FILOZOFSKI FAKULTET

U ZAGREBU

Odsjek: Povijest

Esejski rad

Izvor 1: Marmont

Profesor: Student:

dr.sc. Iskra Iveljić Stjepan Krešimir Bertić

Zagreb, Ožujak 2024

 U ovome radu će se analizirati izvor francuskog generala Augusta Marmonta, koji se pretežito
bavi njegovim guvernerstvom u Ilirskim pokrajinama, no bitno je za spomenuti da se ovaj izvor piše
nakon njegovog guvernerstva. Za uvod će se prvo dati sami povijesni kontekst, dok će se glavni dio
baviti pretežito problemskim dijelom samog izvora kao i Marmontovom uspješnosti u vođenju Ilirskih
Pokrajina tokom njegovog obnašanja dužnosti koje je trajalo svega godinu dana.

Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont je bio iznimno važna povijesna osoba tokom Napoleonove
Francuske pogotovo za tada zvane Ilirske pokrajine, gdje ga vlasti premještaju 1805. godine te je sve
do 1809. godine bio vojni zapovjednik, dok nije bio preraspoređen za glavnog guvernera Ilirskih
pokrajina čiju je vlast obnašao do 1810. godine. Iz izvora dobivamo jasnu sliku kako su dijelovi Ilirskih
pokrajina izgledali, po naime Dalmatinska Zagora, gdje on opisuje oskudnost bogatstva samog
prostora „Unutrašnjost je vrlo siromašna i nastanjena isključivo potomcima starih Slavena koji su je
osvojili. Njeno čitavo bogatstvo tvore rijetke poljoprivredne kulture, veliki broj loše i kržljave stoke.
Šume su im poharane i svedene na šikaru…“. Osim opisa samog okoliša i ekonomije, Marmont daje
faktički krivu informaciju, a to je informacija da na ovim prostorima žive pretežito Talijani „Gradovi su
većinom nastanjeni Talijanima koji su došli ovamo potražiti sreću“. Same Ilirske pokrajine dolaze pod
Napoleonovu vlast 1809. godine mirom u Schönbrunnu koji se desio između Austrije i Francuske
čime je Austrija dala veliki dio Hrvatske pod Francusku vlast te su Francuzi Hrvatsku inkorporirali u
Ilirske Pokrajine. One su postojale sve do 1813. godine kada Napoleon doživljava poraz kod Leipziga
19. listopada 1813. gdje Ilirske pokrajine se raspadaju te ulaze natrag u sastav Austrijskog Carstva.
Marmont je kao generalni guverner imao mnogo zadaća da učini sa ovim prostorom koje je manje-više
ispunjavao. U Izvoru tako nalaže da se bavio i vojnim upraviteljstvom gdje spominje gradove kao što
su Zadar, Šibenik, Trogir, Kaštele, Klis i druge. Ovo je morao činiti radi prijetnje Osmanskog, ali i
Ruskog Carstva koji su dijelili granicu sa njim, Osmansko Carstvo preko Bosne, a Rusko preko Crne
Gore. Primjer Ruske agresije možemo vidjeti u njegovim opisima Korčule, po njemu iznimno važan
otok sa dobrom obranom koji su Rusi zauzeli što je iznenadilo i Marmonta i francusku vojsku te su bili
primorani ostaviti i Brač Rusima. Kod ovoga dijela možemo uočiti i Marmontov karakter te sam dobio
dojam da se Marmont postavlja kao pravedna glava vrha francuske vojske i uprave, što je bio slučaj sa
komandantom Orfengom koji je kako on kaže je uživao dobar glas u vojsci te mu je čak i bilo obećano
unaprjeđenje, međutim Marmont ga je dao uhapsiti i osuditi pred vojnim sudom zbog predaje Korčule
Rusima, smatrajući da je ovo bio ne samo loš potez, već katastrofičan, pošto je komandant predao
veoma strateški važan otok za Francusku vojsku. Nakon vojnih pohoda i proglašenja rata između
Osmanlija i Rusa, Marmont se pozabavio pitanjem povezanosti Ilirskih pokrajina, ponajviše
prometnom povezanosti, pošto su se trupe same žalile da su marševi bili naporni te je ovo sve utjecalo
na samu spremu trupa, no osim trupa ovo je utjecalo i na prijevoz municije, hrane, oružja i dr. Te
dolazimo do pitanja zašto je ovaj dio bio tako loše povezan. Ovo bi pitanje mogli odgovoriti na
jednostavan način te se priupitati tko je vladao ovim dijelom prije Francuza. Mlećani su dominirali
morem te su često imali značajan dio Dalmacije pod svojom vlasti, Mlećani kao moreplovci su uvijek
viđali ceste kao nepotrebno ulaganje u infrastrukturu zbog superiornosti pomorstva i pomorskih ruta
koje su držali na Mediteranu, sa čime se Marmont slaže. Također možemo vidjeti Marmontovu
popularnost, pošto se vidio značajan pomak u infrastrukturi pogotovo naspram Austrijske vlasti, gdje
je Austrijsko Carstvo u Hrvatskoj napravilo tek jednu cestu dok se za Marmontovo vrijeme gradilo
mnoštvo, uključujući i vojnike i seljake, gdje on nalaže je bio veoma veliki takmičarski duh između
svih dionica koje su se gradile, te je radi ovoga Marmont stekao veliku slavu zbog vidljivog pomaka
naspram Austrijske stagnacije koja bi se mogla objasniti vječitim ratovanjem i slabom
zainteresiranosti za integracijom ovih dijelova u carstvo. Marmont je također bio zgražen sa pravnim
sistemom koji se obavljao na ovim dijelovima, pošto je imao dvije anegdote za ispričati, a prva se
ticala vojnika kojeg je neki Dalmatinac ustrijelio. Naime Marmont je bio zgražen odlukom vojnog
suda da se krivca osudi na galiju, te je želio da ga se osudi na strijeljanje. Ovo je učinio iz razloga da
se lokalno stanovništvo uplaši te da ne čini više ovakve stvari, a galiju je Marmont smatrao
neprimjerenom za ovakav zločin. Druga anegdota se tiče Dalmatinca kojeg Marmont opisuje kao
veoma lijepog. Ovaj Dalmatinac je prijavio jednog župnika za počinjene zločine, no sud je pokazao da
je župnik nevin, te da je Dalmatinac samo želio steći slavu i učiniti vrh „sretnim“. Marmontu je sve
ovo zvučalo strašno te ga je otjerao iz svoje službe i bio razočaran u mišljenja ljudi oko toga što je
pravda i što treba učiniti tokom pravnih postupaka. Marmont je svojeg obnašanja dužnosti imao
veoma veliki problem sa generalima i vojskom konkretno. Naime poslije Orfenga zadesio mu se
veoma loš general, general Guillet kojeg on opisuje kao veoma inteligentnom, pronicljivom i
prerpredenom osobom je napravio skandal na otoku Braču kojeg su Rusi prijašnje zauzeli. Tokom
pohoda Marmonta na Boku Kotorsku i Herceg Novi, ostali otoci su također bili oslobođeni kao
Korčula i Brač. No Marmont nije imao vremena osobno riješiti probleme na ovim otocima pošto je bio
zauzet sastankom sa crnogorskim vladikom oko budućih političkih relacija između Crne Gore i
Francuske, te je naredio generalu Guilletu da ode na Brač i razriješi novonastali problem piratstva na
otoku. Tokom njegovog sastanka je general Guillet umjesto pirata uhitio najbogatije stanovnike otoka
te je jednog čak i usmrtio radi iskazivanja moći pred ostalim stanovnicima, što ih je zasigurno uplašilo
te su bili primorani dati svoj novac generalu. Čim je čuo za ovaj događaj Marmont je natjerao istinu iz
generala koji je bio primoran vratiti sav stečen novac natrag te je bio izbačen iz vojske te sveopće liste
generala. Ovdje možemo zamijetiti još jedan čin pravednosti Marmonta, kojemu je u planu bilo
smirenje ovih teritorija pogotovo zato što su bili pod okupacijom neprijatelja, te se on želio iskazati
kao pošten te sačuvati ugled francuske vojske koji je sigurno bio narušen ovim činom. Ovo nam je
vidljivo iz daljnjeg teksta gdje on govori da je tokom odmora još uvijek radio na prometnicama,
smatrajući ih strateški najbitnijim zadatkom, no međutim prema Marmontu nisu svi bili toliko
entuzijastični u gradnji cesta za Francuze. Ovdje se najviše ističu Zagorci pod čime Marmont misli na
stanovnike Dalmatinske Zagore gdje on nalaže da su njihova siromašnost i lijenost već veoma poznati
te da je bitno ove ljude naučiti poštenom radu, jer je prema njemu rad navika te je važno da svatko
stekne ove navike, nebitno radi li se o vojniku ili seljaku, svi su dužni pomoći u nekom smislu u
primjereno gradnji ceste pošto bi pomoglo njihovoj vlastitoj egzistenciji. Tako je Marmont u ovoj
navici pomogao stanovništvu koliko je mogao smjestivši gradilišta za dionice što je bliže moguće
naseljenim mjestima kako bi se seljacima smanjila tlaka puta, te se čak spominje i u tekstu da je ovim
radnicima bila povećana racija hrane i vode, te su imali povlašteni status. Osim vojnog razlog zašto je
Marmont gradio ceste je i kulturni, naime Marmont je vidio ceste kao jako bitne za civiliziranje ljudi
iz siromašnih krajeva, pošto bi međusobna povezanost ljudi ubrzala proces ovoga teoretskog
civiliziranja što ubrzava i razvitak industrije i same države, te on opravdava ovo sa teorijom da narodu
ovo vrijeme ne može biti trajno oduzeto, nego privremeno, što bi njihovo samo vrijeme učinilo vrlo
lakšim te je ovdje sigurno ciljao na prve asocijacije koje je imao kada je došao u ove krajeve gdje ljudi
žive u blatnim kućama sa brojnim obiteljima, osiromašenim od ratova i manjka investicija, kao i stoke
koja je bila zakržljala kao i djeca koja dolaze iz ovih dijelova, ne samo fizički, već i intelektualno zbog
manjka kvalitetnih učitelja, dužnost koju su obnašali lokalni župnici koji su prema Marmontovom
standardu bili neuki te je on imao u planu dovesti Isusovce na ova područja te ih umnožiti i riješiti se
lokalnih župnika, pošto su Isusovci već operirali u brojnim samostanima te su zasigurno imali bolju
stručnu spremu za nauku nego prijašnji dužnosnici. Sami uspjesi Marmonta su zamijećeni i poslije
njegovog prelaska u Španjolsku, gdje on spominje riječi cara koje mu je preneo austrijski knez
Klemens Wenzel Lothar Metternich „Velika je šteta što maršal Marmont nije ostao u Dalmacije
dvije-tri godine duže“. Marmont je bio oduševljen sa arhitekturom koju je vidio u Dalmaciji, često
čitajući o njoj pogotovo tokom Rimskog doba, tako je naišao na grad Split koji je uredio bivajući
očaran Dioklecijanovom palačom i očuvanosti povijesne relevantnosti za ovaj prostor, gdje on ulazi u
monolog i raspravlja o tome kako je napredovao svijet danas naspram onoga dok je živio car
Dioklecijan u pravom prosvjetiteljskom duhu koristi motive nauke, umijeća te same prosvjećenosti,
gdje osuđuje korištenje sile kao glavnog tvorca ljudske sudbine, te se okreće na alternativne metode
kao što su kršćanski motivi koje hvali i postavlja tezu da su ovi motivi utjecali na tvorbu puno
mirnijeg stanovništva naspram onoga sa kojim je car Dioklecijan morao operirati. Tako je Marmont
ulagao u različite industrijske grane, najviše rudarstvo i metalurgiju. Rudarstvo u pogledu ugljena koji
je bio u izobilju u Dalmaciji, gdje Dalmaciju uspoređuje sa Italijom te tvrdi da ugljena tamo nema „ni
za lijeka“ te je čak mislio i napraviti veliko središte rudarstva ovdje no pošto je njegova raspoređenost
u Ilirskim Pokrajinama trajala svega godinu dana, on jednostavno nije imao vremena za sve projekte
koje je zamislio vezano za ove dijelove, te je tako ovaj plan ostao za nekog drugog poslije njega.
Također je važno za spomenuti da je ove poduhvate Marmont obavljao gotovo nezavisno od
administracije, te je najviše on upravljao u slobodno vrijeme ovim projektima te je tako uštedio
zavidnu svotu novca obavljajući sve na svoju ruku. Marmonta će za guvernera-generala zamijeniti
Henri Bertrand te će Marmont biti preraspoređen za Španjolsku te će biti promoviran u vojvodu kao
nagrada za postignute zasluge, te će se tamo zadržati sve do 1852. godine kada umire.

Marmontov doprinos Ilirskim Provincijama je neupitan. Kao guverner-general, Marmont je

podigao infrastrukturu (imajući u uvidu kao najveći doprinos ceste), osigurao ove dijelove od Ruske
prevlasti sa zauzećem Boke Kotorske i Hercega Novog, te je sklopio važne diplomatske odnose kao
što je to bio slučaj sa osmanskim vezirima te crnogorskim vladikom. Bio je veoma popularan u
krugovima lokalnog stanovništva i vojske te je zasigurno pospješio razvitak ovih dijelova Hrvatske
koji će nakon 1814 pasti opet pod Austrijsku vlast te se ovakav razvitak ovih dijelova neće vidjeti do
pada Napoleona i kasnim dobom industrijske revolucije, čime će dalmatinske luke dobiti na velikom
značaju. Marmontovi memoari su također bitna literatura u proučavanju napretka Ilirskih Pokrajina te
hrvatskog teritorija tokom 19. stoljeća te nam ono daje francusku, vojnu i lokalnu perspektivu u uvid
važnosti i razvitka ovih teritorija.