Vapnarstvo (japjeničarstvo)
na otoku Šolti
Nikola Blagaić
Povijest vapnarstva (japjeničarstva) na
otoku Šolti
O proizvodnji vapna na Šolti ima vrlo malo pisanih
tragova, a da je u stara vremena (od starih Rimljana,
Ilira) ta tradicija bila razvijena znamo i po brojnim
ostacima građevina koje su bile građene s vezivom u
kojem je bilo vapno, a nalazimo ih diljem otoka.
Na pojedinim mjestima (starim iskopinama) pro-
nađeni su ostaci ložišta u zemlji (studenac) što nam
ukazuje da se vapno najčešće dobivalo u blizini gra-
dilišta, u improviziranim pećima koje su bile u ze-
mlji i obložene kamenom, a služile su za jednokratnu
uporabu.
Vapno se na Šolti stoljećima proizvodilo u japjeni-
cama paljenjem šume, u periodu od više dana, što je
zavisilo o veličini vapnenice.
Prema ostacima vapnenica što su do danas sačuva-
ne može se zaključiti da je na Šolti gradnja vapnenica
i proizvodnja vapna poznata više od tisuću godina.
Neke od tih starih ostataka vapnenica prekrilo je
more (u uvalama Nečujam, Podkokošica i Rakotina).
Težak život i stalna borba za golu egzistenciju stare
Šoltane je natjerao da se počnu baviti gradnjom va-
pnenica te trgovinom vapna, što je vezano za razvoj
pomorstva i prijevoz vapna morskim putem, zato i
danas nalazimo ostatke vapnenica uz samo more.
Stari šoltanski način gradnje vapnenica poznat je
na srednjodalmatinskim otocima. Način koji se ko-
ristio na drugim otocima nije bio dobar jer se moglo
dogoditi da vapnenica ne izgori, dok je šoltanski način
gradnje osiguravao proizvodnju (vapnenica je morala
izgorjeti). Pere Vidulić, meštar sa Šolte, prenio je šol-
tanasku vapnenicu na otok Hvar u 19. stoljeću.
Poznate su šoltanske tvornice za proizvodnju va-
pna u uvali Šešula (vlasnik Juraj Dobrinović) te Sto-
400
Otok Solta.indd 400
Vapnenica (Izvor: Sule. D. (ur.): Svu smo robu izgorili – Šolta i Šoltani na
starin letratima, Grohote 2006.)
morskoj (vlasnik obitelj Zlendić). Još starija tvornica
(industrijska proizvodnja) nalazi se u uvali Tatinja, na
južnoj strani otoka, gdje se u ostacima te tvornice još
i danas se mogu uočiti tri peći i kolosijek za prijevoz
kamena (vlasnik obitelj Dorati).
Šoltansko vapno bilo je poznato kao jedno od naj-
kvalitetnijih, tako da mu je tržište bilo osigurano u
cijeloj Dalmaciji.
Gradnja i radovi na vapnenici
Gradnju vapnenice dijelimo na sljedeće radove:
a) iskop jame kotla
b) gradnja vapnenice
c) branje šume (bušak-fraška )
d) paljenje vapnenice
e) krcanje i isporuka vapna
Iskop jame (kotla)
Prije početka radova na vapnenici osnovala bi se
družina (zvana čurma) od šest do deset ljudi (radni-
ka), što je zavisilo o veličini japjenice. Ta čurma oba-
vezno je imala jednog do dva specijalista za gradnju
(meštra) vapnenice.
U većini slučajeva vapnenice su se radile na već
postojećim, ranije paljenim vapnenicama, tako da bi
bila olakšana gradnja (već iskopana jama - kotao (6)).
Vapnenica je imala zadanu veličinu te izgrađene unu-
tarnje i vanjske zidove jame. U takvom slučaju bi se
eventualno izvršili popravci na postojećim zidovima.
Gradnja vapnenice
Nakon uređenja i popravaka vanjskih zidova (4)
pristupilo bi se izgradnji unutarnjeg zida (1). Ta grad-
7/16/2012 5:51:16 PM
 nja je iziskivala dobre meštre jer je tu trebalo paziti
na otvore (dušnike, 2) kroz koje bi tijekom paljenja
trebala vatra doći do vrha vapnenice. Naročitu pažnju
trebalo je posvetiti tome da se prostor između vanj-
skih zidova (4) i unutarnjeg (1) napuni zemljom koja
se pomno nabijala (3). Ta zemljana nasipina je vrlo
bitna jer ona sprječava prodor topline prema vani.
Meštri su tijekom gradnje osobito pazili na izgrad-
nju volta (potrebno je upotrijebiti duže kamene ko-
made radi zatvaranja volta). Kada gradnja dođe do vi-
sine vanjskog zida, nastavlja se gradnja gornjeg dijela
(masica) s kamenom oblogom (parapet, 5).
Posebnu pažnju trebalo je posvetiti izgradnji vra-
ta (kroz koja se vrši paljenje) koja su trebala biti od
zdravog kamena (7).
Vapnenica – prednja fasada (Izvor: Nacrtao autor)
Tijekom gradnje obavezno je trebalo izgraditi po
boku vapnenice stepenište koje je služilo za gradnju
(masice) i kontrolni obilazak tijekom paljenja vapne-
nice, a nakon paljenja za prijenos vapna.

Branje šume (fraške)

Branju šume (fraške) pristupalo se već tijekom
gradnje, za što bi se unajmili nadničari (zvani fraš-
kari) koji bi radili više dana na pogodbu (žurnatu).
Šuma se brala na privatnim posjedima, uz posebno
odobrenje lugara te određenu odštetu vlasnicima
šume.
Za potrebe vapnenice (npr. od pet vagona) trebalo
je cca tisuću snopova fraške (brimena).
Nakon određenog vremena sušenja (20 do 30
dana) fraška bi se prenosila uz samu vapnenicu, u
čemu su sudjelovali svi radnici koji su je skupljali u
brimena, te posebno dvojica koja su to brime dizali
ženi (fraškarici) na glavu da bi ga donijela do va-
pnenice. Možemo zamisliti koliko je taj rad bio težak Vapnenica – presjek (Izvor: Nacrtao autor)
za fraškarice koje su brime trebale nositi po kozjim
stazama, pazeći na svaki korak. Naročitu pažnju je
trebalo obratiti na odlaganje brimena kod vapnenice,
a taj posao je radio radnik zvani stivač. Sama hrpa
koja bi se naslagala i do visine od deset metara pučki
se zvala kopa.

Paljenje vapnenice
Kada su svi radovi završeni (gradnja, branje šume)
vrše se pripreme za paljenje. Za paljenje je potrebno
imati dovoljan broj ljudi koji se rasporede u smjene
zvane gvardije. Gvardija je vrijeme u kojem rade tri
radnika i to privukač, podavač i žegač.
Privukač ima zadatak privući frašku do ruku po-
davaču, podavač priprema potrebnu količinu (stupin)
koju stavlja u otvor (vrata) vapnenice, žegač pomoću
vila taj stupin ubacuje u vapnenicu. Kako je žegaču
bilo najteže (u blizini otvorene vatre) njegova gvar-
dija je trajala dva sata, a slobodan bi bio četiri sata.
Dodavač i privukač su radili četiri sata i bili slobodni
četiri sata. Tako su se izmjenjivali dok je trajalo pa- Vapnenica – tlocrt (Izvor: Nacrtao autor)

401

Otok Solta.indd 401 7/16/2012 5:51:22 PM

 ljenje vapnenice (šest ili više dana, ovisno o veličini
vapnenice).
Paljenje je, osim o samoj veličini vapnenice, ovisi-
lo i o vremenskim uvjetima. Ponekad se događalo da
se paljenje obavljalo i po kiši, što je otežavalo rad a i
produžavalo vrijeme paljenja.
Uz vapnenicu je uvijek bila izgrađena poljska ku-
ćica pokrivena pločama gdje se spavalo, a po kiši i
kuhalo.
Kod paljenja vapnenice postizala se u kotlu tempe-
ratura čak i viša od tisuću stupnjeva. Nakon određe-
nog vremena na vrhu masice pojavio bi se tzv. sinjal
- plavičasti plamen.
Kada bi se na vrhu masice - parapeta užarilo ka-
menje kao željezo, bio bi to znak da je vapnenica iz-
gorjela. Tada bi se gornji dio masice pokrio pločama
i zemljom, vrata zatvorila kamenom i zemljom, od-
nosno vapnenica je plombirana za sljedećih petnaest
dana dok se vapno ne ohladi.
Krcanje (isporuka)
Većina vapnenica sagrađena je uz more. Prilikom
izvlačenja vapna iz vapnenice radnik je punio va-
pnom oveću kašetu vapna od pedeset kilograma i to
se prenosilo do usidrenog broda.
Vlasnik i brodar brojili su prenesene kašete u brod.
Kada se brod napunio, izbrojile bi se kašete i utvrdila
količina vapna u brodu u kilogramima. Nakon ukrca-
ja utvrđivala bi se ukupna količina vapna izvučena iz
vapnenice.
Cijena po kilogramu je dogovarana između vlasni-
ka vapnenice i brodara.
402
Otok Solta.indd 402
Povijesni izvori i
etnografija šoltanskoga
vapnarstva
Marina Blagaić
Tehnika dobivanja vapna sagorijevanjem kamena
vapnenca u jedinstvenim nadsvođenim kamenim
zdanjima kružnog tlocrta umijeće je koje se na oto-
ku Šolti prenosilo s koljena na koljeno više od tisuću
godina. Ne postoji priručnik za ovaj zahtjevan posao;
znanje se doista prenosilo usmenim putem te tijekom
godina iskustvom nadograđivalo, dosegnuvši zavidan
tehnički stupanj. O isplativosti samog posla, nažalost,
ne možemo govoriti. Nisu se vapnenice gradile za
bogaćenje, nego za preživljavanje, pričaju pripadni-
ci starijih šoltanskih naraštaja, sudionici tradicijskog
načina proizvodnje vapna.
Općenito o vapnu i njegovoj proizvodnji
Vapno je najučestalije korišteno vezivo u graditelj-
stvu, što potvrđuju ostaci vapna na najstarijim gra-
đevinama čovječanstva. Upotrebljava se i za ličenje,
dezinfekciju unutrašnjih i vanjskih zidova te u poljo-
privredi, medicini, umjetnosti. Od živoga se vapna
čak proizvodio rasvjetni plin korišten u rudnicima.
Živo vapno ili kemijski kalcijev oksid dobiva se pe-
čenjem vapnenca ili prirodnog kalcijeva karbonata u
pećima vapnenicama, i to na čak 900-1200 stupnjeva
Celzijevih, pri čemu se odvaja ugljični dioksid i na-
staje živo vapno - porozan materijal u grumenima ili
prahu, prljavo bijele boje i bez mirisa. Gašeno vapno
se dobiva stavljanjem živoga vapna u vodu. Prva ot-
krivena peć za žarenje vapnenca pronađena je u Me-
zopotamiji u blizini grada Ura i potječe iz 2. tisućlje-
ća pr. Kr. (Karleuša, 2007.a:56.-57.).
Primjena živoga vapna doživjela je svoj vrhunac za
vrijeme Rimskog Carstva, a njihove su peći za žarenje
vapnenca pronađene, među ostalim, i u Hrvatskoj: u
Vinkovcima (Cibalija) te u Ščitarjevu (Andautoniji).
Riječ je o »poljskim pećima« odnosno onima građe-
nima izvan naselja (ibid, 2007.b:149.). Nalazimo ih i
7/16/2012 5:51:22 PM
 Izgrađena vapnenica (Izvor: Sule. D. (ur.): Svu smo robu izgorili – Šolta i Šoltani na starin letratima, Grohote 2006.)
u ravnici, ali i u Gorskom kotaru, gorskim predjelima
Slavonije te na obali. Najčešće se ne radi o zaseb-
nim građevinama već o rupama u tlu koje su sa stra-
ne oblagane kamenjem. Vapno se najčešće dobivalo
nadomak gradilišta u improviziranim pećima koje su
uglavnom služile za jednokratnu uporabu. O raspro-
stranjenosti i važnosti proizvodnje vapna kao već ra-
zvijene obrtničke djelatnosti, koja je čak poprimala
oblike industrijske proizvodnje, svjedoči činjenica da
je na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi
iz 1864. godine u Zagrebu bilo izloženo i živo vapno
kao prodajni eksponat (ibid, 2007.b:149.-150.).
Vapnenice su s obzirom na područje na kojem se
javljaju imale različite oblike i tehnike gradnje. Lič-
ka vapnenica, primjerice, bila je opletena prućem, a
unutarnji je zid, osim od kamena, znao biti od opeke
ili naprosto ilovače. Na istarskom poluotoku je pro-
izvodnja vapna bila vrlo razvijena (japleničari, ja-
plenice). Ovaj je tip vapnenice blizak šoltanskome,
ložište je također kupolasto nadsvođeno. Razlika je,
primjerice, što gornji dio vapnenice, šoltanski pa-
rapet, nije uvučen te u položaju vrata - ona su kod
istarske vapnenice uglavnom u razini zemlje. Pokraj
Žminja je za potrebe obnove Staroga mosta u Mosta-
ru obnovljena stara peć, jer se prema staroj recepturi
trebalo napraviti klasično vapno za mort. Bio je to
poticaj obnavljanju proizvodnje vapna na tradicijski
način u komercijalne svrhe. Slična je inicijativa za-
živjela i u Grdunu na karlovačkom području (2007.c:
251.-253.).
Otok Solta.indd 403
Povijesni izvori o šoltanskom vapnarstvu
Zapisi o šoltanskoj proizvodnji vapna rijetki su i
uglavnom pravno-administrativne prirode. Svjedoče
ipak o važnosti ovog obrta za otok te o ugledu koji
su šoltanski majstori uživali na ostalim dalmatinskim
otocima.
Najstariji pisani izvor o šoltanskom vapnarstvu po-
tječe iz srednjega vijeka. Riječ je o Splitskom statutu
iz 1312. godine. Šoltanska je privreda zastupljena u
nekoliko članaka statuta kojima su propisivana pravi-
la oko proizvodnje maslinova ulja, vina, žita i vapna.
Prema gl. IV., vapno koje su Šoltani proizvodili za
vlastite potrebe te za prodaju Splićanima i Trogirani-
ma, bili su obvezni dovoziti u Split. Ako bi se oglušili
o ovu odredbu te prenijeli i prodali vapno u nekom
drugom mjestu, kazna je bila oduzimanje polovice
vapna te davanje četvrtine količine prijavitelju. Pro-
daju vapna trebalo je odobriti Veliko vijeće. Doku-
mentom iz 1369. dozvoljava se, primjerice, Stipanu
Prviniću i Obradu Mihoviloviću prodaja 100 modija
odnosno 875 litara šoltanskog vapna Trogiraninu Ni-
koli Jakovljevu (Andreis, 1990.:13.).
Razdoblje mletačke vlasti nad splitskom komunom
(1418.-1797.) odrazilo se i na šoltansku privredu, pa
tako i na proizvodnju vapna. Sve do 1499., kada je
splitska komuna oslobođena gradnje vapnenica na
Šolti za trogirske utvrde, Šoltani su osim Splitu bili
obvezni davati vapno i Trogiru. Grohoćanin Šimun
Oribobović podnio je 1535. godine, u ime sva četiri
403
7/16/2012 5:51:22 PM
 Nezapaljena vapnenica kod Gornjega Sela, obitelj Blašković (Foto: Vidoslav Bagur)
sela (Grohote, Donje, Srednje
i Gornje Selo) molbu kojom
su Šoltani zahtijevali ogra-
ničavanje obveze davanja
vapna samo za potrebe utvr-
đivanja zidina u gradu ili na
splitskom teritoriju te istu
cijenu vapna kao i u Splitu.
Molba je odobrena 19. srp-
nja 1535. godine (ibid:14.).
Odredbom mletačkog dužda
Francesca Donata iz 1547.
godine u potpunosti je zabra- Ostaci zapaljene vapnenice (Foto: Vidoslav Bagur)
njena gradnja vapnenica na
Šolti bez namjenske odluke
splitskoga Velikog vijeća, osim za potrebe zidanja
utvrda i kuća na području splitske komune (ibid).
Na Korčuli se u zapisu o dobivanju vapna uoči i
nakon Drugoga svjetskog rata navodi da su postojala
dva načina – stari i šoltanski (stari nije bio najsigur-
niji, jer se moglo dogoditi da klačina ne izgori). Šol-
tanski je način donio Pere Vidulić – prednost je bila u
tome što se stavljalo više zemlje pa klačina nije mo-
gla dušit i sva se toplina u njoj zadržavala, a i žerava
se nije morala vaditi (Karleuša, 2007.b:153.).
Etnografsko istraživanje tradicijske
proizvodnje vapna na otoku Šolti1
Posljednje razdoblje aktivnog građenja i palje-
nja vapnenica je ono nakon Drugoga svjetskog rata
(1945.-1960.). Vrativši se na otok nakon osmomje-
sečnog progonstva, Šoltani su se našli u jako teškoj
1 Etnografsko istraživanje tradicijske kulture otoka Šolte
provedeno je u okviru znanstveno-istraživačkog projekta Instituta
za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Projekt Tradicijska kul-
tura, globalizacija i lokalne prakse trajao je od 2007. do 2012.
godine, pod vodstvom dr. sc. Zorice Vitez.
404
Otok Solta.indd 404
Vrata vapnenice (Foto: Gordana Burica)
situaciji. Domaće životinje te
zalihe vina i ulja bile su po-
kradene, a kako su im za pro-
izvodnju vapna trebali samo
drvo i kamen, upravo su se s
pomoću vapnarstva spasili od
gladi. Vapno su prodavali na
susjednim otocima i kopnu
na potezu od Splita do Zadra.
Sedamdesetih i osamdesetih
godina 20. st. i dalje se spora-
dično pale vapnenice, ali više
za osobne potrebe i prodaju
na samom otoku. Posljednja
je vapnenica zapaljena 1993.
godine u blizini Gornjeg Sela; više za uspomenu nego
potrebu. Razlog prestanka je pojava industrijski pro-
izvedenog vapna te otvaranje drugih, povoljnijih rad-
nih mjesta na samome otoku, ali i izvan njega.
Gradnja vapnenice
Lokalni je naziv za vapno japno, a za kamene gra-
đevine u kojima su ga dobivali japjenica. Japjeniča-
rima su nazivani muškarci koji su ih gradili, a njima
je u spomen jedna od ulica u Grohotama, otočnom
središtu, nazvana Put japjeničara.
Vapnenice su se gradile drevnom graditeljskom
tehnikom suhozida (usp. Muraj, 2008.). Gradnja va-
pnenice započinje kopanjem jame, odnosno ložišta.
Veličina jame ovisila je o željenoj količini vapna,
a kretala se od dva do čak deset metara u promjeru
te od dva do četiri metra dubine. Od kamenja koje
je vađeno iz jame odvajalo se ono koje je dobro za
dobivanje vapna od onoga koje će poslužiti za vanj-
ski zid koji se tehnikom suhozida gradi oko jame.
Kamen namijenjen za vapno testirao se prije početka
gradnje stavljanjem uzorka na vatru - ako bi kamen
7/16/2012 5:51:29 PM
 pucao smatralo se da nije pogodan za proizvodnju
vapna. Na razmaku od 20 do 30 cm gradi se unu-
trašnji zid iz kojega će se nakon višednevnog lože-
nja dobiti vapno. Između vanjskog i unutrašnjeg zida
stavljala se zemlja kao izolator topline te još jedan
sloj tanjih kamenčića (grondal) od kojih je također
dobivano vapno, ali je do njih toplina posljednja
dopirala. Unutrašnji se zid gradi do visine vrata va-
pnenice, odnosno otvora kroz koji su se ubacivala
drva za održavanje vatre. Iznad njega započinje se s
nadsvođenjem vapnenice preciznim slaganjem većeg
kamenja šiljastog oblika (kini) po utvrđenom raspo-
redu. Također, od visine vrata do vrha vapnenice na
pravilnim se razmacima ostavlja mjesta za dušnike,
svojevrsne dimnjake – oduške kroz koje je izlazio
dim, ali isto tako ulazio zrak (Sule, 2009.:49.). Izbo-
čeni, valjkasti dio vapnenice zove se parapet. Nje-
gova je visina proporcionalna ostatku vapnenice. U
želji da se dobije što više vapna, znali su pojedinci
izgraditi previsok parapet koji bi onda zbog zagrija-
vanja i slijeganja kamenja vršio prejaki pritisak na
vanjski zid vapnenice. Po završetku gradnje na vrh
vapnenice postavi se kameni križ koji se prije počet-
ka paljenja ukloni.
Osnovni alat za gradnju vapnenice bio je: mašklin
(pijuk), motika, mašur, poluga, mlat (čekić), maca
(malj), vile, čvire, trpanj te puntiželi (debele daske)
(Blagaić, Burica, 1990.:175.).
Paljenje vapnenice
Vapnenice su se bez prestanka ložile (palile) od pet
do čak mjesec dana, ovisno o veličini. Vatra bi se oba-
vezno zapalila blagoslovljenim šibicama. Održavala
se prethodno pripremljenim drvima koje su brali od-
nosno sjekli muškarci te ih pažljivo slagali u snopo-
ve koje bi onda žene na glavama nosile do vapnenica
slažući ih u stog (kopa). Posada koja je u smjenama
radila na vapnenici sastojala se od tri člana: paljača
ili žegača, podavača i privukača. Privukač je osoba
koja rukama izdvaja jedan od snopova drva sa stoga
i privlači ga što bliže vapnenici. Podavač namješta
snop na sama vrata, a paljač ga posebnim pribo-
rom, tzv. vilama ubacuje u vapnenicu. Održavanje
visoke temperature (kamen vapnenac mijenja svoja
svojstva na 900 do 1200 stupnjeva Celzijevih, kako
je već gore spomenuto) bilo je od ključne važnosti
za uspjeh same vapnenice. Smjene (gvardije) trajale
su po pet sati, a ona najteža, u zoru, četiri sata (od 4
do 8 ujutro). Samo se paljač češće izmjenjivao, jer je
stajao kod samih vrata vapnenice iz kojih je isijavala
nepodnošljiva toplina. Tu je ulogu preuzimao vlasnik
vapnenice ili više njih kad se radilo o udruženom po-
slu. Ulogu podavača često je preuzimala žena, supru-
ga vlasnika vapnenice. Ona je stajala s desne strane,
pa se ta strana naziva ženskim bokom, a ona nasuprot
muškim bokom vapnenice. U kamenoj se niši ženskog
boka držao sat (ura), a u muškom bokal vina.
Otok Solta.indd 405
Bilo zbog prevelikog parapeta ili kakva drugog
propusta u gradnji, znalo se dogoditi da se vanjski
zid vapnenice pod pritiskom topline uruši. Kako bi
se izbjegla tragedija u pomoć su priskakali suseljani.
Na desetke muškaraca u kratkom bi roku podzidalo
ugroženu stranu vapnenice. Rijetki su, ali ipak pozna-
ti slučajevi tragičnih pogibija zbog urušavanja vapne-
nica tijekom paljenja.
S loženjem vatre može se prestati kad se na vrhu
vapnenice pojavi plavičasti dim. To je znak (sinjal)
da se gotovo svo kamenje pretvorilo u vapno. Jama
vapnenice napuni se drvima, a vrata se zatvore većim
kamenom i vapnom te se i do desetak dana čeka da
se proces dovrši i vapno barem malo ohladi. Kad je
vapno spremno, skida se vanjski sloj kamenja. S po-
moću mašklina odvajaju se komadi vapna te stavljaju
u drvene kašete. Vaganje vapna odvijalo se uz vapne-
nicu, čovjek koji je vagao nazivan je decimal. Težak
posao nošenja vapna do broda obavljale su žene. S
teretom od 50 kg spretno su prelazile krševitu obalu
pa se preko daske (puntižele) penjale na provu broda i
ne skidajući kašetu s glave već se saginjući ostavljale
vapno mornaru koji ga je raspoređivao (paližavanje).
Za jakoga je vjetra daska koja je povezivala obalu i
brod bila nestabilna pa se znalo dogoditi da koja žena
s vapnom padne u more. Zbog nastale bi se štete, na-
žalost, više žalilo za propalim vapnom nego ženom u
nevolji.
Žene na vapnenici
Iako se nisu smjele popeti na samu vapnenicu
dok je trajalo paljenje zbog vjerovanja da će donije-
ti nesreću, žene su u ovom poslu preuzimale iteka-
ko važne uloge. Kao nadničarke one su nosile šumu
odnosno drva do vapnenice. Taj se posao naziva na
Šolti ići u frašku, a žene koje su to radile fraškarice.
Među njima znalo se naći i djevojaka od 14 godina. I
muškarci su znali ići u frašku, a zabilježeno je da su
žene bile nešto slabije plaćene od njih. Za posao no-
šenja vapna do broda dobivale su duplo veću nadnicu.
Ukoliko su bile supruge vlasnika vapnenice, kako je
već spomenuto, one su preuzimale ulogu podavača te
su bile zadužene za kuhanje. Hrana se pripremala na
otvorenom ognjištu u blizini vapnenice ili se, ovisno
o udaljenosti od sela, donosilo svakodnevno hranu iz
kuće. To su bili procesijuni žena s konistrama hrane,
sjeća se kazivačica iz Gornjega Sela. Žene su u vri-
jeme ručka stizale kod vapnenice, a usto bi donijele i
večeru te sutrašnji doručak (kafu).
Strategije za osiguravanje uspješnosti
vapnenice
Uspjeh ovako složenoga graditeljskog i organiza-
cijski zahtjevnog poduhvata nastojalo se osigurati i
dodatnim praksama, koje spadaju u kategoriju pučkih
vjerovanja. Kako je već navedeno, na samom bi se
405
7/16/2012 5:51:29 PM
 završetku gradnje na vrh vapnenice postavljao ka-
meni križ. Prije početka paljenja on bi bio uklonjen.
Vatra se obvezno palila blagoslovljenim šibicama
ili dijelom blagoslovljenog brimenca. Ako bi netko
prošao mimo vapnenice koja je u žegu, odnosno koja
gori, uvriježeno je bilo pozdraviti članove gvardije
pozdravom: Dobra srića dobri judi (usp. Sule, 2009.:
49.). Vjerovalo se da će moguć neuspjeh paljenja va-
pnenice prouzrokovati i žena za koju se sumnjalo da
je vištica.
Život uz vapnenicu
Tijekom paljenja vapnenice, vlasnik (ili više njih
u slučaju udruženog pothvata) i nadničari spavali su
u poljskoj kućici ili u, za tu potrebu, improviziranoj
kućici. Spavalo se u radnoj odjeći, najčešće i obući,
u smjenama, s obzirom na to da je dio radnika uvijek
bio dežuran u paljenju. Pojedinci su ipak pridavali
pozornost higijeni te su se i u tako oskudnim teh-
ničkim uvjetima redovito brijali, te sa sobom nosili
ogledalo i potreban pribor. Najčešće se uz vapnenicu
kuhalo na tronogama na otvorenoj vatri. Kuhala je
žena vlasnika, a u slučaju više vlasnika žene su se
izmjenjivale. Kruh bi se ispekao kući i raspodijelio
na cijeli tjedan. U slučaju da je paljenje vapnenice
trajalo nekoliko tjedana, vlasnik bi odlazio u selo po
potrebne namirnice. Nastojala su se kuhati što krep-
kija jela, ali to nije uvijek bilo moguće zbog veli-
kog siromaštva. Često se kuhao bakalar i riba široke
potrošnje te riža. Nerijetko bi tijekom paljenja dio
muškaraca koji nije bio u dežurstvu otišao uloviti
ribu. Gulaš ili kakvo bogatije jelo skuhalo bi se pri-
je samog završetka paljenja. U svojem je prilogu o
vapnenicama šoltanski istraživač Dinko Sule zabi-
lježio da »Kad izajde sinjal, žena gospodara japje-
nice dužna je pofrigat pršurate i donit ih gvardiji.«
(2009.:49.).
Iznošenje vapna (Izvor: Sule. D. (ur.): Svu smo robu izgorili – Šolta i Šoltani
na starin letratima, Grohote 2006.)
406
Otok Solta.indd 406
Isplativost
Mukotrpan i dugotrajan posao građenja i paljenja
vapnenice nije, nažalost, bio previše isplativ vlasni-
ku vapnenice. On bi se najčešće već prije početka
gradnje zadužio u brodara – trgovca vapnom te bi tim
novcem kupio osnovne namirnice i otkupio šumu za
paljenje. Naime, do prije samo šezdeset godina su se
na, sada borovima zaraslom otoku, drva kupovala.
Većina otoka bila je obrađena ili pak ogoljena radi
paljenja vapnenica (što je znatno smanjivalo pojavu
požara). Kada bi brodar u cijelosti otkupio vapno,
vlasnik bi platio nadničare i ako bi mu ostale nadnice
za vlastiti rad, smatrao je posao uspješno obavljenim.
Financijski su puno bolje prolazili upravo vlasnici
brodova koji su odvozili vapno na prodaju.
Izdržljivost
Živjeti danima uz goruću vapnenicu, u improvizi-
ranim skloništima od kamena i drveta s veoma ogra-
ničenim higijenskim uvjetima, raditi naporno bez
obzira na vremenske prilike, koristeći svoje ruke kao
glavni alat, a sve to za puko preživljavanje, nije bilo
jednostavno. Iako ponosni na vlastite strategije pre-
življavanja, sudionici te stvarnosti nadaju se da se ona
više neće ponoviti.
Korištenje vapna
Šoltani su gašeno vapno koristili za bijeljenje zi-
dova. Tek rijetki mještani nisu svake godine zbog
dezinfekcije zidova farbali zidove svoje kuće. »Neka
zavonja japno« - bili bi rekli Šoltani. Dio vapna su
koristili i za tzv. bordosku juhu, korištenu za prskanje
vinograda.
Pokušaji industrijske proizvodnje vapna
U uvali Šešula kod Maslinice 1885. godine sagra-
đena je i u pogon stavljena prva racionalna vapnara u
Dalmaciji – nazivana racionalna japnenica ili tvorni-
ca – za 24 sata neprekidnog rada ona je mogla proi-
zvesti 25-30 kvintala vapna, što se onda smatralo do-
voljnim za cijelu pokrajinu (narudžbe su stizale čak iz
Japnar na vezu u Rogaču (Izvor: Sule. D. (ur.): Svu smo robu izgorili – Šolta
i Šoltani na starin letratima, Grohote 2006.)
7/16/2012 5:51:30 PM
 Hercegovine) (Peričić, 1985.:116.). Izgrađena je pre-
ma zamisli Petra degli Albertija, a bila je u vlasništvu
Jurja Vranyczany-Dobrinovića iz Rijeke. Umjesto
drva, ova je vapnenica koristila ugljen te je u svako
doba godine bilo moguće proizvesti 2,4-3 tone vapna
dnevno. Zabilježen je podatak o tehničkim nedostaci-
ma zbog kojih nije mogla solidno pretvarati kamen u
vapno te o uklanjanju tih nedostataka 1889. godine,
nakon čega je davala kvalitetniji proizvod, ali nema
podataka o daljnjem radu.
Inicijativa industrijske proizvodnje vapna na Šol-
ti poduzeta je u Stomorskoj 1916. godine. Izgradnja
vapnenice trajala je dvije godine, a graditelji su bili
Crnogorci. Bila je četvrtasta oblika, a u podnožju su
postavljene rešetke koje su štitile ložište od zatrpava-
nja vapnom. Zapošljavala je 20 radnika, a u samom
procesu pečenja također je korišten ugljen. Punim ka-
pacitetima radila je svega do 1920. (Blagaić; Burica,
1990.:178.).
Značaj šoltanskoga vapnarstva
Materijalni ostaci zapaljenih i rjeđe nezapaljenih
vapnenica brojni su. Pretpostavlja se da ih na otoku
ima čak šest stotina (usp. Blagaić, Burica, 1990.). Ve-
ćina ih je na obalnom i priobalnom dijelu otoka, ali ih
ima i u blizini sela, čak i na gradinama. Ponegdje su
vlasnici zemlje na kojoj su bili ostaci vapnenice saču-
vali istu, čak je i uklopili u novu kuću. Češća je ipak
praksa da se ostaci uklanjaju. Kod Gornjega Sela, na
posjedu obitelji Blašković, ostala je sačuvana jedna
uistinu impozantna nezapaljena vapnenica. U nepo-
srednoj je blizini i ostatak zapaljene vapnenice te ta
dva, možemo slobodno reći spomenika kulture, pru-
Otok Solta.indd 407
žaju mogućnost za kulturno-turističku interpretaciju
ovoga važnog dijela šoltanske baštine.
Sačuvano je i nekoliko tzv. dječjih vapnenica. One
su manjih dimenzija, gradila su ih djeca, najčešće
upravo tako svladavajući tehniku gradnje suhozida.
Paljenje vapnenica na otoku Šolti jedan je od sta-
rijih otočnih zanata, a njegov je značaj velik. Šoltani
izražavaju ponos na ovaj dio svoje povijesti. Povijest
i materijalni ostaci šoltanskoga vapnarstva svjedoče o
kompetentnosti i vrijednosti šoltanskih težaka i ribara
u često izuzetno teškim uvjetima života.
Literatura
Andreis, M. (1990.) Povijest Šolte. U: Otok Šolta: monogra-
fija. M. Mihovilović i suradnici, ur. Zagreb: vlastita naklada,
11-22.
Blagaić, A.; Burica, M. (1990.) Japjeničaratvo (vapnarstvo) na
otoku Šolti. U: Otok Šolta: monografija. M. Mihovilović i surad-
nici, ur. Zagreb: vlastita naklada, 174-178.
Blagaić, M. (2010.) Japjeničari – šoltanski robinzoni (etno-
grafska crtica o vapnarstvu na Šolti). Bašćina 19:61-64.
Karleuša, R. (2007.a) Proizvodnja i primjena vapna (I.). Gra-
đevinar 59.1:55-60.
*** (2007.b) Proizvodnja i primjena vapna (II.). Građevinar
59.2:149-156.
*** (2007.c) Proizvodnja i primjena vapna (III.). Građevinar
59.3:249-257.
Muraj, A. (2008.) Otisci drevnoga graditeljskog umijeća u šol-
tanskom krajoliku. Bašćina 15/16:61-68.
Peričić, Š. (1985.) Prilog poznavanju gospodarskih prilika
otoka Šolte u 19. stoljeću. Geografski glasnik 47/1:105-120.
Sule, D. (2002.) O japjenici sa štovanjem. Bašćina 9:49-52.
Statut grada Splita, Književni krug Split, Split, 1985.
Japjenica izgorila, čurma
na okupu 1957. (Izvor: Sule.
D. (ur.): Svu smo robu izgorili
– Šolta i Šoltani na starin
letratima, Grohote 2006.)
407
7/16/2012 5:51:30 PM