PISANA NEAUTORIZIRANA PREDAVANJA

TEMELJI UZGOJA
BILJA
Nositelji modula:
Prof.dr.sc. IVICA KISIC, dipl.ing.agr.
Suradnici:
Igor Bogunović, dipl.ing.ag.r
Darija Čapka, dipl.ing.agr.

AGRONOMSKI FAKULTET
Svetošimunska 25, 10 000 Zagreb

GRADIVO ZA III. kolokvij

 Kazalo

1. GNOJIDBA TLA 2
1.1 Definicija i podjela gnojiva 4
1.2. Gospodarenje humusom u poljoprivrednim tlima 7
1.3. Gnojiva 15
1.4. Zelena gnojidba (sideracija) 34
1.5. Primjena kompleksnih mineralnih gnojiva sa dva biljna
hraniva ili više njih 37
1.6. Načini primjene mineralnih gnojiva 40
1.7. Čimbenici koji utječu na doziranje mineralnih gnojiva 45
2. POPRAVLJANJE KISELIH I ALKALNIH TALA 46
2.1. Kalcifikacija, kalcizacija, vapnjenje kiselih tala 46
2.2. Reakcija tla 46
2.3. Utjecaj kiselosti tla na biljku 47
2.4. Uloga kalcija u tlu 48
2.5. Izbor vapnenog materijala za smanjenje negativnog
utjecaja kiselosti 49
2.6. Određivanje potrebne količine materijala za kalcifikaciju 50
2.7. Primjena materijala za kalcifikaciju 52
2.8 Određivanje potrebne količine materijala za kalcifikaciju i
vrijeme (sezona) izvođenja kalcifikacije 54
2.9. Praktični pogledi na kalcifikaciju 55
2.10. Alkalna tla 56
3. SUSTAVI BILJNE PROIZVODNJE 57
3.1. Sustavi biljne proizvodnje na oranicama 58
3.2. Konsocijacija kultura 76

1
 1. GNOJIDBA TLA

Rast svih organizama ograničen je količinama pristupačne hrane. Biljke nisu

izuzetak. U prirodnim uvjetima postojeća nativna vegetacija ovisi o plodnosti tla, što
razumijeva sposobnost tla da osigura vodu i hraniva. Biljke su u ravnoteži sa svojim
okolišem: hraniva nesmetano kruže, a nadomještanje se postupno povećava prirodnim
procesima, osobito biološkom fiksacijom dušika i oslobađanjem iz mineralne
komponente tla. Zamjenom prirodne vegetacije kulturnim biljkama dio se hraniva odnosi
u prinosu, što smanjuje plodnost tla i uzrokuje poremetnje postojeće prirodne ravnoteže.
Primjenom gnojiva to se stanje može ne samo zaustaviti već se istodobno može povećati
plodnost tla. Stoga prinos neće ovisiti o količini hraniva koja se može osigurati prirodnim
sustavom, već ga mogu ograničiti drugi čimbenici. Zadaća je gnojidbe da reguliranjem
hranidbenog režima osigura dobivanje visokih i postojanih prinosa najbolje kakvoće, te
istodobno očuva, i po mogućnosti, poveća plodnost tla. Pri tome su važni makroelemetni
dušik, fosfor, kalij, kalcij i magnezij. No, istodobno su za održavanje plodnosti tla i
izgradnju prinosa nužni i mikroelementi. Organska pak tvar važna je za održavanje zaliha
humusa, život mikroorganizama i stvaranje povoljnih fizikalnih svojstava tla. Nužno je
redovito unošenje organskih tvari u tlo zbog njihove stalne mineralizacije u tlu, što
povlaci za sobom smanjenje zaliha humusa i dušika u tlu. Humus se gubi u prvom redu
pod utjecajem obrade tla, što uzrokuje pad plodnosti, ali se istodobno uz oslobađanje
hraniva povećava prinos uzgajanih kulturnih biljaka.
Biljna hraniva koja se oslobađaju iz organskih tvari u procesu mineralizacije
dovoljna su za postizanje određenog prinosa. Njihova količina ovisi najviše o
rezervama humusa u tlu, o njegovoj kvaliteti te o klimatskim uvjetima. Zbog
mineralizacije dijela organske tvari, stalnog iznošenja hranivih tvari u prinosu i
njihova ispiranja, pričuve humusa i hranivih tvari u tlu stalno se smanjuju. Ako se
ti gubici ne kompenziraju unošenjem gnojiva, prinos se smanjuje.
Razvojem poljoprivrede poremećena je hranidbena ravnoteža u tlu. U
starijim sustavima gospodarenja bio je zajamčen visoki stupanj reciklacije biljnih hraniva.
Velike količine hraniva vraćale su se u tlo krutim i tekućim ekskrementima domaćih
životinja. Slično tome, većina poljoprivrednih kultura koristila se lokalno i biljna su se

2
hraniva vraćala u tlo pomoću stajskog gnoja. Glavni se gubitak hraniva iz tla zbivao
ispiranjem, što se do određene mjere svladavalo već od davnine poznatim vapnjenjem tla.
S razvojem industrijalizacije, stanje se izmijenilo. Biljna hraniva gubila su se iz kružnog
tijeka u povećanom opsegu u obliku biljnih i životinjskih proizvoda kako bi se podmirile
potrebe za hranom povećanoga gradskog stanovništva. Poljoprivredna proizvodnja
postala je vrlo intenzivna, a usto i specijalizirana, uz usavršavanje poljoprivredne tehnike.
Sve je to dovelo do hranidbene praznine, koja je popunjena biljnim hranivima u obliku
mineralnih gnojiva.Tako se uspostavila hranidbena ravnoteža između unošenja i
iznošenja biljnih hraniva. Tu je misao sredinom prošlog stoljeća iznio Liebig (1841)
kada je napisao da kao načelo biljne proizvodnje na umu treba imati: ono što je
izneseno iz tla u njega mora biti u potpunosti vraćeno. K tome, mineralna su gnojiva
popravila hranidbeni status mnogih tala koja su prije toga bila siromašna biljnim
hranivima i male poljoprivredne vrijednosti.
Dobici hraniva u tlu potječu od oslobađanja iz minerala tla i mineralizacije
organske tvari, primjene organskih i mineralnih gnojiva, vezanja dušika i opskrbe
hranivima koja se nalaze u oborinama. Glavni gubici potječu od iznošenja hraniva
preko poljoprivrednih kultura, ispiranja, volatizacije (NH3, N2, N2O) i erozije.
Količina hraniva koju usvaja usjev tijekom vegetacije ovisi o biljnoj vrsti i
prinosu. Istodobno prinos i količina usvojenog hraniva uvelike ovise o kultivaru, ali i o
suvremenoj agrotehnici koja se primjenjuje u uzgoju kulturnih biljaka. Za grubo
izračunavanje količine hraniva koju usvajaju poljoprivredne kulture mogu poslužiti ovi
brojevi: 1 tona zrna žitarica sadrži: 20 do 25 kg N, 5 kg K i 4 kg P, a 1 tona suhe tvari
lišca i stabljike (krmne kulture, povrće) 20 kg N, 20 kg K i 2 kg P. Vrijednosti za sva tri
hraniva navedena su prema suvremenoj praksi u obliku čistog elementa.
Količina hraniva koja se ispire vrlo je različita između pojedinih tala. Uglavnom
ovisi o klimi, tipu tla i količini hraniva u tlu u lako topljivu obliku. Jako drenirana tla vrlo
su podložna gubitku hraniva ispiranjem. Perkolacija je izrazito visoka u propusnim tlima
u uvjetima visokih oborina. No, intenzitet ispiranja bitno ovisi o čvrstoći i stupnju kojim
su hraniva vezana na čestice tla.
Za uspješan uzgoj poljoprivrednih kultura nužno je uspostaviti ne samo ravnotežu
između dobitaka i gubitaka hraniva već takav sustav gnojidbe koji omogućuje dobivanje

3
prinosa kultura koji je primjeren njihovu biološkom kapacitetu rodnosti i vladajućim
ekološkim uvjetima, a istodobno podrazumijeva podizanje plodnosti tla na višu razinu.
Pogrešno je mišljenje prema kojemu se, zahvaljujući mehanizaciji, može isključiti
organska gnojidba, a uzgoj usjeva temeljiti na mineralnoj gnojidbi.
Težnja za postizanjem maksimalnog prinosa zaseban je problem, koji, uz
pozitivne, implicira i određene negativne momente biološke, ekološke i ekonomske
prirode. Gledano u cjelini, istraživanja usmjerena na pronalaženje postupaka kojima se
mogu postići maksimalni prinosi, neovisno o troškovima proizvodnje, podvrgnuta su
kritici. No, da li i opravdano. Naime, svrha je tih istraživanja identificirati čimbenike koji
ograničavaju prinos i njihove međusobne odnose, te kako ih nadvladati. Praktični aspekti
efikasnosti gnojiva svode se na odabir gnojidbe koja je usklađena s tlom, usjevom,
sustavom gospodarenja i klimom. Pozornost osobito privlače temeljni aspekti efikasnosti
gnojiva u pogledu 100 %-tnog iskorištavanja. Ekstreman su primjer u tom smislu nitrati
koje zadržava tlo. Barem polovina od 57 milijuna tona dušika koji se potroši u svijetu kao
gnojivo gubi se iz agroekosustava ne pridonoseći ništa povećanju prinosa. Rješenje toga
problema treba tražiti stvaranjem pogodnijih gnojiva te pogodnijeg vremena i načina
primjene. Koncept maksimalnog prinosa sam po sebi relevantan je efikasnosti gnojidbe.
Što je usjev većeg habitusa, obično s masivnijim i bujnijim korijenovim sustavom,
iskorištenje aktivne tvari gnojiva je veće. No, pojavljuje se problem učinkovitosti
gnojidbe u sušim područjima odnosno sušim godinama.
Međutim, intenzifikacija poljoprivrede prema mišljenju dijela znanstvene i
stručne javnosti nije poželjna, ali je to zapravo bitan korak u naporima da se proizvede
više hrane. Kritike na račun intenzivne proizvodnje, uključujući uporabu gnojiva, odnose
se na veliku potrošnju goriva u suvremenoj poljoprivredi, mogućnosti onečišćenja okoliša
i štetnih utjecaja na tlo, kao i rizika glede kakvoće hrane.

1.1. Definicija i podjela gnojiva

Pod gnojivom, pojednostavljeno rečeno, podrazumijeva se tvar koja služi kao

izvor hraniva za biljke i koja se može unositi u tlo radi povećanja njegove prirodne
plodnosti. Gnojivo je namijenjeno prvenstveno izravnom udovoljavanju potreba biljaka,

4
a potom i neizravnom, popravljanjem reakcije, strukture i drugih značajki tla. Pojam gnoj
ili gnojivo u vezi je s patološkim pojavama u ljudi i životinja, koje se manifestiraju
gnojenjem. Dosljedno tome, uginula i mikroorganizmima (bakterijama) izmijenjena i
prerađena organska tvar nazvana je gnojem. Ona povoljno djeluje na rast i razvoj biljke,
pa je prema tome gnojivo ili fertilizator. U širem smislu, te su riječi sinonimi, no katkad
riječ fertilizator pobliže označava samo mineralna gnojiva. U nekim pak slučajevima ona
može označavati u najširem smislu sve tvari koje se koriste za povećanje plodnosti tla, a
ne moraju služiti kao izvor hraniva za biljke. Naziv “fertilizator” izvorno je latinskog
podrijetla i korijen vuče od riječi “fertilitas” koja označava plodnost, u našem slučaju
misli se na plodnost tla. Gnojiva ili fertilizatori utječu prije svega na stanje plodnosti u
kemijskom kompleksu tla kao nositelji biljnih hraniva.
Tradicionalan način osiguranja dodatnih količina biljnih hraniva odnosi se na
primjenu biljnih i životinjskih otpadaka, odnosno ekskremenata u obliku stajskoga gnoja i
komposta. Stajski gnoj i kompost još su važni izvori biljnih hraniva, a za svijet u cjelini
njima se još osigurava više hraniva nego mineralnim gnojivima. Hraniva u organskim
gnojivima dio su prirodnog ciklusa i koriste se u više rotacija biljne proizvodnje. Jedini
način primjene dodatnih količina biljnih hraniva svodi se na primjenu mineralnih gnojiva.
Iz svega rečenoga proistječe da se sve mineralne i organske tvari koje opskrbljuju
tlo biljci pristupačnim hranivima i djeluju na povećanje njegove plodnosti, te, dosljedno
tome, na povećanje biološkog priroda i prinosa nazivaju gnojivima ili fertilizatorima.
Zahvaljujući snažnom razvoju kemijske industrije, s jedne strane, te biokemije,
fiziologije i ishrane bilja, ali i znanosti o tlu u širem smislu, prije svega, dakako, kemije
tla, s druge strane, u suvremenoj je agrikulturi danas prisutan velik broj fertilizatora s
tendencijom daljnjeg povećanja. Postojeća gnojiva u svjetskoj poljoprivredi mogu se
podijeliti prema raznim kriterijima. Najjednostavnijom se čini podjela na dvije glavne
skupine: domaća i tvornička (industrijska). Dok prva nastaju u procesu poljoprivredne
proizvodnje u samom gospodarstvu i naseljima, dotle se druga proizvode u tvornicama.
S izuzetkom pepela, sva su domaća gnojiva organskog podrijetla, pa, prema
tome, sadrže humusnu komponentu, koja ima posebno značenje u fertilizaciji tla. U
skupinu domaćih gnojiva spadaju: kruti i tekući stajski gnoj, gnojnica, komposti
(obični i industrijski), bihugnoj, lumbripost, gradsko smeće, fekalije, otpadne vode

5
gradova i industrije, sapropel, otpaci prehrambene industrije, otpaci drvne
industrije i šumarstva, zelena gnojidba (sideracija) i još neka druga gnojiva.
Tvornička gnojiva zovu se također trgovačka, umjetna ili mineralna. Zapravo,
najispravniji je naziv mineralna gnojiva s obzirom na njihovo podrijetlo i kemijski sastav,
dakako, s izuzetkom ureje. Naziv “umjetna gnojiva”, premda uvriježen već otprije, treba
sasvim napustiti zbog jednostavnog razloga što se biljna hraniva sadržana u tim
gnojivima nalaze u prirodi, istovjetna su hranivima u organskim gnojivima i biljkama
nisu strana, jer se njihova ishrana temelji na dobro poznatoj mineralnoj teoriji.
Mineralnih (tvorničkih) gnojiva razmjerno je mnogo više od domaćih, a nose
različita tvornička (komercijalna) imena. Najčešće nose naziv prema biljnom hranivu
koje sadrže u najvećoj količini, što ujedno služi kao osnova za određivanje cijene gnojiva.
Tvornička ili mineralna gnojiva dijele se u makrognojiva i mikrognojiva, a
potom u gnojiva koja sadrže jedno ili više makrohraniva (makroelemenata). Osim
makrohraniva, u tim gnojivima mogu biti zastupljena i mikrohraniva odnosno
mikroelementi. Mikrognojiva pak sama za sebe sadrže jedan mokroelement ili više.
Zasebnu skupinu čine humusno (organsko)-mineralna gnojiva, koja sadrže obje
komponente, tj. humusnu i mineralnu, odnosno u kojima su biljna hraniva vezana na
humusnu komponentu. U funkciji humusne komponente može biti treset, ugljen, različiti
organski otpaci itd.
Naposljetku, postoje još i mikrobni gnojidbeni preparati ili tzv. bakterijska
“gnojiva”. To nisu gnojiva u pravom smislu riječi, već se na podlozi (supstratu)
(agaragar, sterilizirano tlo i dr.) razmnožavaju bakterije koje u tlu obavljaju procese
korisne za njegovu plodnost. Za poboljšanje ishrane biljaka dušikom koriste se tri oblika
mikrobnih gnojiva: nitragin - preparat kvržičnih bakterija za leguminozne usjeve,
azotobakterin - preparat Azotobactera, i preparati asocijativnih diazotrofa (fiksatora
dušika) za druge kulture. Fosfobakterin i preparati mikoriznih gljiva služe za poboljšanje
ishrane biljaka fosforom. Kompleksni mikrobni preparati sadrže skupine različitih vrsta
mikroorganizama, koji mogu aktivirati mikrofloru tla ili supstrata zatvorenog prostora.
Tvornička gnojiva najčešće se dijele na:

6
a) makrognojiva: dušična, fosforna, kalijeva, kalcijeva, magnezijeva, makrognojiva
s dva ili više makrohraniva (kompleksna gnojiva) i makrognojiva s
mikroelementima.
b) mikrognojiva: manganova, borna, bakarna, željezna, cinkova i molibdenova.
Neka od njih mogu sadržavati dva ili više mikroelemenata.
c) humusno-mineralna gnojiva zapravo su kombinacija domaćih humusnih i
mineralnih gnojiva. Proizvodi ih industrija i dolaze na tržište, pa se stoga smatraju
trgovačkim fertilizatorima.
Gnojiva mogu biti u svim agregatnim stanjima, tj. krutom, tekućem i plinovitom.
Kruta gnojiva mogu biti kristalična, praškasta i granulirana.

1.2. Gospodarenje humusom u poljoprivrednim tlima

Održavanje obradivog tla u funkciji pogodnog supstrata za uzgoj poljoprivrednih

kultura prioritetna je i trajna zadaća znanosti i prakse. Važna dimenzija te zadaće jest
trajno osiguranje tla energijom unošenjem organske tvari, kojom ce se organizmi tla
koristiti kao izvorom energije. Svi važniji tipovi tala u našoj zemlji gotovo su bez
izuzetka siromašni humusom. To je osobito slučaj s tlima u intenzivnom korištenju u
kojima je sadržaj humusa redovito ispod njihova prirodnog klimaksa, pa se objektivno
može govoriti o njihovoj antropogenoj degradaciji. Stoga je nužno intenzivirati “promet”
organske tvari u tlu, pa ako već nije moguće postići tzv. kulturni klimaks II, tj. njezino
povećanja iznad prirodnog “djevičanskog” tla, mjere gospodarenja organskom tvari
moraju težiti održanju njegove prirodne ravnoteže.
I u prirodnim ekosustavima postoji “promet” organske tvari, koji je u sklopu
klimaksa prirodnih životnih zajednica. Na “promet” organske tvari u poljoprivrednim
životnim zajednicama utječe čovjek obradom, gnojidbom i sustavom biljne proizvodnje.
Za potpunije razumijevanje gospodarenja humusom iznose se najprije neke temeljne
značajke humusa, odnosno organske tvari tla.
Izraz organska tvar odnosi se na sav materijal biljnog i životinjskog podrijetla
nastao u tlu ili u njega unesen, neovisno o stupnju razgradnje. Organska je tvar integralan
dio svakog tla i na fizikalna i kemijska svojstva tla utječe bitno jace nego što to proistječe

7
iz njezina razmjernog udjela u tlu. U većini poljoprivrednih tala prevladava terestični tip
humusa. Organska tvar tla tako uključuje jako razgrađenu i koloidnu frakciju tla poznatu
kao humus, kao i organske rezidue koji nisu izgubili svoju anatomsku strukturu. Biljni i
životinjski ostaci koji se unose u tlo sastavljeni su od ugljikohidrata, bjelančevina,
lignina, masti, voskova i smola. Proizvodi mikrobiološke aktivnosti mogu također biti
ugljikohidrati i bjelančevine.
Humus u prosjeku sadrži lignina do 45 %, aminokiselina do 35 %, ugljikohidrata
do 11 %, celuloze do 4 %, hemiceluloze do 7 %, masti, voskova i smola do 3 % te ostalih
tvari do 6 %. Najvažniji sastojak humusa vjerojatno su kompleksi aminokiselina i
lignitnih supstancija, koji se nazivaju ligno-proteinskim kompleksom. Sadržaj ugljika u
humusu je od 52 do 60 %, kisika od 32 do 38 % i dušika od 4 do 5 % s približnim C/N
odnosom od 10 do 12:1, koji je većinom viši u zdravici nego u oraničnom sloju tla. Sirovi
humus, osobito u hladnijoj klimi, ima mnogo širi C/N odnos. Čestice neutralnog humusa
sitnije su od najfinije gline i imaju velik kapacitet zamjene (200 do 400 m.e./100 g).
Ovisno o vrsti vegetacije i stanišnim uvjetima, stvaraju se različiti oblici humusa.
Naziv “sirovi humus” koristi se za označavanje etape organskih rezidua u kojoj se
usporava razgradnja pod utjecajem niskog sadržaja hraniva, niske temperature,
nedovoljnog zračenja ili prisutnosti fenolnih ili drugih spojeva koji inhibiraju rad
bakterija. Biljni su ostaci još prepoznatljivi u sirovom humusu.
Prva etapa u razvoju pravog humusa jest tzv. hranivi humus. Njegov je sastav
otprilike između onog rezidua i pravog humusa. To znaci da hranivi humus sadrži bitan
dio lako razgradljivih spojeva. Zbog tog razloga hranivi humus služi kao važan izvor
energije za mikroorganizme tla. Najveći dio ukupnog humusa mineralnog tla je pravi
humus ili neutralni humus. Naziva se još trajnim humusom, jer perzistira u tlu mnogo
duže od hranivog humusa. Crne je ili gotovo crne boje.
Huminske su kiseline višebazične slabe kiseline, slaba električnog naboja i velike
sposobnosti upijanja korisne vode. S jednovalentnim ionima (H+, K+, Na+, NH4) stvaraju
topljive, a s viševalentnim ionima, osobito s Ca++, teško topljive soli-humate. Sadrže
približno 58 % ugljika i promjenljive količine čvrsto vezanog i nešto topljivog dušika.
Dijele se dalje na dvije skupine. Prva skupina, su smeđe huminske kiseline koje se teže
koaguliraju pomoću elektrolita i karakteristične su za smeđi ugljen, treset i podzolirana

8
tla. Druga skupina, su sive huminske kiseline koje se lako koaguliraju i karakteristične su
za černozem i rendzine. Sa stajališta plodnosti tla, sive su huminske kiseline
najkvalitetnije. Bogate su dušikom, velike su puferne sposobnosti i vezanja produktivne
vode. U kulturnom se tlu nalaze kao blagi, zreli humus. Suprotno njima, fulvokiseline
nepovoljno utječu na plodnost tla, a nastaju radom gljivica. U tlu djeluju mikrobicidno.
Količina i vrsta stvorenog humusa u tlu i na tlu ovisi o klimi, vegetaciji, tipu tla i
topografiji. Primjerice, hladna, humidna klima i tlo bogato hranivima rezultirat ce
visokom razinom pravog humusa.
Organska tvar tla izvor je gotovo svega dušika, 5 do 60 % fosfora, vjerojatno cak
do 80 % sumpora, te velikog dijela bora i molibdena koje koriste biljke. Stalno je
podvrgnuta promjenama i mora se nadoknađivati kontinuirano kako bi se održala
plodnost tla. Za ocjenjivanje kakvoće odnosno vrijednosti organske tvari, a posebice
humusa tla, važan je omjer ugljika i dušika. Široki omjer organskog ugljika i ukupnog
dušika upozorava na materijal relativno siromašan dušikom. Najpovoljnijim se smatra
omjer C:N =10:1, povoljnim 10 do 20:1, a nepovoljnim širi od toga. Evo nekoliko
primjera: biljni ostaci mlade lucerne 13:1, djeteline (starije) 20:1, livadne vlasulje 30:1,
stabljike kukuruza 40:1, slame žitarica 80:1, piljevine 225:1, stajskoga gnoja od slame
25:1, kompostiranog stajskoga gnoja 15:1, bakterija 5:1, aktinomiceta 6:1 i gljiva 10:1.
Ako se slama sa svojim niskim udjelom dušika unese u tlo siromašno dušikom, bakterije
ce se sporo povećavati, jer je slama siromašna “hrana” za mikroorganizme
dekompozitore. Proces raspadanja može se ubrzati primjenom dodatnih količina dušika
kako bi se podmirile potrebe mikroorganizama i biljaka. Kulture koje se uzgajaju na tlima
deficitarnim dušikom također su deficitarne dušikom, jer mikroorganizmi tla, koji su
zastupljeniji i u intimnijem dodiru sa tlom, mogu potrošiti više dušika prije nego što on
postane dostupan površini korijena biljaka. Isto vrijedi za fosfor i sumpor u organskim
ostacima i tlu i u manjoj mjeri za druga hraniva.

1.2.1. Korisni učinci organske tvari tla

Koristi su od organske tvari tla višestruke. Izvor je 90 do 95 % dušika u tlima što

se ne gnoje mineralnim gnojivima. Može poslužiti kao glavni izvor biljci pristupačnog

9
fosfora i sumpora, ako je sadržaj humusa veći od 2 %. Izravno ili neizravno osigurava
preko mikrobiološke aktivnosti cement (polisaharide) koji međusobno povezuje strukture
agregata tla. Snažno utječe na adsorpcijski kompleks tla vezanjem kationa, ali i teških
metala (olova, kadmija i dr.), koji obično potječu iz otpadnih voda. Adsorpcija polutanata
pomaže pročišćavanju vode. Organska tvar, nadalje, povećava sadržaj vode pri poljskom
kapacitetu, zatim sadržaj vode u pjeskovitim tlima te kretanje vode i zraka kroz tlo.
Osigurava ugljik za mikroorganizme. I napokon, ostavljena na tlu kao malč organska tvar
smanjuje eroziju, zasjenjuje tlo, smanjujući tako nagli gubitak vode iz njega i održava tlo
hladnijim za izrazito toplog vremena i toplijim zimi.
Intenzivnu biljnu proizvodnju prati, dakle, stalni trend smanjenja količine humusa
u tlu, a kao posljedica opće pogoršanje fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava tla.
Više je razloga toj pojavi. Među ostalim, bitno je izmijenjena fizionomija biljne
proizvodnje, a plodored reduciran do krajnjih granica, i to tako da su potisnute krmne
kulture, leguminoze i djetelinsko-travne smjese na račun okopavina, koje ostavljaju u tlu
malo biljnih ostataka, a ujedno zbog intenzivne obrade ubrzava se mineralizacija humusa
i smanjuje njegova zaliha u tlu.
U tlu su tri glavne grupe organske tvari: živi organizmi, raspadajući rezidui i
rezidualna organska tvar ili humus. Mala, ali vrlo važna frakcija sastavljena je od
velikog broja organizama. Ona uključuje korijenje biljaka, razne grupe mikroorganizama,
insekte, gujavice i štetočine u tlu, kao i mnoge druge organizme. Ta frakcija obavlja
vitalne biološke procese, primjerice, razgradnju i nitrifikaciju, koje su bitne za život na
Zemlji. Raspadajuće rezidue čini grupa materijala koji se aktivno razgrađuju u tlu, ostaci
biljaka i životinja, uključivši organska gnojiva koja se unose u tlo.

1.2.2. Štetni učinci organske tvari tla

Kao protuteža korisnim učincima organske tvari mogu se pojaviti neki negativni
učinci vezani za njezinu prisutnost u tlu. Naime, organska je tvar izvor energije i ugljika
za mnoge uzročnike bolesti, kojima omogućuje duže preživljavanje u tlu. Prekomjerne
količine organske tvari teško je inkorporirati u tlo i one otežavaju sjetvu. Rezidui
organske tvari cesto se spaljuju, što nije poželjno, osim u nekim izuzetnim situacijama.

10
Najčešće su to pedohigijenski razlozi. Spaljivanje je, naime, štetno, jer se njime uništava
organska tvar koja štiti tlo od erozije. Pepeo koji sadrži biljna hraniva može odnijeti
vjetar. Većina hraniva sadržana u pepelu je topljiva, a dio se ispire kroz tlo. Organska
tvar, pri koje se razgradnji stvara biološki cement za agregiranje tla, gubi se spaljivanjem.
Mnoge biljne vrste sadrže ili stvaraju fitotoksine, pa su stoga nepoželjne kao
organska tvar. S druge strane, pri razgradnji mnogih rezidua usjeva stvaraju se takvi
toksini, pa se ovaj problem ne može izbjeći. Također je prisutna aleopatija koja se
manifestira stvaranjem i ispuštanjem toksičnih ili inhibirajućih kemijskih spojeva u
okoliš. Primjerice, sjetva žitarica u biljne rezidue ogleda se slabim nicanjem. Octena
kiselina koja se stvara pri razgradnji pšenične slame u hladnim, vlažnim anaerobnim
uvjetima toksična je za klijanje ječma.

1.2.3. Organska tvar kao čimbenik plodnosti tla

Organska tvar tla (humus) u kulturnom tlu kompleksan je čimbenik plodnosti

zbog svojih regulatornih funkcija. Popravlja vodozračne odnose, izvor je hrane i energije
za mikroorganizme tla i nositelj aktivnih tvari. U lakim tlima organska tvar povećava
kapacitet za vodu, a u teškim sadržaj makropora i kapacitet za zrak. Što neko tlo svojom
mineralnom komponentom slabije regulira vodozračne odnose, to su potrebe za humusom
veće, i obratno. Najviše humusa trebaju pjeskulje, zatim glinovita tla, a najmanje ilovasta.
Humus čini dio koloidnog kompleksa tla, na svoju površinu veže hraniva, ponajprije
katione. Stalnom pasažom organske tvari kroz tlo i njezinom tvorbom u tlu podržava se
proces mineralizacije, osigurava izvor energije i hraniva za organizme tla i tako tlo
održava biološki aktivnim. Organska tvar jedan je od indikatora njegove plodnosti. U njoj
su, naime, dijelom uskladištena hraniva (dušik, fosfor, sumpor i dr.), ona povećava
kapacitet adsorpcije, osigurava energiju za aktivnost mikroorganizama, oslobađa ugljikov
dioksid, stabilizira strukturu i djeluje na ugorenost tla, pridonosi povećanju infiltracije itd.
Može se, prema tome, reci da poljoprivredno tlo nije mrtva masa organskog
sastava već heterogeni disperzni sustav sastavljen od nekoliko faza: krutih cestica
(organskih i mineralnih), vode odnosno vodene otopine, krutih tvari i apsorbiranih
plinova, zraka i organizama (mikroba i makroba). Organska tvar tla (humus) u vezi

11
s onim što je istaknuto obavlja trostruku funkciju u kulturnom tlu: 1. regulira
vodozračne odnose, 2. izvor je biljnih hraniva i stimulatora rasta i 3. izvor je
energije za mikroorganizme tla. Za svoj život i razgradnju humusa kao koloidnog
ostatka organske tvari mikroorganizmi moraju imati izvore hrane. Nema li ih u biljnim
ostacima koje razgrađuju, mikroorganizmi ta hraniva koriste u tijeku procesa razgradnje
iz tla. U tom slučaju oni se privremeno nalaze u kompeticijskom odnosu s kulturama za
hraniva. To može dovesti do deficijencije hraniva u tlu za usjeve sve dok mikroorganizmi
ne uginu i oslobode ih. Kako bi se proces razgradnje organske tvari u tijeku vegetacije
ubrzao, nužno je unošenje hraniva.
Humus tla prvorazredni je čimbenik plodnosti tla. Dekompozicijom organske tvari
u tlu nastaje “biološki cement” (polisaharidi i poliuronidi), koji vezuju mineralne čestice
u strukturne agregate tla. Sumiraju li se svi pozitivni utjecaji, neosporno je da organska
tvar regenerira plodnost tla. To je vrlo važno kao protuteža antropogenom zbijanju u
tijeku njegova korištenja, pogotovo u uvjetima intenzivne poljoprivrede.
Humus daje pjeskuljama i glinastim tlima svojstva ilovače. Brojna svojstva tla
pod utjecajem su organske tvari, a cesto je taj utjecaj kompleksan i ne može se lako
odijeliti. Najvažnija svojstva koja su pod utjecajem humusa jesu osiguranje dušika,
odnosno njegove rezerve, zatim stabilnost strukture, kapacitet tla za vodu, zbijanje tla, te
plasticitet i kohezija. Pođemo li redom, onda se kao prvo može istaknuti da je jedino
važan prirodni izvor dušika u tlu onaj koji se nalazi u organskoj tvari. Rezerve dušika u
tlu su vrlo čvrsto povezane s razinom organske tvari. U nekim tlima bogatim humusom ili
u reziduima leguminoza taj izvor dušika može podmiriti ukupne potrebe za dušikom za
sljedeći usjev. Nema dokaza o tome da su nitrati iz organske tvari efikasniji za biljke od
nitrata iz mineralnih gnojiva, osim na vrlo laganim pjeskovitim tlima u kojima su nitrati
iz mineralnog gnojiva uneseni u sjetveni sloj skloniji ispiranju u vrijeme torencijalnih
proljetnih oborina.
Organska tvar priječi kvarenje strukture pod utjecajem vode. Ta je uloga važna na
tlima s prirodno nestabilnom strukturom. Smatra se da je minimalan sadržaj humusa,
koji bi se morao nalaziti u tlu, 1 do 2 % da bi se spriječilo stvaranje pokorice u tlima
koja su toj pojavi podložna. Viša razina organske tvari korespondira s većim
kapacitetom tla za vodu. Na vrlo laganim tlima to može bitno smanjiti rizik od suše. Tla

12
koja sadrže veće količine organske tvari poroznija su i manje su podložna suvišnom
zbijanju od tala s nižim sadržajem organske tvari. Obradivost težih tala povezana je za
njihovu plastičnost, tj. kada su mokra, razmazuju se, ili stvaraju velike grude kada su
suha. Oba ta stanja čine obradu vrlo teškom. Takvo stanje može se pojaviti kada je
sadržaj organske tvari nizak. Veći sadržaj humusa maskira plasticitet, smanjuje problem
gruda i potiče drobljivost. Razlike se mogu odmah uočiti na glinastim i praškastim tlima.
Organska tvar utječe, dakle, na tlo kompleksno, uz znatna variranja od jednog tipa tla do
drugoga. Općenito uzevši, viša razina organske tvari znaci veću fleksibilnost za
vremensko usklađivanje obrade tla, kao i drugih aspekata korištenja tla. Drugim riječima,
ona je pufer sustav prema pogrešnim zahvatima.

1.2.4. Postupak s biljnim ostacima u suvremenoj poljoprivredi

Biljni su ostaci masa organske tvari koja se sastoji od žetvenih ostataka što ostaju
na tlu (slama, stabljike, lišce itd.) i korijenske mase. Velik dio ostataka nakon žetve,
odnosno berbe, dospijeva u tlo, gdje se dijelom razgrađuje pomoću mikroorganizama i
humificira stvarajući tako humus tla uz istodobno oslobađanje biljnih hraniva. Žetveni i
korijenski ostaci ne pripadaju gnojivima, koja, npr., kao stajski gnoj traže dodatan rad.
Nadzemni žetveni ostaci mogu se iskoristiti u samom gospodarstvu kao hrana za stoku ili
kao nastor u staji, pa i prodati. Isključe li se te mogućnosti, žetveni se ostaci mogu
ukloniti ako ih je previše, posebice u žitarskim gospodarstvima, na više načina:
spaljivanjem, zastiranjem površine tla uz istodobnu sjetvu usjeva za zelenu gnojidbu,
unošenjem u tlo i spremanjem gnojiva pomoću humifikacije.
Vrijednost žetvenih i korijenskih ostataka kao organskih gnojiva ovisi o njihovoj
količini i kakvoći. Intenzitet razgradnje organske tvari u najvećoj je mjeri određen
sadržajem dušika i lignina. Pri odgovarajućoj strukturi sjetvenih površina i uzgoju
međuusjeva može se bitno povećati i količina i kakvoća žetvenih i korijenskih ostataka.
Ipak, u središtu su naših razmatranja nadzemni žetveni ostaci sa stajališta njihova
uklanjanja. Spaljivanje kao jedna od mogućnosti potpuni je gubitak organske tvari, ali je
istodobno i gnojidba pepelom. Spaljivanje je potpunije ako su žetveni ostaci suhi,
nježnije građe, a vremenske prilike povoljne. Slama se, primjerice, spaljuje lako, a

13
kukuruzovina mnogo teže, osobito odrvenjeli dijelovi stabljike. Lišće koje lako izgara
ima povoljniji C:N odnos. Spaljivanje nadzemnih žetvenih ostataka, u načelu, nije
poželjno, jer je u našim proizvodno-ekološkim uvjetima poželjan veći “promet” organske
tvari u tlu. Spaljivanje ima i prednost, njime se naime ne oštećuje tlo pri uklanjanju
žetvenih ostataka, a uništava ili onemogućuje klijanje samoniklih žitarica i korova. Usto
se uništavaju uzročnici bolesti i štetnici, ako se oni ne mogu suzbiti učinkovitim
fitozaštitnim sredstvima. Ti pedohigijenski razlozi mogu katkad biti odlučujući za
spaljivanje žetvenih ostataka. Spaljivanje žetvenih ostataka, osobito slame, česta je praksa
pri primjeni različitih oblika konzervacijske obrade tla, osobito direktne sjetve. Pepeo
može značajno utjecati na adsorpciju herbicida, pa, prema tome, i na njihovu učinkovitost
u uvjetima minimalne obrade tla. Ako se slama ne spaljuje u uvjetima direktne sjetve,
moguće su višestruke negativnosti u vezi s njom: jace se šire bolesti (Cephalosporium
gramineum), sklop je rjeđi, šire se samonikle biljke ranije uzgajanih usjeva, i stvaraju
“zeleni most” koji može biti izvor infekcija za bolesti poput Helmintosporium teres,
razmnožavaju mikroorganizmi koji razgrađuju slamu vežući dušik, intenzivnije stvaraju
toksini poput octene kiseline, koja inhibira rast korijena i stabljike.
Zastiranje površine žetvenim ostacima i sjetva usjeva za zelenu gnojidbu
najčešće se prakticira ljeti nakon žetve strnih žitarica. Slama ostaje na površini kao “mrtvi
malč”, cime se smanjuje gubitak vode iz tla i sprječava širenje korova, a pod utjecajem
atmosferilija slama omekša i započinje njezina razgradnja. Podsjećamo da se slama
sastoji od ugljikohidrata (polisaharida), koji se u tlu uglavnom razgrade za 4 do 6 tjedana,
te manjih količina lignina koji se razgrađuju mnogo sporije. Ugljikohidrati su vjerojatno
izvor toksina octene kiseline, koji se stvara kada se slama razgrađuje u anaerobnim
uvjetima. Međuproizvodi razgradnje dijelom se izgube već ostavljanjem slame na
površini. Međutim, samo unošenje slame ubrzat ce razgradnju i tako povećati izglede za
aerobnu razgradnju prije nego što tlo postane prevlažno. Sjeckana slama lakše se
razgrađuje, a sporije se razgrađuje slama koja ostaje na površini.
Unošenje nadzemnih žetvenih ostataka u tlo ima prednost u usporedbi sa
spaljivanjem, zastiranjem površine tla i usijavanjem usjeva za zelenu gnojidbu, te
spremanjem organskih gnojiva. Unošenjem u tlo žetvenih ostataka bitno se povećava
“promet” organske tvari sa svim popratnim pozitivnim pojavama o kojima je bilo riječi

14
pri gospodarenju organskom tvari tla i ekonomiji humusom. U tlo se mogu unositi
različiti organski materijali: kukuruzovina, slama žitarica, stabljike suncokreta, uljane
repice i soje, lišce i glave šećerne repe, biljni ostaci povrtnih kultura, rozgva vinove loze
itd. Kakvoća i količina nadzemnih ostataka su promjenljive. Za kakvoću je osobito važan
C:N odnos. Naime, brza razgradnja dovodi do većeg oslobađanja hraniva samo kada su
biljni ostaci bogati hranivima (uzak C:N i C:P odnos). Količine nadzemnih ostataka su
promjenljive. U prosjeku iznose 4 do 5 t/ha slame, 6 do 7 t/ha kukuruzovine, 2.5 do 3 t/ha
stabljike soje, 3 do 3.5 t/ha stabljike uljane repice, 4 do 5 t/ha stabljike suncokreta, 1.5 do
2 t/ha stabljike poljskog graška itd. Kemijski je sastav žetvenih ostataka također
promjenljiv. U prosjeku, npr., slama sadrži 0.5% dušika, 0.25% fosfora i 0.8% kalija, te
35 do 40 % ugljika u obliku organskih spojeva. Prema humusnoj vrijednosti 10 t slame ili
kukuruzovine ekvivalentno je vrijednosti od 20 t stajskoga gnoja primijenjenog u tri
godine.
Pri unošenju u tlo slame ili kukuruzovine može nastati “dušična depresija”,
odnosno nedostatak dušika za uzgajane kulture. Radi njezina uklanjanja treba primijeniti
dodatne količine dušika, prema nekim preporukama 0.5 do 1.3 % dušika od količine
slame ili po 1 t slame 20 kg dušika. Zapravo, do imobilizacije dušika dolazi pri unošenju
svih organskih tvari omjera C:N šireg od 30:1. Pri omjeru između 30 do 20:1 eventualno
se neće pojaviti ni imobilizacija ni oslobađanje mineralnog dušika, a ako je C:N odnos
aplicirane organske tvari manji od 20:1, obično se oslobađa mineralni dušik odmah na
početku procesa razgradnje. Na tlima siromašnim fosforom korisno je također unositi
fosforna gnojiva. Depresija ostalih hraniva koja također može nastati zanemariva je u
usporedbi s dušikom.

1.3. Gnojiva

Prema ranije navedenoj klasifikaciji u nastavku se najprije sveobuhvatnije

obraduju domaća, odnosno organska gnojiva, dok se mineralna gnojiva prije svega
obraduju sa stajališta nekih aspekata važnijih za njihovu primjenu. Ona se cjelovitije
proučavaju u sklopu kolegija Ishrana bilja.

15
 1.3.1. Domaća gnojiva

Slijedi obrada pojedinih domaćih gnojiva koja su uglavnom sastavljena od tvari

biljnog i životinjskog podrijetla. Ona sadrže mnogo ugljika i relativno male količine
biljnih hraniva. Zatim slijedi zasebna skupina organskih gnojiva, koja su zapravo otpaci
industrijske prerade proizvoda biljnog i životinjskog podrijetla. Ona sadrže više dušika i
fosfora nego domaća gnojiva, i prema postupku dobivanja, industrijskog su karaktera.

1.3.1.1. Stajski gnoj

Od domaćih gnojiva najveće značenje ima stajski gnoj. To je kvalitetno gnojivo

koje sadrži hranive tvari, među kojima prvenstveno dušik, fosfor, kalij, kalcij i magnezij,
i popravlja fizikalna svojstva tla, povećava njegovu adsorpcijsku sposobnost i pufernost.
Igra značajnu ulogu u popravljanju bilance humusa i hranivih tvari u tlu. Hranive tvari u
stajskom gnoju uglavnom se nalaze u organski vezanom obliku i oslobađaju se postupno,
usporedo s razlaganjem organske tvari. Za tla s malom sorpcijskom sposobnošću to ima
osobito veliko značenje. Mineralizacija organske tvari zbiva se tijekom cijelog
vegetacijskog razdoblja, posebice tokom ljeta. Stoga stajski gnoj treba primijeniti za one
kulture koje u to vrijeme mogu u cijelosti iskoristiti oslobođena hraniva.
Polazne tvari za svježi stajski gnoj su tvrdi i tekući ekskrementi domaćih životinja
i stelja. Njegov sastav ovisi o vrsti i uzrastu životinja, načinu njihova držanja, o vrsti i
količini krme, vrsti stelje i načinu spremanja. Ekskrementi životinja sastoje se od
neprobavljivih dijelova hrane i produkata izmjene tvari. Smatra se da ekskrementi
životinja sadrže prosječno 40 do 50 % organske tvari i dušika i 60 do 70 % fosfora i
kalija krme, ali zapravo sastav izmetina ovisi o probavljivosti krme. Pri hranidbi
visokovrijednim krmivima ekskrementi životinja bogatiji su biljnim hranivima. Na
pristupačnost hraniva koja se nalaze u stajskom gnoju bitan utjecaj ima oblik krmiva
(mlade ili odrvenjele biljne tvari).
Klasični stajski gnoj smjesa je krutih i tekućih ekskremenata (četveronožnih)
domaćih životinja i stelje, koja se, prerađena radom mikroorganizama, koristi kao

16
domaće organsko gnojivo. Kruti stajski gnoj humusno je i bakterijsko, te kompleksno
gnojivo, jer uz makroelemente sadrži i mikroelemente. Osim toga, sadrži aktivne tvari
poput vitaminskog B-kompleksa i estrogene tvari (u mokraći gravidnih kobila) koje
ubrzavaju stvaranje huminskih kiselina. Dobro pripremljen, zreo stajski gnoj sadrži 35 %
trajnog humusa. Prosječne količine ekskremenata i svježeg stajskog gnoja te kemijski
sastav ekskremenata pojedinih vrsta domaćih životinja naveden je u tablici 1.

Tablica 1. Prosječna količina ekskremenata i svježeg stajskog gnoja koju proizvedu

pojedine vrste domaćih životinja
Domaće Živa Dnevna količi Dnevna količina Svježi stajski gnoj
životinje težina, kg na stelje, kg ekskremenata, kg dnevno, kg godišnje, t
govedo 500 4.0 20-30 40 80-145*
konj 500 2.5 15-20 25 75-190
ovca 100 1.5 1.5-2.2 5 18
svinja 45 0.2 1.2-2.2 2.5 9
*Količina stajskoga gnoja mijenja se u skladu s dužinom štalskog držanja domaćih životinja

1.3.1.1.1. Spremanje krutog stajskoga gnoja

Kakvoća stajskoga gnoja uvelike ovisi o načinu njegova spremanja. Prema nekim
istraživanjima stajski se gnoj može unositi u tlo izravno iz staje u svježem stanju.
Međutim, svakidašnje iznošenje povezano je za određene nedostatke i teškoće, prije
svega organizacijsko-tehničke, te nepostojanje slobodnih površina. To upućuje na
čuvanje stajskoga gnoja u gnojištu. O korisnosti raznih načina spremanja stajskog gnoja
različita su i mišljenja. Najčešće se smatra da svježi stajski gnoj neizostavno mora proći
stadij razgradnje. Proces razgradnje ne smije se odvijati suviše intenzivno, a gubitak
organske tvari koji se pri tome događa može se ocijeniti kao “produktivni gubitak”. Pri
tom biološko-kemijskom procesu lako raspadljive organske tvari razgrađuju se pomoću
mikroorganizama i podvrgavaju daljnjoj preobrazbi. Teško topljive organske tvari
pretvaraju se u humusu slične spojeve, a organski vezani bioelemti prelaze u topljivi
oblik. Zahvaljujući tome, prije svega sužava se cesto širok C:N odnos, osobito u

17
slamnatom svježem gnoju (>20:1). Pozitivno djelovanje procesa razgradnje završava se
uništenjem sjemenaka korova i uzročnika bolesti, kao i povećanjem sadržaja stabilnih
spojeva koji tvore humus.
Stajski se gnoj razgrađuje pod utjecajem bakterija, gljiva i parazita. Biokemijske
promjene svježe mase, tj. smjese balege i navlažene stelje, počinju već u staji, a
nastavljaju se na gnojištu. Svježi stajski gnoj uglavnom se sastoji od celuloze,
hemiceluloze, lignina i bjelančevina. Prve dvije tvari čine hranivi humus stajskoga gnoja,
koji podliježe brzoj razgradnji, što dovodi do “biološke vatre” i podizanja temperature u
masi gnoja. Termogene bakterije mogu podignuti temperaturu do 73 0C na mjestima s
obiljem kisika. Inače termogene bakterije podižu temperaturu do 60 0C, ali dublje u hrpi
gnoja temperatura ne prelazi 35 0C.
U vrijeme čuvanja i spremanja stajskoga gnoja zbivaju se, uz sudjelovanje
mikroorganizama, procesi razgradnje krutih ekskremenata i stelje uz stvaranje
jednostavnih mineralnih spojeva, osobito amonijaka iz složenijih bjelančevinastih tvari i
sekundarni procesi sinteze, npr., prijelaz amonijskog dušika u bjelančevine tijela
mikroorganizama. Dva su temeljna načina spremanja stajskoga gnoja: hladni i topli. Sa
stajališta maksimalnog čuvanja hranivih tvari bolji je hladni način. U tom slučaju
osigurava se postojana temperatura od 15 do 30 C, gubici dušika relativno su mali,
pristup kisika ograničen, šupljike u kojima nema vode popunjene su ugljikovim
dioksidom, što usporava mikrobiološku aktivnost. Pri visokoj koncentraciji CO2 amonijev
karbonat gotovo se ne raspada na amonijak i ugljičnu kiselinu. Amonijak se također veže
na organske kiseline, koje se stvaraju pri anaerobnom vrenju i dobro čuvaju u stajskom
gnoju. Za hladni način spremanja povoljan je samo stajski gnoj s malo slame ili
sjeckanom slamom. Nakon slaganja u hrpe svježi stajski gnoj lagano se zbija, da bi se iz
njega istisnuo zrak. Slamnati gnoj, za razliku od ovoga, treba polagati u jamu uz primjenu
gnojnice, što olakšava konzervaciju gnoja stvaranjem anaerobnih uvjeta.
Prema hladnom postupku najprije se na pod gnojišta stavlja i rasprostire sloj
zreloga gnoja i na njega slaže sloj svježeg gnoja. Pri tome ugljikov dioksid iz zrelog
gnoja prodire u svježi gnoj u kojem se zbog smanjenog udjela kisika razgradnja odvija
sporije. Temperatura mase gnoja približno je 10 C viša od temperature okoline. Nema
procesa nitrifikacije, jer se nitratne bakterije ne mogu razvijati u anaerobnim uvjetima.

18
 Prema toplom postupku gnoj se u početku rahlo rasprostire, pa kisik ima u nj
slobodan pristup, cime se snažno stimuliraju termogene bakterije. Stoga se već nakon
nekoliko dana temperatura u masi gnoja bitno povisi (do 60 C). Čim se gnoj zagrije na tu
temperaturu, hrpa se zbija, pa se potiskuje aktivnost termogenih u korist drugih bakterija.
U praksi se koristi kombinacija hladnog i toplog postupka. Najprije se gnoj na
gnojištu rahlo rasprostre, pa se temperatura brzo povisi. Sljedeći sloj se zbije, cime se
prekida rad termogenih bakterija. U praksi se cesto nemarno postupa sa stajskim gnojem,
pa gnoj pljesnivi ili gnjije, što bitno umanjuje njegovu gnojidbenu vrijednost. Nužna je
stoga redovita njega gnoja, što omogućuje dobivanje “zrelog” gnoja. “Zreli” stajski gnoj
poluhumificirana je masa koja se dobiva čuvanjem, spremanjem i ležanjem stajskoga
gnoja do nekoliko mjeseci, u prosjeku 3 do 4 mjeseca. Pošto hrpa gnoja “sazre”, dobro ju
je pokriti slojem zemlje debelim 20 do 25 cm, cime se gnoj štiti od nepovoljnog utjecaja
atmosferilija. Prosječan sadržaj hranivih tvari u svježem stajskom gnoju naveden je u
tablici 2. Ekskrementi goveda i svinja sporo se razgrađuju, pa djeluju produženo. Takav
je stajski gnoj vrlo pogodan za primjenu na lakim tlima. Ovčji i konjski gnoj sadrže više
dušika, koji je djelomično u lakotopljivu obliku. Oba ta gnojiva mikroorganizmi brzo
razgrađuju, pa su stoga pogodni za teška, hladna tla s malom biološkom aktivnosti.

Tablica 2. Kemijski sastav svježeg stajskog gnoja, %

Vrsta Voda Orga- Ukupan P205 K2O CaO MgO
gnoja nska dušik
tvar
goveđi 75 20 0.45 0.25 0.55 0.45 0.10
konjski 71 25 0.58 0.28 0.53 0.30 0.14
ovčji 68 30 0.85 0.25 0.67 0.30 0.18
svinjski 72 25 0.45 0.19 0.55 0.05 0.09

1.3.1.1.4. Primjena stajskoga gnoja

Osnovni način učinkovite primjene stajskoga gnoja jest njegovo zaoravanje u

vlažni sloj tla, kako bi se smanjili dodatni gubici organske tvari i dušika. Pri njegovu
razbacivanju vrlo su važne vremenske prilike. Pri vedru, suhu, toplu i vjetrovitu vremenu

19
koje pogoduje isparivanju vode i volatizaciji amonijaka gubici dušika su veliki. Obratno,
pri oblačnu, vlažnu i hladnu vremenu, kao i pri mrazu, gubici dušika su manji. Ako
stajski gnoj leži na površini, primjerice, četiri dana, gubici dušika u pretproljeće po
oblačnu vremenu uz umjerenu kišu mogu iznositi do 10 %, već sredinom travnja za
vedra vjetrovita vremena uz slabu kišu i do 30 %. Time se smanjuje i njegovo
gnojidbeno djelovanje.
Stajski se gnoj odvozi se s gnojišta u polje kada je u poluhumificiranom stanju, tj.
kada je postigao potrebnu zrelost. Danas se taj posao obavlja mehanizirano sve od
punjenja u rasipače za njegovo razbacivanje do samog razbacivanja. Pri tome je važno da
se prohodi povezuju. Gnoj treba odmah unijeti u tlo, što se najčešće čini oranjem. U
protivnome gubi se organska tvar i dušik. Razbacivanje gnoja ručno iz prikolice povećava
gubitke dušika i organske tvari, dolazi do nepoželjne mjestičavosti u rastu usjeva zbog
nejednolikog razbacivanja.
Umjesto spremanja u gnojištu, stajski se gnoj može odvoziti u polje i slagati u
kamare, što iziskuje povećane potrebe živog rada i rada strojeva. Takav postupak može
biti opravdan samo ako gospodarstvo proizvodi više gnoja ili nema dovoljne površine
gnojišta. Pristup kamari sa stajskim gnojem mora biti nesmetan. Veličina kamare
određena je količinom gnoja koja se doprema na parcelu i veličinom parcele. Osnovica
kamare najčešće nije šira od 2 m, dužina je razmjerna potrebi, a visina mora omogućiti
nesmetanu manipulaciju pri slaganju i pražnjenju kamare. Osnovicu kamare obično čini
sloj slame, kukuruzovine, pokvarenog sijena ili listinca. Na nju se slažu slojevi stajskoga
gnoja debeli 30 cm. Preporučuje se na svaki sloj gnoja staviti sloj od kojih 10 cm plodnog
tla. Kada kamara poprimi konačne dimenzije, najbolje ju je pokriti slojem tla debljine 20
do 25 cm. Dodavanje plodnog tla pridonosi stvaranju humusno-glinene veze i sivih
huminskih kiselina, dok vanjski zemljani pokrov zaštićuje gnoj od nepovoljnog
djelovanja atmosferilija, a poboljšava se i kakvoća gnoja.
Glede vremena primjene, “zreli” se stajski gnoj, u načelu, može primijeniti u bilo
koje vrijeme ako stanje tla to dopušta. Redovito se primjena stajskoga gnoja uključuje u
sustave obrade tla dosljedno prakticiranim sustavima biljne proizvodnje, odnosno sjetvi i
sadnji. U praksi to podrazumijeva njegovu primjenu u tijeku ljeta, jeseni i proljeća, a
primjena je moguća i zimi. Vrijeme primjene može uvelike biti određeno mehaničkim

20
sastavom tla i klimom. U sušim klimatskim uvjetima može se primjenjivati dosta prije
sjetve i sadnje, a u vlažnim bliže sjetvi i sadnji. U teže tlo unosi se dalje od sjetve i
sadnje, a u lakše bliže sjetvi i sadnji. Praktički to znaci da se stajski gnoj za jarine u teže
tlo pri sušoj klimi primjenjuje u jesen, a u lakše tlo u vlažnoj klimi svrsishodnije ga je
unijeti u proljeće. K tome, stajski se gnoj brže razgrađuje u lakšem tlu, pogotovo ako je
klima humidna, pa prijeti opasnost od ispiranja hraniva. S obzirom na rokove sjetve
jarina, stajski gnoj za rane jarine (npr., šećernu repu) treba primijeniti već krajem ljeta ili
početkom jeseni, dok se za kasne jarine (npr. kukuruz) može uspješno primijeniti u jesen
ili proljeće. Krumpiru više pogoduje proljetna primjena, uz uvjet da se koristi zreo stajski
gnoj, ako je tlo plodno, a meteorološki uvjeti povoljni. Uzevši u cijelosti, jarine u našim
klimatskim uvjetima preferiraju jesensko unošenje gnoja, a za šećernu repu to je
obvezatno.
Promatra li se, pak, stajski gnoj prema stupnju zrelosti, zreliji stajski gnoj može se
primjenjivati bliže sjetvi i sadnji i, obrnuto. Neke su kulture osjetljive na nezreli
(slamnati) stajski gnoj, posebice šećerna repa, što se manifestira padom prinosa, a u
šećerne repe i račvanjem korijena. Dubina unošenja stajskog gnoja određena je količinom
koja se primjenjuje i svojstvima tla. Veće količine unose se dublje, kako bi se nesmetano
mogla provesti predsjetvena priprema tla. Ipak, u teže tlo gnoj se unosi pliće, a u lakše
dublje, što je, dakako, povezano s prisutnošću kisika i njegovom razgradnjom. U praksi
se stajski gnoj unosi prosječno na 20 do 25 cm s rasponom od 10 do 40 cm, a u slučaju
gnojidbe na zalihu pri podizanju nasada drvenastih kultura mnogo dublje.
Kruti stajski gnoj može se, u načelu, primijeniti za sve kulture. No, neke ipak
izrazito povoljno reagiraju na njega. To su prije svega okopavine (šećerna repa, kukuruz),
zatim neke leguminoze (lucerna, grah) i većina povrtnih kultura, koje su opet velikim
dijelom okopavine. Sve su okopavine zapravo istodobno i jarine i, s obzirom na
makrotermijsko razdoblje godine u kojem se razvijaju, najbolje koriste hraniva
oslobođena iz stajskoga gnoja, kao i njegove druge pozitivne učinke na tlo. Ako se koristi
pri osnivanju djetelišta i lucerništa, mora biti zreo i dobiven toplim postupkom, kako bi se
uništile klijave sjemenke korova. U protivnome, nezreo stajski gnoj izvor je najčešće
masovne infestacije korovima, koji već u početnim fazama onemogućuju rast ovih usjeva.

21
 1.3.1.2. Gnoj peradi

Ekskrementi peradi vrijedno su koncentrirano i brzodjelujuće organsko gnojivo,

koje, u biti, pripada krutom stajskom gnoju. Od njega se razlikuje prema kemijskom
sastavu, a potom i time što u njemu nema tekućih ekskremenata. Kao i stajski gnoj, i gnoj
peradi sadrži sva osnovna biljna hraniva, ali u relativno većoj količini. Sadržaj biljnih
hraniva u gnoju peradi vrlo je promjenljiv, ovisno o sastavu hrane. Od vrsta peradi
navedenih u tablici, praktički se sprema samo gnoj od kokoši koje se uzgajaju na velikim
farmama, a izmet od pataka i gusaka, kao vodene peradi, najvećim dijelom propada.
Godišnja količina svježega gnoja u kokoši iznosi 60 kg, a pataka i gusaka 50 do 70 kg.
Sva biljna hraniva u izmetu peradi nalaze se u biljci pristupačnima oblicima. Najveći je
dio dušika u obliku mokraćne kiseline, koja se pri čuvanju najprije pretvara u
mokraćevinu, a zatim u amonijev karbonat, koji se u nepovoljnim uvjetima čuvanja brzo
raspada na amonijak, ugljikov dioksid i vodu, što može uzrokovati gubitak dušika. Pri
čuvanju u velikim hrpama ekskrementi peradi brzo se zagrijavaju i amonijak naglo hlapi,
pa ce se za šest mjeseci čuvanja izgubiti do 50% amonijaka i više. Mnogo se dušika gubi
pri povremenom zamrzavanju i odmrzavanju ekskremenata ako se čuvaju u malim
hrpama. Kako bi se ti gubici suzbili ili umanjili, pri skupljanju i čuvanju ekskremenata
preporučuje se sustavno dodavanje 7 do 10 % praškastog superfosfata od njihove mase,
ili 20 do 40 % suhog tresetnog praha ili 20 do 25 % suhog humusa, ili pak 30 % zemlje.
Još je bolje ako se u peradarniku primjenjuje duboko steljenje iz usitnjenog suhog treseta
ili usitnjena slama, u početku u sloju od 25 do 30 cm, a zatim se dnevno dodaje treset u
količini od 10 do 15 g po jednoj kokoši ili 20 do 25 g po patki i guski. Kada sloj stelje s
izmetom dosegne visinu od 0.5 do 1 m, primjerice za pola godine, zamjenjuje se novom
steljom.
Gnoj peradi može se koristiti prije sjetve i za prihranjivanje. Osobito je prikladan
za povrće, cvijeće i jagodičasto voće, krumpir i krmne korjenjače. Može se primijeniti u
krutom stanju ili razrijeđen s vodom, tj. kao otopina. Prakticira se jednolično miješati sa
zemljom ili tresetom u omjeru 1:2 do 3 dijela zemlje ili treseta. Može se miješati s
otpacima slame i sličnih materijala. Sve se to čini uz pretpostavku da se pri njegovu
spremanju nije koristila stelja, dakle ako je riječ o samim ekskrementima. Masa se

22
umjereno vlaži, dobro miješa i podržava zagrijavanje. Ako se miješa s vodom, na jedan
dio gnoja dolazi šest do sedam dijelova vode. Pošto stoji dva do tri sata, suspenzija se
može primijeniti. Količina sirova gnoja peradi pri osnovnoj gnojidbi iznosi 4 do 10 t/ha, a
kompostiranog s tresetom 10 do 20 t/ha, ovisno o raspoloživoj količini, sadržaju humusa i
hraniva u tlu te o kulturi koja se gnoji. U krutom se stanju gnoj peradi primjenjuje 7 do 10
dana prije sjetve, odnosno sadnje, a kao vodena otopina izravno prije sjetve ili ovršno za
vrijeme vegetacije. Prednost ima unošenje u tlo u krutom stanju u vlažnijim klimatskim
uvjetima, a u sušim vodena suspenzija. Fertilizacijski učinak gnoja peradi izvanredno je
povoljan.
1.3.1.3. Tekući stajski gnoj

Pod tekućim stajskim gnojem podrazumijevaju se dvije vrste gnoja: otplavni

stajski gnoj i gnojovka. Ako se tekući stajski gnoj dobiva od krutoga stajskog gnoja
prema hidrauličkom postupku kad se on sprema na uobičajeni način, naziva se otplavnim
stajskim gnojem, a ako se sprema likvidni stajski gnoj bez stelje, naziva se gnojovka.

1.3.1.3.1. Otplavni stajski gnoj

Polazna osnova za proizvodnju otplavnog stajskog gnoja jest hidraulički transport

svježeg gnoja iz staje. Time se pojednostavnjuje čišćenje staja, koje moraju biti izgrađene
tako da se može skupljati i transportirati gnoj pomoću vode. Slama koja se koristi kao
stelja sjecka se na 2 do 3 cm. Nakon toga se cjelokupna masa melje u posebnim
mlinovima čekićarima i razrjeđuje vodom ili gnojnicom u omjeru 1:3. U takvu se stanju
otplavni gnoj može transportirati cijevima i primijeniti u fertirigaciji. Jačim razrjeđenjem
učinkovitost i brzina djelovanja hraniva u gnoju se povećavaju, ali se smanjuje njegov
utjecaj na humizaciju tla. Samljeveni otplavni gnoj izgleda poput “blatne juhe”. Ako se
ne usitnjava u mlinovima čekićarima, mogu nastati teškoće prilikom ispumpavanja iz
bazena. Stoga se najprije mehanički izvadi stelja, a zatim likvidna masa. Stelja se može
sušiti i ponovno koristiti za steljenje.

23
 1.3.1.3.2. Gnojovka

Gnojovka likvidni je gnoj koji je otprije poznat u alpskim predjelima Europe na

planinskim gospodarstvima s uzgojem mliječne stoke (goveda), osobito u Švicarskoj, na
kojima se sva travna masa koristi na gospodarstvu, bilo za napasivanje, bilo za silažu.
Tek je pri suvremenoj tehnici postalo moguće jace razrijediti stajski gnoj i primjenjivati
ga na strmijim i udaljenijim površinama. Više od 80 % dušika i fosfora i više od 90 %
kalija koji se nalazi u krmi vraća se na travnjak ako se kruti i tekući gnoj korektno
koriste. U novije je vrijeme taj sustav zastupljen u nizinskim područjima na velikim
stočarskim gospodarstvima. U planinskim se gospodarstvima dobiva samo tekući stajski
gnoj bez stelje jer u tim predjelima nema oranica. Transport stelje u te predjele bi bio ne
samo preskup već, cesto, i nemoguć. Sustav je u svojoj biti vrlo intenzivan i služi
uglavnom za proizvodnju mesa i mlijeka, ali s malim potrebama na mineralnim
gnojivima, jer je osiguran kružni tijek biljnih hraniva. Stočarstvo je intenzivno, obično
2.5 krave po ha. Godišnje se provode dva prihranjivanja travnjaka gnojovkom
razrijeđenom tri do pet puta s vodom. Primjenjuje se oko 130 kg N, 17 kg P i 200 kg K sa
3 000 kg organske tvari po ha. Pokusi u Švicarskoj su pokazali da učinkovitost dušika iz
gnojovke iznosi samo 50 % od učinkovitosti dušika iz ureje, ali je urin sam za sebe bio
gotovo jednako učinkovit kao ekvivalentne količine mineralnih NPK gnojiva. Švicarski,
ali i naši pokusi pokazali su da se efikasnost fosfora i kalija iz gnojovke izjednačava s
fosforom i kalijem iz mineralnih gnojiva.
Većina je dušika u gnojovki u amonijskom obliku, koji se, budući da je hlapiv,
lako gubi. Gubici su veći što je gnojivo koncentriranije, a vrijeme suše i vjetrovitije.
Razrijeđena gnojovka može se jednoličnije rasporediti nego koncentrirana, gubi se manje
dušika i manja je opasnosti od oštećenja osjetljivih usjeva. Gubitak amonijaka može se,
eventualno, smanjiti dodavanjem superfosfata.
S prijelazom na industrijske oblike proizvodnje u stočarstvu i držanje stoke bez
stelje dobiva se više gnojovke, dakako s određenim prednostima, ali i nedostacima te
vrste gnojiva, što proistječe i iz same definicije gnojovke. Gnojovka je, naime, smjesa
balege, mokraće, sitnih djelića krme, stelje i veće ili m anje količine vode.

24
 Nekoliko je osnovnih podjela gnojovke. Prema proizvodnji i sastavu
razlikuju se sljedeći oblici gnojovke:
1. mokraća razrijeđena vodom ili gnojnica;
2. gnojovka s malim sadržajem balege (mokraća i oko 1/3 balege);
3. gnojovka s velikim sadržajem balege (mokraća i oko 2/3 balege);
4. prava gnojovka (mokraća i sva balega);
5. tjestasti gnoj koji se priprema dodavanjem ili nedodavanjem mokraće ili
gnojnice. Takav se proces naziva razrjeđivanjem gnoja.
Prema načinu dobivanja gnojovka se dijeli na:
1. svježu gnojovku (neprevrela mokraća i svježa balega u tijeku ne više od tri dana);
2. zrelu gnojovku (balega i mokraća se miješaju i podvrgavaju vrenju);
3. gnojovku ispranu iz stelje (mokraća i balega ispire se iz svježeg gnoja, da bi se još
jedanput iskoristila stelja);
Prema stupnju razrjeđenja, razlikuje se:
1. gusta gnojovka (bez dodavanja vode ili s malom količinom vode, do 1/3 od mase
gnojovke);
2. razrijeđena gnojovka (u različitom stupnju jako razrjeđenje vodom);
Gnojovka se priprema i primjenjuje na različite načine, koji su se razvijali zajedno
s tehnikom njezine primjene. Pri spremanju gnojovke bitno se smanjuju poslovi sa
slamom, jer se ona unosi u tlo. Na ležišta stoke u stajama ne stavlja se stelja, već
skupljaju samo kruti i tekući ekskrementi, koji se pri pranju staja miješaju s vodom u
posebnim bazenima prije uporabe. Radnik u staji ne dolazi u izravan dodir s gnojem.
Klice tifusa i paratifusa ugibaju u gnojovci za 1 do 9 dana, što je, među ostalim, vezano
za s prisutnost amonijaka. Mora se, međutim, računati i s potencijalno negativnim
posljedicama primjene gnojovke zbog zagađivanja podzemne vode fekalnim tvarima i
lako topljivim solima.
Pod u stajama je rešetkast, izgrađen od betonskih gredica oko 10 cm širokih i
presvučenih posebnom masom koja smanjuje sklizanje. Razmak između gredica je
otprilike 4 cm. Ako pod nije rešetkast, najčešće je od plastičnih materijala, zatim perlita
ili gumenih madraca. Na njih se stoka brzo privikne. Pri držanju visokomliječnih goveda
korisno je zadržati stelju od slame.

25
 Spremišta (bazeni) za gnojovku nalaze se ispod staje ili izvan nje. Mogu se graditi
kao jame ispod razine tla. Kvadratična, okrugla ili pravokutna su oblika, plića ili dublja.
Iznad razine tla to su okrugli silosi i otvoreni okrugli bazeni.
Teškoće do kojih dolazi pri rukovanju gnojovkom i njezinoj primjeni, te smetnje
za okolno pučanstvo zbog njezina smrada, mogu se izbjeći sustavima kojima se odvaja
kruta tvar od tekuće. Neugodan miris krute tvari je sasvim slab i s njom se može postupati
kao sa stajskim gnojem. Tekući dio sasvim je čist i može se crpsti pomoću sustava za
natapanje. Podaci navedeni u tablici 3. pokazuju koliko se gnojovke može očekivati od
različitih vrsta domaćih životinja.

Tablica 3. Količina ekskremenata od različitih vrsta domaćih životinja

Vrsta domaćih životinja Ukupna količina ekskre- Voda, %
menata, litara/danu
1 mliječna krava teška 500 kg 41 87
1 vol težak 400 kg 27 88
1 svinja teška 50 kg:
pri suhoj hranidbi 4 90
pri tekućoj hranidbi 7 94
pri hranidbi sirutkom 14 98
1 000 kokoši nesilica 114 75
ukupne težine 2 000 kg

Gnojovka se smatra dušično-kalijevim gnojivom. Zapravo, goveđa je gnojovka

bogata kalijem i siromašna fosforom, a u svinjskoj je gnojovci obratno. Gnojovka peradi
bogata je fosforom, uz razmjerno visok sadržaj kalcija i dušika. Stoga je pri doziranju u
goveđoj gnojovci odlučujuće hranivo kalij, u svinjskoj fosfor i bakar, a u gnojovci, ali i
gnoju peradi fosfor i kalij.
Ispiranje nitrata podrijetlom iz gnojovke opterećuje podzemne vode. Drugi oblik
gubitaka dušika iz gnojovci je volatizacija. Dušik se u gnojovki nalazi kao organski vezan
(početni oblici humusa, tijela bakterija) i u mineralnom, pretežno amonijskom obliku. pH
vrijednost gnojovke je oko neutralne točke (6.7 do 7.5). Neposredno nakon primjene
gnojovke po površini tla gubi se plinovita kisela komponenta, a to su ugljična kiselina i
organske kiseline, primjerice, octena i propionska. Zato raste pH vrijednost na 8.0 do 8.5.

26
Što pH-vrijednost više raste prema alkalnoj zoni, to više amonijeva dušika prelazi u
amonijak. Posljedica toga jest njegov gubitak u obliku plina u atmosferu. Volatizaciji
amonijaka pogoduje rast temperature zraka i brzine vjetra. Unošenje gnojovke u tlo
smanjuje gubitke dušika u obliku amonijaka. Gubici amonijaka iz gnojovke uvelike ovise
o svojstvima tla i klimi, što je razlogom velike nesigurnosti u gnojidbi gnojovkom.
Amonijak, kao plin koji odlazi u atmosferu, opet prelazi u amonijev ion (NH4+) i u tom
se obliku vraća oborinama u tlo.
Najpovoljnijom se dozom smatra 20 do 25 m3 gnojovke po hektaru. U ovoj se
količini gnojovke nalazi 80 do 100 kg N, 25 kg P2O5, 200 ili više kg K2O i 48 kg CaO.
Premalo je, dakle, fosfora, a previše kalija, pa stoga treba uravnotežiti omjere tih hraniva
dodavanjem fosfora mineralnim gnojivima. Maksimalne količine goveđe gnojovke ne bi,
ovisno o kulturi, smjele preći 60 do 80 m3/ha za kukuruz, šećernu i krmnu repu, 40 do 60
m3/ha za ozimu pšenicu i ozimi ječam, 40 do 50 m3/ha za ozimu uljanu repicu i jaru
pšenicu, 40 m3/ha za krumpir, 30 do 40 m3/ha za jaru zob i djetelinsko - travne smjese u
godinama punog korištenja, te 50 do 75 m3/ha za travnjake. Za svinjsku gnojovku vrijede
približno 20% manje količine.
Redovita, a pokatkad i prekomjerna primjena gnojovke na travnjacima, ali i na
oraničnim tlima može dovesti do neželjenih posljedica. Naime, zbog obilnih količina
kalija kalcij se ispire zbog antagonizma njihovih iona. Time se smanjuje sadržaj kalcija u
krmi. Šire se neki korovi, osobito divlja mrkva (Daucus carota). Stoga se govori o tzv.
flori gnojovke na travnjacima. Stoka oboljeva od nekih bolesti (lom kosti, spontani
pobačaj, proljev), a kvari se i kakvoća sira. Sadržaj fosfora pri primjeni gnojovke na
travnjacima najbolje je uravnotežiti bazičnim fosfatima, prije svega Thomasovim
fosfatom, u količini 50 do 90 kg P2O5/ha, jer uz fosfor sadrži i fiziološki aktivan kalcij.
Prekomjerna i učestala primjena gnojovke na oraničnim tlima dovodi, među
ostalim, do jake acidifikacije tla sa svim negativnim posljedicama koje odatle proistječu.
Gnojovka se može primijeniti po golom tlu i tlu pod kulturama, ali s određenim oprezom
zbog opasnosti od oštećenja. Štetno je primjenjivati gnojovku po tankom snježnom
pokrovu ispod kojega su usjevi, budući da se zbog volatizacije amonijaka gubi toplina, pa
se usjevi oštećuju zbog hladnoće. Primjeni gnojovke pogoduje mirno, prohladno i

27
oblačno vrijeme, kao i umjereno vlažno tlo, a nije je dobro primjenjivati po jakom suncu i
vjetru. Otopljena biljna hraniva i aktivne tvari mogu biljke odmah usvojiti i iskoristiti.
Kako bi se povećali fertilizacijski i drugi učinci gnojovke, može se prije primjene
tretirati različitim dodacima da se smanji neugodan miris i stvaranje štetnog plina,
regulira njezina mikrobiološka razgradnja, popravi tečenje i homogenizacija, stimulira
bakterijsko vezanje dušika i smanji količina organskog dušika, kao i opasnost od
opekotina od gnojovke, te stimulira biogenost tla. Ti se dodaci proizvode pod različitim
imenima. Sa stajališta zaštite okoliša i smanjenja gubitaka dušika najzanimljiviji su
inhibitori nitrifikacije. Inhibicija, ovisno o temperaturi, traje nekoliko tjedana, što dovodi
do učinkovitijeg djelovanja dušika. Smanjuje se, naime, ispiranje dušika i kontaminacija
vode, jer se usporava proces nitrifikacije, a dušik se zadržava u amonijskom obliku.
Dodavanje živog vapna također je korisna mjera kojom se smanjuje gubitak dušika i
povećava fertilizacijski učinak gnojovke. Učinak se dalje može povećati ako se uza živo
vapno dodaju zeoliti, odnosno zeolitni tuf ili je dovoljno primijeniti zeolite kojima se
smanjuje volatizacija amonijaka.
U intenzivnim stočarskim područjima danas često ima viškova gnojovke, pa se
osnivaju “banke za gnojovku” preko kojih se gnojovka odstupa gospodarstvima s malom
proizvodnjom tog gnojiva. Višak gnojovke može poslužiti i za proizvodnju bioplina.

1.3.1.4. Gnojnica

Gnojnica je mokraća domaćih životinja razgrađena mikroorganizmima,

pomiješana s djelićima balege, stelje, vodom od pranja staja i oborina te iscjetkom s
gnojišta. U spremišta za gnojnicu, u pravilu, mokraća se cijedi iz gnojišta zajedno s
vodom i oborinama, pa gnojnicu najčešće čini samo trećina do polovica mokraće.
Količina mokraće i gnojnice ovisi o vrsti životinja, sadržaju vode u krmi, potrebi
životinja za vodom, količini stelje i načinu držanja stoke. Dnevna količina izlučenog
urina po jednom uvjetnom grlu goveda iznosi 15 L, konja 5 L, svinja 20 do 25 L i ovaca
10 L. U normalnim uvjetima držanja životinja približno polovina količine urina veže se u
stelji i ostaje u stajskom gnoju. Ostatak otječe u jamu za gnojnicu. U ukupnoj količini

28
gnojnice urina ima 30 do 50 %. Smatra se da približno polovina izlučenog urina dolazi u
gnojnicu. Sastav mokraće ovisi o vrsti domaćih životinja i načinu hranidbe (tablica 4).

Tablica 4. Sastav mokraće glavnih vrsta domaćih životinja, %

Vrsta Voda Organska N P2O5 K2O CaO
životinje tvar
govedo 92.5 3.0 1.0 0.10 1.5 tragovi
konj 89.0 7.0 1.2 0.05 1.5 0.15
ovca 87.5 8.0 1.5 0.10 1.8 tragovi
svinja 94.0 2.5 0.5 0.05 1.0 tragovi

U mokraći svih navedenih vrsta domaćih životinja nalaze se i stimulatori rasta.

Mokraća domaćih životinja sadrži lako raspadljive dušične spojeve, prije svega
mokraćevinu (ureju), zatim hipurnu kiselinu, i, u manjim količinama, mokraćnu kiselinu,
kao i spojeve kalija. Mokraća preživača, osobito ovaca, bogatija je dušikom od mokraće
svinja. Gnojnicu je najbolje primjenjivati u proljeće i ljeto, a potom u jesen. Nikako je
nije dobro primjenjivati na smrznuto tlo, a još manje po snijegu zbog istog razloga koji je
već naveden za gnojovku. Primjenu gnojnice trebalo bi uskladiti s početkom rasta biljaka
primijeniti je, dakle u proljeće, jer će se tada postići najveći fertilizacijski učinak.
Uzimajući u obzir sadržaj dušika, gnojnica se može primijeniti pod oranične kulture koje
dobro iskorištavaju lako pristupačan dušik, prije svega pod krmne neleguminozne
kulture. Osobito je pogodna za međuusjeve, jer se hraniva koja su u njoj koriste mnogo
brže nego iz drugih gnojiva. Gnojnicu je vrlo korisno primjenjivati pod oranične kulture,
prvenstveno repu, zeljasto povrće i uljarice, te travnjake i pašnjake. Na travnjacima može
doći do potiskivanja leguminoza i širenja zeljastih korova, osobito maslačka i divlje
mrkve. Nedostatak fosfora u gnojnici, ako joj nije dodan superfosfat, treba korigirati
mineralnim gnojivima. Unošenje gnojnice pod žitarice ne preporučuje se zbog opasnosti
od polijeganja. Na površinama na kojima je izvršena kalcifikacija treba izbjegavati
primjenu gnojnice, jer se lako izravno gubi dušik zbog oslobađanja amonijaka.
Kao kriterij za odmjeravanje količine gnojnice po hektaru služi sadržaj dušika.
Njegova je količina od 20 do 40 kg. Ne preporučuje se veća količina, jer su veći gubici
dušika ispiranjem. Ako sadržaj dušika iznosi 0.2 %, pri količini od 20 kg N/ha treba

29
unijeti u tlo 10 m3, a pri 40 kg N/ha 20 m3. Pri tim količinama gnojnice kalij u tlo se
unosi u optimalnoj količini, a dodatno treba unijeti fosforna gnojiva.
Površinsku primjenu gnojnice najbolje je provesti po oblačnu i mirnu vremenu.
Pri razrjeđivanju gnojnice vodom gubici amonijaka su manji, u skladu sa smanjenom
koncentracijom, a može se primijeniti sustavom kišenja.

1.3.1.5. Kompost

Kompostiranje je mikrobiološka razgradnja u hrpe složenih organskih materijala u

djelomično razgrađene rezidue, koji se nazivaju kompost ili humus. Kompost je, dakle,
smjesa različitih organskih otpadaka gospodarstva, kućanstva, naselja i industrije,
koji se prerađeni radom mikroorganizama i faune koriste kao gnojivo.
Kompostiranje nije uobičajen proces u prirodi, jer obično ne postoje nakupine organskih
materijala koje bi bile podvrgnute razgradnji. Pa i ondje gdje ima nakupina organske tvari
u prirodi, primjerice, pri stagniranju vode ili u hladnim “kiselim” šumama, uvjeti su
daleko od optimalnih za razgradnju rezidua poput onih u dobro održavanoj kompostnoj
hrpi. Proces enzimatske razgradnje organske tvari pomoću mikroorganizama pri
kompostiranju sličan je onome koji se javlja kada su biljni ostaci izloženi razgradnji na
tlu ili u tlu. Pri razgradnji jednostavnijih spojeva oslobađaju se biljna hraniva, dok se
složeniji spojevi razgrađuju mnogo sporije. Zajedničko je svim kompostima to da u njih
proces humifikacije teče do kraja, pa je njihova organska tvar zapravo trajan humus.
U početnoj fazi razgradnje mnogi organski materijali mogu biti štetni ili
nepoželjni ako se izravno unose u tlo. Materijali siromašni dušikom (piljevina, slama)
mogu uzrokovati nedostatak biljci pristupačnog dušika u nekoliko prvih tjedana nagle
razgradnje, jer dušik tla i onaj oslobođen razgradnjom prvenstveno koriste bakterije tla.
Razgradnjom nekih tvari mogu se osloboditi tvari toksične za biljke. I neki drugi
materijali (lišće, iglice četinjača) mogu biti nepodesne ili lošeg fizikalnog stanja. Različiti
otpaci u domaćinstvu i otpaci prehrambene industrije mogu imati neugodan miris ili
sadržati sjemenke korova, uzročnike bolesti, viruse i jaja parazita. Kompostiranjem se
mogu ublažiti mnogi problemi te vrste i organsku tvar učiniti prikladnom za kasnije
unošenje u tlo.

30
 Materijali koji se koriste za proizvodnju komposta s obzirom na proces
humifikacije mogu se, pojednostavljeno, podijeliti na tri skupine. Prvu skupinu čine
teško raspadljive tvari (kosti, perje, dlake, čekinje, rožnate tvari i dr.). U drugu
skupinu spadaju tvari koje imaju sposobnost sorpcije vode i hraniva (zemlja,
pepeo, mulj i dr.). Treću skupinu čine tvari koje potiču raspadanje (fekalije, vapno,
ekskrementi domaćih životinja, mineralna gnojiva itd.).
Postoji još jedna podjela materijala koji se koriste za komercijalnu proizvodnju
komposta, ali i za vlastite potrebe. Prema toj podjeli, u prvu skupinu, kao najčešće
korišteni otpaci, spadaju: lucerna (bogata dušikom), kukuruzni oklasci (male hranidbene
vrijednosti, zahtijevaju sjeckanje), otkosi trava (bogati dušikom i kalijem), širokolisno
lišće (s povoljnim sadržajem hraniva, traži sjeckanje), gnojiva (relativno bogata dušikom
i kalijem), treset (siromašan hranivima, sporo raspadljiv), borove iglice (siromašne
hranivima, sporo razgradljive, sadrže toksične rezidue), piljevina (vrlo siromašna
dušikom, sporo razgradljiva, mogu biti prisutni mnogi toksični rezidui, ovisno o vrsti
drveća), morski korovi (umjerena hraniva vrijednost, bogati kalijem, želatinozne prirode,
visokog saliniteta), tlo (korisno kao izvor hraniva i mikroba, pomaže zadržavanju vode,
dovoljno je 2 do 10 % tla u kompostnoj hrpi, osigurava mikrohraniva), slama (vrlo mali
sadržaj hraniva), korovi (umjereni sadržaj hraniva, treba izbjegavati korove s klijavim
sjemenkama) i sjeckano drvo (nizak sadržaj hraniva, sporo razgradljivo).
Drugu skupinu čine industrijski otpaci u koje spadaju voćni trop (umjerena
biljno-hranidbena vrijednost, sjemenke mogu preživjeti kompostiranje), krvno brašno
(bogato dušikom), ljuske graha (visoki sadržaj hraniva), gradsko smeće (novine bogate
celulozom, mala do osrednja hranidbena vrijednost), otpaci prehrambene industrije
(graška, rajčice, žitarica, povoljna biljno-hranidbena vrijednost, ali mogu sadržati
tehnološke kontaminante), mulj otpadnih voda (dobre biljno-hranidbene vrijednosti,
može sadržati teške metale i antibiotičke kontaminante). Treba izbjegavati osobno,
pojedinačno skupljanje mulja otpadnih voda, jer može sadržavati patogene
mikroorganizme i neke druge otpatke (kožarske industrije, koji mogu sadržati toksičan
krom, industrije šećera, koji su bogati silicijem, i prerade duhana koji su bogati kalijem).
Trećoj skupinu, prema ovoj podjeli, pripadaju tvari koje povećavaju biljno-
hranidbenu vrijednost komposta. To su koštano brašno (dodaje se zbog fosfata, ali se

31
polako raspada, pa je količina oslobođenog fosfora mala), organska gnojiva (male do
umjerene biljno-hranidbene vrijednosti), sirovi fosfati (slabo topljivi), praškasto stijenje
(tinjci i glaukonitni lapor koji se dodaje zbog kalija, stupanj oslobađanja hraniva vrlo
usporen) i pepeo nastao izgaranjem drva (služi kao izvor kalija, kalcija i drugih hraniva,
može dovesti do velikog rasta pH u početnoj fazi, tj. pH 9, pa i 10).
Četvrtu skupine čine tvari koje služe za uklanjanje suvišne kiselosti u koje
spadaju Thomasov fosfat (zbog bazičnog učinka, ali osigurava i biljna hraniva), vapnenac
(osigurava kalcij, efikasniji je kad je usitnjen), dolomit (osim kalcija osigurava i
magnezij, treba ga usitniti) i drvni pepeo (slabiji je od vapnenca, jako bazičan u početku,
može pojačati gubitak NH3 iz bazične otopine).
Praktički, bilo koja organska tvar može se kompostirati, no neke su više, neke
manje pogodne. One manje prikladne treba prije kompostiranja usitniti, a potom dobro
izmiješati s ostalim tvarima. Velike količine tvari siromašnih celulozom, kao otpaci hrane
i urin domaćih životinja, teško je kompostirati, jer one stvaraju veliku masu želatinoznog
anaerobičnog materijala u hrpi. Dodavanjem vlaknastih materijala (piljevine, slame,
usitnjenog papira, lišća, drvnih otpadaka, zrelog biljnog materijala) u želatinoznoj i gustoj
masi popravljaju se uvjeti kompostiranja povišenjem aeracije.
U hrpi za kompostiranje ne smije biti tvari koje se ne razgrađuju, koje su škodljive
za rad mikroorganizama, koje nepovoljno utječu na plodnost tla i koje mogu biti toksične
za biljke i opasne za zdravlje ljudi i domaćih životinja. Toj skupini tvari pripadaju
metalni predmeti, staklo, rezistentne plastične tvari, sredstva za zaštitu bilja, lešine
životinja uginulih od infektivnih bolesti, osjemenjeni korovi itd. Pri kompostiranju
nekih otpadaka mogli bi se pojaviti zdravstveno-higijenski problemi zbog
potencijalne prisutnosti virusa, patogenih mikroorganizama i jajašaca parazita. Čini
se da kompostiranje pogoduje njihovu razvitku. Stoga se pri razgradnji kompost treba
dovoljno ugrijati, tako da su aktivni samo termofilni mikrobi u unutrašnjosti hrpe. Pri
temperaturi blizu 65 do 75 0C većina štetnih patogena ugine za nekoliko dana, ali ne i na
rubovima komposta. Ako je temperatura niža od 55 0C, vrijeme potrebno za uništavanje
patogena produžava se tjednima ili čak mjesecima. Kako su patogeni sigurno nazočni,
kao što to obično biva u mulju otpadnih voda i gradskom smeću, dovoljno visoke

32
temperature kompostiranja i vrijeme kompostiranja bitni su za dobivanje neškodljiva
komposta.
Kompostiranje traži uvjete pogodne za rad mikroorganizama. Proces može biti
aeroban ili anaeroban. Mnogo je brži i manje zaudara ako je aeroban. Pri anaerobnom
kompostiranju može doći do tvorbe za bilje toksičnih organskih kiselina, etilena i drugih
organskih spojeva. Optimalan proces razgradnje zahtijeva održavanje uloženih materijala
u kompostnu hrpu vlažnima i toplima i s dovoljno hraniva za mikroorganizme. Unutar
kompostne hrpe moraju također vladati povoljne temperature dovoljno dugo kako bi se
efikasno uništili patogeni mikoorganizmi. Potpuno uništenje biljnih patogena
kompostiranjem gotovo je nemoguće, jer je vanjski dio kompostne hrpe hladniji od
potrebne temperature za njihovo uništavanje.
Ako je kompostirani materijal siromašan na nekom biljnom hranivu, u kompost
treba unijeti odgovarajući materijal kojim će se taj nedostatak ukloniti. Najčešće se
dodaju dušik, fosfor i kalcij. Moguće ih je osigurati materijalima kakvi su mineralna
gnojiva, leguminoze, stajski gnoj i otpaci klaonica (sušena krv, riblji otpaci, gnojnica),
koji mogu poboljšati kompost. Ipak, danas se otpaci klaonica radije više koriste za
hranidbu životinja nego da se njihova energija troši na mikrobiološku aktivnost u
kompostu.
Voda je ključna za sve enzimatske procese, pa stoga kompost treba održavati
vlažnim kako bi se osigurala brza razgradnja. Za pokrivanje malih kompostnih hrpa mogu
se koristiti plastične ili druge barijere u vrijeme suhih toplih razdoblja. Isušuje li se
kompost lako, zbog čestog miješanja ili okretanja, treba ga polijevati vodom, gnojnicom
ili gnojovkom. Postoje i neki organski materijali koje je bolje izravno unijeti u tlo, jer
prethodnim kompostiranjem ne će dobiti na kakvoći. Ti su materijali bogati hranivima
(mlade leguminozne biljke, većina organskih gnojiva, otpaci povrtnih usjeva) i brzo se
razgrađuju, oslobađajući hraniva. Materijali siromašni biljnim hranivima, tj. oni sa
širokim C:N odnosom, poput piljevine, drvenastih biljaka, slame itd., sporo se razgrađuju,
pa i hraniva koja se oslobode u prvoj fazi razgradnje koriste prije svega organizmi koji
uzrokuju razgradnju. Daljnjom se razgradnjom povećava biljno-hranidbena vrijednost
komposta kontinuiranom mikrobiološkom aktivnošću. Takve je materijale bolje unijeti u
tlo kao potpuno kompostirane.

33
 U početnim etapama kompostiranja, osobito u anaerobnim uvjetima, pri razgradnji
nekih organskih tvari tvore se fitotoksini i neugodni mirisi. Oni se često šire pri
povišenim temperaturama iz kompostne hrpe. Pri unošenju komposta u tlo većina se
toksina i neugodnih mirisa gubi ili bitno smanjuje. Kompostiranjem se ne uklanjaju
tvari poput olova, žive, kadmija, arsena, ciamida, jakih kiselina i drugih
anorganskih tvari, niti one mogu spriječiti potencijalno tvorbu mikotoksina - tvari
koje su toksične za biljke i životinje, a tvore se razgradnjom organske tvari pod
utjecajem gljivica. Proces kompostiranja može dovesti prirodnim putem do stvaranja
teratogenih (uzročnika deformiranja), karcinogenih (uzročnika karcinoma) i drugih
štetnih organskih tvari.

1.4. Zelena gnojidba (sideracija)

Zelena gnojidba jedan je od najučinkovitijih načina povećanja plodnosti tla

unošenjem u tlo nadzemne mase za tu svrhu posebno uzgojenih usjeva. U skladu s
rečenim, unošenje u tlo zelene mase samoniklih usjeva ili korova ne može se smatrati
zelenom gnojidbom, jer je isključen svjesno odabran pristup uzgoja.
Zelenu gnojidbu poznavali su i prakticirali Grci i Kinezi prije Krista, a potom i
Rimljani. Lupina, grašak, grahorica i leća unošeni su u tlo kao zelena gnojidba prije 2000
godina. Veći broj antičkih pisaca pisao je o zelenoj gnojidbi. Sinonim za zelenu gnojidbu
je sideracija. Ona vuče korijen od kulta plodnosti vezanog za zvijezde i Mjesec. Naziv
sideracija dolazi od latinske riječi sidereus, ćto znači “zvjezdan”. Vjerovalo se, naime, da
plodnost s nebeskih tijela prelazi na biljke, a s njih na tlo. Stoga se i usjevi za zelenu
gnojidbu nazivaju sideratima. U svojstvu siderata pretežno se koriste leguminoze.
Stoljećima je u zelenoj gnojidbi bila prisutna empirija, sve dok joj u prošlom stoljeću nije
znanstvene temelje postavio Schultz-Lupitz, sustavno proučavajući zelenu gnojidbu na
pjeskovitim tlima sjeverne Njemačke.
Zelena gnojidba, kao i svaka druga organska gnojidba, višestruko pozitivno
djeluje na svojstva tla i prinos poljoprivrednih kultura. U određenom smislu usjeve koji
se uzgajaju za zelenu gnojidbu treba smatrati pokrovnim usjevima, budući da štite
površinu tla od negativnih abiotskih utjecaja. Zelena se gnojidba prakticira prije svega

34
radi povećanja prinosa usjeva koji nakon nje slijede, ali isto tako i radi poboljšanja
strukture tla. To se postiže povećanjem sadržaja organske tvari u tlu kako bi se
uspostavila ravnoteža s gubicima koji nastaju zbog obrade, sprječavanjem ispiranja
biljnih hraniva u intervalima između dvaju usjeva, povećanjem rezervi dušika u tlu kada
se u tlo unose leguminozni usjevi i mobiliziranjem hraniva u tlu. Unesena svježa
organska tvar u tlo pretežno se sastoji od lako raspadljivih spojeva, tj. celuloze i
hemiceluloze, čime se snažno utječe na biološku aktivnost tla. Na lakšim, pjeskovitim
tlima siderati utječu na zadržavanje vlage i usporavaju odnošenje pijeska, osobito oni
dubljeg korjenova sustava, a na teškim tlima rahle i prožimaju masu tla, usvajaju teže
topljiva hraniva i obogaćuju tlo dušikom, povoljno utječu na ugorenost tla i značajan su
čimbenik pedohigijene tla pri ponovljenom uzgoju istog usjeva ili monokulture.
Razlozi za zelenu gnojidbu su višestruki. U osnovi, svode se na pojačan
“promet” organske tvari u tlu u kojem nema dovoljno humusa, u kojem se
nedovoljno ili se uopće ne primjenjuje stajski gnoj i da se pokrovnim usjevom
siderata zaštiti tlo. Danas, u sklopu organsko-biološke, ali i konvencionalne
poljoprivrede sideracija poprima šire značenje upravo stoga što najvažniji siderati spadaju
u leguminoze, čime bitno pridonose ukupnoj bilanci dušika u tlu. U tom smislu njihova
će uloga biti sve važnija.

1.4.1. Usjevi za zelenu gnojidbu

Broj usjeva za zelenu gnojidbu relativno je velik. Ti usjevi pripadaju različitim

botaničkim porodicama, rašireni su diljem cijelog poljoprivrednog proizvodnog prostora
svijeta i adaptirani su na različite ekološke uvjete. Neki siderati pripadaju divljim i
poludivljim biljkama, koje se uvode u kulturu. Dvije su glavne skupine siderata:
leguminozni i neleguminozni. U leguminozne spadaju lupine (plava, bijela, žuta i
višegodišnja), grahorica, grahor, smiljkita, crvena i bijela djetelina, lucerna,
inkarnatka, bob, grašak, kokotac, soja esparzeta, seradela, krotalaria, lespedeza i
kudzu. U neleguminozne siderate spadaju repice, ogrštica, gorušica, uljana rotkvica,
lihoraps, rauola i facelija, te od žitarica najčešće raž i zob. Dakako, svi navedeni
siderati nemaju istu važnost. Dapače, neke leguminozne usjeve treba prvenstveno koristiti

35
za proizvodnju krme (djetelina i lucerna) ili u druge svrhe (soja), a tek potom kao
siderate. Isto to vrijedi i za neke neleguminozne siderate.
Pri izboru siderata važnu ulogu igra dubina njihova ukorjenjivanja, posebice pri
istodobnoj sjetvi više različitih siderata radi sveobuhvatnijeg prožimanja mase tla.
Navode se stoga podaci o dubini ukorjenjivanja nekih važnijih siderata: maljava
grahorica (Vicia villosa) 30 do 50 cm, obična grahorica (Vicia sativa) 30 do 90 cm,
konjski bob (Vicia faba) 30 do 120 cm, seradela (Ornithopus sativus) 30 do 80 cm,
inkarnatka (Trifolium incarnatum) 30 do 80 cm, lupina žuta (Lupinus luteus) i lupina
bijela (Lupinus albus) 60 do 230 cm, kokotac (Melilotus albus) 110 do 220 cm, crvena
djetelina (Trifolium pratense) 100 do 200 cm, esparzeta (Onobrychis sativa) viće od 200
cm, gorušica (Sinapis alba i Sinapis nigra), repica i ogrštica (Brasica napus i Brasica
rapa oleifera), heljda (Fagopyrum esculentum) i facelija (Phacelia) 80 do 150 cm.
Pri uzgoju je najbolje kombinirati leguminozne i neleguminozne siderate. Time se
postiže veća nadzemna i podzemna masa, te učinkovitije vezanje i korištenje dušika, veća
otpornost prema negativnim abiotskim i biotskim čimbenicima, te bolja prilagodba na
vladajuće stanišne uvjete. Na izbor siderata, a samim time i na uspjeh sideracije u
najvećoj mjeri utječu klima, tlo i sustav biljne proizvodnje.
Sa stajališta klime najvažniji su vladajući hidrotermički odnosi, unutar njih
osobito količina i distribucija oborina, te dužina vegetacijskog razdoblja, budući da se
siderati siju prvenstveno kao vremenski interpolirani usjevi. Stoga dovoljno dugo, vlažno
i toplo vegetacijsko razdoblje omogućuje nesmetan uzgoj siderata. Nedostatak oborina
može se podmiriti natapanjem. Minimalnom se smatra godišnja količina od 500,
eventualno 600 mm, ovisno o evaporaciji. Ispod tih vrijednosti nema dovoljno vode za
ekonomski isplativi uzgoj siderata ako se ne provodi natapanje.
Glede tla, postoje određene razlike između pojedinih siderata, premda srednje
teška tla, povoljne reakcije, dobro opskrbljena humusom i kalcijem odgovaraju svim
sideratima. Na teškim tlima dobro uspijevaju stočni grašak, bob, grahor i bijela djetelina,
a na laganim seradela, žuta lupina i heljda. Usto, lupine, bob, heljda i gorušica imaju
veliku sposobnost usvajanja teško topljivih fosfata, čak 60 % iz sirovih fosfata u
usporedbi sa superfosfatom.

36
 Zapravo, za izbor siderata presudan je sustav biljne proizvodnje, koji
istodobno obuhvaća proizvodno-ekonomsku i ekološku komponentu uzgoja bilja.
Ako tek treba uspostaviti određeni sustav biljne proizvodnje, u početnoj fazi siderati
mogu tijekom čitavog vegetacijskog razdoblja zauzeti proizvodne površine, to prije ako
je na proizvodnim površinama nužna “pasaža” tla svježom organskom tvari. U tom se
slučaju siderati uzgajaju kao glavni usjevi. U svim ostalim slučajevima, dakle kada već
postoji sustav biljne proizvodnje, siderate treba vremenski i prostorno interpolirati
između glavnih oraničnih kultura, a u nasadima drvenastih kultura uvijek kao podusjev,
ako se ne prakticira trajno ili povremeno zatravljivanje tih površina.

1.5. Primjena kompleksnih mineralnih gnojiva sa dva biljna hraniva ili više njih

Kompleksna ili složena gnojiva sadrže dva ili sva tri glavna biljna hraniva, tj.
dušik, fosfor i kalij. Neka se dobivaju jednostavnim miješanjem pojedinačnih gnojiva, pa
im odatle i naziv miješana gnojiva. Danas, međutim, u proizvodnji gnojiva sa dva biljna
hraniva ili više njih prevladavaju složeni tehnološki postupci temeljeni na kompleksnim
kemijskim reakcijama u kojima se, među ostalim, na sirove fosfate djeluje kiselinom,
zatim se uvodi amonijak i na kraju se uvode kalijeve soli, pa se gnojiva tako proizvedena
nazivaju kompleksnim ili složenim gnojivima. Tim se postupcima dobivaju koncentrirana
gnojiva. Ta gnojiva, uz dušik, fosfor i kalij, mogu sadržati i druga makrohraniva i
mikroelemente, stimulatore rasta i pesticide. Dobivaju se većinom od
visokokoncentriranih tekućina kao što je superfosforna kiselina i amonijak, što rezultira
gnojivima s visokom koncentracijom hraniva. Većina smjesa su dušično-fosforne i mogu
se miješati s prirodnim kalijevim solima (KCl, K2SO4) radi dobivanja gnojiva različite
koncentracije. Mineralna gnojiva sa dva ili tri glavna hraniva označavaju se brojevima
odnosno formulacijama koje označavaju sadržaj aktivne tvari. Brojevi dolaze u sukcesiji
N-P-K, a ako nekog hraniva nema, na to se mjesto stavlja 0. Gnojivo 8-16-22 formulacija
je koja sadrži 8 % dušika, 16 % fosfora i 22 % kalija, odnosno ukupno 46 % aktivne tvari,
a ostatak čini punilo ili balast. Koncentracije kompleksnih gnojiva postaju svake godine
sve veće, no i u tom smislu postoje ograničenja, ovisno o upotrijebljenoj sirovini. Gnojiva
mogu sadržati sve sastojke od pet sastojaka: 1. nosače N, P2O5, K2O i druge poželjne

37
sastojke, npr. sulfate, 2. kondicionare (smanjuju zgrudavanje), uključujući čestice koje
navlače vlagu i odjeljivanje, kao što su vermikulit i organski otpaci dodani
negranuliranim (praškastim) materijalima te agensi za presvlačenje, poput dijatomejske
zemlje, ulja, plastike i voskova za održavanje povoljnijih tekućih sastojaka granuliranih
gnojiva, 3. neutralizatore aciditeta, prvenstveno dolomitni vapnenac, 4. punila, poput
pijeska, da bi se postigla tražena težina (većina današnjih gnojiva ne sadrži punila u
znatnijim količinama) i 5. dodatne materijale za specijalna gnojiva, poput
mikroelemenata, insekticida, fungicida i pesticida.
Većina kompleksnih gnojiva namijenjena je određenim tlima i kulturama, pa će,
dosljedno tome, svojstva tla i potrebe kultura uvelike pripomoći u odabiru određene
formulacije gnojiva. Sve bi se formulacije gnojiva mogle, sukladno zastupljenosti dušika,
fosfora i kalija, podijeliti u sljedećih sedam skupina: formulacije opće namjene s
jednakim udjelom dušika, fosfora i kalija, formulacije s visokim i niskim sadržajem
dušika, formulacije s visokim i niskim sadržajem fosfora, formulacije s visokim i niskim
sadržajem kalija, formulacije s fosforom i kalijem, formulacije s dušikom i kalijem i, na
kraju, formulacije s fosforom i dušikom. Tako široki spektar različitih formulacija
kompleksnih gnojiva, uz promjenljive međusobne odnose glavnih hraniva, omogućuje
nesmetani izbor gnojiva za specifične prilike svakoga gospodarstva. Dakako, njihovu
primjenu treba promatrati u sklopu ostalih agrotehničkih zahvata, ekoloških uvjeta i
sustava biljne proizvodnje. Tome su u određenom smislu prilagođene i formulacije
kompleksnih gnojiva koje proizvodi naša domaća industrija. Inače, nekoliko je
tehnoloških postupaka za dobivanje kompleksnih gnojiva koji se koriste u Europi.
Kompleksna se gnojiva u osnovi mogu razvrstati na dvije temeljne skupine: 1.
kompleksna mineralna gnojiva srednje koncentracije hraniva i 2. kompleksna
mineralna gnojiva visoke koncentracije hraniva. U prvu skupinu pripadaju gnojiva
sljedećih formulacija: 7-14-21S, 8-16-24, 13-10-12, 13-13-21, 15-15-15, i 20-10-10, a u
drugu: 5-20-30S, 8-26-26, 6-18-36, 10-30-20, 7-20-30, 15-15-15 i 7-20-30+0.5 %B.
Za gnojiva visoke koncentracije hraniva, tj. druge skupine, svojstveno je da,
unatoč različitim odnosima hraniva, imaju slična kemijska svojstva. Dušik je u
amonijskom obliku, fosfor je vodotopljiv, a kalij je u obliku kalijeva klorida, osim NPK
gnojiva 5-20-30S, u kojemu je kalij u sulfatnom obliku. Namijenjena su prvenstveno

38
osnovnoj gnojidbi, unutar nje posebno melioracijskoj. Izuzetak čini NPK 15-15-15. To je
gnojivo koje se prvenstveno koristi za proljetnu gnojidbu travnjaka, a u ekstenzivnoj
poljoprivredi čini osnovno gnojivo. Temeljne se značajke gnojiva ove skupine mogu
utvrditi na osnovi gnojiva formulacije 15-20-30 ili 8-26-26.
U načelu, u osnovnoj se obradi tla primjenjuju formulacije s naglaskom na
fosforu i kaliju, do određene mjere i pri predsjetvenoj obradi tla, iako je u ovom slučaju
moguća primjena formulacija s izjednačenim sadržajem svih triju glavnih hraniva. U
startnoj gnojidbi izravno za sjetvu koriste se i formulacije s jednakim sadržajem
dušika, fosfora i kalija, a u prihranjivanju se koriste formulacije s naglaskom na
dušiku. Te su formulacije važne za Europu, ali ne i za SAD, u kojem se tri četvrtine
dušika podmiruju primjenom pojedinačnih gnojiva, velikim dijelom tekućih.
S praktičnog motrišta važno je naglasiti da nema razlike u djelovanju kompleksnih
i pojedinačnih gnojiva ako su hraniva u istim kemijskim oblicima i u istoj količini, što je
povezano i s količinom “balasta”. Razlike u djelovanju nastaju ako je isto hranivo u
različitim kemijskim spojevima. Kada se na sirove fosfate djeluje dušičnom kiselinom,
dobivaju se kalcijevi ortofosfati, pretežno dikalcijev ortofosfat. Ortofosfati su
najpovoljniji oblik fosfora za biljke, ali se s takvim gnojivima ne mogu postići visoke
koncentracije. Ako tehnološku osnovu čine amonijevi fosfati, polifosfati i metafosfati,
koncentracija hraniva mnogo je veća, pa se, dosljedno tome, smanjuje “balast”.
Amonfosfati se prema učinkovitosti izjednačuju s kalcijevim ortofosfatima povoljne
topljivost. Kalijev metafosfat, koji se sastoji od više kondenziranih polifosfata, teško se
otapa u vodi, pa je nužna prethodna hidroliza, koja ovisi o vlazi. Stoga će u suhim
uvjetima sva fosforna gnojiva koja moraju biti podvrgnuta hidrolizi djelovati ponešto
slabije od onih koja već sadrže ortofosfate. Pri povoljnim uvjetima vlaženja djelovanje
pojedinačnih i kompleksnih gnojiva u širokom se prosjeku izjednačava.

1.5.1. Tekuća gnojiva

Pojam tekuća gnojiva odnosi se na vodene otopine i suspenzije krutih mineralnih

gnojiva i otopine amonijaka u vodi. Djelovanje tekućih gnojiva neovisno je o vlazi tla, a
usvajanje hraniva približava se optimumu, pa se time povećava i učinkovitost gnojidbe.

39
Mogu se primijeniti kao sastavni dio natapanja ili folijarno, dakako, mnogo preciznije
nego kruta gnojiva, osobito injektorima u tlo pod tlakom na ona mjesta gdje su
najpotrebnija. Lakše rukovanje i manji utrošak rada pridonose sve široj primjeni vodenih
solucija krutih gnojiva. Dok su anhidridni i aqua amonijak jeftiniji od ekvivalentnih
krutih gnojiva, tekuća kompleksna gnojiva obično su skuplja od ekvivalentne količine
krutih gnojiva po jedinici hraniva. U otopine i suspenzije gnojiva mogu se nesmetano
dodati mikroelementi i pesticidi.

1.6. Načini primjene mineralnih gnojiva

Prije nego što se iznesu pojedini načini, odnosno tehnike primjene mineralnih
gnojiva, treba naglasiti da se primjena gnojiva usklađuje s agrotehničkim fazama uzgoja
kulturnih biljaka. Agrotehničke se faze dijele na osnovnu obradu tla, dopunsku obradu
tla, sjetvu ili sadnju i njegu kultura. Dakle, analogno obradi tla, i gnojidba se dijeli na
osnovnu i dopunsku, no, pritom se dopunska gnojidba proteže sve do njege kultura. U
agrotehničkoj fazi osnovne obrade tla provodi se osnovna gnojidba u kojoj se gnojiva
unose odnosno miješaju s masom obrađenog tla do dubine mehaničkog zahvata u tlo. U
fazi dopunske obrade tla provodi se dopunska gnojidba, kada se gnojiva polažu do dubine
sjetvenog sloja. U agrotehničkoj fazi sjetve, odnosno sadnje, gnojiva se polažu u blizini
sjemena, odnosno sadnog materijala. I taj oblik gnojidbe u širem je smislu sastavni dio
dopunske gnojidbe, a pobliže se označava kao startna gnojidba. Namjena je te gnojidbe
osigurati gotove oblike biljne hrane u početnim fazama razvitka biljaka. I, napokon,
gnojiva se prilikom njege kultura polažu u tlo između redova biljaka, primjenjuju širom
po površini, prskaju po biljkama i dodaju vodi za natapanje.
Više je načina, odnosno metoda, primjene mineralnih gnojiva dosljedno
agrotehničkoj fazi uzgoja kultura i tehničkim rješenjima.

1.6.1. Ručna primjena mineralnih gnojiva

Ručna je gnojidba, dakako, najekstenzivniji način gnojidbe, pri kojem se gnojiva

rasipaju ručno širom. Kakvoća rada uvelike ovisi o fizičkom stanju gnojiva,

40
meteorološkim uvjetima i vještini onoga koji rasipa gnojiva, a radni je učinak ograničen
(3 do 4 ha na dan). Ručno se mineralna gnojiva mogu primijeniti oko biljaka, u otvorene
jarke za sadnju i jamice. Osim krutih gnojiva, ručno se mogu primjenjivati i tekuća
gnojiva, odnosno vodene solucije čvrstih gnojiva bez tlaka zalijevanjem iz posuda.

1.6.2. Mehanička primjena mineralnih gnojiva

Mehaničkim se putem mogu primijeniti mineralna gnojiva u sva tri agregatna

stanja. Čvrsta gnojiva rasipaju se strojevima rasipačima jednolično širom iznad površine
tla prije sjetve odnosno sadnje. Za rasipanje strojem širom najprikladnija su granulirana
gnojiva. Danas postoji velik broj konstrukcija rasipača mineralnih gnojiva širokog radnog
zahvata, različite nosivosti i različite brzine kretanja, ovisno o snazi traktora koji ih vuče.
Unutar pneumatske skupine rasipača postoji široki spektar strojeva koji rasipaju gnojiva
zračnim strujama kroz različite oblike cijevi. Širina razbacivanja može se mijenjati.
Drugu skupinu čine rasipači koji se temelje na valjcima, lancima itd., a treću skupinu
rotirajući diskosni tipovi. Osobito velik radni učinak imaju centrifugalni rasipači, ali i sve
druge suvremene konstrukcije. Gnojivo se rasipačima rasipa širom po golom tlu, pa se
nakon toga u tlo unosi različitim zahvatima obrade, najčešće oranjem pri osnovnoj obradi
tla, te različitim diskosnim, rotacijskim i drugim oruđima u predsjetvenoj pripremi tla.
Osim rasipačima širom, gnojiva se mogu mehaničkim putem primijeniti i na
različite druge načine (folijarno, injektorima u tlo i pod koru stabla, iz zraka i
fertirigacijom itd.). Mehaničkim putem gnojiva se mogu primijeniti i lokalno zajedno sa
zahvatima primarne i sekundarne obrade tla (plošne i u vrijeme vegetacije), neovisno o
obradi tla, te istodobno sa sjetvom i sadnjom. U vrijeme osnovne obrade čvrsta se
mineralna gnojiva unose u tlo plugovima i podrivačima koji nose depozitore. Pri oranju
gnojiva se lokalno unose na dno brazde, a podrivačima u nekoliko slojeva, ovisno o
konstrukciji, dok pri sekundarnoj obradi depozitore nose kultivatori za plošnu obradu.
Ima, dakako, i novijih konstrukcijskih rješenja.
U vrijeme osnovne i dopunske obrade tla pretežno se primjenjuju fosforna i
kalijeva gnojiva, a od dušičnih gnojiva amonijska i amidna. Pri njezi kultura čvrsta se
gnojiva, bilo kompleksna, bilo pojedinačna, polažu lokalno kultivatorima za međurednu

41
obradu tla, ovisno o razvitku usjeva, bliže i plitko u početnim fazama, dalje od biljke i
dublje u kasnijim fazama, čime se izbjegava oštećenje djelatnog korijenja i potiče rast
korijena u dubinu. Taj način gnojidbe, ako se ne provodi kvalitetno, krije mnoge
opasnosti.
Gnojiva se, u pravilu, čvrsta, kompleksna, mogu primijeniti lokalno, izravno pri
samoj sjetvi kombiniranim sijačicama (startna gnojidba), odnosno vodene otopine čvrstih
gnojiva strojevima sadilicama pri sadnji. Omjer glavnih hraniva u kompleksnim
gnojivima za tu je namjenu izjednačen (1:1:1). Gnojiva se u tlo unose posebnom cijevi
odvojeno od sjemena, a polažu se ispod, iznad, ispod i sa strane sjemena, te s jedne i
druge strane sjemena. Pri startnoj gnojidbi u tlo se unosi 10 do 15 % od ukupno planirane
količine gnojiva za neku kulturu. Ako u sjetvenom sloju ima manje aktivnih hraniva i ako
uvjeti za klijanje i nicanje nisu povoljni, učinkovitost se startne gnojidbe povećava.
Koncentracija je vodene otopine čvrstih gnojiva pri sadnji presadnica strojevima, ovisno
o kulturi, od 0.5 do 4 %.

1.6.3. Folijarna gnojidba

Određene količine hraniva koja su u gnojivima topljivim u vodi mogu se

primijeniti izravno preko lišća. Hraniva moraju prodrijeti u kutikulu lista ili puči, a zatim
ući u stanice. Hraniva usvojena lišćem, tzv. pektinskom vezom u kutinu kutikule prolaze
dalje kroz biljku floemom. Hraniva primljena nadzemnim organima skupljaju se u
mladim listovima, vrhu korijena i drugdje, tj. tamo gdje je rast najintenzivniji. Sorpcija
hraniva to je veća što je lišće mlađe i što je vlaženje kvalitetnije. Folijarnu primjenu treba
izbjegavati kada je prevruće, za vrijeme jakih vjetrova i u vrijeme mrazova. Idealno je
oblačno i mirno vrijeme. Folijarna gnojidba omogućuje brže korištenje hraniva i
uklanjanje uočenih znakova deficijencije u mnogo kraćem vremenu nego što bi to bilo
moguće preko tla, iako katkad translokacija hraniva folijarnim putem nije dovoljno brza.
Međutim, reakcija je često samo prolazna. Preduvjet za uspješnu folijarnu gnojidbu je
dovoljno velika lisna masa koja je još u porastu, a izmjena tvari u stanici intenzivna.
Folijarnom gnojidbom može se podmiriti približno 1/3 ukupne količine hraniva potrebnih
nekoj kulturi, premda ima drukčijih primjera kada se folijarnim putem osigurava glavnina

42
biljci potrebnih hraniva, osobito ako je jače izražen problem štetne fiksacije hraniva u tlu.
Folijarna ishrana može imati posebno značenje u arktičkim područjima u kojima stalni
mraz usporava oslobađanje hraniva iz biljnih ostataka, razvitak korijena i sorpciju
hraniva. Taj bi zahvat, eventualno, mogao biti koristan usjevima koji se rano siju u
umjerenom klimatu, a može se uvijek povezati s primjenom insekticida i fungicida.
Folijarna gnojidba najuspješnije se koristi u primjeni mikroelemenata, dakako u
vrlo malim koncentracijama (0.1 %). Najveća teškoća u osiguranju dušika, fosfora i kalija
folijarnim prskanjem je primjena odgovarajućih količina bez ozbiljnije paleži lišća i bez
neopravdano velike količine otopine ili brojnih prskanja. Ipak, folijarno prskanje izvrsna
je dopuna primjeni glavnih hraniva preko tla. Ureja je najprikladnije dušično gnojivo za
folijarnu primjenu. Najtopljivija je i biljka je izravno i brzo usvaja, ne ostavlja presvlake
na lišću, može se miješati gotovo sa svim sredstvima za zaštitu bilja. U širokom prosjeku
koncentracije makrohraniva mogu biti od 0.3 do nekoliko postotaka. Pokatkad
koncentracije mogu biti vrlo visoke, npr. ureje do 30 % za folijarno prskanje strnih
žitarica. Ustanovljeno je da duhan bolje koristi amidni dušik ureje noću ili kada su
epidermalne dlačice oštećene.

1.6.4. Fertirigacija

Primjena gnojiva zajedno s vodom za natapanje dobro je poznata već otprije.

Danas se u vodu za natapanje uvodi anhidridni amonijak i druga čvrsta gnojiva. Taj
postupak može osigurati jednakomjernu raspodjelu, ali često se to ne postiže. Stvarni
problemi mogu nastati u određenim uvjetima i pri primjeni manjih količina biljnih
hraniva. Pri natapanju u redove (u brazdu) velika količina hraniva može se istaložiti blizu
izljeva. Pri irigaciji prskanjem umjetnom kišom, hraniva padaju zajedno s vodom.
Fertirigacija omogućuje gnojidbu tijekom vegetacijskog razdoblja prema fazama razvitka
biljaka, kada traktori ne mogu prelaziti preko polja zbog visokih usjeva, gustog sklopa ili
uskih redova uz veliku uštedu. Fertirigacija je vrsta natapanja dodavanjem gnojiva, pri
čemu je natapanje u prvom planu. Ona omogućuju maksimalnu učinkovitost biljnih
hraniva koja izravno ulaze u zonu korijenova sustava. Najprikladnija za fertirigaciju su

43
tekuća gnojiva, a od krutih to je ureja, amonijev nitrat i diamonijev fosfat. U 100 L vode
pri temperaturi 20 C otapaju se 122 kg kalcijeva nitrata, 88 kg natrijeva nitrata, 73 kg
amonijeva sulfata, 104 kg ureje, 66 kg diamonijeva fosfata, 34 kg kalijeva klorida i 11 kg
kalijeva sulfata.

1.6.5. Aerognojidba

Gnojidbom iz zraka mogu se vrlo uspješno primijeniti kruta i tekuća gnojiva

odnosno vodene otopine čvrstih gnojiva, a sa stajališta vrsnoće ona ispunjava sve
potrebne zahtjeve, čak i onda kada se primjenjuju male količine krutih gnojiva ili vodenih
otopina. Gnojidba iz zraka ima apsolutnu prednost na izraženom reljefu na kojem je
gnojidba sa zemlje otežana ili čak nemoguća, ali i na ravnom reljefu ako je tlo mokro ili
ako se usjevi gaze. Gnojiva se mogu primijeniti u bilo koje vrijeme vegetacije biljaka bez
opasnosti oštećenja. Pri gnojenju ribnjaka i kaseta za uzgoj riže aerognojidba je vrlo
prikladan način gnojidbe. Radni učinak aerognojidbe je vrlo velik. Jedan zrakoplov može
na dan pognojiti 200 do 300 ha, čime se postižu velike uštede u živom radu i radu
strojevima, to više što se aerognojidba može uspješno povezati s primjenom pesticida, pa
i sa sjetvom, npr., trava.
Premda je u nas u posljednje vrijeme aerognojidba u priličnoj mjeri potisnuta,
dakako, ponajprije u vezi s prihranjivanjem žitarica suvremenim rasipačima mineralnih
gnojiva, ona ipak zaslužuje određenu pozornost, to više što je na velikim kompleksima
razvijenog reljefa gotovo nezamjenljiva. Pri postojećoj veličini obiteljskih gospodarstava
ona je i upitna. Za aerognojidbu se koriste laki, trenažni zrakoplovi i helikopteri. Za
zrakoplove su prikladne velike površine iste kulture i ravan do slabo valovit reljef, a
helikopteri su prikladniji za manje površine nepravilna oblika, izraženog reljefa i za
drvenaste kulture. Iz helikoptera se mogu ravnomjernije rasporediti kruta gnojiva i
vodene otopine nego iz zrakoplova. Nosivost letjelica je od 300 do 800 kg gnojiva.
Letjelice s nosivosti manjom od 300 kg nisu rentabilne, a većom od 800 kg preteške su za
manevriranje. Aparati za izbacivanje čvrstih gnojiva ili vodenih solucija moraju
besprijekorno funkcionirati.

44
 1.7. Čimbenici koji utječu na doziranje mineralnih gnojiva

Razina biljnih hraniva u nekom poljoprivrednom tlu pod utjecajem je

unutarnjih i vanjskih čimbenika. Unutarnji se prvenstveno svode na geološku i
organsku zalihu, sadržaj biljci pristupačnih hraniva, izmjenu iona, te ascedentne i
descedentne tijekove hraniva. Vanjski, pak, čimbenici vezani su prvenstveno za
načine korištenja tla, tj. sustave obrade i gnojidbe, s jedne strane, i sustave biljne
proizvodnje, s druge strane. Jedni i drugi u svom izravnom zasebnom utjecaju na stanje
biljnih hraniva u tlu djeluju također s većim ili manjim stupnjem interakcije. Budući da se
razina biljnih hraniva u tlu nalazi u funkciji većeg broja čimbenika, sasvim se logično
može očekivati da je i gnojidba manje-više u funkciji tih istih čimbenika, ali i šire od
toga. Ipak, organska se gnojiva u širokoj proizvodnoj praksi doziraju pretežno
empirijski, pri čemu, dakako, ne bi trebalo zanemariti znanstvene spoznaje, kao ni
specifične ekološke, ekonomske i druge parametre, dok mineralna gnojiva kao vrlo
koncentrirane sintetičke kemijske tvari treba dozirati prema većem broju drugih kriterija
kako bi se postigao što povoljniji fertilizacijski učinak na tlo i biljku, te što povoljnija
ekonomska učinkovitost. Konkretno, na doziranje mineralnih gnojiva prvenstveno utječu
oba stanišna čimbenika, tj. tlo i klima, zatim sustav obrade tla zajedno s prakticiranom
organskom gnojidbom, nadalje sustav biljne proizvodnje, a unutar njega posebice
zastupljenost leguminoza, te biološka svojstva i potencijal rodnosti kultura i, napokon,
ekonomski čimbenici, koji se očituju visinom ulaganja u uzgoj kultura, cijenom gnojiva i
cijenom proizvedenih plodina. Razumljivo je da je sve te čimbenike vrlo teško dovesti u
optimalne međusobne odnose. Tome, ipak, treba težiti ne samo zbog što veće ekonomske
učinkovitosti već i ekološki razlozi sve više izbijaju u prvi plan.
Koeficijent iskorištenja primijenjenih gnojiva od strane biljaka služi danas kao
pokazatelj njihove fertilizacijske učinkovitosti. Premda koeficijent iskorištenja od strane
usjeva može iznositi 30 do 70 % primijenjenog dušika, 10 do 30 % primijenjenog fosfora
i 50 do 80 % primijenjenog kalija, učinkovitost svake konkretne gnojidbe ovisi prije
svega o interakciji vode i gnojiva, korijenovu sustavu biljaka i načinu primjene. Gnojidba
za maksimalne prinose malokad će rezultirati maksimalnim profitom. S povećanjem

45
primijenjene količine smanjuje se učinkovitost gnojiva. Optimalna učinkovitost
gnojiva za neku kulturu postiže se primjenom primjerene količine odgovarajućeg
gnojiva na određenu površinu u pravo vrijeme.

2. POPRAVLJANJE KISELIH I ALKALNIH TALA

Kisela i alkalna tla u svom izvornom obliku zbog nepovoljne reakcije nisu
prikladna za uzgoj većine poljoprivrednih kultura. U praksi je stoga potrebno poduzimati
određene mjere radi njihova popravka. S obzirom na veliku zastupljenost kiselih tala u
našoj zemlji, veća se pozornost pridaje melioraciji tih tala, ali se upozorava i na osnovne
pravce korekcije nepovoljne reakcije alkalnih tala.

2.1. Kalcifikacija, kalcizacija, vapnjenje kiselih tala

Kalcifikacija, kalcizacija i vapnjenje su sinonimi za dodavanje raznih vapnenih

materijala tlima s kiselom reakcijom (pH <6,5). Na žalost, ovakvih tala u Republici
Hrvatskoj je jako puno, osobito u panonskom dijelu naše Domovine. Riječ je o
pseudoglejima («praulji»), lesiviranim i ostalim tlima u kojima je utvrđena kisela reakcija
tla. Pretpostavlja se da u najrazvijenijem poljoprivrednom dijelu RH – Panonskoj regiji, u
kojoj se uzgaja i proizvodi više od 80% poljoprivrednih sirovina i prerađevina, tala s
povećanom kiselosti, odnosno tala na kojima je u nekom obliku potrebito provesti
kalcifikaciju ima preko 70%. Bez obzira da li govorili o konvencionalnoj – intenzivnoj
ili bilo kom obliku ekološke poljoprivrede kalcifikacija je zahvat koji pristalice oba
navedena vida poljoprivrede preporučaju kao obvezan zahvat.

2.2. Reakcija tla

Prije no što počnemo govoriti o problemima kiselih tala potrebito je da se
upoznamo sa temeljnim počelima vrijednosti reakcije tla. U najkraćim crtama riječ je o
odnosu vodikovih (H+) koji su nositelji kisele odnosno hidroksilnih (OH-) iona koji su
nositelji alkalne (lužnate) reakcije tla. Ako u tlu prevladavaju vodikovi ioni riječ je o
kiseloj reakciji odnosno ako prevladavaju hidroksilni ioni tada je reakcija tla lužnata. U

46
slučaju podjednake zastupljenosti u tlu ovih iona reakciji tla je neutralna. Koncentracija
vodikovih iona u tlu se izražava vrijednošću pH, vrijednosti pH manje od 7 označavaju
kiselu reakciju, dok pH vrijednosti veće od 7 označavaju alkalnu (lužnatu) reakciju tla. U
narednoj tablici prikazana je skala za determiniranje vrijednosti reakcije tla.

Tablica 5. Skala za determiniranje reakcije tla

Reakcija tla Vrijednost pH
Izrazito kisela < 5.0
Kisela 5.1– 5.5
Srednje kisela 5.6 – 6.0
Slabo kisela 6.1 – 6.5
Neutralna 6.6 – 7.3
Slabo lužnata 7.4 – 7.8
Srednje lužnata 7.9 – 8.4
Lužnata 8.5 – 9.0
Izrazito lužnata >9.0

2.3. Utjecaj kiselosti tla na biljku

Opće je poznato da se život biljaka odvija u određenim vrijednostima reakcije tla.

Većina kulturnih biljaka najbolje se razvijaju pri slabo kiseloj ili neutralnoj reakciji.
Povećana kiselost otopine tla ne samo da priječi razvoj korijena već djeluje negativno na
njegove fizikalno-kemijska značajke, na razvoj mase korijena, a samim time i njegovu
probojnost, zbog čega biljke slabije koriste hraniva iz tla i gnojiva. Biljke su
najosjetljivije na kiselost tla na početku rasta, odmah nakon klijanja. Optimalna reakcija
tla za razne poljoprivredne usjeve prikazana je u tablici 6.

47
Tablica 6. Odnos nekih poljoprivrednih kultura prema reakciji tla
Ratarski i krmni usjevi Optimalni pH Industrijski i povrtni usjevi Optimalni pH
Kukuruz 6.5 – 7.0 Šećerna repa 6.8 – 7.5
Pšenica 6.5 – 7.3 Krmna repa 5.0 – 5.5
Ječam 6.5 – 7.0 Lan 6.3 – 7.0
Raž 5.5 – 6.0 Konoplja 6.0 – 6.5
Zob 5.5 – 6.0 Grašak 6.0 – 7.0
Djeteline 6.0 – 7.0 Krumpir 5.0 – 5.5
Lucerna 7.0 – 7.8 Kupus 6.7 – 7.4
Lupina 4.5 – 5.8 Rajčica 6.2 – 6.5

Iz tablice 6 vidljivo je da su neke kulture, poput šećerne repe i lucerne vrlo osjetljive na
kiselost tla. Po njihovu lošem rastu i razvitku ili kad usjev propada na manjoj ili većoj
površini često se može uočiti da je tlo kiselo. Pšenica i ječam su također osjetljivi na
suvišnu kiselost tla. Raž i zob većinom nisu osjetljive na stupanj kiselosti koji susrećemo
u oraničnim tlima. Većina oraničnih kultura može se uspješno uzgajati pri pH 6.5.
Međutim, šećerna repa, lucerna i druge osjetljive kulture mogu propasti već pri pH-
vrijednosti 5.5 ili nižoj. Mnogi su usjevi osjetljivi na pH 5.0. Pri pH 4 tla su vrlo kisela,
pa čak i kulture tolerantne na povećanu kiselost tla, npr. krumpir i zob, mogu propasti ili
će se slabije razvijati. Moramo naglasiti da postoje i razlike koje se pojavljuju između
pojedinih varijeteta odnosno kultivara i hibrida unutar iste vrste, ali one ne prelaze
navedene vrijednosti u tablici 6. Uzgoj kultivara usjeva u nepovoljnim uvjetima reakcije
tla (npr. pšenice i ječma u kiseloj ili lužnatoj reakciji) je vrlo zastupljena problematika u
istraživanjima vezanim uz genetski modificirane biljke.

2.4. Uloga kalcija u tlu

Opće je poznato da kalcij ima dvostruku funkciju u tlu. On je u prvom redu
esencijalno biljno hranjivo, ali količine koje iznose pojedini usjevi nisu velike. Ako
kalcijevi ioni izgubljeni kroz iznošenje pojedinim usjevima ili ispiranjem nisu
nadomješteni, pozitivno nabijeni vodikovi ioni zauzimaju njihovo mjesto i zakiseljuju tlo
pa njegov pH pada ispod neutralne točke. Ukoliko se proces ne zaustavi kalcifikacijom,

48
pH konačno može pasti gotovo do 4 i s povećanjem aciditeta dolazi do narednih
nepoželjnih promjena u tlu:
1. kvari se struktura težih (glinasto-ilovastih) tala – dolazi do stvaranja pokorice tla na što
su izrazito osjetljivi usjevi u stadiju nicanja. U ovom slučaju dolazi do ispiranja
“lesivaže” čestica gline u dublje horizonte tla gdje se formira zbijeniji horizont koji
će u budućnosti priječiti procjeđivanje vode, a samim time i njeno duže zadržavanje
na površini što će se i na ovaj način loše odraziti na početni sklop zasijanoga usjeva.
2. željezo, aluminij i mangan postaju topljivi, pa mogu postati toksični za osjetljivije
usjeve, koji ne podnose povećanu kiselost;

3. fosfati postaju manje topljivi, a samim time i slabije pristupačni za biljku;

4. poželjna fauna tla (bakterije, gujavice) nema optimalne uvjete za razvoj u kiselim
tlima;
5. U kiselim se tlima akumulira sirova nerazgrađena organska tvar.

Tablica 7. Iznošenje CaO u 100 kg biljne mase (priroda) kod nekih poljoprivrednih kultura

Usjev Iznošenje CaO Usjev Iznošenje CaO

(kg/100 kg priroda) (kg/100 kg priroda)
Ozima pšenica 0.50 Štočna repa 0.10
Kukuruz 0.50 Crvena djetelina 2.00
Jari ječam 0.55 Lucerna 2.80
Zob 0.60 Kupus 0.50
Krumpir 0.25 Rajčica 0.50

2.5. Izbor vapnenog materijala za smanjenje negativnog utjecaja kiselosti

Načini i metode suzbijanja štetne kiselosti tla su višestruki, u najkraćim crtama

naglasiti ćemo da postoje agrotehnički, odnosno agrotehnološki aspekti uklanjanja
suvišne kiselosti tla. Oni obuhvaćaju izbor kultura, sorata i sjemena otpornog na kiselu
reakciju, plodored, reguliranje vodno-fizikalnih pokazatelja, uravnoteženu ishranu

49
biljaka, korištenje mineralnih gnojiva s povećanim sadržajem kalcija, te primjenu
materijala za kalcifikaciju.
U vezi s izborom materijala za kalcifikaciju moglo bi se reći da u obzir dolazi
svaki materijal koji sadrži Ca2+ i Mg2+ ione. Mogla bi se postaviti opća teza da je
redovita primjena materijala sa ova dva kationa (tzv. meliorativna kalcifikacija)
temeljni princip dobra gospodarenja na tlima koja nemaju prirodnih rezervi ovih
elemenata (tla koja su se razvila iz kiselih matičnih supstrata), pa bi čak i količina od 3 do
4 t/ha živog vapna ili 5 do 6 t/ha mljevenog vapnenca bila potrebna svakih pet godina da
se podmire gubici koji nastaju pri intenzivnom ratarenju, ispiranju i primjeni mineralnih
gnojiva.
Najširu primjenu za uklanjanje ili ublažavanje suvišne kiselosti tla, u pravilu ima
kalcijev karbonat i kalcij-magnezijev karbonat - dolomit (osobito za leguminoze zbog
relativno većih potreba na magneziju), te, u manjoj mjeri, kalcijev oksid i kalcijev
hidroksid, kao i otpadni produkti različitih industrija (saturacijski mulj, razni organski
otpadi pri proizvodnji lijekova). Spomenute tvari koriste se ujedno i kao izvori kalcija i
magnezija (neophodna biljci hranjiva), povisuju pH tla i smanjuju toksičnost aluminija,
mangana, željeza, cinka i bakra.
Također u široj trgovačkoj mreži pod različitim nazivima se mogu naći razni
prirodni materijali sa povećanim sadržajem kalcija i magnezija koji vrlo uspješno mogu
regulirati vrijednosti reakcije tla. Dugogodišnja istraživanja Zavoda za opću proizvodnju
bilja Agronomskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu su to i potvrdila.

2.6. Određivanje potrebne količine materijala za kalcifikaciju

Tradicionalno se kao potreba za vapnom razumijevala količina vapna potrebna da

se pH tla poveća do određene vrijednosti, najčešće do 6.5. Pod tim se pojmom danas
razumijeva količina vapna potrebna da se ublaže ograničenja prinosa kulturnih biljaka
(tzv. dopunska kalcifikacija). Potrebe za kalcifikacijom mogu se utvrditi temeljem
vrijednosti reakcije tla (pH), mehaničkoga sastava tla (teksture), sadržaja organske tvari i
stupnja zasićenosti tla bazama. U narednim tablicama prikazujemo kriterije za
kalcifikaciju kiselih tala temeljem mehaničkog sastava i reakcije tla.

50
Tablica 8. Potrebne količine mljevenog vapnenca za kalcifikaciju, t/ha*
pH Pjeskulje Ilovače Gline
6.0 2.5 4.0 5.0
5.5 5.0 8.0 10.0
5.0 7.5 12.0 15.0
4.5 10.0 16.0 20.0
4.0 12.5 20.0 25.0
*izvor Butorac, A., (1999): Opća agronomija, Školska knjiga Zagreb

Najracionalnije bi bilo provoditi kalcifikaciju uvijek prije nego što tlo postane
suviše kiselo za biljke, jer je vrlo teško korigirati kiselost odjednom, odnosno za jako
osjetljive usjeve. Ako se ipak dogodi da tlo postane kiselo, preporučljivo je kalcificirati,
ali uzgajati manje osjetljive usjeve, dok vapno ne počne intenzivnije djelovati. Kada su
količine gašenog vapna prema utvrđenim analizama tla vrlo visoke, preporučljivo ih je
unositi dva ili tri puta, čak s razmakom od dvije godine. Treba postići neutralizaciju
kiselosti bez grubog narušavanja kemijsko-biološke ravnoteže.

Tablica 9. Potrebne količine gašenog vapna ovisno o teksturi tla i njegovoj reakciji, t/ha*
Tekstura  Pjeskovito Ilovasta Ilovasto Glinasto
vrijednost pH tlo pjeskulja tlo tlo
5.0 3.0 4.5 5.5 7.0
5.5 2.5 3.0 4.5 5.5
6.0 2.0 2.5 3.0 4.5
*izvor Butorac, A., (1999): Opća agronomija, Školska knjiga Zagreb

Tablica 10. Količina živog vapna ovisno o mehaničkom sastavu i reakciji tla, t/ha*
Tlo pH tla
do 4.5 4.6 4.8 5.0 5.2 5.4-5.5
pjeskovito 3.0 2.5 2.0 1.5 1.0 1.0
ilovasta pjeskulja 3.5 3.0 2.5 2.0 1.5 1.5

51
pjeskovito ilovasto 4.5 4.0 3.5 3.0 2.5 2.5
ilovasto 5.5 5.0 4.5 4.0 3.5 3.0
glinasto ilovasto 6.5 6.0 5.5 5.0 4.5 4.0
glinasto 7.0 6.5 6.0 5.5 5.0 4.5
*izvor Butorac, A., (1999): Opća agronomija, Školska knjiga Zagreb
Navedene kriterije treba prihvatiti samo uvjetno, jer su i zahtjevi pojedinih
oraničnih kultura u pogledu reakcije tla različiti. pH-vrijednost izražava intenzitet
kiselosti, a ne indicira količinu vapna potrebnu da se tlo dovede do neutralne točke. Kako
bi se postigla ista promjena pH-vrijednosti, teška glinasta tla traže dva puta više vapna od
laganih pjeskovitih tala. Stoga veličina pH pokazuje stvarnu potrebu za kalcifikacijom
samo približno, budući da se u ovisnosti o sadržaju organske tvari u tlu, tj. mobilnih
oblika aluminija i mangana, opskrbljenosti tla biljci pristupačnim hranivima, odnosu
između iona vodika i baza (kalcija i magnezija) i mehaničkog sastava, štetno djelovanje
kisele reakcije na biljke očituje u različitom stupnju. Zbog toga se optimalni interval
reakcije tla za uzgoj poljoprivrednih kultura može u ovisnosti o značajkama tla uvelike
razlikovati. Prema tome, navedene tablice nipošto nisu besprijekorne, ali mogu poslužiti
svrsi, jer optimalni interval reakcije tla za uzgoj bilja ovisi još i o mnogim drugim
pokazateljima. Očito je, dakle, da je optimalni interval reakcije tla određen kao integralni
pokazatelj većeg broja pokazatelja (tip tla, usjev, materijal za kalcifikaciju, vrijeme
unošenja, itd.). Iz tih razloga još uvijek je u znanstvenim krugovima jak lobi koji smatra
da je bolje novce namijenjene kalcifikaciji uložiti u mineralna gnojiva temeljena na
povećanom sadržaju kalcija.

2.7. Primjena materijala za kalcifikaciju

Kada je riječ o primjeni vapnenih materijala, onda treba naglasiti kako se grubi
vapneni materijali moraju koristiti u većim dozama nego finiji i, osim toga, vlažni ili
grudasti proizvodi moraju se upotrijebiti u još većim dozama, tako da sva površina dobije
barem malo vapna. Razbacivanje mora biti što je moguće ravnomjernije. To nije samo
zbog toga što bi se usjevi lokalno slabije razvijali već bi slabija doza na nekim dijelovima
rezultirala bržim osiromašenjem na vapnu, pa je kalcifikaciju nužno ponovno provesti.

52
 Ako se vapneni materijal primjenjuje na vrlo kiselim tlima neposredno prije
uzgoja usjeva osjetljivog na kiselost tla, bilo bi važno da se unese sasvim u površinski
sloj tla do 10 cm dubine. Kako bi se to postiglo, vapneni materijal treba primijeniti nakon
oranja, a prije finalizacije tla. Ako se razbacuje prije oranja, postoji rizik da će vapneni
materijal biti zaoran suviše duboko i da će sjetveni sloj ostati suviše kiseo za usjev. Kada
se tlo duboko ore, potrebne su veće doze vapnenog materijala, pogotovo ako su dublji
horizonti jače kiseli.
Već je rečeno da se najefikasnijim načinom primjene vapnenog materijala
smatra primjena manjih doza svake tri – četiri godine (meliorativna kalcifikacija).
Pri aplikaciji vapnenih materijala treba brinuti o tome da se on dobro izmiješa s
obrađenim slojem tla. Ako se primjenjuju velike količine, one se mogu kvalitetnije
homogenizirati s tlom ako se unose u dva koraka: jedna polovina pri osnovnoj obradi tla,
a druga pri predsjetvenoj pripremi. Manje bi doze zapravo trebalo unositi u površinski
sloj tla neposredno prije predsjetvene pripreme. Materijal za kalcifikaciju treba unijeti
dovoljno duboko ako je posrijedi tlo jače izražene kiselosti na većoj dubini.
U pogledu vremena i učestalosti primjene vapnenog materijala treba istaknuti da
ga za plodorede u kojima su zastupljene leguminoze treba primijeniti 6 do 12 mjeseci
prije sjetve. To je osobito važno na vrlo kiselim tlima. Živo i gašeno vapno treba
primijeniti dovoljno dugo prije sjetve kako bi se spriječila oštećenje klijajućeg sjemena.
Budući gašeno vapno izaziva povećani gubitak amonijaka iz organskih gnojiva,
obvezno je odvojiti primjenu živoga i gašenoga vapna od primjene organskih gnojiva. Iz
tih razloga preporuča se primjena gašenoga vapna tijekom ljeta, te njegovo plitko
unošenje sa prašenjem strništa (priorica), a tek u jesen prije zahvata osnovnoga oranja i
primjena krutoga stajskoga gnoja. Na ovaj način s odvajanjem kalcifikacije i organske
gnojidbe poboljšati će se i rad mikroorganizama tla, budući ih trenutni zahvat
kalcifikacije destimulira.

53
2.8 Određivanje potrebne količine materijala za kalcifikaciju i vrijeme (sezona)
izvođenja kalcifikacije

U prethodnom tekstu naglašeno je da kriteriji za kalcifikaciju koji su navedeni u

tablicama 7-8 mogu poslužiti kao orijentir o potrebitoj količini materijala za kalcifikaciju
na određenoj parceli. Da bi točno odredili dozu vapna za kalcifikaciju potrebito je
izvršiti temeljne analize tla za svaku obradivu površinu, tj. odrediti reakciju tla,
sadržaj organske tvari i biljci pristupačnih hranjiva, zasićenost adsorpcijskog
kompleksa bazama i mehanički sastav. Uzimajući u obzir navedene kriterije, te kulture
koje će se uzgajati, vrstu materijala koja nam je na raspolaganju za kalcifikaciju
(kvalitetu meljave, tj. njegovu usitnjenost), te osobito troškove vezane uz transport i način
rasipanja vapnenoga materijala, odrediti će se potrebita količina materijala za postizanje
željene vrijednosti reakcije tla.
Na žalost, uzorkovanje tla i provjera stanja opskrbljenosti tla hranjivima, a samim
time i potreba za kalcifikacijom je nešto se u RH izrazito rijetko provodi. Zapanjujući je i
meni osobno nevjerojatan podatak MPŠ RH iz 2002 godine (Politika zaštite okoliša u
RH) da samo 1 (jedan) % hrvatskih farmera provodi redovitu kontrolu stanja
opskrbljenosti tla hranjivima. To znači da još uvijek ogromna većina hrvatskih farmera
gnojidbu provodi «na pamet», tj. prema empiriji a ne prema potrebama biljaka i
trenutnim zalihama hranjiva u tlu. Napominjem da se ovakav princip gnojidbe u
državama sa razvijenom poljoprivredom napustio prije 100 i više godina, odnosno krajem
devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća. Iz tih razloga ne iznenađuju i prosječno
puno niži prinosi uzgajanih kultura na našim poljoprivrednim površinama u odnosu na
srednje europske zemlje, gdje je zahvat kontrole plodnosti tla redovita mjera. Volio bih
da griješim ali bojim se da s nastavkom ovoga trenda prosječni prinosi u RH će i dalje
padati.
Kalcifikacija bi se trebala provoditi (u skladu s potrebama) na svim obradivim
površinama. U našim klimatskim uvjetima ljeto, poslije žetve strnih žitarica prije
provođenja prašenja strništa je najpovoljnije vrijeme za provođenje kalcifikacije. Pri
kalcifikaciji u ovo vrijeme ostvarujemo dvostruku prednost, olakšan je transport i
rasipanje materijala (najčešće su to rasipači mineralnih gnojiva), a drugo, nema opasnosti

54
od zbijanja mokrog tla. Rasuti materijal za kalcifikaciju se s zahvatom prašenja strništa
unosi u tlo, a narednim zahvatima obrade tla će se izmiješati do dubine obrađene mase
tla. Ljetna primjena ima i prednost, a ta je što do naredne sjetve (apsolutno ne dolazi u
obzir sjetva postrnih usjeva poslije zahvata kalcifikacije) ima dovoljno vremena da
nestane kalcifikacijom izazvan “šok” i da se uspostavi nova ravnoteža u tlu. Sasvim je
jasno da na travnjacima dolazi u obzir samo kasno jesenska odnosno zimska kalcifikacija,
pod uvjetom da na površini nije snijeg ili da je tlo potpuno saturirano vodom.

2.9. Praktični pogledi na kalcifikaciju

Najprije treba naglasiti da kalcifikacija sama po sebi ne rješava problem plodnosti

tla. Provođenje kalcifikacije bez dodavanja organske tvari na duži rok će samo pogoršati
plodnost tla. No, također ne bi smjelo biti dileme o tome treba li kalcifikaciju provoditi
ili ne treba na površinama na kojima je ona čimbenik prvog reda na putu njihove
transformacije u plodna tla. Njezino temeljno značenje, osim toga, leži u činjenici da
ona u integralnoj melioraciji kiselih tala povisuje djelovanje organske i mineralne
gnojidbe.
Pri primjeni vapnenog materijala treba pozornost obratiti i na moguće negativne
strane kalcifikacije. One su prvenstveno vezane za blokadu bora, željeza, mangana, bakra
i cinka osim molibdena. Štetnost se može ogledati i u padu prinosa i oštećenju biljaka.
Može se smanjiti i pristupačnost fosfora, prvenstveno na pjeskovitim tlima siromašnim
humusom ako se koriste velike količine vapnenog materijala. Spomenuti nedostaci mogu
se ukloniti aplikacijom velikih količina stajskoga gnoja, uzgojem, odnosno zaoravanjem
siderata, primjenom komposta, fosfornih gnojiva i mikroelemenata. Ove indirektne
probleme pri provođenju kalcifikacije poljoprivredna praksa je sažela u dvije poznate
izreke: “vapno obogaćuje očeve a osiromašuje sinove” odnosno “primjena vapnenih
materijala bez organskih gnojiva u budućnosti će učiniti i tlo i farmera siromašnijim”.

55
2.10. Alkalna tla

Popravljanje alkalnih tala, prije svega u suhim područjima, u osnovi se svodi na

uklanjanje topljivih alkalnih soli i na smanjenje štetnog djelovanja alkalija. Time se
zapravo korigiraju njihove pH-vrijednosti. Voda za natapanje koja sadrži velike količine
soli, čak ako se koristi u manjim količinama, uzrokuje brzu akumulaciju tih soli u
površinskim slojevima tla gdje oštećuju korijenje. Primjenom velikih količina vode za
natapanje jedanput godišnje te se soli otapaju i ispiru izvan domašaja korjenova sustava.
Spojevi kalcija u vodi za natapanje korisni su, jer popravljaju fizikalno stanje tla. Kalcij
sadržan u vodi poglavito je koristan ako u tlu ima štetnog natrija. Sadrži li voda mnogo
natrija, tlo se lako zamuljuje i kasnije zabaruje, što usporava upijanje vode. Takvo se
stanje može poboljšati primjenom kalcija ili sumpora, koji povoljno djeluju na strukturu.
što se tiče štetnog djelovanja topljivih soli, usjevi se mogu uzgajati uspješno i na
površinama koje izvorno sadrže te soli u štetnim količinama. Natapanjem se tlo održava
vlažnim i soli se otapaju, tako da se usjevi mogu uzgajati unatoč visokom početnom
sadržaju štetnih soli. Dopusti li se isušivanje tla, topljive se soli skupljaju u površinskom
sloju.
štetan utjecaj jakog alkaliteta više je posljedica njega samoga nego hidroksilnih
iona samih po sebi. Velike teškoće u uzgoju biljaka na bazičnim tlima pojavljuju se u
vezi s usvajanjem željeza, mangana, bora i, eventualno, nekih drugih mikroelemenata, s
jedne strane, te fosfata, s druge, ali ne zbog toga što korijenje ne bi moglo sorbirati ta
hraniva u tako neprisutpačnu obliku već zato što ih korijenje ne može usvojiti u dovoljnoj
količini. Taj efekt može biti izazvan i prekomjernom kalcifikacijom.
Vapnena tla u kojima nema natrijevih soli ne mogu imati pH viši od 8.4, ali i pri
toj se vrijednosti mogu blokirati prije spomenuti bioelementi. pH otopine tla u
vapnenastim tlima ovisi o sadržaju ugljikova dioksida u njima, pa bi bilo zanimljivo
utvrditi minimalnu količinu ugljikova dioksida u atmosferi tla, koja omogućuje usvajanje
hraniva u dovoljnim količinama. Vrijednosti pH iznad 8.4 susreću se samo u tlima koja
sadrže značajnije količine lako zamjenljivog natrija.
Reklamaciju, odnosno popravak slanih tala (slatina) za biljnu proizvodnju,
relativno je lako provesti vodom za natapanje koja sadrži male količine soli uz povoljnu

56
unutarnju i površinsku drenažu. Najveći problem je isprati glavninu soli, osobito da ne
dođu u dodir s vodom od sljedećeg natapanja. Slana tla često imaju visoku podzemnu
vodu, zbiti gipsani sloj ili su teškog teksturnog sastava. Takvo stanje smanjuje
procjeđivanje vode za natapanje i otežava ispiranje soli na poželjnu dubinu ispod zone
korijenja. Stoga na slanim tlima s visokom podzemnom vodom treba provesti detaljnu
odvodnju prije nego što se uklone suvišne soli. Može se provesti vertikalno dubinsko
rahljenje ili duboko oranje na tlima s nepropusnim slojevima kako bi se omogućilo
procjeđivanje slane vode. Pri dubokom oranju na površinu se izbacuju donji slojevi i
nastavlja natapanje vodom dobre kakvoće. Rigolanje slatina primjenjuje se uz uvjet da ti
slojevi ne sadrže štetne soli. U SAD je to dubina 150 do 180 cm, u kojem slučaju su
nužni plugovi rigoleri mamutskih dimenzija. U Mađarskoj slatine tipa solonec privode se
kulturi metodom digoziranja, ali slojevi tla koji se izbacuju ne smiju biti bogati štetnim
solima.

3. SUSTAVI BILJNE PROIZVODNJE

Pojedine kategorije zemljišta (oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi i travnjaci)

namijenjeni su uzgoju jedne vrste kulturnih biljaka ili više vrsta. Pri korištenju pojedinih
kategorija zemljišta, sukladno uzgajanim kulturama, pa i šire od toga, sukladno pojedinim
granama biljne proizvodnje, primjenjuju se primjereni agrotehnički, odnosno uzgojni
zahvati kojima se nastoji uspostaviti ravnoteža stanišnih čimbenika i tako osigurati
nesmetano i uravnoteženo pritjecanje svih vegetacijskih čimbenika. Pojedine kategorije
zemljišta koriste se na poseban način, tj. kao životne cjeline specifičnog obilježja, što
znači da su im primjereni odgovarajući sustavi biljne proizvodnje, koji se mogu ovako
podijeliti :
1. sustavi biljne proizvodnje na oranicama,
2. sustavi biljne proizvodnje drvenastih kultura,
3. sustavi biljne proizvodnje na travnjacima,
4. konsocijacije kultura.
Budući da se sustavi biljne proizvodnje drvenastih kultura i na travnjacima
obrađuju u zasebnim kolegijima, u sklopu ovog udžbenika pobliže se obrađuju temeljna

57
načela sustava biljne proizvodnje na oranicama i konsocijacije kultura. Prvi čine okosnicu
za proizvodnju ljudske hrane i sirovina za prerađivačku industriju, a i drugi se, u najvećoj
mjeri, odnose na oranične kulture ili konsocijacije oraničnih ili drvenastih kultura.
Premda se sustavi biljne proizvodnje međusobno razlikuju, svi moraju osigurati
potpunu uravnoteženost staničnih čimbenika, a samim time i primjerenu produktivnost
svake agrosinuzije zasebno, odnosno agrobiocenoze u cjelini.

3.1. Sustavi biljne proizvodnje na oranicama

Sustavi biljne proizvodnje na oranicama obuhvaćaju uzgoj ratarskih i povrtnih

kultura, a dijele se na plodored, slobodnu plodosmjenu i monokulturu
(monoprodukciju).

3.1.1. Plodored

Uspješna se biljna proizvodnja može postići samo ako se odabrane kulture ne

uzgajaju bezsustavno jedna za drugom već u plodoredu, koji, koliko je to moguće, mora
biti prilagođen posebnim zahtjevima biljaka u pogledu plodnosti tla. Za razliku od
kulturnih biljaka, divlje biljke rastu u biljnim zajednicama i svaka takva zajednica
odražava posebnosti određenog staništa. Za očuvanje plodnosti takva staništa, koje se ne
obrađuje i ne gnoji, nužno je da tlo tijekom cijele godine bude zaštićeno biljnim
pokrovom od negativnih abiotskih utjecaja. Biljke koje čine takvu biljnu zajednicu
prilagodile su se jedne drugima, a njihove potrebe u vodi i hranivima uzajamno su
uravnotežene. Iz takvih biljnih zajednica čovjek je odavno izdvojio divlje biljke i
pretvorio ih u kulturne, koje je trebalo pretežno uzgajati u čistom obliku i u izmjeni u
plodoredu, imajući na umu njihove posebnosti u vezi sa tlom i vlažnošću, njihov različiti
utjecaj na tlo i njegovu biogenost, kao i njihovu različitu međusobnu podnošljivost.
Prednosti uzgajanja kulturnih biljaka u kombinacijama u kojima se pojedine vrste
pojavljuju istodobno kao opskrbljivači i potrošači mogu se koristiti samo u rijetkim
slučajevima. Negativne pak strane uzgoja kulturnih biljaka kao čistih usjeva moguće je
kompenzirati njihovim uzgojem u plodoredu.

58
 Postoje različite definicije plodoreda. Prema jednoj od njih plodored se može
definirati kao uzgoj različitih kultura u više ili manje određenoj sukcesiji na istoj
površini. Može obuhvatiti bilo koju vrstu ili sukcesiju kultura bez obzira na njihov utjecaj
na tlo. Međutim, dobro postavljeni plodoredi osiguravaju mnoge prednosti koje se ne
pojavljuju ako se stalno uzgaja isti usjev.
Plodored se također može definirati kao sustav uzgoja različitih vrsta usjeva u
ponovljenoj sukcesiji na istoj površini ili kao sustav biljne proizvodnje u kojem se dva
usjeva ili više njih, uzgajaju u čvrstoj sukcesiji. Ako plodored obuhvaća uzgoj trava, koje
se koriste za napasivanje ili konzervaciju, pokatkad se naziva alternativnim
gospodarenjem. Plodored je, dakle, znanstveno zasnovana izmjena kulturnih biljaka u
vremenu i prostoru. Pripada mu posebna uloga u pogledu djelovanja na biljku i tlo s
obzirom na to da se njegovo djelovanje rasprostire na život biljaka u cijelosti i na procese
u tlu. Iz toga logički proistječe da se pomoću plodoreda želi održati biološka ravnoteža
koju inače u slobodnoj prirodi održavaju spontane fitocenoze. Iz toga dalje proistječe da
strukture zasijanih površina i plodoreda treba uskladiti sa staništem kako bi se postigli
stabilni visoki prinosi uzgajanih kultura, te očuvala, pa čak i povećala plodnost tla. Stoga
se pri razradi strukture sjetvenih površina i uvođenju plodoreda moraju uvažiti ne samo
biološki, agrotehnički i biljno-uzgojni razlozi, već i proizvodno-gospodarske potrebe, pa,
dosljedno tome, i načela na kojima se svi navedeni razlozi temelje.

3.1.1.1. Biljno uzgojni elementi plodoreda

Svaki se ispravno postavljen plodored temelji na sljedeća tri svojstvena biljno-

uzgojna elementa: plodosmjeni ili vremenskoj izmjeni usjeva, rotaciji, ophodnji ili
prostornoj izmjeni usjeva i “odmoru” tla. Plodosmjena ili vremenska izmjena usjeva
postiže se u tijeku jedne rotacije ili ophodnje, a odnosi se na glavne usjeve plodoreda, na
primjer, okopavina - jara strnina s usijanom djetelinom - djetelina - ozimina. Plodosmjena
na određeni način predstavlja i dužinu plodoreda, jer označava ukupni broj godina koji je
potreban da se kulture međusobno izredaju kako bi otpočela nova rotacija plodoreda.

59
 Rotacija, ophodnja ili prostorna izmjena usjeva izmjena je usjeva prema poljima
plodoreda. Uvođenju plodoreda prethodi podjela oraničnih površina u plodoredna polja,
iz čega slijedi i brojčano označavanje plodoreda: dvopoljni plodored ili dvopolje,
tropoljni plodored ili tropolje, četveropoljni plodored ili četveropolje, itd. Jedna rotacija
ili ophodnja plodoreda završava kada jedna kultura obiđe sva polja plodoreda, što znači
da je u ophodnji implicirano i vrijeme.
“Odmoru” tla kao biljno-uzgojnom elementu plodoreda namijenjena je uloga
održavanja tla kao supstrata za uzgoj oraničnih kultura. “Odmor” tla na određeni je način
povijesna kategorija kojom se obnavljala smanjena plodnost tla, prvenstveno
nakupljanjem humusa, i kojom su se nastojale suzbiti štetne abiotske i biotske pojave u
tlu. U prapočecima poljoprivrede “odmor” tla inaktiviranjem korisnih površina trajao je
relativno dugo, da bi se sve više skraćivao na trajanje do jedne godine pomoću ugara, o
čemu će se posebno govoriti. U suvremenoj poljoprivredi, kojoj je svojstvena intenzivna
obrada tla, primjena mineralnih gnojiva i integrirana zaštita bilja klasično “odmaranje” tla
gubi svoj raison detre, jer se ono postiže upravo pomoću navedenih zahvata, uključujući
i tzv. kulturni zaležaj, koji se osigurava uzgojem djetelinsko-travnih smjesa.

3.1.1.2. Razlozi uvođenja plodoreda i prateće koristi

U početnim etapama razvitka poljoprivrede oranične površine koristile su se

manje ili više stihijski, bez određenog sustava, s trajnim uzgojem jedne kulture. Granice
njezinu uzgoju u primitivnoj su monokulturi bile određene negativnim abiotskim i
biotskim čimbenicima (iscrpljenje primarne plodnosti tla, meteorolođške averzije, bolesti,
štetnici, korovi itd.). To su bili glavni uzroci koji su, zbog nemogućnosti trajnog
prelaženja na nove, “djevičanske” površine, potaknuli nova rješenja. Jedno od vrlo
uspješnih rješenja, koje nije zahtijevalo dodatne napore, svodi se na izmjenu usjeva,
dakle, na njihov uzgoj u plodoredu. Razlozi za uvođenje plodoreda su biološke,
agrotehničke i organizacijsko-ekonomske prirode, koji istodobno impliciraju i
odgovarajuće izravne i neizravne koristi.

60
3.1.1.2.1. Biološki razlozi uvođenja plodoreda

Biološki razlozi za uvođenje plodoreda odnose se na tolerantnost usjeva prema

ponovljenoj ili dugotrajnijoj uzastopnoj sjetvi, te prema korovima, štetnicima i bolestima.
Tolerantnost ili snošljivost usjeva. Divlje biljke vrlo su snošljive, a one koje se ne mogu
prilagoditi na uvjete koji vladaju u prirodnim biljnim zajednicama ubrzo bivaju potisnute.
Kulturne, pak, biljke ponašaju se različito prema ponovljenoj ili dugotrajnijoj uzastopnoj
sjetvi i sadnji. Neke to lako podnose, a neke su vrlo osjetljive, odnosno netolerantne.
Izmjena poljoprivrednih kultura slabi fitosanitarni potencijal, tj. smanjuje brojnost
korova, štetnika i bolesti, pa se u odnosu prema stupnju tolerantnosti sve oranične kulture
svrstavaju u dvije glavne skupine: snošljive i nesnošljive.
U snošljive ili samostabilne kulture pripadaju trave, kukuruz, proso, sirak,
zob, raž, riža, krumpir, lupina, soja i konoplja, a u nesnošljive ili samolabilne ječam,
crvena djetelina, lucerna, grašak, šećerna repa, lan, suncokret, mrkva, rajčica i bob.
Određene razlike u snošljivosti mogu se pojaviti i unutar iste biljne vrste sukladno
sortnim i ekotipskim značajkama, te ekološkim čimbenicima. Iz rečenoga se lako može
zaključiti da stupanj tolerantnosti daje biljeg fizionomiji biljne proizvodnje na oranici.
Upravo je nesnošljivost usjeva temeljni razlog za izmjenu usjeva. Veća nesnošljivost
znači istodobno i rjeđe vraćanje istog usjeva na istu površinu i, obrnuto, visoka
snošljivost implicira slobodno ratarenje bez čvrstog plodoreda sve do monoprodukcije.
Nesnošljivost kultura odavno privlači pozornost znanstvenika. Ona se prvenstveno
povezuje s nepovoljnim procesima u tlu, koji mogu sasvim ograničiti uzgoj istog usjeva.
Ako takva ograničenja proistječu samo iz tla, negativne pojave vezane za nesnošljive
usjeve nazivaju se zbirnim imenom “umornost” tla.
O “umornosti” tla govori se kada progresivno pada prinos nekih kultura, što se
često ponavlja na istom tlu pod utjecajem različitih uzročnika. Uzroci kojima bi se mogla
objasniti “umornost” tla su brojni: nakupljanje toksičnih, odnosno inhibitornih produkata
mikrobiološke aktivnosti u tlu, poremetnja u normalnim odnosima pojedinih skupina
mikroorganizama u tlu i pojava raznih toksikoza u tlu. Do inhibicije mogu dovesti i neki
mikroorganizmi u tlu. Pretjerani razvitak protozoa može biti uzrokom “umornosti”, zatim
nazočnost bakteriofaga Bacillus radicicola, nedostatak hraniva, posebice mikrohraniva i

61
lučenje toksina. Nakupljanje nematoda i drugih štetnika, te uzročnika biljnih bolesti
također su česti uzroci “umornosti” tla.

3.1.1.2.2. Agrotehnički razlozi uvođenja plodoreda

Agrotehnički razlozi za uvođenje plodoreda jednim su svojim dijelom usmjereni

na fizikalne značajke tla, drugim dijelom na kemijske, a u manjoj mjeri i na samu biljku.
Kulturne biljke i primjerena im agrotehnika utječu ne samo na promjene sadržaja
hranivih tvari u tlu, već i na fizikalne značajke tla. To se osobito očituje na strukturi,
građi i zbijenosti tla, koje uvelike određuju njegova tehnološka svojstva, sposobnost
upijanja i čuvanja vode, nakupljanja hranivih tvari u biljci pristupačnom obliku i zaštiti
tla od erozije vodom i vjetrom. Različite kulture, ovisno o svojim morfološkim
značajkama i agrotehnici, različito utječu na fizikalne značajke tla. Što je gušći biljni
pokrov, usjevi bolje čuvaju tlo od razaračkog djelovanja erozije. U tom smislu usjevi se
dijele na one koji slabo štite tlo (okopavine), one koji tlo štite osrednje (jednogodišnje
trave i žitarice) i one koje ga potpuno štite (višegodišnje trave). S povećanjem količine
korijenskih i žetvenih ostataka u tlu se nakuplja više hraniva, što za sobom povlači
popravljanje strukture. Veća zastupljenost okopavinskih usjeva može uzrokovati
pogoršanje fizikalnih svojstava. I upravo je potreba da se smanje negativan izravan i
neizravan utjecaj agrotehničkih zahvata na tlo najviše utjecala na ponovno uvođenje
plodoreda u poljoprivrednu praksu, uz uvažavanje, dakako, i potrebe prepoznavanja i
promaknuća sustava biljne proizvodnje koji podupiru plodnost tla i smanjuju oštećenje
okoliša. Korištenje različitih plodoreda može popraviti svojstva tla sve vjerodostojnijim
oponašanjem prirodnih ekosustava, pošto se tako povećava vremenska i prostorna
raznolikost okoline.
Kritični čimbenici koji se mogu uključiti u procjenjivanje kvalitete tla jesu
struktura, odnosno tvorba strukturnih agregata, infiltracija vode, retencija vode,
erozivnost tla i organska tvar. Svi su ti čimbenici pod utjecajem plodoreda.
Svojstva uzgajanih kultura i njihova sukcesija značajke su plodoreda koje utječu
na strukturu tla preko biopora koje tvori biljno korijenje i fauna tla. Utjecaj korijena
eksponencijalno se smanjuje s dubinom u dobro strukturiranom tlu, jer se na isti način

62
smanjuje i njegova masa. Teško je utvrditi izravnu vezu između plodoreda, strukture tla i
prinosa usjeva, premda je općenito prihvaćeno da poboljšana struktura djeluje povoljno
na biljku. Plodoredi u kojima su zastupljene leguminoze i trave korisno djeluju na
stabilnost agregata i tvorbu strukture tla, dakako, razmjerno i udjelu drugih kultura u
plodoredu. Plodored u kojem se većina biljnih ostataka unosi u tlo povoljno djeluje na
smanjenje specifične gustoće tla, iako neki drugi čimbenici (gašenje tla, obrada) mogu
maskirati taj učinak. Infiltracija i retencija vode u tlu usko su povezane sa strukturom i
sadržajem organske tvari u tlu, a ta dva parametra, kao što smo vidjeli, s fizionomijom
samog plodoreda.
Različite kulture, a dosljedno tome i plodored u cjelini, različito djeluju na eroziju
tla, pa im je i zaštitna uloga, u smislu onoga što je već ranije rečeno, različita. Razlozi za
uvođenje plodoreda više su nego očiti kada su posrijedi kemijske značajke tla. Najprije,
ako se stalno uzgajaju okopavine i stvorena organska tvar potpuno uklanja s polja,
rezerve organske tvari u tlu brzo se iscrpljuju, što se nepovoljno odražava i na fizikalna
svojstva tla. Uključe li se u plodored trave i djeteline koje formiraju tratinu, ili se u tlo
unose velike količine biljnih rezidua, sadržaj se organske tvari povećava ili održava na
povoljnoj razini, što pozitivno utječe na ugorenje tla i aktivnost mikroflore. Na organsku
tvar plodored utječe svojom dužinom, prakticiranim sustavom obrade, mineralizacijama i
gnojidbom. Plodoredi u kojima su duže vrijeme zastupljene trave i djeteline djeluju,
dakle, u pravcu povećanja sadržaja organske tvari u tlu. Taj porast je vjerojatno prvotni
čimbenik koji korisno djeluje na sljedeće usjeve i povećava plodoredni učinak.
Intenzivna obrada tla, koja je redovito vezana za uzgoj okopaviskih kultura,
djelujući na uvođenje velikih količina kisika u tlo, stimulira potrošnju organske tvari
mikroorganizmima tla. No-till sustav može smanjiti gubitak organske tvari, ali ga ne
može sasvim zaustaviti.
Često se povoljno djelovanje plodoreda, koje potječe od organske tvari pripisuje
oslobađanju dušika mineralizacijom, premda odnosi između sadržaja organske tvari,
agrotehničkih zahvata, uključujući plodorede, i pristupačnost dušika nisu uvijek
predvidivi, stalni ni izravni. Razgradnja se organske tvari tla u kraćim plodoredima ne
smanjuje dok u tlu ima organske tvari. Naprotiv, češće se uspostavlja njezina ravnoteža.
Kada se koristi alternativna obrada ili plodored, uspostavlja se novo ravnotežno stanje.

63
 Vraćanje organskog ugljika u tlo u sklopu uravnoteženih plodoreda nužan je
preduvjet koji jamči održive prinose, pa se može očekivati da će plodored, pokrovni
usjevi i konzervacijska obrada tla vjerojatno poboljšati kakvoću tla s ulaskom u 21.
stoljeće. Kemijske osnove nužnosti izmjene usjeva proistječu iz biologije uzgajanih
kultura, koje različito koriste hraniva iz tla, pa je stoga, radi učinkovitijeg korištenja
hranivih tvari iz oraničnog i podoraničnog sloja, svrsishodno izmjenjivati biljke s
različitim korijenskim sustavom.
U odnosu prema biljci povećani je prinos vjerojatno jedan od najpraktičnijih
razloga, odnosno opravdanja za gospodarenje u sklopu čvrstih plodoreda. Kontinuirani
uzgoj jednog usjeva može se isplatiti nekoliko godina, ali uravnoteženi plodoredi sigurno
će biti bolji tijekom dužeg razdoblja, jer oni, i prema našim rezultatima, povećavaju
prinos, zaštićuju i popravljaju tlo. Vjerojatno se smanjuje i koncentracija inhibitornih
tvari, koje se tvore ili oslobađaju tijekom razgradnje biljnih rezidua. Budući da su
inhibitorni učinci mogući, to nas usmjerava u relativno novo područje poznato kao
alelopatija, koja se bavi kemijskim interakcijama između biljaka. U nekim slučajevima
autotoksičnost vlastitim reziduima može ograničiti rast i prinos usjeva, ali isto tako
izlučevine jednog usjeva mogu stimulirati rast drugoga.
Alelopatija se, dakle, pojavljuje kada jedna biljna vrsta oslobađa kemijske
spojeve, izravno ili neizravno, mikrobiološkom razgradnjom biljnih ostataka, koji utječu
na drugu biljku. Uključivanje alelopatskih biljaka u plodored ili kao dio sustava
kombiniranog uzgoja bilja može osigurati neherbicidne mehanizme suzbijanja korova, pa
se sve više pozornosti pridaje proučavanju alelopatije u plodoredima, poglavito s motrišta
alelopatskih pokrovnih usjeva i biljnih ostataka u okviru no-till sustava u suzbijanju
korova. Moglo bi se zapravo reći kako se u slučaju alelopatije isprepleću biološki i
agrotehnički razlozi za uvođenje plodoreda. Prema nekim rezultatima dosad dobivenima,
ozime žitarice i trave zasijane u jesen značajno su smanjile rast i stvorenu biljnu masu
nekih korova narednog ljeta zahvaljujući jačem alelopatskom učinku. Stoga bi se moglo
reći kako identifikacija mehanizama koji upravljaju različitim učinkom ostataka
pokrovnih usjeva na korove i kulturne biljke postaje izazovom u proučavanju i primjeni
plodoreda.

64
 I potreba za razvijanjem učinkovitih zahvata korištenja vode može biti jedna od
najvećih pobuda za uvođenje plodoreda. Kulture treba uzgajati u plodosmjeni, tako da
komplementarni korijenovi sustavi mogu u potpunosti koristiti pristupačnu vodu i
hraniva. S tom svrhom može se uvesti “prigodni plodored” kao pomoć u povećanju
poljoprivredne održivosti putem konzervacije vode ili povećanjem produktivnosti od
vode za natapanje. Prigodni plodored nije plodored u pravom smislu, već taj način
gospodarenja zahtijeva potrebnu fleksibilnost u agrotehničkim zahvatima kako bi se
oborinska voda ili voda za natapanje koristila što učinkovitije, pa stoga i potreba
prostorne i vremenske izmjene usjeva može dobiti sve više na značenju. Korištenje
vremenske i prostorne raznolikosti uvođenjem različitih plodoreda pridonosi mnogo više
oponašanju prirodnih ekosustava nego postojeći načini gospodarenja.
U plodoredu se biljna hraniva koriste mnogo učinkovitije. Biljke se međusobno
razlikuju količinom i odnosom različitih hraniva koja iznose iz tla. Ako se uzgajaju stalno
bez unošenja gnojiva, biljke će ubrzo iscrpsti zalihe nekih hraniva, što će dovesti do pada
plodnosti tla. Jednako tako, ako se ovakva praksa nastavi, biljke stalno koriste hraniva s
iste dubine. S druge strane, kada se usjevi uzgajaju u plodoredu, hraniva se obično iznose
u povoljnijem odnosu, pa je manja vjerojatnost da će se poremetiti njihova
uravnoteženost u tlu. Osim toga, rotacijom usjeva s plićim i dubljim zakorjenjivanjem,
koji usvajaju hraniva s različite dubine, moguće je učinkovitije korištenje ukupnih zaliha
hraniva kako ona postaju pristupačna u tlu. Pri izmjenjivanju kultura s plićim i dubljim
korijenom u plodoredu fizikalno stanje i dreniranost mekote i zdravice se poboljšava,
čime se omogućuje dublje prodiranje korijena.
Gospodarenjem u sklopu čvrstih plodoreda može se povećati efikasnost korištenja
hraniva i smanjiti gubitke dušika ispiranjem u podzemne vode i volatizacijom. Plodored
per se je važan, ali je sukcesija usjeva u plodoredu važnija. Leguminoze poput lucerne i
soje, koje ne traže dodatnu dušičnu gnojidbu, mogu efikasno iskoristiti ili “očistiti”
rezidualni dušik zaostao u tlu od prethodnih kultura. Korijenje lucerne može u nekim
tlima dosegnuti dubinu veću od 5.5 m, a istraživanja su pokazala da biljke mogu koristiti
nitrate sa bilo koje dubine. Jedno od trajnih praktičnih pitanja povezanih s plodoredom
jest: može li se dušiku koji vežu leguminoze pripisati većina korisnih plodorednih
učinaka, ako ne svi. Čini se da većina tih probitaka stvarno pripada drugim čimbenicima.

65
 Opće je uvjerenje da se uzgojem usjeva s visokim afinitetom prema fosforu može
smanjiti retrogradacija fosfora u tlu i povećati njegova učinkovitost, napose ako se biljni
ostaci unose u tlo. Pozitivni učinci zamjećuju se i u korištenju i distribuciji kalija pri
uzgoju u plodoredu, dok se to ne bi moglo reći za pristupačni kalcij i magnezij.
Zahvaljujući povećanoj mikrobiološkoj helatizaciji, pod utjecajem plodoreda i pokrovnih
usjeva, može se očekivati veća pristupačnost mikroelemenata.
Biološka raznolikost kao popratna pojava pri gospodarenju u sklopu plodoreda,
osobito višegodišnjih, nije, dakle, sama po sebi razlogom za uvođenje plodoreda ni u
biološkom ni u agrotehničkom smislu, ali su njezine pozitivne implikacije višestruke.
Biološka raznolikost razumijeva vremenske i prostorne sastavnice. Vremenska
raznolikost proistječe iz sukcesije, odnosno plodosmjene usjeva uzgajanih na određenoj
površini tijekom određenog vremena i važno je oruđe u prekidanju životnog ciklusa
korova, bolesti i štetnika, u smanjenju erozije tla i povećanju prinosa. Druga sastavnica,
prostorna raznolikost, proistječe iz većeg broja usjeva uzgajanih u određenom vremenu u
nekom prostoru. Manje je zastupljena u modernoj poljoprivredi, a nije ni dovoljno
poznata. Jednostavan primjer takve biološke raznolikosti jest sjetva kukuruza i soje u
trake s pozitivnim implikacijama u pogledu prinosa kukuruza, a negativnim u pogledu
prinosa soje. Skorašnjim dodavanjem treće trake usjeva - strne žitarice - rezultiralo je
rubnim interakcijama, različitim i povoljnijim od onih pri sjetvi kukuruza i soje u trake.
Vremenske razlike u životnim ciklusima između biljaka u susjednim pojasovima, ako se
uzgajaju tri kulture ili više njih, očito smanjuju kompeticiju usjeva i povećavaju prinos.
Uzgoj samo dviju kultura s vremenski sličnim životnim ciklusima, npr. kukuruza i soje,
dovodi do kompeticije za vodu, svjetlo i hraniva u rubnom prostoru, što može dovesti do
nižih prinosa za jednu kulturu ili obje, nego ako se uzgajaju na većim površinama.
Prostorni razmještaj kultura daje još jednu važnu dimenziju ili prigodu za gospodarenje u
sklopu plodoreda u razvijanju ekološki zdravih i visokoproduktivnih sustava biljne
proizvodnje. Neke dimenzije takva načina gospodarenja posebno će se razmotriti pri
razmatranju konsocijacija kultura.
I na kraju, plodored utječe i na život divljači u svom okolišu. Mnoga divljač koja
se oslanja na poljoprivredno stanište (agrobiotop) za preživljavanje svoju populaciju
održava mnogo djelotvornijom na krajobrazima s raznolikim plodoredima nego na onima

66
s monokulturom ili kontinuiranim uzgojem okopavina. Dobro je znano da je plodored
namijenjen povećanju biljne proizvodnje, dok je manje poznato da može pridonijeti
povećanju populacije divljači.

3.1.1.2.3. Organizacijsko-tehnički i ekonomski razlozi uvođenja plodoreda

S agronomskog motrišta moguće je gotovo optimizirati korištenje prirodnih

resursa, zanemarujući pri tome ekonomske i društvene posljedice u odnosu prema
sustavima biljne proizvodnje u širem, odnosno plodorede u užem smislu, ali je takav
pristup neodrživ. Razumije se da treba uzeti u obzir ljudske čimbenike, uključujući i
ekonomske, koji u najvećoj mjeri utječu na biljnu proizvodnju, a usmjereni su na
rentabilnost. Istodobno treba poštovati obvezu o učinkovitom korištenju i zaštiti prirodnih
izvora. Izbor vrste plodoreda u krajnjem je slučaju osobna odluka svakog proizvođača,
koja, ipak, mora uvažiti prirodne, proizvodne i ekonomske čimbenike. Plodored zapravo
odražava okolišne i proizvodne mogućnosti, kojima se treba prilagoditi ili ih treba
izmijeniti. Pri raspoređivanju kultura u plodoredu treba odabrati takvu izmjenu koja
osigurava ekonomičnu uporabu rada, dobivanje stabilnih prinosa s visokim stupnjem
kakvoće i povećanje plodnosti tla. U uvjetima intenzivne poljoprivrede plodored treba
promatrati kao vodeći element sustava gospodarenja, jer uvelike povećava njegovu
agrotehničku i organizacijsko-gospodarsku ulogu. Razrada sustava gospodarenja počinje
s razradom plodoreda, koji u njima čine središnju i nezamjenljivu kariku. U plodoredima
se najuspješnije može povezati raspored kultura i pripadajuća im agrotehnika.
Često brojni čimbenici izvan same poljoprivredne proizvodnje, više nego same
politike u poljoprivredi, utječu na način gospodarenja odnosno korištenja tla. Poglavito se
to može odnositi na zdravlje, sigurnost i kvalitetu okoliša, pa i državna politika prema
poljoprivredi ne mora biti pokretačka snaga za manje intenzivne ili za okoliš benigne
agrotehničke mjere i plodorede. Plodored se mora promatrati, u načelu, kao korisna
kategorija u poljoprivredi. Prva briga morala bi biti usmjerena na čimbenike kojima nije
moguće upravljati, kao što su cijene na svjetskom tržištu ili agrometeorološke averzije
(suša i sl.), te kako će oni utjecati na uspješnu implementaciju plodoreda i koristi koje iz
toga proistječu. Na općem planu te koristi podrazumijevaju kvalitetu vode i tla, veću

67
proizvodnu fleksibilnost, smanjenje proizvodnih troškova, povećanu biljnu raznolikost,
smanjenu ovisnost o dušičnim gnojivima i smanjenje troškova gnojiva i pesticida. I na
razini pojedinačnog proizvođača koristi od plodoreda svode se na održavanje
proizvodnosti na mikroekonomskoj razini u kojem je pogledu moguća i subvencija za
gospodarenje u sklopu plodoreda. Ovo su samo neki krucijalni elementi za povećano
prihvaćanje plodoreda u 21. stoljeću.

3.1.1.4. Razvrstavanje ili kategorizacija kultura u plodoredu

Razvrstavanje ili kategorizacija kultura (usjeva) u plodoredu provodi se prema

sljedećim kriterijima: botaničko-uzgojnom, sezoni sjetve, agrotehnici i poljoprivredno-
ekonomskoj važnosti. Prema botaničko-uzgojnom kriteriju razlikuju se jednogodišnje i
višegodišnje kulture. Prve, u koje pripada većina ratarskih i povrtnih kultura, traju samo
jednu vegetaciju. Druge, u koje spadaju, primjerice, cikorija i šećerna repa kao
dvogodišnje ili trave i djeteline kao dvo- ili višegodišnje, traju dvije ili više godina.
Prema sezoni sjetve razlikuju se ozimi usjevi ili ozimine, jari usjevi ili jarine i
ljetni usjevi. Ozimine se siju krajem ljeta i tijekom jeseni, a dozrijevaju sljedeće godine.
Jarine se siju u pretproljeće i proljeće, pa se nazivaju još i proljetnim kulturama.
Dozrijevaju od ljeta do jeseni. Ljetni usjevi su zapravo jarine kraće vegetacije. Siju se
najčešće nakon ranih ozimina, dakle, kao postrne kulture, a dozrijevaju u jesen.
U agrotehničkom smislu kulture se mogu razvrstati kao pretkulture, sljedeće
kulture, natkulture, zaštitne kulture, potkulture, naknadne kulture i međukulture
(interpolirane kulture). Pretkultura je bilo koja jednogodišnja ili višegodišnja kultura
koja prethodi nekoj drugoj kulturi, dok sljedeća kultura označava kulturu koja dolazi
nakon pretkulture. Natkulture su sve kulture velikog uzrasta ili one koju su odmakle
svojim uzrastom u odnosu prema potkulturi. Zaštitne kulture su natkulture koje štite
osjetljive kulture u početku rasta, primjerice, strne žitarice prema djetelinama. Potkultura
je svaka kultura manjeg uzrasta ili se kasnije sije pa traži zaštitu natkulture. Naknadne se
kulture siju nakon glavne kulture od kasnog proljeća do jeseni. Međukulture ili
interpolirane kulture su kulture kojih se uzgoj odvija u dva smjera. Naime, interpolacija

68
može biti prostorna, pa je to potkultura ili vremenska, pa je to onda naknadna kultura.
Dakako, u svim se ovim nazivima riječ kultura može zamijeniti riječju usjev.
Na temelju poljoprivredno-ekonomskog kriterija razlikuju se glavni i
sporedni usjevi. U prve pripadaju najvažniji usjevi s poljoprivredno-ekonomskog
motrišta, pa stoga zauzimaju najveće površine, dok su usjevi druge skupine imaju
drugostupanjsku poljoprivrednu važnost. U njih se ubrajaju još i naknadni međuusjevi.

3.1.1.5. Ksenotolerantnost i sukcesija kultura u plodoredu

Ksenotolerantnost ili kompatibilnost kultura toliko je važna u izmjeni kultura da je

neki istraživači stavljaju ispred plodoreda. Očituje se u djelovanju pretkulture na plodnost
tla preko ostataka podzemnih organa u tlu, zatim spojeva koji nastaju pri razgradnji
biljnih ostataka koji mogu dovesti do pojave inhibicije, u stimuliranju i zaustavljanju
procesa ugorenja, povoljnom ili nepovoljnom djelovanju na strukturu tla itd. U pogledu
međusobne nesnošljivosti najveće značenje imaju zajedničke nematode.
Osim kompatibilnosti na sukcesiju kultura u plodoredu uvelike utječu rokovi
žetve i berbe kultura, s jedne strane, i sjetve, s druge, te stanje u kojem je tlo ostalo nakon
pretkulture. Ono pak jednim dijelom ovisi o plodorednoj vrijednosti kulture. U tom se
pogledu kulture mogu međusobno bitnije razlikovati. Neke imaju male zahtjeve glede
plodnosti tla i agrotehnike, no neke od njih ostavljaju tlo u povoljnom, a neke u
nepovoljnom stanju. U dijela kultura zahtjevi u odnosu prema plodnosti tla i agrotehnci
izjednačeni su sa stanjem tla koje ostavljaju sljedećoj kulturi. Dio kultura ima čak velike
zahtjeve u vezi s plodnošću tla i agrotehnikom, ali neke od njih ostavljaju tlo u
povoljnom, a neke u nepovoljnom stanju. Plodoredna vrijednost kulture nije jednoznačno
obilježje neke kulture, već se vezuje na stanišne čimbenike, pretkulturu i zahtjeve
narednog usjeva. Iz navedenoga proistječe da na sukcesiju kultura veoma utječu
ksenotolerantnost i plodoredna vrijednost kultura. Tom problematikom za svaku kulturu
posebno bave se specijalistički predmeti tijekom kasnijih godina studija.
Ipak, treba naglasiti da zbog promjenljivih klimatskih i zemljišnih uvjeta, te zbog
različitih oblika gospodarenja, nije moguće razraditi jednostavnu sukcesiju kultura koja bi
bila pogodna za sve uvjete. Trajanje (duljina) plodoreda donekle određuje prakticirani

69
oblik gospodarenja. Plodoredi su većinom određeni dominantnom ili vodećom kulturom
u nekom području. Moraju biti postavljeni tako da osiguraju maksimalno moguće
prihode.
Neovisno o provedenom razvrstavanju pojedinih skupina kultura prema njihovoj
plodorednoj vrijednosti, ipak treba reći da svaka kulturna biljka ostavlja tlo, sukladno
procesima svojega razvitka, potrebi za vodom, hranivima, nakupljanju žetvenih ostataka i
različitih drugih obilježja, u potpuno različitom stanju, koje može sasvim različito utjecati
na kulture koje slijede. Utjecaj pretkultura može također biti sasvim različit u ovisnosti o
tlu, klimi, gnojidbi i iznošenju hraniva, njezi, rokovima i načinu berbe. U skladu s time,
ne postoji nijedan apsolutno dobar ili apsolutno loš predusjev, već samo oni koji se pri
uvažavanju navedenih čimbenika u određenim uvjetima pojavljuju u većem ili manjem
stupnju povoljni ili nepovoljni za pojedine kulture. Naša znanja o utjecaju i vrijednosti u
svojstvu pretkulture većine poljoprivrednih kultura većim se dijelom temelje na empiriji,
a manje na stvarnim znanstvenim istraživanjima.
Utjecaj poljoprivrednih kultura očituje se na sljedećim kulturama isključivo preko
stanja tla u kojem ga one ostavljaju. Pri tome, s poljoprivredne točke motrišta, treba
razlikovati izravan utjecaj pretkulture, tj. njezin utjecaj na prvu ili, eventualno, na drugu
narednu kulturu i kumulativni utjecaj pretkulture, tj. njezino dugotrajno djelovanje na tlo
i njegovu plodnost. Ako su, primjerice, u plodoredu više zastupljene okopavine koje se
gnoje stajskim gnojem, njihov pojedinačni utjecaj u svojstvu prethodne kulture može biti
povoljan, ali je zbog intenzivnije obrade tla kumulativni učinak, zahvaljujući povećanoj
razgradnji humusa, nepovoljan. Suprotno okopavinama, djeteline i djetelinsko-travne
smjese uvijek su dobre pretkulture za dio poljoprivrednih kultura, a djeluju i kumulativno
na svojstva tla, jer obogaćuju tlo humusom i dušikom.
Poljoprivredne kulture prema njihovu kumulativnom djelovanju, posebice prema
njihovu utjecaju na bilancu humusa i dušika oraničnih tala, moguće je podijeliti na četiri
skupine. Prvu skupinu čine okopavinske kulture, koje, zbog intenzivne obrade, dovode do
jakog pada sadržaja humusa i dušika u tlu. U drugoj su skupini žitarice koje se tijekom
vegetacije ne obrađuju i manje smanjuju sadržaj humusa i dušika u tlu u usporedbi s
okopavinskim kulturama. Treću skupinu čine jednogodišnje leguminoze koje obogaćuju
tlo dušikom, a ne uzrokuju razgradnju humusa. Posljednju, četvrtu skupinu čine

70
višegodišnje krmne leguminoze, koje se uzgajaju na oraničnim tlima i tlo obogaćuju
humusom i dušikom. Uljarice i neke specijalne kulture, u skladu s njihovim utjecajem,
razvrstavaju se u prve tri skupine. Čini se, ipak, da odlučujuću ulogu ima količina i
kakvoća žetvenih ostataka kultura, osobito korijenja.
Osim plodoredne vrijednosti glavnih kultura, pri izmjeni kultura u plodoredu treba
poznavati i plodorednu vrijednost vremenski interpoliranih kultura, koja je u osnovi
razmjerna prije spomenutim skupinama kojima ove kulture pripadaju. Njihov uzgoj može
biti ograničen klimom i tlom. Međukulture pri maksimalnom korištenju mogućnosti
njihova uzgoja u plodoredu, osobito na lakim tlima, pokazuju, uz ostalo, određeno
kumulativno naknadno djelovanje kao pretkulture. Općenito, poljoprivredne kulture koje
se skidaju u zelenom stanju djeluju učinkovitije od kultura koje se skidaju u zrelom
stanju. Uzroci tome nalaze se vjerojatno najvećim dijelom u širem C:N odnosu kultura u
zrelom stanju, što otežava njihovu razgradnju.

3.1.1.6. Ustrojbene jedinice i struktura plodoreda

U poljoprivrednoj praksi vrlo je mnogo različitih plodoreda. Velik broj čimbenika

koji utječu na oblikovanje plodoreda, dosljedno njihovu različitom povezivanju, zahtijeva
veliku raznolikost plodoreda. Plodored ima svoju unutrašnju strukturu (ustrojstvo) svoje
“ustrojbene jedinice”. “Ustrojbene jedinice” plodoreda omogućuju stvaranje plodoreda s
različitim brojem polja, od dva do više od petnaest, odnosno jednog prikladnog člana
plodoreda do pet i više njih. To se postiže jednostavnim množenjem plodorednih dvojki i
trojki ili njihovim kombiniranjem. U nas se susreću plodoredi s krnjim i pravim
članovima, različito zastupljeni unutar istog plodoreda, ali ipak s prevagom u korist
manjeg broja članova, najčešće ne samo bez višegodišnjih već i bez jednogodišnjih
leguminoza. U praksi sve zastupljene izmjene kultura ne mogu se podvesti pod ovaj
sustav. To se posebno odnosi na koncentraciju širokolisnih kultura u plodoredima vrlo
intenzivnih gospodarstava.
Ove sheme plodoreda s rastućim udjelom širokolisnih kultura u plodoredima ili u
“ustrojbenim” jedinicama plodoreda mogu ponajprije poslužiti za utemeljene razdiobe za
sve raznolikosti plodoreda. U praksi treba povući granicu između plodoreda s malim

71
brojem polja i višepoljnih plodoreda. Plodoredi od peteropolja naviše smatraju se
višepoljnim plodoredima. Iako su velike mogućnosti povezivanja “ustrojbenih
jedinica” plodoreda, najpovoljnijima se smatraju plodoredi ustrojeni kao prave
plodoredne trojke, prema mjeridbenom načelu, tj. plodoredi u kojima je zastupljena 1/3
okopavina, 1/3 strnih žitarica i 1/3 leguminoza. Prema broju polja to mogu biti 3, 6, 9, 12
i 15-poljni plodoredi. Ipak, plodoredi s više od deset polja su rijetkost, jer su takvi
plodoredi suviše složeni i nepregledni. Izuzetak najčešće čine travopoljni plodoredi,
posebice oni na osnovi lucerne, dakako, u područjima s naglašenim stočarstvom.
Prije razrade plodoreda treba odlučiti, prvenstveno na temelju prirodnih uvjeta i
proizvodnih ciljeva, hoće li se raspoloživa oranična površina koristiti u sklopu jednog
plodoreda ili je pak potrebno uvesti nekoliko plodoreda. Površine se za pojedine
plodorede izabiru na osnovi zemljovida bonitiranja tla i rezultata istraživanja tla tako da
se kulture na svim poljima, koje se odnose na odgovarajući plodored, mogu uzgajati s
maksimalnim uspjehom. Kad se utvrdi broj plodoreda i pripadajuće površine, određuje se
i broj polja u svakom plodoredu. Pri tome je posebice važno imati na umu broj i veličinu
odgovarajućih tabla, zatim kulture koje traže najduži odmor pri uzgoju na istom polju,
udio pojedinih kultura na oraničnoj površini i odnos između širokolisnih kultura i žitarica.
Što se tiče veličine i oblika, polja plodoreda bi morala biti, ako je moguće,
jednaka, prikladna za intenzivnu primjenu mehanizacije, kvadratnog ili pravokutnog
oblika s odnosom širine prema dužini 1:2 do 1:8. Postoji, dakako, vrlo uska povezanost
između strukture sjetvenih površina i nužnog broja plodoreda, kao i broja i veličine polja.
Na istom polju plodoreda, radi uravnoteženja međusobnog odnosa pojedinih kultura,
moguće je uzgajati kulture koje su agrotehnički i botanički srodne.
Redoslijed izmjene oraničnih kultura u pojedinim plodoredima, kao i struktura
oraničnih kultura u plodoredima i na površinama koje im pripadaju može se utvrditi samo
nakon odabira broja i rasporeda plodoreda i njihovih polja. Struktura plodoreda obuhvaća
još pojmove poput pravi, jednostavni, sastavljen i prekinuti plodored, intenziviranje
plodoreda i temeljna kultura u rotaciji.
Kada se broj plodorednih polja podudara s brojem kultura, govori se o pravom
plodoredu koji može činiti jedna ili više “ustrojbenih jedinica”. Ako su u plodoredu
zastupljene višegodišnje kulture, broj kultura manji je od broja plodorednih polja. Uzgaja

72
li se na svakom polju plodoreda samo jedna kultura, govori se o jednostavnom plodoredu,
a ako se na jednom polju nalaze dvije kulture ili više srodnih, odnosno snošljivih kultura,
takav se plodored naziva sastavljeni.
Prekinuti plodored čini plodored u kojem neka kultura, prvenstveno lucerna i
djetelinsko-travne smjese, za određeno vrijeme (dvije vegetacije ili više njih) izlazi iz
čvrste rotacije. Nakon razdoblja iskorištenja izdvojene se površine ponovno uključuju u
poljosmjenu, a za uzgoj višegodišnjih kultura izdvaja se nova površina, koja nije veća od
1/4 ukupnih površina.
Intenziviranjem pak plodoreda povećava se broj kultura u jednoj rotaciji
plodoreda, dakako, uz pretpostavku da za to postoje prvenstveno povoljni klimatski
uvjeti. Dugo vegetacijsko razdoblje s povoljnim hidrotermičkim odnosima klime
omogućuje nesmetan uzgoj vremenski interpoliranih međukultura. Sunce tijekom ljeta
izdašno šalje obilje svjetlosne i toplinske energije na prazna strništa, a neiskorištene
bivaju i oborine, kao i dugo bezmrazno razdoblje (90 i više dana). Ako nema dovoljno
oborina, a vlada dugo toplo razdoblje, plodored se može intenzivirati samo uz natapanje.
Intenziviranje plodoreda razumijeva i ispunjenje nekih drugih pretpostavki, npr. plodno
tlo, primjerenu agrotehniku i optimalne rokove sjetve međukultura, uglavnom postrnih i
ozimih krmnih međukultura. U plodoredu one dolaze nakon ranih kultura, tj. onih koje
napuštaju tlo početkom ljeta (žitarice, uljana repica). Pri intenziviranju plodoreda
povećava se proizvedena fitomasa u jednoj ophodnji plodoreda, što za sobom povlači
veći utrošak vode i hraniva. S obzirom na mogućnost većih aberacija klime, ozimi krmni
usjevi, pružaju veće jamstvo za uspjeh od postrnih usjeva.
Temeljna kultura u rotaciji ona je kultura u plodoredu s kojom započinje
poljosmjena. Prije intenzivnije primjene mineralnih gnojiva to je bila okopavina gnojena
stajskim gnojem. Danas to mogu biti i druge kulture za koje se provodi gnojidba na
zalihu mineralnim gnojivima. No, činjenica je da su okopavine u prednosti pred nekim
kulturama gustog sklopa, jer je dodatno osigurano mehaničko suzbijanje korova kao
pretpostavka za uspješno osnivanje djetelinsko-travnih smjesa i lucerne. Uz temeljnu
kulturu gnojenu punom količinom stajskoga gnoja stavlja se znak “XX”, a za ostale
usjeve gnojene polovičnom količinom stajskoga gnoja samo “X”. Pri mineralnoj gnojidbi
na zalihu stavlja se znak “++”.

73
3.1.2. Slobodna plodosmjena
Već samo sužavanje plodoreda nosi klicu, odnosno začetak slobodne plodosmjene
i nedostaje samo jedan korak pa da se pristupi uzgoju kultura po slobodnom izboru, ali,
razumije se, ne stihijskom, već dobro osmišljenom i usklađenom sa stanišnim
čimbenicima i konjukturom na tržištu. Najznačajniji čimbenici koji su djelovali u tom
pravcu jesu goleme mogućnosti primjene mineralnih gnojiva i sredstava za zaštitu bilja,
sveobuhvatna mehanizacija proizvodnih procesa, veća sloboda i veća mogućnost uzgoja
kultura i uvođenje ne samo novih kultivara i hibrida već i novih kultura, ali i potreba veće
dobiti. Došlo je do općeg trenda prema specijalizaciji za mnoge poljoprivredne kulture
koje su se ranije uzgajale u sklopu različitih čvrstih plodoreda. Taj je trend uvelike
stimuliran konstruiranjem specijaliziranih, vrlo skupih strojeva koji se danas koriste za
smanjenje ili eliminiranje ručnog rada. Visoke cijene takvih strojeva zahtijevaju da se oni
koriste na što većim površinama i za što veći broj kultura kako bi se smanjili troškovi po
jedinici proizvoda. Takva situacija destimulira raznolikost koja traži dodatna ulaganja u
mehanizaciju za druge kulture. Prosječan vlasnik obiteljskoga gospodarstva ne bi trebao
doći u položaj da prihvati rizik koji je prisutan pri monoprodukciji, dok su veliki robni
proizvođači opremljeni za proizvodnju samo jedne kulture ili jednog proizvoda.
Monokulturno gospodarenje, o kojem se više govori nešto kasnije, osobito je zastupljeno
u proizvodnji voća, povrća i nekih specijalnih kultura. Specijalizacija, a zajedno s njome i
monoprodukcija postoje, iako su ekološki uvjeti u kojima se takve kulture najčešće
uzgajaju prikladni za uzgoj različitih kultura.
Slobodna plodosmjena znači napuštanje čvrstih plodoreda, koji djeluju kao
ekološko biološki “pufer-sustav” različitog stupnja stabilnosti. Uspostavljanje
ravnotežnog stanja to je značajnije što su klima i tlo nepovoljniji. To, međutim, zahtijeva
poštovanje geonomskog principa, jer plodored može samo na taj način poprimiti značajke
fitocenoza slobodne prirode i osigurati potreban stupanj stabilnosti. U tradicionalnoj
poljoprivredi čvrsti plodoredi pružali su potrebno jamstvo za postojanost proizvodnje, što
se danas dijelom može osigurati suvremenim agrotehničkim zahvatima, primjenom
mineralnih gnojiva, sredstava za zaštitu bilja, stimulatora i regulatora rasta, kondicionera
strukture tla i unošenjem pasivnih tvari u tlo, te kreiranjem visokorodnih kultivara i
hibrida kulturnih biljaka. Uzmu li se u obzir te činjenice, sasvim je razumljivo da uzgoj

74
biljaka u sklopu čvrstih plodoreda može poprimiti drugi smisao i da se otvaraju putovi
slobodnoj plodosmjeni. Ima li se na umu i potreba sve veće proizvodnje za tržište, jasno
je zašto trend prema slobodnoj plodosmjeni postaje sve dominantniji.
Premda su temeljne pretpostavke za slobodnu plodosmjenu povoljni ekološki
uvjeti, samosnošljivost, odnosno ksenotolerantnost kultura, povoljne sukcesije i
suvremena agrotehnika, ona usto zahtijeva visoku profesionalnost i besprijekornu
organizaciju rada. Moguća dilema između gospodarenja u sklopu čvrstih plodoreda i
slobodne plodosmjene može biti potisnuta u drugi plan, ali isto tako biti prisutna sve dok
se ne razriješe pitanja nekih općih prioriteta i temeljnih načela suvremene poljoprivrede.
Suprotnosti koje proistječu iz same logike konjukturnoga tržišnog gospodarenja i zaštite
agroekoloških resursa najčešće su međusobno nepomirljive, pa i ravnoteža kojoj se teži
bit će čvršća i jača što se više poštuju temeljni postulati moderne ekološke misli i
spoznaje suvremene agronomske znanosti.

3.1.3. Monokultura (monoprodukcija)

Pod monokulturom, pojednostavnjeno rečeno, razumijeva se uzgoj neke kulture
na istoj površini više godina. Vegetacijsko razdoblje kultura može u cijelosti biti unutar
iste godine (kukuruz, pamuk, riža itd.), unutar više godišnjih doba dviju godina (ozima
pšenica i druge ozimine) ili obuhvaća nekoliko godina (višegodišnje krmne leguminoze,
hmelj, šećerna trska, drvenaste kulture). U područjima u kojima je povoljno razdoblje za
uzgoj kulturnih biljaka dovoljno dugo mogu se uzgajati dvije kulture ili više njih na istoj
površini svake godine. Premda je naglasak na istoj kulturi svake godine, to ograničenje ne
isključuje uzgoj pokrovne kulture, uz uvjet da se glavna kultura uzgaja još uvijek u
najprikladnijem dijelu vegetacijskog razdoblja. To također ne isključuje uzgoj dviju ili
više kultura na istom gospodarstvu, uz uvjet da se svaka kultura uzgaja na zasebnoj
površini svake godine.
Ima prijedloga da se naziv monokultura zamijeni nazivom monoprodukcija, što se
obrazlaže tvrdnjom da botanika već sam uzgoj bilja smatra monokulturom. U prilog tome
govori činjenica da se na površinama koje su pod prirodnom vegetacijom susreću brojne
biljne vrste unutar spontanih fitocenoza. Ta je tvrdnja sasvim utemeljena ako se naziv
monoprodukcija promatra s proizvodnog stajališta. No, nije se ustalio u širim

75
znanstvenim i stručnim krugovima u kojima se još mnogo više koristi naziv monokultura,
dakako, i neki drugi nazivi primjereni osnovnim konceptima ovoga načina uzgoja bilja.
Naziv monoprodukcija više se veže za suvremene sustave biljne proizvodnje.
Mnogo je razloga koji pokatkad mogu ograničiti kontinuirani uzgoj
samosnošljivih kultura na istoj površini, pa se takav uzgoj na određeno vrijeme mora
obustaviti. To pokazuje opravdanost korištenja već usvojenih naziva kratkotrajna
monokultura, ako uzgoj neke kulture na istoj površini traje do pet godina, i prava
monokultura, ako je razdoblje uzgoja istog usjeva na istoj površini vremenski
neograničeno. Ono može biti neprekinuto, kao što je slučaj s rižom, ali i vremenski
ograničeno, kao što je slučaj s neki drugim kulturama. Monokultura ima i neka povijesna
obilježja promatra li se njezin razvitak od prvih početaka agrikulture do današnje
moderne poljoprivrede. S tog bi se stajališta kontinuirani uzgoj iste kulture na istoj
površini mogao podijeliti u monokulturu daleke prošlosti, tradicionalnu monokulturu
i suvremenu monokulturu ili monoprodukciju.

3.2. Konsocijacija kultura

Istodobni uzgoj dviju ili više kultura na istoj proizvodnoj površini naziva se
konsocijacijom ili združivanjem kultura, za razliku od višestrukog sustava gospodarenja,
koji razumijeva uzgoj i žetvu dviju, a katkad čak triju ili četiriju kulture na istoj površini
u istoj godini. Prije modernizacije i industrijalizacije poljoprivrede uzgoj samo jedne
kulture bio je prije izuzetak nego pravilo. Širom svijeta uzgajale su se različite vrste
kultura gotovo uvijek združene jedna s drugom. Sustavi konsocijacija još su uvijek
uobičajeni, iako ne tako rašireni kao prije. Konsocijacije su bolje nego jedna kultura, jer
daju veće prinose, štite od rizika, bolesti, štetnika, pa i korova, ravnomjernije troše biljna
hraniva i vodu, osiguravaju uravnoteženiju hranu za ljude itd. Jedno je od bitnih pitanja,
temeljeno na spoznajama teorijske ekologije, kako interakcije među vrstama utječu na
strukturu zajednica. Postoje dvije sržne zamisli. Najprije, kada jedna vrsta utječe na
okoliš tako da druga vrsta negativno reagira, pa obje mogu koristiti potrebne resurse
učinkovitije kada žive zajedno nego kada žive odvojeno, javlja se kompeticijsko
proizvodno načelo ili proizvodno načelo ometanja. Drugo, kada se životna sredina

76
jedne vrste mijenja u pozitivnom smjeru pod utjecajem druge vrste, tako da je prva vrsta
potpomognuta drugom, imamo promidžbeno proizvodno načelo (facilitaciju).
Prije daljnjeg razmatranja konsocijacija navode se neki temeljni pojmovi koji ih
pobliže obilježavaju. Već sam pojam “višestruki sustav gospodarenja” zapravo implicira
sekvencijalni (uzastopni) oblik uzgoja bilja. To je vremenski ovisan oblik koji obuhvaća
uzgoj dviju ili više kultura uzastopno na istoj površini godišnje, pa ima samo vremensku
dimenziju i nema kompeticije među kulturama. Uzgaja se samo jedna kultura istodobno
na istoj površini. Konsocijacije su prostorno ovisan oblik u kojem intenzifikacija uzgoja
bilja ima vremensku i prostornu dimenziju.
Unutar opće kategorije konsocijacija postoje četiri potkategorije: miješane
konsocijacije, konsocijacije s uzgojem usjeva u redovima, konsocijacije s uzgojem usjeva
u trakama i preklapajuće konsocijacije. U slučaju miješanih konsocijacija uzgajaju se
dvije kulture ili više njih istodobno bez vidljivog svrstavanja u redove. Taj je oblik
zastupljen u primitivnoj poljoprivredi. Drugi oblik označava uzgoj dviju ili više kultura
istodobno, gdje se jedna kultura sije u redove ili ih se sije više. Ovaj se oblik najčešće
susreće u intenzivnoj poljoprivredi. Treći je oblik uzgoj dviju ili više kultura u različitim
trakama, dovoljno širokim da omogućuju nezavisnu kultivaciju, ali opet dovoljno uskim
da omogućuju biološku interakciju među kulturama. I napokon preklapajuće
konsocijacije razumijevaju uzgoj dviju ili više kultura istodobno tijekom jednog dijela
životnog ciklusa svake. Takav oblik konsocijacije može stvarno obuhvatiti ostale tri
podskupine, jer je njegova primarna varijabla kategorizacije vrijeme.

3.2.2. Oblici konsocijacija i agrotehnički zahvati u konsocijacijama

Prema svojoj botaničkoj prirodi kulture koje ulaze u sastav konsocijacija mogu
biti zeljaste i drvenaste ili jedne i druge. Miješane konsocijacije osobito su zastupljene u
sredozemnom području. Prema trajnosti života u zajednici konsocijacije mogu biti
trajne, kada združene kulture počinju i završavaju istodobno svoj proizvodni ciklus, i
privremene, kada je združivanje ograničeno jednim dijelom životnog ciklusa.
Kako bi se što potpunije razumjele mogućnosti združivanja pojedinih kultura ili
čak pojedinih skupina kultura, treba, uz već navedene, uvažiti i neke dodatne teorijske
pretpostavke koje proistječu iz međusobnih odnosa makroorganizama i mikroorganizama

77
poljoprivrednog tla. Biljke svojim podzemnim organima (korijenom i drugima) ne samo
što primaju hraniva, vodu i kisik već izlučuju organske kiseline, šećere, aminokiseline i
ugljikov dioksid, zatim fitoncide, koji su štetni za mikroorganizme i koline (alelopatija),
koji djeluje na korijenje drugih biljaka. Mikroorganizmi, obrnuto, djeluju na biljke putem
marazmina, ali i jedni na druge posredovanjem antibioze.
Pri razmatranju biokemijskih odnosa između biljaka treba uvažiti činjenicu da
velik broj biljaka izlučuje aktivne kemijske travi koje na druge biljke djeluju uglavnom
inhibicijski, ali pokatkad i stimulacijski. Ta pojava, poznata pod nazivom alelopatija,
očituje se u tome da u nazočnosti većeg broja vrsta mnoge druge vrste ne uspijevaju ili se
pak polagano razvijaju što je posljedica nepovoljnog djelovanja izlučenih tvari.
Za očitovanje alelopatskih odnosa vrlo su važni kolini. Više biljke djeluju na
mikroorganizme nizom toksičnih tvari poznatim pod zajedničkim nazivom fitoncidi.
Alelopatija je vrlo rasprostranjena u biljnom svijetu, a očituje se različitim
ekološkim i biokemijskim mehanizmima uza sudjelovanje različitih fiziološki aktivnih
spojeva, s različitom brzinom djelovanja i različitim posljedicama. Zajedničko je za sve
mehanizme izdvajanje u vanjsku sredinu fiziološki aktivnih tvari i zadržavanje aktivnih
tvari prije svega u tlu. Prema suvremenim spoznajama o mehanizmima alelopatskih
učinaka mogu se izdvojiti ove glavne skupine kolina: 1. fenolni spojevi (fenoli, kinoni i
fenolne kiseline), 2. proizvodi razgradnje bjelančevina, 3. alkoholi, aldehidi, organske
kiseline i oksikiseline, 4. mikrobni metaboliti (oligodinamične tvari slične giberelinu,
marazminima, patulinu, antibioticima i dr.) i 5. terpeni i druge u mastima topljive tvari.
Alelopatija, koja je zapravo kruženje fiziološki aktivnih tvari i njihovo djelovanje
u agrofitocenozama, spada u red značajnih pojava koje mogu utjecati na oblik i karakter
pojedinih konsocijacija.
Na temelju svega izloženoga o konsocijacijama, prvenstveno čimbenicima
koji ih determiniraju i ciljevima koji služe kao spiritus movens za njihovo uvođenje,
razlikuju se sljedeći oblici konsocijacija:
 konsocijacije oraničnih kultura (jednogodišnjih i višegodišnjih),
 konsocijacije povrćarskih kultura (jednogodišnjih i višegodišnjih),
 konsocijacije oraničnih i povrćarskih kultura (jednogodišnjih i
višegodišnjih),

78
  konsocijacije drvenastih (višegodišnjih) kultura,
 konsocijacije drvenastih kultura s oraničnim i povrćarskim kulturama
(jednogodišnjim i višegodišnjim),
 konsocijacije šumskog listopadnog i crnogoričnog drveća s poljoprivrednim
kulturama.
Brojne su, dakle, mogućnosti združivanja kultura. Promatra li se svjetska
agrikultura u svim svojim dimenzijama, sve su navedene konsocijacije prisutne, ovisno o
ekološkim uvjetima, proizvodnim mogućnostima, tradiciji itd.
Što se tiče agrotehničkih zahvata u konsocijacijama, oni imaju neke svoje
specifičnosti. Povećana gustoća sjetve povećava kompeticiju među vrstama, što zahtijeva
uravnoteženje sjetvene norme. Sjetvom u redove, osobito naizmjeničnom sjetvom u
redove, povećava se mogućnost preživljavanja manje konkurentskih vrsta. Treba također
povećati broj njihovih redova, primjerice, dva reda prema jednom redu vrsta koje se brže
razvijaju. U vezi s vremenom sjetve treba izbjeći uvjete koji bi bili povoljni za jednu, a
štetni za drugu kulturu, jer se samo tako može postići uravnoteženo združivanje.
Konsocijacije različitih kultura u mnogo slučajeva onemogućuju primjenu herbicida.
Treba reći da su kulture uzgajane u konsocijaciji manje zakorovljene od čistih kultura
zbog veće kompeticijske sposobnosti pri združenom uzgoju. Gnojidba je učinkovita
mjera za održavanje ravnoteže ili za ponovno uravnoteženje različitih usjeva koji su
združeni u konsocijaciji, dakako, s izravnim, ali i interakcijskim učinkom biljnih hraniva.
Što se tiče zahvata njege, pokatkad ih nije moguće provesti zbog različitog životnog ritma
združenih kultura. Vrijeme košnje krmnih kultura ima odlučujuće značenje za održavanje
najpovoljnijeg odnosa kultura u konsocijaciji.
Opća je tendencija smanjenja površina pod konsocijacijama zbog sveopće
primjene mehanizacije u izvođenju agrotehničkih zahvata. No, to ne bi trebao biti
razlog koji će odlučiti o njihovoj budućnosti. Kako su konsocijacije prije svega u funkciji
vladajućih ekoloških uvjeta, proizvodnih mogućnosti i ciljeva proizvodnje, pa donekle i
tradicije, za svako se pojedino proizvodno područje mogu naći najpovoljniji oblici
konsocijacija ako postoji opravdani razlozi za njegovo uvođenje.

79