Šengenski

sporazum

Šengenski sporazum je međunarodni sporazum koji je doveo do stvaranja evropske

Šengenske zone, u kojem su ukinute unutrašnje granične kontrole. Potpisalo ga je 14. juna
1985. godine, u blizini grada Schengen, pet od deset država članica tadašnje Evropske
ekonomske zajednice. Predložila je mjere čiji je cilj postupno ukidanje graničnih provjera na
zajedničkim granicama potpisnika, uključujući provjere vozila smanjene brzine koje su
omogućavale vozilima da prelaze granice bez zaustavljanja, omogućavajući stanovnicima u
pograničnim područjima slobodu prelaska granica sa fiksnih kontrolnih punktova i
usklađivanje vizne politike.[1]
 Šengenski sporazum
Puno ime:
Sporazum između vlada država
Ekonomske unije, Beneluksa,
Savezne Republike Njemačke i
Francuske Republike o postupnom
ukidanju provjera na njihovim
zajedničkim granicama

Potpisi Šengenskog sporazuma 14. juna

1985.

Potpisan 14. juni 1985.

Lokacija Schengen,
Luksemburg

Aktivan od 26. mart 1995.

Prvobitni Belgija
potpisnici Francuska
Zapadna
Njemačka
Luksemburg
Nizozemska

Potpisnici Austrija
Belgija
Bugarska
Češka
Danska
Estonija
Finska
Francuska
Hrvatska
Njemačka
Grčka
Mađarska
Island
Italija
Latvija
Lihtenštajn
Litvanija
Luksemburg
Malta
Nizozemska
Norveška
Poljska
Portugal
Rumunija
Slovačka
Slovenija
Španija
 Švedska
Švicarska

Depozitar Vlada Luksemburga

Godine 1990. Sporazum je dopunjen Šengenskom konvencijom koja predlaže potpuno

ukidanje sistematskih kontrola na unutrašnjim granicama i zajedničku viznu politiku.
Šengensko područje djeluje poput jedne države za međunarodna putovanja s vanjskim
graničnim kontrolama za putnike koji ulaze i izlaze iz tog područja i zajedničkim vizama, ali
bez kontrole na unutrašnjim granicama. Trenutno se sastoji od 27 evropskih zemalja koje
pokrivaju populaciju od preko 400 miliona ljudi i površinu od 4.312.099 km2.[2]

Prvobitno su šengenski ugovori i usvojena pravila na osnovu njih djelovali nezavisno od

Evropske unije. Međutim, 1999. godine Amsterdamskim sporazumom ugrađeni u zakon
Evropske unije, istovremeno pružajući mogućnost isključenja za dvije države članice EU koje
su ostale izvan područja: Irsku i Ujedinjeno Kraljevstvo (koja se nakon toga povukla iz EU
2020. godine - Brexit) . Šengen je sada ključni dio zakona EU-a, a sve države članice EU-a, bez
izuzeća, koje se već nisu pridružile Šengenskoj zoni, zakonski su dužne to učiniti kada se
ispune uvjeti. Nekoliko zemalja koje nisu članice EU uključeno je u to područje (Island,
Lihtenštajn, Norveška i Švicarska).[3]

Historija
Slobodno kretanje ljudi bilo je srž prvobitnog Rimskog ugovora i od ranih dana Europske
ekonomske zajednice državljani država članica EEZ-a mogli su slobodno putovati iz jedne
države članice u drugu uz predočenje pasoša ili ličnih karata.[4] Međutim, na granici između
većine država članica još uvijek su postojale sustavne kontrole identiteta.
 Šengen, selo u Luksemburgu, u kojem je
potpisan sporazum

Neslaganje između država članica dovelo je do ćorsokaka ukidanja granične kontrole unutar
Zajednice, ali 1985. godine pet od tada deset država članica - Belgija, Francuska,
Luksemburg, Holandija i Zapadna Njemačka - potpisale su sporazum o postupnom ukidanju
zajedničke granične kontrole. Sporazum je potpisan na brodu Princeze Marie-Astrid na rijeci
Moselle u blizini sela Schengen, Luksemburg,[5] gdje se sastaju teritoriji Francuske, Njemačke
i Luksemburga. Tri potpisnice, Belgija, Luksemburg i Holandija, već su ukinule zajedničku
kontrolu granica kao dio Ekonomske unije Beneluksa.

Šengenski sporazum potpisan je neovisno o Europskoj uniji, dijelom i zbog nedostatka

konsenzusa među državama članicama EU oko toga je li EU nadležna za ukidanje granične
kontrole,[6] a dijelom i zbog onih koji su spremni implementirati tu ideju nisu htjeli čekati
druge (u to vrijeme nije postojao pojačani mehanizam suradnje). Sporazumom je predviđena
harmonizacija vizne politike, omogućavajući stanovnicima u pograničnim područjima
slobodu prelaska granica sa fiksnih kontrolnih punktova, provjera pasoša, vizuelnim
nadzorom vozila pri smanjenoj brzini i provjere vozila koja omogućavaju vozilima da prelaze
granice bez zaustavljanja.[1]

U 1990. godini Sporazum je dopunjen Šengenskom konvencijom koja je predložila ukidanje

kontrole na unutrašnjim granicama i zajedničku viznu politiku. Konvencija je ta koja je stvorila
Šengenska zona potpunim ukidanjem granične kontrole između država članica Šengena,
zajedničkim pravilima o vizama i policijskom i pravosudnom saradnjom.

Šengenski sporazum i njegova provedbena konvencija doneseni su 1995. godine samo za

neke potpisnice, ali nešto više od dvije godine kasnije tokom Amsterdamske međuvladine
konferencije, sve države članice Europske unije, osim Ujedinjenog Kraljevstva i Irske,
potpisale su Sporazum. Tijekom tih pregovora, koji su doveli do Amsterdamskog sporazuma,
dogovoreno je uključivanje Šengenske pravne stečevine[7] u glavno tijelo prava Europske unije,
kao i izuzeća za Irsku i Ujedinjeno Kraljevstvo, koji su trebali ostati izvan Šengenske zone.[2]

U decembru 1996. dvije države koje nisu članice EU, Norveška i Island, potpisale su sporazum
o pridruživanju s potpisnicima Sporazuma kako bi postale dijelom Šengenske zone. Iako ovaj
sporazum nikada nije stupio na snagu, obje su zemlje postale dio Šengenske zone nakon
sklapanja sličnih sporazuma sa EU.[8] Sama Šengenska konvencija nije bila otvorena za
potpisivanje državama koje nisu članice EU.[9] Švicarska je 2009. godine završila svoj
službeni ulazak u Šengensku zonu prihvatanjem sporazuma o pridruživanju na referendumu
2005.[10]

Znak koji označava šengensku granicu

između Španije i Portugala

Sada kada je Šengenski sporazum dio pravne stečevine EU, za članove EU izgubio je status
ugovora, koji se mogao mijenjati samo u skladu s njegovim uvjetima. Umjesto toga, izmjene
se vrše u skladu sa zakonodavnom procedurom EU preko ugovora o EU. Ratifikacija od strane
država potpisnica bivšeg sporazuma nije bila potrebna za izmjenu ili ukidanje. Pravni akti
kojima se utvrđuju uslovi za ulazak u Šengensku zonu sada se donose većinom glasova u
zakonodavnim tijelima EU. Nove države članice EU ne potpisuju Šengenski sporazum kao
takav, već su dužne provoditi šengenska pravila kao dio već postojećeg tijela zakona EU, što
svaki novi član mora prihvatiti.

Ova situacija znači da države članice Šengenskog sporazuma koje nisu članice EU imaju
nekoliko formalno obavezujućih mogućnosti da utiču na oblikovanje i evoluciju Šengenskih
pravila; njihove mogućnosti se efektivno svode na slaganje ili povlačenje iz sporazuma.
Međutim, konsultacije sa zemljama vode se prije usvajanja određenog novog zakona.[11]

U 2016. godini granična kontrola je privremeno ponovo uvedena u sedam šengenskih zemalja
(Austrija, Danska, Francuska, Njemačka, Norveška, Poljska i Švedska) kao odgovor na
evropsku migrantsku krizu.[12][13]

Od tada je Portugal nekoliko puta ponovo uvodio provjere duž svoje granice sa Španijom,
tokom UEFA Euro 2004 i kada je Portugal bio domaćin samita NATO-a u Lisabonu. Najnovije
provjere privremeno su ponovo uvedene na granici od 10. maja 2017. do 14. maja 2017.,
tokom posjete pape Franje Fátimi u Portugalu.[14]
Članstvo

19. juni 1990 – Belgija, Francuska,

Njemačka, Luksemburg, Nizozemska
27. novembar 1990 – Italija
25. juni 1992 – Portugal, Španija
6. novembar 1992 – Grčka
28. april 1995 – Austrija
19. decembar 1996 – Danska, Finska,
Island, Norveška, Švedska
1. maj 2004 – Kipar
(neimplementirano), Češka, Estonija,
Mađarska, Latvija, Litvanija, Malta,
Poljska, Slovačka, Slovenija
16. oktobar 2004 – Švicarska
 1. januar 2007 – Rumunija i Bugarska
(djelimično implementirano)
1. juli 2013 – Hrvatska

Implementacija sporazuma

26. mart 1995 – Belgija, Francuska,

Njemačka, Luksemburg, Holandija,
Portugal, Španija
1997 – Italija (26. novembar), Austrija
(1. decembar), Grčka (8. decembar)
26. mart 2000 – Grčka u potpunosti
pristupila sporazumu
25. mart 2001 – Danska, Švedska,
Finska, Norveška, Island
21. decembar 2007 – Slovenija,
Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska,
 Latvija, Litvanija, Estonija i Malta
počinju primjenjivati sporazum na
kopnenim granicama (28. marta 2008.
navedene države u potpunosti
implementiraju sporazum – otvaraju se
luke i aerodromi).
12. decembar 2008 – Švicarska
19. decembar 2011 - Lihtenštajn
1. januar 2023 - Hrvatska
31. mart 2024. - Rumunija i Bugarska
(djelimični članovi)
Državljani Andore, Monaka, San Marina i Vatikana i teritorija Grenland i Farskih ostrva mogu
se slobodno kretati po državama potpisnicama Šengenskog sporazuma.

Također pogledajte

Evropska unija
 Šengenska zona
Mini šengenska zona
Krajovska grupa

Commons ima datoteke na temu:

Šengenski sporazum (https://comm
ons.wikimedia.org/wiki/Category:Sc
hengen_Agreement?uselang=bs)

Reference

1. "EUR-Lex - 42000A0922(01) - EN - EUR-

Lex" (https://eur-lex.europa.eu/legal-conte
nt/EN/ALL/?uri=CELEX:42000A0922(0
1)) . eur-lex.europa.eu. Pristupljeno 20. 3.
2021.
2. "Schengen Area - Visa Information for
Schengen Countries" (https://www.schen
genvisainfo.com/schengen-visa-countries
-list/) . SchengenVisaInfo.com (jezik:
engleski). Pristupljeno 24. 1. 2022.
3. Anonymous (6. 12. 2016). "Schengen
Area" (https://ec.europa.eu/home-affairs/
what-we-do/policies/borders-and-visas/s
chengen_en) . Migration and Home
Affairs - European Commission (jezik:
engleski). Pristupljeno 20. 3. 2021.
4. "EUR-Lex - 31961L1513 - EN - EUR-Lex" (ht
tps://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/
ALL/?uri=CELEX%3A31961L1513) . eur-
lex.europa.eu (jezik: engleski).
Pristupljeno 20. 3. 2021.
5. "BBC World Service - The New Europe:
Fortress Europe" (https://www.bbc.co.uk/
worldservice/theneweurope/wk22.htm) .
www.bbc.co.uk. Pristupljeno 20. 3. 2021.
6. Craig, P. P. (Paul P. ); De Búrca, G.
(Gráinne) (2003). EU law : text, cases, and
materials (http://archive.org/details/eula
w00paul) . Internet Archive. Oxford ; New
York : Oxford University Press. ISBN 978-
0-19-925608-2.
7. "Access to the Official Journal - EUR-Lex"
(https://eur-lex.europa.eu/oj/direct-acces
s.html) . eur-lex.europa.eu. Pristupljeno
20. 3. 2021.
 8. "EUR-Lex - 21999A0710(02) - EN - EUR-
Lex" (https://eur-lex.europa.eu/legal-conte
nt/EN/ALL/?uri=CELEX:21999A0710(0
2)) . eur-lex.europa.eu. Pristupljeno 20. 3.
2021.
9. "EUR-Lex - 42000A0922(10) - EN" (https://
eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/
HTML/?uri=CELEX:42000A0922(10)&from
=CS) . Official Journal L 239 , 22/09/2000
P. 0115 - 0123; (jezik: engleski).
Pristupljeno 20. 3. 2021.
10. "Switzerland's Schengen entry finally
complete" (https://www.swissinfo.ch/en
g/switzerland-s-schengen-entry-finally-co
mplete/653802) . SWI swissinfo.ch (jezik:
engleski). Pristupljeno 20. 3. 2021.
11. "EUR-Lex - l33020 - EN - EUR-Lex" (https://
eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?
uri=LEGISSUM:l33020) . eur-
lex.europa.eu. Pristupljeno 20. 3. 2021.
12. "Schengen: Controversial EU free
movement deal explained" (https://www.b
bc.com/news/world-europe-13194723) .
BBC News (jezik: engleski). 24. 4. 2016.
Pristupljeno 20. 3. 2021.
13. Anonymous (6. 12. 2016). "Temporary
Reintroduction of Border Control" (https://
ec.europa.eu/home-affairs/what-we-do/p
olicies/borders-and-visas/schengen/reintr
oduction-border-control_en) . Migration
and Home Affairs - European Commission
(jezik: engleski). Pristupljeno 20. 3. 2021.
 14. "Portugal declares Papal holiday" (https://
www.theportugalnews.com/news/portug
al-declares-papal-holiday/41769) .
www.theportugalnews.com (jezik:
engleski). Pristupljeno 20. 3. 2021.

Preuzeto iz
"https://bs.wikipedia.org/w/index.php?
title=Šengenski_sporazum&oldid=3586796"

Ova stranica je posljednji put izmijenjena na

datum 31 mart 2024 u 05:25. •
Sadržaj je dostupan pod licencom CC BY-SA 4.0
osim ako nije drugačije navedeno.