Princip učtivosti kao dopuna Griceovom

načelu saradnje: Robin Tolmach Lakoff i

Geoffrey Leech
• Do učtivosti, odnosno učtive upotrebe jezika neki su lingvisti dospjeli preko Griceovog načela
kooperativnosti. Podsjetimo, Herbert Paul Grice smatra da je razgovor „do neke mjere
zajednički napor, i svaki sugovornik vidi nekakvu zajedničku svrhu, skup svrha ili makar
zajednički prihvatljivi pravac“. Sagovornici će se držati principa: „[n]eka vaš doprinos razgovoru
bude onakav kakav se traži, u momentu kad se traži prema očekivanoj svrsi i pravcu razgovora u
kojem učestvujete“ (prema Miščević, Potrč 1987: 58). Taj princip Grice naziva načelo saradnje
(kooperativnosti) i on uključuje četiri maksime:

• 1. Maksimu kvaliteta („Neka vam doprinos bude istinit“)

• 2. Maksimu kvantiteta („Neka vam doprinos bude što informativniji“ i „Neka doprinos
razgovoru ne bude informativniji nego što je potrebno“)
• 3. Maksimu relacije („Budi relevantan“) i
• 4. Maksimu modaliteta („Budi jasan“).
• Robin Tolmach Lakoff Griceovom načelu saradnje koje je ona preformulirala u „pravila konverzacije“ (engl. rules of
conversation) dodaje i „pravila učtivosti“ (engl. rules of politeness). Tako, prema njenom mišljenju, postoje dvije vrste
pravila pragmatičke kompetencije (engl. Pragmatic Competence):
• 1. „Budi jasan“ i
• 2. „Budi učtiv“.
• Prvo pravilo odgovora Griceovom načelu saradnje, dok se drugo pravilo sastoji od tri pravila:
• 1. „Nemoj se nametati“ (što predstavlja formalnu učtivost, naprimjer „Oprostite što vas uznemiravam, ali...“),
• 2. „Ostavi sagovorniku određene opcije“ (kao neformalna učtivost, naprimjer, „Da li bi mogao zatvoriti prozor?“) i
• 3. „Učini da se sagovornik dobro osjeća“ (učtivost kojom se ostvaruje bliskost među sagovornicima, naprimjer,
„Odijelo ti je fantastično!“) (prema Fraser 1990:227).
• No, kako zapaža Richard J. Watts, Robin Tolmach Lakoff nikada nije namjeravala stvoriti model prema kojem bi se
mogli istraživati jezički fenomeni povezani s učtivom upotrebom jezika. Kasnije je spomenuta autorica izraz
„pragmatička pravila“ zamijenila izrazom „pravila stila“ (engl. rules of style) u koja spadaju „jasnost“ (engl. clarity) koja
odgovora Griceovom načelu saradnje, „distanciranost“ (engl. distance) kao formalna učtivost, „poštovanje“ (engl.
deference) kao neformalna učtivost i „drugarstvo“ (engl. camaraderie) kao učtivost kojom se ostvaruje bliskost sa
sagovornicima (prema Watts 2003: 62).
• Model Geoffreya Leecha, opet, zajedno s modelom Penelope Brown i Stephena C.Levinsona omogućio je
istraživanje učtivosti, kao i samu provjeru, na konkretnim jezičkim podacima. Geoffrey Leech pristupa
pragmatici kao retorici, čak je i naziva interpersonalnom retorikom (engl. interpersonal rhetoric) koju
razlikuje od tekstualne retorike (engl. textual rhetoric) i definira kao djelatnu, učinkovitu upotrebu jezika
(engl. effective use of language) u svakodnevnoj komunikaciji.
• Interpersonalna retorika sastoji se od (Griceovog) načela saradnje (engl. Cooperative Principle), načela
učtivosti (engl. Politeness Principle) i načela ironije (engl. Irony Principle) (Leech 1983: 15-16).
• Navedeni principi, odnosno načela ograničavaju ponašanje u komunikaciji. Saradnja i učtivost kao
regulativni faktori osiguravaju da razgovor neće skrenuti u pogrešnom pravcu (da neće biti beskoristan i
remetilački). Princip učtivosti regulira „socijalnu ravnotežu i prijateljske odnose“ (Leech 1983: 82).
• Leech razlikuje ilokucijske i socijalne ciljeve (engl. illocutionary goals and social goals). Radi se o tome da
govornik uz to što želi ostvariti svoje vlastite ciljeve u razgovoru (ilokucijske) mora uzeti i obzir socijalne
ciljeve koji se tiču učtivosti. Znači, prilikom realizacije određenog zahtjeva govornik mora nastojati da ne
naruši socijalnu ravnotežu između sebe i sagovornika, odnosno da ga ne povrijedi ili da s njim ne dođe u
konflikt.
• Stepeni i vrste učtivosti određeni su pojedinačnim situacijama i kontekstima. No, ilokucijske funkcije Leech klasificira u
skladu s njihovim odnosom prema socijalnom cilju (uspostavljanju i održavanju društvene ravnoteže, odnosno izbjegavanju
sukoba) i to na:
• 1. kompetitivne (engl. competetive) gdje se ilokucijski cilj nadmeće sa socijalnim i tu spadaju naredbe, zahtjevi,
molbe.
• 2. društvene (engl. convivial) gdje se ilokucijski cilj podudara sa socijalnim i tu spadaju ponude, pozivi, zahvaljivanje.
• 3. kolaborativne (engl. collaborative) gdje je ilokucijski cilj indiferentan spram socijalnog i tu spadaju objave, izvještaji,
instrukcije.
• 4. konfliktne (engl. conflictive) gdje je ilokucijski cilj u sukobu sa socijalnim i tu spadaju prijetnje, optuživanja, ukori.
• Prve dvije funkcije su, zapravo, te koje sadržavaju učtivost. Učtivost u prvoj ima negativan karakter (negativna učtivost
predstavlja za Leecha minimiziranje neučtivosti kod ilokucija s neučtivim predznakom) i služi reduciranju neslaganja
impliciranom u nadmetanju „dobrih manira“ i onoga što govornik želi postići. Kompetitivni ciljevi su u suštini neuljudni
(naprimjer, posuđivanje novca od nekoga). Za razliku od njih, društveni ciljevi sami po sebi nose predznak uljudnosti,
učtivost ovdje ima pozitivnu formu (pozitivna učtivost ovdje se sastoji od uvećavanja učtivosti kod ilokucija s učtivim
predznakom).
• Za Leecha je učtivost suštinski asimetrična jer ono što je učtivo za sagovornika jeste neučtivo u odnosu na govornika. Stoga
i njegove maksime pokazuju i ističu tu asimetriju. Tako je za njega maksima takta (engl. Tact Maxim) najvažnija maksima
koja djeluje u društvu engleskog govornog područja. Ona glasi:
• a) Umanji drugima troškove (engl. costs) i
• b) Uvećaj korist (engl. benefit) drugima.

• Spomenutu maksimu Leech (1983:107) ilustrira kroz sljedeće primjere:

• trošak za sagovornika manje učtivo
• 1. Oguli te krompire! ▲ ▲
• 2. Dodaj mi novine!
• 3. Sjedi!
• 4. Vidi ono!
• 5. Uživaj u odmoru!
• 6. Uzmi još jedan sendvič! ▼ ▼
• korist za sagovornika više učtivo
• Postoje sljedeće maksime principa (načela) učtivosti koje dolaze u parovima:

• 1. Maksima takta (engl. Tact Maxim): a) Umanji drugima troškove (engl. costs) i b) Uvećaj korist (engl.
benefit) drugima
• 2. Maksima velikodušnosti (engl. Generosity Maxim): a) Umanji korist za sebe b) Uvećaj sebi trošak
• 3. Maksima odobravanja (engl. Approbation Maxim): a) Umanji omalovažavanje drugih b) Uvećaj pohvalu
drugih
• 4. Maksima skromnosti (engl. Modesty Maxim): a) Umanji pohvalu sebe b) Uvećaj omalovažavanje sebe
• 5. Maksima slaganja (engl. Agreement Maxim): a) Umanji neslaganje s drugim b) Uvećaj slaganje s drugim
• 6. Maksima simpatije (engl. Sympathy Maxim): a) Umanji antipatiju prema drugom b) Uvećaj simpatiju
prema drugom (Leech 1983: 132)
• No, u interpersonalnoj retorici djeluju još neka načela, odnosno principi. Princip ironije (engl. Irony Principle),
naprimjer, može se kao princip, prema mišljenju Leecha, objasniti samo kroz načelo saradnje i princip učtivosti,
stoga je on „drugorazredan princip“ koji omogućava govorniku da bude neučtiv na učtiv način, odnosno da se
samo čini učtivim. On promovira „antidruštvenu“ upotrebu jezika. Učtivost je ovdje neiskrena što može biti
manje ili više očito a to znači da se najčešće krši maksima kvaliteta, naprimjer, „Samo sam to željela!“ (a
zapravo se želi reći: „To je upravo ono što nisam željela!“) (Leech 1983: 142).

• Tu je i princip Pollyanne (engl. Pollyanna Principle) koji je najprije prepoznat u psihologiji. Radi se o tome da
ljudi više vole gledati svjetliju stranu života a svoj je naziv dobio prema noveli Pollyanna Eleanor H. Porter
(junakinja iz naslova jedna je optimistična djevojčica koja živi u vrlo teškim uslovima). Tako će, prema tom
principu, učesnici u razgovoru radije birati ugodne teme (Leech 1983: 147).

• Geffrey Leech (1983:146) je, uprkos riziku da uspostavi suviše velik broj principa, predložio još jedan,
princip zanimljivosti (engl. Interest Principle) prema kojem se dosadnom i predvidljivom pretpostavlja
zanimljiv i nepredvidljiv razgovor. Stoga se sagovornik često prvo pita da li već zna za informaciju koja mu se
želi saopćiti kako bi se izbjeglo ponavljanje („Jesi li čula za Maru?“, „Znate li onaj vic o Muji i papagaju?“).
• Leech svoju pažnju poklanja i hiperbolama i litotama kao načinima
kojima se krši načelo saradnje. Hiperbolom se krši maksima kvaliteta,
naprimjer, „Krv mi je proključala“, dok se litotom krši maksima
kvantiteta, naprimjer, „Nisam ja jučer rođena“. No, kao i kod ironije, i
ovdje je kršenje maksima samo površinsko. Postoje primjeri gdje se
upotreba hiperbole i litote može opravdati učtivošću. Tako se
pretjerivanje (hiperbola) prirodno nalazi u iskazima s učtivim
predznakom, naprimjer, „To je bilo izvrsno jelo!“ dok je litota češće
zastupljena u iskazima koji se ne mogu smatrati učtivim, naprimjer,
„Nisam baš bila oduševljena njegovim govorom!“ (Leech 1983: 146).