Dokumentarni film „Prije potopa“ - analiza i osvrt

„Prije potopa“ je moćan dokumentarni film iz 2016. godine u kojem glavnu ulogu ima
poznati glumac Leonardo DiCaprio. Film je režirao Fisher Stevens, istražujući ozbiljne
posljedice klimatskih promjena, čiji je glavni uzrok antropogeni utjecaj, na naš planet i što
možemo poduzeti kako bismo to spriječili. Film prati putovanje DiCapria diljem svijeta,
tijekom kojeg se on susreće s istaknutim znanstvenicima, klimatskim aktivistima i svjetskim
liderima, sve s ciljem stjecanja dubljeg razumijevanja o opasnostima koje klimatske promjene
donose ukoliko mi kao ljudi na Zemlji ne promijenimo i prilagodimo svoje ponašanje. Film i
njegova poruka usmjereni su onima koji već imaju nekakvo znanje o temi, odnosno razvijenu
ekološku svijest, ali i onima koji su na početku, odnosno onima koji se pokušavaju sami
educirati o toj temi, presudnoj za opstanak čovječanstva kakvog poznajemo.
Kada ljudi čuju ime Leonardo DiCaprio većina ih odmah pomisli na vrhunskog holivudskog
glumca te počinju nabrajati nekoliko njegovih filmova, no ono što mnogi ne znaju je da
njegovi interesi, osim glume, uključuju i bavljenje ekologijom. Godine 1988., osnovao je
organizaciju pod svojim imenom koja se bori za očuvanje prirode i usmjerava svoja sredstva
na zaštitu tigrova s Nepala, slonova u divljini i raznovrsnih morskih životinja, stoga nije
čudno da ima glavnu ulogu u dokumentarnom filmu koji je i sam financirao. 2014. godine
Leonardo je postao UN-ov posebni izaslanik za mir što mu je omogućilo da se angažira u
globalnim pitanjima, posebice u vezi s klimatskim promjenama, pa taj događaj ovaj
dokumentarac i uzima za polaznu točku. Film prati trogodišnje putovanje glumca i filantropa
tijekom kojeg on posjećuje pet kontinenata, uključujući i Arktik. Glavna tema predstavljena u
filmu su novi i riskantni načini dobivanja fosilnih goriva, poput vađenja ugljena iz planina,
frakturiranja kako bi se došlo do prirodnog plina, vađenje nafte iz mora te dobivanje nafte iz
katranskog pijeska. Posljedice ovog su zastrašujuće, uzrokujući kaos u lokalnim ekosustavima
i proizvodeći ogromne količine stakleničkih plinova. Oko dvije trećine stakleničkih plinova,
koji se nakupljaju u atmosferi i tako pogoršavaju staklenički učinak, povezano je s izgaranjem
fosilnih goriva u proizvodnji energije koja se koristi za industriju, grijanje, rasvjetu i promet.
Potreba za fosilnim gorivima je nešto od čega nekoliko pojedinaca i kompanija profitiraju,
dok cijela ljudska vrsta pati i plaća skupu cijenu. Manje-više svaka prosječno obrazovana
osoba zna da bi čovječanstvo trebalo težiti smanjenju korištenja fosilnih goriva u proizvodnji
energije i uporabi obnovljivih izvora energije što bi smanjilo naš ugljični otisak na razini
pojedinca, ali i države, no to nije ostvarivo za sve države i njihove stanovnike u istoj mjeri, a
pogotovo nije moguće za države u razvoju, poput Indije, čiji je glavni cilj izvući ljude iz
siromaštva i omogućiti im pristup struji. One se ne mogu komparirati s razvijenijima i
bogatijima državama poput Kine. Problem se produbljuje činjenicom da Sjedinjene Američke
Države, kao jedna od najmoćnijih, najbogatijih i najutjecajnijih država ne želi ni sama
napraviti prijelaz na ekološki prihvatljive oblike energije, a ni financirati slabije razvijene
države da učine isto. SAD je potpisao protokol iz Kyota, ali ga nikad nije ratificirao te je na
taj način direktno odbio sudjelovati u rješenju problema. Nekoliko godina kasnije vlasti SAD-
a su se odlučile povući iz Pariškog sporazuma, prema kojem su do 2025. godine trebali
smanjiti emisiju štetnih plinova za 25 do 28 posto u odnosu na 2005. godine i uplatiti tri
milijarde dolara kako bi pomogli siromašnim državama pri klimatskom prilagođavanju do
2020. godine. Mnogi političari i samozvani stručnjaci u SAD-u, ali i ostalim zapadnim
državama, vole uvjeravati ljude kako su klimatske promjene i posljedično globalno
zatopljenje laži, odnosno prirodni tijek stvari oko kojeg se ne treba brinuti, razgovarati ili ga
pokušati riješiti. Ovakav stav je u 21. stoljeću nedopustiv kada imamo primjere poput
područja oko Sirije gdje je, u proteklom desetljeću, zabilježena najveća suša u devetsto godine
te primjer Republike Kiribati, otočne države u središnjem dijelu Tihog oceana, čije
stanovništvo već sada osjeća strašne posljedice te je prisiljeno migrirati zbog preplavljenih
priobalnih područja što je uzrokovano transgresijom zbog otapanja ledenjaka.
U ovom filmu, gledatelji su svjedoci dramatičnih prikaza ekoloških problema kao što su
otapanje ledenjaka, rast razine mora i gubitak šuma i bioraznolikosti. Putem intervjua s
utjecajnim osobama poput Baracka Obame, Pape Franje i Elona Muska, film istražuje ulogu
velikih korporacija i političkih lidera u stvaranju klimatskih problema. Leonardo DiCaprio je i
sam svjestan da je njegov ugljični otisak ogroman i time puno veći od prosječnog čovjeka, ali
ja smatram da je dobro da je sudjelovao u filmu te se nastavio aktivno baviti i educirati sebe,
ali i druge o ovom važnom problemu. On nije znanstvenik, te su gledatelji toga svjesni, ali
ima veliku platformu kojom može utjecati na mnoge ljude, stoga je imperativno da ljudi s
tako velikim utjecajem koriste svoj položaj u dobre svrhe. Zaključno, „Prije potopa“ nije
samo dokumentarni film koji upozorava na prijetnje, već služi kao poziv na akciju. Cilj mu je
potaknuti gledatelje da postanu svjesni problema i djeluju u smjeru zaštite okoliša, kako bi
sačuvali naš svijet za buduće generacije koje dolaze.
Viktorija Čehulić Vukadinović, 3.d