Cijela Skripta Iz Mat

MatemAtika
Skripta za 1. godinu studija na Fakultetu za menadžment u turizmu i

ugostiteljstvu Opatija
Dr.rer.nat. Krešo Mihalinčić
0
Sadržaj
1. Diferencijalni i integralni račun...........................................................................................................................3
1.0 Uvod i predznanje........................................................................................................................................3
1.1 Skup realnih brojeva R kao potpuno uređeno polje.....................................................................................9
1.1.1 Intervali u skupu realnih brojeva..........................................................................................................9
1.1.2 Svojstva polja realnih brojeva R..........................................................................................................10
1.1.3 Jednadžbe 2. stupnja na R...................................................................................................................12
1.2 Funkcije na R..............................................................................................................................................13
1.2.1 Domena, kodomena i slika funkcije....................................................................................................13
1.2.2 Rast i pad funkcije...............................................................................................................................14
1.2.3 Surjekcija, Injekcija, Bijekcija...............................................................................................................15
1.2.4 Elementarne funkcije na R..................................................................................................................16
1.2.4.1 Polinomi........................................................................................................................................16
1.2.4.2. Racionalne funkcije i asimptote...................................................................................................18
1.2.4.3 Eksponencijalna i logaritamska funkcija........................................................................................19
1.2.4.3 Trigonometrijske funkcije (napisati!)............................................................................................21
1.3 Derivacija................................................................................................................................................... 22
1.3.1 Derivacija funkcije u točki.................................................................................................................22
1.3.2 Derivacija funkcije kao „nova“ funkcija............................................................................................23
1.3.3 Tablično deriviranje............................................................................................................................24
1.4 Ekstremne vrijednosti realnih funkcija.......................................................................................................26
1.5 Ekonomske primjene diferencijalnog računa.............................................................................................30
1.5.1 Prihod, troškovi i dobit........................................................................................................................30
1.5.2 Primitivna funkcija i neodređeni integral............................................................................................33
1.5.3 Marginalni i ukupni troškovi...............................................................................................................35
1.5.4 Elastičnost...........................................................................................................................................36
2. Financijska matematika....................................................................................................................................38
2.1. Jednostavni dekurzivni kamatni račun......................................................................................................38
2.2. Složeni dekurzivni kamatni račun..............................................................................................................39
2.3. Konačna i sadašnja vrijednost više periodičnih iznosa (Rente)..................................................................41
2.3.1 Buduća vrijednost rente......................................................................................................................41
2.3.1.1 Prenumerando renta....................................................................................................................41
2.3.1.2. Postnumerando renta..................................................................................................................42
2.3.2 Sadašnja vrijednost rente...................................................................................................................43
1
2.3.2.1 Prenumerando renta....................................................................................................................43
2.3.2.2 Postnumerando renta...................................................................................................................43
3. Linearna algebra...............................................................................................................................................45
3.0 Sustavi linearnih jednadžbi: Predznanje i motivacija..................................................................................45
3.1 Uvođenje matrica.......................................................................................................................................47
3.2 Osnovne operacije i pravila matričnog računa...........................................................................................48
3.3 Rješavanje sustava linearnih jednadžbi pomoću matrica...........................................................................53
3.3.1 Rješavanje sustava linearnih jednadžbi Gauss-Jordanovom metodom...............................................54
3.3.1.1 Nacrt rješenja i konačne forme ekvivalentnih sustava..................................................................55
3.3.1.2 Primjeri rješivih i nekonzistentnih sustava u 3 dimenzije..............................................................55
3.3.2 Cramerov sustav...............................................................................................................................59
1.1. Input-output analiza...........................................................................................................................63
LITERATURA..........................................................................................................................................................70
2
1. Diferencijalni i integralni račun
1.0 Uvod i predznanje
U ovom pregledu uvodimo slijedeće skupove:
1. Skup prirodnih brojeva (s nulom): N, N0

2. Skup cijelih brojeva: Z
3. Skup racionalnih brojeva: Q
4. Skup iracionalnih brojeva: ℑ
5. Skup realnih brojeva: ℜ
Skup prirodnih brojeva N i skup N0
Ljudi su se od davnina suočili s prebrojavanjem: „Koliko ima neprijatelja? Koliko je riba ulovljeno? Koliko je
ovaca u toru – koliko ih nedostaje?“ Odgovore na ta pitanja dobivali su brojenjem. Rezultat brojenja je broj.
Brojeve kojima se služimo prilikom brojenja nazivamo prirodnim brojevima.
Skup prirodnih brojeva označavamo s N, N= { 1,2,3 ,4,5,6 ,7,8,9,10,11 ,... } pri čemu točkice označavaju da se
taj niz nastavlja.
Dogovorno se prirodni broj označava s n. Pripadanje nekog prirodnog broja skupu prirodnih brojeva
označavamo s: n ∈ N .
U skupu prirodnih brojeva definirana je računska operacija zbrajanja za koju vrijedi zatvorenost tj. ako su
pribrojnici prirodni brojevi, onda je i zbroj prirodni broj,
što možemo simbolički zapisati: a , b ∈ N →a+b ∈ N .
U skupu prirodnih brojeva ne postoji neutralni element za zbrajanje, tj. ne možemo naći takav x za kojega bi
slijedeća relacija bila točna:
a+ x=a .
Neutralni element za zbrajanje je broj 0 koji ne pripada skupu prirodnih brojeva, pa uvodimo skup koji se
sastoji od svih prirodnih brojeva i 0: N0.
N 0 = { 0,1,2,3,4,5,6,7,... } .
U skupu N0 je broj 0 neutralni element za zbrajanje, tj. vrijedi a+ 0=a , za svaki a ∈ N .
3
4
Svojstva zbrajanja u skupovima N i N0
1. Komutativnost
Ako pribrojnicima zamijenimo mjesta zbroj se ne mijenja. Za svaka dva prirodna broja
a , b ∈ N vrijedi:
a+ b=b+a .
2. Asocijativnost
Za svaka tri prirodna broja a ,b ,c ∈ N vrijedi:
(a+ b)+ c=a+(b+c ) .
Uvodimo operaciju množenja kao skraćeni zapis za uzastopno zbrajanje.
2 x =x+x
3 x=x+x +x
⋮
nx=x +x +…x →n−puta
Svojstva množenja u skupovima N i N0
Skupovi N i N0 su zatvoreni s obzirom na operaciju množenja. Tj. ako a i b pripadaju skupu N ili N0 tada i njihov
umnožak pripada skupu N ili N0 .
Simbolički to možemo zapisati: za svaki a , b ∈ N →a⋅b ∈ N .
Za
a ∈ N 0 vrijedi a⋅0=0 i 0⋅a=0 .
Neutralni element za množenje u skupovima N i N0 je broj 1.
Za
a ∈ N 0 vrijedi a⋅1=a i 1⋅a=a .
Svojstva množenja u skupovima N i N0:
1. Komutativnost
Ako faktori zamijene svoja mjesta umnožak se ne mijenja:
Za svaka dva prirodna broja a , b ∈ N vrijedi:
5
a⋅b=b⋅a .
2. Asocijativnost
Umnožak triju brojeva ne ovisi o redoslijedu množenja.
Za svaka tri prirodna broja a ,b ,c ∈ N vrijedi: (a⋅b )⋅c=a⋅(b⋅c ) .
3. Distributivnost množenja prema zbrajanju i oduzimanju
Za svaka tri prirodna broja a ,b ,c ∈ N vrijedi:
( a±b )⋅c=a⋅c±b⋅c i c⋅(a±b)=c⋅a±c⋅b .
Uvodimo operaciju potenciranja kao skraćeni zapis za uzastopno množenje istog broja.
x 2=x⋅x
3
x =x⋅x⋅x
⋮
x n=x⋅x⋅x⋅…⋅x →n puta
Oduzimanje prirodnih brojeva
Iako u skupu N0 ne postoji suprotan element za zbrajanje
a+(−a )=(−a )+a=0 ,
ipak za
a , b ∈ N 0 , b > a možemo intuitivno definirati razliku b -a.
U skupu prirodnih brojeva N0 promotrimo mogućnost rješavanja jednadžbi tipa: a+ x=b . Rješenje
jednadžbea+ x=b bi bila razlika brojeva b i a tj. x=b−a .
Problem se pojavljuje kada je broj b veći od broja a. Tada je razlika b−a negativan broj koji ne pripada skupu
prirodnih brojeva.
Oduzimanje u skupu prirodnih brojeva nije komutativno, jer za svaka dva prirodna broja a , b ∈ N vrijedi:
a−b≠b−a .
Dakle 4−2≠2−4 ; k tome, oduzimanje 2−4 nije definirano u N0. ovakva nas razmatranja motiviraju za
proširenje skupa N0 odnosno uvođenje skupa cijelih brojeva Z.
6
7
Uvođenje skupa cijelih brojeva: Z
Za a < b definiramo razliku a−b razliku kao broj c=−(b−a ) . Ovako definiran broj c nazivamo negativnim i
nanosimo ga na brojevni pravac suprotno broju b-a tj. lijevo s obzirom na ishodište 0.
U skupu cijelih brojeva možemo odrediti rješenje jednadžbi tipa: a+ x=b u obliku x=b−a
za a , b ∈ Z .
Cijeli brojevi su elementi skupa brojeva Z={ ...,−3,−2,−2,1,0,1,2,3,... } koji sadrži prirodne brojeve, nulu i
negativne cijele brojeve.
Skup prirodnih brojeva je podskup skupa cijelih brojeva.
Svojstva zbrajanja cijelih brojeva
1. Zatvorenost skupa obzirom na zbrajanje

2. Zbroj svaka dva cijela broja a, b, a+ b ∈ Z je cijeli broj.
3. Komutativnost
4. Za svaka dva cijela broja a , b ∈ Z vrijedi:

a+ b=b+a .
5. Asocijativnost
6. Za svaka tri cijela broja a ,b , c ∈ Z vrijedi: (a+ b)+ c=a+(b+c ) .
7. Neutralan element za množenje

Broj 1 je neutralan element za množenje.
Za a ∈ Z vrijedi a⋅1=a i 1⋅a=a .
Sljedeća svojstva su karakteristična za skup Z, nenaslijeđena iz skupa N:
8. Postojanje neutralnog elementa za zbrajanje:

0+ a=a+0=a
9. Postojanje suprotnog elementa za zbrajanje
a+(−a )=(−a )+a=0
Svojstva množenja cijelih brojeva
1. Umnožak bilo koja dva cijela broja je cijeli broj

2. Komutativnost
3. Asocijativnost
4. Distributivnost množenja prema zbrajanju
8
Promotrimo jednadžbu oblika ax=b , za a , b ∈ Z i a≠0 , a x je nepoznat broj. Jednadžba će imati rješenje
u skupu cijelih brojeva Z u slučajevima kada je njeno rješenje cijeli broj, za npr. 6 x=−12 iz čega slijedi da je
x=−2 .
Problem se pojavljuje kada imamo jednadžbu tipa: 6 x=7 ili neku sličnu za koju rješenje nije u skupu cijelih
brojeva Z.
Uvođenje skupa racionalnih brojeva: Q
Jednadžba oblika ax=b , za a , b ∈ Q i a≠0 ,
b
x=
ima rješenje u skupu racionalnih brojeva Q oblika: a , uz uvjet a≠0 .
Skup racionalnih brojeva Q je skup svih brojeva Q= { m/n : m , n ∈ Z , n≠0 } .
Za svako a≠0 i a ∈ Q jednadžba ax=1 ima jedinstveno rješenje 1/a u skupu racionalnih brojeva.
−1
1/a je recipročan broj broja a i označava se sa a .
Skup Q nasljeđuje svojstva za zbrajanje i množenje, ali pored njih ima nenasljeđena svojstva:
1. Postojanje recipročnog broja
Za svaki a ∈ Q/ { 0 } postoji jedinstven broj a

−1
takav da je:
a⋅a−1 =a−1⋅a=1
2. Skup Q je “gust”.
Za bilo koja dva racionalna broja a , b ∈ Q takva da je a < b postoji racionalan broj c ∈Q koji je aritmetička
sredina brojeva a i b, tj. c=(a+b )/2 za koje važi da je a < c < b.
Uočimo da ovaj proces možemo nastaviti unedogled, npr. za ovako definirani c opet nalazimo brojeve između a
i c te c i b. Ipak, postoje „praznine“ na brojevnom pravcu između racionalnih brojeva.
3
=0 .75
Racionalni brojevi se mogu prikazati kao decimalni brojevi sa konačnim brojem decimala (npr. 4 ) ili
1 2
=0 .3333 …, =0 .666 . . .
kao decimalni brojevi kod kojih se ponavlja jedna decimala (npr. 3 3 ) ili grupa
15
=2. 142857142857 …
decimala (npr. 7 ).
9
Promotrimo jednadžbu oblika x 2 =a , a ∈ Q . Ukoliko postoji takav broj b ∈ Q da vrijedi
a=b⋅b=b2 tada je b korijen iz a što pišemo: b=√ a .
x=± √a
x = √ a , x 2 =−√ a .
Jednadžba ima dva rješenja: 1
Međutim ukoliko se takav broj b ∈ Q ne može pronaći u skupu racionalnih brojeva, onda jednadžba x 2 =a
nema rješenja u skupu racionalnih brojeva. Od davnina je jasno da √ 2 nije racionalan broj.
Zbog postojanja brojeva koje ne možemo prikazati kao razlomak dvaju cijelih brojeva uvodimo skup iracionalnih
brojeva ℑ.
Uvođenje skupa iracionalnih brojeva ℑ
Iracionalni brojevi se prikazuju u obliku beskonačnog neperiodičnog decimalnog zapisa, npr. (3.98335623176…).
Primjeri iracionalnih brojeva:
√ 13=3.6055127...
e=2 .71828 . ..
log 4=0.60205991 ...

π=3 . 14159. . .
Skup ℑ iracionalnih brojeva nije proširenje skupa racionalnih brojeva Q već skup disjunktan s Q (dakle, ova dva
skupa nemaju zajedničkih elemenata). Naime, dok je N ⊂Z ⊂Q , međutim Q nije sadržan u ℑ .
10
1.1 Skup realnih brojeva R kao potpuno uređeno polje
Skup realnih brojeva sadrži racionalne i iracionalne brojeve.
ℜ=Q∪ℑ . Vrijedi: N ⊂Z ⊂Q⊂ R .
Potpuno uređeno polje realnih brojeva ( ℜ,+,⋅,≤) čini skup realnih brojeva u kojem su definirane binarne
operacije zbrajanja i oduzimanja i binarna relacija manje ili jednako.
Vidjeli smo da iako je skup Q gust još uvijek postoje brojevi poput √ 2 koji leže između racionalnih brojeva ali
nisu racionalni. Za razliku od Q skup ℜ nema takvih praznina pa kažemo da je ℜ kontinuiran skup.
Prije detaljnog opisa skupa ℜ kao uređenog polja uvedimo još i pojam apsolutne vrijednosti realnog broja. Za
x∈ ℜ
|x|=¿{−x,x<0¿{0,x=0¿ ¿ .
1.1.1 Intervali u skupu realnih brojeva

Važni podskupovi skupa ℜ su intervali. Neka su a , b ∈ ℜ i neka vrijedi a< b .
Otvoreni interval ⟨a,b⟩ je skup ⟨a,b⟩= { x|a<x<b ,x∈ ℜ } pri čemu su a i b rubne točke tog intervala
koje mu ne pripadaju.
Zatvoreni interval ili segment [ a , b ] je skup

[ a,b ]= { x|a≤x≤b, x∈ ℜ } pri čemu a i b rubne točke tog
intervala koje mu pripadaju.
Neprazan podskup S skupa ℜ je omeđen odozgo ako postoji barem jedan realan broj M zvan majoranta ili
gornja međa, za koji vrijedi x≤M ,∀ x∈ S . Najmanja majoranta skupa S zove se supremum skupa S.
Neprazan podskup S skupa ℜ je omeđen odozdo ako postoji barem jedan realan broj m zvan minoranta ili
donja međa, za koji vrijedi x≥m , ∀ x∈ S . Najveća minoranta skupa S zove se infimum skupa S.
Neprazan podskup S skupa ℜ je omeđen ako je omeđen odozgo i odozdo. U protivnom kažemo da je S
neomeđen. Za skup realnih brojeva koristi se oznaka ℜ=⟨−∞,+∞⟩ , a za neomeđene skupove koriste se
slijedeće oznake:
11
⟨−∞,b⟩= { x|x∈ ℜ ,x<b } ,
⟨−∞,b ]={ x|x∈ ℜ ,x≤b } ,
⟨a,+∞⟩={ x|x∈ ℜ, x>a } ,
[ a,+∞⟩={ x|x ∈ R , x≥a } .
1.1.2 Svojstva polja realnih brojeva R

Svi dosad uvedeni pojmovi poput brojevnog pravca na kojem prikazujemo skupove N, Z, Q, pa i sam R kao
„popunjenje praznina“ između racionalnih brojeva prilično su prirodni i intuitivni, kao i npr. pojmovi
supremuma i infimuma omeđenih skupova. Pojam „kontinuiteta“ pravca u ravnini ugrađen je u našu svijest
kroz osnovne gemometrijske pojmove. Međutim, strogo matematičko opravdanje intuitivnih pojmova –
neophodno za razvijanje iznimno složene discipline poput matematičke analize – nije lak posao i zahtijeva
opsežnu matematičku pripremu da bi se razumjelo. U nedostatku ovakve pripreme, možemo istaknuti neka
bitna svojstva skupa R na kojima možemo graditi praktički primjenjivu teoriju, ne ulazeći u složenu, „čisto
matematičku“ problematiku. Navest ćemo ova svojstva u skladu sa S. Kurepa (5).
Na R je definirano zbrajanje, tj. za bilo koja dva elementa a,b  R određen je realan broj a + b  R koji zovemo
zbroj brojeva a i b. Zbrajanje ima ova svojstva:
A-1. Asocijativnost zbrajanja:
(x + y) + z = x + (y + z), x, y, z  R;
A-2. Postoji jedinstven element 0  R (koji zovemo 0), takav da je
x+0=0+x=x x  R;
A-3. Za svako x  R postoji jedinstven element  x  R, takav da je
x + (  x) = ( x) + x = 0;
Broj  x zove se suprotni broj broja x;
A-4. Zbrajanje je komutativno, tj. vrijedi
x + y = y + x, x,y  R .
Na R je definirano i množenje, tj. za svaka dva realna broja a,b potpuno je određen broj a b koji zovemo
produkt brojeva a i b. Produkt ima ova svojstva:
A-5. Asocijativnost množenja:
(xy) z = x (yz) x, y, z  R;
A-6. Komutativnost množenja:
xy=yx x, y  R;
A-7. Postoji element 1 R, takav da je 1  0 i da vrijedi:
12
1  x = x  1, x  R;
Element 1 zove se jedinica.
−1 1 1
A-8. Ako je x  R i x  0, onda postoji jedinstven element x =  R takav da je x = 1.
x x
A-9. Množenje je distributivno prema zbrajanju:
x ( y +z) = x y + x z, x, y, z  R.
Kratko kažemo da je R polje kada god se misli da su na R definirane dvije operacije koje imaju navedenih pet
svojstava, a zovu se zbrajanje i množenje.
Skup R je uređen, tj. elementi skupa R mogu se međusobno uspoređivati.
A-10. Za bilo koja dva elementa x,y  R vrijedi bar jedna od ovih izreka:
x = y ili x  y ili x ≤ y ;
A-11. x  y i y ≤ x, ako i samo ako je x = y ;
A-12. Ako je x ≤ y i y<z onda je x  z, tj. relacija uređaja  je tranzitivna;
A-13. Uređajna relacija  je u suglasnosti sa zbrajanjem, tj.
( x  y )  ( x + z  y + z ), z  R.
A-14. Uređajna relacija je u suglasnosti sa množenjem
( 0 ≤ x i 0 ≤ y)  (0 ≤ x y ).
Kažemo da je R uređeno polje kada god mislimo da je na R dano zbrajanje, množenje i uređaj s tim da je svih 14
svojstava zadovoljeno. Ako je x ≤ y i x  y onda pišemo x  y odnosno y  x i kažemo da je x strogo manje od y
odnosno da je y strogo veće od x. Kod pridruživanja točki W realnog broja d u t. 4 vidjeli smo da treba
zahtijevati da postoji n  N takvo da je n  d. U vezi s tim imamo:
A-15. U R vrijedi Arhimedov aksiom, tj. za bilo koja dva realna broja a  0 i b  0 postoji prirodni broj n takav
da je b  n a.
Sva navedena svojstva ima i skup Q racionalnih brojeva, tj. Q je uređeno Arhimedovo polje. Bitno novo svojstvo
skupa R koje ne posjeduje skup Q je :
A-16. svaki odozgo ograničen neprazan skup S  R ima supremum u R.
Kažemo da je R potpuno uređeno polje kada god mislimo da zbrajanje, množenje i uređaj na R imaju
navedenih 16 svojstava.
U daljnjem tekstu pod skupom realnih brojeva R podrazumijevamo skup na kojem je definirano zbrajanje,
množenje i uređaj te uz to vrijedi svih 16 nabrojenih svojstava koja zovemo aksiomi skupa realnih brojeva.
13
1.1.3 Jednadžbe 2. stupnja na R
2
Opći oblik jednadžbe 2. stupnja jest ax + bx+ c=0 gdje je x nepoznanica a poznati brojevi a, b, c realni
koeficijenti. Rješavanje je jednostavno kad su b ili c jednaki nuli, no nije ga teško izvesti ni za opći slučaj kad su
svi koeficijenti različiti od nule. Jednadžba 2. stupnja ima 2 rješenja, ne uvijek realna. U ovom tečaju
ograničavamo se na probleme s realnim rješenjima, dakle tražimo 2 (možda identična) rješenja ili „korijena“
kvadratnih jednadžbi.
2
i. Ako je samo vodeći koeficijent (onaj uz najvišu potenciju od x) a ≠ 0 imamo trivijalan slučaj ax =0
te dva identična rješenja x1 =0, x2 =0.
2
ii. Jednadžba oblika ax + bx=0 , tzv. nepotpuna kvadratna jednadžba (c=0 , a ,b ≠ 0 ) se rješava
b
x 1=0 , x 2 =−
izlučivanjem x što daje x (ax +b )=0 iz čega slijede dva rješenja: a.
2
iii. Rješenja jednadžbe oblika ax + bx+ c=0 gdje su svi koeficijenti različiti od 0 (tzv. potpuna
kvadratna jednadžba) tražimo iz izraza:
−b± √b 2−4 ac
x 1, 2 =
2a .
2
U slučaju da je b −4 ac <0 jednadžba nema rješenja u skupu realnih brojeva. Primijetimo i to da za
b 2−4 ac=0 imamo dva identična rješenja. Zbog svoje odlučujuće uloge za rješivost kvadratne jednadžbe,
2
izraz b −4 ac=D nazivamo diskriminantom.
1.0.Zadaci
1. Odredite infimum i supremum te minimum i maksimum (ako postoje; n označava

proizvoljan prirodan broj a točkice produžavanje niza po pravilu naznačenom u navedenim
početnim elementima skupa) skupova A={ 1,2,4 ,...,2n,... } , B= {−1,−2,−3,...,−n,... } ,
C={−1,−2,−3,...,−49 } .
2. Kao u prethodnom zadataku, odredite međe (ako postoje) za skupove
A=⟨−∞,2⟩ , B=⟨ √2, √3] .
14
1.2 Funkcije na R
Do sada smo promatrali jednadžbe poput ax +b=0 , tražili smo takav broj x (ili više njih) koji zadovoljavaju
jednadžbu. Međutim zamislimo da se x kreće skupom realnih brojeva od ⟨−∞,+∞⟩ pri čemu svakom x-u
pridružujemo jedinstven broj ax +b . U dosadašnjem školovanju nazivali smo pridruživanje x →ax +b
preslikavanjem ili funkcijom sa skupa ℜ u skup ℜ i nazivali graf takve funkcije pravcem.
U ovom odjeljku ćemo dati definiciju funkcije, a u slijedećem se podsjetiti nekih funkcija koje smo susreli u
srednjoj školi te uvesti neke nove koje će se pokazati relevantnima u ekonomskoj praksi.
1.2.1 Domena, kodomena i slika funkcije

Definicija 1.1.
Neka su A i B dva skupa, i f pravilo kojim je svakom elementu x ∈ A jednoznačno pridružen element y ∈B.
Tada za skup uređenih parova {( x , y )|x ∈ A , y=f ( x )∈ B } (1.1.)
kažemo da je funkcija (preslikavanje) iz skupa A u skup B. Oznakom y=f ( x ) označavamo jednoznačno
pridruživanje elementa y ∈ B elementu x ∈ A i kažemo da je y vrijednost funkcije f u točki x, odnosno slika

od x.
D
Skup A je područje definicije ili domena funkcije f, kojeg označavamo sa f , a skup B područje vrijednosti ili
kodomena funkcije f. Za funkcije definirane na skupu realnih brojeva domena A u pravilu predstavlja neki
inerval (ili skup intervala) u R. Najveći podskup od R na kojem možemo definirati danu funkciju f naizvamo
prirodnom domenom te funkcije.
Za skup f
( A )={ f ( x)|x ∈ A } ⊆ B (1.2.)
kažemo da je slika funkcije f i taj skup označavamo s Im f .
2
Graf funkcije f je skup točaka (x,y) ravnine ℜ za koje vrijedi y=f ( x ) . Formalnije, to je skup
{
G( f )= ( x , y )∈ ℜ2|x ∈ Df , y=f (x ) } . (1.3.)
Primjer 1.1.
Funkciju oblika f ( x)=c , ∀ x∈ ℜ nazivamo konstantom. Vrijednost funkcije je ista za sve vrijednosti
varijable. Ako varijabla x predstavlja vrijeme (u fizici obično označeno s t radije nego s x) a f(x) prijeđeni put,
tada zaključujemo da nema kretanja, odnosno brzina kretanja je 0.
15
Slika 1. Graf funkcije f ( x )=c , c=6
1.1. Zadaci
Odredi prirodnu domenu i kodomenu sljedećih funkcija:
f ( x )=4 x 4 −x 2 +15 x ,
f ( x )=5 x 3 −9 ,
x 2−x +6
f ( x )=
x−1 ,
x 2−4
f ( x )=
x +2 .
1.2.2 Rast i pad funkcije
Definicija 1.2. Rast i pad funkcije
Neka je f : ( a , b ) → ℜ realna funkcija jedne realne varijable. Kažemo da je funkcija f rastuća na intervalu
f: ( a,b) → ℜ ako ∀ x 1 , x 2 ∈ ( a ,b ) , x 1 < x 2 ⇒ f ( x 1 ) ≤f ( x2 ) , a strogo rastuća ako
∀ x 1 , x 2 ∈ ( a ,b ) , x 1 < x 2 ⇒ f ( x 1 ) < f ( x 2 )
Neka je f : ( a , b ) → ℜ realna funkcija jedne realne varijable. Kažemo da je funkcija f padajuća na intervalu
f: ( a,b) → ℜ ako ∀ x 1 , x 2 ∈ ( a ,b ) , x 1 < x 2 ⇒ f ( x 1 ) ≥f ( x2 ) , a strogo padajuća ako
∀ x 1 , x 2 ∈ ( a ,b ) , x 1 < x 2 ⇒ f ( x 1 ) > f ( x 2 )
16
1.2.3 Surjekcija, Injekcija, Bijekcija
Surjekcija
Promotrimo funkciju oblika f : {1 , 2 ,3 , 4 } → { 5 , 6 ,7 } za koju vrijedi f (1)=5 , f (2)=6 , f (3 )=7 , f (4 )=7 .

Je li funkcija surjekcija?
Rješenje:
Surjekcija je funkcija kod koje za svaki y ∈ B postoji x ∈ A za koji vrijedi f ( x )=x , tj. slika domene A je
cijela kodomena B. Ova funkcija je surjekcija jer svaki element kodomene, skupa { 5,6,7 } , postoji element
domene, skupa { 1,2,3,4 } , koji se u njega preslikava.
Injekcija
Promotrimo funkciju oblika f : {1 , 2 , 4 }→ {5 , 6 , 7 } za koju vrijedi f (1)=5 , f (2)=6 , f (4 )=5 . Je li funkcija

injekcija?
Rješenje:
Funkcija je injekcija ako preslikava različite elemente domene u različite elemente iz kodomene, tj. za
f ( x1 )=f ( x 2 ) ⇒ x 1 =x 2
, što zadana funkcija ne zadovoljava (i jedinica i četvorka preslikavaju se na isti
element).
Ako je funkcija istodobno injekcija i surjekcija, nazivamo je bijekcijom.
17
1.2.4 Elementarne funkcije na R
Navest ćemo samo neke elementarne funkcije koje su od interesa za ekonomsku praksu.
1.2.4.1 Polinomi
Primjer 1.2.
Funkciju oblika f ( x )=x , ∀ x ∈ ℜ nazivamo identiteta na ℜ jer ona ne mijenja vrijednost od x, tj. preslikava
x < x 2 → f ( x 1 )< f ( x 2 )
svaki broj u sebe samog. Primijetimo da vrijedi 1 , tj. ako x raste raste i pripadni f(x).
Kažemo da funkcija raste i poprima sve vrijednosti na intervalu R= ⟨−∞,+∞⟩ .
Slika 2. Graf funkcije f ( x )=x
Identiteta s R⟶ R je bijekcija jer je surjekcija i injekcija. Identiteta je surjekcija jer je slika domene R cijela
kodomena R, a i injekcija je jer očigledno različite x-eve preslikava u različite f(x)-eve.
18
Primjer 1.3.
Funkciju oblika f ( x )=ax +b , ∀ x ∈ ℜ zovemo linearna funkcija. Brzinu promjene funkcije između dviju
f ( x 2 ) −f ( x1 )
x1 , x2 x1 , x2
točaka mjerimo izrazom
x 2 −x 1 . Za linearnu funkciju vrijedi (u bilo koje dvije točke )
f ( x 2 ) −f ( x1 ) ax 2 +b−ax 1 −b a ( x 2 −x 1 )
= = =a
x 2 −x 1 x 2 −x 1 x 2 −x 1
pa a interpretiramo kao brzinu promjene funkcije f u ovisnosti o promjeni varijable x. Prisjetimo se da je graf
linearne funkcije pravac i da se a u tom kontekstu naziva koeficijentom proporcionalnosti između veličina x i
y=f(x).
Znamo da koeficijent proporcionalnosti a između x i f(x) predstavlja tangens kuta što ga pravac f ( x )=ax +b
zatvara s apscisnom osi. Što je koeficijent veći f(x) raste (pada) brže. Shvatimo li f(x) kao put prijeđen u vremenu
x, onda a predstavlja konstantnu brzinu gibanja.
Slika 3. Graf funkcije f ( x )=x +2
19
Primjer 1.4.
f ( x )=x 2 , ∀ x ∈ ℜ je kvadratna funkcija čiji je graf parabola.
Slika 4. Graf funkcije f ( x )=x 2
Praktični problemi opisani kvadratnom funkcijom čiji je graf parabola česti su u ekonomiji. Promatrat ćemo
troškove koji rastu s kvadratom proizvodnje. Jednoliko ubrzano gibanje kojeg smo upoznali u srednjoj školi
opisano je kvadratnom funkcijom. Opći oblik ove funkcije već smo susreli u ovom tečaju kad smo postavljali
pitanje rješivosti kvadratne jednadžbe. Ovdje promatramo preslikavanje
2
x → P2 (x)=a x + bx+ c .
Veliko P umjesto uobičajenog f označava da se radi o posebnoj funkciji, naime polinomu 2. stupnja. Taj je
stupanj reflektiran u indeksu 2 uz P. Za polinom n-tog stupnja pišemo
n n−1 2
Pn ( x )=a n x +an−1 x …+ a2 x +a 1 x+ a0 , an ≠ 0 .
Posljednji uvjet označava da je vodeći koeficijent – onaj uz najvišu potenciju od x - različit od nule, dakle, radi se
o polinomu n-tog stupnja. Koeficijenti a i , i=1 , … , n su realni brojevi.
Ako za neki x ∈ R vrijedi Pn ( x ) =0 kažemo da je takav x nultočka polinoma ili da x poništava polinom. Dosad
smo tražili nultočke polinoma 2. stupnja. Za bilo koju funkciju f reći ćemo da ima nultočku u x ako je f(x)=0.
1.2.4.2. Racionalne funkcije i asimptote
Primjer 1.5.
1
f ( x )=
Za funkciju oblika x postavlja se pitanje prirodne domene, dakle najvećeg skupa na kojem je možemo
definirati.
20
1
f ( x )= , x≠0
Slika 5. Graf funkcije x
Na slici vidimo da se porastom x-a graf približava x-osi tj. (nuli).

1
f ( M )=
Intuitivno, za „veliki“ broj M,
M je malen broj, tj. što je M veći to je f(M) manji. Međutim funkcija ne
1
≠0 , ∀ x ∈ ℜ
poprima vrijednost nula, tj.
x . Kažemo da je os x horizontalna asimptota funkcije. Dakle,
0 ∉ Im f
ili
Im f =⟨−∞ , 0⟩∪⟨0 ,+∞⟩=ℜ¿ {0¿}.
1
f ( m)=
Slično za „male“ brojeve m (posebice manje od 1) m je velik broj, tim veći što je m manji. Skup Im f
nije omeđen oko nule; kažemo također da f neograničeno raste kako se x približava nuli. Ordinatna os je
vertikalna asimptota ove funkcije.
Ova je funkcija najjednostavniji slučaj racionalnih funkcija. Racionalne funkcije su funkcije oblika
n n−1 2
an x + an−1 x …+a 2 x +a1 x+ a0
R ( x )= m m−1 2
.
bm x +bm −1 x …+ b2 x +b 1 x +b1
Radi se dakle o dijeljenju dvaju polinoma. Primijetimo da je funkcija definirana svugdje osim u nultočkama
nazivnika.
1.2.4.3 Eksponencijalna i logaritamska funkcija

Eksponencijalna i logaritamska funkcija nalaze brojne primjene u brojnim područjima znanosti, pa tako i u
ekonomiji i financijskoj matematici. Eksponencijalna funkcija je oblika f ( x )=a x , a ∈ ℜ , a>0 , pri čemu se a
zove baza funkcije, a x eksponent funkcije f. U ovom tečaju promatrat ćemo samo jednu bazu, tj. Eulerov broj e,
tzv. bazu prirodnog logaritma.
Funkcija oblika f ( x )=e poprima samo pozitivne vrijednosti i strogo raste na intervalu ⟨−∞,+∞⟩ .
x
a b
, (e ) =e ab za ∀ a,b∈ ℜ .
a b a+b
Vrijedi: e ⋅e =e
Logaritam A broja N za bazu a, oznaka

A=log a N je onaj eksponent A s kojim treba potencirati bazu a da se
A
dobije N, dakle log a N= A ⇔ a =N .
21
U ovom kolegiju ograničiti ćemo se na logaritam po bazi e , tzv. prirodni logaritam, s oznakom
f ( x )=loge x =ln x .
x
Zbog stroge pozitivnosti funkcije f ( x )=e , ln x je definiran samo za pozitivne brojeve i preslikava interval
⟨0,+∞⟩ na interval ⟨−∞,+∞⟩ .

Vrijedi:
ln 1=0 , e0 =1
ln (a⋅b )=ln a+lnb , ∀ a , b>0
a
ln =ln a−ln b
b
ln a n =n ln a , ∀ n ∈ N , ∀ a>0 .
Primjer 1.6.
Grafove funkcija f ( x )=e x i f ( x )=ln x pogledajmo na slici 6.
x
Slika 6. Graf funkcija f ( x )=e (gornja krivulja), f ( x )=ln x (doljnja krivulja)
22
1.2.4.3 Trigonometrijske funkcije (napisati!)
Zbog svoje periodičke prirode, funkcije sinus i cosinus tvore analitičku bazu za modeliranje periodičkih pojava u
prirodi i društvu. Turizam je gotovo svugdje, a pogotovo u kontinentalnom pojasu s jasno izraženim godišnjim
dobima, naglašeno sezonalna (dakle periodička s obziro na odišnje doba) privredna grana.
23
1.3 Derivacija
1.3.1 Derivacija funkcije u točki
U primjeru 1.2., u dijelu 1.1.3. promatrali smo linearnu funkciju f ( x )=ax +b i pripadni kvocijent diferencija
f ( x 2 )−f ( x1 )
=a (1.4.)
x 2−x 1
Ustanovili smo da taj kvocijent mjeri „brzinu promjene“ funkcije f u odnosu na nezavisnu varijablu (točnije
funkciju x → x ). Taj je kvocijent konstantan i odgovara koeficijentu proporcionalnosti a, odnosno tangensu
kuta što ga pravac zatvara s osi x.
Jednoliko gibanje pri kojem f opisuje put prijeđen u vremenu x opisano je tim pravcem, a konstanta brzina
kretanja je taj konstantni omjer zvan kvocijent diferencija. No, već pri jednoliko ubrzanom gibanju brzina nije
konstantna nego se mijenja s vremenom a put raste s kvadratom vremena.
Već smo upoznali kompliciranije funkcije od kvadratne, npr. polinome n-tog reda. Pitanje koje se postavlja jest:
Kako odrediti – ili uopće definirati – brzinu promjene takvih funkcija u danoj točki x0 ? Najprirodniji odgovor je
aproksimirati, uz razumne uvjete, onime što je poznato i intuitivno. U ovom slučaju, to znači aproksimirati
pomoću linearne funkcije gdje je definicija brzine jasna i pripadna funkcija jednostavna (pravac)Ideja je
promatrati funkciju na „vrlo malom“ intervalu oko x0 i pisati

x≈x 0 . Isključit ćemo točku x0 iz razmatranja i,
unutar ovog kolegija, ograničiti se na neke poznate i važne funkcije. Zamislit ćemo – bez inzistiranja na
matematičkoj točnosti – da razlika x-x0 postaje proizvoljno mala tj. da se „x (proizvoljno) približava x0“.
Kažemo da „x teži k x0“, pišemo

x → x 0 i pitamo se da li kvocijent diferencija
f ( x )−f ( x 0 )
(1.5.)
x−x 0
također teži nekoj određenoj vrijednosti, nekom realnom broju. Taj ćemo broj označiti sa f'(x0). Shvatit ćemo ga
kao nagib tangente na graf funkcije u točki x0, a tangentu aproksimacijom brzine prirasta funkcije u intervalu
x → x 0 koja istodobno definira brzinu promjene promatrane funkcije.
Na osnovi tako stečene intuicije prihvatit ćemo rezultate stroge analize relevantne za naše potrebe bez
korištenja zahtjevnijih matematičkih izraza.
U primjeru 1.1., dijelu 1.1.1. Za f ( x )=c kvocijent diferencija je 0 za svaki

x≈x 0 i x≠x 0 :
f ( x )−f ( x 0 ) c−c
= =0 (1.6.)
x−x 0 x−x 0
'
Zaključujemo da je f ( x 0 )=0 , ∀ x 0 ≠ x . Zaista, konstanta se ne mijenja s promjenom varijable. Automobil koji
stoji na mjestu dok vrijeme prolazi kreće se brzinom nula.
24
U primjeru 1.2., u dijelu 1.1.3. smo pokazali da je za opći pravac f ( x )=ax +b kvocijent diferencija jednak a,
' x ∈ℜ.
dakle f ( x 0 )=aza svaki 0
' x ∈ℜ.
Posebice, za slobodnu varijablu f ( x )=x vrijedi f ( x 0 )=1za svaki 0
U primjeru 1.3., u dijelu 1.1.3. u dijelu za f ( x )=x 2 imamo

f ( x )−f ( x 0 ) 2 2
x −x 0 (x−x 0 )( x+ x 0 ) x≠x 0
= = =x+ x 0 za
x−x 0 x −x 0 x−x 0
Za
x≈x 0 taj je izraz približno jednak 2x pa zaključujemo f ' ( x 0 )=2 x 0za svaki x iz ℜ .
0 0
Promotrimo li gornje primjere primjećujemo kako derivacija „snižava potenciju slobodne varijable za 1“. U
primjeru 1.3, originalna potencija 2 je „sišla pred x“ i „snizila se za jedan“. Može se pokazati da općenito vrijedi
f ( x )=x → f '(x 0 )=n x 0, ∀ x 0 ɛ R .

n n
(1.7.)
Može se pokazati da ova relacija vrijedi za svaku potenciju. Posebice, vrijedi važna relacija za kvadratni korijen:
1 −1
1 1
f ( x )= √2 x=x 2 → f ' ( x 0 ) = x 02 = , ∀ x0 ɛ R
2 2 √ x0
1.3.2 Derivacija funkcije kao „nova“ funkcija

Do sad smo promatrali derivaciju funkcije u jednoj čvrstoj točki x0. No, u svim gornjim primjerima, broj f'(x0)
x ∈ ℜ , neovisno o konkretnom izboru točke x . Drugim
mogli smo izraziti općim izrazom koji vrijedi za svaki 0 0
riječima, definirali smo novu funkciju f ': ℜ→ℜ tako u primjeru 1.3. dobivamo funkciju f ' ( x )=2 x za svaki
x ∈ ℜ.
Podsjetimo se da „derivirati“ znači „izvesti“ – možemo reći da smo izveli novu funkciju iz originalne funkcije f 1.
Unutar ovog tečaja identificirati ćemo pojmove derivacije i diferenciranja, dakle diferencirati funkciju f u svakoj
točki zadanog intervala značit će isto što i derivirati funkciju na zadanom intervalu.
Važno je razlikovati značenje sljedećih pojmova:
Derivirati funkciju Izvesti novu funkciju f ' iz originalne funkcije f

Derivacija funkcije f Funkcija f ' izvedena iz originalne funkcije f
Derivacija funkcije f u točki Realan broj, vrijednost funkcije f ' u točki x0 dakle f'(x0)
x0
1
Uskoro ćemo tu „originalnu“ funkciju nazvati „primitivna“ funkcija
25
1.3.3 Tablično deriviranje
Do sada smo promatrali samo potencije realne varijable. Sljedeća pravila deriviranja (lijevo) vrijede za sve
diferencijabilne funkcije. Stupac elementarne funkcije sadrži derivacije dosad obrađenih funkcija.
TABLIČNO DERIVIRANJE
Pravila deriviranja Elementarne funkcije
Funkcija Derivacija Funkcija Derivacija
f ( x )=u( x )+v ( x ) f ( x )=u ( x )+v (x ) C=konst . 0
f ( x )=u( x )−v ( x ) f ( x )=u ( x )−v ( x ) x 1
f ( x )=Cu( x ) ,
f ( x )=Cu ( x ) xn nx n−1
C=konst .
f ( x )=au ( x )+bv ( x ) , 1 1
f ( x )=au ( x )+bv (x ) −
a ,b=const . x x2
1 −n
f ( x )=u( x )⋅v ( x ) f ( x )=u ( x )v ( x )+u( x )v (x )
xn x n+1
u( x ) u '( x )v ( x )−u( x )v '( x ) 1

f ( x )=
v( x)
f ' ( x )=
[ v ( x )]
2 √x 2 √x
1
f ( x )=u [ v ( x ) ] f ( x )=u [ v ( x ) ]⋅v ( x ) n
√x n √ x n−1
n
ex ex
1
ln x
x
cos x -sin x
sin x cos x
1.3.Zadaci
Derivirajte funkcije:
2
f ( x )=
1. f ( x )=3 , f ( x )=15000 , 17 , f ( x )=√ 127
26
2
f ( x )= x
2. f ( x )=12 x , f ( x )=1456 x , 17 , f ( x)=√ 17 x
4 11
f ( x )=
x √17
, f ( x )=√ 17 x
3 7
3. f ( x )=12 x , f ( x )=2 x , 11
2
3 f ( x )= x−x 2 √3
, f ( x )=√ 17 x + √ 3 x
4 3 2 2
4. f ( x )=3 x +4 x , f ( x )=7 x −4 x , 17
1
5 3 4 f ( x )=15 x 4 − x 2 +3 x−61
3
5. f ( x )=3 x +4 x +3 x +1 , f ( x )=2 x −3 x +12 x+8 , 2
2 x 2 + 3 f ( x )= 6 x−7 12 x 2−2
f ( x )= f ( x )=
6. 3 x−4 , 8 x 3 +2 , 7 x−1
7. f ( x )=√ x 2 +3 , f ( x )=√ 5 x 4 −6 , f ( x )=√ 4 x5 +33

3x 3 x2 +5 2 2 x−1
8. f ( x )=e , f ( x )=3 e , f ( x )=x e
2 2
9. f ( x )=ln3 x , f ( x )=3 ln (3 x +5 ) , f ( x )=x ln (2 x−1 )
27
1.4 Ekstremne vrijednosti realnih funkcija
Traženje ekstremnih vrijednosti (maksimuma i minimuma) funkcija jedan je od najvažnijih problema
primijenjene matematike i ekonomije. Pri kojoj se količini proizvodnje, ili pruženih usluga minimaliziraju
troškovi i maksimizira dobit? Ovo središnje pitanje mikroekonomije razmatrat ćemo čim izložimo potrebnu
teoriju u ovom poglavlju.
Teorem 1.1.
Ispitvanje rasta i pada funkcije pomoću prve derivacije funkcije
Neka je funkcija f : ( a , b ) → R diferencijabilna na ( a , b ) .
Ako je f ' ( x )>0 , ∀ x ∈ ( a , b ) tada je f strogo rastuća na ( a , b ) .
Ako je f ' ( x )<0 , ∀ x ∈ ( a , b ) tada je f strogo padajuća na ( a , b ) .
Definicija 1.3.
x ∈ ( a , b ) iz intervala ( a , b ) koji je domena funkcije f vrijedi

Ako za točku 0
f ' ( x 0 )=0 , ili ako funkcija f
nema derivaciju u toj točki, kažemo da je

x 0 stacionarna (kritična) točka te funkcije.
Neka je f : ( a , b ) → R realna funkcija jedne realne varijable, definirana na otvorenom intervalu ( a , b ) ⊆ R .
x ∈ ( c , d ) i vrijedi f
Ako postoji interval (c , d )⊆ ( a , b ) , takav da je 0
( x 0 )≥f ( x ) za svaki x ∈ ( c , d ) broj
f ( x 0)
nazivamo lokalnim maksimumom funkcije f .
Ako pak postoji interval (c , d )⊆ ( a , b ) , takav da je 0

x ∈ (c , d )
i vrijedi
f ( x 0 )≤f ( x ) za svaki
x ∈ ( c , d ) broj f ( x 0 ) nazivamo lokalnim minimumom funkcije f .
Teorem 1.2.
Potreban uvjet lokalnog ekstrema
x x
Ako funkcija f ima lokalni ekstrem u točki 0 , tada je 0 stacionarna točka funkcije f.
Teorem 1.3.
Ispitivanje ekstrema pomoću prve derivacije
Neka je funkcija f : ( a , b ) → R diferencijabilna na otvorenom intervalu ( a , b ) osim možda u točki

x 0 ∈ ( a , b ) . Neka je x 0 stacionarna točka funkcije f u ( a , b ) . Tada vrijedi:
28
f ' ( x )<0 , ∀ x ∈ ( a , x 0 ) f ' ( x )>0 , ∀ x ∈ ( x 0 , b ) x
i) Ako je i tada je 0 točka lokalnog
minimuma funkcije f.
f ' ( x )>0 , ∀ x ∈ ( a , x 0 ) f ' ( x )<0 , ∀ x ∈ ( x 0 , b ) x
ii) Ako je i tada je 0 točka lokalnog
maksimuma funkcije f.
Primjer 1.7.
Nađimo ekstrem funkcije f ( x )=2 x 3 +3 x 2−12 x−8 , x ∈ (−3 , 3 ) .

Rješenje
Prva derivacija te funkcije je f ' ( x )=6 x 2 +6 x −12 . Izjednačavanjem prve derivacije s nulom dobivamo
kvadratnu jednadžbu x 2 +6 x−2=0 iz koje odredimo dvije stacionarne točke: x 1=−2 , x 2 =1 koje dijele
domenu funkcije na intervale (−3,−2 ) , (−2,1 ) i ( 1,3 ) . Biramo točke iz tih intervala i promatramo predznak
prve derivacije funkcije u tim točkama.
Npr. x=−2 . 5∈ (−3 ,−2 ) , f ' (−2 . 5)=10 . 5>0
x=−1 ∈ (−2 , 1 ) , f '(−1)=−12<0
x=2 ∈ ( 1 , 3 ) , f '(2 )=24>0 .
Prikažimo u tablici promjene predznaka prve derivacije funkcije u tim točkama:
Interval (−3 ,−2 ) (−2 , 1 ) ( 1 , 3)

Predznak derivacije + - +
Derivacija kroz točku x=−2 mijenja predznak iz pozitivnog u negativni, znači u toj točki je lokalni maksimum
f =f (−2)=12 . Derivacija kroz točku x=1 mijenja predznak iz negativnog u
funkcije s vrijednosti max
pozitivni, znači u toj točki je lokalni minimum funkcije s vrijednosti f min=f (1)=−15 .
Derivacija funkcije f ' je funkcija. Ako tu funkciju možemo derivirati zapisujemo (f ' )'=f '' .
x
Za funkciju koja u okolini neke točke 0 iz domene funkcije ima derivacije višeg reda, moguće je pomoću njih
ispitati je li
x 0 točka ekstrema promatrane funkcije.
29
Teorem 1.4.
Ispitivanje ekstrema pomoću druge derivacije
Neka je f : ( a , b ) → R diferencijabilna funkcija i neka je x 0 ∈ ( a , b ) točka u kojoj je derivacija jednaka nuli,
tj.
f ' ( x 0 )=0 . Neka postoji i druga derivacija u toj točki, tj. postoji f ''( x 0 ) . Tada vrijedi:
i) Ako je
f ''( x 0 )>0 tada je x 0 točka lokalnog minimuma funkcije f.
ii) Ako je
f ''( x 0 )<0 tada je x 0 točka lokalnog maksimuma funkcije f.
iii) Ako je
f ''( x 0 )=0 tada je za zaključiti je li x 0 točka lokalnog minimuma funkcije f potrebno provesti
dodatna istraživanja.
Unutar našeg kolegija nećemo ispitivati slučajeve u kojima se do odluke o postojanju lokalnog ekstrema dolazi
nakon derivacije reda većeg od drugog.
Riješimo primjer 1.7. traženjem ekstrema pomoću druge derivacije.
Nađimo ekstrem funkcije f ( x )=2 x 3 +x 2 −12 x−8 , x ∈ (−3 , 3 ) .
Rješenje
Prva derivacija te funkcije je f ' ( x )=6 x 2 +6 x −12 . Izjednačavanjem prve derivacije s nulom dobivamo
kvadratnu jednadžbu oblika: 6 x
2
+6 x−12=0 iz koje odredimo dvije stacionarne točke: x 1=−2 , x 2 =1 .
Druga derivacija funkcije je f ''( x )=12 x +6 .
Određujemo predznak druge derivacije funkcije u stacionarnim točkama:
f ''(−2 )=12⋅(−2 ) +6=−18<0 , prema teoremu 2.9. x =−2 ima lokalni maksimum,
funkcija u točki 0
f max=f (−2)=12 , lokalni maksimum je u točki M (−2 ,12 ) .
f ''(1 )=12+6=18>0 pa prema teoremu 2.9. x =1 ima lokalni minimum,

funkcija u točki 0
f min =f (1)=−15 , lokalni minimum je u točki m ( 1,−15 ) .
Primjer 1.8.
1
f ( x )=x +
Ima li funkcija x , f : ℜ→ R ekstrema?
30
Rješenje
Funkcija f definirana je za x∈ ℜ, x≠0 . Deriviranjem funkcije dobivamo prvu derivaciju funkcije

1 2
f ' ( x )=1− f ''( x )=
x 2 , iz koje deriviranjem dobijemo drugu derivaciju funkcije x3 .
1
1− =0
Rješavanjem jednadžbe: x2 x =−1, x 2 =1 . Tražimo predznak druge
, dobivamo stacionarne točke: 1
derivacije funkcije u stacionarnim točkama:
2
f ''(−1)= =−2<0 x =−1 ima lokalni maksimum,
−1 , prema teoremu 2.9. funkcija u točki 0
f max =f (−1)=−2 , lokalni maksimum je u točki M (−1,−2 ) .
2
f ''( 1 )= =2>0 x =1 ima lokalni minimum, f min=f ( 1)=2 ,
1 pa prema teoremu 2.9. funkcija u točki 0
lokalni minimum je u točki m ( 1, 2 ) .
1.4.Zadaci
Provjerite imaju li ekstrema funkcije f ( x )=x 3 i f ( x )=x 4 .
Provjerite ima li funkcija f ( x )=x 2 −2 x +2 , x ∈ [ 0 ,3 ] koja je neprekidna na zatvorenom intervalu [ 0 , 3 ] .
Odredite ekstreme funkcija:
x 2 +1
f ( x )=
a) x−1
2
b) f ( x )=e3 x +x .
31
1.5 Ekonomske primjene diferencijalnog računa
1.5.1 Prihod, troškovi i dobit

Označimo sa T (Q) funkciju ukupnih troškova proizvodnje, pri čemu je Q količina proizvoda ili usluga, npr.
noćenja. Funkcija ukupnih troškova proizvodnje se najčešće ponaša kao polinom.
Fiksni trošak je pribrojnik u funkciji ukupnih troškova koji ne ovisi o količini proizvoda, npr. fiksni trošak funkcije
3
ukupnih troškova proizvodnje dane formulom T (Q)=4 Q −120 Q2 +6 Q+124 je 124.
Prihod P(Q ) dobivamo iz relacije: P(Q )= pQ , gdje je p cijena proizvoda.
Funkciju dobiti D(Q ) definiramo kao razliku funkcija ukupnih prihoda i ukupnih troškova:
D(Q )=P(Q)−T (Q ) .
Točke u kojoj je prihod jednak troškovima, tj. za koje je D(Q )=0 nazivaju se točke pokrića. Točke pokrića su
na grafičkom prikazu funkciju dobiti D(Q ) nultočke funkcije, tj. točke u kojima graf funkcije siječe apscisnu os.
T (Q)
T (Q)=
Funkciju prosječnih troškovaT (Q) računamo iz: Q .
Funkciju marginalnih troškova dobivamo iz relacije: M (Q)=T '(Q ) , a smisao marginalne funkcije je odrediti
približnu cijenu još jednog ekstra napravljenog proizvoda.
Primjer 1.9.
3 2
Zadana je funkcija ukupnih troškova proizvodnje T (Q)=Q −12 Q +60 Q+400 gdje je Q količina
proizvoda. Odredimo intervale strogog rasta i pada funkcije marginalnih troškova.
Rješenje
M (Q)=T '(Q )=3 Q2 −24 Q+60
Funkcija M(Q) je strogo rastuća za M (Q )>0 :
M (Q )=6 Q−24 , pa je M strogo rastuća za Q> 4 , tj. za Q∈⟨4 ,+∞⟩ .
Funkcija M(Q) je strogo padajuća za M (Q )<0 , tj. za Q< 4 tj. za Q∈⟨0,4⟩ .
32
Trošak uvijek raste sa dodanim proizvodom pa je i marginalni trošak uvijek pozitivan (uočimo da nema realnih
nultočaka za M(Q)). Ipak, taj se marginalni trošak smanjuje do Q=4, a raste za Q>4. Iz funkcije ukupnih prihoda
moramo zaključiti da li se dodani proizvod isplati.
Primjer 1.10.
2
Zadana je funkcija troškova proizvodnje T (Q)=2 Q +24 Q+32 . Odredimo funkciju prosječnih troškova i
funkciju marginalnih troškova.
Rješenje
T (Q) 32
T (Q)= =2 Q+24+
Funkciju prosječnih troškovaT (Q) računamo iz: Q Q.
Deriviranjem funkcije ukupnih troškova proizvodnje dobivamo funkciju marginalnih troškova

M (Q)=T '(Q )=(2 Q2 +24 Q+32)=4 Q+24 .
Primjer 1.11.
2
Funkcija ukupnih troškova proizvodnje T (Q)=Q +30000 , gdje je Q količina proizvoda. Zadana je funkcija
ukupnog prihoda P(Q )=400 Q . Odredimo točke pokrića (odnosno interval rentabilnosti), točke maksimalne
dobiti i maksimalnu dobit.
Rješenje:
D(Q )=P(Q)−T (Q )=400Q−Q2 −30000

Funkcija dobiti glasi: .
Točke pokrića su one količine proizvoda u kojima je dobit jednaka nuli. Napišimo D(Q)=0 slijedom poznate
−b± √b 2−4 ac
x 1, 2 =
2a
kvadratne jednažbe ax2+bx+c=0 s rješenjem :
D(Q )=P(Q)−T (Q )=−Q2 +400 Q−30000=0

što je, nakon množenja sa (-1), ekvivalentno sa
2
D(Q )=Q −400 Q+30000=0
. Uz a=1, b= - 400, c=30000 dobivamo dva rješenja
400± √400 2−4⋅1⋅30000 400±√160000−120000 400±√ 40000 400±200

Q 1 ,2 = = = =
2⋅1 2⋅1 2 2
Q1 = Q2=
dakle 100, 300. Poredali smo točke pokrića ovim redom tako da se jasno očita interval rentabilnosti
I=[ 100 , 300 ]
.
Ekstrem funkcije dobiti u ovom specijalno slučaju možemo dobiti na dva načina, analitički (derivacijom) i
geometrijski. Analitički pristup smo naučili u ovom kolegiju pa ga primjenjujemo. Tražimo stacionarne (kritične)
točke izjednačavanjem D'(Q)=0.
33
Kako je D '(Q )=400−2 Q=0 samo za 0
Q =200 . Pošto je drugu derivaciju lako izračunati, primijenit ćemo
metodu druge derivacije te tako utvrditi da je Q0 zaista točka ekstrema, i to maksimuma. S obzirom da vrijedi
D ''(Q)=−2 ‹ 0 za svaku količinu proizvoda (tj. D'' je konstanta), to posebice vrijedi i za Q0=200. Zaključujemo
da je druga derivacija u stacionarnoj točki manja od 0, pa kriterij druge derivacije povlači da u

Q0 =200
funkcija dobiti D(Q ) ima maksimum, koji iznosi
D(200 )=400⋅200−2002 −30000=80000−40000−30000=10000 .
U ovom jednostavnom slučaju maksimum možemo odrediti i geometrijski. Kako vodeća (druga) potencija
polinoma D(Q) ima negativan predznak, funkcija dobiti je izvrnuta parabola koja siječe apscisu (ovdje Q-os) u
točkama Q1 = 100 i Q2 =300. Zbog simetričnosti parabole, maksimum se postiže u sredini tog intervala, dakle
točki Q0 = 200 i samo unutar tog intervala je pozitivna; otud izraz „interval rentabilnosti“. Izvan tog intervala
troškovi premašuju prihode te se posluje s gubitcima.
34
1.5.2 Primitivna funkcija i neodređeni integral
Kada je poznat marginalni trošak, često se pitamo kako glasi funkcija ukupnog troška. Za to je potrebno naći
takvu funkciju koja derivirana daje funkciju marginalnog troška.
Promatrajmo potenciju f ( x )=x n . Znajući da vrijedi ( x n )'=nx n−1 ,∀ n ∈ N pitamo se možemo li odrediti
funkciju F ( x ) takvu da je F ' ( x )=f ( x ) . Ako takva funkcija F postoji, ponekad je nazivamo
„antiderivacijom“ funkcije f. Korektan izraz je primitivna funkcija. Precizirajmo ove pojmove u terminima
neodređenog integrala.
1 n+1
F ( x )= x
Očigledno, za n+1 vrijedi (1.8.)
1
F ' ( x )= (n+1) x n =x n
n+1 (1.9)
Vrijedi dajkle F ' ( x )=f ( x ) . Ispitajmo je li F ( x ) jedina funkcija koja zadovoljava tu relaciju? Dodavanjem bilo
koje konstante C funkciji F ( x ) relacija F ' ( x )=f ( x ) vrijedi jer je ( F (x )+C )'=f ( x ) jer je C '=0 . Ako vrijedi
F ' ( x )=f ( x ) za neku funkciju f : ℜ→ℜ , onda F ( x ) zovemo primitivna funkcija od f ( x ) . Skup
{ F+ C :C ∈ ℜ } nazivamo neodređenim integralom od f ( x ) i pišemo: ∫ f ( x)dx=F ( x)+C , C ∈ ℜ . U

1
n ∫ x n dx= n+1 x n+1+C , ∀ n∈ N
našem primjeru f ( x )=x imamo .
(1.10.)
Vrijedi∫ (f ( x )+g(x ))dx=∫ f ( x)dx+∫ g( x)dx i (1.11.)
∫ af ( x)dx=a ∫ f ( x)dx
35
(1.12.)
Primjer 1.4.1.
Izračunajmo neodređeni integral funkcije f(x)=x5+10x4+3x2+x+10.
Tražimo dakle ∫ ∫
f ( x)dx= (x 5 +10 x 4 +3 x 2 +x+10 )dx . Po formuli (1.11) integral sume je suma
integrala, dakle smijemo izračunati pojedinačne integrale te ih sumirati, tj.
.
∫ f ( x)dx=∫ x5 dx+∫ 10 x4 dx+∫ 3 x2 dx+∫ xdx+∫ 10dx
Sada po pravilu (1.12) možemo izvući konstante ispred znaka integrala:
∫ f ( x)dx=∫ x dx+10 ∫ x dx+3 ∫ x dx+∫ xdx+10∫ dx

5 4 2
.
Ostali su nam dakle integrali čistih potencija tipa (1.10), pa ih tako računamo. Za prvi pribrojnik vrijedi
1 1 1
∫ x 5 dx = 6 x 6+C 1 ( x 6 + C1 )' = 6 x 5 +0=x 5
, C1 je proizvoljna konstanta. Derivirajmo za provjeru: 6 6 pa
smo zaista dobili antiderivaciju podintegralne funkcije x5, odnosno riješili prvi integral u sumi. Ostalo slijedi
analogno:
1
10∫ x 4 dx=10⋅ x 5 +C 2 =2 x 5 +C2
5 uz proizvoljnu konstantu C2. Sad se za vježbu ovo provjeri i integrira
1 2
3 x +C 4
treći pribrojnik. Dobije se
x +C 3 . Kako je x=x1 po istoj se logici dobije 2 za četvrti pribrojnik. Kako je
1
∫ dx=∫ 1⋅dx=∫ x 0⋅dx= 1 x 1+C 5=x+C 5
, riješili smo sve pojedinačne integrale. Sumiranjem svih pet
izraza dobivamo
1 1
∫ f ( x )dx= 6 x 6 +C1 +2 x 5 +C2 + x 3+C 3+ 2 x 2+C 4 +10 x+C 5
.
Pošto su sve konstante proizvoljne, njihov je zbroj također jedna proizvoljna realna konstanta pa taj zbroj
možemo nazvati C i pisati
1 1
∫ f ( x )dx= 6 x 6 +2 x5 + x 3+ 2 x 2+10 x+ C
.
Kontekst u kojem se neodređeni integral primjenjuje može jednoznačno odrediti konstantu C. Istražit ćemo
sada kontekst ukupnih i marginalnih troškova pa vidjeti kako taj kontekst određuje konstantu C.
36
1.5.3 Marginalni i ukupni troškovi
PRIMJENA NEODREĐENOG INTEGRALA: MARGINALNI I UKUPNI TROŠKOVI
Neka je marginalni trošak zadan funkcijom M (Q)=3Q+100 . Pitamo se koliki je ukupni trošak?
Znamo da je T ' (Q)=M (Q ) . To po prethodnoj točki znači da je funkcija ukupnih troškova T(Q) neodređeni
integral funkcije M(Q) s tim da je varijabla označena s Q a ne x, M igra ulogu funkcije f a T ulogu njene
primitivne funkcije („antiderivacije“) F. Stoga, pošto je T(Q) primitivna funkcija od M(Q), dobit ćemo je
integriranjem funkcije marginalnih troškova:
Q2 3
T (Q)=∫ M (Q )dQ=∫ (3 Q+100 )dQ=∫ 3 QdQ+∫ 100 dQ=3 +C 1 +100 Q+C 2= Q 2 +100 Q+C , C ∈ ℜ
2 2 .
Primijetimo da zbog proizvoljnosti konstante C ne možemo jednoznačno odrediti funkciju ukupnih troškova.
Marginalni trošak sadrži informaciju o promjeni troška u ovisnosti o promjeni količine proizvodnje Q, ne vodeći
računa o konstantnom fiksnom trošku.
Međutim, ako je fiksni trošak poznat, konstanta C je jednoznačno određena; ona je upravo fiksni trošak. Ako je
u gornjem primjeru poznato da je fiksni trošak 200, imamo jedinstveni C=200 odnosno jednoznačnu funkciju
ukupnih troškova određenu izrazom:
3
T (Q)= Q 2 +100 Q+200
2 .
37
1.5.4 Elastičnost
Za dvije ekonomske veličine koje su na neki način povezane važno je znati odrediti kako promjena jedne utječe
na promjenu druge. Neka je cijena robe p i q funkcija potražnje. Ukoliko je poznata funkcija potražnje q=q ( p )
neke robe ili usluge promatramo kako će se promijeniti potražnja q, ako se cijena na nekoj razini poveća za 1%.
Mjera te promjene naziva se koeficijent elastičnosti u točki.
Definicija 1.4.
Elastičnost je sposobnost jedne ekonomske veličine da reagira na promjenu druge ekonomske veličine koja o
njoj ovisi. Intuitivno ekonomisti su promatrali postotne promjene prodaje (potražnje) q oko nekog q 0 kao
q−q 0 p− p0
q0 i postavili je je u relaciju sa p 0 oko nekog p0 .
Koeficijent elastičnosti u točki

E q, p se računa iz izraza:
q−q 0 Δq
q0 q Δq p p dq
E q, p = = = ⋅ =
p− p0 Δp Δp q q dp
p0 p
(1.13.)
pri čemu podrazumijevamo da je q=q ( p ) diferencijabilna funkcija.
Ako se veličina p poveća u točki p0 za 1%, tada će se veličina q približno povećati za

E q, p % ako je
E q, p >0 ,
odnosno približno smanjiti za

−E %
q, p , ako je q, p E <0
. Ako je u nekoj točki p0 pak q, p
E =0
kažemo da je
veličina q savršeno neelastična u odnosu na promjenu veličine p. Kažemo da je u nekoj točki p0 veličina q
elastična, ako je
|E |>1
q, p znači da se veličina q približno promjeni relativno više od veličine p. Za q, p |E |<1
kažemo da je u nekoj točki p0 veličina q neelastična, jer se veličina q približno promjeni relativno manje od
veličine p.
|E |=1
Za q , p kažemo da se radi o jediničnoj elastičnosti, jer se veličina q približno promjeni za 1% kad se
veličina p poveća za 1% tj. mijenja se približno kao i veličina p (ali u suprotnom smjeru).
Primjer 1.12.
−3 p
Odredite koeficijent elastičnosti za funkciju q ( p )=10 p⋅e , p ∈ [ 100 , 200 ] .
Rješenje
38
p
E q, p = −3 p
(10 e−3 p −30 pe− 3 p )=1−3 p
10 pe . U zadanom intervalu cijene p imamo elastičnu potražnju.
Primjer 1.13.
Zadana je funkcija potražnje neke robe q=−25 p+1200 , p≥0 gdje je p cijena te robe. Odredimo intervale
elastičnosti i neelastičnosti potražnje u odnosu na promjenu cijene.
Rješenje
Potražnja treba biti nenegativna, tj. zadovoljavati uvjet q≥0 , tj.
1200
−25 p+1200≥0→ p≥ =48
25 , iz čega slijedi da je domena funkcije q interval [ 0 , 48 ] .
p dq p 25 p
E q, p = = ⋅(−25 )=−
q dp −25 p+1200 −25 p +1200
Dakle
E q, p ≤0 za svako p ∈ [ 0 , 48 ] . Odredimo cijenu p0 za koju je E q, p =−1
p dq p 25 p
E q, p = = ⋅(−25 )=−
q dp −25 p+1200 −25 p +1200
25 p
− =−1 p =24 , i u toj točki imamo jediničnu
Rješavanjem jednadžbe −25 p+1200 dobivamo 0
elastičnost.
25 p
Za
|E q , p|<1 potražnja je neelastična, dakle za −25 p+1200 <1 tj. za p ∈[0 , 24 ) .
25 p
Za
|E q , p|>1 potražnja je elastična, dakle za −1> −25 p +1200 >1 tj. za p ∈(24 , 48 ] .
39
2. Financijska matematika
U ovom kolegiju bavimo se samo dekurzivnim kamatnim računima. Anticipativni račun te primjene obje vrste
računa (zajmovi i krediti) predmet su kolegija Financijska matematika.
2.1. Jednostavni dekurzivni kamatni račun
Posudi li se novčana svota C0 danas (u trenutku t=0 odraženom u indeksu uz C) na jedan vremenski period
(tjedan, mjesec, godinu…) dužnik će nakon isteka tog perioda, uz kamatnjak p, biti dužan
C 1=C 0 +C0⋅i=C 0 (1+1⋅i )
gdje i označava kamatnu stopu odnosno i=p/100 (i kao u interest rate). Izraz C0 i predstavlja kamatu. U
jednostavnom kamatnom računu, slijedeći period ukamaćivanja bazirao bi se ponovo na početnoj svoti C0 pa bi
kamata opet bila C0 i , a ukupni dug
C 2=C 0 (1+2⋅i) .
t=0 t=1 t=2 … t=n

C0 C 1=C 0 + C0⋅i C 2=C 0 (1+2⋅i) C n =C0 (1+n⋅i)
Za n perioda ukamaćivanja u jednostavnom dekurzivnom kamatnom računu imamo
C n =C0 (1+n⋅i) .
Kažemo i da je Cn buduća vrijednost sadašnje vrijednosti C0 . Kamata je uvijek dobit ostvarena povrh početnog
uloga-posudbe, dakle
K=C n −C 0 .
Za jednostavni dekurzivni kamatni račun očigledno vrijedi
K=C 0⋅n⋅i .
U ovom kolegiju uveli smo jednostavni kamatni račun u svrhu uvoda te ilustracije suprotnosti između tog
jednostavnog i – nama bitnog – složenog kamatnog računa. Jednostavni račun ima svoje primjene u praksi koje
proučava kolegij Financijska matematika. Spomenut ćemo još jedno važno načelo financijske matematike, koje
pravi smisao dobiva u složenom računu.
Načelo financijske ekvivalencije kapitala
40
Postoje razne definicije ovog načela. Ovdje ćemo se ograničiti na intuitivni smisao. Naime, očigledno je da su
brojčane (zvane i nominalne) buduće odnosno sadašnje vrijednosti različite: Cn je uvijek veći od C0 za p›0 (za
p=0 ne bismo imali kamata ni kamatnog računa). Međutim, uz dogovoreni kamatnjak p, stranke su se složile da
buduća vrijednost „odgovara“ današnjoj vrijednosti. Takav dogovor onda podrazumijeva da su različiti
nominalni iznosi Cn i C0 u određenom – ovdje financijskom – smislu ekvivalentni.
2.2. Složeni dekurzivni kamatni račun

Kao i kod jednostavnog kamatnog računa i s istim oznakama, nakon prvog perioda ukamaćivanja dug
narasta na
C 1=C 0 +C0⋅i=C 0 (1+i) .
t=0 t=1 t=2 … t=n

C0 C 1=C 0 (1+i ) C 2=C 0 (1+ i) 2
C n =C0 (1+i)n
U slijedećim periodima nastaje bitna razlika. Kamata se ne zaračunava jednostavno na glavnicu C 0 , nego
na cjelokupan dug iz prvog perioda C1 :
C 2=C 1 +C 1⋅i=C0 (1+i)+C 0 (1+i)⋅i=C 0 (1+ i)(1+ i)=C 0 (1+i)2 .
Nakon n perioda dobili bismo osnovnu formulu složenog dekurzivnog računa:
C n =C0 (1+i)n . (SDKR 1)
Ovakav proces ukamaćivanja svote C0 nazivamo akumulacija (compounding) svote C0 . Cn nazivamo i

budućom vrijednošću svote C0. Te su svote financijski ekvivalentne po gore spomenutom načelu. Tako i C0
nazivamo sadašnjom vrijednošću svote Cn ako je prošlo n perioda i vrijedi relacija (SDKR 1).
Iz potonje se relacije lako izvedu slijedeće formule. Ako su poznate današnja i buduća vrijednost te vrijeme
ukamaćivanja n, kamatnjak p (uz i=p/100) možemo dobiti dijeljenjem obje strane osnovne formule sa C 0 te
vađenjem n-tog korijena. Lako se dobije
i=
√
n Cn
C0
−1
.
Ako ne znamo broj perioda a poznati su C0, Cn te i, postavlja se pitanje broja perioda na koje treba uložiti
C0 uz kamatnu stopu i da bi se ostvarila buduća (nekad zvana i konačna) vrijednost Cn. Dijeljenjem obje
strane osnovne formule sa C0 te logaritmiranjem dobivamo
Cn
ln
Cn C0
ln =n ln(1+i ) n=
C0 odnosno ln(1+i) .
41
Primjer 1
Koliki iznos treba uložiti u banku danas da bismo nakon 18 godina mogli podići 80 000 kn? Obračun
kamata je složen, godišnji (i dekurzivan)? Godišnji kamatnjak je 7.
Rješenje:
n = 18 ⟹ Cn = C18 = 80 000
p=7 ⟹ i = 7% = 0.07
Cn 80000
C n =C0 ( 1+i )n ⇒C 0 = n
= =23 , 669 . 11
( 1+i ) (1 . 07 )18
kn .
Primijetimo da se krajnji (i samo krajnji) rezultat zaokružuje na dvije decimale. Zašto?
Domaća zadaća će pružiti relevantne materijale za vježbu.
42
2.3. Konačna i sadašnja vrijednost više periodičnih iznosa (Rente)
Rente su periodičke uplate (ili isplate, u daljem samo uplate ili rate dogod kontekst ne zahtijeva drugačije)
nominalno jednakih iznosa obično označenih sa R (kao Rata). Uplate se izvršavaju u jednakim vremenskim
razmacima i na svaku od njih se, po osnovnoj formuli (SDKR 1), primjenjuje uvijek ista kamatna stopa i.
Ugovorom se također utvrđuje broj uplata n (trajanje ugovora). Pitanja koja se u praksi postavljaju su:
1. Koja je buduća, konačna akumulirana vrijednost svih uloga (kojom se nominalnom svotom
raspolaže nakon n uloga-perioda)?
2. Koja je sadašnja vrijednost nominalne svote kojom se raspolaže nakon n ulaganja?
Razlikujemo
i. prenumerando rentu, gdje se ulaže na početku svakog perioda ukamaćivanja

ii. postnumerando rentu, gdje se ulaže na kraju svakog perioda ukamaćivanja
2.3.1 Buduća vrijednost rente

Označimo sa r=1+i kamatni faktor. Njegovu recipročnu vrijednost 1/r nazivamo diskontnim faktorom.
Uplate (isplate) su nominalno jednake za svaki period, u iznosu R. Primijetimo i to da osnovna formula
time poprima oblik
C n =C0⋅r n (SDKR 2)
2.3.1.1 Prenumerando renta

Promotrimo slučaj n=3. Uplaćuju se dakle tri rate na početku svakog perioda koje se ukamaćuju po
osnovnoj formuli. Primijetimo da ovdje R igra ulogu C0 u toj formuli. Prvi se ulog R ukamaćuje 3 puta, drugi
2 puta a treći jednom. Konačne akumulirane vrijednosti svakog uloga nakon isteka trogodišnjeg ugovora
vidimo u posljednjem stupcu. Na kraju se raspolaže sa sumom tih triju ukamaćenih uloga.
t=0 t=1 t=2 t=3

R (uplata u t=0) Rr3
R (uplata u t=1) Rr2
R (uplata u t=2) Rr
Ukupna konačna vrijednost nakon 3 perioda Rr3+ Rr2 + Rr
Izlučivanjem Rr iz ukupne konačne vrijednosti dobivamo
3
r −1
S3=Rr ( 1+r +r ) =Rr
2
.
r −1
Posljednja relacija slijedi iz poznatog izraza za sumu geometrijskog reda. Za n uloga dobivamo
n
r −1
Sn=Rr .
r −1
43
2.3.1.2. Postnumerando renta
Uplaćuje se krajem perioda što znači da se posljednji, treći ulog neće ukamatiti, dok se prvi ukamaćuje
samo dvaput.
t=0 t=1 t=2 t=3

Nema uplate R (uplata u t=1) Rr2
na početku R (uplata u t=2) Rr
ugovora R (uplata u t=3)
Ukupna konačna vrijednost nakon 3 perioda Rr2+ Rr + R
Ovdje možemo izlučiti samo R, dok je ostalo kao i s prenumerando rentom. Dobivamo
3
r −1
S3=R ( 1+ r+ r )=R
' 2
r −1
i općenito
n
' r −1
Sn=R .
r−1
Odsutnost faktora r›1 u odnosu na formulu za buduću vrijednost prenumerando rente odražava činjenicu
da je manji broj ukamaćivanja doveo do manje akumulirane vrijednosti uplata.
Primjer 2
Koliki je bio godišnji ulog ako je za 12 godina uz godišnji kamatnjak 9 i složenu, dekurzivnu godišnju
kapitalizaciju konačna vrijednost iznosila 540 000 kn? Ulagalo se na početku godine.
Rješenje
n = 12, r = 1 + 0.09 = 1.09, S12 = 540,000
r −1 Sn r−1
n
Prenumerando ulaganje: Sn=Rr ⟹ R= =24,597.57 kn .
r −1 r r n −1
44
2.3.2 Sadašnja vrijednost rente
U praksi se često postavlja pitanje koliko jedna buduća svota vrijedi danas. Ako od banke tražim 10 redovitih
isplata u iznosu R na osnovu današnjeg pologa, ne želim uložiti svih 10 puta R danas jer će novac (vjerojatno)
gubiti vrijednost, a želim k tome postići kamatnu stopu i. Koliko onda uložiti danas?
2.3.2.1 Prenumerando renta

Primjenjujemo istu metodu kao i kod buduće vrijednosti rente, ali ovaj put se pitamo za sadašnju vrijednost
budućih rata, tj. diskontiramo po osnovnoj formuli (SDKR 2) dijeljenjem buduće vrijednosti R – koja sad
odgovara budućoj vrijednosti Cn u toj formuli – da bismo dobili vrijednost od R nakon 1-2-3 perioda u trenutku
n=0, dakle danas.
Današnja vrijednost svote R je, naravno, R (ne treba je diskontirati). Drugu uplatu – nakon jednog perioda –
diskontiramo jednom (dijelimo s r1), a treću – nakon 2 perioda – dvaput (dijelimo s r2).
t=0 t=1 t=2 t=3

Uplata u trenutku t R R R Nema više
uplata/isplata
Sadašnja vrijednost uplate R R/r R/r2
Ukupna sadašnja vrijednost svih uplata R + R/r + R/r2
Ovdje izlučujemo R/r2 odakle slijedi primjena geometrijskog reda kao kod budućih vrijednosti, pa imamo
3
R R r −1
A = 2 ( 1+ r +r )= 2
' 2
3
r r r −1
odnosno za n rata
n
' R r −1
An = n−1
.
r r−1
2.3.2.2 Postnumerando renta

Ovdje se uplaćuje nakon prvog perioda ukamaćivanja. To znači da se već prva uplata mora diskontirati
(jednom). Ostatak postupka je analogan prenumerando postupku.
t=0 t=1 t=2 t=3

Uplata u trenutku t R R R
Sadašnja vrijednost uplate R/r R/r2 R/r3
Ukupna sadašnja vrijednost svih uplata R/r + R/r2 + R/r3
Ovdje se izlučuje R/r3 i opet primijeni geometrijski red pa slijedi
3
R( R r −1
1+ r +r )= 3
2
A3 = 3
r r r−1
odnosno za n rata
45
n
R r −1
An = n
.
r r−1
I ovdje se razlika između pre- i postnumerando rente odražava u faktoru r›1, ovaj put u nazivniku. Jedno
dodatno dijeljenje u postnumerando slučaju smanjuje današnju vrijednost; odraz činjenice da je već i prvi ulog
diskontiran.
Primjer 3
Koliki iznos valja danas uložiti u banku da se osigura pet isplata po 30 000 kn na kraju godine? Obračun kamata
je godišnji, složen i dekurzivan, uz godišnji kamatnjak 5.
Rješenje
n = 5, R = 30 000, r = 1.05
n
R r −1
Postnumerando isplate: An = n
= 129,884.30 kn .
r r−1
46
3. Linearna algebra
3.0 Sustavi linearnih jednadžbi: Predznanje i motivacija
U osnovnom i srednjem obrazovanju susretali smo se s dvije metode rješavanja

(jednostavnih) sustava linernih jednadžbi: metodom supstitucije i metodom suprotnih
koeficijenata. Dok se prva metoda uglavnom primjenjuje na takve „jednostavne“ slučajeve
(2-3 jednadžbe s 2-3 nepoznanice, respektivno), ideja metode supstitucije osnova je Gauss-
Jordanove metode koja razotkriva strukturu rješenja općih sustava linearnih jednadžbi. Prije
nego preciznije definiramo ove pojmove, prisjetimo se metode supstitucije i motivirajmo za
novi način gledanja na sustave linernih jednadžbi.
Primjer 3.1.
Riješimo sustav 2 linearne jednadžbe sa dvije nepoznanice metom suprotnih koeficijenata,

poznatom iz srednje škole. Množenjem prve jednadžbe s (-2) dobivamo uz x1 suprotne
koeficijente, pa pribrajanjem prve jednadžbe drugoj eliminiramo nepoznanicu x1 (množenja s
0 i 1 zadržavamo iz razloga koje ćemo uskoro razjasniti):
x 1 +2 x 2=8/¿(−2)
2 x1 +3 x2 =14
_____________
(3.1.)
x 1 +2 x 2=8
1⋅0−1⋅x 2 =−2
_____________
Drugu jednadžbu sad množimo s 2 te pribrojimo prvoj, što iz potonje eliminira x2 .
1⋅x 1 +0⋅x 2=4

1⋅0−1⋅x 2 =−2/¿(−1)
_____________
Množenjem druge jednadžbe sa (-2), i množenjem druge jednadžbe sa 3 i zbrajanjem sa
prvom jednadžbom dobivamo sustav:
47
1⋅x 1 +0⋅x 2=4
0⋅x1 +1⋅x 2=2
_____________
Iz ovog sustava čitamo rješenja jednadžbe:

x 1=4 , x 2 =2 .
Primijetimo da nepoznanice x1, x2 nisu igrale ulogu pri transformacijama jednadžbi. Mogli smo ih izostaviti i
zapisati sustav u obliku
[ 12 2 8
⋮
3 14 ] .
Podrazumijevajući da u prvom stupcu ovakvog zapisa pišemo koeficijente koji množe nepoznanicu x1, u drugom
stupcu koeficijente koji množe nepoznanicu x2 , a u trećem stupcu poznate „desne strane“ jednadžbi, možemo
provoditi iste operacije nad retcima sustava kakve smo proveli u gornjem elementarnom primjeru. Dobili bismo
konačni oblik (koji pokazuje zašto smo „čuvali“ nule i jedinice)
[ 10 0 4
⋮
1 2].
Znajući kako smo konstruirali ovu pravokutnu shemu, opet čitamo da je

x 1=4 , x 2 =2 .
Ovakav – „matrični“ – zapis sustava iz primjera 3.1 omogućava razvoj cijele matematičke discipline zvane
linearna algebra. Opseg ove discipline prelazi okvire našeg kolegija, u kojem nas uglavnom zanimaju rješenja
općih sustava linearnih jednadžbi, s proizvoljnim brojem jednadžbi i nepoznanica te raznim vrstama rješenja
(prisjetimo se da smo u srednjoj školi uglavnom ili isključivo promatrali sustave s jedinstvenim rješenjem kao u
3.1).
U slijedećem odjeljku uvodimo preciziramo pojam sustava linearnih jednadžbi i osnove matričnog računa
potrebne za rješavanje takvih sustava.
48
3.1 Uvođenje matrica
Definicija 3.1.
Matrica A tipa mn je pravokutna shema elemenata aij , i=1,…,m, j=1,…,n poredanih u m redaka i n stupaca. Pri
a ∈ ℜ.
tom, za potrebe ovog kolegija, promatramo matrice čiji su elementi realni brojevi, tj. ij
a
Prvi indeks (i) u svakom elementu matrice ij , označava redak u kojem se promatrani element nalazi, a drugi
a a
indeks (j) u svakom ij elementu matrice stupac u kojem se element nalazi. Npr. za element 23 indeks 2
označava da se element nalazi u 2. retku, a indeks 3 da se nalazi u 3. stupcu.
Skup svih matrica tipa mn označavat ćemo sa

M mn . Matricu A ∈ M mn zapisujemo kao
A=¿ =: ⌊ ai , j ⌋ ; i=1,2,. . ,m, j=1,2,. . ,n A ∈ M mn . (3.2.)
Općenito je broj redaka različit od broja stupaca, tj. m≠ n . U slučaju da je m= n kažemo da je matrica A
kvadratna matrica reda n.
Vektor redak je matrica koja ima samo jedan redak,

X ∈ M 1 n tj. X =[ x 1, x 2 ,. .. , x n ] .
Vektor stupac je matrica koja ima samo jedan stupac

X ∈ M m 1 tj. X =¿
49
3.2 Osnovne operacije i pravila matričnog računa
Definicija 3.2.
Za proizvoljne matrice
A , B ∈ M mn definira se zbroj tih matrica i označava A+ B , kao matrica C čiji elementi
C= A+ B= [ aij + bij ]
predstavljaju zbroj odgovarajućih elemenata matrica A i B, to jest .
Primjer 1.15.
Zadane su matrice A=
[ 2 5 4
−2 0 −1
i B=
] [
7 −4 −3
−2 −1 −1 ]
. Odredimo matricu
A+ B :
A+ B=
[−22 5 4
][
+
7 −4 −3
0−1 −2 −1 −1
=¿
]
¿
[ 2+7 5+(−4 ) 4+(−3) = 9 1 1
−2+(−2) 0+(−1) −1+(−1) −4 −1 −2 ][ ]
Definicija 3.3. (Množenje matrice skalarom)
Za proizvoljnu matricu
A ∈ M m , n i proizvoljni skalar α ∈ ℜ (u kontekstu matrica, realan se broj naziva
skalarom za razlikovanje od pravokutnih matričnih struktura) definira se umnožak te matrice A i skalara α ,
oznaka α⋅A , kao matrica čiji elementi predstavljaju umnožak skalara α i odgovarajućih elemenata matrice
αA =[ αa ij ]
A, to jest: .
Primjer 3.2. Zadan je skalar α =-2 i matrica A= [−13 −22 −40 ] . Izračunajmo αA :
αA =
[−62 −44 08]
Primjer 3.3. Zadan je skalar α =-1 i matrica A=
[−13 −22 −40 ] .
αA =(−1 ) A=
[−31 −2 0
2 4
=: -A
]
50
Suprotne matrice su matrice koje zbrojene daju nul matricu. Matrica čiji su svi elementi nule naziva se nul-
matrica i označava s [0], neovisno o tome kojega je tipa. U gornjem slučaju,
A+(-1) A = A +( - A)=
[ 00 00 00] = [0]
Ispitajmo čemu je jednak zbroj neke matrice A i nul matrice!
[ 42 57 ] , [0 ]=[ 00 00] , A+[ 0 ]=?

A=
A+ [ 0 ] =
[ 24 57 ]+[00 00]=[ 2+0 4+0 7+ 0 ] [ 4 7 ]
5+0
=
2 5
=A
A+ [ 0 ] =A
Zbroj neke matrice sa nul matricom jednak je toj matrici.
Definicija 3.4.
Za proizvoljne matrice
A , B ∈ M mn definira se razlika tih matrica i označava A−B , kao matrica čiji elementi
predstavljaju razliku odgovarajućih elemenata matrica A i B, to jest:
A−B= A+(−B )=[ aij ]+[−b ij ]= [ aij −bij ]

(3.4.)
Definicija 3.5. (Skalarni produkt)
Neka je zadan vektor-redak A = [a i], i=1,…n i vektor-stupac B = [b i], i =1,…,n. Broj stupaca u vektoru retku
mora biti jednak broju redaka u vektoru stupcu. Njihov je skalarni produkt tada definiran kao:
n
AB = ∑ ai bi = a 1 b 1 + a 2 b 2 + … + a n b n (3.5.)
i=1
A = [a 1 a 2 … a n ] ,
[] []
b1 b1
b2 b2
B=
. , AB = [a 1 a 2 … a n ]
. = a b +a b +…a b
1 1 2 2 n n
. .
. .
bn bn
[]
−1
2
Primjer 3.4. Zadani su vektor-redak A=[ 2−3 4 113 ] i vektor-stupac B= 5 . Odredimo njihov skalarni
0
−4
produkt
51
5
AB = ∑ ai bi = 2· (-1 )+ (-3) ·2 + 4·5 + 11·0 + 3·(-4) = -2-6+20+0-12 = 0
i=1
Definicija 3.6. (Množenje matrica)
Za uređeni par matrica (A, B) kažemo da je ulančan ako matrica B ima onoliko redaka koliko matrica A ima
stupaca, tj. matrice A i B su ulančane ako je matrica A reda mn, a matrica B reda np (Horvatić, 1999). Množenje
matrica je definirano samo za ulančane matrice.
Za matrice
A∈M
mk (k stupaca) i B∈ M
kn (k redaka) definira se umnožak tih matrica i označavaC=AB ,
kao matrica reda „mk x kn = mn“ čiji opći element cij predstavlja skalarni produkt odgovarajućeg ( i-tog) retka i
odgovarajućeg ( j-tog stupca) matrica A i B, to jest:
k
[AB]ij = ∑ aip b pi=:c ij (3.6)
i=1
[ ][ ] [ ]
a11 a 12. .. a 1 k b11 . . . b1 j . .. b1 k c 11 . .. c 1 j . .. c 1 k
a21 a22. .. a2 k b21 .. . b2 j . .. b 2 k c 21 . . .c 2 j . .. c 2 k
. . .
. . .
=
a i 1 ai 2 . .. a ik b i1 . .. b ij. .. b ik c i 1 .. . c ij. .. c ik
. . .
. . .
am 1 am 2 . .. a mk b k 1 . . . bkj . .. b kn c k1 . .. c kj . .. c kn
Primjer 3.5. Odredi produkt zadanih matrica A i B.
[ ] [ ]
1 2
2
0 , A∈ M 32 ∈ M 23 . Vrijedi „32 x 23=3,3“ ⇒
−1 2 −3
A= B= 5 ,B
2
0 1 0
2 −2
[ ]
12
[ ][
1⋅2+2 ⋅0 −3
]
1 2 5
2
−1 2 −3 −1 2 3
AB = 0 5 = −1 ⋅ +0 ⋅1 , slijedom:
2 2 5 2
0 1 0
2 −2 −6
4 −6
5
2 12
[AB]11 = 1·2 + 2·0 = 2 [AB]12 = 1· + 2·1 = [AB]13 = 1· (-3) +(-2) ·0 = -3
5 5
−1 −1 2 −1 −1 3
[AB]21 = ·2 + 0·0 = -1 [AB]12 = · + 0·1 = [AB]13 = · (-3) +0·0 =
2 2 5 5 2 2
52
2 −6
[AB]31 = 2·2 + (-2)·0 =4 [AB]22 = 2· +(-2)·1 = [AB]33 = 2· (-3) +(-2)·0 = −6 .
5 5
Pomnožimo sada B sa A (to je moguće jer za tipove matrica imamo „23x32=22“):
][ ][ ]
−21
[
1 2
2 10
2 −3 −1 5
BA = 5 0 = „2,3 X 3,2=2,2“
2 −1
0 1 0 0
2 −2 2
2 −21 2
[BA]11 = 2·1 + ·¿ ) + (-3) ·2 = [BA]12 = 2·2 + ·0 + (-3) ·(-2) = 10
5 5 5
−1
[BA]21 = 0·1 + 1·¿ ) + 0·2 = [BA]22 = 0·2 + 1·0 + 0 ·(-2)= 0
2
Vidimo da općenito ne vrijedi AB=BA , već i zato što AB i BA nisu istog tipa.
Definicija 3.7. (Jednakost matrica)
Matrice
A,B∈ M
mn su jednake ako i samo ako su im svi korespondentni elementi jednaki, to jest one su
jednake ako i samo ako su:
istog tipa (dakle obje moraju biti iz skupa

M mn ) i
ako su im svi korespondentni elementi jednaki, tj.

a ij = b ij za sve uređene parove indeksa (i,j).
Izrekom „ako i samo ako“ (može se reći i „nužno i dovoljno“ ili „onda i samo onda“, znakom „⟺ “) iskazuju se
dvije tvrdnje: prva tvrdnja (nužnost (1) i (2) za jednakost) jest da ako su matrice A i B jednake onda nuždno
vrijedi (1) i (2), a druga tvrdnja (dovoljnost) jest da ako vrijedi (1) i (2), onda su matrice A i B jednake. Dakle:
A = B ⟺ [ A , B ∈ M mn i a ij = b ij za sve (i,j) ] (3.7.)
Definicija 3.8 (Jedinična matrica)
Jedinična matrica je kvadratna matrica kojoj su elementi na glavnoj dijagonali jedinice, a ostali nule. Ova se
matrica još naziva identiteta (I), jer množenjem s bilo kojom matricom A daje upravo samu matricu A tj.
matrica I je neutralan element za množenje matrica. Za dvodimenzionalnu odnosno trodimenzionalnu
identitetu pišemo
I
[ ]
I 1 0 0
2=¿
[ ]
1 0
0 1
¿ , 3=¿ 0 1 0 ¿ ,
0 0 1
općenito
I=I n=[ δ ij]ij ,δij=¿ {1 ,i=j¿¿¿¿

. Za C=AI uvijek ćemo imati
53
n n
[ c ij ]=∑p=1 a ip δ pj =[ aij⋅δ jj ]=[ aij ]=∑p=1 δ pj aip =[ δ jj⋅aij ]=[ c ij ] .
Vidimo da In komutira sa svim matricama An .
Zadatak 3.9
Pokažimo da vrijedi AI=IA=A za dimenziju 4 na slijedećem primjeru. Izračunat ćemo samo elemente 11 i 43; u
ostatak se čitatelj može sam uvjeriti.
[ ][ ] [ ]
2 3 0 1 1 0 0 0 2⋅1+3⋅0+0⋅0+1⋅0 3 0 1
3 −3 2 0 0 1 0 0 3 −3 2 0
−4 2 1 1 0 0 1 0 −4 2 1 1
−1 0 11 5 0 0 0 1 =
−1 0 −1⋅0+0⋅0+11⋅1+5⋅0 5
Također je
[ ][ ]
1 0 0 0 2 3 0 1
0 1 0 0 3 −3 2 0
0 0 1 0 −4 2 1 1
0 0 0 1 −1 0 11 5 =
[ ]
1⋅2+0⋅3+0⋅(−4 )+0⋅(−1 ) 3 0 1
3 −3 2 0
−4 2 1 1
−1 0 0⋅0+0⋅2+0⋅1+1⋅11 5 .
Naučivši osnovne operacije s matricama, jasno nam je da sustav od dvije jednadžbe s dvije nepoznanice
možemo zapisati kao AX=B ili
[ ] a12
a22
[ ¿ ]= [ ¿ ] .
Posebno za naš uvodni primjer 3.1 imali bismo
[ 12 23] ¿ =[ 148 ]
[ ] .
Krajnji rezultat naše metode suprotnih koeficijenata – svojevrsnih transformacija nad retcima matrica – doveo
je ovaj početni sustav do ekvivalentnog sustava
IX =
[ 10 01] ¿ =[ 42 ]
[ ] .
Sada ćemo upotrijebiti matrični račun u svrhu rješavanja općeg sustava linearnih jednadžbi.
54
3.3 Rješavanje sustava linearnih jednadžbi pomoću matrica
Mnogi problemi u ekonomiji i u drugim znanostima mogu se zapisati u obliku sustava od m
linearnih jednadžbi s n nepoznanica:
a11 x 1 +a12 x 2 +. ..+a1 n x n=b1

a12 x2 +a22 x 2 +.. .+a 2n x n =b 2
⋮
am 1 x 1 +am 2 x 2 +. ..+amn x n=bm . (3.10)
Brojeve
a 11 , a12 , a 13 ,…amn nazivamo koeficijentima sustava, x 1 , x2 ,…, x n nepoznanicama, a
b , b ,…bm slobodnim članovima.
brojeve 1 2
Rješenjem linearnog sustava nazivamo uređenu n-torku brojeva ( x 1 , x 2 ,…, x n ) koja

zadovoljava svaku jednadžbu sustava. Sustav može imati
1. jedno, jedinstveno rješenje,

2. beskonačno rješenja ili
3. niti jedno rješenje. Ako ne postoji rješenje onda kažemo da je sustav nekonzistentan
ili jednstavno da „nema rješenja“.
Dva sustava su ekvivalentna ako je skup svih rješenja jednog od njih jednak skupu svih
rješenja drugog. Ekvivalentni sustavi ne moraju imati jednak broj jednadžbi.
55
3.3.1 Rješavanje sustava linearnih jednadžbi Gauss-Jordanovom metodom
U vidu upravo izloženih osnova matričnog računa, ovakav sustav možemo zapisati kao
AX =B gdje je Aϵ M mn , Xϵ M n 1 , Bϵ M m 1 . (3.12.)
[]
x1
x
Vektor-stupac X = 2 jest nepoznati vektor koji tražimo i, ako postoji, nazivamo ga rješenjem sustava (3.11)
⋮
xn
odnosno (3.12).
Definicija 3.12.
Proširena matrica Ap sustava (2) je matrica koja ima n+1 stupac, pri čemu je prvih n stupaca te matrice
identično s odgovarajućim stupcima matrice A, a (n+1 )-vi stupac identičan je vektoru B:
[ ]
a 11 a12 ⋯ a1 n ⋮ b 1
a 12 a22 ⋯ a2 n ⋮ b 2
Ap= (3.13.)
⋮ ⋮ ⋮ ⋮ ⋮ ⋮
an 1 a n 2 ⋯ ann ⋮ b n
Slobodno govoreći, „lijeva strana“ jest matrica koeficijenata A, dok točkicama (ili ponekad crtom) odvojenu
„desnu stranu“ čine poznati slobodni članovi.
Definicija 3.13: Elementarne (Gauss-Jordanove) Transformacije
Pod elementarnim ili Gauss-Jordanovim – u daljem tekstu G-J - transformacijama podrazumijevamo slijedeće
operacije izvršene nad retcima matrice A:
τ
( 1 ) množenje nekog retka matrice A skalarom različitim od nule,
τ
( 2 ) dodavanje nekog retka matrice nekom drugom retku te matrice,
τ
( 3 ) zamjena mjesta dvaju redaka matrice A.
τ −τ 3 ) po retcima matrice A ne mijenja se skup rješenja jednadžbe (2), tj. dobiva se

Primjenom operacija ( 1 p
ekvivalentan sustav.
Pojednostavljena ideja rješavanja sustava opisana je u primjeru 3.1. Metoda suprotnih koeficijenata, kako se
zove na elementarnom nivou, u stvari je primjena G-J transformacija sa ciljem eliminacije svih koeficijenata
(elemenata matrice A) osim onih na glavnoj dijagonali. Kako se u ovom kolegiju ograničavamo na kvadratne
sustave (n jednadžbi s n nepoznanica), možemo dati opći nacrt primjene G-J metode.
56
3.3.1.1 Nacrt rješenja i konačne forme ekvivalentnih sustava
Pošto smo sustav zapisali u formi proširene matrice (3.13), transformiramo koeficijente kvadratne matrice A –
prvih n stupaca proširenog sustava - G-J metodom, sa ciljem dobivanja n-dimenzionalne jedinične matrice na
„lijevoj strani“. Elementi n+1.-og stupca (slobodni članovi tj. poznate „desne strane“) transformiraju se u skladu
s transformacijama koeficijenata. Ovisno o strukturi problema, postići ćemo jednu od tri konačne forme:
1. Na lijevoj strani proširenog sustava dobivamo „punu“ – dakle n-dimenzionalnu - jedničnu matricu.
Tada očitavamo jednistveno rješenje sustava na transformiranoj desnoj strani. Matrica A ∈ M n koja
se G-J transformacijama može svesti na n-dimenzionalnu jediničnu matricu naziva se i regularnom
matricom.
Na lijevoj strani dobivamo jediničnu matricu dimenzije niže od n, recimo k<n. Preostalih n-k redaka na lijevoj
strani su tada jednaki nuli. Ovisno o transformiranoj desnoj strani, možemo očitati bilo
2. Nekonzistentnost, bilo
3. Parametarski oblik skupa rješenja, kojih ima beskonačno.
Prikazat ćemo sve ove slučajeve na nizu trodimenzionalnih problema.
3.3.1.2 Primjeri rješivih i nekonzistentnih sustava u 3 dimenzije
Primjer 3.14.
Koristeći se Gauss-Jordanovim eliminacijama, riješimo sustav linearnih jednadžbi
−2 x 1 +x 2 +3 x 3=1
x 1 +2 x 3=1
4 x1 −x 2 +5 x 3 =1 .
Rješenje:
Poredajmo koeficijente u proširenu matricu:
[ ]
−2 1 3 ⋮ 1
Ap= 1 0 2 ⋮ 1
4 −1 5 ⋮ 1
Uočimo da u drugom retku već imamo jedinicu u prvom stupcu. Štoviše, 0 u drugom stupcu već podsjeća na
prvi redak jedinične matrice. U težnji za punom jediničnom matricom, siguran prvi korak je zamijeniti prvi i
τ
drugi redak ( 3 ):
57
[ ][ ]
−2 1 3 ⋮ 1 1 0 2 ⋮ 1
Ap= 1 0 2 ⋮ 1 ∽ −2 1 3 ⋮ 1
4 −1 5 ⋮ 1 4 −1 5 ⋮ 1
Kad u nekom stupcu matrice nađemo element 1, nazivamo ga stožernim ili pivot elementom. Služi nam da – u
bitnome metodom suprotnih koeficijenata tj. primjenom G-J transformacija – poništimo ostale elemente tog
τ τ
stupca. Sad na mjestu (1,1) imamo jedinicu pa je koristimo kao stožerni element. Kombiniramo dakle 1 i 2
tako da na mjestu (2,1) i mjestu (3,1) dobijemo nulu: prvi redak prvo množimo s 2 te pribrajamo drugom retku,
a zatim sa (-4) te pribrajamo trećem retku:
[ ]
1 0 2 ⋮ 1
Ap∼ 0 1 7 ⋮ 3
0 −1 −3 ⋮ −3
U gornjem desnom kutu već imamo 2-dim jediničnu matricu. Dalje transformacije provodimo tako da ne
narušimo tu strukturu. Uočavamo da na (2,2) imamo 1 a na (3,2) suprotni element (-1). Koristimo tu činjenicu
da dobijemo nulu na (3,2) jednostavnim pribrajanjem drugog retka trećem:
[ ][ ]
1 0 2 ⋮ 1 1 0 2 ⋮ 1
Ap∼ 0 1 7 ⋮ 3 ∼ 0 1 7 ⋮ 3
0 0 4 ⋮ 0 0 0 1 ⋮ 0
Posljednja ekvivalencije je očigledna (množenje trećeg retka s ¼). Sad treći redak odgovara trećem retku
jedinične matrice, a činjenica da su svi ostali elementi tog retka nule čine jedinicu na (3,3) idealnim pivot
elementom (jer pribrajanje nula neće narušavati već postignutu 2-dim strukturu). Množimo dakle treći red sa (-
7) te sa (-2) i pribrajamo odgovarajućim retcima:
[ ][ ]
1 0 2 ⋮ 1 1 0 0 ⋮ 1
Ap∼ 0 1 7 ⋮ 3 ∼ 0 1 0 ⋮ 3 .
0 0 1 ⋮ 0 0 0 1 ⋮ 0
[ ][]
x1 1
Puna 3-dim matrica na lijevoj strani označava kraj postupka. Jedinstveno rješenje sustava glasi X = x 2 = 3 .
x3 0
Primjer 3.15.
Koristeći se Gauss-Jordanovim eliminacijama, riješimo sustav linearnih jednadžbi
2 x1 −3 x 2 +2 x 3=1
x 1 +3 x 2 +x 3 =1
3 x 1 +3 x 3=1
Rješenje:
58
[ ][ ][ ]
2 −3 2 ⋮ 1 1 3 1 ⋮ 1 1 3 1 ⋮ 1
Ap= 1 3 1 ⋮ 1 ∼ 2 −3 2 ⋮ 1 ∼ 0 −9 0 ⋮ −1
3 0 3 ⋮ 1 3 0 3 ⋮ 1 0 −9 0 ⋮ −2
Drugi ekvivalentni prošireni sustav dobili smo zamjenom prvog i drugog retka. S pivotalnom jedinicom na (1,1) i
množenjem prvog retka s (-2) pa (-3) te pribrajanjem odgovarajućim retcima dobili smo treći sustav. Iz drugog i
trećeg retka već možemo uočiti kontradikciju odnosno nekonzistentnost sustava (kako?).
Ipak, želimo doći do konačne forme iz t. 3.3.3.1. Oduzimamo stoga drugi redak od trećeg i dobivamo nule u
trećem stupcu, dok u gornjem gornjem lijevom kutu lako postižemo 2-dim jediničnu matricu (podijelimo treći
redak s 3 i dodamo prvom, pa još dijelimo s (-9)):
[ ][ ][ ]
1 3 1 ⋮ 1 1 3 1 ⋮ 1 1 0 1 ⋮ 2 /3
Ap∼ 0 −9 0 ⋮ −1 ∼ 0 −9 0 ⋮ −1 ∼ 0 1 0 ⋮ 1/9
0 0 0 ⋮ −1 0 0 0 ⋮ −1 0 0 0 ⋮ −1
U opisu konačnih formi gore, radi se o jednom od slučajeva 2. ili 3. iz točke t. 3.3.3.1. Kako u trećem retku na
lijevoj strani imamo samo nule a desna je strana različita od nule, sustav je nekonzistentan. To se najbolje vidi
povratkom iz matrične forme u standardni sustav. Treći bi redak glasio

0⋅x1 + 0⋅x 2 + 0⋅x 3=−1 . Očigledno,
ne postoji takva trojka realnih brojeva koja bi množena s nulom dala broj različit od nule.
Tako smo mogli zaustaviti postupak već na predzadnjem koraku, no željeli smo demonstrirati kako se u gornjem
lijevom kutu nalazi jedinična matrica reda nižeg od 3, u skladu s t. t. 3.3.3.1.
Primjer 3.16.
Koristeći se Gauss-Jordanovim metodama eliminacija riješimo sustav
x 1−x 2 =2
−2 x 1 +x 2 +2 x 3=1
−x 1 +2 x 3=3
konzistentan, a zatim napišimo opće rješenje sustava!
Rješenje:
Prvi redak odmah možemo dodati trećem, a zatim ga pomnožiti s 2 pa dodati drugom.
[ ][ ]
1 −1 0 ⋮ 2 1 −1 0 ⋮ 2
Ap= −2 1 2 ⋮ 1 ∼ 0 −1 2 ⋮ 5
−1 0 2 ⋮ 3 0 −1 2 ⋮ 5
Drugi i treći redak su jednaki. Oduzmimo drugi od trećeg:
[ ]
1 −1 0 ⋮ 2
Ap 0 −1 2 ⋮ 5
0 0 0 ⋮ 0
59
U trećem retku smo opet dobili nule, dakle opet imamo slučaj 2. ili slučaj 3 iz t. t. 3.3.3.1. Pošto je – za razliku
od prošlog primjera – ovdje i na desnoj strani nula, nemamo kontradikcije. Dapače, svaka trojka realnih brojeva
zadovoljava jednadžbu
0⋅x1 + 0⋅x 2 + 0⋅x 3=0 .
Ovaj put ne možemo stati na ovom mjestu, kako smo mogli u prethodnom slučaju. Rješenje može postojati, ako
ne nađemo inkonzistenciju u prva dva retka. S obzirom da je na (2,1) nula, oduzimamo drugi redak od prvog te
ga množimo s (-1):
[ ][ ]
1 0 −2 ⋮ −3 1 0 −2 ⋮ −3
Ap∼ 0 −1 2 ⋮ 5 ∼ 0 1 −2 ⋮ −5 .
0 0 0 ⋮ 0 0 0 0 ⋮ 0
2-dim jedinična matrica je u gornjem lijevom kutu. Sada se možemo vratiti u sustav linearnih jednadžbi i
razabrati strukturu rješenja:
x 1−2 x3 =−3 ⇒ x 1=−3+2 x 3
x 2−2 x3 =−5 ⇒ x 2=−5+2 x 3 .
Ove relacije vrijede za svaki realni x3. Ako se prisjetimo da iz treće jednadžbe x3 može biti bilo koji realni broj,
nazvat ćemo ga proizvoljnim parametrom i nazvati t. Rješenja su prema tome svi vektori oblika
[ ]
−3+2 t
X = −5+2 t , t ∈ R . (3.14.)
t
Defincija 3.17.
Rješenje sustava linearnih jednadžbi danog s (3.14) zovemo općim rješenjem sustava.
Posebnim (specijalnim, partikularnim) izborom (inače proizvoljnog) t ∈ R dobivamo tzv. partikularno rješenje
sustava i označavamo ga s X p . Ako nema drugih uvjeta na rješenje, najlakši je izbor je t=0, koji bi u našem
slučaju dao
[]
−3
X p = −5 .
0
60
3.3.2 Cramerov sustav
Definicija 3.13.
Sustav linearnih jednadžbi AX =B nazivamo Cramerovim sustavom ako su ispunjena sljedeća dva uvjeta:
1. broj jednadžbi jednak je broju nepoznanica, to jest m= n i

2. matrica A je regularna (v. 3.3.3.1.)
Prema definiciji 1.33. mora biti:

A ∈ M n , ; B , X ∈ ℜn .
Za Cramerov sustav je nužno da je determinanta matrice sustava različita od nule, |A|≠0 .

Determinanta A→det A je funkcija definirana na skupu svih kvadratnih matrica, a poprima vrijednosti iz
skupa skalara. Determinanta matrice definira se induktivno, tj. determinanta matrice n−tog reda definira se
pomoću determinante matrice (n − 1)−og reda. Determinanta matrice n-tog reda je broj:
n
det A=∑ (−1) k +1 ak 1 det A k 1
k =1 .
Neka je D=|A|. Zamjenom j-tog stupca u matrici A vektorom slobodnih koeficijenata, to jest vektorom B,
determinantu tako dobivenih matrica označimo s Dj, j ∈ {1,2,...,n } .
| |
a11 a12 ⋯ b1 ⋯ a1 n
D j=
a21 a21 ⋯ b2 ⋯ a2 n
, j ∈ {1,2,...,n } . (3.14.)
⋮ ⋮ ⋱ ⋮ ⋱ ⋮
a n 1 an 2 ⋯ bn ⋯ a nn
Može se pokazati da je jedinstveno rješenje Cramerovog sustava dano formulama:
Di
x i=
D , , i∈ { 1,2,...,n } . (3.15.)
Primjer 3.16.
Pokažimo da je sljedeći sustav linearnih jednadžbi Cramerov, a zatim ga riješimo!
61
3 x 1 +2 x2 −x 3 =4
−x 1 +2 x 2 + x 3 =2
3 x 1−2 x 2−x 3 =0
62
Rješenje
Broj jednadžbi je jednak broju nepoznanica, to jest m=n=3 . Prvi uvjet je zadovoljen, drugi će biti ukoliko je
matrica sustava D regularna matrica, odnosno ukoliko je njena determinanta različita od 0, tj. D≠0 .
Provjerimo drugi uvjet:
| || |
3 2 −1 2 4 0
D= −1 2 1 = −1 2 1 =2 ∙2 ∙ 0+4 ∙1 ∙2+ 0∙ (−1 ) ∙0−0 ∙ 2∙ 0−0 ∙1 ∙2−4 ∙ (−1 ) ∙0=8 ≠ 0
3 −2 −1 2 0 0
Drugu determinantu dobivamo zbrajanjem drugog retka sa prvim i trećim retkom, čime determinanta ostaje
nepromijenjena, drugu determinantu računamo pomoću Sarrusovog pravila.
Dokazano je da je riječ o Cramerovom sustavu. Treba odrediti determinante Dj, j ∈ {1 ,2 ,3 } .
| |
4 2 −1
D 1= 2 2 1 =
0 −2 −1
| |
4 2 −1
2 0 0 =4 ∙0 ∙ (−1 ) +2∙ 0 ∙ 0+ (−1 ) ∙2 ∙ (−2 ) — 1 ∙0 ∙ 0−4 ∙ 0 ∙ (−2 )−2∙ 2 ∙ (−1 )=4 +4=8
0 −2 −1
Drugu determinantu D1 dobivamo zbrajanjem trećeg retka sa drugim retkom zbog dobivanja manjih brojeva,
odnosno lakšeg računanja.
| || |
3 4 −1 2 6 0
D2= −1 2 1 = −1 2 1 =2∙ 2 ∙0+ 6 ∙1 ∙2+ 0∙ (−1 ) ∙2−0 ∙2 ∙ 2−2 ∙1 ∙2−6 ∙ (−1 ) ∙ 0=12−4
3 0 −1 2 2 0
=8
Drugu determinantu D2 dobivamo zbrajanjem drugog retka sa prvim i trećim retkom.
| || |
3 2 4 5 −2 0
D3= −1 2 2 = −1 2 2 =5 ∙ 2 ∙0+ (−2 ) ∙ 2 ∙3+ 0∙ (−1 ) ∙ (−2 )−0 ∙2 ∙ 3−5 ∙ 2∙ (−2 )−(−2 ) ∙ (−1 ) ∙ 0=−12+2
3 −2 0 3 −2 0
Drugu determinantu D3 dobivamo množenjem drugog retka sa (-2) i zbrajanjem sa prvim retkom.
Rješenje promatranog sustava je:
D18 D2 8 D2 8
x 1= = =1 , x 2= = =1 , x 2= = =1
D 8 D 8 D 8 , tj. rješenje je uređena trojka realnih bojeva (1,1,1)
.
3.1.Zadaci
63
Sljedeće sustave linearnih jednadžbi rješi Cramerovim pravilom:
x− y +z=2
2 x+ y−z=1
−x +3 y +z=8 ,
y +z=3
x− y +2 z=5
−3 x+5 z=18 ,
2 x−3 y+4 z=1

3 x+ y−2 z=2
−x−4 y+6 z=5 ,
3 x 1 +2 x2 −x 3 =4
−x 1 +2 x 2 + x 3 =2
3 x 1−2 x 2−x 3 =0 .
Koristeći se Gauss-Jordanovim eliminacijama, riješite sustave linearnih jednadžbi:
x 1−3 x 2 +2 x 3 =0
x 1 +3 x 2 + x 3 =5
2 x1 +3 x3 =3
−x 1 +3 x 2−2 x 3 =1 ,
x 1 + x 2 + x 3 + x 4 =4
x 1−x 2 =0
x 2 + x 3 =0 ,
x 2 −x3 =0
2 x1 + x 2 + x 3 =1
x 1−x 2 + 2 x 3 =2
3 x 1 +3 x 3=6 ,
−3 x 1 +2 x 2 + x 3=0
x 1−3 x 3 =0
2 x1 −2 x 2 +2 x3 =0
,
x + y−z=1
x− y +z=3 .
64
1.1. Input-output analiza
Input-output analiza je primjer primjene rješavanja sustava od n linearnih jednadžbi s n

nepoznanica u ekonomiji.
Kao primjer pretpostavimo da analiziramo gospodarstvo neke države podijeljeno na n
sektora. Označimo sa i
Q , i∈ ℑ={ 1 ,2 , .. . , n }
ukupnu količinu proizvoda proizvedenih u i-tom
Qi , i , j ∈ ℑ q i∈ℑ
sektoru, a j količina outputa i-tog sektora koja prelazi u j-ti sektor, a i,
količina finalne potražnje i-tog sektora.
Temeljna pretpostavka input-output modela je: sva količina svakog outputa se utroši ili kroz
Qi , i , j ∈ ℑ q i ∈ ℑ . Pretpostavlja se da je
proizvodnu potrošnju j ili kroz finalnu porošnju i,
potrošnja jednaka potražnji, pa dobivamo sustav jednadžbi:
Q1=Q11+Q12+…+ Q1n + q1
Q2 =Q21+Q 22+…+Q2 n + q2
⋮
Qn =Qn 1 +Qn 2 +…+Qnn +q n
(3.16.)
n
Q i =∑ Q ij + qi , i ∈ ℑ
Sustav skraćeno možemo zapisati u obliku: j =1
(3.17.)
ili tabelarno:
Qi Qi
j
qi
Q1 Q11 Q12 …Q1 n q1
Q2 Q21 Q 22…Q 2n q2
⋮ ⋮ ⋮
Qn Qn 1 Qn2 …Qnn qn
2
Sustav (2) je sustav od n jednadžbi sa n +2 n nepoznanica. Svaka je proizvodnja vezana uz
određenu tehnologiju, dakle uz nepromijenjene tehnološke uvjete proizvodnje udjel i-tog
sektora u jedinici proizvoda j-tog sektora.
65
Uvodimo tehničke koeficijente
Qij
a ij= ,i , j ,∈ ℑ
Qj
(3.18.)
koji predstavljaju količinu proizvoda i-tog sektora koju je nužno upotrijebiti pri proizvodnji 1
Qi Q =aij Q j i , j∈ ℑ .
jedinice proizvoda j-tog sektora, pa j računamo iz izraza: ij
(3.19.)
Jednadžbu (3.16.) uključujući izraz (3.19.) možemo zapisati u obliku:

n
Q i =∑ a ij Q ij +qi ,i , j ∈ ℑ
j=1
(3.20.)
Q1=a11 Q1 +a12 Q2 +…+a1 n Qn +q1

Q2 =a21 Q1 +a 22 Q2 +…+a2n Q n +q 2
⋮
ili u razvijenom obliku:
Qn =a n1 Q1 +an 2 Q2 +…+a nn Qn +q n .
(3.21.)
sustav (3.21.) je sustav od n linearnih jednadžbi sa 2 n nepoznanica.
Uvođenjem oznake:
[] []
Q1 q1
Q2 q2
A=¿ , Q= i q= , (3.22.)
⋮ ⋮
Qn qn
sustav ravnoteže (3.21.) možemo u matričnoj formi pisati u obliku: Q=aQ+q . (3.23.)
66
Pošto je riječ o sustavu n linearnih jednadžbi sa 2 n nepoznanica, potrebno je znati vrijednost
n veličina da odredimo jedinstveno rješenje sustava (3.23.). Promatrat ćemo primjere
sljedećih dvaju slučaja:
1) poznat je vektor ukupnih outputa Q,

2) poznat je vektor finalne potražnje q.
1) U slučaju da je poznat vektor ukupnih outputa Q iz sustava (3.23.) dobivamo izraz

Q−aQ=q
(3.24.)
Odnosno upotrebom distributivnosti s desna matričnog množenja dobivamo izraz za
određivanje vektora finalne potražnje q: q=(I− A )Q .
(3.25.)
Matrica ( I− A )=T ovisi o tehnološkim uvjetima proizvodnje, pa je nazivamo matricom
tehnologije, a označavamo s T. Matrica T je regularna za sve realne sustave proizvodnje.
Vektor finalne potražnje možemo napisati u obliku: q=TQ , što se svodi na jednostavno
množenje matrica. (3.26.)
Uz pretpostavku da se tehnološki uvjeti nisu promijenili, tj. da su tehnički koeficijenti ij

a
Qi Qij =aij Q j
konstnatni za svaki i , j∈ ℑ međusektorsku potrošnju j računamo iz izraza:
i , j∈ ℑ .
2) Ako je poznat vektor količina finalne potražnje q, onda iz relacije q=TQ nalazimo
vektor ukupnih outputa Q kao rješenje sustava linearnih jednadžbi sa poznatom matricom T i
nepoznatim vektorom Q.
Qi
Kada su poznati ukupni outputi svakog sektora međusektorsku potrošnju j računamo iz
izraza:
Qij =aij Q j i , j∈ ℑ .
(3.27.)
Primjer 3.17.
Uz pretpostavku da je ekonomija neke države podijeljena na 3 sektora i da pripadna input-
output tablica izgleda ovako:
Qi Qi
j
qi
67
300 30 40 100 130
400 60 120 100 120
500 60 160 150 130
Sastavite novu input-output tablicu koja odgovara novom planu proizvodnje:

Q1=360 , Q2=480 ,Q3 =600 uz uvjet da se tehnološki uvjeti proizvodnje nisu promijenili.
Rješenje
1) Iz dane input-output tablice izračunamo matricu tehničkih koeficijenata:
[ ]
Q11 Q12 Q13
Q1 Q2 Q3
[ ]
0,1 0,1 0,2
Q Q22 Q23
A= 21 = 0,2 0,3 0,2
Q1 Q2 Q3
0,2 0,4 0,3
Q31 Q32 Q33
Q1 Q2 Q3
2) Matrica tehnologije je:
[ ][ ][ ]
1 0 0 0 , 1 0 ,1 0 ,2 0 , 9 −0 , 1 −0 , 2
T =I − A= 0 1 0 − 0 , 2 0 ,3 0 ,2 = −0 , 2 0 , 7 −0 , 2
0 0 1 0 , 2 0 , 4 0 , 3 −0 , 2 −0 , 4 0 , 7
3) Vektor finalne potražnje računamo po formuli q=TQ ,
[ ][ ] [ ]
0 , 9 −0 ,1 −0 ,2 360 156
q= −0 , 2 0 ,7 −0 ,2 480 = 144
−0 , 2 −0 , 4 0 ,7 600 156
4) Novu međusektorsku potrošnju računamo iz relacija: ij

Q =aij Q j i , j∈ ℑ , ℑ= {1 , 2 ,3 }
jer su tehnološki uvjeti ostali isti.
Q11 =36 , Q12=48 , Q13=120
Q21=72 ,Q 22=144 , Q23=120
Q31=72 ,Q 32=192 , Q33=180
5) Nova input-output tablica je:
Qi Qi
j
qi
360 36 48 120 156
480 72 144 120 144
600 72 192180 156
Zaključno: proizvodnja svakog sektora se povećala za jednaki postotak (20%), a kao

rezultat povećale su se i sve ostale veličine u input-output tablici za isti postotak.
68
69
Primjer 3.18.
Uz pretpostavku da je ekonomija neke države podijeljena na 3 sektora i da pripadna input-
output tablica izgleda ovako:
Qi Qi
j
qi
100 10 20 30 40
200 10 20 30 140
300 10 20 30 240
Sastavite novu input-output tablicu koja odgovara novom planu finalne potrošnje:
q 1=50 , q2=70 ,q=90 uz uvjet da se tehnološki uvjeti proizvodnje nisu promijenili.
Rješenje
1) Iz dane input-output tablice izračunamo matricu tehničkih koeficijenata:
[ ]
Q11 Q12 Q13
Q1 Q2 Q3
[ ]
0 , 1 0 ,1 0 ,1
Q Q22 Q23
A= 21 = 0 , 1 0 ,1 0 ,1
Q1 Q2 Q3
0 , 1 0 ,1 0 ,1
Q31 Q32 Q33
Q1 Q2 Q3
2) Matrica tehnologije je:
[ ][ ][ ]
1 0 0 0,1 0,1 0,1 0 , 9 −0 , 1 −0 ,1
T =I − A= 0 1 0 − 0 , 1 0 , 1 0 , 1 = −0 , 1 0 , 9 −0 ,1
0 0 1 0 , 1 0 , 1 0 , 1 −0 , 1 −0 , 1 0 , 9
3) Vektor ukupnih outputa Q dobit ćemo iz relacije TQ=q , pa treba odrediti inverz
matrice tehnologije T.
[ ][ ] [ ]
0 , 9 −0 , 1 −0 ,1 Q1 50
−0 , 1 0 , 9 −0 ,1 Q2 = 70
−0 , 1 −0 , 1 0 , 9 Q3 90
Q1 ,Q2 , Q3 ćemo odrediti iz sljedećeg sustava jednadžbi:
0 , 9 Q1 −0 .1 Q2 −0 .1 Q3 =50
−0 . 1Q1 +0 .9 Q2 −0 . 1Q3 =70
−0 . 1Q1 −0 . 1Q2 +0 .9 Q3 =90
70
[ ]
80
Rješenje je Q= 100
120
6) Novu međusektorsku potrošnju računamo iz relacija: ij

Q =aij Q j i , j∈ ℑ , ℑ= {1 , 2 ,3 }
jer su tehnološki uvjeti ostali isti.
Q11 =8 ,Q 12=10 ,Q13=12
Q21=8 , Q22=10 , Q23=12
Q31=8 , Q32=10 ,Q 33=12
7) Nova input-output tablica je:
Qi Qi qi
j
80 8 10 12 50
100 8 10 12 70
120 8 10 12 90
1.8. Zadaci
[ ]
0 , 20 0 , 15 0 , 10
a) Zadana je matrica tehničkih koeficijnata 0 , 10 0 , 30 0 , 25 i vektor ukupnih
0 , 20 0 , 20 0 , 10
[ ]
100
outputa 200 . Sastavite pripadnu input-output tablicu.
100
b) Zadana je input-output tablica
Qi Qi qi
j
Q1 30 20 20 30
Q2 50 50 50 50
Q3 50 20 20 10
Ako se planiraju nove ukupne proizvodnje: Q1=110 ,Q3 =220, te nova finalne potražnja
q 2=55 , a tehnološki uvjeti se ne mijenjaju, sastavite novu input-output tablicu.
c) Zadana je input-output tablica
Qi Qi qi
j
71
100 30 30 30 q1
150 30 20 60 q2
150 20 30 40 q3
[ ]
110
Ako se planira novi vektor ukupnih outputa 165 sastavite pripadnu input-output tablicu
165
uz uvjet nepromjenjenih tehnoloških uvjeta.
[ ]
0 , 0 0 ,1 0 , 2
d) Zadana je matrica tehničkih koeficijnata 0 , 3 0 ,2 0 , 4 i vektor finalne potražnje
0,2 0,3 0,1
[]
2
1 . Sastavite pripadnu input-output tablicu.
19
72
LITERATURA
1. Hologram.
http://www.holo.hr/Formule/Pregled/tabid/62/fid/Mat26-01/Default.aspx, accessed
July 11, 2017.
2. Linearna algebra 2.dio, Horvatić, K. Zagreb, 1999.
3. Matematika. Neralić, L., Šego B. Element, Zagreb, 2015.
4. Matematika za srednje i više škole. http://matematika.serbianpress.com/index.php,
accessed July 11, 2017.
5. Matematička analiza; prvi dio; diferenciranje i integriranje. Svetozar Kurepa.
Tehnička knjiga Zagreb.
6. Matematički priručnik za inženjere i studente. Bronštejn.I.N., Semendjajev,K.A.
Tehnička knjiga Zagreb. 1980.
73

Cijela Skripta Iz Mat

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Cijela Skripta Iz Mat

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MatemAtika

Skripta za 1. godinu studija na Fakultetu za menadžment u turizmu i

Dr.rer.nat. Krešo Mihalinčić

U ovom pregledu uvodimo slijedeće skupove:

1. Skup prirodnih brojeva (s nulom): N, N0

Skup prirodnih brojeva N i skup N0

što možemo simbolički zapisati: a , b ∈ N →a+b ∈ N .

U skupu N0 je broj 0 neutralni element za zbrajanje, tj. vrijedi a+ 0=a , za svaki a ∈ N .

Za svaka tri prirodna broja a ,b ,c ∈ N vrijedi:

(a+ b)+ c=a+(b+c ) .

Uvodimo operaciju množenja kao skraćeni zapis za uzastopno zbrajanje.

Svojstva množenja u skupovima N i N0

Simbolički to možemo zapisati: za svaki a , b ∈ N →a⋅b ∈ N .

Neutralni element za množenje u skupovima N i N0 je broj 1.

Svojstva množenja u skupovima N i N0:

Za svaka dva prirodna broja a , b ∈ N vrijedi:

Za svaka tri prirodna broja a ,b ,c ∈ N vrijedi: (a⋅b )⋅c=a⋅(b⋅c ) .

3. Distributivnost množenja prema zbrajanju i oduzimanju

Za svaka tri prirodna broja a ,b ,c ∈ N vrijedi:

( a±b )⋅c=a⋅c±b⋅c i c⋅(a±b)=c⋅a±c⋅b .

Oduzimanje prirodnih brojeva

Iako u skupu N0 ne postoji suprotan element za zbrajanje

a+(−a )=(−a )+a=0 ,

Skup prirodnih brojeva je podskup skupa cijelih brojeva.

Svojstva zbrajanja cijelih brojeva

1. Zatvorenost skupa obzirom na zbrajanje

4. Za svaka dva cijela broja a , b ∈ Z vrijedi:

6. Za svaka tri cijela broja a ,b , c ∈ Z vrijedi: (a+ b)+ c=a+(b+c ) .

7. Neutralan element za množenje

Sljedeća svojstva su karakteristična za skup Z, nenaslijeđena iz skupa N:

8. Postojanje neutralnog elementa za zbrajanje:

1. Umnožak bilo koja dva cijela broja je cijeli broj

Uvođenje skupa racionalnih brojeva: Q

Jednadžba oblika ax=b , za a , b ∈ Q i a≠0 ,

Skup racionalnih brojeva Q je skup svih brojeva Q= { m/n : m , n ∈ Z , n≠0 } .

1. Postojanje recipročnog broja

Za svaki a ∈ Q/ { 0 } postoji jedinstven broj a

sredina brojeva a i b, tj. c=(a+b )/2 za koje važi da je a < c < b.

a=b⋅b=b2 tada je b korijen iz a što pišemo: b=√ a .

Uvođenje skupa iracionalnih brojeva ℑ

Primjeri iracionalnih brojeva:

log 4=0.60205991 ...

ℜ=Q∪ℑ . Vrijedi: N ⊂Z ⊂Q⊂ R .

1.1.1 Intervali u skupu realnih brojeva

Zatvoreni interval ili segment [ a , b ] je skup

1.1.2 Svojstva polja realnih brojeva R

A-1. Asocijativnost zbrajanja:

A-2. Postoji jedinstven element 0  R (koji zovemo 0), takav da je

A-3. Za svako x  R postoji jedinstven element  x  R, takav da je

Broj  x zove se suprotni broj broja x;

A-4. Zbrajanje je komutativno, tj. vrijedi

A-5. Asocijativnost množenja:

A-6. Komutativnost množenja:

A-7. Postoji element 1 R, takav da je 1  0 i da vrijedi:

Element 1 zove se jedinica.

A-9. Množenje je distributivno prema zbrajanju:

Skup R je uređen, tj. elementi skupa R mogu se međusobno uspoređivati.

A-11. x  y i y ≤ x, ako i samo ako je x = y ;

A-12. Ako je x ≤ y i y<z onda je x  z, tj. relacija uređaja  je tranzitivna;

A-13. Uređajna relacija  je u suglasnosti sa zbrajanjem, tj.

A-14. Uređajna relacija je u suglasnosti sa množenjem

A-16. svaki odozgo ograničen neprazan skup S  R ima supremum u R.

1. Odredite infimum i supremum te minimum i maksimum (ako postoje; n označava