Univerzitet u Tuzli

Medicinski fakultet-Opšti studij

Epidemiologija sa medicinskom statistikom

“Epidemiološke karakteristike poliomijelitisa na području

Tuzlanskog kantona u periodu 2015.-2021.godina”

Mentor: Studenti:
Prim.Topalović dr. Blaško, mr.med.sc. Kozlić Emir
Kuleibi Fatima
Kulović Adelina

Tuzla, maj 2023. godine

SADRŽAJ

1. Uvod ...................................................................................................................2
1.1. Etiologija dječije paralize....................................................................................3
1.2. Klinička slika, terapija i prevencija oboljenja.....................................................5
2. Ciljevi i metodologija istraživanja...................................................................... 10
3. Rezultati.............................................................................................................. 11
4. Zaključak.............................................................................................................14
5. Literatura............................................................................................................. 15

1
1. UVOD

Poliomijelitis, ili dječja paraliza, uzrokovana je poliovirusom, koji je član roda

Enterovirusa. Virus se širi putem fekalno-oralne rute, što znači da se prenosi putem
kontaminirane hrane ili vode, ili putem kontakta s izmetom zaražene osobe. Nakon
ulaska u organizam, poliovirus se uglavnom umnožava u ždrijelu i tankom crijevu. Od
tamo se može proširiti u krvotok i limfni sistem, a zatim doći do živčanog sistema.
Virus ima sposobnost napadati i oštetiti motorne neurone u kičmenoj moždini, što
može rezultirati paralizom mišića. Nije svaka infekcija poliovirusom simptomatska.
Većina ljudi koji su zaraženi poliovirusom neće pokazivati nikakve simptome ili će
imati blage simptome poput vrućice, grlobolje, glavobolje, mučnine i povraćanja.
Međutim, u nekim slučajevima, virus može napasti živčani sistem, što dovodi do
paralitičkog oblika poliomijelitisa, gdje se javlja paraliza mišića, najčešće u nogama.
Etiologija poliomijelitisa također uključuje faktore koji utječu na osjetljivost i
izloženost pojedinaca virusu. Djeca mlađa od pet godina su najosjetljivija na infekciju
poliovirusom. Nedovoljna higijena, loši sanitarni uvjeti i nedostatak cijepljenja
povećavaju rizik od infekcije. Zbog toga su mjere kao što su poboljšanje higijene,
praksa pranja ruku i cijepljenje ključni u sprječavanju širenja poliovirusa.

U našem seminarskom radu želimo istražiti učestalost ovog oboljenja, te ukazati

važnost vakcinacije protiv ovog oboljenja, te važnost njegove eradikacije.

2
1.1. ETIOLOGIJA DJEČIJE PARALIZA

Etiologija poliomijelitisa, ili dječje paralize, je povezana s infekcijom

poliovirusom.Poliovirus, uzročnik poliomijelitisa (također poznat kao poliomijelitis),
je serotip vrste Enterovirus C, u porodici Picornaviridae.Postoje tri serotipa
poliovirusa: tipovi 1, 2 i 3.

Poliovirus sastoji se od RNK genoma i proteinske kapside. Genom je jednolančana

RNK pozitivnog smisla (+ssRNK) dug oko 7500 nukleotida. Virusna čestica je
prečnika oko 30 nm, sa ikosaedarnom simetrijom. Zbog svog kratkog genoma i
jednostavnog sastava – samo RNK i bez omotača ikosaedarskog proteinskog omotača
koji ga inkapsulira, poliovirus se naširoko smatra najjednostavnijim značajnim
virusom. Poliovirus su prvi izolovali Karl Landsteiner i Erwin Popper, 1909.
Struktura virusa je prvi put razjašnjena 1958., pomoću difrakcije rendgenskih zraka u
timu na Birkbeck College pod vođstvom Rosalind Franklin,pokazujući da virus dječje
paralize ima ikosaedarsku simetriju. Poliovirus se prenosi s osobe na osobu putem
fekalno-oralnog puta. To znači da se virus obično širi putem kontaminirane hrane,
vode ili izmeta zaražene osobe. Osoba postaje zarazna i može širiti virus prije nego
što razvije simptome, što čini kontrolu i sprečavanje širenja virusa izazovnim. Nakon
ulaska u tijelo, poliovirus se umnožava u ždrijelu i gastrointestinalnom traktu. Zatim
se širi krvotokom do živčanog sistema, gdje može izazvati oštećenje motornih
neurona u kičmenoj moždini, što rezultira paralizom mišića. Kao što je ranije
pomenuto, postoje tri tipa poliovirusa: poliovirus tip 1, 2 i 3. Svaki tip može
uzrokovati bolest, ali simptomi i ozbiljnost mogu varirati. Poliovirus tip 1 je najčešći
uzročnik paralitičkog poliomijelitisa i ima najveći potencijal za teške komplikacije.

Slika 1: Mikroskopski izgled virusa

3
Poliovirus inficira ljudske ćelije vezujući se za receptor sličan imunoglobulinu,
CD155 (također poznat kao receptor poliovirusa ili PVR). Interakcija poliovirusa i
CD155 olakšava ireverzibilnu konformacijsku promjenu virusne čestice neophodne za
ulazak virusa.Nakon vezivanja za ćelijsku membranu domaćina, smatralo se da se
ulazak virusne nukleinske kiseline događa na jedan od dva načina: putem formiranja
pore u plazmamebrani kroz koju se zatim RNK „ubrizgan” u citoplazmu ćeliju
domaćina ili putem unosa virusa endocitozno posredovanim receptorom.

Slika 2: Ciklus replikacije virusa u humanoj ćeliji

Poliovirus je strukturno sličan ostalim ljudskim enterovirusima (koksakivirusi, ehovirusi i
rinovirusi), koji također koriste molekule slične imunoglobulinu za prepoznavanje i ulazak u
ćelije domaćina.Filogenetička analiza RNK i proteinskih sekvenci poliovirusa sugerira da je
on možda evoluirao iz C-klastera Koksaki A virusa, zajedničkog pretka, koji je nastao
mutacijom unutar kapsida.[39] Distinktna specijacija poliovirusa je vjerovatno nastala kao
posljedica promjene specifičnosti ćelijskog receptora unutarćelijske adhezijske molekule-1
(ICAM-1), koju koriste C-klaster Koksaki A virusi, do CD155 ; što dovodi do promjene u
patogenosti i omogućava virusu da inficira nervno tkivo. Stopa mutacije u virusu je relativno
visoka čak i za RNK viruse sa sinonimnom stopom supstitucije od 1,0 x 10−2
supstitucija/lokus/godina i neeksprimirana stopa zamjene od 3,0 x 10−4 zamjena/lokus/godina.
Bazna distribucija unutar genoma nije nasumična, pri čemu je adenozin rjeđi od očekivanog
na 5' kraju i viši na 3' kraju.Upotreba kodona nije nasumična, pri čemu se favoriziraju kodoni
koji završavaju na adenozinu, a izbjegavaju se oni koji završavaju na citozinu ili guaninu.
Upotreba kodona se razlikuje između tri genotipa i čini se da je vođena mutacijom, a ne
selekcijom.

4
1.2. KLINIČKA SLIKA, TERAPIJA I PREVENCIJA OBOLJENJA

Poliomijelitis je akutna infekcija uzrokovana poliovirusom. Manifestacije obuhvaćaju

nespecifičnu blagu bolest, ponekad aseptični meningitis bez paralize (neparalitični
poliomijelitis), te rjeđe, mlohavu slabost različitih skupina mišića (paralitični
poliomijelitis). Poliovirus ima 3 serotipa, a tip 1 je najparalitogeničniji i najčešći je
uzrok epidemija. Ljudi su jedini prirodni domaćini. Infekcija je jako zarazna putem
neposrednog dodira. Asimptomatske ili blage infekcije su od paralitičnih infekcija
češće u omjeru od ≥60:1 i glavni su izvor zaraze. Opsežno cijepljenje je u razvijenim
zemljama skoro iskorijenilo ovu bolest. Međutim, slučajevi se još uvijek pojavljuju u
područjima s nepotpunom procijepljenošću, poput subsaharske Afrike i jugoistočne
Azije. Virus ulazi u usta fekalno–oralnim prijenosom, umnožava se u limfnom tkivu
dovodeći do primarne viremije te kasnije, do nekoliko dana sekundarne viremije, koja
doseže vrhunac razvojem protutijela i simptoma. Virus dopire do CNS–a tijekom
sekundarne viremije ili migracijom uz periferne živce. Virus se nalazi u ždrijelu i
fecesu tijekom inkubacije te, nakon nastupa simptoma ostaje u ždrijelu 1 do 2 tjedna,
a u fecesu ≥3 do 6 tjedana. Do značajnog oštećenja dolazi samo u kralježničnoj
moždini i u mozgu. Upala uzrokuje oštećenje uslijed primarne invazije virusa.

Faktori koji stvaraju sklonost teškom neurološkom oštećenju su veća životna dob,
nedavna tonzilektomija ili intramuskularna injekcija, trudnoća, poremećaj funkcije B
limfocita i tjelesno iscrpljenje koje se podudara s početkom razdoblja infekcije CNS–
a. Simptomatska bolest može biti teška ili major (paralitična ili neparalitična) ili blaga,
minor. Infekcije koje izazivaju najjače simptome, osobito u male djece su blage, a
nastaju 3 do 5 dana nakon izlaganja te pokazuju 1 do 3 dana blago povišenje tjelesne
temperature, malaksalost, glavobolju, grlobolju i povraćanje. Neuroloških simptoma
nema. Major poliomijelitis se obično razvija bez prethodne minor bolesti, osobito u
starije djece i odraslih. Inkubacija obično traje 7 do 14 dana. Česte manifestacije
mogu biti aseptični meningitis, duboka mišićna bol, hiperestezije, parestezije, te,
tijekom aktivnog mijelitisa, retencija mokraće i mišićni spazmi. Može se razviti
asimetrična mlohava paraliza. Rani znakovi bulbarnog zahvaćanja su disfagija,
nazalna regurgitacija i nazalni govor. Ponekad prevladavaju znakovi encefalitisa.
Rijetko, dolazi do zatajenja disanja. Kod neparalitičnih oblika, oporavak je potpun.

5
U paralitičnim oblicima, oko 2/3 bolesnika ima ostatnu, trajnu slabost. Vjerojatnost
povlačenja bulbarne paralize je veća nego periferne paralize. Smrtnost iznosi 4 do 6%,
ali se u odraslih i u bolesnika s bulbarnom bolešću povećava na 10 do 20%.

Slika 3: Zahvaćenost mišićnih grupa u poliomijelitisu

Postpoliomijelitisni sindrom - Godinama ili desetljećima nakon paralitičnog

poliomijelitisa, osobito u starijih bolesnika i u onih čija je bolest na početku bila teža,
može se razviti zamaranje mišića i smanjena izdržljivost, često praćena slabošću,
fascikulacijama i atrofijom. Do oštećenja obično dolazi u prethodno zahvaćenim
mišićima. Uzrok može biti povezan s dodatnim gubitkom stanica prednjih rogova,
uslijed starenja populacije neurona, čiji je broj već smanjen prethodnom infekcijom
poliovirusom. Rijetko dolazi do jačeg pogoršanja invalidnosti.

Neparalitični poliomijelitis može nalikovati drugim virusnim meningitisima, uz

obično normalan nalaz glukoze, blago povišenje bjelančevina i količinu stanica od 10
do 500/μL (pretežito limfocita) u likvoru. Poliomijelitis se potvrđuje izolacijom virusa
iz ždrijela ili stolice ili dokazivanjem porasta titra specifičnih protutijela. Asimetrična
mlohava paraliza udova ili bulbarna paraliza bez gubitka osjeta tijekom akutne
febrilne bolesti u neimuniziranog djeteta ili mlade odrasle osobe skoro uvijek ukazuje
na paralitični poliomijelitis.

6
Rijetko, slične nalaze mogu izazvati određene skupine A i B coxsackievirusa (osobito
A7), nekolicina echovirusa i enterovirus tipa 71. Infekcija virusom zapadnog Nila
može također uzrokovati akutnu mlohavu paralizu koju se klinički ne može
razlikovati od paralitičnog poliomijelitisa uzrokovanog polio virusima. Ove se bolesti
mogu razlučiti na osnovi epidemioloških podataka kao i specifične serološke pretrage
na zapadnonilski virus.

Slika 5: Promo materijal za vakcinaciju

Guillain–Barréov sindrom izaziva mlohavu paralizu, no obično ne izaziva vrućicu,

mišićna je slabost simetrična, ispadi osjeta se zbivaju u 70% slučajeva a bjelančevine
su u likvoru obično povišene uz normalni broj stanica. Uobičajeno je liječenje
potporno, uključujući mirovanje te prema potrebi, analgetike i antipiretike. Specifična
antivirusna terapija se ispituje. Tokom aktivnog mijelitisa, mogu biti potrebne mjere
predostrožnosti za sprječavanje komplikacija zbog mirovanja u krevetu (npr. duboke
venske tromboze, atelektaze, mokraćne infekcije) i dugotrajne nepokretnosti (npr.
kontraktura). Kod zatajenja disanja može biti potrebna mehanička ventilacija. Kod
mehaničke ventilacije ili bulbarne paralize potrebno je dobro čišćenje dišnog sustava,
dok se postpoliomijelitisni sindrom se liječi potpornim mjerama.

7
Najbolje sredstvo prevencije protiv ove bolesti su inaktivirana vakcina protiv polija
(IPV)koja je komponenta vakcine Pentaxim i Hexacim i oralna vakcina protiv polija
(OPV, sadrži živi umrtvljeni virus).

Slika 5: Vakcinacija protiv poliomijelitisa

Nakon uvođenja IPV vakcine, dolazi do smanjenja incidencije polia, a taj trend se
nastavlja sa uvođenjem OPV. Svu dojenčad i djecu treba imunizirati. American
Academy of Pediatrics preporučuje cijepljenje u dobi od 2 mjeseca, 4 mjeseca te 6 do
18 mjeseci i docjepljivanje od 4 do 6 god. (vidi i str. 1403 i SL. 266–3 na str. 2235).
Cijepljenje u djetinjstvu stvara imunost u >95% cijepljenih osoba.

Slika 6: Prostorija sa čelićnim plućima za oboljele od polia

Prije otkrića vakcine protiv poliomijelitisa, u slučaju da infekcija zahvati mišiće

uključene u disanje, može doći do gušenja pacijenta.

8
Osobe kod kojih je došlo do ovoga stavljane su u tzv. „čelična pluća“ – jednu vrstu
respiratora koji je održavao disanje uprkos paralizi mišića. Ova vrsta mehaniče
ventilacije, je bila pomoć pri disanju čeličnim plućima, te je spriječila smrt mnogih
pacijenata koji su patili od paralize disajnih mišića. Čelična pluća su u drugoj polovini
20. veka bila veliki korak naprijed u borbi čoveka protiv dečije paralize.
Kada pričamo o vakcinama, prednost se daje Salkovom inaktiviranom cjepivu protiv
poliovirusa (IPV) nad Sabinovim živim oslabljenim cjepivom protiv polija koje se
primjenjuje na usta (OPV), a koje uzrokuje paralitični poliomijelitis u oko 1 slučaj u
na 2.400.000 primjena, pa se zato u SAD–u više ne primjenjuje. S IPV–om nisu
povezani ozbiljniji neželjeni učinci. Odrasli se rutinski ne cijepe. Neimunizirane
odrasle osobe koje putuju u endemska ili epidemijska područja trebaju dobiti
primarno cijepljenje IPV–om, uključujući 2 doze u razmaku od 4 do 8 tjedana, i treću
nakon 6 do 12 mjeseci. Prije puta se primjenjuje barem 1 doza. Imunizirane odrasle
osobe koje putuju u endemska ili epidemijska područja trebaju dobiti 1 dozu IPV–a.
Imunkompromitirani domaćini i njihovi ukućani ne smiju primiti OPV..

Slika 6: Kalendar vakcinacije u Federaciji Bosni i Hercegovini

9
2. CILJEVI I METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

Ciljevi našeg rada su:

I. Utvrditi vakcinalni status oboljelih od poliomijelitisa,
II. Utvrditi kretanja oboljelih od poliomijelitisa na području Tuzlanskog kantona u
periodu 2015. - 2021.godina,
III. Utvrditi incidencu obolijevanja od poliomijeltisa po mjesecima,
IV. Utvrditi incidencu obolijevanja po opštinama,
V. Utvrditi incidencu javljanja oboljenja po starosnim skupinama i polu.

Ispitivanje u našem radu obuhvata prijavljene i registrovane slučajeve pacijenata sa

polipmijelitisom na području Tuzlanskog kantona u periodu od 2015. do 2021.
godina , a ti podaci su prikupljeni iz Epidemiološkog biltena o prijavi zaraznih bolesti
u Federaciji Bosne i Hercegovine iz Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i
Hercegovine retrospektivnom analizom. Istraživanje obuhvata stepen pojave bolesti
na 100 000 stanovnika u Tuzlanskom kantonu, a populacija koja je ispitivana
obuhvata sve dobne skupine. Varijable koje su korištene su ukupan broj registriranih
slučajeva i raspodjela po kantonima i raspodjela po dobi i spolu. Dobiveni rezultati i
analize su predstavljeni u vidu grafikona i tabela.

10
3. REZULTATI

Na području Tuzlanskog kantona u periodu od 2015. do 2021. godine ukupno je

registrovano 262 slučajeva oboljelih od poliomijelitisa, te je potvrđeno da su svi
slučajevi dijagnostikovni kod pacijenta koji nisu bili uopšte ili potpuno vakcinisani.

Grafikon 1: Broj oboljelih od poliomijelitisa na području

Tuzlanskog kantona 2015.-2021.

Kada pogledamo grafik obolijevanja od poliomijelitisa primjetit ćemo da najveći broj

oboljelih je u periodu proljeće-ljeto, a da taj broj opadne za vrijeme jeseni i zime.

Grafikon 2: Broj oboljelih od poliomijelitisa po mjesecima na

području Tuzlanskog kantona 2015.-2021.

11
U toku posmatranog perioda 2015.-2021.godina zabilježeni su slučajevi
poliomijelitisa u svim opštinama Tuzlanskog kantona, sa najvećom incidencom u
opštini Sapna (52), a najmanom u opštini Gračanica (9). Ovaj odnos je u diretnoj vezi
sa stopom vakcinacije na području opština. Također, krajem 2019.godine primjećen je
značajan porast broja oboljelih od dječije paralize, dok je tokom pandemije
2020.godine ovaj broj dostigao do tada najveći broj, te je u toj godini bilo
registrovano 85 slučajeva zaraženih.
2015 2016 2017 2018 2019 2020 2021
Banovići 2 0 1 0 3 5 4
Čelić 0 1 2 2 1 3 3
Doboj-Istok 0 4 0 0 0 5 6
Gračanica 1 1 0 0 0 4 3
Gradačac 3 0 1 1 1 3 4
Kalesija 1 1 3 3 0 5 5
Kladanj 5 2 1 1 1 4 5
Lukavac 1 1 0 5 5 9 7
Sapna 7 0 0 2 8 20 15
Srebrenik 2 1 1 0 6 5 6
Teočak 0 4 0 0 4 6 5
Tuzla 0 1 0 1 2 11 9
Živinice 1 1 1 1 1 5 7
Tabela 1: Broj oboljelih Broj oboljelih od poliomijelitisana po opštinama 2015.-2021.

Pored ovog, primjećujemo da je u posmatranom periodu primjećeno je da je muška

populacija (180) češće oboljevala od dječije paralize u odnosu na žensku populaciju
(82). Ovakva vrsta podataka bi mogla upućivati na veću stopu higijenskih navika kod
ženske populacije, nego muške.

Grafikon 2. Spolna distribucija oboljelih od

poliomijeitisa na području Tuzlanskog
kantona 2015.- 2021.

12
U posmatranom periodu 2015.-2021.godina poliomijelitis nije registrovan kod
skupina od 25 do 49 godina, te 50 do 64 godine. Od ukupnog broja zaražnih na
području Tuzlanskog kantona najveća stopa obolijevanja od poliomijelitisa jeste u
doboj supini od 0 do 6 godina (200 oboljelih).

Grafikon 3: Dobna rasporostranjenot oboljelih od poliomijeltisa na području Tzlanskog

kantona u periodu 2015.-2021.

1
4. ZAKLJUČAK

Dakle, polio je bolest koja i dan-danas postoji, iako se ulažu veliki napori da se
iskorijeni. Iskorijenjivanje je moguće, jer ne postoje prirodni rezervoari poliovirusa,
poput divljih životinja, i u većini zemalja se ova bolest ne javlja, ali kako eradikacija
još nije objavljena, sa imunizacijom se mora nastaviti. Naime, dok postoji ijedno
dijete na svijetu zaraženo virusom, postoji mogućnost širenja zaraze dalje, jer se virus
širi fekalijama, vodom i hranom. Lijeka za ovu bolest nema, a posljedice mogu biti
trajne, stoga je prevencija ključ sretnijeg djetinjstva, budućnosti i prosperiteta. Na
području Tuzlanskog kantona, usljed pandemije korona virusa značajno je porastao
broj oboljelih od poliomijelitisa, te to predstavlja značajan javnozdravstveni problem i
potrebno je da se čitav zdravstveni sistem, ali i lokalni nivou vlasti uključe u
rješavanje ovog vakcino-preventabilnog oboljenja.

Slika 7: Promo materijal za svjetski dan borbe protiv polia koji se

obilježava svake godine 24 oktobra.

2
5. LITERATURA

1. Svjetska zdravstvena organizacija.

2. Zavod za javno zdravlje Federacije Bosne i Hercegovine. Epidemiološki bilten za
2015. godinu;
3. Zavod za javno zdravlje Federacije Bosne i Hercegovine. Epidemiološki bilten za
2016. godinu;
4. Zavod za javno zdravlje Federacije Bosne i Hercegovine. Epidemiološki bilten za
2017. godinu;
5. Zavod za javno zdravlje Federacije Bosne i Hercegovine. Epidemiološki bilten za
2018. godinu;
6. Zavod za javno zdravlje Federacije Bosne i Hercegovine. Epidemiološki biltetn za
2019. godinu;
7. Zavod za javno zdravlje Federacije Bosne i Hercegovine. Epidemiološki bilten za
2020. godinu;
8. Zavod za javno zdravlje Federacije Bosne i Hercegovine. Epidemiološki bilten za
2021. godinu;
9. Piljic D. (2010.). U: Infektologika i zdravstvena njega infektivnih bolesnika.
PrintCom Tuzla.
10. Numanović F i ostali. (2013.) Medicinska mikrobiologija sa imunologijom i
parazitologijom.
11. Abul K.Abbas. Osnova imunologija peto izdanje Abul K.Abbas.