje, a ograničavaju ih tek sveze, npr. sedlasti zglob palca.

Jajoliki zglob čine zglobna tijela s plitkom udubinom i sličnim takvim izbočenjem.
Gibanja su moguća u svim smjerovima osim vrtnje, a ograničena su svezama. Takvi su zglobovi
ručni zglob te zglob zatiljne kosti i prvog vratnog kralješka.

Kuglasti zglob ima zglobna tijela poput šuplje i pune kugle pa su gibanja moguća u svim
smjerovima. Takvi su zglobovi ramena i kuka.

Slika 14. Vrste zglobova

Pomicanjem kostiju u zglobovima dolazi do različitih kretnji. Osovina (os) pokreta

zamišljeni je pravac koji prolazi sredinom zgloba, a okomit je na ravninu (središnju, čeonu ili
poprečnu) u kojoj se vrši pokret. Tako se oko sagitalne (središnje) osi pokreti vrše u čeonoj
ravnini, oko transverzalne (poprečne) osi u središnjoj ravnini, a oko longitudinalne (uzdužne)
osi u poprečnoj ravnini.

40
 Tako razlikujemo pregibanje ili fleksiju pri čemu se kosti udova postavljaju u kut.
Suprotna kretnja, koja postavlja kosti udova u isti smjer, naziva se opružanje (ispružanje) ili
ekstenzija. Pregibanje trupa prema naprijed nazivamo antefleksija, unatrag retrofleksija, a
pregibanje u stranu laterofleksija.

Primicanje ili adukcija naziva se kretnja kojom se dijelovi tijela, npr. udovi, primiču
središnjoj ravnini, dok se suprotna kretnja naziva odmicanje ili abdukcija.

Kretnje oko uzdužne (longitudinalne) osi nazivaju se obrtanja ili rotacija.

Kretnja u kojoj udaljeni dio uda opisuje rub osnovice stošca naziva se kruženje ili
cirkumdukcija, npr. kruženje ruke u ramenom zglobu.

Za optimalnu funkciju zglobova neophodno je stalno gibanje. Nedostatno ili

prekomjerno gibanje uzrokuju promjene na zglobnim tijelima, pa i cijelom zglobu. Zglob se s
vremenom prilagođava novoj funkciji, a to se naziva prilagodba ili adaptacija zgloba.

Pitanja za ponavljanje:

1. Kakvim spojevima mogu biti spojene kosti?

2. Kakve vrste zglobova imamo?

2.2.4. Spojevi i zglobovi kralježnice

Čovjekova kralježnica omogućava stabilnost i gibljivost trupa te njegov uspravan stav.

Gornji i donji zglob glave sa svezama ostvaruju spoj glave s vratnim dijelom kralježnice, a
lubanja održava ravnotežu na gornjem kraju kralježnice poduprta zglobnim kondilima1 zatiljne
kosti. Gornji zglob jajoliki je zglob s dvjema osima te spaja zatiljnu kost i prvi vratni kralježak.
Oko poprečne (transverzalne) osi pregibamo glavu prema naprijed i natrag (antefleksija i
retrofleksija), dok se glava oko središnje osi pregiba u lijevu i desnu stranu (lijeva i desna
laterofleksija). Donji zglob omogućava obrtanje glave u stranu.

Između kralježaka nalaze se diskovi, elastične hrskavično-vezivne ploče. Diskovi

ublažavaju opterećenja na kralježnicu i omogućavaju gibanja tijela kralježaka.

1
Kondili su zglobne kvrge na krajevima zglobova koje se spajaju s drugom anatomskom strukturom i čine zglobno
tijelo.

41
 Slika 15. Diskovi

U vratnom dijelu kralježnic zglobne plohe postavljene su ukoso pa je taj dio kralježnice
pokretljiv u svim smjerovima: antefleksija i retrofleksija, lijeva i desna laterofleksija te obrtanja
(rotacije).

U prsnom dijelu zglobne su plohe postavljene okomito u čeonoj ravnini te je zbog

spojeva rebara i kralježaka smanjena pokretljivost. U donjem dijelu prsne kralježnice moguće
je gibanje oko središnje osi, tj. lijeva i desna laterofleksija te obrtanje ili rotacija.

U slabinskom dijelu kralježnice zbog položaja

zglobnih tijela moguća su pregibanja naprijed i
natrag, tj. antefleksija i retrofleksija.

Kralježnica odraslog čovjeka zakrivljena je u

smjeru od naprijed prema natrag u obliku dvostrukog
slova S. Taj je oblik uvjetovan uspravnim stavom
čovjeka kako bi se glava nalazila u optimalnom
položaju, a tjelesna masa bila raspoređena na manje
sastavnice i prenesena na veću površinu.
Zakrivljenost kralježnice može se primijetiti kod
djeteta kad se počne uspravljati i stajati na nogama.

Kralježnica je zahvaljujući 23 gibljiva spoja

među kralješcima vrlo pokretljiva u svim smjerovima.
Gibanja su moguća oko tri osi. Tako se oko poprečne
(transverzalne) osi gibamo naprijed i natrag u
slabinskom dijelu (antefleksija i retrofleksija). Oko
središnje osi pregibamo se u stranu – laterofleksija, a
oko transverzalne osi obrćemo se u donjem prsnom
dijelu i vratnom dijelu. Slika 16. Gibanja kralježnice

42
2.2.5. Spojevi i zglobovi gornjih udova

Rameni obruč tvore dva zgloba: zglob ključne i prsne kosti te zglob ključne kosti i
lopatice.

Rameni je zglob spoj nadlaktične kosti i

lopatice koja ima poprilično veliku zglobnu
čahuru. Isto tako rameni zglob ulazi u kuglaste
zglobove i u njemu su moguće kretnje u svim
smjerovima. Oko poprečne (transverzalne) osi
moguća je antefleksija i retrofleksija, oko
središnje osi abdukcija i adukcija te oko
uzdužne (longitudinalne) osi obrtanja
nadlaktice prema unutra i van te kruženje. Slika 17. Rameni zglob

Slika 18. Kretnje u ramenom zglobu

Lakatni zglob čine tri zgloba između nadlaktične, lakatne i palčane kosti. Zglobna je
čahura zajednička svim trima zglobovima. Lakatni je zglob kutni zglob i u njemu su moguće
fleksija i ekstenzija podlaktice.

Slika 19. Zglob lakta

43
 Slika 20. Kretnje u zglobu lakta

Zglobovi šake obuhvaćaju kosti zapešća i međupešća te članke prstiju. U zglobu

korijena šake kretnje su prilično ograničene. Oko poprečnih (transverzalnih) osi odvija se
pregibanje i opružanje šake, a oko središnje osi šaka se primiče i odmiče u stranu. Osim kretnji
navedenih u zglobovima korijena šake, moguća je i cirkumdukcija ili kruženje.

Slika 21. Zglob šake i kretnje u zglobovima šake

2.2.6. Spojevi i zglobovi donjih udova

Zdjelica podržava i štiti unutarnje trbušne organe te omogućava prijenos težine

gornjeg dijela tijela u donje udove. Zglob križne kosti i bočne kosti predaje težinu tijela
zdjeličnim kostima te omogućava mala, ali vrlo bitna gibanja.

Zglob kuka spoj je gornjeg dijela bedrene kosti i zdjelice. To je kuglasti zglob čije su
kretnje ograničene rubovima zdjelične čašice, napinjanjem zglobne čahure i svezama koje
učvršćuju zdjelicu te osiguravaju uspravan položaj tijela. Antefleksija i retrofleksija odvijaju se
oko poprečne (transverzalne) osi, abdukcija i adukcija oko središnje osi, dok se uzdužnom
(longitudinalnom) osi, koja prolazi glavom bedrene kosti, odvija unutarnja i vanjska rotacija.

44
 Slika 22. Zglob kuka

Slika 23. Kretnje u zglobu kuka

Koljenski zglob povezuje donji kraj bedrene i gornji kraj goljenične kosti. Koljenskim
zglobom prolaze poprečna os, u kojoj se vrši pregib i opružanje potkoljenice, te uzdužna
(longitudinalna) os, u kojoj se odvija obrtanje prema unutra i van.

Slika 24. Koljenski zglob

45
 Slika 25. Kretnje u koljenskom zglobu

Stopalo ima dvojaku ulogu, statičku, da nosi težinu tijela, i dinamičku, da se prilagodi
podlozi, amortizira udarce te omogućava stajanje i kretanje čovjeka. Zglobovi stopala
omogućavaju vrlo složene kretnje pri čemu gornji i donji gležanjski zglob tvore kuglasti zglob
u kojem su moguće sve kretnje, čak i uvrtanja (inverzija) te izvrtanja (everzija) stopala.

Slika 26. Kosti stopala

46
 Slika 27. Kretnje stopala

2.2.7. Ozljede zglobova

Ozljede zglobova dosta su česte u sportu, a nastaju kad čitava težina tijela djeluje na
zglob u smjeru u kojem se on ne može kretati (izvan okvira normalne pokretljivosti zgloba).
Ozljede zglobova dijele se na kontuzije (nagnječenja), distorzije (uganuća) i luksacije
(iščašenja) te na posebne ozljede pojedinih zglobova i kronična oštećenja.

Kontuzija je nagnječenje zgloba koje se manifestira hematomom, oteklinom i boli. Prva

pomoć uključuje hlađenje mjesta nagnječenja. Distorzija (uganuće) zgloba manifestira se
bolovima, otečenošću i smanjenom pokretljivošću zgloba. Blaga se uganuća liječe hladnim
oblozima i mirovanjem, a teža imobilizacijom. Luksacija (iščašenje) zgloba također se
manifestira bolovima i oteklinom, ali i promjenom oblika zgloba, tj. deformacijom. U tome je
slučaju najprije potrebno vratiti kost u zglobnu čašicu, tj. zglob u prvobitni položaj, što čini
liječnik, te ga imobilizirati. Najčešća su iščašenja ramena i lakta.

Pitanja za ponavljanje:

1. Kojim vrstama spojeva mogu biti spojene dvije kosti?

2. Što se nalazi između kralježaka i čemu služi?
3. Kako dijelimo ozljede zglobova?

47
 2.3. Mišićni sustav

Kosti i zglobovi su pasivni, a mišići aktivni dio sustava za kretanje. Mišiće oblikuju
mišićna vlakna omotana vezivom, dok je cijeli mišić izvana omotan mišićnom ovojnicom.
Početak mišića naziva se glava, a njegov najširi dio trbuh. Završetak se mišića, većinom preko
tetive, spaja s kosti.

Slika 28. Oblici mišića

Djelovanjem motoričkih živaca mišićna se vlakna skraćuju i time povlače mjesta vezanja
na kostima čime se kosti primiču. Tako nastaje pokret. Prema funkciju razlikujemo:

• pregibače (fleksore) koji pregibaju zglob

• opružače (ekstenzore) koji opružaju zglob
• primicače (aduktore) koji primiču ud tijelu
• odmicače (abduktore) koji odmiču ud od tijela
• obrtače koji obavljaju obrtanje oko uzdužne (longitudinalne) osi, a u tu se skupinu
svrstavaju pronatori i supinatori podlaktičnih kostiju
• kružni mišići (zatvarači, sfinkteri) koji nemaju tetive, a njihova vlakna oblikuju obruč
oko nekog tjelesnog otvora.

Mišiće koji primarno izvode neki pokret nazivamo agonistima, a sve one koji
potpomažu pokret sinergistima. Mišići koji izvode pokret suprotan agonistima i sinergistima
nazivaju se antagonisti.

Mišići glave brojni su, a dijele se na potkožne i žvačne mišiće. Potkožni mišići počinju i
završavaju na koži koju pomiču te mijenjaju izraz lica. Žvačni mišići pomiču donju čeljust prema
gornjoj, omogućavaju žvakanje, a ima ih po četiri na lijevoj i desnoj strani lica.

48
 Vratni mišići također su vrlo brojni, a najveći je prsnoključnosisasti mišić. Mišić sagiba
glavu u stranu i okreće lice u suprotnu stranu, a svi vratni mišići zajedno sagibaju glavu prema
naprijed.

Iznad podjezične kosti i ispod nje u vratu se nalaze još po četiri mišića, dok su u udubini
vrata ispod kralježnice tri parna mišića koja pregibaju glavu i vrat.

2.3.1. Leđni mišići

Leđne mišiće čine mišići u površinskom sloju, trapezasti i široki leđni mišić, a ispod njih
nalaze se veliki i mali romboidni mišići, podizač lopatice, gornji i donji stražnji nazubljeni mišić
te remenasti mišić.

Gornja vlakna trapezastog mišića

sagibaju glavu u stranu i podižu ramena,
srednja vlakna povlače lopatice unazad, a
donja vlakna povlače lopatice i ramena
unazad te dolje.

Veliki i mali romboidni mišić povlače

lopatice medijalno i gore.

Mišić podizač lopatice povlači

lopaticu prema gore i naprijed.

Široki leđni mišić spušta ruku i povlači

je unazad te primiče prema tijelu. Donji dio
podiže rebra i sudjeluje u disanju.

Gornji i donji stražnji nazubljeni

mišići podižu i spuštaju rebra te sudjeluju u
udisaju i izdisaju.
Slika 29. Široki leđni mišić

Remenasti mišići drže glavu uspravno, a pojedinačno je sagibaju na svoju stranu.

Mišić uspravljač kralježnice tvore tri mišića u dubokom sloju mišića koji uspravljaju
kralježnicu i leđa te sagibaju glavu unatrag, a jednostrana kontrakcija sagiba glavu ili pregiba
trup u stranu.

49
2.3.2. Mišići prsnog koša

U prsnom košu nalazimo veliki prsni mišić koji primiče nadlakticu prema trupu i obrće
je prema unutra.

Slika 30. Veliki prsni mišić

Mali prsni mišić spušta rame i privlači ga prema, trupu a oba mišića (veliki i mali prsni
mišić) sudjeluju u podizanju rebara te pomažu u disanju.

Potključni mišić povlači ključnu kost naprijed i dolje. Mišić podiže rebra i sudjeluje u
mehanici disanja. Unutarnji i vanjski međurebreni mišići nalaze se između rebara, privlače i
spuštaju rebra te šire i sužavaju prsni koš (udisaj i izdisaj).

Ošit ili dijafragma plosnat je i širok tanki mišić koji dijeli prsnu od trbušne šupljine.
Stezanjem ošita povećava se prsna šupljina(udisaj), a popuštanjem ošita smanjuje (izdisaj).

Mehanika disanja sastoji se od udisaja i izdisaja. Kod udisaja pluća se ispunjavaju

zrakom i povećava se njihov obujam, a izdisajem se smanjuje.

2.3.3. Trbušni mišići

Prednju i lateralnu stranu trbušne šupljine zatvaraju:

• ravni trbušni mišići koji pregibaju trup naprijed ili podižu zdjelicu
• vanjski kosi trbušni mišić i unutarnji kosi trbušni mišić koji zajedno povlače rebra
prema dolje i pregibaju trup te ga sagibaju u stranu (pojedinačno okreću trup oko
transverzalne i sagitalne osi)
50
 • poprečni trbušni mišić koji povlači rebra prema
unutra i sužava prsni koš (gornji kraj), a svi dijelovi
mišića podržavaju organe u trbušnoj šupljini.

Sa stražnje strane trbušnu šupljinu zatvara

četverokutni slabinski mišić koji spušta dvanaesto rebro
prema zdjelici i pregiba trup u stranu.

2.3.4. Mišići gornjeg uda Slika 31. Trbušni mišići

U ramenom je zglobu šest mišića koji

sudjeluju u različitim kretnjama. Deltoidni mišić podiže i odmiče ruku, a njegov stražnji dio
povlači nadlakticu unatrag.

Nadgrebeni mišić podiže i odmiče nadlakticu, a podgrebeni mišić obrće ruku prema
van. Mali obli mišić obrće ruku prema van, a veliki obli mišić primiče ruku prema trupu i obrće
prema unutra. Podlopatični mišić odmiče ruku od trupa, podiže je i obrće prema unutra.

Na zglob lakta djeluju tri mišića od kojih je najveći dvoglavi mišić nadlaktice koji pregiba
ruku. Troglavi mišić nadlaktice ispruža ruku u laktu.

Slika 32. Mišići ramena i ruke

51
 Prednja skupina podlaktičnih mišića
pregiba šaku i prste.

Lateralna skupina podlaktičnih mišića sa

stražnjom skupinom podlaktičnih mišića pruža
šaku i prste.

Slika 33. Mišići podlaktice

2.3.5. Mišići donjeg uda

Veliki slabinski mišić s bočnim

mišićem tvori jedan bočnoslabinski mišić
koji je glavni pregibač noge i kuka.

Veliki stražnjični mišić opruža bedro,

srednji stražnjični mišić odmiče nogu u
stranu, a mali stražnjični mišić djeluje slično
srednjem.

Slika 34. Veliki stražnjični mišić

Duboki sloj mišića zdjelice čini šest mišića koji pomažu rotacijske kretnje te sudjeluju u
učvršćivanju zgloba kuka i koljena.

Na prednjoj strani bedra nalazi se četveroglavi mišić koji opruža potkoljenicu, a ravna
glava toga mišića sudjeluje u pregibanju u zglobu kuka. Unutarnja strana bedra sastoji se od
pet mišića koji uglavnom primiču bedro.

Stražnja strana natkoljenice ima tri mišića od kojih je najveći dvoglavi mišić bedra koji
pregiba potkoljenicu.

Mišići potkoljenice dijele se na prednju, stražnju i medijalnu skupinu, a odgovorni su za

kretnje u stopalu i prstima stopala.

52
 Mišići stopala dijele se na hrptenu, tabansku i lateralnu skupinu koje pomiču prste
stopala.

2.3.6. Fiziologija mišića

Mišićno je vlakno tanko i dugačko te obavijeno staničnom membranom koje s vanjske

strane ima tanku vezivnu opnu. Ta se opna s opnama ostalih mišićnih vlakana stapa u snop
koji na krajevima mišića tvori tetivu koja urasta na hvatištu mišića u kost. Svakoj mišićnoj
stanici pripada završetak vlakna motoričkog živca i na tom se mjestu nalazi motorička ploča.

Motorički živac ima svoj živčani završetak preko kojeg se neki podražaj prenosi na
mišićnu stanicu. Propusnošću membrane mišićna stvara se električni naboj koji se naziva
akcijski potencijal. Pod utjecajem tog potencijala događa se skraćivanje mišićnih stanica što se
naziva mišićna kontrakcija. Kad nema podražaja, prestaje aktivacija kontraktilnog mehanizma
i nastaje relaksacija mišića.

Razlikuju se dvije vrste mišićne kontrakcije: izotonička i izometrička. Izotoničku mišićnu

kontrakciju (grč. isos – jednak, isti, tonus – napetost) određuje proizvedena mišićna sila koja
je veća u odnosu na vanjsku silu pri čemu se mišić skraćuje i proizvodi kretnju. Kod izometričke
mišićne kontrakcije (grč. isos – jednak, isti, metron – dužina) proizvedena mišićna sila jednaka
je vanjskoj sili pri čemu raste napetost u mišiću, a dužina mišića ostaje nepromijenjena.
Usklađeni pokreti tijela uključuju obje vrste mišićnih kontrakcija.

2.3.7. Energija i energetski kapaciteti

Mišićna stanica za svoju aktivnost, u rasponu od običnoga hodanja preko rekreativnoga

do profesionalnoga bavljenja nekim sportom, treba kontinuiranu opskrbu energijom.
Energetski procesi u mišićima određuju bitne karakteristike kretanja. Vrste energije te količina
i brzina oslobađanja energije različite su u različitim oblicima aktivnosti. Količina i brzina
oslobađanja energije određuje energetske kapacitete organizma, a time i intenzitet tjelesne
aktivnosti. Energija oslobođena u mišićnim stanicama može se dobiti s kisikom ili bez njegova
prisustva (aerobno ili anaerobno).

Aerobni energetski procesi oslobađaju veliku količinu energije, ali manjim intenzitetom
pa su za njih karakteristične dugotrajne aktivnosti kao što su trčanja na srednje i duže
udaljenosti, veslanje, bicikliranje, skijaško trčanje i sl.

Anaerobni energetski mehanizmi oslobađaju relativno malu količinu energije u

kratkom vremenu, eksplozivno, pa su uz njih vezane aktivnosti sprinta, skokova ili bacanja.

53
 Potrošnja energije može se promatrati u mirovanju, za vrijeme aktivnosti i u oporavku.
Količina potrebne energije u jedinici vremena u svakoj od navedenih faza naziva se energetska
potreba. U mirovanju se energetska potreba koristi za osnovne fiziološke i biokemijske
procese, tijekom aktivnosti za mehanički rad, a u oporavku za energetske i homeostatske
obnovljive procese.

Na početku rada postoji razlika između energetske potrebe i potrošnje kisika koja se
naziva deficit kisika.

Razina primitka kisika u kojoj se dostiže energetska potreba naziva se maksimalni

primitak kisika ili aerobni kapacitet. Apsolutne se vrijednosti razlikuju kod treniranih i
netreniranih osoba te između žena i muškaraca. Trenirani sportaš može u jedinici vremena
obaviti dvostruki rad u odnosu na netrenirane sportaše.

Ukupna količina kisika koju organizam potroši u oporavku iznad razine u mirovanju, a
koja služi za energetsku i homeostatsku obnovu organizma, naziva se dug kisika. Primitak kisika
ne pada na razinu u mirovanju još nekoliko sati nakon intenzivne aktivnosti. Uzrok su povišena
temperatura tijela, povećana aktivnost srca i dišnih mišića te nadopunjavanje ispražnjenih
rezervoara kisika (hemoglobina i mioglobina).2

2.3.8. Ozljede mišića

Mišićne su ozljede prisutne u gotovo svim sportovima, a najviše u aktivnostima u

kojima dominiraju trčanja i skokovi. Ozljede mišića mogu biti površinska ili duboka kontuzija
(nagnječenje), istegnuće mišića, djelomično rastrgnuće (prekinut je dio mišićnih vlakana),
razdor (djelomično puknuće mišića) ili potpuni razdor (potpuno prekinuće mišića). Važna su i
oštećenja hvatišta mišića za kost, tj. entezitis.

2.4. Krvožilni sustav

Krvožilni sustav zatvorena je kružna cjelina koju čine srce i krvne žile. Srce se nalazi u
središnjem prednjem dijelu prsnog koša, a u prosjeku je veličine stisnute šake svog nositelja.
Glavni dio srčane mase tvori srčani mišić (miokard), a čitavo je srce omotano ovojnicom
(perikardom). U gornjem dijelu srca nalaze se dvije pretklijetke, a u donjem dvije klijetke.

Krvne se žile dijele na arterije, vene i kapilare. Arterije ili žile kucavice odvode krv iz
srca te se granaju na manje ogranke ili arteriole koje ulaze u sustav kapilara. Vene ili žile

2
Hemoglobin je proteinski pigment crvenih krvnih tjelešaca (eritrocita) koji veže i prenosi kisik, a mioglobin je
dišni protein, mišićni pigment, koji sadrži željezo, a prijenosnik je kisika koji se pohranjuje u mišićima.

54
dovodnice dovode krv u srce iz stanica tijela i iz pluća. Sustav kapilara nastavlja se na manje
vene (venule), a zatim veće vene kojima se dovodi krv iz stanica i pluća sve do srca.

Cirkulacija krvi odvija se velikim i malim krvotokom u čijem središtu je srce. Veliki
krvotok odvija se u cijelome tijelu, a mali krvotok samo između srca i pluća.

Malim se krvotokom krv odvodi iz srca u pluća i obrnuto dovodi. Plućne vene od pluća
do srca dovode arterijsku krv (bogatu kisikom), a plućne arterije iz srca odvode vensku krv
(siromašnu kisikom) do pluća.

Krv bogata kisikom, koja je iz pluća došla u srce, prenosi se iz srca dalje u ostale dijelove
tijela. Prijenos počinje aortom koja se grana na arterije i arteriole sve do kapilara preko kojih
se u stanicama vrši izmjena kisika i ugljičnog dioksida. Krv siromašna kisikom, a bogata
ugljikovim dioksidom odvodi se kapilarama, venulama i venama iz stanica natrag u srce. Takav
se protok krvi naziva velikim krvotokom.

Slika 35. Krvotok

Funkcija arterijskog dijela krvotoka je opskrba tkiva krvlju (područje visokog tlaka), dok
venski dio krvotoka vraća krv u srce (područje niskog tlaka). Srčani se ciklus sastoji od sistole
odnosno kontrakcije i dijastole odnosno relaksacije.

Frekvencija srca u mirovanju razlikuje se od osobe do osobe te kod treniranih i

netreniranih osoba. Kod vrhunskih sportaša u aerobnim aktivnostima frekvencija srca u
mirovanju može biti i ispod 50 otkucaja u minuti.

2.4.1. Promjene u krvnom tlaku za vrijeme mišićne aktivnosti

U samom početku rada sistolički tlak naglo se poveća pa se za 2 – 5 minuta uspostavlja

stabilno stanje. Nakon prestanka rada tlak se naglo smanjuje i moguće je da neko vrijeme bude
i niži u odnosu na vrijeme prije početka aktivnosti. Dijastolički se tlak gotovo ne mijenja tijekom
laganog i umjerenog rada, ali se tijekom rada visokog intenziteta može povećati. Krvni tlak za

55
vrijeme aktivnosti najviše ovisi o intenzitetu rada, mišićnoj masi, vrsti aktivnosti, dobi i razini
treniranosti. Pri maksimalnim statičkim naporima dolazi do povećanja krvnog tlaka, a kod
osoba s aterosklerotičnim promjenama3 može doći do pucanja krvnih žila. Stoga se kod starijih
osoba i osoba s navedenim problemima ne preporučuju veća statička naprezanja.

2.4.2. Sportsko srce

Sportsko srce povećano je zbog prilagodbe na napore tijekom treninga pa možemo reći
kako sportsko srce ima povećane funkcionalne sposobnosti. Kao što se skeletni mišići 4
prilagođavaju i zbog trenažnih opterećenja mijenjaju svoje strukturalne i funkcionalne
karakteristike, tako i dugotrajni ciklički trening opće aerobne izdržljivosti utječe na funkciju
krvožilnog i dišnog sustava. Sportsko se srce razlikuje u odnosu na netrenirano srce u svojoj
masi i volumenu. Tako srce trenirane osobe može imati i do 500 g, a kod netreniranih osoba
oko 300 g. Volumen srca netreniranog muškarca iznosi 750-800 ml, netrenirane žene 450-500
ml, dok je volumen srca trenirane osobe 900-1200 ml, pa čak i više.

2.4.3. Promjene u aerobnom metabolizmu nakon aerobnog treninga opće izdržljivosti

Šest tjedana redovitog treninga opće aerobne izdržljivosti izazvati će povećanje

maksimalnog primitka kisika za 20 – 40 % kao reakciju na promjene u krvožilnom i dišnom
sustavu te stanicama skeletnih mišića. Također nakon treninga aerobne uzdržljivosti povećava
se sposobnost mišićnih vlakana da koriste masne kiseline za proizvodnju ATP-a.5 Povećava se
i broj kapilara u skeletnim mišićima (kapilarizacija) što omogućava veću dopremu kisika do
mišićnih stanica, uklanjanje ugljikovog dioksida i odstranjivanje mliječne kiseline. Povećana
sposobnost odstranjivanja mliječne kiseline iz mišića i krvi tijekom aktivnosti spriječit će rano
nastajanje umora i ujedno omogućiti dugotrajniji rad.

2.4.4. Hipertrofija mišića

Skeletni mišići imaju veliku sposobnost da se anatomski i fiziološki prilagođavaju u

velikom opsegu funkcionalnih zahtjeva. Mišići odrasle osobe pri tjelesnom naporu u rasponu
60 – 70 % od maksimalne sile prilagođavaju se na način da se povećava ukupni presjek mišića
i maksimalna sila koju mišić može generirati. Povećanje mišićne mase može nastati zbog

3
Ateroskleroza je bolest taloženja masnih tvari i kalcija na stijenkama krvnih žila.
4
Mišići koji su vezani uz kosti, a sudjeluju u kretanju.
5
ATP ili adenozin trifosfat jest glavno skladište energije unutar stanice koje joj omogućava normalnu funkciju.
Bez dovoljne količine ATP-a ili energije stanica ne može obavljati redovite životne funkcije.

56
povećanja dimenzija i/ili broja mišićnih vlakana te zbog povećanja intersticijskog vezivnog
tkiva.6 Povećanje dimenzija mišićnih vlakana zove se hipertrofija, dok se povećanje broja
mišićnih vlakana naziva hiperplazija. Primjenom vježbi i treninga za razvoj mišićne jakosti,
mišićna masa može se povećati više u odnosu na njezino povećanje tijekom rasta i razvoja.

Duža mišićna neaktivnost, koja može biti i zbog imobilizacije zbog ozljede, dovodi do
smanjenja mišićne mase, odnosno atrofija mišića. Oporavak atrofiranih mišića je spor, ali
moguć. Stoga je neophodno odmah nakon završetka imobilizacije započeti s programima
istezanja i jakosti kako bi se ubrzao proces oporavka te spriječila daljnja atrofija mišića.

2.4.5. Promjene u frekvenciji srca za vrijeme bavljenja sportom

Frekvencija srca u mirovanju u prosjeku iznosi 60 – 80 otkucaja u minuti pri čemu na

nju utječu godine i spol. Isto tako frekvencija srca kod žena je za nekoliko otkucaja veća u
odnosu na muškarce istih godina.

Osim toga na frekvenciju utječu još i dimenzije tijela, položaj tijela, probava hrane,
psihičko stanje, temperatura tijela te razina treniranosti. Kod dobro trenirane osobe u
aktivnostima aerobne izdržljivosti frekvencija u mirovanju može iznositi i manje od 30 otkucaja
u minuti.

Na početku rada frekvencija srca naglo se povećava da bi se stabilizirala nakon 3 – 5

minuta. Kad se uspostavi stabilno stanje, frekvencija srca ne mijenja se do završetka rada. Za
vrijeme oporavka, frekvencija srca naglo se smanjuje i pri radu malog, umjerenog intenziteta
već za nekoliko minuta vraća na vrijednosti u mirovanju. Razdoblje povećane frekvencije srca
može trajati i do nekoliko sati ili dva do tri dana. Na vrijednosti srčane frekvencije tijekom
trenažnih ili natjecateljskih napora utječu intenzitet rada, mišićna masa, trajanje rada, vrsta
rada, položaj tijela, razina treniranosti i tempo rada.

2.4.6. Osnovne funkcije krvi

Krv je tjelesna tekućina koja se kreće unutar krvožilnog sustava, a sastoji se od krvne
plazme i krvnih stanica. Jedna od najbitnijih funkcija krvi jest prijenos hranjivih tvari, plinova,
zaštitnih i regulacijskih tvari, obrambenih bjelančevina i čestica, otpadnih produkata, vode,
soli i minerala. Nisu manje važne su ni sljedeće funkcije: obrana od mikroorganizama i otrova
te sprečavanje krvarenja.

6
Intersticij označava prostore u organima ispunjene rahlim vezivnim tkivom koje sadrži krvne i limfne kapilare i
živce.

57
2.4.7. Promjene u tjelesnim tekućinama tijekom bavljenja sportom

Tijekom dugotrajnog rada tijelo može izgubiti oko 3 % tjelesne mase u obliku vode.
Ukupna količina vode u tijelu smanjuje se tijekom rada, i to preko plućne ventilacije7 te
znojenja. Dehidracija može znatno utjecati na smanjenje tjelesne radne sposobnosti (do 22
%). Kad gubitak tekućine u tijelu iznosi primjerice 4 – 5 % tjelesne mase, javljaju se poremećaji
fizioloških funkcija i tjelesne radne sposobnosti. Dehidracija proporcionalno smanjuje tjelesnu
radnu sposobnost i maksimalnu aerobnu moć te izdržljivost pojedinca. Prilikom nadoknade
tekućine mora se voditi računa o dovoljnoj koncentraciji glukoze i elektrolita kako bi se
uspostavila narušena ravnoteža unutar staničnih i izvanstaničnih tekućina.

Tijekom intenzivnih napora smanjuje se lučenje mokraće pri čemu, kod maksimalnog
intenziteta u trajanju od 2 minute, protok mokraće smanjuje se gotovo 80 % tijekom 80 minuta
oporavka iako su osobe vodile računa o unosu tekućine tijekom aktivnosti.

Vježbanjem se utječe na smanjenje lučenja proteina mokraćom. Tako se primjerice

tijekom dnevnog vježbanja na pokretnoj traci pri brzini od 10 km/h, nagiba 14 %, u trajanju 15
min, lučenje proteina mokraćom toliko smanjilo d nisu bili vidljivi u mokraćnim nalazima.

2.4.8. Promjene u krvi za vrijeme bavljenja sportom

Istraživanja su pokazala da se pri maksimalnom tjelesnom naporu povećava hematokrit

(koncentracija eritrocita) i koncentracija hemoglobina da bi se nakon 30 min te vrijednosti
vratile na razinu prije aktivnosti. Tijekom visoko intenzivnog rada u anaerobnom režimu
povećava se koncentracija laktata8 u krvi što zahtijeva više tekućine u mišićnim stanicama pri
čemu mišići nabubre. Posljedično se voda iz krvi premješta u prostor među tkivima, a voda iz
eritrocita u plazmu. Tijekom oporavka navedeni se procesi odvijaju obrnutim redoslijedom, a
krvna se slika vraća na vrijednosti prije napora.

Pitanja za ponavljanje:

1. Što je sportsko srce?

2. Što je atrofija, a što hipertrofija mišića?

3. Do kakvih promjena u krvi dolazi tijekom bavljenja sportom?

7
Plućna ventilacija je izmjena plinova prilikom disanja.
8
Laktat je sol mliječne kiseline.

58
 2.5. Dišni sustav

Dišni sustav sastoji se gornjih i donjih dišnih putova. Gornje dišne puteve čine vanjski
nos i nosna šupljina, ždrijelo, grkljan, dušnik i dušnice. Donji dišni putevi sastoje se od lijevog i
desnog plućnog krila te završavaju u plućnim alveolama (plućnim mjehurićima).

Slika 36. Dišni sustav

Fiziološki se dišnom sustavu mogu pridodati međurebreni mišići i ošit, a dijelom i mišići
trbušne preše čijim se zajedničkim djelovanjem omogućava aktivnost disanja.

Disanje čini prijenos kisika iz atmosfere do stanica u tijelu i odvod ugljičnog dioksida iz
stanica tijela u atmosferu. Udahnuti kisik ulazi u krv tako što se molekule kisika vežu na željezo
u hemoglobinu (krv bogata kisikom ili arterijska krv) i tako se prenosi do tkiva i stanica te
sudjeluje u aerobnim energetskim procesima. Nakon što kisik prijeđe u stanice, ugljikov
dioksid se oslobađa iz stanica i ulazi u krv. Time je ujedno čini siromašnom kisikom. Krv
siromašna kisikom, a bogata ugljikovim dioksidom naziva se venska krv. Ugljikov dioksid
oslobađa se iz tijela izdisajem.

Odrasli čovjek u mirovanju prosječno udahne i izdahne između 12 i 16 puta u minuti.

S obzirom na to da se organizam, osobito sportaša, često nalazi u situacijama kad ritam

disanja ne odgovara fiziološkim potrebama, neophodna je prilagodba disanja. Funkcijom
disanja upravlja centar za disanje smješten u središnjem živčanom sustavu. Ideomotorički9
centar preko drugih motoričkih centara u mozgu mijenja disanje i prije aktivacije mišića u

9
Ideomotorika naziv je za nehotične kretnje izazvane nekom predodžbom vidnog, slušnog i sličnog karaktera
(opažanje, zamišljanje ili iščekivanje nekog određenog pokreta nehotično izaziva isti taj pokret).

59
planiranoj tjelesnoj aktivnosti. Živčani impulsi iz motoričkih centara istodobno aktiviraju mišiće
i centar za disanje što rezultira povećanim udisanjem kisika i izdisanjem ugljičnog dioksida.

Poznavanje osnova anatomije i fiziologije je preduvjet za bavljenje svakim sportom

kako biste mogli prevenirati nastanak ozljeda i dugotrajno se baviti sportom bez nepovoljnog
utjecaja na ljudski organizam.

Pitanja za ponavljanje:

1. Kako dijelimo dišni sustav?

2. Što je disanje?

60
3. OSNOVNA TEHNIKA TURISTIČKO-REKREATIVNOG KAJAK-KANUA

3.1. Osnove razvoja kajak-kanua

3.1.1. Kratki povijesni pregled razvoja kajak-kanua u svijetu i u Hrvatskoj

Slika 37. Crtež eskimskog kajaka

Kajakaštvo i kanuistika sportovi su novijeg datuma iako tipovi čamaca, koji se koriste u
tim sportovima, datiraju iz davnina.

Kajak vjerojatno potječe s Grenlanda. Riječ kajak (ka-ak) na jeziku Eskima znači „čovjek-
čamac“, što dodatno potkrepljuje teoriju o grenlandskome podrijetlu Eskimi stoljećima koriste
kajake za lov i prijevoz. Engleski istraživač Burrough opisao je kajak još 1556. godine, dok je
James Cook također spomenuo kajak kao prijevozno sredstvo.

Nemoguće je jasno razlučiti razvojne razlike kajaka i kanua. Eskimi za svoje „umiake“
(tradicionalni čamci slični modernim kanuima) koriste veslo s jednom lopaticom, popust
modernih kanua, dok za kajake koriste jednolopatično i dvolopatično veslo, poput današnjih
kajaka. Isto tako rani oblici čamaca i njihove dimenzije ne bi odgovarali današnjem poimanju
ni kanua niti kajaka. U prošlosti su postojali čamci u obliku kajaka s potpuno otvorenim
trupom, ali i čamci obliku kanua koji su bili u velikoj mjeri pokriveni. Kanue, prvenstvo
namijenjene trgovini i putovanjima, gradilo se u svim veličinama i od najrazličitijih materijala.
Tako je primjerice maorski ratni kanu, danas izložen na Novom Zelandu, dug je 117 stopa, a
njime je upravljalo čak 80 veslača. Kad riječ o materijalima, sjevernoamerički su Indijanci,
primjerice, za gradnju kanua rabili koru breze i jelenju kožu, dok su Egipćani preferirali
papirusovu trsku, a Polinežani debla.

61
 U mnogim dijelovima svijeta možemo pronaći začetke kanua. Riječ kanu vjerojatno
potječe od riječi canoas koja na jeziku Indijanaca označava plovilo izgrađeno od jednog debla.
U nama bližoj povijesti kanue je prvi spomenuo Kristofor Kolumbo koji je potkraj 15. stoljeća
u blizini Bahama ugledao malu flotu spomenutih plovila.

Prvi tehnički opis kanua nastao je krajem 19. stoljeća iz pera W. P. Stephensa u djelu
Izgradnja kanua i čamaca za amatere. Tom je prilikom opisao kanu kao „čamac dugih i uskih
proporcija, šiljast na oba kraja, koji se pokreće veslima iz ruke, bez čvrstog uporišta, posada
okrenuta prema naprijed“. Iako se kanu u Europi počeo koristiti značajno kasnije nego kajak,
danas se na istim natjecanjima održavaju utrke i kajaka i kanua.

Prvu povijesno zabilježenu utrku kajakom organizirao je 1715. godine u Engleskoj

britanski glumac Thomas Dogget, ali do učestalijeg spuštanja kajakom vodenim površinama i
modernijih natjecanja dolazi tek 1890-ih godina.

Škot John McGregor, koji se smatra ocem suvremenog kajakaštva, izgradio je svoj Rob
Roy koji je bio dug 4 metra, širok 75 cm i težak 30 kilograma. Sredinom 1860-ih godine plovio
je britanskim vodama, a zatim putovao u kajaku i drugim državama Europe. Po povratku u
Veliku Britaniju osnovao je Kraljevski kanu klub. Do kraja 19. stoljeća kajakaštvo i kanuistika
stekli su popularnost širom europskoga kontinenta, a gotovo istodobno s Kraljevskim kanu
klubom u Velikoj Britaniji, i u Sjedinjenim Američkim Državama osnovan je Njujorški kanu klub
(1871.), dok je primjerice u Rusiji 1885. godine održana prva kajakaška regata za žene.

Veći napredak u gradnji i projektiranju kajaka primjetan je početkom 20. stoljeća. Tako
je Alfred Heinreich 1904. godine izgradio prvi faltboot Delphin. Faltboot označava vrstu
gradnje koja se još uvijek koristi za rekreacijske kajake. Radi se o drvenom okviru kajaka preko
kojega se presvuče gumirana tkanina koja se lako može skinuti. Samo dvije godine kasnije Hans
Klepper pokrenuo je u Njemačkoj opsežnu proizvodnju kajaka faltboot. Uvođenjem novih
materijala poput aluminija krajem Drugog svjetskog rata značajno se povećala izdržljivost
kajaka.

Danas je većina kajaka i kanua napravljena od sofisticiranih laganih materijala, poput

kevlara i karbona koji se koriste i u izgradnji jedrilica te automobilskih konstrukcija. Isto tako
većina turističko-rekreativnih čamaca napravljena je s pomoću PVC-a.

Za osnivanje prve međunarodne kanuističke organizacije, u koju je tada bio uključen i

kajak, zadužan je Amerikanac W. van B. Claussen. Kao rezultat njegova rada, u Kopenhagenu
je 1924. godine osnovana organizacija International Representanten Des Kanusport (IRK) uz
sudjelovanje 19 zemalja. Iste su godine na VIII. Olimpijskim igrama u Parizu uvrštena kajakaška
i kanuistička pokazna natjecanja, dok su na sljedećim Olimpijskim igrama u Berlinu kajak i kanu
postali stalni olimpijski sportovi. Nakon Drugog svjetskog rata IRK zamijenila je Međunarodna
kanuistička federacija (ICF) koja je za Olimpijske igre u Londonu osigurala nekoliko vrsta kajaka
i kanua. Kajakaškim utrkama na poslijeratnim natjecanjima dominirali su Šveđani, Danci i Finci.

62
Od Svjetskog prvenstva 1954. godine najuspješnijim zemljama na međunarodnoj sceni postaju
Engleska, Češka, Slovačka, Njemačka, Slovenija, Australija, ali i predstavnici drugih država.

Danas Međunarodna kanuistička federacija obuhvaća više od 80 zemalja sa svih

kontinenata. Organiziraju se svjetska, europska i nacionalna prvenstva te neizostavne
Olimpijske igre. Zastupljene su sve discipline, dobne skupine, a i razlike između žena i
muškaraca u broju nastupa sve su manje.

Slika 38. Kanui na Baliju

Na razvoj kajakaštva i kanuinga u Hrvatskoj utjecalo je osnivanje Hrvatskog veslačkog

kluba (HVK) u Zagrebu 1912. godine. U prvo je vrijeme kajakaštvo bilo tek izletnička aktivnost,
dok je odlike sportske grane počelo dobivati krajem 1920-ih godina.

Kao odrednica početka kajakaštva u Hrvatskoj smatra se 25. lipnja 1919. godine kada
je Marko Jurinčić u Zagreb donio prvi sklopivi kajak. Oko Jurinčića se okupila skupina
poduzetnih sportaša koji su uvidjeli prednost takvoga čamca, pogotovo za izlete i boravak u
prirodi s obzirom na to da se takvo plovilo moglo sklopiti i jednostavno prevesti do željenog
odredišta. Organizirano sportsko kajakaštvo započelo je osnivanjem kajakaških sekcija u
veslačkim klubovima. Osim svakodnevnog krstarenja Savom, prvi ljubitelji kajaka odlazili su na
izlete i višednevne ture na druga odredišta poput Mrežnice, Kupe, Korane ili na Plitvička jezera.
Prva kajakaška natjecanja spominju se još 1926. godine na rijeci Savi u Zagrebu. Osim u
Zagrebu, osnivali su se i drugi klubovi diljem Hrvatske. Tako je 1946. godine osnovan klub u
Borovu, 1948. u Belišću, 1953. u Slavonskom Brodu, 1955. u Varaždinu itd.

Od osamostaljenja Hrvatske u 1990-im godinama Hrvatska redovito ima predstavnike

u kajaku i kanuu na Olimpijskim igrama. Hrvatski sportaši kontinuirani su osvajači brojnih
međunarodnih medalja na svim razinama natjecanja. Ovdje bismo samo istaknuli zagrebačke

63
kanuiste, u slalomu na divljim vodama olimpijca Danka Hercega, u spustu na divljim vodama
Tomislava Hohnjeca i Emila Milihrama, koji je ujedno i najtrofejniji hrvatski kanuist s čak
trinaest uzastopnih osvajanja zlatnih medalja sa svjetskih i europskih prvenstava. Uz
divljevodaše važno je spomenuti mirnovodaše iz obitelji Ljubek. Ističu se pokojni osvajač
olimpijske medalje Matija Ljubek iz Belišća i njegov sin Nikica, koji i dalje brani hrvatske boje
na međunarodnim mirnovodaškim kanuističkim natjecanjima.

3.1.2. Specifičnosti kajak-kanua i rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj

Trenutačno u Republici Hrvatskoj pod Hrvatskim kajakaškim savezom (HKS) aktivno

djeluje 26 sportskih kajak-kanu klubova s 1 460 registriranih sportaša. Najveći broj klubova
nalazi se Zagrebu, a ostatak je širom Lijepe naše, što na rijekama, što na moru.

U Zagrebu, kao glavnom gradu Hrvatske, široki je raspon aktivnosti za kajak i kanu.
Tako imamo divljevodaške i mirnovodaške klubove, a ujedno je u Zagrebu smješten i HKS.

U Slavoniji imamo par klubova koji su pretežno orijentirani na mirne vode. Valja
spomenuti dva rezultatski snažna kajakaška centra: jedan u Belišću, a drugi u Slavonskom
Brodu. Oba su mjesta rasadnici mirnovodaških talenata.

Sjeverna Hrvatska s Varaždinom, Međimurjem, rijekama Dravom, Murom i dravskim

jezerom raspolaže s tri kluba, ali i jedinom tzv. umjetnom stazom za kajakaška i kanuistička
natjecanja na divljim vodama u RH. Radi se o stazi separacijskog kanala HE Dubrava u selu
Donja Dubrava u općini Prelog.

Sisak, grad na tri rijeke, Petrinja i Hrvatska Kostajnica sa svojim klubovima dostojno
predstavljaju kajakaštvo u tom dijelu Hrvatske.

Idući od Zagreba prema moru nailazimo na gradove Karlovac, Slunj i Ogulin koji
također imaju svoje predstavnike u kajaku i kanuu.

Što se tiče jadranske obale i otoka, imamo klubove u Vrsaru, Kostreni, otoku Rabu,
Splitu, Omišu i Dubrovniku.

Vezano uz geografsku podjelu i razinu bavljenja, od rekreativnog do vrhunskog sporta,

definitivno možemo reći da je vrhunski kajak-kanu orijentiran na gradove Zagreb i Varaždin
kao centre s divljevodaški i mirnovodaški orijentiranim sportašima, dok su se Belišće i
Slavonski Brod profilirali kao mirnovodaški centri. Kad je riječ o rekreativnom bavljenju kajak-
kanuom, ono je u potpunosti zastupljeno na cjelokupnom prostoru Hrvatske.

64
 Pitanja za ponavljanje:

1. Otkud potječe riječ kajak?

2. Što je najviše utjecalo na razvoj kajakaštva i kanuinga u Hrvatskoj?

3.2. Uvod u bavljenje kajak-kanuom

3.2.1. Razlika između kajaka i kanua

Razlika između kajaka i kanua najizrazitija je u načinu veslanja.

U kajaku veslač sjedi s ispruženim nogama ispred sebe i ima veslo s dvije lopatice koje
koristi s obje strane čamca. Na svakoj strani vesla nalazi se jedna lopatica.

Slika 39. Dijelovi kajaka

65
 U kanuu veslač kleči ili sjedi na
klupici, ima veslo s jednom lopaticom i u
pravilu vesla samo s jedne strane čamca.
Kod iskusnijih kanuista dolazi do
prebacivanja vesla tijekom veslanja iz
jedne ruke u drugu pa kanuist na taj
način izvodi zaveslaj po potrebi i s druge
strane čamca.
Slika 40. Dijelovi kanua

S obzirom na veliki broj različitih izvedbi kajaka i kanua, teško je napraviti jasnu
raščlambu po obliku kajaka i kanua. Obično su kanui nešto širi od kajaka, ali definitivna je
razlika u sjedalici, točnije u načinu sjedenja ili klečanja.

3.2.2. Oprema

Glavni uvjet u smislu zaštite u kajakaštvu i kanuingu jest poznavati svoju opremu, kajak,
kanu i pomno isplanirati rute kretanja.

Sljedeća je stavka odabrati adekvatno plovilo da odgovara tipu vode na kojoj će se

aktivnost odvijati, npr. čamac za veslanje na mirnim vodama ne smije se koristiti za veslanje
na divljim vodama.

Pitanja za ponavljanje:

1. Koja je razlika u načinu veslanja između kajaka i kanua?

2. Što je glavni uvjet u smislu zaštite u kajakaštvu i kanuingu?

66
 3.3. Vrste kajaka i kanua

Slika 41. Različite vrste kajaka i kanua

Postoje različite vrste kajaka i kanua, ovisno o namjeni, tipu vode na kojoj se vesla,
zahtjevima i sposobnostima veslača.

Iz te podjele razlikujemo :

• kajake i kanue za mirne vode

• kajake i kanue za divlje vode (s podvrstama ovisno o klasifikaciji vode, rijeke)

• morski kajake i kanue

• kajaci i kanui sit on top (otvoreni kajaci i kanui).

3.3.1. Kajaci i kanui za mirne vode

Sve vrste kajaka ili kanua mogu se koristiti na mirnoj vodi, a biramo ih ovisno o brzini
veslanja koju želimo postići. Natjecateljski su čamci najspecifičniji po svojem uskom kalupu
koji je najbrži, ali ujedno i najnestabilniji oblik kajaka ili kanua.

67
 Slika 42. Kajak za mirne vode Slika 43. Kanu za mirne vode

3.3.2. Kajaci i kanui za divlje vode

Kajake i kanue za divlje vode izabiremo ovisno o vlastitim sposobnostima te vrsti

aktivnosti koju planiramo na divljoj vodi. Moguće su sljedeće aktivnosti: slalom, spust i rodeo.

Slalom

Čamci za slalom obično su natjecateljski kajaci i kanui, a slalom na divljim vodama

ujedno je disciplina natjecanja na Olimpijskim igrama.

Slika 44. Kajak za slalom Slika 45. Kanu za slalom

68
 Slika 4.6 Kajak za spust Slika 47. Kanu za spust

Slika 48. PVC kajak Slika 49. Kajak za rodeo

3.3.3. Morski kajaci

Morski kajaci su obično modeli kajaka predviđeni za duže rute i putovanja između
otoka te za rekreacijsko-turističke svrhe.

Slika 50. Morski kajaci

69
3.3.4. Kajaci sit in i sit on top

Kajaci sit in svi su kajaci u kojima

je veslač do struka zatvoren u
kajaku.

Slika 51. Kajak sit in

Kajaci sit on top vrsta su kajaka

koja se može koristiti na
rijekama, ali su prvenstveno
namijenjeni jezerima i moru.
Veslač sjedi na kajaku i potpuno
je otvoren. Ako ih koristimo za
morska veslanja, uobičajeno ih
je koristiti za rute uz obalu zato
to su široke konstrukcije, spori i
tromi.

Slika 52. Kajak sit on top

3.3.5. Vrste vesala za kajak i kanu

Budući da smo definirali osnovnu razliku između kajaka i kanu u vrsti vesla, podsjetimo
se da imamo vesla s jednom lopaticom za kanu i vesla s dvije lopatice za kajake.

Što se tiče podjele ili vrste vesala za kajak, postoji veliki broj vrsti lopatica za kajake koje
se koriste, ali stvar je individualnog pristupa i stila veslanja koju odabrati.

70
 Osnovna podjela vesala jest na slalomska vesla, spustaška vesla, mirnovodaška vesla
i vesla seakayak.

Ovisno o disciplini, snazi sportaša, vrsti vode na kojoj se odvijaju natjecanja, stilu
veslanja, tako se odabiru vesla i veličina lopatica. Naravno da će snažniji veslač izabrati lopatice
većeg volumena za koje je potrebno više snage, ali koje mu ujedno daju i veću brzinu. Za
najmanje dobne skupine koriste se kraća vesla, ali opet ovisno o visini veslača. Vesla za kajak i
kanu rade se od različitih materijala: karbon, fiberglas, aluminij, drvo ili kombinacijom tih
materijala. Vesla seakayak istog su oblika kao i vesla za mirnu vodu ili spustaška natjecanja,
jedino je ukupna dužina vesla nešto veća od prethodno navedenih vesala zato što je seakayak
sam po sebi volumenski nešto veći pa kajakašu treba veća dužina vesla kako bi lakše dohvatio
vodu i napravio zaveslaj.

Slika 53. Veslo za kanu Slika 54. Vesla za kajak slalom i divlju vodu

Slika 55. Veslo koje se koristi za spust, mirnu vodu i

seakayak

71
 3.4. Druga/ostala oprema

Osnovno je pravilo odjeću za veslanje prilagoditi vremenskim uvjetima za boravak na

otvorenome.

Pod zaštitnu opremu naveli bismo zaštitnu odjeću, ali i određene tehničke dodatke koji
su uvelike potrebni za bavljenje kajakom i kanuom:

• prsluk za spašavanje

• kaciga

• anorak

• UV majica

• šlape

• neoprensko odijelo (kratko, dugo)

• suho odijelo

• nož

• vodootporna torba

• plutajuća torba

• IFAK (engl. individual first aid kit)– torbica s prvom pomoći

• zviždaljka

• zaštita protiv sunca: UV krema, kapa

• rukavice

• konop za spašavanje

• krovnica (špricdeka).

3.4.1. Prsluk za spašavanje

U ponudi postoji veliki broj različitih oblika prsluka ili pojasa za spašavanje. Namjena je
zapravo svima ista kao dio standardne opreme za bavljenje sportom ili boravak na vodenim

72
površinama, a služi kao pripomoć da unesrećenu osobu prilikom nezgode zadrži na površini
vode.

S pomoću prsluka osoba se automatski okrene u položaj licem iznad vode, tako da voda
ne ulazi u nosnice i usta, čime se otklanja rizik od utapanja. To je posebno važno ako prilikom
pada u vodu unesrećena osoba iz bilo kojega razloga izgubi svijest.

Konstrukcija, materijali i izvedba prsluka za spašavanje mogu biti različiti, ali svi prsluci
u upotrebi trebali bi imati atest proizvođača s točno određenim karakteristikama i tehničkim
podatcima. Vrlo je važno da prsluk bude odgovarajuće veličine s reflektirajućim trakama.

Slika 56. Različite vrste prsluka za spašavanje

3.4.2. Zaštitna kaciga

Ne zaboravimo da kaciga glavu čuva!

Ovisno o tipu vode na kojoj se aktivnost odvija
potrebna je upotreba zaštitne kacige. Za sve
aktivnosti kajak-kanua na rijekama propisana
je upotreba kacige, a posebno na riječnim
brzacima u kojima postoji velika mogućnost
od prevrtanja i ozljeda glave udarcem u neku
od prepreka ili riječne stijene. Kod aktivnosti
na jezerima i vodama stajaćicama nije
propisana obvezatna upotreba zaštitnih
kaciga.

Slika 57. Različite vrste zaštitnih kaciga

73
3.4.3. Zaštitna odjeća

Uvijek je potrebno pravilno, u skladu s vremenskim uvjetima, odjenuti se za

predstojeću aktivnost na vodi.

Hladna voda, niske temperature, promjene vremenskih uvjeta i dugotrajni boravak u

takvim okolnostima dovodi do pothlađivanja ili hipotermije, tj. do višeg gubitka tjelesne
temperature nego do stvaranja tjelesne topline.

Isto tako, uz pothlađivanje, važna je i priprema za boravak na suncu te povećanim

temperaturnim atmosferskim prilikama.

Na tržištu sportske opreme postoji niz sportske odjeće kao što su UV majice,
neoprenska odijela, pododijela, hlače, šlape. Ovisno o vremenskim prilikama i aktivnosti važno
je prilagoditi odjeću i opremu za temperaturu vode i okoline.

Prilikom odabira što obući za kajak ili kanu potrebno je voditi se osnovnim smjernicama:

• uvijek nositi zaštitni prsluk

• prilagoditi odjeću temperaturi vode

• obući se u slojevima

• obući se s ciljem zaštite od sunca

• izbjegavati pamučne stvari jer pamuk

zadržava vodu i ostaje mokar
Slika 58. Krovnica (špricdeka)
• obući odjeću u kojoj ćemo se osjećati
ugodno i tijekom višesatnog sjedenja u kajaku/kanuu

• izabrati odjeću koja je otporna na habanje, sol i atmosferske uvijete

• odabrati plastične i izbjegavati metalne „zip“ zatvarače jer voda i sol korodiraju metal

• krovnica (špricdeka) za sprečavanje ulaska vode u čamac; obučena je na veslaču i

navlači se preko zaštitnog ruba čamca pa na
taj način sprečava mogući ulazak vode u
čamac.

Za razliku do gore navedene oprema kao što

je nož, zviždaljka ili konop za spašavanje nije
obvezatna, ali je iznimno korisna i svrsishodna
Slika 59. Anorak

74
prilikom boravka u prirodi. Sportaši obično ne koriste ove dodatke opremi, ali bi ih svaki
rekreativac prilikom izleta trebao imati sa sobom.

Zviždaljka služi za dozivanje i skretanje pozornosti na sebe i unesrećenog, dok konop

za spašavanje služi za izvlačenje unesrećene osobe ili opreme iz vode.

3.4.4. Skladištenje i održavanje kajaka, kanua i opreme

Skladištenje i održavanje temelji se na osobnoj korisničkoj razini, posebno osobne

opreme. Rekreativni kajaci i kanui napravljeni su od robusnih materijala, poput PVC-a, koji su
otporni na atmosferske uvijete i nespretno rukovanje.

Nakon korištenja u morskoj vodi opremu je potrebno isprati kako bi zaštitili i produljili
vijek trajanja.

Slika 60. Vanjsko držanje kajaka i kanua

Slika 61. Kajaci i kanui u hangaru

Pitanje za ponavljanje:

1. Nabrojite zaštitnu opremu kod bavljenja kajakaštvom i kanuingom.

75
 3.5. Nošenje kajaka i kanua te priprema sve potrebne opreme

Prva je varijanta nošenja kajaka i kanua prilikom kraćih udaljenosti kad se nose jednom
rukom, hvatom na sredini otvora čamca gdje je ujedno i težište čamca.

Slika 62. Nošenje kajaka i kanua jednom rukom

Druga je varijanta nošenja na ramenu kad su kajak ili kanu također sredinom otvora
čamca na veslačevom ramenu. Prakticira se kod mirnovodaških natjecateljskih kajaka i kanua

Slika 63. Nošenje kajaka i kanua na ramenu

76
 Skoro svi kajaci i kanui (osim mirnovodaških) imaju na krajevima ugrađene ručke koje
uvelike olakšavaju nošenje i transport uz pomoć partnera, a to je posebno istaknuto kod težih
turističkih čamaca izrađenih od PVC-a.

Slika 64. Nošenje kajaka u dvoje Slika 65. Nošenje kanua u dvoje

Kad se transportira na veće udaljenosti, kajak ili kanu se vuče.

Slika 66. Vučenje kajaka

Priprema opreme podrazumijeva osobnu prilagodbu odgovarajuće veličine opreme,

odabir adekvatne opreme ovisno o atmosferskim uvjetima za vrijeme planiranog veslanja. Uz
pripremu opreme također je potrebno osigurati određene količine pitke vode i prehranu
ovisno u trajanju aktivnosti na vodi. Prije veslanja važno je provjeriti čamac i veslo koje ćemo
koristiti, tj. imaju li kakvih oštećenja.

77
 3.6. Ulaženje i izlaženje iz kajaka i kanua na vodi

Prilikom ulaženja u čamac i izlaženja iz čamca veslo nam treba poslužiti kao oslonac,
odnosno poveznica između čamca i obale kao uporišta.

Lopaticu vesla položimo

tako da je na čamcu, odmah
iza otvora, a drugi kraj vesla
naslonjen je na obalu koja je
čvrsto uporište. Jednom
rukom istodobno čvrsto
prihvatimo veslo i čamac, a
drugom rukom i cjelokupnom
težinom oslonimo se na drugi
dio vesla koji je na obali. Nakon
toga prebacuje se težina s
vesla na čamac i sjedalo te
nogama ulazimo u otvor
čamca.

Slika 67. Ulazak u kajak

78
 Kod ulaska u turistički kanu
s dvosjedom redoslijed je sljedeći:
prvo ulazi stražnji veslač na
identično gore opisani način, a za
to vrijeme prednji veslač na
prednjem dijelu pridržava čamac.
Nakon što se stražnji veslač
smjestio slijedi ulazak prednjeg
veslača na isti način.

Slika 68. Ulazak u kanu s dvosjedom

4. OSNOVNI ELEMENTI TURISTIČKO-REKREATIVNOG KAJAK-KANUA

4.1. Zagrijavanje i istezanje

Prije svake sportske i rekreativne aktivnosti potrebno je napraviti osnovne vježbe

istezanja i zagrijavanja. Njima se utječe na sprečavanje i smanjivanje eventualnih ozljede.
Sportske su ozljede sve ozljede nastale tijekom sportskih aktivnosti ili vježbanja čiji su uzroci
najčešće mehanički. Ozljede najčešće zahvaćaju sustav za kretanje (čak 80 % svih sportskih
ozljeda). Nastala ozljeda u najvećem je broju slučajeva traumatska (npr. istegnuće, iščašenje,
ruptura, prijelom, otrgnuće).

Svaki trening ili bilo kakva sportska/rekreativna aktivnosti započinje i završava

istezanjem (engl. stretching). To je ujedno najučinkovitiji način prevencije ozljeda uz, naravno,
prethodno zagrijavanje/razgibavanje. Prije početka vježbanja mišići su kruti i skraćeni.
Međutim njihovo svojstvo elastičnosti omogućuje im da podnose opterećenja. U skladu s time

79
fleksibilniji će ih mišići bolje podnositi. Zagrijavanjem i istezanjem mišićima se povećava
fleksibilnost, a time i elastičnost. Ujedno se povećava prokrvljenost mišića, uspostavlja bolja
živčano-mišićna inervacija, a time i koordinacija pokreta.

Postoje dva načina istezanja: statičko i dinamičko. Statičko je uobičajen način

istezanja, izvodi se polaganim pomicanjem određenog zgloba prema krajnjoj poziciji njegovog
opsega pokreta, do granice boli i uz zadržavanje pozicije u trajanju od 5 do 60 sekundi.

Dinamičko istezanje uključuje razne varijante skokova, marširanja i brzih pokreta

određenog zgloba prema krajnjoj poziciji opsega pokreta. Vježbe istezanja trebaju biti korisne,
a po mogućnosti i užitak. Kvaliteta istezanja važnija je od kvantitete istezanja i dovodi do
optimuma fleksibilnosti. Povećanje fleksibilnosti postiže se dodavanjem pokreta koji malo
prelazi trenutačni opseg pokreta. Pritom treba ići do granice nelagode uz saznanje da je prag
nelagode individualan i razlikuje se od osobe do osobe. Vježbe istezanja uvijek trebaju biti
sigurne u smislu izbjegavanja ozljeda i zato u svakoj vježbi treba poznavati eventualne rizike.

Jedna od preventivnih mjera nastanka ozljeda kod kajakaša i kanuista jest izbjegavanje
naglih povećanja intenziteta i količine treninga bez adekvatnog odmora u međuvremenu.

Zagrijavanje i istezanje, kao prevencija ozljeda u kajaku i kanuu, trebalo bi aktivirati

cjelokupni sustav organa za kretanje, a primarno mišiće i zglobove koji se koriste prilikom
veslanja u kajaku i kanuu. Pritom mislimo na mišiće i zglobove ramenog pojasa, leđa, ruku,
potom trupa i na kraju donjeg dijela trupa koji je također aktivan pri pravilnom veslanju.

4.2. Osnovni elementi tehnike u kajaku i kanuu

Tehnika je idealni ciklus pokreta koji daje maksimalnu brzinu čamcu. Kanuistička se
tehnika razvijala godinama. Vrhunska tehnika temelji se na zakonima fizike (mehanika,
kinetika i biomehanika) i, naravno, uzimajući u obzir zakon hidrodinamike. Tehnika vrhunskih
sportaša temelji se na istim zakonitostima, ali svaki sportaš ima svoj osobni stil koji je
kombinacija vještine, snage mišića, ravnoteže i koji ovisi o proporcijama tijela (duljina ruku,
nogu i težina tijela).

Profesionalni sportaši zasigurno imaju kvalitetniju tehniku ako se uzme u obzir njihovo
iskustvo, dok početnici, osobito oni koji se samo povremeno rekreativno ili, još rjeđe, katkad
samo turistički, bave kajakom ili kanuom, imaju zasigurno jednostavniju tehniku.

Sljedeći se elemente koriste prilikom usvajanja tehnike za bavljenje sportovima kajak i kanu:

• pravilan položaj veslača u kajaku

• pravilan položaj veslača u kanuu

80
 • držanje vesla i zaveslaj u kajaku

• držanje vesla i zaveslaj u kanuu

• oslonac na veslo

• privlačenje veslom.

4.2.1. Pravilan položaj veslača u kajaku

Pravilan položaj kajakaša u kajaku osnova je za dobro, produktivno veslanje. Krenimo

od sjedalice koja bi trebala biti prilagođena mjerama kukova kajakaša koji sjedi u njoj, ni
preuska ni preširoka. Kod natjecateljskih kajaka sportaši sami prilagođavaju sjedala sukladno
širini kukova, kako bi dobili optimalni položaj za veslanje, a iz kojega mogu razviti maksimalnu
snagu i brzinu zaveslaja. Kod turističkih, rekreativnih kajaka malo se gubi na fiksnom položaju
u čamcu i ide se na ugodu te komoditet rekreativca.

Jedno je za sve isto, tj. sam položaj u sjedalici je takav da su koljena savijena i
razmaknuta prema bočnim stranicama kajaka. Pete se dodiruju, a stopala upiru u prednji
upornik koji mora biti pravilno postavljen, individualno prilagođen duljini nogu.

Kajakaš sjedi uspravno, blago pognut prema naprijed. Ako je tehnika veslanja ispravna,
prilikom zaveslaja sila se prenosi na uporište za noge pa čitavo tijelo vesla. Zaveslaj kreće iz
stopala i kukova, preko gornjeg dijela trupa i prenosi se na ruke, leđa i rameni pojas.

4.2.2. Pravilan položaj veslača u kanuu

Kod kanua veslač/kanuist također je blago povinut s težištem tijela prema naprijed.
Varijanta je da kleči, sjedi nogama podvijenim ispod sjedala ili sjedi s ispruženim nogama. U
rukama ima veslo za kanu i pri ispravnoj tehnici tijelom ide naprijed prema vrhu kanua po
zaveslaj. Donja je ruka pri hvatu bliže lopatici vesla i s njom kreće u hvat vode.

81
4.2.3. Držanje vesla i zaveslaj u kajaku

U osnovi veslo za kajak drži se

tako su ruke, tj. dlanovi hvatom na dršci
vesla malo šire od širine ramena
kajakaša. Podlaktice zatvaraju s
nadlakticama pravi kut u odnosu na
dršku vesla. Hvat vesla i razmak između
dlanova su, kao kod ostalih elemenata
kajakaštva, individualni i predstavljaju
osobni stil veslanja.

Slika 69. Hvat vesla u kajaku

Zaveslaj u kajaku sastoji se od više faza koje smo nazvali: početni položaj, zahvat vode,
provlak, izvlačenje lopatice iz vode, vraćanje vesla u početni položaj.

Prva faza tehnike zaveslaja u kajaku jest faza uranjanja vesla u vodu, odnosno zahvat
vode pod kutom od 40 do 45 stupnjeva u odnosu na površinu vode. U tom trenutku započinje
faza provlaka vesla kroz vodu, odnosno zahvat vode koja čamcu daje ubrzanje. Zatim slijedi
faza izvlačenja lopatica iz vode, tj. faza oporavka do idućeg uranjanja lopatice vesla s druge
strane kajaka. Faza izvlačenja završava kada uzdužna osovina vesla u odnosu na vodu ostvari
otprilike 130 – 140 stupnjeva. Faza vraćanja vesla u početni položaj započinje kada je lopatica
izvan vode i traje do trenutka kada druga lopatica dođe u početni položaj prije uranjanja u
vodu.

82
4.2.4. Držanje vesla i zaveslaj u kanuu

Veslo u kanuu drži se tako da

imamo tzv. gornju i donju ruku.

Obje ruke istovremeno započinju

zaveslaj s tim da gornja ruka gura prema
naprijed, a donja povlači veslo, dršku
vesla prema tijelu kanuista. Pozicija hvata
donje ruke na dršci vesla ovisna je o dužini
vesla, a trebala bi biti otprilike za dužinu
dvije šake iznad lopatice vesla.

U kanuu veslamo tako da se

tijelom naginjemo prema naprijed i
zahvatimo vodu, uronivši čitav list vesla
koji provlačimo kroz vodu. Zaveslaj ide od
prednjeg vrha kanua, paralelno s bokom
kanua, sve do iza okomice tijela kanuista,
kada izvlačimo veslo iz vode i kroz zrak
polukružno prebacujemo naprijed istom
stranom čamca po novi zaveslaj. Dužinu
zaveslaja određuje individualna tehnika i
stil veslanja.

Slika 70. Hvat vesla u kanuu

4.2.4.1. Oslonac na veslo

Oslonac na veslo dio je zaveslaja, tj. tehnike kada, obično na divljoj vodi, a i na mirnim
vodama, pokušavamo umiriti kajak ili kanu prilikom nestabilnosti da ne dođe do prevrtanja.
Izvodi se tako da se veslo stavi bočno pod pravim kutom u odnosu na čamac i pritisne se
lopaticu na površinu vode.

83
 Slika 71. Oslonac na veslo

4.2.4.2. Privlačenje veslom

Privlačenje veslom pokret je kojim usmjeravamo prednji kraj čamca u željenom smjeru,
točnije ispravljamo pogrešku ili smjer čamca.

Slika 72. Privlačenje veslom

84
4.2.4.3. Postupci prilikom prevrtanja kajaka i kanua: eskimo roll

Prilikom prevrtanja postoji određeni zaveslaj i tehnika kojom se kajakaš ili kanuist vraća
u prvobitni položaj sigurnosti čamca, a cjelokupni element naziva se eskimo roll. Usvajanje te
tehnike složen je postupak koji slijedi nakon potpuno usvojenog osnovnog zaveslaja.

Veslač trzajem tijela iz kukova istovremeno sa zaveslajem dovodi čamac u prvobitni

položaj.

Slika 73. Eskimo roll

Kod prevrtanja i napuštanja čamca započinje prvenstveno borba za vlastitu sigurnost

spašavanje, a ujedno izvlačenje kajaka i kanua na obalu.

Složenost procesa izlaska na obalu ovisi vrsti vode na kojoj smo veslali i vanjskim
uvjetima. Veliki valovi, divlja voda, velika udaljenost od obale i nepristupačna obala otežavaju
spašavanje veslača i opreme pa je u pravilu bolje potrošiti više vremena na treniranje elementa
eskimo roll s kojim ostajemo u sigurnosti plovila, nego se dovoditi u opasne situacije.

Ako se nađemo u situaciji izvan kajaka ili kanua, važno je ostati priseban i uputiti se
plivajući prema najbližoj obali. Pritom valja naglasiti da se ne smijemo odvajati se od čamca,
nego ga gurati plivajući pokretima nogu. Na divljim vodama vrijedi drugo pravilo, a to je
također nikada ne ispuštati čamac, držati se za ručkicu čamca i pustiti ga da pluta ispred nas.
Unesrećeni treba ostati plutati na leđima s nogama ispred sebe kako bi amortizirao možebitni

85
nalet na podvodne stijene. Prsluk za spašavanje i plutajući čamac pomoći će osobi da se lakše
održi na površini i domogne obale.

Pitanja za ponavljanje:

1. Zašto je važno istezanje i zagrijavanje prije svake sportske aktivnosti?

2. Koji su osnovni elementi u sportu kajak-kanu?

3. Što je eskimo roll?

4.3. Načini podučavanja osnovnih elemenata kajaka i kanua

U radu s početnicima, koji se prvi puta nalaze u kontaktu s kajakom i kanuom, nailazimo
na velik broj nepoznanica. Voda kao medij na kojem se odvija aktivnost, veslanje kao radnja,
oprema, vremenski uvjeti i svi drugi elementi nova su situacija za koju je potrebno dobro se
pripremiti.

Na početku rada potrebno je dati osnovne informacije o kajakaštvu, kanuistici, opremi i

uvjetima veslanja. Početnik se treba vizualno upoznati sa svim navedenim elementima.

Upoznavanje s veslom i osnovni elementi zaveslaja usvajaju se na suhom, stojeći. Nakon

toga moguće je organizirati veslanje u bazenu, na jezerima, mirnim vodama ili plitkim
kanalima.

Redoslijed uvježbavanja trebao bi biti sljedeći:

• rad na suhome

o upoznavanje s veslom

o hvat vesla

o prvi zaveslaji rade se bez vesla, samo rukama, simulira se izvođenje zaveslaja

o zaveslaji u čamcu na suhome

• rad na mirnoj vodi

o ulazak u čamac i izlazak iz čamca

o osnovni zaveslaj

86
 o stabilnost kukova, ravnoteža

o široki zaveslaj

o privlačenje veslom

o pravocrtno veslanje

o promjene smjera veslanja

o prevrtanje čamca i povratak u prvobitni položaj – eskimo roll.

Za prvi ulazak u čamac i veslanje poželjno bi bilo da to bude stabilniji čamac kako bi
polaznici naučili održavati ravnotežu što je osnova sigurnog veslanja.

4.3.1. Ispravljanje pogrešaka

Nakon objašnjavanja pokreta, radnje, potrebno je ispitati zamisao veslača, a time

ujedno ustanoviti je li veslač shvatio zamisao.

Pogreške trebamo :

• identificirati

• pronaći njihov uzrok

• izabrati odgovarajući načina ispravka

• učiniti ispravak.

4.3.2. Sredstva za ispravljanje pogrešaka

Verbalna komunikacija

✓ Tijekom razgovora polaznik i instruktor verbalno raspravljaju o tijeku polaznikova

pokreta. Pri tome instruktor ima zadaću objasniti tijek pokreta i raspraviti o uzrocima.

Demonstracija

✓ Instruktor demonstrira tijek pokreta ili ga objašnjava dok polaznik prolazi čamcem.

✓ Instruktor pomaže vođenjem pokreta.

✓ Polaznik izvodi tijek pokreta (suho veslanje, bazen, zadržani čamac), a instruktor daje
impuls pokreta, npr. pritišće određeni dio tijela ili pokreta u odlučujućem trenutku.

87
Orijentacijske oznake

✓ Na čamcu se pričvršćuju oznake, koliko treba veslo naprijed, a na veslu se označava

mjesto hvata ruke.

Audiovizualna pomagala

✓ Video analiza pokreta, video snimke demonstracije, računalna analiza tijeka pokreta,
literatura s fotografijama i crtežima.

Biomehanički mjerni postupci

✓ Pronalaženje biomehaničkih parametara za procjenu tijeka pokreta.

4.3.3. Specifičnosti podučavanja kajak-kanua s obzirom na uzrasnu dob i prethodno

iskustvo

Prilikom podučavanja početnika u kajaku i kanuu ne postoje specifičnosti s obzirom na

dobne skupine. Početnik je početnik neovisno o dobi, jedino se razlikuje pristup pojedincu. U
tome je smislu svakako važno prilagoditi pristup s obzirom na dobnu skupinu. Kod mlađih
dobnih skupina sva obuka prolazi kroz igru, zanimacije i druženje. Okvirna poželjna dob za
početak bavljenja kajak-kanuom jest oko desete godine djeteta, ali i tu imamo iznimaka. Tako
je primjerice Michal Martikán bio olimpijski pobjednik već sa šesnaest godina.

Kad je riječ o djeci, također je potrebno pripremiti opremu prilagođenu veličinskim

dječjim brojevima, kao i mini kajake ako ih imamo na raspolaganju. Uz kajake, vesla za djecu
nešto su kraća, ujedno prilagođena visini djeteta. S obzirom na financijsku situaciju nažalost
nisu svi klubovi ili društva u mogućnosti imati mini kajake pa se instruktori trebaju snaći s onom
opremom kakvu imaju na raspolaganju.

Rekreativno bavljenje kajakom, kanuom ili bilo kojom sportskom aktivnošću definitivno
pozitivno utječe na sve dobne skupine. Ipak treba naglasiti da su sva medicinska stanja i
bolesti, koje su kontraindikacija za izlaganje težim fizičkim naporima, odnosno bavljenje
sportom, kontraindikacija i za veslanje kajak-kanua. Apsolutne kontraindikacije najčešće su
vezane uz krvožilni sustav ili akutne zarazne bolesti. Posebno se mogu izdvojiti problemi s
ramenim pojasom u vidu ramene nestabilnosti odnosno subluksacija i luksacija kao relativna
kontraindikacija za veslačke aktivnosti. Svaka osoba koja ima nedoumice u svezi sa svojim
zdravstvenim stanjem trebala bi se savjetovati sa svojim liječnikom prije bavljenja sportskim
aktivnostima.

88
 4.4. Specifičnosti kajak-kanua u turističko-rekreativnoj ponudi

4.4.1. Svrha kajak-kanua u rekreativnom smislu

Riječ rekreacija dolazi iz latinskoga jezika (lat. recreo, recreare) i znači obnoviti,
ponovno stvoriti, dolazi. Povezuje s revitalizacijom, regeneracijom pri čemu se imaju na umu
sve čovjekove mentalne i tjelesne sposobnosti. Ujedno predstavlja svaku aktivnost koju osoba
izabire za osobne potrebe u cilju relaksacije, odmora, zabave, a izvan profesionalnog rada.
Sadržaji rekreacije trebali bi nadoknaditi potrebe koje nam nedostaju u svakodnevici pa se stil
života pojedinca reflektira na slobodno vrijeme i vrstu sadržaja koje odabiremo unutar njega.
Način provođenja slobodnog vremena reflektira se na učinkovitost i zadovoljstvo na radnom
mjestu, ali i sve ostale bitne sastavnice života poput obitelji, prijatelja i dr.

Rekreacija, kajakaštvo i kanuing, tjelesna aktivnost, boravak u prirodi, na zraku, suncu,

vodi, unapređuju i povoljno utječu na opće fizičko stanje organizma, djeluju na krvožilni sustav,
snagu i fleksibilnost.

4.4.2. Kajakaštvo kao unapređenje turističke ponude

Navike stranih turista značajno su se promijenile od 1970-ih i 1980-ih godina kad je bilo
dovoljno ponuditi smještaj i restoran, a plaže, ugodna klima i more učinili su ostalo. To više
nije dovoljno i turisti tijekom svojega odmora očekuju sadržaje koji će ispuniti njihovo
slobodno vrijeme te aktivnosti koje će im omogućiti da zaborave svoje naporne poslove,
obveze i brige.

Aktivni turizam u tom je svjetlu nova filozofija, a tu dolazi i ponuda za bavljenje

kajakom ili kanuom, neovisno o tome bilo riječ o „morskome“ dijelu turizma ili kajakaštvu i
kanuingu u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kombinacijom pustolovnoga turizma, ekoturizma
i kulturnog turizama stvara se održivi turizam kojem je cilj ostvariti pogodnosti za turiste i
zemlju domaćina uz posebnu brigu o okolišu.

U tom je smislu Hrvatska zemlja ogromnih i nedovoljno iskorištenih potencijala zbog

izuzetno lijepe i očuvane prirode te duge povijesti. Kajakaštvom i kanuingom možemo
povećati ukupnu turističku ponudu regije, ali i čitave Hrvatske.

Aktivni turizam produžuje glavnu turističku sezonu zbog mogućnosti održavanja

kajakaških i kanuističkih izleta u travnju i listopada kad su rijeke, jezera i more prehladni za
kupanje. Kajakarenje na moru kao sport veoma je popularan u zemljama sjeverne i zapadne
Europe, a naročito u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Norveškoj, Švedskoj, Danskoj i Finskoj.
Jadransko more izuzetno je zanimljivo turistima iz spomenutih zemalja zato što mogu učiti i

89
vježbati razne tehnike u veoma blagim uvjetima toplog mora okruženi izuzetno atraktivnim
lokacijama koje su iz njihove perspektive još neistražene. Posebno je bitno naglasiti da
stanovnici sjeverne i zapadne Europe imaju izuzetno razvijenu kulturu boravka u prirodi te žele
provesti svoje godišnje odmore na strukturiran i aktivan način. To su turisti visoke platežne
moći koji traže kvalitetne sadržaje.

Kajakaški klubovi inače postoje u svakom većem mjestu diljem Europe i nerijetko broje
preko 1.000 članova. Članovi takvih klubova putuju na razne destinacije prikladne za
kajakarenje i druge pustolovne aktivnosti diljem Europe i svijeta, a Hrvatska koja je udaljena
samo dva sata leta avionom je idealan izbor zbog svoje netaknute prirode, blage klime, duge
povijesti i raznovrsne gastronomske ponude.

4.4.3. Različitosti kajak-kanua s obzirom osobitosti vode

Svaka rijeka, jezero ili vodena površina u Hrvatskoj plovni su za kajak kanu što, naravno,
ovisi o sposobnostima pojedinca i opremi. Većinom su to nizinske rijeke, pa tako imamo i
ekstremne kajakaše koji su sposobni spustiti se niz slapove rijeke Krke u Dalmaciji.

Rijeka Sava najveća je i najduža rijeka u Hrvatskoj (562 km). Cijelim svojim tokom kroz
Hrvatsku proteže se od granice s Republikom Slovenijom (Bregane) i povezuje gradove Zagreb,
Sisak, Slavonski Brod, nakon kojega nastavlja prema Republici Srbiji. Za brodove plovna je od
Siska nizvodno, a za kajak-kanu plovna je cijelim tokom pa ulazi u kategoriju jednostavnijih
voda za veslanje i prikladna je za početnike. Unatoč takvoj klasifikaciji iznimno je važno
naglasiti da je rijeka Sava u Zagrebu na predjelu Jakuševca u dužini otprilike 300 metara
svojega toka ekstremno divlja voda ovisno o vodostaju, pa se definitivno ne preporučuje, reklo
bi se čak zabranjuje, početnicima.

Slika 74. Rijeka Sava

90
 Uz rijeku Savu u Zagrebu iznimno je važno spomenuti sportsko-rekreacijski centar
Jarun s jezerom i regatnom stazom na kojoj se, uz rekreaciju, odvijaju i najvažnija kajakaška
mirnovodaška natjecanja.

Druga po redu svojom dužinom jest rijeka Drava (305 km) i dijelom svojeg toka tvori
granicu s Mađarskom. U Hrvatsku također ulazi iz Republike Slovenije kod Varaždina i povezuje
gradove Legrad, Belišće, Osijek. Svojim je cjelokupnim tokom kroz Hrvatsku plovna za sve
oblike kajaka, kanua i sve razine osposobljenosti veslača. Na dijelu Drave oko Varaždina nalaze
se tri hidroelektrane koje tvore velika akumulacijska jezera, a od Osijeka do ušća u Dunav,
nedaleko od Aljmaša, plovna je za brodove. Rijeka Drava puna je rukavaca, potpuno odvojenih
od glavnoga toka, koji su zanimljivi svojom florom i faunom. Duž korita stvara dugačke prudove
na kojima izrastaju vrbe i topole te s vremenom nastaju poplavne šume.

Separacijski kanal HE Donja Dubrava kod mjesta Donja Dubrava u Međimurju ujedno
je i centar Hrvatskog kajakaškog saveza za natjecanja u slalomu na divljim vodama. Na toj je
lokaciji uređena djelomično umjetna staza za natjecanja kajakom i kanuom na divljim vodama.
To je jedna od dvije takve vrste staza u Hrvatskoj.

Rijeka Kupa izvire u Nacionalnom parku Risnjak kod mjesta Razloge u Gorskom kotaru.
Kupa je sa svojih 296 km najdulja rijeka koja ima svoj izvor i ušće u Hrvatskoj, a dijelom svojega
toka čini granicu sa Slovenijom. Od izvora je Kupa brza, divlja rijeka s mnoštvom vodenih
vrtloga i valova, dok se nakon nekoliko kilometara smiruje i postaje mirna rijeka ispresijecana
mnogim umjetnim slapovima koji su u povijesti služili za pokretanje vodenica. U gornjem toku,
na nekim mjestima, teče kanjonom pa se proširuje na plodne njive i polja. Kupa kod Ozlja ulazi
u svoj ravničarski tok i nastavlja do Karlovca. U Karlovcu se u nju s desne strane ulijeva rijeka
Dobra, a ubrzo nakon toga i Korana koja već nosi vode Mrežnice. Za rijeku Kupu može se reći
da nije za početnike u kajaku, osobito u gornjem toku, na kojem se nedaleko od izvora nalazi
slalomska staza za zahtjevnija kajakaška natjecanja. Taj dio rijeke Kupe do mjesta Brod na Kupi,
ovisno o vodostaju, ulazi u neke od težih ruta za kajakaštvo, ali ujedno i možda najljepši dio
vodenih površina Hrvatske za ljubitelje divljih voda.

Slika 75. Kanjon rijeke Kupe

91
 Dunav je druga najduža rijeka u Europi, a Hrvatskom se proteže u dužini 137,5 km. Iz
Mađarske ulazi u istočnu Hrvatsku i svojim tokom čini granicu sa Srbijom u koju ulazi kod grada
Iloka. Na Dunavu se u Hrvatskoj nalazi Vukovar koji je ujedno i riječna luka za tranzit Dunavom,
a koji je cijelim tokom kroz Hrvatsku plovni put za brodove. Dunav sam po sebi nije osobito
atraktivan za kajakaštvo i kanuing zbog plovnog puta, pograničnog područja s Republikom
Srbijom i svoje velike količine vode. Unatoč gustom riječnom prometu, kajakaški entuzijasti
redovito kajakaškim turama Dunavom spajaju sjever Europe s Crnim morem.

Rijeka Bosut se nalazi se u Slavoniji i Srijemu (143 km). Nastaje kod Županje, odnosno
Cerne, spajanjem Biđa i Berave. Od većih gradova na Bosutu istaknut ćemo Vinkovce. Stara
priča je da su Rimljani znali kazati kako Bosut do podneva teče na jednu stranu, a poslijepodne
na drugu. Pritom se misli da ponekad tako mirno teče da se i malim vjetrom voda pokrene u
jednom ili drugom smjeru. Zbog svojega iznimno mirnog toka u potpunosti je pogodan za sve
mirnovodaške aktivnosti kajakom i kanuom te sve razine kajakaških sposobnosti.

Korana izvire na Plitvičkim jezerima. Voda potoka Plitvice, obrušavajući se preko stijene
visoke 78 m, tvori amfiteatar najvišeg slapa u Hrvatskoj, tj. Velikog slapa, i zajedno s vodom
nastalom prelijevanjem vode iz jezera u jezero (najniže Novakovića Brod), tvori slapište
Sastavke (visine 25 m) kojim započinje rijeka Korana. Dugačka je 134,2 km od izvora do ušća u
Kupu u Karlovcu. Na mnogim dijelovima Korana protječe kroz slikovite, vapnenačke kanjone
visoke stotinjak metara ili više. U Slunju na utoku Slunjčice u Koranu nastali su zanimljivi
slapovi Rastoke na kojima se održavaju kajakaška natjecanja i natjecanja u raftingu. Svojim
divljim tokom Korana je iznimno zanimljiva za iskusnijim kajakašima.

Rijeku Mrežnicu sa svoja 64 km čine kanjoni, sedreni

slapovi, kaskade koje presijecaju njezin tok. Njezin se izvor nalazi
na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ kod Slunja, a ulijeva se u
Koranu kod Karlovca. Otprilike pedesetak slapova, kanjon u
gornjem toku i predivna priroda čine Mrežnicu iznimno
atraktivnom za sportove na vodi.

Slika 75. Rijeka Mrežnica

92
 Cetina (105 km) je rijeka koja pripada jadranskom slivu (ulijeva se u Jadransko more
kod Omiša), a nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Izvire na sjeverozapadnim obroncima
Dinare blizu sela Cetine, sjeverno od Vrlike. Ima više izvora, a glavni je izvor jezero duboko
preko stotinu metara. Obale su u kanjonu međusobno bliže i više nego u drugih rijeka, a sama
je rijeka duboka i spora. Nekad je voda brzo tekla i okretala brojne mlinove, ali su je
hidroelektrane usporile. Međutim donji tok rijeke od Slimena do Radmanovih mlinica ipak je
preporučljiv za kajakaše i ture raftingom jer je Cetina na tom dijelu puna brzaca, malih slapova
i općenito predivne prirode. Kao gradovi rijeke Cetine ističu se Sinj, Trilj i Omiš.

Zrmanja je jedna od divljih rijeka u Hrvatskoj. Svojom dužinom (69 km) teče u surovom
kršu, kroz nekoliko kanjona i krških polja, a ulijeva se u more u estuariju kod Obrovca. Svojim
tokom stvara sedru i slapove, idealne za rafting i kanuing koji je iznimno popularan u tome
području. Sve razine osposobljenosti kajakaša i kanuista naći će zadovoljstvo boravkom na toj
krškoj ljepotici.

Slika 76. Kajakaštvo na rijeci Zrmanji

Pitanja za ponavljanje:

1. Koji je redoslijed uvježbavanja početnika u korištenju kajak-kanua?

2. Koja su sredstva za ispravljanje pogrešaka u podučavanju kajak-kanua?

3. Koje su različitosti kajak-kanua s obzirom na osobitosti vode?

93
5. ZAŠTITA NA RADU I PRVA POMOĆ

5.1. Uvod u zaštitu na radu

5.1.1. Svrha i cilj zaštite na radu

Zaštita na radu je skup tehničkih, zdravstvenih, pravnih, psiholoških, pedagoških i

drugih aktivnosti s pomoću kojih se otkrivaju i otklanjaju opasnosti i štetnosti koje mogu
ugroziti život i zdravlje osoba na radu (radnika, volontera, učenika i studenata na praktičnoj
obuci i drugih osoba).
Svrha i cilj zaštite na radu jest sprječavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti,
drugih bolesti u vezi s radom te zaštita radnog okoliša.
Ostvaruje se otkrivanjem i otklanjanjem opasnosti, štetnosti i napora koje mogu
izazvati ozljedu na radu, profesionalnu bolest ili drugu bolest u vezi s radom. Otkrivanje i
otklanjanje postiže se primjenom pravila i mjera zaštite na radu.

5.1.2. Ozljede na radu, profesionalne bolesti, bolesti u vezi s radom i propisi koji reguliraju
to područje

Prema Zakonu o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18) ozljeda na
radu je ozljeda radnika nastala u prostoru poslodavca u kojem obavlja rad ili ga tijekom rada
koristi ili mu može pristupiti, odnosno drugi prostor koji nije prostor poslodavca, ali radnik u
njemu obavlja rad.

Kao ozljeda na radu priznati su sljedeći događaji:

• ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim
djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim
opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je
uzročno vezana uz obavljanje poslova
• bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za
vrijeme rada
• ozljeda koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i
obratno.

Događaji koji se ne priznaju kao ozljeda na radu, tj. ne smatra se ozljeda, odnosno bolest
ako je do nje došlo zbog:
• skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnom mjestu, odnosno pri
obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rad i obrnuto

94
 • aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti
• namjernog nanošenja ozljede druge osobe izazvane osobnim odnosom s osiguranom
osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti
• atake kronične bolesti
• urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu
bolest.

Profesionalne bolesti prema Zakonu su bolesti izazvane dužim neposrednim utjecajem

procesa rada i uvjeta rada na određenim poslovima.
U radnom okolišu mnogi čimbenici djeluju na zdravlje radnika čije posljedice mogu biti
oštećenja zdravlja radnika. Nastaju nakon djelovanja nefizioloških uvjeta rada, štetnih
fizikalnih i kemijskih čimbenika, kao i nepovoljnih higijenskih uvjeta na radu.

Bolesti u vezi s radom nisu profesionalne bolesti, nego su to bolesti na koje pojedini procesi
rada nepovoljno utječu na stanje organizma, ali izvor bolesti je u organizmu, a ne u štetnostima
iz procesa rada.

Nezgodom na radu općenito se smatra svaki neželjeni, neplanirani događaj koji je mogao
imati za posljedicu ozljedu, zdravstveno oštećenje radnika ili materijalne gubitke, ali se
stjecajem okolnosti to nije dogodilo. Prije ozljede na radu uvijek se dogodi nezgoda.

5.1.3. Sprječavanje nezgoda na radu; ljudski čimbenik kao uzrok nezgode

Ustanovljeno je da se nezgode mogu izbjeći ako se onemogući djelovanje opasnosti na

čovjeka. U skladu s time načela zaštite na radu u sprječavanju nezgoda treba primijeniti
odgovarajućim redoslijedom.
Prvo načelo odnosi se na potpuno uklanjanje opasnosti. To se postiže izbjegavanjem
opasnih postupaka i uklanjanjem opasnih uvjeta rada, odnosno zamjenom za sigurne
postupke i sigurne uvjete rada.
Drugo načelo koje se sastoji u udaljavanju radnika iz opasnog prostora. To se postiže
mehanizacijom i automatizacijom proizvodnog procesa.
Treće načelo koje se sastoji u svladavanju opasnosti, odnosno ograđivanju opasnosti.
To se postiže ventilacijom, hermetizacijom i izolacijom izvora opasnosti, odnosno upotrebom
zaštitnih naprava koje sprječavaju ulazak radnika u opasan prostor.
Četvrto načelo je upotreba osobne zaštitne opreme. I na kraju, ako se ne može
primijeniti nijedno od spomenutih načela, uvijek treba upotrijebiti osobnu zaštitnu opremu.

Prilagodbom radne okoline čovjeku (uređenjem radnog prostora, izvedbom sigurnih

strojeva i uređaja za rad i sl.) i prilagodbom čovjeka radnoj okolini (formiranjem pravilnog

95
stajališta, školovanjem i osposobljavanjem te pravilnim odabirom radnika) uspješno se mogu
rješavati složeni problemi.
Za rješavanje problema prilagodbe koriste se propisana pravila:

• Osnovna pravila zaštite na radu – sadrže zahtjeve kojima mora udovoljavati sredstvo
rada kada je u uporabi.
• Posebna pravila zaštite na radu – ako se rizici za sigurnost i zdravlje radnika ne mogu
ukloniti ili se mogu samo djelomično ukloniti primjenom osnovnih pravila zaštite na
radu, dodatno se primjenjuju posebna pravila zaštite na radu koja se odnose na
radnike, način obavljanja poslova i radne postupke.
• Priznata pravila zaštite na radu – ako u pravnom poretku Republike Hrvatske nisu na
snazi pravna pravila zaštite na radu koja bi poslodavac trebao primijeniti radi sigurnosti
i zaštite zdravlja radnika, primjenjivat će priznata pravila zaštite na radu koja
podrazumijevaju norme, pravila struke ili u praksi provjerene načine, s pomoću kojih
se otklanjaju ili smanjuju rizici na rad.

Pitanja za ponavljanje:

1. Koja je svrha i cilj zaštite na radu?

2. Koji se događaji priznaju kao ozljeda na radu?

3. Nabrojite načela zaštite na radu.

5.2. Obveze i prava poslodavaca i radnika iz zaštite na radu sukladno

zakonskim propisima

5.2.1. Poslodavac

Poslodavac je obvezan provoditi zaštitu na radu na temelju sljedećih općih načela

prevencije:
• izbjegavanja rizika
• procjenjivanja rizika
• sprječavanja rizika na njihovom izvoru
• prilagođavanja rada radnicima u vezi s oblikovanjem mjesta rada, izborom radne
opreme te načinom rada i radnim postupcima radi ublažavanja jednoličnog rada,
rada s nametnutim ritmom, rada po učinku u određenom vremenu (normirani rad)
te ostalih napora s ciljem smanjenja njihovog štetnog učinka na zdravlje

96
 • prilagođavanja tehničkom napretku
• zamjene opasnog neopasnim ili manje opasnim
• razvoja dosljedne sveobuhvatne politike prevencije povezivanjem tehnologije,
organizacije rada, uvjeta rada, ljudskih odnosa i utjecaja radnog okoliša
• davanja prednosti skupnim mjerama zaštite pred pojedinačnim
• odgovarajuće osposobljavanje i obavješćivanje radnika
• besplatnosti prevencije, odnosno mjera zaštite na radu za radnike.

Zakonom o zaštiti na radu propisan je niz obveza poslodavca koje je dužan provesti u
cilju osiguravanja sigurnih uvjeta rada za svoje radnike.

Opće obveze poslodavca u vezi s organiziranjem i provođenjem zaštite na radu:

• obvezu provođenja prevencije u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i
upravljanju radnim postupcima
• obvezu uvažavanja prirode obavljanih poslova te prilagodbu zaštite na radu
okolnostima
• obvezu vođenja računa o sposobnostima radnika.

Poslodavac također:
- snosi troškove provođenja zaštite na radu
- obvezan je procjenjivati rizike za život i zdravlje radnika i osoba na radu.
- odgovoran je za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim
dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima.
- obvezan je utvrditi i obavljati poslove zaštite na radu u skladu s
procjenom rizika, stanjem zaštite na radu i brojem radnika.

Poslodavac koji zapošljava do uključivo 49 radnika može poslove zaštite na radu

obavljati sam ako ispunjava propisane uvjete.
Poslodavac koji zapošljava 50 do uključivo 249 radnika obvezan je obavljanje
poslova zaštite na radu, ugovorom o radu, ugovoriti sa stručnjakom zaštite na radu.
Poslodavac koji zapošljava 250 ili više radnika obvezan je ugovorom o radu,
obavljanje poslova zaštite na radu ugovoriti s jednim ili više stručnjaka zaštite na radu.

Ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za

poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne
odgovornosti.
Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ako je šteta nastala zbog više sile,
odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe.

Poslodavac je obvezan, na temelju procjene rizika, osposobiti radnika za rad na

siguran način. Poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova radniku koji

97
 prethodno nije osposobljen za rad na siguran način. Radniku koji nije osposobljen za rad na
siguran način poslodavac je obvezan osigurati rad pod neposrednim nadzorom radnika
osposobljenog za rad na siguran način, ali ne dulje od 60 dana.

Poslodavac je obvezan obavješćivati i savjetovati se s radnicima odnosno njihovim

predstavnicima o pitanjima zaštite na radu.
Poslodavac je obvezan istaknuti na mjestima rada pisane upute o radnom okolišu,
sredstvima rada, opasnim kemikalijama, biološkim štetnostima, opasnostima na radu,
izvorima fizikalnih štetnosti i drugim rizicima.

Poslodavac ne smije dopustiti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada radniku

koji ne ispunjava propisane uvjete.

Poslodavac je obvezan osigurati posebnu zaštitu na radu za posebno osjetljive skupine

radnika:
• maloljetniku radi očuvanja njegovog nesmetanog duševnog i tjelesnog razvoja
• trudnoj radnici, radnici koja je rodila ili doji dijete, radi zaštite od opasnosti koje bi
mogle ugroziti ostvarivanje materinstva
• radniku oboljelom od profesionalne bolesti
• radniku kod kojeg postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost
od nastanka invalidnosti.

Poslodavac je obvezan održavati mjesta za rad u stanju koje ne ugrožava sigurnost

i zdravlje radnika. Obvezan je prestati s radom u građevinama na kojima nastanu promjene
zbog kojih postoji opasnost za sigurnost i zdravlje radnika. Obvezan je isključiti iz uporabe
sredstva rada na kojima nastanu promjene zbog kojih nastaju rizici za sigurnost i zdravlje
radnika.

Poslodavac je obvezan provoditi prevenciju stresa na radu ili u vezi s radom koji je
uzrokovan čimbenicima kao što su:
• sadržaj rada
• organizacija rada
• radno okruženje
• loša komunikacija i međuljudski odnosi i dr.

Poslodavac je obvezan na mjestima rada i sredstvima rada trajno postaviti

sigurnosne znakove na vidljiva mjesta. Ako sigurnosni znakovi nisu dovoljni za djelotvorno
obavješćivanje radnika, poslodavac je obvezan postaviti pisane obavijesti i upute o uvjetima i
načinu korištenja sredstava rada, opasnih kemikalija, bioloških štetnosti te izvora fizikalnih i
drugih štetnosti na radu.

98
 Poslodavac je obvezan poduzimati mjere zaštite od požara u svakoj građevini s obzirom na
tehnološki proces, tvari koje se koriste, način rada, uskladištene tvari i veličinu građevine
(procjena ugroženosti od požara).

Poslodavac je obvezan organizirati i osigurati evakuaciju i spašavanje radnika te osposobiti

osobe koje će provoditi evakuaciju i spašavanje, i to:
• staviti na raspolaganje potrebnu opremu za evakuaciju i spašavanje
• utvrditi plan evakuacije i spašavanja te s njim upoznati radnike
• provesti praktične vježbe evakuacije i spašavanja najmanje jedanput u dvije godine.

Poslodavac je obvezan organizirati i osigurati pružanje prve pomoći radnicima, i to:

• Obvezan je osigurati da na svakom radilištu i u radnim prostorijama u kojima istodobno
rade 2 do 50 radnika, najmanje jedan od njih mora biti osposobljen i određen za
pružanje prve pomoći te još jedan na svakih daljnjih 50 radnika. Radnik određen za
pružanje prve pomoći mora o tome dobiti pisanu obavijest.
• Staviti na raspolaganje svu potrebnu opremu za pružanje prve pomoći.

Poslodavac je obvezan provoditi zaštitu nepušača od djelovanja duhanskog dima.

Zabranjeno je pušenje na mjestu rada i na radnim sastancima. Iznimno poslodavac može
pisanim putem dopustiti pušenje u posebnoj prostoriji na koju je obvezan postaviti znak
dozvoljenog pušenja.

Radnik u vrijeme rada ne smije biti pod utjecajem alkohola i drugih sredstava
ovisnosti niti ih smije unositi na mjesto rada. Poslodavac je obvezan provoditi zabranu
zlouporabe alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti na mjestu rada. Poslodavac mora
udaljiti s mjesta rada radnika koji je na radu pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava
ovisnosti.

Poslodavac je obvezan osigurati radnicima zdravstvenu zaštitu primjerenu rizicima

za sigurnost i zdravlje kojima je izložen na radu. Poslodavac je obvezan radniku, jednom u pet
godina, na njegov zahtjev, osigurati zdravstveni pregled. Radi utvrđivanja, odnosno provjere
zdravstvene sposobnosti za obavljanje određenih poslova, poslodavac može prije i tijekom
radnog odnosa o svom trošku uputiti radnika na zdravstveni pregled.

Poslodavac je obvezan obavijestiti tijelo nadležno za inspekcijski nadzor o smrtnoj i

teškoj ozljedi nastaloj u prostoriji ili na prostoru u kojem poslodavac obavlja rad.

Poslodavac može poslove zaštite na radu prenijeti u pisanom obliku na svojeg

ovlaštenika u okviru njegovog djelokruga rada. Ovlaštenik je radnik kojemu je poslodavac,
neovisno o drugim ugovorenim poslovima, dao ovlaštenja za provedbu zaštite na radu.

99
5.2.2. Radnik

Radnik je obvezan osposobljavati se za rad na siguran način.

Radnik je obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom te pri tome voditi računa
o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika.
Smatra se da radnik radi dužnom pažnjom kada poslove obavlja u skladu sa
znanjima i vještinama koje je stekao tijekom osposobljavanja za rad na siguran način te kada
radi po uputama poslodavca odnosno njegovog ovlaštenika.
Radnik je obvezan surađivati s poslodavcem, njegovim ovlaštenikom, stručnjakom
zaštite na radu, povjerenikom radnika za zaštitu na radu i specijalistom medicine rada u
rješavanju svih pitanja zaštite na radu.
Radnik ima pravo odbiti raditi i napustiti mjesto rada ako mu izravno prijeti rizik za
život i zdravlje, sve dok poslodavac ne poduzme korektivne mjere te zbog takvog postupanja
ne smije trpjeti štetne posljedice.

Pitanja za ponavljanje:

1. Koje su obveze poslodavca?

2. Što je propisano Zakonom o zaštiti na radu?

3. Koje su obveze radnika?

5.3. Opasnosti, štetnosti i napori u radnom okolišu

Opasnosti u radnom okolišu ona su stanja koja mogu ugroziti život i zdravlje
zaposlenika na radu te uzrokovati uglavnom ozljede na radu.

Opasnosti u radnom okolišu mogu biti:

• mehaničke opasnosti
• opasnost od električne struje
• opasnost od požara i eksplozije
• toplinske opasnosti (vruće ili hladne tvari i predmeti).

100
5.3.1. Mehaničke opasnosti

Ozljede koje nastaju zbog mehaničkih opasnosti mogu biti različite prirode, od lakih
modrica kao posljedica udarca, površinskih ozljeda i uboda do teških i smrtonosnih ozljeda.

Mehaničke opasnosti predstavljaju:

1. oštri i šiljasti predmeti u stanju mirovanja (npr. posjekline, rane)
2. rotirajući dijelovi (npr. posjekline, zahvaćanje dijelova odjeće, uklještenje)
3. ostali pokretni dijelovi (npr. povratni pokreti)
4. dijelovi i čestice koji odlijeću (npr. tokarenje, brušenje, upadanje u oko)
5. rasprsnuće i odlijetanje dijelova i čestica (npr. rasprsnuće brusne ploče)
6. pad predmeta na zaposlenika (npr. na ruke, noge, glavu)
7. padovi zaposlenika na razini (npr. skliski i neravni podovi)
8. padovi zaposlenika s visine (npr. ljestve, podesti, skele, stube)
9. padovi zaposlenika u dubinu (npr. otvori u podu, reviziona okna)
10. zatrpavanja (npr. pri kopanju)
11. udar zaposlenika (npr. u predmete, vozila i obrnuto).

Zaštita na radu od mehaničkih opasnosti uglavnom se provodi primjenom osnovnih pravila

zaštite na radu kojima se uklanja ili smanjuje opasnost na sredstvima rada. Ona sadrže
zahtjeve kojima mora udovoljavati sredstvo rada kada je u uporabi.

5.3.2. Opasnost od električne struje

Električna struja može uzrokovati ozljede na tijelu, ali u određenim slučajevima i smrt
zaposlenika. Opasnost od udara električne struje predstavljaju:

1. direktan dodir s dijelovima pod naponom koji mogu uzrokovati:

• nepropisno položeni goli vodiči
• oštećena izolacije na vodičima i priključnim instalacijama
• loša izvedba prekidača, sklopki i ostalih elemenata, kada dijelovi koji su pod
naponom nisu zaštićeni odnosno kada je zaštita nesavjesnim postupkom uklonjena
• nezaključani razvodni ormari
• radovi na vodovima i instalacijama pod naponom koji nije prethodno isključen.

2. indirektan dodir s dijelovima pod naponom ili tzv. previsoki napon dodira kao posljedica
kvara na izolaciji električnih uređaja.

101
5.3.3. Opasnost od požara i eksplozije

Opasnost od požara predstavljaju gorive tvari u obliku krutina kao npr. drvo, ugljen,
papir, tekstil i dr.; zapaljivih tekućina kao npr. benzin, alkohol, ulja i dr.; gorivih plinova kao
npr. zemni plin, butan-propan, acetilen i dr.

Opasnost od eksplozije predstavljaju:

• krute tvari ako se nalaze u usitnjenom (prašinastom) stanju
• pare zapaljivih tekućina u smjesi sa zrakom u određenom omjeru
• gorivi plinovi u smjesi za zrakom u određenom omjeru.

Najčešći izvori požara su:

• otvoreni plamen, iskra
• užarena tijela i vrući predmeti
• električne instalacije
• statički elektricitet
• samozapaljivost
• prirodne pojave.

5.3.4. Toplinske opasnosti

Vruće tvari ili predmeti mogu u dodiru s kožom uzrokovati opekline, a mogu biti:
• vrući ili užareni metali (npr. pri zavarivanju, lijevanju, kovanju i dr.)
• ostali vrući materijali pri obradi (npr. staklo)
• vrući materijali pri održavanju (npr. vrući dijelovi strojeva i dr.)
• vrući mediji u cjevovodima (vruća voda, para i dr.)
• otvoreni plamen.

Hladne tvari ili predmeti mogu u dodiru s kožom uzrokovati ozljede, a mogu biti:
• hladni predmeti odnosno smrznuti proizvodi (npr. hrana u hladnjačama)
• hladni mediji (npr. tekući plinovi – tekući dušik i dr.)
• hladni materijali pri održavanju (npr. hladni dijelovi strojeva i dr.)
• led.

102
5.3.5. Štetnosti

Štetnosti u radnom okolišu oni su faktori koji nakon što im je zaposlenik izvrgnut, u
pravilu dulje vrijeme, mogu izazvati pojavu profesionalnih bolesti ili drugih bolesti u vezi s
radom.

Štetnosti u radnom okolišu:

• mikroklima
• buka i vibracije
• kemijske tvari
• biološke tvari
• zračenja
• rasvjeta.

Mikroklima – mikroklimatske uvjete određuje temperatura zraka, vlažnost zraka i

brzina kretanja zraka. U pogledu ovih čimbenika mikroklime u svim radnim prostorijama
moraju se osigurati povoljni uvjeti rada u ljetnom i u zimskom razdoblju.

Buka – djelovanje buke na organizam ovisi o jakosti buke i frekvenciji. Djelovanje buke
očituje se kroz povećanu napetost, smanjenu koncentraciju, umor i razdražljivost. Može doći i
do trajnog oštećenja sluha, tj. do gluhoće.

Vibracije – izloženost vibracijama izaziva oštećenje krvnih žila, mišića, tetiva, kostiju i
zglobova te živaca. Veličina oštećenja ovisit će o vrsti i trajanju vibracija, hladnoći i vlazi okoline
u kojoj zaposlenik radi, nefiziološkom položaju tijela pri radu i individualnim osobinama
čovjeka.

Štetno djelovanje vibracija može biti:

• strojevi i postrojenja koja pri radu vibriraju
• vozila i strojevi
• prijenosni strojevi i uređaji kojima zaposlenik rukuje.

Kemijske tvari – uobičajeni izraz za štetne tvari koje mogu uzrokovati različita oštećenja
zdravlja zaposlenika koji dolaze s njima u dodir pri proizvodnji, rukovanju, transportu,
skladištenju ili korištenju. Štetnost ovisi o mnogim fizikalnim, kemijskim ili otrovnim
svojstvima, ali je najvažnija količina tvari koja je ušla u organizam.
U praksi se mogu pojaviti u obliku prašina, dimova, plinova, para, magle, vlakna i dr.

Biološke tvari – tvari u koje spadaju virusi, bakterije, paraziti, gljivice, kukci, organske
tvari i dr., a s kojima dolazi u dodir zaposlenik na radu, mogu izazvati različite bolesti, najčešće
profesionalne bolesti.

103
 Zračenja - štetna zračenja kojima može biti izložen zaposlenik na radu mogu biti
ionizacijska zračenja. Od neionizacijskih zračenja najštetnije djelovanje mogu imati
ultraljubičasta zračenja.

Rasvjeta - odgovarajuća rasvjeta radnih prostorija i prostora omogućuje točno i brzo

opažanje te ispravno i sigurno obavljanje vidne zadaće uz što manji zamor očiju, a posredno
štiti zaposlenika i od ozljeda na radu.

5.3.6. Napori

Napori se pojavljuju tijekom radnog procesa i ovise o aktivnostima zaposlenika.

Dijelimo ih na tjelesne i psihofizičke napore.

Tjelesni napori - prekomjerni napori, pogotovo ako se obavljaju u nepovoljnim

uvjetima, uz nepovoljne položaje tijela, mogu uzrokovati zdravstvena oštećenja i bolesti, od
kojih se neke smatraju profesionalnim bolestima.

Psihofizički napori – mogu se pojaviti pri radu i izazvati određene reakcije. Ako su
opterećenja naročito velika, može doći do oštećenja zdravlja, odnosno do pojave različitih
psihosomatskih bolesti (stres).

Pitanja za ponavljanje:

1. Koje su mehaničke opasnosti u radnoj okolini?

2. Nabojite štetnosti u radnoj okolini.

3. Nabrojite napore u radnoj okolini.

104
 5.4. Osposobljavanje iz zaštite na radu

5.4.1. Osposobljavanje iz zaštite na radu

Prema svim statistikama koje se danas vode na području zaštite na radu, najčešći uzrok
ozljeda na radu i profesionalnih bolesti je nedostatak znanja i vještina kod radnika za
obavljanje određenih poslova.
Navedeni uzrok ozljeđivanja na radu posebno je uočljiv kod novozaposlenih radnika ili
radnika koji su zbog različitih razloga promijenili zanimanje ili posao. Radnik kojemu nedostaju
znanja, vještine i navike koje zahtijeva radno mjesto prije ili kasnije doživjet će ozljedu na radu.
Pokazalo se da broj ozljeda na radu opada kod radnika s duljim radnim stažom, što se
pripisuje iskustvu koje radnik na radu stječe. Iskustvo doprinosi tome da radnik uočava
opasnosti, uči, često na vlastitim pogreškama te zaključuje koji su najbolji načini zaštite od tih
opasnosti.
Osposobljavanje iz zaštite na radu kod poslodavca mora se organizirati, odnosno
provesti za sljedeće kategorije osoba na radu:
• poslodavca
• ovlaštenike poslodavca
• radnike za rad na siguran način
• radnike za pružanje prve pomoći
• radnike za evakuaciju i spašavanje
• radnike za gašenje požara
• radnike stručno osposobljavanje za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada
• povjerenik radnika za zaštitu na radu.

Prema zakonskim propisima poslodavac je obvezan osposobljavanje radnika,

ovlaštenika i povjerenika radnika za zaštitu na radu provoditi tijekom radnog vremena o svom
trošku.

5.4.2. Osposobljavanje radnika za rad na siguran način

Cilj osposobljavanja radnika za rad na siguran način je da se učenjem stječu nova

znanja, kako treba sigurno raditi, da se stječu pozitivni stavovi prema sigurnosti i stječu
vještine koje omogućuju da se posao obavlja sigurnije.
Zbog toga se, prema zakonskim propisima, svi radnici kod poslodavca moraju
osposobljavati za rad na siguran način, u skladu s izrađenom procjenom rizika i to:
• prije početka rada
• kod promjena u radnom postupku
• kod uvođenja nove radne opreme ili njezine promjene

105
 • kod uvođenja nove tehnologije
• kod upućivanja radnika na novi posao, odnosno na novo mjesto rada
• kod utvrđenog oštećenja zdravlja uzrokovanog opasnostima, štetnostima ili naporima
na radu.

Osposobljavanje je poslodavac obvezan provesti i u slučaju promjene, odnosno pojave

novih rizika, neovisno o tome je li s tim u vezi već izmijenio ili dopunio procjenu rizika.
Obveza je radnika osposobljavati se za rad na siguran način kada ga na osposobljavanje
uputi poslodavac.
Prema propisima osposobljavanje radnika mora se sastojati iz teorijskog i praktičnog
dijela ovisno o poslovima koje radnici obavljaju.
Teorijski i praktični dio osposobljavanja provodi se za sve radnike, osim za poslove s
malim rizicima za koje je dovoljno provesti teorijsko osposobljavanje.

5.4.3. Osposobljavanje radnika za zaštitu od požara

Podzakonski propis (Pravilnik o programu i načinu osposobljavanja pučanstva za

provedbu preventivnih mjera zaštite od požara, gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine
ugroženih požarom, NN 61/94) o osposobljavanju radnika i građana navodi točan program.
Potrebno je napomenuti da nositelj izvođenja programa osposobljavanja može biti samo
ustanova koja pribavi suglasnost ministarstva mjerodavnog za unutarnje poslove.
U propisu je utvrđen sadržaj programa osposobljavanja, što bi trebao poznavati svaki
građanin i svaki zaposleni radnik:
• osnove gorenja tvari
• osnove gašenja požara
• požarne opasnosti i mjere zaštite od požara
• oprema i aparati za gašenje požara
• obrazovni film
• praktični dio.

5.4.4. Osposobljavanje radnika za provođenje evakuacije i spašavanja

Prema zakonskim propisima poslodavac je obvezan osposobiti radnike da u slučaju

nastanka neposrednih i značajnih rizika za život i zdravlje, kojima su izloženi ili bi mogli biti
izloženi, a o tome ne mogu obavijestiti odgovornu osobu, mogu samostalno poduzeti mjere i
provesti postupke u skladu sa svojim znanjem i raspoloživim tehničkim sredstvima, kako bi
rizike otklonili ili smanjili.

106
 Osposobljavanje radnika obuhvaća upoznavanje radnika s planom evakuacije i
spašavanja za slučaj izvanrednog događaja i provođenje praktične vježbe evakuacije i
spašavanja najmanje jednom u dvije godine.
Program osposobljavanja radnika za provođenje evakuacije i spašavanja nije propisan,
ali praksa pokazuje potrebu za sljedećim sadržajima:
• vrste ugroženosti u pojedinim objektima poslodavca
• opis putova i izlaza za evakuaciju i spašavanja
• opis sredstava i oprema za spašavanje
• organizacija provođenja evakuacije i spašavanja
• opis standardnih znakova za uzbunjivanje te način njihova davanja
• provođenje evakuacije i spašavanja
• obveze provođenja i sadržaj vježbi evakuacije i spašavanja.

Program se ostvaruje predavanjima i praktičnim vježbama. Osnova za provođenje

praktičnog dijela programa je izrađen Plan evakuacije i spašavanja koji je poslodavac dužan
izraditi.

5.4.5. Osposobljavanje radnika za pružanje prve pomoći

Poslodavac je, prema zakonskim propisima, obvezan organizirati i osigurati pružanje

prve pomoći radnicima i drugim osobama na radu do pružanja hitne medicinske pomoći ili do
prijema u zdravstvenu ustanovu te je obvezan omogućiti postupanje javne službe hitne
medicinske pomoći.
Zbog toga na svakom radilištu i u radnim prostorijama gdje istodobno rade 2 do 50
radnika, najmanje jedan radnik te još po jedan do svakih sljedećih 50 radnika, mora biti
osposobljen za pružanje prve pomoći u skladu s pravilima zaštite na radu.
Radnik mora, po poslodavcu, biti određen za pružanje prve pomoći i o tome dobiti
obavijest u pisanom obliku.
Poslodavac je obvezan osigurati sredstva i opremu za pružanje prve pomoći, koji uvijek
moraju biti dostupni, označeni i zaštićeni od neovlaštenog korištenja.
Program se ostvaruje predavanjima i praktičnim vježbama. Provjera znanja provodi se
za teorijski dio testiranjem, a za praktički dio ocjenjuje se tijekom održavanja vježbi za svakog
polaznika.

5.4.6. Stručno osposobljavanje radnika

Stručno osposobljavanje mora se provesti kod radnika koji obavljaju poslove s

posebnim uvjetima rada. Naime prema propisima (Pravilnik o poslovima s posebnim uvjetima

107
rada, NN 5/84) poslovi s posebnim uvjetima rada su oni koje smiju obavljati samo osobe koje,
osim općih uvjeta za zaposlenje, ispunjavaju i posebne uvjete, i to:
• u pogledu dobi
• spola
• stručnih sposobnosti
• zdravstvenog, tjelesnog ili psihičkog stanja te psihofizioloških i psihičkih sposobnosti.

Stručna sposobnost, kao jedan od posebnih uvjeta, utvrđena je zato što neke od
poslova mogu obavljati samo radnici koji imaju odgovarajuću stručnu sposobnost.

5.4.7. Posljedice neprovođenja zaštite na radu za poslodavca

Inspekcijski nadzor

Inspektori rada obavljaju nadzor nad primjenom odredaba propisa iz područja zaštite
na radu u skladu s odredbama Zakona o državnom inspektoratu (NN 115/18) i Zakona o
zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18).

Pitanja za ponavljanje:

1. Za koga se organizira osposobljavanje iz zaštite na radu?

2. Za što se sve osposobljava radnik?

3. Koje su posljedice neprovođenja zaštite na radu za poslodavca?

108
 5.5. Prva pomoć

5.5.1. Redoslijed postupaka osnovnog održavanja života

1. Provjerite sigurnost – vlastitu, žrtve i ljudi u blizini.

2. Provjerite reagira li žrtva – nježno protresite za ramena i glasno upitajte: „Jeste li dobro?“

3. A – ako odgovara: ostavite je u položaju u kojem je nađena, pod uvjetom da je siguran

okoliš, pokušajte saznati što se dogodilo i po potrebi otiđite po pomoć. Redovito
provjeravajte stanje žrtve.
B – ako ne odgovara: pozovite pomoć.

Okrenite žrtvu na leđa i otvorite joj dišni put zabacivanjem glave i podizanjem brade.

4. Održavajući dišni put otvorenim, gledajte, slušajte i osjećajte diše li žrtva normalno.
• gledajte pomicanje prsnog koša
• slušajte zvuk disanja nad žrtvinim ustima
• osjećajte strujanje zraka na svojem obrazu.
Gledajte, slušajte i osjećajte najviše 10 sekundi kako biste ustanovili diše li žrtva normalno.
Agonalno disanje – prepoznati kao znak aresta.

5. A – ako diše normalno:

• stavite žrtvu u bočni položaj
• pošaljite nekoga po pomoć ili
pozovite sami hitnu medicinsku
pomoć
• stalno provjeravajte disanje.

Slika 77. Bočni položaj

109
 B – ako ne diše ili diše agonalno:

• zatražite nekoga da pozove hitnu medicinsku

pomoć ili ako ste sami, ostavite žrtvu i sami
pozovite hitnu medicinsku pomoć. Započnite KPR
(kardiopulmonalnu reanimaciju) kako slijedi:
• kleknite sa strane žrtve
• postavite korijen dlana jedne ruke na sredinu
• prsne kosti
• stavite korijen dlana druge ruke povrh prve
• isprepletite prste ruku i osigurajte da ne pritišćete
rebra
gornji dio trbuha ili na donji kraj žrtvine prsne kost
• položaj ruku tijekom kompresija prsnog koša: Slika 78. Masaža srca
postavite
se okomito na žrtvin prsni koš i ispruženim rukama
utisnite prsnu kost 5 – 6 cm
• nakon svake kompresije potpuno otpustite pritisak
bez odvajanja svojih ruku od žrtvine prsne
kosti, ponavljajte pokrete brzinom najmanje
100 pritisaka / min (ne više od 120 / min)
• kompresija i otpuštanje moraju trajati jednako.

Slika 79. Kardiopulmonalna reanimacija

6. Uskladite vanjsku masažu srca s umjetnim disanjem:

Nakon 30 kompresija ponovno otvorite dišni put zabacivanjem glave uz podizanje brade:

• pritiskom palca i kažiprsta ruke koja je smještena na žrtvinom čelu stisnite mekani dio
njezina nosa

110
 • normalno udahnite i svojim usnama obuhvatite žrtvina usta osiguravajući dobro
prianjanje
• polagano upuhnite u njezina usta promatrajući podizanje prsnog koša, potrebna je
otprilike jedna sekunda upuhivanja za podizanje prsnog koša, kao i pri normalnom
disanju
• održavajući žrtvinu glavu zabačenom i bradu podignutom, odmaknite svoja usta od
žrtvinih i promatrajte spuštanje prsnog koša dok zrak izlazi
• ponovno normalno udahnite i upuhnite u usta žrtve dajući joj tako dva učinkovita udaha;
potom, bez odgađanja, ispravno postavite ruke na žrtvin prsni koš i učinite sljedećih 30
kompresija prsne kosti
• nastavite s vanjskom masažom srca i umjetnim disanjem u omjeru 30:2.

Prekinite postupak samo ako žrtva pokaže znakove života, inače ne prekidajte!

7. Nastavite KPR :
• dok ne stigne stručna pomoć
• dok žrtva ne počne normalno disati
• dok se ne umorite.

Kardiopulmonalna reanimacija samo vanjskom masažom srca

Istraživanja su pokazala da KPR samo vanjskom masažom srca u prvih nekoliko minuta nakon
kardijalnog aresta može biti jednako učinkovita kao i kada je vanjska masaža srca usklađena s
ventilacijom. Zbog toga, iako je vanjska masaža srca udružena s umjetnim disanjem bolja
metoda KPR-a, laike treba poticati da provode KPR samo vanjskom masažom srca kada ne
mogu ili ne žele provoditi umjetno disanje.

Pitanja za ponavljanje:

1. Navedite točnim redoslijedom postupke osnovnog održavanja na životu.

2. Kada osobu stavljamo u bočni položaj?

3. Koliko dugo vršimo kardiopulmonalnu reanimaciju?

111
 5.6. Opstrukcija dišnog puta stranim tijelom

Važno je prepoznati gušenje, tj. opstrukciju dišnog puta stranim tijelom. Strana tijela
mogu uzrokovati djelomično ili potpuno začepljenje dišnog puta. Žrtvu koja je pri svijesti treba
upitati: „Gušite li se?“

Opći znakovi gušenja:

• napadaj se događa tijekom jela
• žrtva se često drži za vrat.

ZNAKOVI DJELOMIČNE OPSTRUKCIJE ZNAKOVI POTPUNE OPSTRUKCIJE

DIŠNOG PUTA DIŠNOG PUTA

Žrtva ne može govoriti, kašljati ni disati.

Žrtva može govoriti, kašljati i disati.
Na pitanje guši li se, odgovara kimanjem
Na pitanje guši li se, odgovara: „ Da.“
glave.

Redoslijed postupaka pri gušenju odraslih:

1. Ako žrtva pokazuje znakove lakšeg začepljenja dišnog puta, tj. kašlje, potičite je na
kašalj i ne činite ništa drugo.
2. Ako je žrtva pri svijesti, a ne kašlje niti govori (ne diše), primijenite do 5 udaraca po
leđima:
• postavite se sa strane i malo iza žrtve, podržite jednom rukom žrtvin prsni koš i
nagnite žrtvu prema naprijed kako bi izbačeno strano tijelo izašlo iz usta
• da ne bi došlo do pomicanja dublje u dišni put, korijenom dlana jače udarite između
lopatica do 5 puta
• nakon svakog udarca provjerite je li se dišni put oslobodio; cilj je otkloniti
opstrukciju svakim pojedinim udarcem, a ne udariti svih pet puta
• ako s pet udaraca ne uspijete otkloniti opstrukciju dišnog puta, primijenite pet
pritisaka na trbuh (Heimlichov hvat).

112
 Heimlichov hvat:

• postavite se iza žrtve i obuhvatite objema rukama gornji dio njezina

trbuha
• nagnite žrtvu prema naprijed,
• stisnite šaku i postavite ju između pupka i donjeg kraja prsne kosti
• uhvatite tu šaku drugom rukom i naglo povucite prema sebi i
gore.
• ponovite postupak do pet puta.

Slika 80. Heimlichov hvat

Ako je opstrukcija i dalje prisutna, nastavite naizmjence s pet udaraca po leđima i pet
pritisaka na trbuh.

Kod trudnica u visokoj trudnoći i izrazito pretilih osoba – modificira se mjesto pritiska
za Heimlichov hvat – mjesto gdje se vrši masaža srca u KPR – sredina prsne kosti.

Ako žrtva izgubi svijest – pažljivo ju položite na pod, pozovite hitnu medicinsku pomoć.
Započnite KPR (zdravstveni djelatnici, bez obzira ako je puls prisutan u žrtve gušenja koja je
bez svijesti treba započeti vanjsku masažu srca).

Pitanja za ponavljanje:
1. Koji su opći znakovi gušenja?
2. Kako radimo Heimlichov hvat?

113
 5.7. Ozljede

Pod pojmom ozljede na radu podrazumijevaju se:

1. sve ozljede – rane (otvorene i zatvorene)
2. oštećenja kosti (prijelomi, iščašenja, uganuća)
3. različite vrste krvarenja
4. povrede oka
5. potres mozga
6. opekline
7. oštećenja djelovanjem kiselina ili lužina
8. smrznuća i smrzotine.

5.7.1. Prva pomoć kod ozljeda

1. Odstraniti odjeću i obuću s dijela tijela na kojem je rana rezanjem po šavovima.

2. Zaustaviti krvarenje na jedan od preporučenih načina.
3. Pokriti ranu sterilnom gazom i poviti zavojem.
4. Stavljanje u pravilan položaj s obzirom na vrstu ozljede i opće stanje ozljeđenika.
5. Specifični postupci kod određenih ozljeda (grudni koš, trbuh, amputacija
ekstremiteta...). Kod sumnje na unutarnje ozljede i unutarnja krvarenja, hitno
transportirati u bolnicu u adekvatnom položaju.
• NE dodirivati ranu prstima!
• NE skidati ugrušanu krv s rubova rane!
• NE pokušavati odstraniti nečistoću iz rane!
• NE ispirati ranu tekućinom ili posipati praškom i premazivati kremama ili
mastima!

Za otvorene (vanjske) rane na vratu, prva pomoć obuhvaća ove postupke:

• odstranjivanje odjeće i obuće s dijela tijela na kojem je rana rezanjem po šavovima

• zaustavljanje krvarenja na odgovarajući način
• pokrivanje rane s više slojeva sterilne gaze i povijanje zavojem, a ako se krvarenje ne
može zaustaviti pritiskom prsta na dovodnu arteriju, potrebno je učiniti tamponadu
rane ili izvršiti direktni pritisak prstom na samu ranu.

Za otvorene (vanjske) rane na prsnom košu, prva pomoć obuhvaća ove postupke:

• odstranjivanje odjeće i obuće s dijela tijela na kojem je rana rezanjem po šavovima

• zaustavljanje krvarenja na odgovarajući način

114
 • pokrivanje rane s više slojeva sterilne gaze i povijanje zavojem te stavljanje preko toga
materijala koji ne propušta zrak (gumeno platno, plastična folija, široke trake flastera i
sl.) koji se učvrsti zavojem.

Za zatvorene (unutarnje) rane na prsnom košu prva pomoć se sastoji u postavljanju

ozlijeđenog u polusjedeći položaj i transport u tom položaju na liječenje u zdravstvenu
organizaciju.

Za rane na trbuhu s ispalim organima iz trbušne šupljine prva pomoć obuhvaća ove
postupke:

• odstranjivanje odjeće i obuće s dijela tijela na kojem je rana rezanjem po šavovima

• zaustavljanje krvarenja na odgovarajući način
• obavijanje sterilnom gazom ispalih organa iz trbušne šupljine i njihovo polaganje na
neozlijeđeni dio trbušne stijenke, a ne vraćanje u trbušnu šupljinu.

Za zaustavljanje ostalih krvarenja iz rana primijenit će se ovi postupci:

• postavljanjem kompresivnog zavoja na ozlijeđenu krvnu žilu odnosno ranu

• podizanje uda na kojem je rana, osim ako je prelomljen ili ako ozlijeđeni ima unutarnje
krvarenje
• direktni pritisak na ranu kod krvarenja koja se navedenim postupcima ne mogu
zaustaviti (npr. rane u području bedra ili vrata)
• pritiskom prsta na krvnu žilu koja u ranu dovodi krv.

Odrezani ili otrgnuti dio tijela ozlijeđenog treba postaviti u čistu nepromočivu vrećicu, po
mogućnosti staviti u drugu vrećicu s ledom i vodom te s ozlijeđenim uputiti u zdravstvenu
ustanovu.

5.7.2. Prva pomoć kod oštećenja kosti

Prva pomoć kod oštećenja kosti obuhvaća sljedeće postupke:

• u slučaju sumnje na prijelom kosti, postupajte kao da se radi o prijelomu

• sve postupke izvršite na mjestu nezgode, ne mičite ozlijeđenog bez potrebe
• ako se radi o otvorenom prijelomu, najprije zaštitite ozljedu (sterilna gaza)
• ne pokušavajte sami namještati prijelom, već napravite dobru imobilizaciju u
zatečenom stanju, a namještanje kosti prepustite liječniku
• transportirajte ozlijeđenu osobu u adekvatnom položaju.

115
5.7.3. Prva pomoć kod krvarenja iz nosa

Prva pomoć kod krvarenja iz nosa obuhvaća sljedeće postupke:

• osobu umirite i postavite u sjedeći položaj, lagano nagnutu prema naprijed

• čvrsto stisnite nosnice palcem i kažiprstom neposredno ispod koštanog dijela i ne
popuštajte 10 – 15 minuta
• osobu upozorite da nekoliko sati ne ispuhuje nos.

5.7.4. Prva pomoć kod krvarenja iz uha i usta

Prva pomoć kod krvarenja iz uha obuhvaća:

• staviti samo sterilnu gazu, a zabranjeno je svako ispiranje krvi iz uha.

Prva pomoć kod krvarenja iz usta obuhvaća:

• postaviti ozlijeđenog u sjedeći položaj s nagnutom glavom prema naprijed

• zabranjeno ispirati krv iz usta.

5.7.5. Prva pomoć kod ozljede oka

Prva pomoć kod ozljede oka obuhvaća:

• postavljanje ozlijeđenog u sjedeći položaj s glavom nagnutom lagano prema natrag

• isprati oko čistom vodom ako se radi o upadanju stranog tijela ili ako se radi o ozljedi
oka kiselinom ili lužinom
• pokrivanje oka sterilnom gazom
• strogo zabranjeno ispirati oko drugim sredstvima ili stavljati u oko bilo kakve lijekove
(kapi ili masti)!

5.7.6. Prva pomoć kod potresa mozga

Prva pomoć kod potresa mozga obuhvaća:

• osigurati mirovanje ozlijeđenoj osobi koja je pri svijesti

• ako je ozlijeđena osoba bez svijesti, okrenuti je u bočni položaj.

116
5.7.7. Prva pomoć kod opeklina

Prva pomoć kod opeklina obuhvaća:

• prvo primijeniti skidanje odjeće s opečenog dijela tijela – NE skidati odjeću ako je
tkanina prilijepljena za kožu (močiti vlažnom tkaninom preko slijepljene odjeće)
• hladiti mlazom hladne vode od 8 °C do 25 °C (idealno 15 °C) ne dulje od 30 minuta
zbog opasnosti od pothlađivanja (potreban oprez kod djece i velikih površina)
• staviti sterilnu gazu preko opečenog dijela kože – ako je veća površina, može i čista
plahta
• zabranjeno dirati opeklinu prstima ili stavljati bilo kakav lijek ili mast
• postoje na tržištu gelirani oblozi za opekline koji istodobno hlade, smanjuju bol i djeluju
antiseptično
• osobu utopliti – dekom
• dati joj tekućine (bezalkoholna, negazirana pića) na usta.

5.7.8. Prva pomoć kod ozljeda nastalih djelovanjem kiselina ili lužina

Prva pomoć kod ozljeda nastalih djelovanjem kiselina ili lužina obuhvaća:

• odstraniti s ozlijeđenog dijela tijela odjeću polivenu kiselinom ili lužinom

• obilno ispiranje vodom, odnosno ispiranje kiseline blagom lužnatom otopinom
(natrijev bikarbonat) ili lužine blagom kiselom otopinom (razrijeđena octena kiselina)
• pokrivanje oštećenog dijela tijela sterilnom gazom.

5.7.9. Prva pomoć kod smrznuća i smrzotina

Prva pomoć kod smrznuća i smrzotina obuhvaća:

• prenijeti ozlijeđenog u prostoriju zagrijanu na oko 15 °C (ne pretoplo mjesto)

• skinuti vlažnu i hladnu odjeću i obuću, umotati u tople deke (prethodno staviti sterilnu
gazu ako se radi o oštećenju kože smrzotinom)
• davati tople bezalkoholne napitke.

Pitanja za ponavljanje:

1. Što podrazumijevamo pod pojmom ozljede?

2. Opišite kako pružamo prvu pomoć kod pojedinih vrsta ozljeda.

117
 5.8. Bolesti na radu

Pod pojmom bolesti na radu podrazumijevaju se:

1. otrovanja
2. toplotni udar i sunčanica
3. udar električnom strujom
4. oštećenja uzrokovana ionizacijskim zračenjem
5. utapanje
6. šok
7. gušenje
8. napadaj epilepsije
9. nesvjestica
10. dehidracija
11. otrovanje hranom itd.

5.8.1. Prva pomoć kod toplotnog udara i sunčanice

Prva pomoć kod toplotnog udara i sunčanice obuhvaća:

• prenijeti osobu na hladnije mjesto sa strujanjem zraka

• rashlađivanje osobe polijevanjem hladnom vodom (ne ledenom) i ventilatorom,
lepezom ili sl.
• tekućina na usta (mlaki bezalkoholni negazirani napitci) ako je osoba pri svijesti i ne
povraća.

5.8.2. Prva pomoć kod udara električnom strujom i gromom

Prva pomoć kod udara električnom strujom i gromom obuhvaća:

• isključiti unesrećenog iz strujnog kruga (spašavatelj mora paziti na osobnu sigurnost)

• ako ozlijeđena osoba diše, ali je bez svijesti, okrenuti je u stabilan bočni položaj
• ako ne diše, započeti s osnovnim postupcima oživljavanja (BLS).

5.8.3. Prva pomoć kod utapanja

Prva pomoć kod utapanja obuhvaća:

• pri izvlačenju utopljenika voditi obzira da se izvuče pažljivo u vodoravnom položaju i

pazi na vratnu kralježnicu (moguće ozljede)

118
 • u slučaju da ne diše, započeti s osnovnim postupcima oživljavanja (BLS)
• skinuti mokru odjeću i obuću te osušiti utopljenika
• ne pokušavati odstranjivati vodu iz probavnog sustava.

5.8.4. Prva pomoć kod šoka

Prva pomoć kod osobe u šoku obuhvaća:

• položiti osobu u udoban odgovarajući položaj ovisno o vrsti ozljede

• osigurati mirovanje osobe
• utopliti je toplim pokrivačima
• ne davati osobi ni jesti ni piti.

5.8.5. Prva pomoć kod gušenja

Prva pomoć kod gušenja obuhvaća:

• odstraniti krv ili drugi sadržaj iz usta ako je vidljiv i lako dohvatljiv
• postupci opisani kod opstrukcije stranim tijelom.

5.8.6. Prva pomoć kod napada epilepsije

Prva pomoć kod napada epilepsije obuhvaća:

• osobu pokušati zaštititi od ozljeđivanja u tijeku napada: odstraniti opasne predmete iz

neposredne okoline, postaviti jastuke, mekane predmete oko osobe
• postaviti je u bočni položaj ako je moguće
• ne gurati ništa silom u usta, nikako svoje prste niti tvrde predmete.

5.8.7. Prva pomoć kod nesvjestice

Prva pomoć kod nesvjestice obuhvaća:

• nakon što provjerimo da osoba normalno diše, postaviti je u ležeći položaj i podići
donje ekstremitete u zrak (autotransfuzijski položaj)
• olabaviti odjeću ako je steže
• omogućiti dotok svježeg zraka
• nakon povratka svijesti dati bezalkoholni negazirani napitak, najbolje vodu.

119
5.8.8. Prva pomoć kod dehidracije

Prva pomoć kod dehidracije obuhvaća:

• osobu je potrebno umiriti i posjesti

• dati joj da pije vode ili posebnu pripremljenu otopinu za nadoknadu tekućine
• potrebno je stalno vršiti nadzor osobe
• ako se stanje osobe ne popravlja, pozvati hitnu pomoć.

Pitanja za ponavljanej:

1. Što podrazumijevamo pod pojmom bolesti na radu?

2. Opišite kako pružamo prvu pomoć kod bolesti na radu.

120
 5.9. Sanitetski materijal za prvu pomoć

U ustanovama gdje radi do 20 zaposlenika :

• 10 sterilnih prvih zavoja
• 4 kaliko zavoja dužine 5 m, a širine 8 cm
• 2 komada flasterskog zavoja
• 4 omota sterilne gaze
• 2 omota vate po 25 g
• 1 paket staničevine za oblaganje udlaga
• 2 trokutne marame i 4 sigurnosne igle
• 4 elastična zavoja za fiksaciju udlaga različite veličine
• 4 vatirane udlage različitih veličina za imobilizaciju prijeloma kostiju (2 komada
Kramerovih po 100 cm i 2 komada po 50 cm duljine i 10 cm širine) ili odgovarajući broj
pneumatskih udlaga
• 6 komada naprstaka od kože u tri veličine
• 1 anatomska pinceta
• 1 škare obične i 1 za rezanje zavoja sa zavrnutom glavicom
• 2 bočice 2 % Dezola, 250 g natrijevog bikarbonata (soda bikarbona), 100 g soli,
parafinsko ulje, aktivni ugljen, 500 g 70 % alkohola.

Ako na mjestu rada istovremeno obavlja poslove i radne zadatke više od 20 radnika, na
svakih daljnjih 50 radnika mora se osigurati dodatni materijal po vrsti i u količini ovisno o
stupnju izloženosti.

Sukladno Zakonu o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18)
poslodavac je dužan organizirati i osigurati pružanje prve pomoći zaposlenicima za slučaj
iznenadne bolesti ili ozljede na radu sve do njihovog upućivanja na liječenje u zdravstvenu
ustanovu. U svakom radnom prostoru gdje istovremeno radi do 20 zaposlenika najmanje
jedan od njih mora biti osposobljen za pružanje prve pomoći te još po jedan na svakih daljnjih
50 zaposlenika.

Kako još nije donesen novi pravilnik, na snazi je Pravilnik o pružanju prve pomoći
radnicima na radu iz 1983. godine (NN 56/83). Naglašeno je također kao obveza da se nakon
pružene prve pomoći svakom ozlijeđenom ili oboljelom mora osigurati liječnička pomoć, koja
se može pružiti na mjestu oštećenja zdravlja ili, ako to nije moguće ozlijeđeni ili oboljeli, mora
se prevesti do najbliže zdravstvene ustanove u pratnji osobe osposobljene za pružanje prve
pomoći. Transport mora biti proveden stručno, prema pravilima prve pomoći, a ovisno o vrsti
ozljede ili bolesti.

121
122
6. LITERATURA

1. Abernrthy, B. i sur. (2012) Biofizičke osnove ljudskog pokreta. Beograd: Data Status.
2. Andrijašić, M. (2015) Sportska rekreacija danas je nužnost u prevenciji bolesti. Preuzeto 8. 11. 2019.
https://www.zdravobudi.hr/clanak/11/sportska-rekreacija-danas-je-nuznost-u-prevenciji-bolesti
3. Baima., J. A. (2009) Sports Injuries. Westport: Greenwood Press.
4. Bolf, I. i sur. (1993) Zaštita na radu. Priručnik za učenike srednjih škola. Zagreb: Otvoreno sveučilište.
5. Borg, J. (2009) Govor tijela. Zagreb: Veble commerce.
6. Bosut (2005) Preuzeto 5. 11. 2019. https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosut
7. Boyes, C. (2009) Treba znati jezik tijela. Zagreb: Kigen d.o.o.
8. Brzić, D. (2012) Uzroci i prevencija ozljeda u profesionalnom i rekreativnom sportu (diplomski rad).
Zagreb: Medicinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.
9. Canoe focus (1997) Official magazine of British Canoe Union, no. 110-111.
10. Fox, R. (2006) Poslovna komunikacija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
11. Goleman, D. (2000) Emocionalna inteligencija u poslu. Zagreb: Mozaik knjiga.
12. Havelka, M. (2002) Zdravstvena psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
13. Jajčević, Z., Pažur, B., i Hemar, E. (2011) Zlatna knjiga hrvatskog kajakaštva na divljim vodama. Zagreb:
Kanu klub Končar.
14. Korana (2005) Preuzeto 5. 11. 2019. https://hr.wikipedia.org/wiki/Korana
15. Laškarin Ažić, M. (2018) Upravljanje odnosima s gostima u turizmu i ugostiteljstvu. Opatija: Sveučilište
u Rijeci, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu.
16. Lenz., J. (2003) Metodika treninga kajakaša i kanuista. Zagreb: HKS.
17. Lučanin, D. i Despot Lučanin, J. (2010) Komunikacijske vještine u zdravstvu. Jastrebarsko: Naklada Slap.
18. Lukić., M. (2004) Elementi pedagogije športa i rekreacije. Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor.
19. Ljubek, N. (2006) Planiranje i programiranje godišnjeg ciklusa treninga vrhunskog kanuiste (diplomski
rad). Zagreb: Društveno veleučilište.
20. Miljković, D., Rijavec, M. i Miljković Krečar, I. (2018) Psihologija u turizmu: rezultati znanstvenih
istraživanja i njihova primjena u praksi. Zagreb: IEP-D2.
21. Miljković, D. i Rijavec, M. (1996). Razgovori sa zrcalom: psihologija samopouzdanja. Zagreb: IEP.
22. Mišković, D. (2011) Ozljede u sportu. Zagreb: Medicinski fakultet, Klinika za kirurgiju KB Merkur.
23. Mozaik knjiga – Rijeka Drava. Preuzeto 5. 11. 2019. https://mozaik-knjiga.hr/rijeka-drava/ .
24. Mrežnica (2005). Prezeto 5. 11. 2019. https://hr.wikipedia.org/wiki/Mre%C5%BEnica_(rijeka) .
25. Nelson-Jones, R. (2007) Praktične vještine u psihološkom savjetovanju i pomaganju. Jastrebarsko:
Naklada Slap.
26. Neljak, B. (2013) Opća kineziološka metodika. Zagreb: Gopal.
27. Nikolić, Z. (2003) Fiziologija fizičke aktivnosti. Beograd: Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja Univerziteta.
28. Osnovno održavanje života i automatska vanjska defibrilacija. Smjernice Europskog vijeća za
reanimatologiju za 2015. godinu.
29. Pease, A. (1999) Govor tijela. Ljubljana – Zagreb: Založba mladinska knjiga.
30. Pećina., M. (2004) Športska medicina. Zagreb: Medicinska naklada.
31. Pećina., M. (1992) Vježbe istezanja – stretching. Zagreb: Globus nakladni zavod.
32. Play Boating UK. (1997) Whitewater Kayaking Magazine.
33. Pravilnik o poslovima s posebnim uvjetima rada, NN 5/84.
34. Pravilnik o programu i načinu osposobljavanja pučanstva za provedbu preventivnih mjera zaštite od
požara, gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine ugroženih požarom, NN 61/94.
35. Reardon, K. K. (1998) Interpersonalna komunikacija: Gdje se misli susreću. Zagreb: Alinea.
36. Rijavec, M. i Miljković, D. (2002) Neverbalna komunikacija - Jezik koji svi govorimo. Zagreb: IEP.
37. Rijavec, M. i Miljković, D. (2002) Kako se zauzeti za sebe? Zagreb: IEP.
38. Rijavec, M. i Miljković, D. (1999) Kako izbjeći pogreške u procjenjivanju ljudi? Zagreb: IEP.
39. Rogić, Ž. (2014) Prva pomoć. Priručnik za kandidate za vozače i sve sudionike u prometu. Zagreb:
Hrvatski Crveni Križ.
40. Schulz von Thun, F. I Kumbier, D. (2009) Interkulturalna komunikacija: metode, modeli, primjeri. Zagreb:
Erudita.
41. Szanto, C. (2003). Natjecateljska kanuistika. Zagreb. Hrvatski kajakaški savez.

123
 42. Tomić, I., Tomić, Z., Pavić, D., Madžar, T. i Primorac, D. (2019) Strateško upravljanje sportskom
komunikacijom. Zagreb: Synopsis.
43. Zakon o državnom inspektoratu, NN 115/18.
44. Zakon o zaštiti na radu, NN 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18.
45. Međunarodno stručno-znanstveni seminar kajakaških i rafting trenera, instruktora i sudaca. (2013)
Zbornik radova, Kraljevica.

Korištene fotografije:

Dio fotografija iz priručnika preuzet s mrežnih stranica Flickr (autor fotografije: patriziasoliani), Pixabay (autori
fotografija: Taokinesis, Succo, OpenClipart-Vectors, paulbr75), Pexels (autori fotografija: Zukiman Mohamad,
Pixabay, Sabel Blanco), iStockPhoto (autor fotografija: iascic), ShutterStock (autor fotografija: goran_safarek).

124