Empatija je sposobnost razumijevanja tuđih emocionalnih stanja, doživljaja, mišljenja,

ponašanja, odnosno ukupnog iskustva druge osobe. Svi se rađamo s predispozicijama za

empatičko razumijevanje, no do koje će mjere neka osoba razviti sposobnost empatije
uvelike ovisi o poticajima iz okoline, učenju razumijevanja drugih, gledanja iz tuđe
perspektive i zauzimanja različitih uloga. Empatija postaje komunikacijskom vještinom tek
kada je naučimo iskazivati, odnosno kada znamo reći ili pokazati drugoj osobi nešto što
će je uvjeriti da je razumijemo ili da s njom suosjećamo. Dio ljudi može razumjeti druge,
ali ne zna to pokazati pa ih okolina doživljava kao hladne i nezainteresirane. Vještina
iskazivanja empatije ključna je u terapijskoj komunikaciji. Iskazivanjem razumijevanja
pružamo psihološku podršku pacijentima, smanjujemo mogućnost sukoba te
povećavamo vjerojatnost slijeđenja zdravstvenih uputa i savjeta

ZAMOR I ZADOVOLJSTVO ZBOG SUOSJEĆANJA KOD ZDRAVSTVENIH DJELATNIKA

Odsutnost empatije obično se povezuje s nekim psihološkim poremećajima, kao što su

narcisoidni poremećaj osobnosti, psihopatija i sociopatija, no ne mora uvijek biti znak
psihopatologije. Kod zdravstvenih se djelatnika smanjena empatija može pojaviti kao
posljedica „zamora zbog suosjećanja”. Suosjećanje uključuje empatiju prema tuđoj patnji
sa željom da se drugome pomogne i ublaži patnja (Zhang i sur. 2018). Zanimljivo je da
suosjećanje može rezultirati stresom, ali i većim osobnim i profesionalnim zadovoljstvom
kod zdravstvenih djelatnika.

Pojmom „zamor zbog suosjećanja” (engl. compassion fatigue) opisuje se fenomen

koji nastaje uslijed neke vrste sekundarne traumatizacije, odnosno izloženosti
traumatiziranim osobama, a ne nužno uslijed vlastite traume. Preokupiranost
emocionalnom boli i distresom onih kojima se pomaže u kombinaciji s kumuliranim
sagorijevanjem (engl. burn-out) dovodi do stanja fizičke i mentalne iscrpljenosti i
nemogućnosti suočavanja s problemima u svakodnevnoj okolini. Sagorijevanje je kronični
profesionalni stres koji se može javiti kod djelatnika svih profesija, a obuhvaća
emocionalno iscrpljenje, osjećaj depersonalizacije i nezadovoljstva poslom. Zamor zbog
suosjećanja može dovesti do sagorijevanja, a oba fenomena do bespomoćnosti,
frustriranosti, usamljenosti, simptoma anksioznosti i depresivnosti (Grubić i sur. 2018).
Zamor zbog suosjećanja obilježen je iscrpljenošću, ljutnjom, iritabilnošću, rizičnim
oblicima suočavanja kao što su zlouporaba droga i alkohola, smanjenom sposobnošću
empatije, smanjenim zadovoljstvom poslom, povećanim izostancima s posla i smanjenim
sposobnostima donošenja odluka u skrbi za pacijente (Matheu 2007). Značajni su
prediktori zamora zbog suosjećanja ženski spol, emocionalno iscrpljivanje,
nepodržavajuća radna okolina, kao i izbjegavanje komunikacije o teškim pacijentima i
stresnim situacijama među kolegama.

Zdravstveni djelatnici ponekad svjesno izbjegavaju suosjećati s pacijentima zbog

očekivanja kako to nužno povećava rizik od stresa i sagorijevanja, no istraživanja
pokazuju da suosjećanje može biti i zaštitni faktor jer povećava doživljaj zadovoljstva i
smislenosti posla.

Zadovoljstvo zbog suosjećanja (engl. compassion satisfaction) podrazumijeva

profesionalno ispunjenje zbog pomaganja drugima. Definira se kao „pozitivni osjećaji
uslijed pomaganja drugima u traumatičnim situacijama” (Sacco i sur. 2015). Zadovoljstvo
zbog suosjećanja povezano je s manjim rizikom od sagorijevanja na poslu, dok je zamor
zbog suosjećanja povezan s većim rizikom sagorijevanja (Zhang i sur. 2018).
Profesionalna kvaliteta života zdravstvenih djelatnika ovisi o balansu zamora i
zadovoljstva zbog suosjećanja (Sacco i sur. 2015).

Kako prevenirati zamor zbog suosjećanja? Rješenje nije u isključivanju empatije i

distanciranju od pacijenata, već u razvijanju vještina profesionalne, tzv. kliničke empatije,
koja omogućuje zdravstvenim djelatnicima razumijevanje pacijenta i suosjećanje koje je
pacijentu primjetno i korisno, ali ne ide do razine koja šteti zdravstvenom djelatniku.

Rad na poboljšanju komunikacijskih vještina pokazao se kao jedna od optimalnih metoda

prevencije sagorijevanja i zamora zbog suosjećanja (Varjačić i sur. 2013). Trening vještina
usredotočene svjesnosti (engl. mindfulness), samoopažanja i regulacije emocija može
pomoći studentima i zdravstvenim djelatnicima da prepoznaju, reguliraju i u ponašanju
demonstriraju empatiju u kliničkim i ostalim profesionalnim situacijama (Burks i Kobus
2012).

Kako bi empatija i suosjećanje kod zdravstvenih djelatnika rezultirali

zadovoljstvom, a ne zamorom, iznimno je bitno da nadređeni prepoznaju i daju smisleno
priznanje i/ili nagradu zdravstvenim djelatnicima koji pokazuju empatiju prema
pacijentima (Kelly i sur. 2015).