Fizioterapija kod različitih

deformacija mišićno koštanog

sisstema
LORDOZA – LORDOSIS
Lordoza predstavlja krivinu kičme u sagitalnoj ravni sa konveksitetom
prema naprijed.
Kičma ima fiziološku lordozu vratne i lumbalne kičme.
Veličina lordoze normalno iznosi od 15 do 30 st.

Rijetko je kongenitalna, obično je stečena.

Lordoza može biti primarna, kao posljedica spondilolisteze,

kada peti lumbalni pršljen klizne preko sakruma.

Lordoza može nastati sekundarno kod mišićne distrofije,

cerebralne paralize, oščašenja kukova i dr.
Klinička slika: karakteristično je hodanje sa laganim
geganjem, zamarenjem i bolom u krstima.
Zbog istezanja trbušnih mišića nastaje viseći trbuh, što može
dovesti do oslabljene peristalike crijeva, meteorizma i sl.
Funkcija kičme je oslabljena.

Terapija lordoza se provodi primjenom kineziterapija.

Izvode se vježbe za:
• jačanje trbušne muskulature,
• jačanje bočnih fleksora trupa (koji je obično skraćen),
• vježbe za smanjenje inklinacionog ugla karlice.
 RAVNA LEĐA-Dorsum planum

Karakteriše ga gubitak fiziološke krivine kičme i smanjenje ugla

nagiba karlice.
Promjer grudnog koša u pravcu naprijed-nazad je smanjen, pa je time
smanjena respiracija. Češći je kod osoba astenične konstitucije.

Tretman se provodi primjenom kineziterapije koja ima za cilj

formiranje fiziološke krivine.
Primjenjuju se:
1. Vježbe (Za jačanje grudnih i leđnih mišića i mišića ramenog
pojasa, Vježbe disanja),
2. Plivanje,
3. Veslanje.
DEFORMITETI DONJIH EKSTREMITETA
“O” NOGE
Predstavljaju iskrivljenost nogu sa konveksitetom prema vani,
Relativno je čest problem, najčešće je rahitične etiologije, ali može biti
i zbog preranog oslanjanja na stopala kada to još ne dozvoljavaju
biloške sposobnosti skeleta

Vrste deformiteta:
• Kada iskrivljenje zahvata natkoljenicu i potkoljenicu sa vrhom
iskrivljenja na koljenima zovemo ga Genua vara.
• Kada je samo na potkoljenici sa vrhom iskrivljenja na potkoljenici
zovemo Crura vara.
• Profilaksa podrazumjeva higijensko-dijetetski
režim u smislu primjene antirahitične terapije,
izlaganje suncu .
• Ovaj deformitet dovodi do reducirane
funkcionalne sposobnosti donjih ekstremiteta,
bržeg zamora nogu, bola u krstima, kukovima,
potkoljenicama i stopalima.
U ranom stadiju kada su kosti još fleksibilne
moguća je izvjesna korekcija ortopedskim
redresmanima osovine ekstremiteta.

Vježbe koje se primjenjuju su :

• jačanje mišića stražnje lože natkoljenica,
• fleksora potkoljenice i fleksora stopala.

Ako je potrebno u težim slučajevima se pristupa

operativnom liječenje u smislu operativne
korekcije osovine nogu.
«X» NOGE
 «X» NOGE

• Predstavlja asimetrično opterečenje kondila tibie i

femura usljed čega su medijalni kondili nešto
voluminozniji što dovodi do divergencije
potkoljenica i povaćanja razmaka između
maleolusa.
• Češći je kod djevojčica i može se smatrati
fiziološkim ako je riječ o blažem obliku.
• Mjerenje veličine genua valga vrši se
centimetarskom trakom -rastojanje između
maleolusa.
• Ovaj deformitet dovodi do spuštanja
unutrašnjeg svoda stopala dovodeći do
planovalgusa. Gledano straga Ahilova tetiva
pokazuje konkavitet prema vani.
• Funkcionalna sposobnost je smanjena. Osjeća
se zamor kod stajanja, hodanja i trčanja zbog
opterećenja skočnih zglobova.
• Tretman kod ovih deformiteta može biti
konzervativni (primjena kinezioterapije i
korekcije) i operativni.
• Kinezioterapija: jačanje mišića supinatora
stopala i vanjskih rotatora natkoljenica.
• Korekcija se može postići postavljenjem jastućića
između koljena uz približavanje skočnih zglobova
stezanjem.
• U jako izreženih deformiteta pristupa se
operativnom tretmanu.
GENUM RECURVATUM
• GENUM RECURVATUM je rijedak deformitet koji
predstavlja ulegnuće koljena prema nazad. Često
nastaje kod oboljenja kod kojih je izražena slabost
mišića (mišićna distrofija, cerebralna paraliza, paraliza
n. femoralisa, povreda m. Quadricepsa itd).
• Funkcija donjih ekstremiteta je smanjena.
Terapija je fizikalna i operativna.
1. Fizikalna terapija:
• vježbi za jačanje fleksora potkoljenice (stražnje lože
buta),
• vježbe za mišiće karličnog pojasa prednje lože buta i
stopala.
2. Operativna se radi u težim slučajevima.
 DEFORMITETI STOPALA

• Imaju važnu ulogu u funkciji lokomotornog aparata, a

naročito donjih ekstremiteta.
• Čovjekovo stopalo je imalo dug put razvoja do
današnjeg oblika i funkcije. Zbog uspravnog stava
čovjeka stopalo je pretrpjelo više promjena nego bilo
koji dio tijela. Evolutivnim razvojem stopalo je
preraslo iz pomoćnog organa za hvatanja u organ
stajanja i kretanja, pa ono ima statičku i dinamičku
ulogu.
• Dječija stopala mijenjaju oblik sve do kraja rasta.
Osnovni oblik i čvrstoću daju kosti, mišići, koža i
potkožno tkivo.
• Čak 60% populacije ima manje ili veće deformitete
stopala.
RAVNA STOPALA
1. Urođeno ravno stopalo potrebno je što prije
liječiti i to korektivnim redresmanom i gipsom, a
često i operativno.
Tri puta je češće kod ženske populacije.

2. Stečeno ravno stopalo najčešće nastaje

postepeno još u djetinjstvu, pogotovo ako postoje i
genetske predispozicije.
Ako je došlo do gubitka uzdužnog svoda stopala
nastaje pes planus longitudinalis.
Ako je spušten poprečni svod zovemo pes planus
transversus.
 Klinički izgled ravnog stopala
• Valgiditet petne kosti, lako se uočava prema
Ahilovoj tetivi koja je okrenuta u polje, talus se
spušta prema podlozi, pa nastaje izbočenje sa
unutrašnje strane stopala i nastaje deformitet
koji se zove pes planovalgus.
• Prednji dio stopala se okreće prema vani.
 Preventiva deformiteta stopala
• Sprečavanju nastanka potrebno je dati veći
značaj i sa preventivom početi još u ranom
djetinjstvu.
• Rani početak nastanka prepoznaćemo po peti
koja se izvrće prema vani, a zatim se javljaju
bolovi pri stajanju, hodanju. Na cipelama se
može primjetiti da se potpetice stanjuju na
unutrašnjim stranama.
• „Lažno ravno stopalo» susrećemo kod djece u
2. ili 3. g. života kada se masno tkivo može
zamjeniti sa pravim ravnim stopalom.
Klinički znaci ravnog stopala su:

1. Oslonac na unutrašnji rub stopala

2. Bol u stopalu, potkoljenicama i krstima
3. Brzo zamaranje pri stajanju i hodanju
4. Glavobolja zbog stalnog tinjajućeg bola
5. Osjećaj tjesnoće obuće zbog spuštanja svoda stopala
6. Poremećaj cirkulacije sa stvaranjem otoka oko skočnog
zgloba
7. Osjećaj hladnoće u stopalima
8. Proširenje potkožne venske mreže na potkoljenicama
9. Ponekada se jave samo bolovi u krstima, pa se često «luta» u
postavljanju dijagnoze dok se ne zaključi da se radi o ravnim
stopalima.
Najčešči uzroci nastanka ravnih stopala su:

1. Prerano opterećenje stopala kada dijete još nije prohodalo

2. Prekomjerna tjelesna težina
3. Profesije koje zahtjevaju duže stajanje
4. Nošenje neprikladne obuće koja ne dozvoljava mišićne
kontrakcije ,visoke potpetice, uska obuća
5. Mišićne distrofije, trauma, duge imobilizacije zbog preloma i
sl.
 Postavljanje dijagnoze
Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničkog
pregleda i pomoću tehničkih pomagala kao što
su:
• podoskop,
• otisak stopala na papiru kojim se prethodno
stalo na tintani jastučić.
 Fizikalna terapija ravnog stopala
Tretman se provodi jačanjem mišića stopala radi
restitucije svodova.

Vježbe se primjenjuju radi sprečavanja

napredovanja slabosti mišića i ukljanjanja
kliničkih smetnji.

Preporučuje se hod na prstima, travi,

kamenčićima, neravnom terenu i sl.
 Ortopedski ulošci
• Efekat kineziterapije potpomažu i ortopedski ulošci.
• Od 6.g. djeci se preporučuju ulošci, jer ranije treba
iskoristiti mogućnosti jačanja mišića stopala.
• Kod težih slučajeva koriste se ulošci sa gipsanim
otiskom.
• Nošenje ortopedskih uložaka sprečava pogoršanje i
uklanja subjektivne tegobe. Obuća kod male djece
treba da je savitljiva kako bi se mogla postići
gibljivost stopala.
 KONJSKO STOPALO-PES EQUNUS
• Oslonac je pri hodu usmjeren na distalni dio, uglavnom na
prste. Dorzifleksija stopala je nemoguća.
• Nalazimo ga kod pareze n. peroneusa, povrede skočnog
zgloba, nakon dugog ležanja.
• Hod je otežan zbog prividno dužeg ekstremiteta, liči na pjetlov
hod, pa se tako i zove.

Terapija
1. vježbe za jačanja ekstenzora stopala
2. primjena peroneus aparata,
3. operativno liječenje se preporučuje kod nekih slučajeva (kod
fiksiranog deforiteta).
Ćopavo stopalo-Pes equinovarus
Taj deformitet je složen iz tri komponente:
1. equinusa skočnog zgloba,
2. varusa stopala (naročito pete) i
3. addukcije prednjeg dijela stopala.
Često je prisutna hipotrofija muskulature
potkoljenice. Češće se javlja kod muške djece.

Funkcija stopala je oštećena, hodanje se izvodi

prebacivanjem stopala jednog preko drugog. U
izraženim slučajevima hod je na dorsumu
stopala.
Fizikalna terepija

• Kineziterapija ima značaj ako se primjeni

odmah nakon rođenja.
• Pasivne vježbe izvode se više puta na dan sa
ciljem da se stopalo dovede u funkcionalni
položaj.

• Nakon vježbi vrši se bandažiranje stopala

zavojem ili gipsom.
PETNO STOPALO (Pes calcaneus)
• Petno stopalo je deformitet kod kojeg je oslonac na peti. Često
se nađe kod novorođenčeta i najčešće sponatano nestane,
obično zbog položaja ploda u maternici. Kod odraslih je
posljedica povrede ili oštećenja mišića.
• Pes kalkaneus može biti kombinovan sa uvrtanjem pete prema
vani ili unutra, pa nastaje kalkaneovalgus ili kalkaneovarus.
• Funkcija stopala je reducirana, jer je nemoguće trčanje,
skakanje i sl.
Fizikalna terapija
• Vježbe kod novorođenčeta se počinju odmah na rođenju, rade
se vježbe svakodnevno,
• Nakon vježbi se vrši bandažiranje.
• Kod odraslih primjenjuju se ortopedske cipele ili operativni
tretman.
Izdubljeno stopalo - Pes excavatus, Pes
cavus
• IZDUBLJENO STOPALO je deformitet kod kojeg je su
svodovi jače izraženi, naročito uzdužni svod stopala.
• Rijetko se može naći kod djece ispod 3 g., obično
nastaje poslije 7.g života.
• Rijetko je urođen, obično nastaje kod oštećenja
perifernih živaca, spinalnih lezija i bolesti
(Fridrichova bolest).

• Izdubljenje stopala često dovodi do povlačenja

prstiju u smislu čekićastih prstiju, pokreti u skočnim
zglobovima su reducirani.
• Funkcija stopala je ograničena, javlja se umor pri
stajanju, trčanju i sl.
Fizikalna terapija

• Tretman se provodi jačanjem plantarnih fleksora

(m.triceps surae), koji će kontrakcijama podizati
stražnji dio kalkaneusa.
• Osim vježbi primjenjuju se ulošci po gipsanom otisku,
u cilji povećanja površine oslonca.

• Ako otkrijemo takav deformitet kod djece potreban

je obavezan pregled neurologa.
 UROĐENO IŠČAŠENJE KUKA
(Luxatio coxae congenita)
• Predstavljaju deformitet sa još nedovoljno
razjašnjenom etiologijom, nasljedan je u 20%
slučajeva.

• Češći je kod ženske djece u odnosu na mušku

(7:1), obično je jednostran, čest kod karličnog
poroda i više je zahvaćen lijevi kuk.
Oblici iščašenja su sljedeći:
1. Potpuno iščašenje
(gdje nastaje potpuna dislokacija glavice femura u odnosu na
čašicu zdjelice (acetabulum).
2. Kongenitalna displazija
(karakteriše nedovoljna razvijenost dijelova zgloba ili
acetabuluma ili gornjeg dijela femura).
3. Subluksacija-poluiščašenje
(karakteriše prelaz između dva prethodna oblika, najčešće
nastaje nakon neizliječene displazije kuka. Kod subluksacije,
glavica femura nije potpuno obuhvaćena čašicom, nego samo
djelimično).
• Važno je rano dijagnosticiranje jer neliječena
displazija može preći u pravo iščašenje.

• Potpuna luksacija može se ustanoviti samo

kliničkim pregledom, dok se displazija može
utvrditi samo Rtg snimkom.
Klinički znaci urođenog iščašenja kuka su:
1. skračenje noge na strani iščašenja
2. hramanje na jednu nogu kod jednostranog, ili gegajući hod
kod obostranog iščašenja
3. Pozitivan Trendelenburgov znak (pri stajanju na nozi iščašenog
kuka dolazi do padanja karlice na suprotnoj strani)
4. Asimetrija glutealne regije u vidu iščašenja, što potiče od
iščašene glavice femura
5. Asimetrija glutealnih brazda
6. Ograničena abdukcija flektirane natkoljenice u kuku
7. Hipotrofija mišića natkoljenice na strani iščašenja
8. Skoliotično držanje kičme kod jednostranog iščašenja
9. Pojačana lumbalna lordoza kod obostranog isčašenja
10.Pozitivan Ortolanijev znak (škljocanje zbog izlaska glavice
femura iz acetabuluma)
11.Ubrzan zamor kod stajanja i hodanja
Klinički znaci kod displastičnog kuka ne moraju biti
upadljivi.

Funkcionalna sposobnost iščašenog kuka je smanjena.

U djetinjstvu tegobe su podnošljive, ali se vremenom

pojačavaju.

Izraženi su bolovi pri stajanju, hodanju, nošenju tereta,

brzo zamaranje, psihološke tegobe naročito kod
djevojčica u razvoju.
Fizikalna terapija
1. kineziterapija,
2. abdukcione gaćice za široko povijanje,
3. Pavlikovi kajšići,
4. abdukcioni ortopedski aparati,
5. gipsana imobilizacija.

Operacija
Ponekad i pored primjene svih ovih procedura, mora se
pristupiti operativnom zahvatu.
U velikom broju slučajeva operisani kuk i dalje je
funkcionalno ograničen u manjem ili većem broju
slučajeva.
Kineziterapija kod dojenčadi, ako je nađen deformitet, počinje se
odmah provoditi.
Vrste vježbi:
•pasivno razgibavanje da bi se postigla puna abdukcija flektiranih
natkoljenica u kuku,
•vježbe za jačanje pelvifemoralne muskulature i pelvitrohanterne
koja ima za cilj postizanje stabilizacije kuka.
Treba ih provoditi više puta na dan , obostrano bez obzira što je
zahvaćen jedan kuk. Nakon vježbi djetetu se postave abdukcione
gaćice.
Između vježbi nastojati da dijete leži potrbušno.

Kod starije djece provode se vježbe jačanja pelvifemoralne i

pelvitrohanterne muskulature u rasteretnom položaj.
•Najefikasnije su vježbe u bazenu.