Stacionarne točke i intervale monotonosti nalazimo sljedećim postupkom:

1. Izračunamo derivaciju f ( x) .
2. Riješimo jednadžbu f ( x) = 0 → ta se rješenja zovu stacionarne točke .
3. Stacionarne točke stavimo u tablicu koju popunimo predznacima od f 
i znakom rasta ili pada funkcije.
Ako je na nekom intervalu f ( x)  0 , za svaki x iz toga intervala  f na tom intervalu raste
Ako je na nekom intervalu f ( x)  0 , za svaki x iz toga intervala  f na tom intervalu pada
4. Iz tablice monotonosti možemo pročitati koje su od stacionarnih točaka ekstremi .

Karakter ekstrema možemo odrediti i pomoću druge derivacije:

- ako je f ( x0 )  0 , onda se za x0 postiže minimum
- ako je f ( x0 )  0 , onda se za x0 postiže maksimum
- ako je f ( x0 ) = 0 , onda karakter ekstrema određujemo pomoću tablice monotonosti

Intervale konveksnosti i konkavnosti i točke infleksije nalazimo sljedećim postupkom:

1. Izračunamo drugu derivaciju f ( x) .
2. Riješimo jednadžbu f ( x) = 0 → ta su rješenja moguće točke infleksije.
3. Moguće točke infleksije stavimo u tablicu koju popunimo predznacima od f 
i znakom konveksnosti  ili konkavnosti  funkcije.
Ako je na nekom intervalu f ( x)  0 , za svaki x iz toga intervala  f je na tom intervalu konveksna 
Ako je na nekom intervalu f ( x)  0 , za svaki x iz toga intervala  f je na tom intervalu konkavna 
Na granici između intervala konveksnosti i konkavnosti su točke pregiba ili infleksije.