Akustika je oblast fizike koja se bavi izučavanjem nastajanja zvuka, njegovih osnovnih svojstava i zakona kao i praktične primene.
Neke oscilacije mogu izazvati pojave koje se opažuju čulom sluha. To
su zvučne pojave.
Telo koje svojim oscilovanjem proizvodi zvuk zove se zvučni izvor.
Zvučni izvor može biti svako telo (čvrsto, tečno, gasovito) koje osciluje sa frekvencijom u intervalu čujnosti.
Ove granice su individualne. Kod starijih osoba gornja granica
frekvencije pada na 13kHz. Osetljivostuva je najveća pri frekvencijima od 1 do 5 kHz. U običnom govoru frekvencije zvuka su do 10kHz, a u muzici u rasponu
od 100Hz do 5000Hz. Da bi nastao zvuk, potreban je zvučni izvor i materijalna sredina kroz koju
se zvuk prenosi. Od zvučnog izvora oscilacije se prenose na okolne čestice.
Čestice osciluju tako da nastaje njihovo naizmenično zgušnjavanje i razređivanje – zvučni talas. Zvučni talas u uhu izaziva oscilovanje bubne opne, što stvara osećaj čujnosti zvuka. Zvučni talasi: 1. Mehanički talasi 2. Prostiru se samo kroz materijalnu sredinu 3. Longitudinalni talasi (zgušnjavanje i razređivanje sredine kroz koju se prostiru)
Zvuk se ne prostire kroz vakuum.
Slušamo raznovrsne zvukove – među njima se
razlikuju tonovi i šumovi. Ton je zvuk tačno određene frekvencije i nastaje harmonijskim oscilovanjem izvora zvuka. Muzički instrumenti ili naši govorni organi proizvode složene tonove koji mogu da se predstave kao zbir harmonijskih oscilacija (kao kombinacija više prostih tonova) čije su frekvencije celobrojni umnošci najniže frekvencije. Zvuk najniže frekvencije naziva se osnovni (prosti) ton ili prvi harmonik, a svi ostali su viši harmonici. Ton čija je osnovna frekvencija mala, izaziva osećaj niskog tona – bas, barton (45Hz). Ako je frekvencija osnovnog tona velika, ovaj ton će biti visok – sopran (2300Hz).
primer: pevanje, zvukovi zategnutih struna
Šum je zvuk koji je rezultat veoma složenog neprekidnog i neperiodičnog oscilovanja i po amplitudama i po frekvencijama. Ne mogu da se razlože na proste harmonijske oscilacije. Njihov spektar je kontinualan (sastavljen od niza frekvencije koje neprekidno ispunjavaju interval).
primer: rad motora, eksplozije, škripanje, grebanje
Izvori zvuka Svako telo osciluje frekvencijom u intervalu čujnosti (20Hz – 20kHz) može da bude izvor zvuka. Međutim, u praksi se koriste samo izvori koji mogu da zadovolje određene zahteve. Dobar izvor zvuka je onaj koji energiju sopstvenog oscilovanja uspešno prenosi na okolnu sredinu. Efikasnost prenošenja se poboljšava dodavanjem rezonatorskih šupljina. Na taj način se dobija jasniji i intenzivniji zvuk.
primer: zvučnja viljuška i rezonatorska šupljina
Zvučna viljuška se najčešće koristi u laboratorijama kao izvoz prostog zvuka (frekvencije 300-400Hz). Zvučna viljuška emituje veoma slab zvuk. Kada se zvučna viljuška stavi na drvenu pravougaonu kutiju dobija se znatno jači zvuk. Pojačan zvuk se dobija oscilovanjem vazdušnog stuba u kutiji. Da bi došlo do oscilovanja vazdušnog stuba zbog rezonancije, dužina kutije treba da bude jednaka četvrtini ili neparnom umnošku četvrtine talasne dužine zvučnog talasa koji emituje zvučna viljuška. Osnovne karakteristike zvučnih izvora su sopstvena frekvencija i snaga.
Kao zvučni izvori čije osobine mogu da se
menjaju po potrebi koriste se zvučne viljuške, sirene, muzički instrumenti, zvučnici...
Najjednostavniji izvori zvuka su zategnute
žice, vazdušni stubovi i štapovi. Na osnovu objašnjena emitovanja zvuka kod ovih izvora, može da se objasni princip emitovanja zvuka kod složenijih zvučnih izvora.