POZNAVANJE MATERIJALA

Drugo nastavno pismo

Za drugi razred

za zanimanje:
fotograf

Nastavne cjeline:
1. Disperzni sustav
2. Reakcije u vodenim otopinama
3. Ag-halogenidi

Izradila:Ana Kalinić,prof.

Split, 2010. god.

SADRŽAJ: STRANICA:
1. Disperzni sustav 2
1.1. Suspenzije 2
1.2. Koloidni sustavi 2
1.3. Otopine 3
1.4. Izračunavanje sastava otopine 4
1.4.1. Udjeli 4
1.4.2. Koncentracije 5

2. Reakcije u vodenim otopinama 6

2.1. Kiseline 6
2.2. Baze 7
2.3. pH vrijednost 8
2.4. Neutralizacija I hidroliza 9
2.5. Redoks reakcije 10

3. Ag- halogenidi 11

4. Korištena literatura 12

5. Kontrolna pitanja 13

1
1. Disperzni sustav

U svakodnevnom životu susrećemo smjese raznih tvari

kao što su vodovodna voda, morska voda, mlijeko, dim,
otopina sapuna, sirupi i dr. U svim navedenim
smjesama jedna je tvar raspršena (dispergirana) u
drugoj tvari, pa takve smjese nazivamo disperznim
sustavima.
Tvar koja je raspršena jest disperzna faza, a tvar u
kojoj je ta tvar raspršena disperzno sredstvo.
S obzirom na veličinu čestica disperzne faze razlikujemo
suspenzije, koloidne sustave i prave otopine.

Vrsta disperznog sustava veličina čestica(nm) Po čemu se razlikuju vrste

disperznih sustava?
Suspenzije > 200
Koloidni sustavi 1-200
Prave otopine <1

1.1. Suspenzije

Suspenzije ili grubo disperzni sustavi su heterogene

smjese. Čestice disperzne faze su velike i brzo se talože
pa su takvi sustavi nestabilni i neprozirni. Čestice se
mogu odijeliti iz smjese filtriranjem ili se jednostavno
odliju iz smjese. Primjer: smjesa pijeska i vode.

1.2. Koloidni sustavi

Da bismo shvatili važnost koloidnih sustava, mogu nam

poslužiti riječi jednog velikog kemičara: “koloidi su
svagdje oko nas i u nama. Njih jedemo, u njih se
oblačimo, njih udišemo, njima se peremo i oni
omogućavaju naš život”. Neki koloidni sustavi su: juha
od kostiju, puding, umjetna vlakna, otopina sapuna,
zubna pasta, dim, magla, krv, limfa.

Koloidne čestice su premalene i prolaze kroz filtar papir

te se ne mogu odjeljivati iz smjese filtriranjem. Zbog
malih dimenzija i male mase te čestice se teže talože I
najčešće lebde u smjesi.
Koloidne čestice imaju veliku površinu koja je energetski
nepovoljno stanje pa se udružuju u nakupine čestica.
Koloidni sustavi se međusobno razlikuju s obzirom na
agregatno stanje dispeznog sredstva i disperzne faze.
Ovisno o tome postoje sljedeće vrste koloidnih sustava;

2
sol, gel, emulzija, aerogel(pjena), aerosol(sprej).

Od svih koloidnih sustava najčešći je onaj u kojem je

disperzna faza čvrsta, a disperzno sredstvo tekuće. To
je sol. Čestice disperzne faze slobodno se kreću.
Primjer sola je želatina,ali ona se ovisno o temperaturi Želatina u vodi bubri, njene
može naći i u stanju gela. koloidne čestice vežu mnogo
Gel je mrežasta struktura u koju je uklopljeno mnogo molekula vode, što uzrokuje
disperznog sredstva. Onemogućeno je kretanje čestica stvaranje mrežaste strukture
Sol hlađenjem prelazi gel, a gel grijanjem u sol. te nastaje vrlo gusta tekućina
Emulzija je smjesa uljno-masne i vodene faze koje se ili čvrsto stanje koje zovemo
međusobno ne miješaju niti se jedna u drugoj otapaju, gel. Zagrijavanjem nestaje
već je jedna u drugoj raspršena u obliku sitnih kapljica. mrežasta struktura i nastaje
Emulgator je tvar koja čestice drži raspršene, a emulziju koloidna otopina ili sol.
stabilnom. Prelazak želatine iz sola u gel
je reverzibilan tj. povratan.
Koloidne čestice u disperznom sredstvu dovoljno su
velike da izazovu raspršenje snopa svjetlosnih zraka
koje padaju na njih. Zbog toga u koloidnoj otopini snop Tyndallov fenomen u disco
svjetlosti postaje vidljiv ako se promatra iz raznih klubovima- zrak je prepun
kutova. Ta se pojava naziva Tyndallov fenomen. dima tj. koloidnih čestica
Prave otopine su optički prazne i kroz njih svjetlost raspršenih u zraku.
nesmetano prolazi.

1.3. Otopine

Otopine su homogene smjese ili homogeni disperzni

sustavi u kojima je disperzna faza ili otopljena tvar
jednakomjerno raspršena u disperznom sredstvu ili
otapalu.
OTAPALO + OTOPLJENA TVAR → OTOPINA Kako se u otopini naziva
(disperzno (disperzna disperzna faza, a kako
sredstvo) faza) disperzno sredstvo?

Otopljena tvar može biti u sva tri agregacijska stanja.

Pod pojmom otopine načešće se podrazumijeva otopina Otapalo može biti voda , a
u kojoj je disperzno sredstvo tekućina, a disperzna faza otopljena tvar kuhinjska
čvrsta ili tekuća tvar. sol(čvrsta tvar),
alkohol(tekućina) ili
Kao otapalo načešće se spominje voda, koja je zbog klorovodik(plin)
svoje polarnosti vrlo dobro otapalo za mnoge tvari
izgrađene od iona ili polarnih molekula(ionski
spojevi,kiseline).
Nepolarna otapala (benzen, eter) otapaju nepolarne
tvari(ulje).

3
Otapanjem čvrsti tvari ionske građe nastaju ioni. Taj

proces se naziva disocijacija.

Primjer:
NaCl → Na+ + Clˉ

Topljivost tvari ovisi i o temperature otopine. Različite

tvari u istom volumenu otapala pri određenoj
temperature imaju različitu topljivost. Ovisno o tome
razlikujemo:
-nezasićenu otopinu- u kojoj se pri danoj temperaturi
može otopiti još soli
-zasićenu otopinu- u kojoj je uspostavljena ravnoteža
između otopljene i neotopljene soli.
U njoj je koncentracija otopljene tvari pri danoj
temperaturi najveća moguća.
Daljnjim dodavanjem tvari u otapalo više ne dolazi do
otapanja.
-prezasićenu otopinu-u kojoj je koncentracija soli veća
od one koju pri toj temperature može imati zasićena
otopina.
Topljivost neke tvari definira se masom tvari Sl.1.1. Ovisnost topljivosti
(iskazanoj u gramima) koja se pri određenoj tvari o temperature(najčešće
temperature može otopiti u100 g otapala. raste porastom temperature)

1.4. Izračunavanje sastava otopine

1.4.1. Udjeli

Udjeli su veličine kojima iskazujemo kojim dijelom

pojedina faza sudjeluje u otopini.
Razlikuju se maseni i volumni udio.
Maseni udio sastojka(X) u otopini je omjer mase
sastojka(X) i mase otopine (zbroja mase svih sastojaka
u otopini).
Maseni udio označavamo s w i izračunavamo pomoću
izraza:
w= m (X)
m(otopine)
Volumni udio sastojka(X) u otopini je omjer volumena
sastojka(X) i volumena otopine (zbroja volumena svih
sastojaka u otopini)
Volumni udio označavamo s φ i izračunavamo pomoću
izraza:
φ = V(X) φ= grčko slovo fi

4
 V (otopine)

Prmjer:Izračunaj maseni udio natrijevog klorida u

otopini ako je u 100 g vode otopljeno 20 g natrijevog
klorida.
mvode)= 100 g
m(NaCl)=20 g
w(NaCl)=?

m(otopine)= m(NaCl)+ m(vode)= 20 g + 100 g=120g

w(NaCl)=m(NaCl) = 20 g =0,17=17%
m(otopine) 120 g
Iz poznatih udjela može se
Kako su kod udjela u omjeru uvijek istovrsne veličine, izračunati masa tvari.
udjeli nemaju jedinice. Njihova je vrijednost uvijek manja
od 1, a može se iskazati i postotcima.
Zbroj udjela svih sastojaka u otopini je uvijek 1 ili 100%
Udio drugog sastojka u
1.4.2. Koncentracije otopini može se izračunati
kao i udio prvog ili
Točnije od udjela sastav otopine iskazujemo oduzimanjem udjela prvog
koncentracijama. sastojka od 1 ili od 100%.
Razlikuju se masena i množinska koncentracija.
Masena koncentracija otopljene tvari(X) je omjer
mase te tvari(X) i volumena otopine.
Masenu koncentraciju označavamo s γ i izračunavamo
pomoću izraza:
γ = m(X) ( g/dm³ ili g/L )
V(otopina)
Množinska koncentracija otopljene tvari(X) je omjer
množinejedinki te tvari(X) i volumena otopine.
Množinsku koncentraciju označavamo s c i γ = grčko slovo gama
izračunavamo pomoću izraza:
c= n(X) (mol/dm³ ili mol/L)
V (otopine)
Primjer: Koliko šećera treba otopiti u 200 mL da se
dobije otopina šećera koncentracije 0.3 g/L?
V(otopina)= 200 mL = 0.2 L
γ (šećer) = 0.3 g/L
m (šećer) = ?
γ (šećer)= m(šećer) Budući je jedinica u kojoj je
V(otopina) izražena koncentracijaotopine
m(šećer) = γ(šećer)·V(otopina) = 0.3 g/L·0.2 L = 0.06g šećera g/L znamo da je riječ
o masenoj, a ne o množinskoj
Treba izvagati 0.06 g šećera i otopiti u odmjernoj tikvici koncentraciji.

5
od 200 mL.

2. Reakcije u vodenim otopinama

2.1. Kiseline

Kiseline su tvari koje u vodenim otopinama daju

vodikove (H+) ili oksonijeve (H3O+) ione. Ti ioni su Disocijacija - razdvajanje iona
nositelji kiselosti. iz kristalne rešetke
djelovanjem polarnog otapala
Ovisno o poratstu koncentracije oksonijevih iona u (npr. čvrsti Na2SO4 disocira u
otopini, kiseline mogu biti: vodi)
Ionizacija - stvaranje iona iz
Jake kiseline - one koje u vodi potpuno ili gotovo molekula djelovajem polarnog
potpuno ioniziraju, tj. sve molekule u vodi daju otapala(npr.plinoviti
oksonijeve ione i ione kiselinskog ostatka. klorovodik u vodi ionizira)
Takve su HCl, HNO3 , H2SO4
Proces oslobađanja iona iz
Slabe kiseline - one koje u vodi djelomično ioniziraju tj. kristala ili nastajanja iona iz
u vodi ostaju većinom neionizirane molekule polarnih molekula
djelovanjem polarnog otapala
Ionizacija kiseline u vodi: naziva se elektrolitička
disocijacija.
HA ↔ H+ + Aˉ

ili HA je kratica za kiselinu.

HA + H2O ↔ H3O+ + Aˉ

Primjer: Ionizacija klorovodične kiseline, HCl Vodikov ion veže se s

molekulom vode i nastaje
HCl + H2O ↔ H3O+ + Cl ˉ oksonijev ion.

Ovisno o broju vodikovih iona u molekuli kiseline mogu O čemu ovisi jakost kiselina?
biti:
jednoprotonske (npr.HCl, HNO3),-ioniziraju u jednom
stupnju
dvoprotonske ( npr. H2SO4, H2CO3 ), -ioniziraju u dva
stupnja
višeprotonske (H3PO4), -ioniziraju u više stupnja

6
2.2. Baze

Baze su tvari koje u vodenim otopinama disocijacijom

povećavaju koncentraciju hidroksidnih (OH-) iona.

Samo oksidi i hidroksidi reaktivnih metala (oksidi i

hidroksidi alkalijskih i zemnoalkalijskih metala) s vodom
stvaraju metalne katione i hidroksidne anione.
Njihove vodene otopine nazivamo lužinama.

Lužine su, dakle, topljive baze u vodi. Za sve lužine je

karakteristično da sadrže OH- ione. Ti ioni su nositelji
lužnatosti.
Sl.2.1. Granule natrijevog
Prema koncentraciji oslobođenih hidroksidnih iona u
hidroksida ,NaOH
vodi tj. prema broju disociranih molekula, baze (kao i
(hidroksidi-spojevi s OH
kiseline) mogu biti jake i slabe.
skupinom)

Otapanjem natrijevog
Jake baze- u potpunosti su disocirane u vodi, njihove
hidroksida u vodi nastaje
razrijeđene vodene otopine imaju visoku koncentraciju
natrijeva lužina.
OH- iona
Slabe baze - djelomično su disocirane u vodi, imaju
malu koncentraciju OH- iona u vodi
O čemu ovisi jakost baza?
Disocijacija baze u vodi:

BOH ↔ B+ + OHˉ
BOH je kratica za bazu
Primjer: otapanje natrijevog hidroksida

NaOH → Na+ + OHˉ

Hidroksidi alkalijskih metala dobro su topljivi u vodi i

jako povećavaju koncentraciju hidroksidnih iona u
vodenim otopinama

Primjer. Otapanje amonijaka u vodi

NH3 + H2O↔ NH4+ + OHˉ

Otapanjem amonijaka u vodi nastaje nešto amonijevih i

hidroksidnih iona, a većina molekula ostaje
nepromijenjena pa je otopina amonijaka slaba lužina

7
2.3. pH vrijednost

pH vrijednost je mjera kiselosti ili bazičnosti otopine.

pH je vrijednost određena koncentracijom vodikovih iona

u otopini.
Definira se kao negativni logaritam koncentracije H+
iona: pH= - log c(H+).

Ljestvica pH vrijednosti naziva se pH skala.

Ona sadrži pH vrijednosti od 0 do 14.

Otopina je neutralna kad je pH= 7.

U neutralnoj otopini koncentaracija H+ i OHˉ iona je
jednaka.

Otopina je kisela kad je pH < 7.

Kiselost otopina raste od pH vrijednosti 7 prema pH
vrijednosti 0. Otopina je kiselija što je pH vrijednost
manja.
U kiseloj otopini koncentracija H+ iona je veća od
koncentracije OHˉ iona.

Otopina je lužnata kad je pH > 7.

Lužnatost otopina raste od pH vrijednosti 7 prema pH
vrijednosti 14. Otopina je lužnatija što je pH vrijednost
viša.
U lužnatoj otopini koncentracija H+ iona je manja od
Sl.2.2. pH skala
koncentracije OHˉ iona.
Primjeri: sapun - pH= 8, šampon - pH= 8.koža i kosa
imaju pH vrijednost 5.

Tvari koje promjenom boje otkrivaju karakter otopine (je

li otopina kisela, neutralna ili lužnata) nazivaju se
indikatori (npr.crveni lakmus papir-u lužini poplavi, plavi Sl.2.3.Promjena boje
lakmus papir- u kiselini pocrveni, narančasti metiloranž metiloranža u otopinama
– u kiselini pocrveni, bezbojni fenolftalein- u lužini razlićite pH vrijednosti
poljubičasti).
Univerzalnim indikatorom može se odrediti i koliko
jeotopina kisela ili lužnata tj. kolika joj je pH vrijednost.

8
2.4. Neutralizacija I hidroliza

Reakcija neutralizacije je reakcija između kiselina i i

baza (lužina) u kojoj nastaju sol i voda.

neutralizacija
KISELINA + BAZA -------------→ SOL + VODA Sl.2.4. pH indikator ili
←------------- univerzalni indikator
hidroliza
Primjer:
-molekulski oblik:
HCl + NaOH -------------→ NaCl + H2O Soli su ionski spojevi kristalne
←------------- građe, sastavljeni od
-ionski oblik: pozitivno nabijenih iona
H+ + Cl- + Na+ + OH- -------------→Na+ + Cl- + H2O metala i negativno nabijenih
←------------- iona kiselinskog ostatka.

Neutralizacija je reakcija u kojoj iz vodikovih iona i

hidroksidnih iona nastaju molekule vode.

Reakcija hidrolize je svaka reakcija s vodom.

Dakle, suprotna reakcija neutralizaciji je hidroliza.

Djelovanjem vode na soli nastaju kiseline i lužine istih ili

različitih jakosti pa vodene otopine soli mogu reagirati
neutralno, kiselo i lužnato.
U vodenim otopinama jake
Vodene otopine soli nastale rekcijom kiseline baze istih kiseline i lužine nalaze se u
jakosti su neutralne. obliku iona tj. disocirane su.
Primjer: NaCl
Na+ + Cl- + H2O→ Na+ + OH- + H+ + Cl-

Vodene otopine soli nastale rekcijom jake kiseline i

slabe baze su kisele.
Primjer: NH4Cl
NH4 + + Cl- + H2O→ NH4OH + H+ + Cl-

Vodene otopine soli nastale rekcijom slabe kiseline i

jake baze su bazične.
Primjer: NaHCO3 H+ i OH- daju vodu i otopina je
NaHCO3 + H2O→ H2CO3 + Na+ + OH- neutralna

9
 Zbog H+ iona otopina je kisela

2.5. Redoks reakcije

Redoks reakcije su reakcije oksidacije i redukcije koje

se događaju istovremeno. Zbog OH- iona otopina je
bazična
Oksidacija je reakcija u kojoj atom, molekula ili ion
otpušta ili gubi elektrone.
Definira se i kao reakcija spajanja tvari s kisikom.
Redukcija je reakcija u kojoj atom, molekula ili ion
prima elektrone.
Definira se kao reakcija oduzimanja kisika ili spajanja s
vodikom.
Kako su reakcije oksidacije i redukcije međusobno
ovisne, zajednički im je naziv redoks-reakcije. Oksidacija;
Kod svih redoks reakcija broj otpuštenih elektrona mora -primanje kisika
biti jednak broju primljenih elektrona. -gubitak elektrona
-oduzimanje vodika
Primjer: jednadžbe oksidacije i redukcije pri nastajanju
AgBr Redukcija.
-primanje vodika
Ag → Ag+ + 1 e- / ·2 -primanje elektrona
Br2 + 2 e- → 2 Br- -oduzimanje kisika
2Ag → 2Ag+ + 2 e-
Br2 + 2 e- → 2 Br-
2Ag+ Br2 → 2Ag+ + 2 Br-

Tvar koja se oksidira tj. gubi elektrone je redukcijsko

sredstvo ili reducens jer omogućuje reakciju redukcije.
Tvar koja se reducira tj. prima elektrone je oksidacijsko Gornju jednadžbu množimo s
sredstvo ili oksidans jer omogućuje reakciju oksidacije. 2 jer broj primljenih i
otpuštenih elektrona mora biti
Kod mnogih redoks reakcija teško je sa sigurnošću jednak.
utvrditi koja se tvar oksidira, a koja reducira.
Da se to olakša, dogovorno je uveden pojam
oksidacijskog broja.
Povećanje oksidacijskog broja je oksidacija, a
smanjenje oksidacijskog broja je redukcija.

10
3. Ag- halogenidi

Elementi 17. skupine periodnog sustava elemenata su

halogeni elementi. Zajednički naziv su dobili po tome što
s metalima stvaraju soli.
Ovu skupinu elemenata čine . fluor, klor, brom, jod i
astat koji je radioaktivan.
Vrlo su reaktivni pa ih u prirodi nema u obliku
elementarnih tvari, već su prisutni isključivo u obliku
spojeva.
Svi su otrovni pa u radu s njima treba biti oprezan.
U posljednjoj ljusci svi atomi halogenih elemenata imaju
sedam elektrona. Stoga u elementarnom stanju
halogeni elelmenti tvore dvoatomne molekule.

Povećanjem atomskog broja elektronegativnost i

oksidacijsko djelovanje halogenih elemenata se
smanjuje. Najjače oksidacijsko sredstvo u skupini, al i
najjače oksidacijsko sredstvo uopće je fluor jer ne
postoji ni jedna tvar koja bi ga mogla oksidirati.
Povećanjem atomskog broja halogenog elementa
povećavajui se gustoća, talište i vrelište.

Svi halogeni elementi prvenstveno stvaraju anione ili

halogenidne ione tipa X- ( F- , Cl-, Br -, I-).

Sve halidne ione, osim fluoridnih iona, dokazujemo

ionima srebra.
Nastajanje taloga srebrovih halida općenito se može
prikazati ovako:
Ag+(aq) + X-(aq)→ Agx (s)

Srebrovi halogenidi su fotoosjetljive tvari, a najosjetljiviji

je srebrov bromid. On u smjesi sa solom želetine čini
fotografsku emulziju koja se nanosi na papir ili film kao
podlogu za fotografiju.
Srebrov fluorid je relativno
dobro topljiv u vodi pa
fluoridni ion ne možemo na
ovaj način dokazati.

11
4. Korištena literatura

1. Osnove opće i anorganske kemije-Antica Peterski,

Mira Herak,Profil, 2009.

2. Kemija i život-Antica Petreski, Biserka Tkalčec,

ŠK,2008.

3. Internetski materijali

12
5. Kontrolna pitanja

1. Koje su vrste disperznih sustava i po čemu se

razlikuju?

2. Navedi razliku između sol i gel koloidnog sustava!

3. Što su otopine, koja je razlika između nezasićene,

zasićene i prezasićene otopine?
Što je topljivost tvari i o čemu ovisi?

4. Čime se sve može iskazati sastav otopina? Navedi

izraze kojim se mogu izračunati!

5. Što su kiseline, a što baze? O čemu ovisi jakost

kiselina i baza?

6. Što je pH vrijednost, što je pH skala? U kojem

području pH skale je otopina kisela, lužnata I
neutralna?

7. Što su indikatori? Navedi primjer!

8. Što je neutralizacija? Što je hidroliza? Kako mogu

reagirati vodene otopine soli?

9. Što su redoks reakcije? Što je oksidacija, a što

redukcija?!

10. Što su Ag- halogenidi? Zašto Ag- halogenidi,

posebno srebrov bromid imaju primjenu u fotografiji?

13