Lijekovi s učinkom na krv i krvotvorne organe

Lijekovi s djelovanjem na mehanizam zgrusavanja krvi (enzimi)

Lijekovi koji pospješuju mehanizam zgrušavanja krvi (antifibrinolitici, vitamin K)

Lijekovi za liječenje slabokrvnosti (pripravci željeza, vitamin B12 i folna kiselina)

Nadomjeesci za plazmu i lijekovi za andomještanje tekućina (otopine elektrolita, intravenske otopine,

irigacijske otopine, hemodijaliza i hemofiltracija)

Lijekovi s učinkom na živčani sistem

Anestetici

Anelgetici

Lijekovi za liječenje epilepsije

Lijekovi za liječenje Parkinsonove bolesti

Psiholeptici

Psihoanaleptici

Lijekovi s učinkom na kardiovaskularni sistem

Terapija bolesti srca

Antihipertenzivi

Diuretici

Blokatori beta adrenergičkih receptora

Blokatori kalcijumskih kanala

Lijekovi s učinkom na respitaroni sistem

Nazalni preparati

Lijekovi protiv kašlja i prehlade

Antihistaminici

Ostali lijekovi
Lijekovi koji utječu na zgrušavanje
Neke vrste lijekova mogu pomoći ljudima koji imaju stanja uslijed kojih su izloženi
velikom riziku od razvitka opasnih krvnih ugrušaka. Pri teškoj bolesti koronarnih
arterija i malo nakupljanje krvnih pločica može začepiti već suženu koronarnu arteriju
i prekinuti tok krvi u srce, što ima za posljedicu srčani napadaj. Niske doze
acetilsalicilne kiseline (aspirina), kao i nekoliko drugih lijekova, mogu smanjiti
ljepljivost krvnih pločica pa se one neće međusobno zbijati i začepiti arteriju.

Faktori zgrušavanja su potrošeni zbog prekomjernog zgrušavanja.

Druga vrsta lijeka, antikoagulans (sredstvo protiv zgrušavanja krvi), smanjuje

sklonost krvi da se zgruša sprječavanjem (inhibiranjem ili kočenjem) djelovanja
faktora zgrušavanja. Premda često zvani razrjeđivačima krvi, antikoagulansi u
stvarnosti ne razrjeđuju krv. Često primjenjivani antikoagulansi su varfarin, daje se na
usta, i heparin, daje se u injekciji. Ljudima koji imaju umjetne srčane zaliske ili koji
su vezani za krevet kroz duže vremensko razdoblje često se daju antikoagulansi kao
mjera opreza protiv stvaranja ugrušaka. Ljudi koji uzimaju antikoagulanse moraju biti
pod strogim medicinskim nadzorom. Liječnici prate učinke tih lijekova pretragama
krvi koje mjere vrijeme zgrušavanja i na temelju rezultata pretraga usklađuju dozu.
Preniske doze mogu ne spriječiti stvaranje ugrušaka, dok previsoke doze mogu
uzrokovati teško krvarenje.

Fibrinolitički lijekovi pomažu otopiti već nastale ugruške. Brzo otapanje ugrušaka
može spriječiti odumiranje srčanoga tkiva u kojemu je bio prekinut dotok krvi zbog
začepljenosti krvnih žila. Tri fibrinolitička lijeka koji se obično rabe za otapanje
ugrušaka u ljudi koji su imali srčani napadaj (infarkt) su streptokinaza, urokinaza i
aktivator tkivnog plazminogena. Ti lijekovi mogu spasiti život kada se primjene
tijekom prvih nekoliko sati nakon srčanog napadaja ili kada se daju zbog drugih
poremećaja zgrušavanja, ali oni mogu izvrgnuti ljude i riziku od teškog krvarenja.

Lijekovi za liječenje slabokrvnosti

Neki pacijenti imaju simptome anemije, neki ih nemaju, no svi bi morali biti liječeni,
neovisno o prisustvu simptoma. Važno je prepoznati uzrok anemije i liječiti je jer
odgađanje dijagnostike i liječenja anemije može pogoršati funkciju pojedinih organa te
dovesti do opasnog stanja ishemije.
Najčešći simptomi anemije su:
 slabost,
 glavobolja,
 smanjena tolerancija napora,
 iritabilnost,
 umor,
 depresija.
Kod djece može doći do kašnjenja u neurološkom sazrijevanju i razvoju. Slične
simptome mogu imati i pacijenti koji imaju nedostatak željeza, ali nisu anemični.

Uzroci anemije
Anemija se može javiti već kod male djece koja se hrane isključivo kravljim mlijekom ili
su dojena ili dobivaju mliječne pripravke bez željeza.
Trudnice često imaju anemiju zbog povećanih potreba za željezom kod razvoja placente
i bebe te se smatra da je ukupni gubitak željeza u trudnoći, porodu i dojenju čak oko
1000 mg. Stoga je vrlo važno provoditi suplementaciju željeza čim se anemija pojavi.
Krvarenje bilo koje etiologije također dovodi do anemije. Menstrualno krvarenje ne bi
trebalo dovesti do anemije, osim u žena koje su vegani i ne uzimaju supstituciju željeza.
No pojačane menstruacije (hipermenoreja) mogu dovesti do anemije u čak 70% žena s
hipermenorejom.

Pripravci za nadoknadu željeza

Odabir nadoknade željeza ovisi o brojnim čimbenicima: težini anemije, dostupnosti i
cijeni pojedinih pripravaka te mogućnosti pacijenta da toleriraju oralnu nadoknadu.
Većina pacijenta se liječi oralnim pripravcima jer su učinkoviti, dostupni i sigurni. U
skupini osoba mlađe životne dobi, puno se češće primjenjuju oralni pripravci od
intravenskih. No, nisu svi pripravci željeza isti. Odličan primjer dobro prilagođenog
oralnog pripravka željeza je pripravak kompanije Jamieson iz Kanade. Svaka kapsula
sadrži 28 mg elementarnog željeza u obliku željezo glicinata. Pripravak se odlično
podnosi jer nema previše elementarnog željeza i odlično se apsorbira jer svaka kapsula
sadrži C vitamin te vitamine B2, B9 i B12 koji pomažu boljoj apsorpciji. Kapsule na
sadržavaju gluten, ni laktozu te su pogodne za pacijenta s intolerancijom glutena i
laktoze a s obzirom na sastav vehikuluma pogodne su i za vegetarijance. Uzima se
uvijek jedna doza pripravka dnevno.

Vitamin B12 je onaj vitamin koji dobivamo iz proizvoda životinjskog porijekla, a iznimno je važan svima, ne samo
ljudima srednje i starije životne dobi.

Vitamin B12 (cijanokobalamin) je vitamin skupine B koji trebaju svi ljudi kao i primati, jer je taj vitamin neophodan
za zdravo funkcioniranje nervnog sistema, za pravilno formulisanje krvnih zrnaca te bolju produkciju energije, bolji
rad metabolizma te dulji životni vijek stanica.
Glavne karakteristike vitamina B uključuju zdravlje srčanog i nervnog sistema, stvaranje energije i bolje mentalno
zdravlje, što znači da se njegov nedostatak manifestira stanjima poput mentalne degradacije, a ne toliko bržeg
starenja, kao što se misli. Ako ne znate nedostaje li vam tog vitamina u organizmu, posebno ako ste se prebacili na
vegansku prehranu ili značajno smanjili unos namirnica životinjskog porijekla, bilo bi dobro prepoznati znakove
koji ukazuju na moguć nedostatak vitamina B12.

Vitamin B12, poznat i kao kobalamin, esencijalni je vitamin koji vaše tijelo treba, ali
ga ne može samo proizvesti. Prirodno se nalazi u životinjskim proizvodima, ali se
također dodaje određenoj hrani i dostupan je kao oralni dodatak prehrani.
Vitamin B12 ima mnogo važnih uloga u tijelu. Podržava normalnu funkciju vaših
živčanih stanica i potreban je za stvaranje crvenih krvnih stanica i sintezu DNK. Za
većinu odraslih osoba preporučeni dnevni unos iznosi 2,4 mikrograma (mcg), iako je
taj broj nešto veći za trudnice ili dojilje. Vitamin B12 može koristiti vašem tijelu na
impresivne načine, poput povećanja energije i poboljšanja pamćenja, a može pomoći i u
prevenciji bolesti srca.
Vitamin B12 potreban je za proizvodnju serotonina, kemikalije odgovorne za regulaciju
raspoloženja. Suplementi vitamina B12 mogu pomoći u poboljšanju raspoloženja.
Također, B12 može spriječiti atrofiju mozga i gubitak pamćenja, no potrebna su dodatna
istraživanja kako bi se utvrdilo može li suplementacija ovim vitaminom poboljšati pamćenje kod
onih koji nemaju nedostatak.

Folna kiselina

Pojam folna kiselina i folat se odnose na vitamin B9 iz skupine vitamina

B kompleksa, koji je topiv u vodi, a funkcija mu je vezana uz sintezu DNK i
konverziju nekih aminokiselina.

Ljudsko tijelo ne može sintetizirati folat. On se prirodno pojavljuje u hrani i

predstavlja aktivni oblik folne kiseline. Folna kiselina je sintetski oblik folata,
koji se nakon unosa mora transformirati u folat, tj. aktivni princip koji pokazuje
određene učinke.

Od 1998. godine folna kiselina se dodaje hladnim žitaricama, brašnu, kruhu,

tjestenini, pekarskim proizvodima, kolačićima i krekerima u količini koja je
propisana zakonom.

Namirnice koje su prirodno bogate folatima uključuju lisnato povrće,

bamiju, špinat, šparoge, brokulu, određeno voće (banane, agrumi, avokado,
papaja), orašaste plodove, grah, kvasac, gljive, životinjsku jetru i bubrege,
jaja, mlijeko, sok od naranče i sok od rajčice.

I folat i folna kiselina su dostupni u obliku dodataka prehrani i često se koriste

u kombinaciji s drugim vitamina B skupine.
Folna kiselina se koristi za prevenciju i liječenje manjka folata u krvi i visoke
razine homocisteina u krvi (hiperhomociteinemija) koje mogu narušiti
kognitivne funkcije, posebno kod starijih osoba.

Folna kiselina je neophodna za pravilno funkcioniranje organizma jer sudjeluje u proizvodnji genetičkog
materijala (DNA), popravku DNA i umnožavanju stanica. U kombinaciji s drugim vitaminima (B6 i B12)
sudjeluje u regulaciji koncentracije homocisteina u krvi što doprinosi zdravlju krvnih žila i srca. Pomaže u
sazrijevanju eritrocita (crvenih krvnih stanica) te je neizmjerno važna za prevenciju urođenih defekata
kod djece.

Folati se nalaze u raznovrsnoj hrani kao što je lisnato povrće, rotkvice, brokula,
šparoge, avokado, grašak, papaja, banana i već prethodno navedeni izvori. Mogu li se
dnevne potrebe za folatima zadovoljiti hranom? To se ne može sa sigurnošću
zaključiti, osim ako osoba ne prati koliko točno ima folata u određenim namirnicama i
koliko je te hrane pojela. Tijekom trudnoće se javljaju mučnine zbog čega je unos
hrane često narušen, a samim time je i unos potrebnih vitamina smanjen. Iz tog
razloga je poželjno uzimati folnu kiselinu kao suplement – na taj se način potrebe
majčina organizma i djeteta zasigurno zadovolje. Bitno je znati da se ne može unijeti
previše folata koji se prirodno nalazi u hrani. S druge strane, nije preporučljivo
uzimati više od 1 miligram folne kiseline dnevno, osim ako Vas nadležni liječnik nije
savjetovao drugačije.

Anestetici
Anestezija je medicinska metoda koja dovodi do „isključenja bola“. Prave anestezije nije bilo sve do 19.
vijeka.

Stavljanje pacijenta u stanje opšte anestezije ključno je za sigurno i humano obavljanje većine hirurških i
mnogih nehirurških zahvata. Kako anestetički lijekovi stvaraju stanje opšte anestezije smatra se velikom
misterijom moderne medicine. (1)
Prilikom opsežnih hiruških operacija potrebno je dovesti pacijenta u stanje u kojem ne osjeća bol. To se
postiže na dva načina:
a) OPŠTA ANESTEZIJA – pacijent se dovodi u duboko besvjesno stanje. Duboko besvjesno stanje karakteriše
analgezija ( odsutnost osjeta za bol), arefleksija ( gubitak refleksa) i atonija skeletnih mišića.
Ne postoji adekvatno anestetičko sredstvo koje bi ispunilo se ove uvjete, a da pri tome ne prouzrokuje
određena neželjena dejstva. Iz tog razloga koristi se kombinacija lijekova i stvore se optimalni uvjeti za rad
hirurga i obezbijedi se maksimalna sigurnost pacijenta.
b) LOKALNA ANESTEZIJA – pacijent je pri svijesti i ne osjeća bol samo u određenom dijelu tijela na kojem
se izvodi hiruški zahvat. (2)

2. OPŠTI ANESTETICI
Opšta anestezija esencijalna je za pojedini hiruške procedure u kojima je bezbjednije i prijatnije da pacijent
bude bez svijesti. Najčešće se koristi kod vrlo dugotrajnih operacija ili izuzetno bolnih operacija.

Opšti anestetici se mogu primijeniti na dva načina:

1) INHALACIJOM – udisanjem anestetičkih para i gasova npr. halotana ili azotnog oksidula.
2) INTRAVENOZNO – ubrizgavanjem lijekova intravenskim putem npr. tiobarbiturati. Za izvođenje opšte
i.v. anestezije najčešće se primjenjuju ketamin i tiopenton. (2)

NEUROLEPTANALGEZIJA – predstavlja poseban vid anestezije u kojoj je očuvana svijest bolesnika a

postiže se kombinovanom primjenom neuroleptika i analgetika, npr. droperidol i fentanil. Kada se apliciraju
još i azotni oksidul i kiseonik nastaje NEUROLEPTANESTEZIJA pri čemu je i svijest pacijent ugašena.

Za nastajanje opšte anestezije najvažnija je blokada RAAS u moždanom stablu

anestetici (grč. ἀναίσϑητος: neosjetljiv), sredstva koja uzrokuju
neosjetljivost. Dijele se na opće i lokalne. Opći anestetici uzrokuju
opću depresiju središnjega živčanog sustava i time potpuni,
kontrolirani gubitak svijesti uz zadržavanje dišnih i cirkulacijskih
funkcija, a lokalni anestetici smanjuju neposrednu funkciju
perifernih živaca pa uzrokuju neosjetljivost na mjestu primjene.
Karakteristika je anestetika povratnost promjene koju uzrokuju.
Nakon prestanka njihova djelovanja uspostavlja se normalna
funkcija živčanoga sustava. Opći anestetici primjenjuju se
inhalacijom ili intravenozno, a omogućuju bezbolno obavljanje
kirurških i dijagnostičkih zahvata uz opuštanje tjelesnih mišića.
Najčešće se upotrebljavaju halogenirani hidrokarboni, barbiturati,
opioidni pripravci i dr. U primjeni lokalnih anestetika najprije se
gubi osjet boli, zatim dodira i topline, i na posljetku se u
potpunosti gubi osjet. Kao lokalni anestetici najčešće se
primjenjuju bupivakain, lidokain, artikain.

Anelgetici
Analgetici su lijekovi za suzbijanje bolova (nazvani od starogrčkog algos = bol). Bol možemo
definirati kao individualno, neugodno osjetno i emocionalno iskustvo povezano sa stvarnim ili
potencijalnim oštećenjem tkiva.

Za liječenje boli najčešće se koristi farmakološka terapija (analgetici i nesteroidni protuupalni

lijekovi, opioidi i drugi pomoćni lijekovi naječešće iz skupine antikonvulziva i antidepresiva). Bol
možemo liječiti ili liječenje nadopuniti nefarmakološkim metodama liječenja boli (razgovorom s
bolesnikom, psihološkom podrškom, metodama fizikalne terapije, akupunkturom, aromaterapijom,
autogenim treningom i dr.).

Dvije su glavne skupine analgetika: neopioidni i opioidni. Neopioidne dijelimo na nesteroidne

protuupalne lijekove (nesteroidni antireumatici, NSAR), te na druge neopioidne analgetike, u koje
ubrajamo paracetamol. Paracetamol i NSAR uglavnom su učinkoviti u liječenju blage do srednje jake
boli.

Mnoge analgetike (uglavnom blaže) nalazimo u slobodnoj prodaji, kao acetilsalicilnu kiselinu,
ibuprofen, ketoprofen, naproksen i paracetamol. Prihvatljivo su neškodljivi uzimamo li ih ciljano i
kraće vrijeme. Svi nabrojani, osim paracetamola, suzbijaju i upalu pa se svrstavaju u nesteroidne
antireumatike (NSAR). U uputama za korištenje kod većine tih lijekova stoji upozorenje da ih se u
analgetske svrhe ne treba uzimati duže od 7 do 10 dana. Ako se simptomi (uglavnom bol) ne
poboljšavaju ili se čak pogoršavaju, savjetujemo javiti se svom obiteljskom liječniku.

Antiepileptici

Europatska bol nastaje zbog oštećenih živaca. Razlikuje se od boli koja se širi zdravim
živcima i posljedica je oštećenja tkiva (primjerice, zbog pada, porezotine ili artritisa
koljena). Neuropatska bol se liječi lijekovima koji se razlikuju od lijekova protiv boli koja
nastaje zbog oštećenja tkiva. Lijekovi kao što su paracetamol ili ibuprofen obično nisu
učinkoviti za ublažavanje neuropatske boli, dok nekad lijekovi koji se koriste za liječenje
depresije ili epilepsije mogu biti vrlo učinkoviti kod nekih osoba koje pate od
neuropatske boli. Fibromijalgija je poremećaj koji uzrokuje trajnu bol i osjetljivost diljem
tijela, probleme sa spavanjem i umor. O toj se bolesti još uvijek ne zna dovoljno, ali
ponekad dobro odgovara na iste lijekove koji se koriste i za neuropatsku bol.
Lijekovi antiepileptici (koji su se ranije nazivali antikonvulzivi) koriste se za liječenje
epilepsije, ali također su se propisivali za liječenje neuropatske boli i fibromijalgije.
Većina lijekova iz te skupine pojedinačno su analizirani u zasebnim Cochrane
sustavnim pregledima. U kolovozu 2013. prikupljeni su svi ti Cochrane sustavni pregledi
o antiepilepticima za neuropatsku bol ili fibromijalgiju te se u ovom prikazu njihovi
rezultati zajedno analiziraju. Pojedini antiepileptici djeluju na različite načine i nitko ne
očekuje da su svi ti lijekovi jednako djelotvorni.

Antiepileptici izazivaju nuspojave kod većine osoba koje ih uzimaju, i otprilike 1 od 4 osobe te
nuspojave ne može podnositi te zbog njih prekida uzimanje lijeka. Ozbiljne nuspojave češće su
zabilježene u skupinama ispitanika koje su uzimale antiepileptike nego kod onih koji su dobivali
lažni lijek (placebo).

Psiholeptici

psiholeptici (psiho- + grčki ληπτός: koji se može uzeti), lijekovi

koji utječu na psih. procese pa se primjenjuju u liječenju duševnih
bolesti i poremećaja. U određenoj dozi i na određen način
mijenjaju psih. stanje duševnoga bolesnika. Psiholeptici su
lijekovi što djeluju na ponašanje.
Podskupina antipsihotika (neuroleptika) djeluje na psihoze, pojave
poput nasilnosti, sumahnitosti, halucinacija, a dovode do
smirivanja i osjećaja ravnodušnosti. Najviše se primjenjuju kod
shizofrenije i delirium tremensa. Liječe znakove i simptome
bolesti, ali ne i samu bolest. Glavni su predstavnici fenotiazini
(promazin, levomepromazin, perazin, flufenazin, tioridazin),
butirofenoni (haloperidol), diazepini, eksazepini, tiazepini
(klozapin, olanzapin, kvetiapin), benzamidi (sulpirid), litijeve soli
i risperidon.

Lijekovi s učinkom na kardiovaskularni sistem

Najčešći uzrok smrti u općoj populaciji, a samim time i među srčanim bolestima,
je ishemijska bolest srca. To je stanje karakterizirano smanjenim protokom krvi kroz
srčane krvne žile, najčešće zbog ateroskleroze, što dovodi do smanjene opskrbe srca
kisikom i hranjivim tvarima te oštećenja srčanog mišića, a samim time i funkcije srca.
Ovisno o simptomima i prognozi, ishemijska bolest srca dijeli se na anginu pektoris,
nestabilnu anginu te infarkt miokarda.

Rizični čimbenici
Među rizične čimbenike, za koje je utvrđena povezanost s većom učestalosti razvoja
srčanih oboljenja, ubrajaju se: muški spol, dob iznad 45 godina, prisutnost srčanih
bolesti u obitelji, pušenje, šećerna bolest, povišeni krvni tlak, poremećaji masnoća u
krvi, pretilost te smanjena fizička aktivnost. Među njima, spol, dob i obiteljska
anamneza ubrajaju se u nepromjenjive čimbenike rizika, a na druge možemo
preventivno djelovati.
U liječenju bolesti srca koriste se mnogi lijekovi, a neki od njih su: lijekovi za snižavanje
krvnog tlaka, lijekovi za liječenje poremećaja masnoća, diuretici, acetilsalicilna kiselina (Andol),
antiaritmici itd.
Uz lijekove, ponekad je potrebna i invazivna terapija, koja uključuje ugrađivanje stenta u
srčane krvne žile (osigurava ponovnu prohodnost krvne žile) i kardiokirurške zahvate kao što su
ugradnja bypassa, pacemakera te u konačnici čak i transplantacija srca.

Diuretici
Diuretici su skupina lijekova koji uzrokuju povećano izlučivanje urina.

Takva definicija je dosta široka jer su njome obuhvaćene tvari koje se ne smatraju diureticima.
Primjerice voda je diuretik jer pijenje veće količine vode dovodi do povećane diureze, a također
diurezu povećavaju alkohol i srčani glikozidi. Od prije je bila poznata diuretička aktivnost pojedinih
tvari, pića i biljaka. Primjerice, zbog pojačanog rada srca, kofein je bio prepoznat kao diuretik.
Mnoge biljke također imaju diuretičko djelovanje - pirevina (Agropyron repens), obična breza (Betula
pendula), preslica (Equisetum arvense), zečiji trn (Ononis spinosa), kopriva (Utrica dioica). Mnoge
od tih biljaka i danas se koriste kao biljni diuretici.

Diureticima se smatraju one tvari koji uz izlučivanje vode dovode do povećanja izlučivanja i soli u
prvom redu natrijum hlorida koji je uglavnom odgovoran za osmotski pritisak vanćelijske tečnosti. Da
bi diuretik potaknuo povlačenje edema mora imati svojstvo povećanja eliminacije natrijuma
te hloridnih i hidrogenkarbonatnih iona. Pojačano izlučivanje vode je sekundarno. Zbog toga se pravi
diuretici još nazivaju i saluretici.

Blokatori beta adrenergičkih receptora ili beta blokatori su grupa lekova koja deluje
antagonistički na beta adrenergičke receptore. Najvažniji efekti su im na kardiovaskularnom
sistemu i glatkim mišićima bronhija.Oni blokiraju dejstvo adrenalina i noradrenalina na beta
adrenergičke receptore u telu (prvenstveno u srcu, perifernim krvnim sudovima, bronhijima,
pankreasu i jetri).
Koriste se kod velikog broja bolesti - aritmija, angine pectoris, kongestivne insuficijencije srca,
hipertenzije, za prevenciju infarkta srca. Osim toga koriste se i za lečenje glaukoma, napetosti,
variksa jednjaka, alkoholizma, za prevenciju migrene, u lečenju tireotoksikoze i dr. Zbog toga se
smatraju jednom od najznačajnijih grupa lekova.

Postoje tri tipa beta adrenergičkih receptora: beta-1 receptori koji se nalaze uglavnom u srcu,
beta-2 receptori koji su smešteni po celom telu ali uglavnom u plućima, mišićima i arteriolama.
Beta-3 receptori manje su istraženi, ali zna se da imaju ulogu u metabolizmu masti. Aktivacija
beta-1 receptora adrenalinom pojačava brzinu rada srca i krvni pritisak pa srce troši više
kiseonika. Lekovi koji blokiraju ove receptore, imaju suprotni efekat – oni usporavaju brzinu rada
srca i snižavaju krvni pritisak pa se koriste u stanjima kada do srca ne može doći dovoljno
kiseonika. Beta-2 receptori nalaze se krvnim sudovima prugastih mišića, bronhijalnih mišića,
glatkih mišića digestivnih organa, mateice, u jetri. Aktivacijom tih receptora dolazi do širenja
krvnih sudova u skeletnim mišićima, širenja bronhija, opuštanja materice, i digestivnih organa,
razgradnje glikogena u jetri i otpuštanja glukoze u krv iz jetre. S druge strane blokadom beta-2
receptora dolazi do suprotnih efekatau spomenutim organima.

Beta blokatore razlikujemo prema tome blokiraju li beta-1 ili beta-2 receptore. Ukoliko blokiraju i
jednu i drugu grupu receptora tada ih nazivamo neselektivni beta blokatori. Takvi blokatori imaju
posebno širok spektar delovanja na brojne organe i organske sisteme, ali često i brojne
neželjene nuspojave. Selektivni beta blokatori blokiraju samo beta-1 receptore, ali ukoliko se
uzimaju u velikim dozama tada će blokirati i druge beta receptore.

Posebna grupa beta blokatora jesu beta blokatori koji su u isto vreme i alfa blokatori. To su
labetalol i karvedilol. Oni su vrlo zgodni za brzo postizanje kontrole krvnog pritiska jer dodatna
blokada alfa-receptora sprečava karakteristični početni porast krvnog pritiska koji nastupa
ukoliko se blokiraju samo beta-1 blokatori.

Posle dugotrajnog lečenja beta blokatorima kao odgovor na blokadu simpatičkog sistema dolazi
do povećanja broja beta receptora. Zbog toga nagli prestanak uzimanja beta blokatora može
izazvati tzv. "rebound effect", rizik od napada angine pectoris ili čak i infarkta srca.

Nuspojave beta blokatora jesu bronhospazam, smanjena srčana kontraktilnost, bradikardija,

hipotonična kardiovaskularna disregulacija, poremećaji cirkulacije krvi, pojačana hipoglikemija u
pacijenata s juvenilnim dijabetesom melitusom.

Propranolol
Propranolol je neselektivni inhibitor beta-adrenergičkih receptora. Njegov je najznačajniji efekat
je zaštita srca od prekomernog simpatičkog uzbuđenja ili cirkulišućih kateholamina psihičkog ili
fizičkog porekla. Propranolol snižava srčanu frekvencu i snagu srčane kontrakcije. Zato
smanjuje udarni i minutni volumen i potrebu srčanog mišića za kiseonikom. Takođe deluje i
lokalno anestetski.
Koristi se u lečenju angine pectoris, aritmija, hipertenzije, hipertrofične opstruktivne
kardiomiopatije, feohromocitoma.
Najčešće moguće nuspojave jesu bradikardija, srčana dekompenzacija, atrioventrikularni blok,
hipotenzija, Raynaudov fenomen i parestezije; bronhospazam i pogoršanje ventilacionih
funkcija; sklonost hipoglikemiji, pogotovo kod lečenja dijabetesa, mučnina, povraćanje,
opstipacija; mentalna depresija, nesanica, pospanost, halucinacije, umor, purpura i eritem.
Propranolol je poznat po tome što može proći krvno moždanu barijeru i ući u mozak gde
uzrokuje nuspojave kao što su depresija i noćne more.

Sotalol
Sotalol je neselektivni beta-blokator koji ujedno produžava trajanje akcionog potencijala
blokirajući repolarizaciono ulaženje kalijumovih jona u ćelije srčanog mišića. Sotalol se koristi u
lečenju tahikardija AV čvora, supraventrikularnih tahikardija u sklopu WPW sindroma,
paroksizmalnih fibrilacija atrijuma, teških simptomatskih, malignih i nemalignih tahikardijskih
ventrikularnih poremećaja srčanog ritma, hipertenzije i koronarne srčane bolesti udružene sa
gore navedenim poremećajima srčanog ritma. Moguće nuspojave jesu umor, vrtoglavica,
slabost, glavobolja, parestezije i osećaj hladnoće u ekstremitetima.

Atenolol
Atenolol je najvažniji i najpropisivaniji beta blokator. On selektivno blokira beta-1 adrenergičke
receptore. Atenolol smanjuje, kako tokom mirovanja tako i tokom napora, frekvenciju srčanog
rada, udarni volumen, sistolni i dijastolni krvni pritisak i potrebu miokarda za kiseonikom čime
omogućava mnogo veći srčani rad. Ali on smanjuje i snagu srčanog mišića što je neželjeni
efekat u pacijenata koji pate od kongestivne insuficijencije srca.
Atenolol se najviše koristi u lečenju hipertenzije, a i za dugotrajno lečenje angine pectoris i u
lečenju tahiaritmija.

Moguće nuspojave su bradikardija, kongestivna insuficijencija srca i hladnoća ekstremiteta,

ortostatska hipotenzija, aritmije, bronhospazam, može doći do smanjenja seksualne
sposobnosti, pospanosti, problema sa spavanjem, umora ili slabosti, nervoze i nazalne
kongestije. Od nuspojava u digestivno sistemu mogu se pojaviti opstipacija, proliv, mučnina,
povraćanje.

Karvedilol
Karvedilol je uz labetalol jedini posebni beta blokator koji ujedno ima svojstva vazodilatatora -
on se veže za alfa-1 receptore i blokira ih što uzrokuje širenje krvnih sudova. Osim toga
karvedilol je i moćan antioksidana, tj. neutralizator reaktivnih slobodnih radikala i
antiproliferativni agens.
Karvedilol smanjuje periferni vaskularni otpor putem vazodilatacije i blokade renin-angiotenzin-
aldosteronskog sistema (zbog beta blokade).

U pacijenata sa povišenim krvnim pritiskom smanjuje krvni pritiskom, a brzina rada srca je
smanjena. Protok krvi kroz bubrege i bubrežna funkcija je očuvana. S obzirom da je očuvan i
protok krvi kroz ekstremitete, pojava hladnih ekstremiteta koja se često viđa kod primene ostalih
beta blokatora, kod upotrebe karvedilola se retko viđa.

Zato se karvedilol koristi za lečenje hipertenzije, sam ili u kombinaciji sa drugim

antihipertenzivnim lekovima, posebno diureticima tipa tiazida, a i u lečenju hronične stabilne
angine pectoris, ishemiji srčanog mišića, nestabilnoj angini i ishemičnoj disfunkciji leve komore.
Karvedilol se primenjuje i za lečenje kongestivne insuficijencije srca jer dovodi do smanjenja
smrtnosti i potrebe za hospitalizacijom, poboljšanja stanja i usporavanja progresije bolesti. Može
se koristiti kao dodatak standardnoj terapiji, ali i u bolesnika koji ne podnose ACE inhibitor,
odnosno u bolesnika koji nisu na terapiji digitalisom, hidralazinom ili nitratom.

Moguće nuspojave su poremećaji vida, glavobolje i zamor, bradikardija, posturalna hipotenzija,

hipotenzija, edem, mučnina, proliv, povraćanje, trombocitopenija, hiperglikemija, povećanje
telesne mase i hiperholesterolemija, astma i dispneja u bolesnika sa predispozicijom, bol u
ekstremitetima, smanjena lakrimacija.

Lijekovi s učinkom na respiratorni system

Antihistaminici

Antihistaminici se koriste u liječenju alergijskih stanja. Korisni su za ublažavanje

osjećaja svrbeži i iritacije koji se javljaju kao rezultat oslobađanja histamina.
Antihistaminici se koriste kod alergijskog rinitisa, alergijskog konjuktivitisa,
urtikarije, dok nemaju nikakvog uticaja na anafilaksiju. Bez obzira na uzrok
alergijske reakcije, antihistaminici su osnovni oblik liječenja.
Antihistaminici se vežu na histaminske receptore na površini ćelija. U tijelu
postoje četiri vrste histaminskih receptora H1-H4, pri čemu su H1 i H2 najviše
izraženi. H1 receptori histamina se nalaze u različitim ćelijama, uključujući
stanice disajnih puteva i vaskularnih glatkih mišića, endotelne ćelije, epitelne
ćelije, eozinofile i neutrofile. Iako receptori vežu histamin, mogu i konstutivno
signalizirati bez vezivanja histamina na površini ćelija. Postoji ravnoteža između
aktivnog i neaktivnog oblika receptora. Prisustvo histamina stabilizira receptor u
njegovom aktivnom obliku, dok antihistaminici stabiliziraju neaktivni oblik
receptora.

Kao i svi lijekovi, antihistaminici mogu izazvati nuspojave.

Nuspojave antihistaminika, prije svega prve generacije:
 pospanost i smanjena koordinacija, brzina reakcije i rasuđivanja – ne vozite i ne koristite strojeve
nakon uzimanja ovih antihistaminika
 suha usta
 zamagljen vid
 poteškoće s mokrenjem
Nuspojave antihistaminika druge generacije mogu uključivati:
 glavobolja
 suha usta
 možete se osjećati bolesno
 pospanost – iako je to rjeđe nego kod starijih vrsta antihistaminika