7. Kapela sv.

Franje Asiškoga na Kaptolu

-Franjevački samostan na Kaptolu
-Polovinom XVII. stoljeća zagrebačka franjevačka kustodija osamostaljuje se dakle od Ugarske
franjevačke provincije sv. Marije i postaje središnje mjesto novoosnovane Hrvatske provincije
sv.Ladislava (1661. – 1900.). Obnova i proširenje crkve te izgradnja samostana obuhvaćaju i
kapelicu sv. Franje koja je blagoslovljena 1683. godine. Kapelica je pravokutna tlocrta i
zaprema jugoistočni ugao samostanske zgrade
-Dva grba plemenite obitelji Patačić od Zajezde (podno malenoga oratorija iznad ulaza jedan te iznad
oltara drugi) u malome prostoru kapelice otkrivaju kako naručitelj nije bio red sâm. Helena
Patačić, udovica Ivana Ručića zabilježena je kao darovateljica. Prije podizanja i opreme
franjevačke kapelice, Helena Ručić Patačić zajedno sa svojim suprugom bogato je darovala
isusovce, sagradila zavjetnu kapelicu sv. Josipa (1671.) na Josipovcu i ostavila brojne pobožne
zaklade njima i klarisama.
-Grb donatorice kapele Helene Patačić ud. Ručić (1)
-U unutrašnjosti kapelice sv. Franje nalazi se sveukupno dvadeset i jedna zidna slika. Svodne su slike
udaljene oko sedam metara, a čini se kako su restauracijom (o kojoj nemamo podataka)
izgubile svoj izvorni izgled. To se poglavito odnosi na središnju sliku u četverolisnom
medaljonu Sv. Franjo prima od Krista Evanđelje i Pravila (2).
-Tri su slikana prizora smještena uzduž hrpta svoda. Osim spomenutoga, središnjeg (u kojemu su dva
puta prikazani sv. Franjo i Krist – kako svecu daje Pravilo te kako mu pruža Evanđelje), tu su i
dva rubna prizora, čiji je oblik polovica četverolista. Samo jedan od njih usmjeren je u istom
pravcu kao i središnji prizor – južni (iznad oltara), a prikazuje Sv. Trojstvo i sv. Franju ili Sv.
Franju u nebeskoj slavi (3). Tako središnji prizor i onaj iznad oltara vidimo idući prema oltaru.
-Posljednja slika na osi – Sv. Franjo u crkvi sv. Damjana(4) – obrnuta je u odnosu na prethodne dvije i
vidimo je tek na povratku od oltara, idući prema izlazu.

-Neznani slikar: Rođenje sv. Franje u štali; Sv. Franjo u kućnom zatvoru; Sv. Franjo prilazi gubavcu; Sv.
Franjo odbacuje svjetovno ruho pred asiškim biskupom; 1683., zidne slike, Zagreb (Kaptol),
franjevački samostan, kapela sv. Franje Asiškoga.
-Na istočnome zidu, u dvije prozorske niše, nalazi se sveukupno šest zidnih slika. Tematski su također
vezane uz Franjin ikonografski ciklus. Nakon nedavnih restauratorskih zahvata, ponovno su
bili izloženi vlazi (osobito slike neposredno ispod prozora). Slijedeći stijenke prozorskih niša,
sačuvani gornji prizori horizontalnoga su formata, a bočni vertikalnoga. U vratima bližoj
prozorskoj niši gornja slika prikazuje nekoliko prijestolja na oblacima, od kojih je središnje
najveće.
-sliku ikonografski određuje kao Franjino sjajno prijestolje na nebu (1). Na desnoj bočnoj slici isti
autor prepoznaje dvojni prizor – omiljeni motiv Franjinoga prijateljstva spram životinja: Sv.
Franjo s ovčicom prisustvuje misi te Isus sa sv. Franjom i sv. Klarom (2)
-s lijeve strane nalazi se zidna slika Franjina proslava Božića u prirodi. U naglašeno vertikalnom
formatu bočnih slika pojedini motivi i figure smješteni su jedni iznad drugih (npr. na slici
 Franjina proslava Božića u prirodi okupljeni ljudi uzdignutih ruku slave prve jaslice iznad
svojih glava). Kompozicije slika u drugoj prozorskoj niši (bližoj oltaru) su cjelovitije.
Ikonografska tema gornje slike je San pape Inocenta III (3). Na slici s desne strane
prepoznajemo sv. Franju kako stoji s lijeve strane, kraj dominantne vertikale stabla u
krajoliku, a Damjanović je imenuje Franjo propovijeda pticama (4). Lijeva je slika teško
vidljiva. Naslućujemo figuru (sv. Franje?) ponovno u krajoliku. Manje značajne, ali puku bliske
epizode iz života sv. Franje zajednička su ikonografska značajka skupine zidnih slika u
prozorskim nišama. One uglavnom prikazuju čuda, vizije, neobjašnjivu pokornost životinja i
druge nadnaravne događaje vezane uz svečev život i njegovu obnoviteljsku djelatnost unutar
Crkve.

Bernardo Bobić: Sv. Franjo ukazuje se subraći u Rivotortu, 1683.

-Niti šest slika većega formata na donjim dijelovima zida ne otkriva arhitektonski promišljen smještaj
zidnih slika. One su ‘položene’ na način sličan tabelarnome slikarstvu. Iako se nalaze iznad
gledateljevoga očišta (donji se rub slika nalazi na oko 2,30 metara visine), visoki horizont
slikanih prizora upućuje na suprotnu činjenicu, na povišeno gledateljevo očište.
Objedinjujućem dojmu donjega ciklusa pridonosi oktogonalni format slika, ali ni on nije
potpuno ujednačen. U uskome pojasu sjevernoga zida slike imaju vertikalno usmjerenje, a na
većem prostoru istočnoga i zapadnoga, horizontalno. [...] Slobodna polja zida su
svjetloljubičasta (na zidovima kao i na svodu), a bijele štukaturne vitice imaju zlatno bojene
rubove. Slijedeći kronologiju Franjinoga života prema Tomi Čelanskom i sv. Bonaventuri,
ciklus slika u kapelici započinje slikom vertikalnoga formata, Sv. Franjo se ukazuje subraći u
mjestu Rivotorto, lijevo od ulaza.
-Sliku je Wyroubal nazvao Glorifikacija sv. Franje, a Artur Schneider Sv. Ilija se ukazuje sv. Franji
Asiškom, iako takav događaj nije opisan u svečevim životopisima. Ne spominju ga ni Toma
Čelanski ni sv. Bonaventura. Ispravno je ikonografski čita Damjanović – kao prizor u kojemu
se sv. Franjo ukazuje u ognjenim kolima. Slika Sv. Franjo se ukazuje subraći u mjestu
Rivotorto prikazuje čudo koje se dogodilo u mjestu Rivotorto kraj Asiza. Franjina su subraća
ugledala plamenu svjetlost i kola te osjetila svečevu duhovnu prisutnost, iako je on tada bio
od njih tijelom udaljen. U našem ciklusu taj događaj možemo ujedno tumačiti kao početak,
nagovještaj budućih Franjinih misijskih poduhvata i potrage za željenom palmom mučeništva
Bernardo Bobić: Sv. Franjo iskrcava se na hrvatskoj obali, 1683., zidna slika
-Druga slika ciklusa horizontalnoga je formata, a Schneider je naziva Sv. Franjo Asiški spašen od oluje.
Životopis bilježi kako je sv. Franjo čudom spasio sebe i posadu od gladi (a ne od oluje)
tijekom dugoga boravka na moru zbog nepovoljnih vjetrova, ali ta se epizoda dogodila na
povratku iz zemalja imenom ‘Sclavonia’. U nju je prispio zahvaljujući – opet – morskom
nevremenu, koje je skrenulo brodove od puta prema Siriji i primorala ih da uplove u neku
luku na istočnoj obali Jadrana. Oluja na drugoj slici zapravo je onaj sretni događaj koji
tematski uvodi gledatelja u staru pobožnu predaju o posjetu sv. Franje Zagrebu tijekom
nepredviđenoga boravka u ‘Sclavoniji’ i kronološki mu neposredno prethodi. Stoga bismo i
drugu sliku trebali preimenovati. Prikladniji naziv bio bi Sv. Franjo Asiški se iskrcava na
 hrvatskoj obali, jer prikaz morskoga nevremena i luke, kao i smještaj unutar ciklusa na to
upućuju
Bernardo Bobić: Sv. Franjo i Katarina Galović, 1683., zidna slika
-Tema treće slike ciklusa Sv. Franjo Asiški i Kata Galović vezana je uz lokalne legende o Franjinom
boravku u Zagrebu, noćenju kod pobožne udovice Kate Galović i osnutku franjevačkog
samostana. Na toj slici čitamo i godinu: ‘1683’
-Prizor s Katom Galović svojom je temom najtješnje povezan s poviješću zagrebačkih franjevaca. Kao
što je već spomenuto, riječ je o likovnom prikazu predaje o boravku sv. Franje u Zagrebu.
Tom prilikom pobožna udovica Kata Galović, koja ga je i ugostila, poklonila mu je svoje
zemljište s kućom na Kaptolu, na mjestu gdje će kasnije biti izgrađen samostan a na mjestu
sobice u kojoj je svetac boravio bila je uređena kapela – prethodnica današnje.
-Predaja o Franjinu posjetu Zagrebu prvi je puta zabilježena u djelu franjevačkoga povjesničara
Franciscusa Gonzage De origine Seraphicae Religionis et progressu izdanome u Rimu 1587.
godine. U njemu, kao i u domaćim izvještajima Franje Draškovića (1633.) i Timoteja
Međurečkoga (1658.) ne spominje se, međutim, Kata Galović kao Franjina gostoprimka, pa
Damjan Damjanović (1975.) primjećuje kako je Kata Galović prvi puta registrirana likovno –
na navedenoj frsci - dok se u pisanoj ispravi spominje tek 1732. godine.
-Istovremeno (1683.) je uloga (još uvijek anonimne) pobožne udovice kao sudionika događaja bila
potvrđena i natpisom nad ulazom u kapelu. Ne čudi literarno i likovno oživljavanje i
tematsko zaokruživanje predaje upravo u ovome razdoblju. Potvrda je to poslijetridentske
težnje povratku na izvore te potvrđivanja vlastitoga identiteta u okviru lokalne zajednice
kao i opće Crkve
-U desnoj se trećini nalazi gradska veduta (sa središnjim motivom zagrebačke prvostolnice) u gornjem
dijelu, a ispod nje ljudske figure u razgovoru pred gradom, kao prateći motiv. Veduta
Kaptola (i dijelom Gradeca) nije ograničena samo na desnu trećinu, nego se podvlači i dalje,
kao pozadina glavnoga prizora. [...] Gradskim vedutom dominira stara katedrala, prikazana s
južne strane: apsidalni dio, koji i danas postoji, lađa i zvonik, koji je viši u omjeru od
Alberthalova i s većom, ali oblikom sličnom lukovičastom glavom. Između glave zvonika i
sata nalazi se trolisni prozor. S njegove lijeve strane piše 16, a s desne 83, dakle 1683.
godina. [...] Lijevo od katedrale, a između sv. Franje i njegova subrata nalazi se još jedan,
nešto niži toranj, u kojemu: ‘prepoznajemo obrise franjevačkog tornja s najstarijeg prikaza
Zagreba. On je, doduše, ovdje vitkiji i za kat viši, a prozori mu imaju zaobljene zaključke, no
tu je očito na djelu bila licentia artistica
Bernardo Bobić: Sv. Franjo u zatočeništvu; Sv. Franjo pred sultanom, 1683., zidne slike
-Na zapadnom zidu nalaze se sljedeće dvije slike horizontalnoga formata, ali nešto uže od prethodnih:
Zatočeništvo sv. Franje Asiškoga i Sv. Franjo Asiški pred sultanom. Vezane su uz kasniji
povijesni događaj, Franjin put prema Siriji ‘trinaeste godine nakon svog obraćenja’, ali na
našem ciklusu poprimaju potpuno lokalni ton. Godina 1683., koju prihvaćamo kao godinu
cijelokupnog ciklusa, obilježena je najvećom osmanskom propulzijom i opsadom Beča.
Moćna osmanska vojna sila stalna je opasnost Zagrebu. Tu suvremenu opsjednutost
njihovom blizinom prepoznajemo na franjevačkom ciklusu. S osobitom pozornošću slikan je
vojnički logor, a Franjinom čudesnom dokazu jakosti katoličke vjere posvećene su dvije od
šest slika.
Bernardo Bobić: Stigmatizacija sv. Franje, 1683., zidna slika
-Posljednja slika ciklusa, Stigmatizacija sv. Franje Asiškoga, jedina je tradicionalna Franjina tema,
prisutna i prije i poslije tridentskih reformi, koje u XVII. stoljeću mijenjaju duh franjevačke
ikonografije

Glavni oltar, 1783., drvo i štuk, polikromirano, pozlaćeno (1)

+Neznani slikar, Sv. Franjo Asiški, nakon 1725, ulje na slatnu (2)
-Središnje mjesto kapelice, oltarna pala posvećena sv. Franji postavljena je u ikonografsku situaciju
koja upućuje na uznos i slavu franjevačkoga reda.) Sv. Franju ‘okružuju’ drveni kipovi sv.
Antuna Padovanskoga s lijeve strane i sv. Bernardina Sijenskoga s desne te grb
franjevačkoga reda, flankiran dvama anđelima u gornjem dijelu oltara, iznad razvedene
atike.
-Franjina je slika vertikalnoga formata s polukružnim završetkom u gornjem dijelu. Prikazuje sveca u
punoj visini, tijelom frontalno okrenuta gledatelju, u laganome kontrapostu. Blago je
uvučen od ruba slike. Meditativni pogled upravlja prema križu u desnici, tako da mu je glava
prikazana u poluprofilu. U spuštenoj ljevici drži otvorenu knjigu. Uzdignutim rukama teret
knjige pridržava krilati tamnokosi putto uz desni rub slike.
-Srodnu kompoziciju, istovjetne svečeve impostacije te ponovljenih motiva knjige s istim natpisom
(ali bez monograma) i s krilatim puttom koji je pridržava, nalazimo u franjevačkoj crkvi sv.
Ivana Krstitelja u Varaždinu. Pri dnu varaždinske slike, u slikanoj kartuši ovjenčanoj ružama
nalazi se natpis. Obje su slike – dakle – djela nastala po uzoru na rimsku mramornu
skulpturu sv. Franje, podignutu jubilarne, 1725. godine u svetištu bazilike sv. Petra.
-Blasius Grueber, Sv. Franjo Asiški, nakon 1725., ulje na platnu, Varaždin, franjevački
samostan. (3)
-Autor skulpture čije je likovno rješenje preuzeto na varaždinskoj i zagrebačkoj slici bio je rimski kipar
Carlo Monaldi, a s istim se predloškom susrećemo i kod bakroreza nepoznata autora na
predlistu životopisa sv. Franje, djelu franjevačkoga pisca Ivana Velikanovića iz 1777. godine.
Uz izrazito slikarsku koncepciju rimske skulpture u kojoj su posebice naglašeni svjetlosni i
tonski efekti, prijenosu Monaldijeva djela u slikarski i grafički medij doprinjela je i ‘slava
Rima’ kao vodećega izvorišta novih ikonografskih rješenja u poslijetridentskome razdoblju. S
rimskoga je djela Franjin ‘pravi i nedvojbeni lik’ stigao u Hrvatsku provinciju sv. Ladislava
najvjerojatnije pomoću grafičkoga lista (izdan povodom jubileja 1725. godine?). U prilog
tome ne govore samo srodnosti dvaju slika nego i izraženi linearizam u modelaciji lica i
draperije kod obje svetačke figure, u Varaždinu i u Zagrebu
-Carlo Monaldi, Sv. Franjo Asiški, 1725., mramor, Vatikan, bazilika sv. Petra, svetište. (4)
 8. Zagrebački kipari 18. stoljeća
MIHAEL KOMERSTEINER
-Prema podatcima u poreznom registru sastavljenom za 1694., 1695. i 1696. godinu među
stanovnicima Kaptolskoga područja spominje se udovica Ivana Piltavara koja je živjela na
Potoku [današnja Tkalčićeva ulica] i plaćala porez za 1695. godinu, a javlja se još i u 1696.
godini. Piltavar Ivan naveden je kao platitelj u 1694. godini. Kako izraz Piltavar proizlazi iz
njemačke riječi Bildhauer (kipar) moguće je zaključiti da je riječ o Johannesu Komersteineru
koji je prema tome umro 1695. godine. Djela nastala poslije 1694. godine pokazuju da je u
Komersteinerovoj radionici došlo do promjena koje su rezultirale stasanjem novih kiparskih
snaga čija se djelatnost u smislu vlastitih radova sve više osamostaljivala. Zadržana je srž
Komersteinerove tipologije svetačkih figura, ali su one oblikovno pojednostavljene i sirovije,
što je među ostalim odraz različitog dosega zanatske vještine svakog od tih kipara
-Sljedbenici Ivana Komersteinera (pripisivano Ivanovu sinu, Mihaelu Komersteineru), glavni oltar,
1702. – 1703., Gornje Vrapče (Zagreb), župna crkva sv. Barbare (skulpture Sv. Ladislav i Sv.
Emerik). (1)

DRVOREZBARSKA RADIONICA ZAGREBAČKOGA BISKUPA JURJA BRANJUGA:

-Koliko je bio darežljiv, pokazuju toliko brojni spomenici, koji govore o njegovoj pobožnosti. […] Ne
mogu, naime, da se sjetim svega, kao oltarâ, propovijedaonicâ i relikvijâ, čega bi se dao
sastaviti dug popis. Bit će dovoljno, ako kažem, da je stalno držao za to vlastite majstore,
osobito kipare, koji su uz pomoć desetorice zanatlija provodili u djelo biskupovu pobožnu
darežljivost šalući oltare i druge izrađene predmete crkvama u raznim krajevima biskupije
-Drvorezbarska radionica biskupa J. Branjuga, Sv. Petar, Sv. Pavao, Sv. Marko, Sv. Matej, Sv. Luka –
skulpture s nekadašnjega glavnoga oltara crkve sv. Marka (danas u Muzeju grada Zagreba),
1729. (naručitelj protonotar Kraljevstva Ivan Branjug – brat bsikupa J. Branjuga). (2)
-Radionica zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga, Glavni oltar, 1729., Komin, crkva Svetih triju
kraljeva. (3)
-bogato polikromirano
CLAUSIUS KAUTZ
-Od 1737. godine Clausisu Kautz posjedovao je kuću u Opatičkoj ulici
-Godine 1740. Kautz sklapa ugovor za izradu kamenoga spomenika Immaculate na Trgu sv. Marka.
Claudius Kautz, Spomenik Immaculate (Bogorodice od Bezgrješnoga Začeća), 1740., kamen, nekoć
na Trgu sv. Marka (porušen 1869.).
-Podizanje spomenika oporukom je (1715.) naložio gradski senator Ivan Hyaczinithy, a dao ga podići
(1740.) bilježnik Josip Magdić; U podnožju stupa s Bogorodičinim kipom nalazile su se
skulpture svetih Ivana Krstitelja, Ivana Evanđelista, Ivana Nepomuka i Josipa.
-Anton Dominik Fernkorn (Erfurt, 1813. – Beč, 1878.), Spomenik Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice
Marije (Marijin stup), 1865., pozlaćeni cink, kamen, (Herman Bollé, fontana, 1880. – 1882.),
Zagreb, Kaptolski trg.
-Sv. Juraj ubija zmaja, 1853. (1867.), Zagreb, Trg Maršala Tita (Jurjaves/Maksimir;
Akademički/Strossmayerov trg).
-Ban Josip Jelačić, 1866., bronca, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića.
-Merkur, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića, Hotel Dubrovnik (Kuća Hatz).
Claudius Kautz, Oltar Majke Božje Žalosne i Oltar sv. Marije Magdalene, oko 1720., Gornje Vrapče
(Zagreb), župna crkva sv. Barbare (izvorno u kapeli sv. Križa.) (1) (2)
-Claudius Kautz, Pietà, Nikodem i Josip iz Arimateje, oko 1720., drvo, polikromirano,
pozlaćeno, Zagreb (Vrapče), crkva sv. Barbare, oltar Žalosne Marije (izvorno u porušenoj
crkvi sv. Križa). (3)
-Clausius Kautz, Oltar Majke Božje Žalosne, oko 1740., drvo, polikromirano, pozlaćeno, Humac kralj
Ljubuškoga, franjevačka crkva sv. Antuna (glavni oltar) – izvorno u franjevačkoj crkvi sv.
Franje Asiškoga na zagrebačkom Kaptolu (4)
-Claudius Kautz, Sv. Franjo Ksaverski i Sv. Ivan Nepomuk, oko 1730., kamen, Zagreb, perivoj pred
crkvom sv. Franje Ksaverskoga
-Neznani autor, Čudotvorna slika i svetište sv. Franje Ksaverskoga, 1733 (1)
-1657. – 1658. na isusovačkom posjedu (Gaj sv. Emerika) kraj Zagreba podiže se kapelica-posvećena
sv. Franji Ksaverskom. Donator gradnje je grof Nikola Erdödy (istome svecu posvećuje i
glavni oltar u kapeli isusovačke rezidencije u Gornjem Tkalcu i kapelu u obiteljskom dvorcu
– Novim dvorima kraj Klanjca).
-1674. Helena Ručić – Patačić daje proširiti kapelicu.
-1632. – 1633. Isusovac, o. Stjepan Benger uređuje prilazni perivoj s križnim putom i Kalvarijom.
-1748. – 1752. gradi se nova (današnja) crkva.
-Crkva sv. Franje Ksaverskoga, Zagreb (Ksaver), 1748. – 1752.
-Claudius Kautz, Oltar sv. Franje Ksaverskoga, 1740. – 1745., drvo, polikromirano, pozlaćeno, (2)
Dropkovec, kapela sv. Franje Ksaverskoga (izvorno možda u kapeli sv. Franje Ksaverskoga u
Zagrebu).
-Neznani majstor, Glavni oltar, 1756., štukomramor (stucco lustro), Zagreb, kapela sv. Franje
Ksaverskoga (3)
-skulpture Sv. Katarina Aleksandrijska i Sv. Barbara. (4) (5)
-Donatorica oltara: Margareta Magdić Gabelić : podupirala je mnoge laskavce, a među
njima i isusovce, koji su je tako bili zaslijepili, da je u svemu slušala oca Josipa Percajića. Po
savjetu ovoga i drugih isusovaca, rasproda sve svoje zagrebačke posjede i od toga novca
dade isusovcima 2.000 forinti za oltar sv. Ksavera u njihovoj kapeli blizu Zagreba. Da joj se
ulaskaju, dadoše je naslikati pod imenom sv. Margarete i tu sliku, koja je točno prikazivala
Magdićku, smjestiše poviše oltara

-Slika sv. Margarete na atici glavnoga oltara crkve sv. Franje Ksaverskoga, koja je – prema Adamu
Baltazaru Krčeliću – zapravo prikazivala donatoricu, Margaretu Magdić rođenu Gabelić, nije
se sačuvala. Danas se na mjestu glavne i atičke pale nalaze slike Zlatka Šulentića (Glina,
1893. – Zagreb, 1971.) s prikazom sv. Franje Ksaverskoga i Krista. Ipak, u varaždinskom
gradskom muzeju sačuvao se (drugi, stvarni) portret s napisom

ANTUN REINER
-Antun Reiner, Oltar sv. Marije, 1753., drvo, polikromirano, pozlaćeno, Zagreb, crkva sv. Franje
Ksaverskoga. (1)
-Grb i napis donatora, zagrebačkoga kanonika Nikole Terihaja na oltaru sv. Marije
-Antun Reiner 1739. godine oženio se Dorotejom Terihaj – nećakinjom kanonika Nikole Terihaja;
1742. postaje građaninom Gradeca, a kanonik Terihaj poklanja im drvenu kuću u današnjoj
Demetrovoj ul. (br. 15); Godine 1745. Reiner kupuje i susjednu kuću u kojoj uređuje
radionicu. Nakon smrti supruge (1748.) prodaje obje kuće te preuzima državnu tiskaru i seli
u tzv. Kraljevinsku kuću na Markovu Trgu (1753./4.) u kojoj ponovno uređuje i kiparsku
radionicu. Godine 1759. napušta tiskaru i seli u Opatičku ulicu (br. 15), a zatim (1763.) u
Mletačku ulicu
-Antun Reiner, Relikvijari sv. Lucije i sv. Apolonije, sredina XVIII. stoljeća, drvo, polikromirano,
pozlaćeno, v. oko 74 cm, Remete, župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (2) (3)
-Žalosni i tragični životni put tog bez sumnje zaslužnog kipara i tiskara vjerojatno je umnogome
indikativan i za ostale kipare Gradeca. Pritiskuju ga dugovi i teška bolest udova koja ga je
spriječila da se uz tiskarstvo i dalje bavi kiparstvom. Reiner se opetovano obraćao staležima
i banu molbama za pomoć pozivajući se na svoju neizlječivu bolest, na dugove i stradanja
svoje malodobne djece. […] Tada je [1766.] kipar već i slijep, a kako je, čini se, svaka pomoć
izostala, završio je život u gradskoj ubožnici do Kamenitih vrata, obilazeći kao slijepi prosjak
ulice Gornjega grada još dvadesetak godina
-Tako je Antun Reiner završio svoj život u gradskoj ubožnici, paraliziran i slijep, moleći za komad
kruha. Živio je u ubožnici još mnogo godina, pa njegovo ime nalazimo još 1780. na prvom
mjestu spiska gradskih ubogara […] a uz njega ime dječaka Antuna Vernića koji je slijepog
Reinera vodio po gradu u prošnju

JOSIP STALLMAYER
-Josip Stallmayer građaninom Gradeca postaje 1752. godine, a 1756./7. šoštarski ceh od njega
naručuje oltar svetih Stjepana Prvomučenika i Donata u crkvi sv. Marka
-skulpture Svetih Franje Ksaverskoga, Stjepana, Donata (4), Boga Oca, Krista i dvaju anđela – danas u
Muzeju grada Zagreba (1758., drvo, polikromirano, pozlaćeno).

JOSIP TRENK (TRENKH / TRENCHAR)

-Josip Trenk, Oltar sv. Pavla, oko 1765., drvo, polikromirano, pozlaćeno, Zagreb, Hrvatski povijesni
muzej (izvorno crkvi sv. Marka na Gradecu; oltar čizmarskoga ceha). (1)
-Godine 1769. J. Trenk živio je u kući u današnjoj Basaričekovoj ulici (br. 11)

JOSIP WEINACHT (Statuarius Venerabili Capituli)

-Josip Weinacht živio je na području Dolca, a njegova se djelatnost prati tijekom 1740-ih i 1750-ih
godina. Njegova su jedina dokumentirana djela četiri bočna oltara u franjevačkoj crkvi u
Kloštar Ivaniću (1744.; uništeni tijekom Drugog svjetskog rata, dva sačuvana kipa nalaze se
u franjevačkoj crkvi u Čakovcu). Za pavlinsku crkvu u Remtama izradio je propovjedaonicu s
prizorom smrti sv. Pavla pustinjaka – 1825. godine premještenu u župnu crkvu u mjestu Sv.
Petar Čvrstec kraj Križevaca.
-Josip Weinacht, propovjedaonica iz pavlinske crkve u Remetama, oko 1750., drvo, pozlaćeno,
polikromirano (danas u župnoj crkvi sv. Petra, Sveti Petar Čvrstec) (2)
 9. Barokna mramorna skulptura u Zagrebu
OLTARI IZ ZG. KATEDRALE
-nakon 1880 preseljeni mramorni oltari i pojedine skulpture
> Varaždinske Toplice, Križevci, Vrbovec, Lepoglava, Zagreb, Žakanje, Glina, Sisak

I. Mihael Cussa; Paolo Callalo

-Mihael Cussa, Paolo Callalo, Propovjedaonica, 1696., Zagreb, katedrala (1)
-Ali propovjedaonica nadmašuje sve, što sam dosad te vrste vidio. Nju drži veliki anđeo od
čistoga bijeloga mramora. U naokolo su različite male figure svetaca iste bjeline, metnute u
mramor različite boje, koji je ukrašen mramornim umetcima različite živahne boje i mnogim
malim prekrasnim stupovima od istog kamena. Sve izgleda da je sagrađeno od najboljih
majstora. Tako isto ima više mramornih radova iste vrste na glavnom oltaru
-Sama propovjedaonica obilježena je grbom i donatorskim napisom kanonika Ivana Znike
-O promijeni donatorsko-naručiteljskih odnosa svjedoči (i) bilješka na poleđini ugovora sastavljena
nakon konačne isplate
-Paolo Callalo, Sv. Stjepan kralj i Sv. Ladislav kralj, 1701., Zagreb, Dijecezanski muzej Zagrebačke
nadbiskupije (izvorno uz mramorno svetohranište glavnoga oltara u zagrebačkoj katedrali).
(2) (3)
smještaj > (4)
-utjecaj za ikonografiju, ne uzor u oblikovanju > Kozma Müller, Sv. Stjepan kralj i Sv. Ladislav
kralj, oko 1640., kamen, Zagreb, Muzej grada Zagreba (izvorno na Vinkovićevom portalu
zagrebačke katedrale)
-Paolo Callalo, Sv. Emerik, 1701., Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt (izvorno uz mramorno
svetohranište glavnoga oltara u zagrebačkoj katedrali?). (5)
-nema glave
-Ljubljanska altaristička radionica - Paolo Callalo, Oltar sv. Luke i Oltar Posljednje večere, 1703. (oba),
Zagreb, katedrala; (1) (4)
-Paolo Callao, Sv. Toma, 1703., mramor, Zagreb. Dijecezanski muzej Zagrebačke
nadbiskupije (izvorno na zaključku oltara sv. Luke).
> smještaj (2)
-Paolo Callalo, Sv. Ivan Krstitelj (bazen za posvećenu vodu), početak XVIII. st., Zagreb, Muzej grada
Zagreba (3)
-Uzor za lava> Neznani kipar, Lavovi, 1703., Zagreb, Muzej grada Zagreba (izvorno ispred
portala zagrebačke katedrale).
-Paolo Callalo, Posljednja večera (Krist pričešćuje apostole), 1703., mramor, Zagreb, katedrala, oltar
Posljednje večere (4)
-Paolo Callalo, Anđeo-atlant, 1696., Zagreb, katedrala, propovjedaonica
-Paolo Callalo, Anđeoadorant, 1695., mramor, Hrenovice (Slovenija), crkva sv. Martina, glavni oltar
(izvorno oltar sv. Križa u franjevačkoj crkvi u Ljubljani).
-Paolo Callalo, Sv. Luka Evanđelist, 1703., Zagreb, katedrala, oltar sv. Luke (1)
-Paolo Callalo, Sv. Jakov, 1699., Hrenovice (Slovenija), crkva sv. Martina, glavni oltar (izvorno oltar sv.
Križa u franjevačkoj crkvi u Ljubljani).

-Ljubljanska altaristička radionica - Paolo Callalo, Glavni oltar (Oltar Majke Božje Remetske), 1707 (1)
Remete (Zagreb), nekoć pavlinska, danas kapucinska i župna crkva Uznesenja Blažene
Djevice Marije - svetište (izvorno u bočnoj kapeli Majke Božje Remetske)
-Sv. Pavao pustinjak i Sv. Antun Opat.
 -gušter za Sv. Pavla Pustinjaka > Iohannes Vedl: Sv. Pavao Pustinjak i Sv. Antun Opat, 1711.,
kamen, Lepoglava, crkva Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije, pročelje.

II. Alvise Tagliapietra

-Neznana (ljubljanska?) altaristička radionica - Alvise Tagliapietra, Oltar sv. Mihaela Arkanđela, 1726.,
Žakanje, župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (izvorno u zagrebačkoj katedrali).
- (2) smještaj > (3)
-Alvise Tagliapietra, Sv. Matej i Sv. Josip, 1726., Zagreb, Dijecezanski muzej Zagrebačke
nadbiskupije (izvorno na oltaru sv. Mihaela Arkanđela u zagrebačkoj katedrali). (4) (5)

-Alvise Tagliapietra, Sv. Mihael Arkanđeo, 1726., Žakanje, župna crkva Uznesenja Blažene Djevice
Marije, oltar sv. Mihaela Arkanđela (izvorno u zagrebačkoj katedrali)
-Alvise Tagliapietra, Sv. Krševan, 1717.-1728., Zadar, crkva sv. Krševana, glavni oltar.
-Alvise Tagliapietra, Immaculata, 1726., Žakanje, župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, oltar
sv. Mihaela Arkanđela (izvorno u zagrebačkoj katedrali).
-Alvise Tagliapietra (Venecija, 1670.-1747.), Bogorodica od Sv. Krunice, Solesino, župna crkva S. Maria
Assunta, oltar Sv. Krunice (izvorno u SS. Biagio e Cataldo, Venecija).

III. Francesco Robba

-Francesco Robba, Oltar sv. Ignacija Loyolskoga, 1727.- 1729., Zagreb, nekoć isusovačka, danas
akademska crkva sv. Katarine Aleksandrijske
-Sv. Franjo Ksaverski i Sv. Ivan Franjo Regis - izduženi likovi (1) (2)
-Francesco Robba, Oltar sv. Katarine Aleksandrijske i Oltar sv. Barbare, nakon 1728. (oba),
Varaždinske Toplice, župna crkva sv. Martina biskupa (izvorno u zagrebačkoj katedrali). (3)
(4) smještaj > (5)
-Sv. Franjo Saleški i Sv. Andrija, nakon 1728., Sisak, katedrala (izvorno na oltaru sv. KatarineA)
-Francesco Robba, Oltar sv. Križa, 1756., Križevci, kapela sv. Križa (izvorno u zagrebačkoj katedrali).
-(1) smještaj (2)
-Mojsije s mjedenom zmijom i Abraham žrtvuje Izaka (3)
-Francesco Robba, Anđeo nad dušama u Čistilištu, 1756., Križevci, kapela sv. Križa, glavni oltar
(izvorno u zagrebačkoj katedrali), predoltarnik.
> Neznani kipar, Anđeo nad dušama u Čistilištu, 1847. (?), drvo, polikromirano, pozlaćeno,
Pregrada, župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, oltar svih svetih, predela.
-Francesco Robba, Mučeništvo sv. Barbare, nakon 1728., Varaždinske Toplice, župna crkva sv.
Martina biskupa, oltar sv. Barbare (izvorno u zagrebačkoj katedrali) (4)

IV. Antonio Michelazzi

-Antonio Michelazzi , Oltar sv. Jurja i bl. Augustina Kažotića, 1741.-1749., Lupoglava, župna crkva bl.
Augustina Kažotića (izvorno u zagrebačkoj katedralii) (1) smještaj (2)
- skulptura Bl. Augustin Kažotić. (3) > Bl. Austin Kažotić (Trogir, oko 1260. – Lucera /Italija/,
1323.); dominikanac, zagrebački biskup, lucerski biskup; reformator Zagrebačkoga obreda
(Ordo Goricensis); beatificiran papinskom bulom 1702. godine.
-U sklopu priprema za papinsku potvrdu čašćenja bl. Augustina Kažotića nadbiskup Beneventa (u
sklopu čije se biskupije nalazio grad Lucera – u kojem je Augustin Kažotić umro) Vincenzo
Maria Orsini, 1692. godine zagrebačkom je biskupu Aleksandru Ignaciju Mikuliću (1688. –
1695.) poslao relikviju – humeral bl. Augustina Kažotića.
-Humeral bl. Augustina Kažotića, oko 1300., lan, svileno vezivo, zlatovez, Zagreb, riznica katedrale.
-Neznani majstor, Relikvijar za humeral bl. Augustina Kažotića, kraj XVII. st., srebro, iskucano,
lijevano, bakar s ostatcima pozlate, hrastovina (4)
Adam Anton Fritz, Pastoral – detalj s likom bl. Augustina Kažotića, 1750., srebro, pozlaćeno, lijevani i
cizelirani ukrasi, dragulji, email, Zagreb, riznica katedrale. (5)
-Narudžbe kanonika Stjepana Puca:
-1747. za katedralu nabavlja četiri slike bl. Augustina Kažotića, te pokaznicu ukrašenu
medaljonom s blaženikovim likom;
-1749. na oltar sv. Jurja daje postaviti mramorni kip bl. Augustina Kažotića
-1750. naručuje pastoral ukrašen medaljonom s Kažotićevim likom.
-Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (1787. – 1827.) dokida Zagrebački obred (zamjenjuje ga
uobičajenim Rimskim obredom) 1788. (konačno 1794.);
-1820. daje podići novo pročelje kape sv. Martina u Vlaškoj ulici s kamenim kipovima sv.
Kvirina i bl. Augustina Kažotića (1) (2)
-1823. u Vlaškoj ulici uređuje zdenac na mjestu izvora koji je prema predaji otvorio bl.
Augustin (danas u Muzeju grada Zagreba)
-Sv. Kvirin i bl. Augustin Kažotić, 1846., vitraj u svetištu zagrebačke katedrale.
-Zagreb (Gradec), crkva sv. Marka – zapadni portal (prema projektu Friedricha Schmidta), nakon
1876.; sa skulpturama bl. Augustina Kažotića i sv. Kvirina (neznani kipar). (3) (4)

V. Francesco Rottman
-Francesco Rottman, Oltar sv. Emerika vojvode (danas glavni oltar sv. Ivana Krstitelja), 1756., Zagreb
(Nova Ves), župna crkva sv. Ivana Krstitelja (izvorno u zagrebačkoj katedrali). (1) smještaj (2)
-Francesco Rottman i radionica, Glavni oltar (1768.) i Propovjedaonica (1772.), Zagreb (Dolac), župna
crkva Pohoda Blažene Djevice Marije. (3) (4)
-Sv. Petar i Sv. Pavao, 1768. (obje), Zagreb (Dolac), župna crkva Pohoda Blažene Djevice
Marije, glavni oltar.

-4 oltara u ž. c. Pohoda Blažene Djevice Marije na Dolcu

 -Oltar Majke Božje Žalosne (izvorno sv. Marije Magdalene)
-Oltar sv. Josipa, 1772.-1773
-Oltar sv. Ane
-Oltar svetih triju kraljeva, 1772.-1773. (1)- svi su isti
-Anton Cebej, Poklonstvo kraljeva, 1770., ulje na platnu (2)
Anton Cebej, Sv. Marija Magdalena, 1770., uljena platnu; Smrt sv. Josipa, 1773., ulje na
platnu; Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt (izvorno na oltarima sv. Marije Magdalene i sv.
Josipa u crkvi sv. Marije na Dolcu) (3) (4)

-Francesco Rottman , Anđeo, 1756., Zagreb, župna crkva sv. Ivana Krstitelja, glavni oltar (izvorno oltar
sv. Emerika u zagrebačkoj katedrali). (1)
-Sv. Lovro, 1756., Zagreb, župna crkva sv. Ivana Krstitelja, glavni oltar (izvorno oltar sv. Emerika u
prvostolnici). (1)
-Sv. Stjepan, nakon 1728., Var. Toplice, župna crkva sv. Martina, oltar sv. Barbare (izvorno u
zagrebačkoj katedrali). (2)

VI. Sebastiano Petruzzi

-Franz Pack (djeluje u Grazu) - Sebastiano Petruzzi (djeluje u Rijeci tijekom osmoga i devetoga
desetljeća XVIII. st.), Oltar sv. Ivana Nepomuka, 1774.-1777., 1777.-1783., Glina, župna
crkva sv. Ivana Nepomuka [uništen] (izvorno u zagrebačkoj katedrali). (3) (4)
-Sebastiano Petruzzi (djeluje u Rijeci tijekom osmoga i devetoga desetljeća XVIII. st.), Oltar Marije
Pomoćnice, 1778., Zagreb, katedrala (izvorno u kapeli nadbiskupskoga dvora). (5)

-Sebastiano Petruzzi , Oltar sv. Franje Ksaverskoga (1780.) i Oltar sv. Jeronima (1780.-1783.), Zagreb
(Nova Ves), župna crkva sv. Ivana Krstitelja (izvorno u zagrebačkoj katedrali). (1) (2)
-Sebastiano Petruzzi, Blažena Djevica Marija, zadnja četvrtina XVIII. st., Zagreb, Dijecezanski muzej
Zagrebačke nadbiskupije. (3) (4)

-Sebastiano Petruzzi, Sv. Petar i Sv. Pavao, zadnja četvrtina XVIII. st., Krapinske Toplice, župna crkva
Presv. Trojstva, pročelje. (1) (2)

10. Nekadašnji pavlinski samostan i crkva Majke Božje Remetske

-PAVLINI (ORDO SANCTI PAULI PRIMI EREMITAE)
•Početkom XIII. st. pustinjaci na području Ugarske (gorje Mecsek i Pilis) i Hrvatske počinju se okupljati
u zajedničkim obitavalištima (samostanima). Već 1215. godine pečuški biskup Bartolomej u
mjestu Patač podiže crkvu sv. Jakova i samostan u koji okuplja okolne pustinjake, te im daje
privremen upute za zajednički život (u čemu ga slijede vespremski i egerski biskupi).
Smatrajući se duhovnim nasljednicima sv. Pavla prvoga pustinjaka (S. Paulus primus
eremita, IV. st.), ovi se pustinjaci nazivaju pavlinima.
•Trajna pravila (Pravilo sv. Augustina) pavlini dobivaju tek 1308. godine kada legat pape Klementa V.
u Ugarskoj, kardinal Gentile de montefiore, izdaje dekret Qui secularia.
•Pavlinski je red, bulom Per sancte contemplationis studium, izdanom 1328. godine u Avignonu,
svečano potvrdio papa Ivan XXII. •Godine 1699. do tada jedinstvena pavlinska redo-država
dijeli se na Ugarsku i Hrvatsku, a sjedište potonje postaje Lepoglava.
•Pavlinski samostani u Hrvatskoj ukinuti su 1786. godine odlukom cara i kralja Josipa II.
-Remete: pavlinski samostan osniva brat Iskvirin vjerojatno 1272. godine, a ukida ga – kao i druge
pavlinske samostane – Josip II. Habsburg odlukom od 20. ožujka 1786. godine (premda su
redovnici nastavili još neko vrijeme živjeti u njemu, a potom raseljeni). Etimologija naziva
mjesta Remete vezana je za pustinjačku osamu: lat. eremita, ae prema grč. ἐρημίτης koji
 pripada osamljenom mjestu, pustinji, odnosno grč. ἔρημος osamljeno, nenaseljeno mjesto,
pustinja, divljina. Danas je crkva župna (njome upravljaju karmelićani), a samostan župni
dvor.
-Remete su prigradskom mjesto (danas zagrebačka općina) na južnom obronku Medvednice, a
samostan je smješten u udolini Kratki dol (lokalni toponim). Pavlini, u čijem je identitetu
pustinjačka kontemplacija i čiji je redovnički motto: »Solus cum Deo solo.« [Sām sa
samim/jednim Bogom.] odabrali su to mjesto za jedan od prvih samostana kasnoga
srednjega vijeka.
-Prije prvih vijesti o pavlinima u Remetama postoje podatci o osnutku samostana u Dubici (1244.) i
Garićgradu (1257.). Ti su podatci dijelom posredni pa točan redoslijed osnutka tih
srednjovjekovnih samostana u Hrvatskoj nije potvrđen, ali svakako se radi o prvima.
-KRONOLOGIJA PREMA POVIJESNIM IZVORIMA (DIJELOM POSREDNIM): 1272. brat Iskvirin osniva
samostan na zemljištu koje mu je ustupio Zagrebački kaptol (te gradi drvenu crkvicu); 1319.
kralj Karlo Robert daje podići crkvu; oko 1410. popravljen je samostan; u prvoj polovici XV.
stoljeća (1424.) obnova – dogradnja – crkve. U crkvi se nalazi pet oltara; 1485. kralj Matija
Korvin (1458. – 1490.) utvrđuje samostan i podiže kulu; sredinom XVII. stoljeća Martin
Borković započinje obnovu samostana i crkve.

-Tijekom arheoloških istraživanja (2007. – 2009.) Koja su vodili Boris Mašić I Tajana Pleše otkrivene su
dvije crkve južno od sadašnje – starija i mlađa (PROBLEM KLIZIŠTA).
-Postavlja se pitanje je li najstarija crkva sagrađena u vrijeme opata Iskvirina, odnosno priora Firmina,
ili je ipak bila sagrađena ranije, prije mongolske provale 1242. godine. Nadalje mlađa crkva s
masivnim temeljima mogla je biti sagrađena u vrijeme opata Firmina (1288) ili u vrijeme
Karla Roberta (1319). Ako je potonja crkva doista bila sagrađena u vrijeme Karla Roberta,
tada se nužno mijenja datiranje današnje crkve. Složeno pitanje datiranja svih triju sakralnih
objekata bit će moguće riješiti tek kad se provedu daljnja arheološka istraživanja

NAJSTARIJA CRKVA
-Prva, veća crkva građena je na izrazito masivnim temeljima (širina od 245 do 280 cm). Crkva je
jednobrodna, pravokutne lađe i gotovo jednako dugačkog, užeg svetišta. Zanimljivo je da je,
barem u temeljnoj zoni, svetište zaključeno izvana polukružnom, a s unutrašnje strane
poligonalnom apsidom. Puna dužina crkve može se samo pretpostaviti, jer se njeno
zapadno pročelje nalazi pod uređenim prilazom u današnju crkvu. Nakon simuliranog
„vraćanja“ temelja na njihovo izvorno mjesto, moguće je pretpostaviti dimenzije crkve:
svetište je dugačko 13 m i široko 7 m, dok je lađa bila dugačka najmanje 13 m i široka 8,5 m

»MLAĐA« CRKVA
-Nakon statičkih problema uzrokovanih aktivnim djelovanjem klizišta temelji i zidovi te prve crkve
počeli su pucati pa je tako u relativno kratku vremenu bio izgrađen novi sakralni objekt.[…]
Ni ovi masivni temelji nisu se uspjeli oduprijeti snazi klizišta pa je tako i ova crkva u relativno
kratku vremenu zadobila pukotine na temeljima. […] i ova crkva izgrađena je kao objekt
naglašene longitudinalnosti, pravokutne lađe te jednako duga, nešto užeg poligonalno
zaključena svetišta. Može se pretpostaviti kako je ova crkva također bila u cijelosti svođena.
[…] Druga građevinska faza samostanske crkve bila je (najvjerojatnije izgrađena za priora
Nikole, tj. U vrijeme vladavine Karla Roberta, dakle najkasnije do 1342. godine, a uništena
do 1400. godine

GRADNJA TREĆE CRKVE ZAPOČELA JE SJEVERNIJE OD KLIZIŠTA

-Graditelji su koristili sjeverni zid druge građevinske faze samostanske crkve kao dodatne potpornje
-Treći pokušaj graditelja na samom početku 15. stoljeća da izgrade crkvu koja će izdržati sva
geomehanička pokretanja tla, bio je uspješan pa se ta crkva (u znatno izmijenjenu obliku)
još danas nalazi na svome izvornome mjestu
-Kronologija gradnje s obzirom na arheološke nalaze tijekom istraživanja provedenih od 2007. Do
2009. Godine i prema povijesnim izvorima.

-Gotičke konzole u svodu svetišta

-Sjajno doba redovničkog obitavališta u dolini ispod Medvednice počinje 1644. godine, kada je
vrhovnikom pavlinska reda postao Martin Borković, poslije biskup zagrebački (1667/87).
Radišan i poduzetan veliki pavlin je počeo obnovu Remeta
-On je [Marin Borković, general pavlinskoga reda (1644. – 1663.) i zagrebački biskup (1667. – 1687.)]
videći, kako je remtski samostan gotovo ruševan (ruinas minitantem), dao samostan već
god. 1646. temeljito popraviti i obzidati ga novim zidom. Tom je zgodom, sva je prilika,
popravljena i remtska crkva. Obnovljenu crkvu posvetio je na bijelu nedjelju dne. 12. travnja
1654. biskup [zagrebački] Petar Petretić (1648. – 1667.), a posvetilo crkve slavilo se svake
godine na bijelu nedjelju. Kasnije je on u crkvi dao na novo postaviti krasan žrtvenik u čast
pavlinskom patrijarski sv. Pavlu, prvom pustinjaku. Podjedno je on za crkvene potrebe
poklonio crkvi u raznim zgodama 1500 for[inti]
-Hans Jörg Mannasser, Johann Georg Mannaser, S. Maria Remetensis, prva grafika u knjizi … 1672.
(1)
-Crkva i samostan smješteni su u krajolik nadvišen utvrdom (Medvedgrad?), a povrh njih, u oblacima
lebdi okrunjena Majka Božja Remetska s Djetetom. Oboje su ukrašeni zavjetnim krunicama i
frontalno okrenuti. Flankirani su s dvanaest ljekarničkih posuda sa svake strane. Povrh
Thaumaturge razmotana je traka s natpisom koji objašnjava kako ljudskom rodu nema
boljega lijeka od Marijina
-U donjem su dijelu prikazana s desne strane četiri raskošno obučena bradata starca, od kojih dvojica
prednjih nose posude s imenima grčkoga liječnika Galena i grčkoga boga liječništva
Asklepija (Eskulap). Identitet preostale dvojica nije naznačen i može se tek pretpostaviti
(Hipokrat i Avicena ?). Kompozicijski im je sučeljena skupina bolesnika – hromih, slijepih,
nijemih – a tekst natpisa na nosiljci jednoga od njih izražava u nadu u Božji zagovor, a
potom i onaj Djevice Marije
> Neznani grafičar, Advocata Croatæ, Fidelissima Mater, Sanctissima Virgo Remetensis, oko 1702.,
bakrorez., Muzej grada Zagreba (2)

-Godine 1645. započeta je, a 1646. podignuta kapela Majke Božje, prigrađena crkvi. Godine 1654.
posvećena je, zajedno s obnovljenom crkvom. Nekoliko puta je popravljana do kraja XVII.
stoljeća, potom srušena 1702. i ponovno sagrađena 1707. godine kada je dobila novi oltar
(današnji glavni u crkvi). (3) (4)
-Kapela je teško je stradala u potresu 1880. godine (fotografija lijevo) i potom porušena

PROČELJE CRKVE MAJKE BOŽJE REMETSKE

-rješenje slično crkvi u Lepoglavi
-Nakon potresa 1880. godine izvršene su manje preinake u gornjem dijelu pročelja
-Neznani arhitekt, nekoć pavlinska crkva Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije – pročelje,
1710. – 1711. (1)
-Remete (Zagreb), nekoć crkva sv. Marije – pročelje, 1722. (pročelje je posve dovršeno 1745., a nakon
potresa 1880. izvršene su manje preinake u gornjem dijelu). (2)
-Križevci, nekoć pavlinska crkva sv. Ane – pročelje, 1721 (3)
-Neznani kipar: Sv. Joakim i Sv. Ana, 1722. (1745.), kamen, Remete, crkva Majke Božje Remetske,
pročelje.
-Neznani kipar: Sv. Pavao Pustinjak i Sv. Antun Opat, 1722. (1745.), kamen, Remete, crkva Majke
Božje Remetske, pročelje. (4)

OLTAR (1)
-Skulpture oltara Majke Božje Remetske (1707.) Kao ikonografski predložak za skulpture pročelja u
lepoglavi (1710. – 1711.) I remetama (1720. – 1721.).
(gušteri)
-Ljubljanska radionica nasljednika Mihaela Cusse [nekoć pripisivano Tomi Jurjeviću i Pavlu Belini] –
oltarna arhitektura; neznani venecijanski kipar (Paolo Callalo?) – skulptura: Oltar Majke
Božje Remetske, 1707., mramor, Remete, crkva sv. Marije, svetište.
-Oltar je narudžba zagrebačkoga kanonika Ivana Znike, a izvorno je postavljen (1707.) postavljen u
kapeli Bl. Dj. Marije. Godine 1812. premješten u svetište. Kapela Majke Božje promijenila je
 titulara: biskup Maksimilijan Vrhovac preuredio ju je i posvetio svome svecu zaštitniku, sv.
Maksimu Ispovjedaocu, velikom teologu (Palestina oko 580. – Kolkidija na Crnom moru,
današnja Gruzija, 13. kolovoza 662.).
-Oltari, propovjedaonice i sakristijski lavaboi, izrađeni od crnoga mramora (crnoga vapnenca),
predstavljaju posebnu skupinu baroknih umjetničkih djela. U većem ih broju zatičemo u
Kranjskoj krajem XVII. stoljeća, kada su se kulturni tokovi […] Ljubljane izrazitije usmjerili
prema talijanskoj umjetnosti, a izrađivali su se još i u prvoj polovici XVIII. stoljeća

BAROKNA MRAMORNA SKULPTURA U KONTINENTALNOJ HRVATSKOJ (narudžbe kanonika Ivana Znike

u Remetama i zagrebačkoj katedrali)
-Mihael Cussa; neznani venecijanski kipar (Paolo Callalo): propovjedaonica, 1696., mramor, Zagreb,
katedrala.
-Radionica nasljednika Mihaela Cusse [nekoć pripisivano Tomi Jurjeviću i Pavlu Belini] – oltarna
arhitektura; neznani venecijanski kipar (Paolo Callalo) – skulptura: oltar posljednje Večere i
oltar sv. Luke, 1703., mramor, Zagreb, katedrala.
-Antependij (predoltarnik) oltara Posljednje večere, 1703., mramor, Zagreb, katedrala. (2)
-Antependij oltara Majke Božje Remetske, 1707., mramor, Remete, crkva sv. Marije (3)
-Središnji dio oltara Majke Božje Remetske, oko 1500., drvo, polikromirano pozlaćeno, Remete, crkva
sv. Marije, glavni oltar. (4)

PAVLINSKA KIPARSKA RADIONICA

-Pavlinska kiparska radionica (Toma Jurjević i Pavao Belina), Oltar sv. Donata i Oltar sv. Josipa, drugo
desetljeće XVIII. st., drvo, polikromirano, pozlaćeno, Remete, crkva sv. Marije, prostor ispod
pjevališta (1)
-U pavlinskom redu potkraj 17. i početkom 18. stoljeća djelovala su dva kipara, Toma Jurjević
(Thomas Jurievich) i Pavao Belina (Paulus Bellina), o kojima postoje samo vrlo oskudni
podaci. Jurjević je bio rodom iz Ljubljane i stupio je u pavlinski red godine 1694. ali nije
poznato u kojim je samostanima boravio do svoje smrti u Remetama 1713. godine. Kao
njegovo zvanje navodi se arte statuaria insignis. U Remetama je dvije godine kasnije
(1715.), umro također conversus statuarius Pavao Belina, pa možemo pretpostaviti da su
oba kipara stanovito vrijeme djelovala zajedno. [...] O njihovoj prisutnosti u Remetama, gdje
bi se za Tomu Jurjevića još moglo uzeti u obzir i nažalost uklonjeni i propali glavni oltar iz
1694. godine, danas svjedoče dva oltara pod pjevalištem posvećena sv. Josipu i sv. Donatu
(slika toga svca datirana je godinom 1716.). [...] Po svoj prilici u tim dvama oltarima
možemo sagledati posljednja djela ove radionice pod vodstvom kipara tome Jurjevića i
Pavla Beline
-Karakteristični ornamentalni motiv izduženih, simetrično raspoređenih akantovih vitica
-Pavlinska kiparska radionica (Toma Jurjević i Pavao Belina), Oltar sv. Nikole [danas sv. Ćirila i
Metoda], oko 1707., drvo, polikromirano, pozlaćeno, Svetice, nekoć pavlinska crkva
Rođenja Bl. Dj. Marije (2)
-Pavlinska kiparska radionica (Toma Jurjević i Pavao Belina), nekadašnji glavni oltar župne crkve sv.
Križa u Sisku [danas u župnoj crkvi u Jasenovcu], 1714., drvo, polikromirano, pozlaćeno. (3)

-Nakon ukinuća pavlinskoga reda 1787. godine, samostan je kao ljetnikovac koristio zagrebački
biskup Maksimilijan Vrhovac (1787. – 1827.), a 1812. godine crkva je proglašena župnom.
Vrhovac ubrzo mijenja izgled unutrašnjosti crkve: mramorni oltar iz kapele Bl. Djevice
Marije dao je prenijeti u svetište (oko 1812.), a neposredno nakon 1820. godine iz crkve je
dao ukloniti gotovo sve drvene oltare (osim dvaju oltara ispod pjevališta) te
propovjedaonicu.
-Pet starih [drvenih] remetskih oltara i propovjedaonica bili su 1825. godine prodani župnoj crkvi sv.
Petra u mjestu Čvrstec kraj Križevaca (danas su tu djelomično sačuvana dva oltara i
propovjedaonica s prikazom smrti sv. Pavla Pustinjaka iz sredine XVIII. Stoljeća).

UTJECAJ SPECIFIČNE (PAVLINSKE) IKONOGRAFIJE IZAMISLI PAVLINSKIH NARUČITELJA U OPUSU

ZAGREBAČKOGA KIPARA JOSIPA WEINACHTA
-najznačajniji kaptolski [zagrebački] kipar prve polovine 18. stoljeća

-Godine 1739. zagrebački biskup Juraj Branjug pred remetskom crkvom daje podići zid ukrašen
kamenim skulpturama svetih pustinjaka, a u središtu ograđenoga prostora podignut je stup
s kipom sv. Šimuna Stilita.
-Od izvornoga kiparskoga programa do danas su se očuvale dvije skulpture:
-Neznani kipar, Sv. Šimun Stilit, 1739., kamen, Remete – prostor pred crkvom. (1)
-Neznani kipar, Sv. Pavao Pustinjak, 1739., kamen, Remete – prostor pred crkvom.(2)

PAVLINI I PUSTINJAČKA IKONOGRAFIJA U XVIII. STOLJEĆU:

-Ivan Krstitelj Ranger: zidna slika (Dvadeset i četiri starca Apokalipse i četiri Bića klanjaju se Janjetu),
slike na ukladama naslona sjedala (sveti pustinjaci), 1735. – 1737., Lepoglava, crkva sv.
Marije, pjevalište (oratorij).
-Desetljeće prije slika u Lepoglavi nastao je najpoznatiji kiparski opus u srednjoeuropskoj umjetnosti
posvećen pustinjačkoj temi. Parkovne skulpture Rangerova zemljaka tirolskoga kipara
Matthiasa Berhnarda Brauna [...], za naručitelja grofa Franza Antona Sporcka [...] na
njegovu posjedu u češkom lječilišnom mjestu Kuks (Kuks-Baad), slijedile su modu
pustinjačke duhovnosti [...] U nedalekoj Betlehemskoj šumi ustanovi je ermitaže. Nakon što
su njegove pustinjake protjerali isusovci sa susjednoga posjeda, Sporck je sredinom 1720-tih
naručio od Brauna neku vrstu ermitaža u kamenu
-Matthias Bernard Braun, Sv. Onofrij, 1720-te, kamen, Betlehem kraj Kuksa.
 -Sv. Ivan Krstitelj
-sv. Ivan Garinus (3)
-sv. Marija Magdalena

OSTATCI JAVNE SKULPTURE

-Remete, prilaz nekadašnjem pavlinskom samostanu i crkvi Majke Božje Remetske, postament i
ostatak stupa skupine Navještenje, XVIII. st., kamen.
-Neznani kipar, Sv. Marija (dio skupine Navještenja), XVIII. st., kamen, Remete, crkva Majke Božje
Remetske.
-Aleksij Königer, skupina Navještenje, druga polovica XVIII. st., kamen, Lepoglava, izvorno uz prilaz
nekadašnjem pavlinskom samostanu i crkvi (Schneiderov fotografijski arhiv Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti).

POTRES 1880. GODINE.

-Oslik kapele Majke Božje prizidane pavlinskoj crkvi u Remetama, a poslije preslikane pa zbog teških
oštećenja kapele nakon potresa 1880. godine i uništene, Ivan Kukuljević Sakcinski (1858.)
pripisao je nepostojećem slikaru Andriji Remetskom
> Remete, crkva novi pokrov lađe (pogled prema pjevalištu) i izvorna svodna konstrukcija u svetištu.

IVAN KRSTITELJ RANGER I ZIDNI OSLIK U CRKVI MAJKE BOŽJE REMETSKE (1745. – 1748.)
-Između 1745. i 1748. godine svetište, prostor ispod pjevališta i kapelu Bl. Djevice Marije oslikao je
pavlinski slikar Ivan Krstitelj Ranger
-U obnovi crkve nakon potresa 1880. barokni je zidni oslik zadržan samo u prostoru ispod pjevališta, a
oštećene freske u brodu, kao i one u svetištu prekrivene su žbukom.
-Oslik svetišta i ostatci zidnih slika u brodu crkve ponovno su otkriveni tijekom 70-tih i 80-tih godina
XX. stoljeća.
-Ivan Krstitelj Ranger, zidni oslik u prostoru ispod pjevališta s prikazima čuda ostvarenih po zagovoru
Majke Božje Remetske, 1745. – 1747.
-Prikazi čudâ (danas 45, izvorno 59) ilustriraju izgled remetske crkve i svakodnevnoga života (nošnje,
namještaja) u XVIII. stoljeću
-Medaljoni su slikani na zaobljenim plohama svoda i na ravnim zidovima, no svaka je slika “položena”
na zidni plašt kao prenesena (quadro riportato), s vlastitim okvirom, očištem i napisom na
iluzioniranoj traci ili polju pod njom. Za svaki od njih promatrač mora u potpunosti
promijeniti motrište, a njegov hod unosi u oslik dimenziju vremena. […] Čudesni događaji
oslobođenja od bolesti, napasti, ropstva ili zavjere datirani su od 1250. do 1747. godine, te
sadrže odabrani historijat uslišanja po zagovoru Majke božje Remetske i imaju
propagandnu, a ne zavjetnu narav. Posljednja godina navedena na medaljonu jest 1747., pa
tu godinu uzimamo kao terminus ante quem non za dovršetak remetskih medaljona
LITERARNI I LIKOVNI PREDLOŠCI ZA PRIKAZE ČUDA ISPOD PJEVALIŠTA REMETSKE CRKVE
-Čudo s oživljelim sinom medvedgradskoga vladara oko 1250.
-Čudo sa spašenom utopljenicom iz 1600.
-Čudo s opsjednutom Barbarom Horvatičankom iz 1662.

REKONSTRUKCIJA IKONOGRAFSKOGA PROGRAMA ZIDNOGA OSLIKA U SVETIŠTU

-Na osnovi vjerojatnih izvora koji su mogli nadahnuti autora programa (Pjesma nad pjesmama,
Ivanovo Otkrivenje, neki psalmi, spisi crkvenih otaca) te marijanske propovjedi pavlina
Hilariona Gašparottija (obj. 1760.), koje su se, radi zornijeg predočavanja govorene
propovjedi, oslanjale na oslikani program u remetskom svetištu, rekonstruirana je osnovna
tema: Marija, uznesena na nebo i krunjena, i istodobno simbol Hrama = Crkve, te [je]
upozoreno na niz višestrukih alegorijskih veza između pojedinih likova i dijelova kompozicije
spojenih u teološki jasno formulirani cjeloviti sustav
-sjeverni zid, Evanđelja
-Ivan Krstitelj Ranger: Krist dočekuje Mariju u Nebeskoj Slavi (detalj) 1745. – 1748., zidna slika
-U Propovijedi za Veliku Gospu (III. svezak, 1760.) Bogorodica se uspoređuje s Arkom
(kovčegom) Saveza, a Krist s Davidom koji Arku prenosi u svoju palaču
-iluzionirana arhitektura

-»Proširenje« prostora, iluzionirano bočno proširenje u novostvorenu, slikanu arhitekturu te

»otvaranje« svoda slikanom balustradom koja rubi ovalni otvor nad kojim je nebo.