Gabi Abramac

Aramejski
Aramejski se tradicionalno smatra drugim svetim jezikom idova. Prema rekonstrukcijama, aramejski je bio jezik stanovnitva koje je ivjelo u dananjoj Siriji (Syria je grko ime za autohtoni termin Aram). Prvi pisani zapisi o aramejskome potiu iz 11. ili 10. st. pr.n.e. Unato injenici da Aramejci nisu bili velika sila (zapravo nikada nisu bili politiki ujedinjeni), njihov se jezik rairio kao drugi jezik meu ostalim sjevernosemitskim skupinama Babiloncima, Asircima, Fenianima, Kananitima (ukljuujui idove) itd. prije 8. st.pr.ne. i koristio se kao lingua franca Bliskoga istoka (Fitzmyer, 1979: 6). Abraham je bio Aramejac ija je obitelj usvojila hebrejski kada su se preselili u Kanan. Prva povijesno zabiljeena uporaba aramejskoga u zemlji Izrael bila je u 9. st. pr.n.e. (u doba Prvoga hrama). Nakon babilonske invazije, idovi su poeli prelaziti na aramejski kao svakodnevni jezik, premda nije jasno kada se to tono zbilo na svakoj pojedinoj lokaciji. Osim hebrejskoga, aramejski se suoio i s grkim jezikom kao konkurentom nakon to je Aleksandar Veliki osvojio Bliski istok u 4. st. pr.n.e. Kako je aramejski postajao sve snanija sila u idovskome ivotu, sukobio se s hebrejskim na razini uporabe i ideologije. Vano je napomenuti da je aramejski stupio na scenu prije nego to su odluujui dogaaji u prvih nekoliko stoljea nae ere oblikovali idovski koncept identiteta i stoga je bio u stanju suoiti se s hebrejskim na razini na kojoj ostali jezici to nisu mogli. Uporaba aramejskoga u molitvama bila je kontroverzna. Kako su idovi preli na aramejski kao svoj govorni jezik, mogli razumjeti molitve znatno bolje ako su one bile na aramejskome nego na hebrejskome. Ipak, velika je veina preivjelih molitvi na hebrejskome, ali su zadrane i neke aramejske molitve. Najznaajnije su od njih dvije molitve koje su izrazito osobne, a to su Kadi i Kol Nidre. Osim molitvi, prelazak na aramejski kao govorni jezik znaio je da idovi nisu mogli razumjeti Bibliju na originalnome hebrejskome. Stoga se razv io obiaj itanja Biblije na hebrejskome a zatim se taj odlomak prevodio ili objanjavao na aramejskome. U poetku je to zamiljeno samo kao usmena praksa, no s vremenom

su aramejski prijevodi zapisani i Targumim je zadobio svoj vlastiti sveti status (Chomsky, 1957: 158-9). Pisani Targumim bio je dio opega procesa kojim se aramejski poeo nadmetati s hebrejskim i kao pisanim jezikom. Od 3. st.pr.n.e. idovi su poeli zapisivati ozbiljna djela na aramejskome i na hebrejskome. To je ukljuivalo religijske pjesme, djela mudraca i ak pola knjige Danijelove, koja je uzeta kao dio biblijskoga kanona (Patai, 1977: 77-8). Midrai napisani u prvome tisuljeu nae ere ee su bili pisani na aramejskome nego na hebrejskome. Najvanije od svega, Talmud, zbirka biblijskih interpretacija, napisan izmeu 4. i 8. st.n.e., bio je napisan veim dijelom na aramejskome. Meu manje ortodoksnim idovima, aramejski se za primat nadmetao s grkim vie nego s hebrejskim (Patai, 1977:59). Nakon arapskih osvajanja u 7. st., idovi su u podrujima koja su osvojili Arapi prilino brzo preli s aramejskoga na arapski unutar nekoliko generacija i koristili su se arapskim i kao razgovornim i kao pisanim jezikom. Posljednja kodifikacija Talmuda dogodila se nekoliko generacija nakon arapskoga osvajanja (Patai, 1977:96). Poezija, pravna i religijska djela te knjievnost nastavili su se pisati na aramejskome jo nekoliko stoljea nakon povratka na hebrejski (Patai, 1971: 114). Nakon toga, kreativna je uporaba aramejskoga meu idovima prestala. Postojale su meutim dvije znaajne iznimke. Prvo, govorni aramejski preivio je meu idovima na podruju dananjega sjevernoga Iraka i na dodirnim podrujima Turske i Irana sve do 20. st. kada su idovi gotovo potpuno otili iz tih krajeva, veinom u Izrael, gdje su preli na hebrejski. Aramejski se koristio kao jezik Zohara, knjige iz 13. st. koja je postala kljuni tekst Kabale i koja je izmeu 15. i 17. st. bila smatrana tekstom koji se po vanosti mogao mjeriti s Biblijom i Talmudom (Scholem, 1946). Osim toga, aramejski se zadrao u ritualnim uporabama, jednako kao i hebrejski. Nastavio se koristiti za odreene molitve i Targumimi su se jo neko vrijeme itali u sinagogama uz hebrejske originale, premda su bili izgubili svoju praktinu funkciju. Aramejski se povezivao s visokim znanstvenim funkcijama. Kada je aramejski bio govorni jezik velikoga broja idova, nije se smatrao tako uzvienim kao hebrejski. Osobito (no ne samo) u Europi, idovi su Bibliju smatrali temeljnim tekstom koji bi trebao biti dostupan svima, barem svakom mukarcu, dok su se

Talmud i Zohar smatrali naprednijim tekstovima koji su bili rezervirani za intelektualnu elitu. Aramejski, koji je bio jezik tih tekstova, smatrao se u tome smislu uzvienijim od hebrejskoga i njegovo poznavanje bilo je nezamjenjivo svim znanstvenicima i studentima najnaprednijih podruja idovskih studija, osobito zakona i misticizma (Patai, 1977: 136, 367; Stampfer, 1993). Obrazac je bio takav da su studenti prvo uili hebrejski, a onda aramejski, a studenti koji su najvie obeavali uili su dovoljno dugo dok nisu savladali pisani aramejski. Veina studenata mogla je razumjeti Talmud samo pomou Raijeva hebrejskoga komentara. Moe se tvrditi da je aramejski, a ne hebrejski, odigrao u idovskome drutv u ulogu slinu onima svetih jezika ostalih naroda. Jednom kada je Talmud bio napisan, on je u znatnoj mjeri zamijenio Bibliju kao autoritativni tekst judaizma ne u smislu ideologije nego u smislu prakse. to se tie idovskoga zakona, prosjean idov nij e mogao samo zaviriti u Bibliju i provjeriti to bi trebalo biti ispravno ponaanje jer je u mnogo sluajeva talmudska interpretacija bila jaa od biblijske. Prosjean idov nije meutim mogao sudjelovati u talmudskoj interpretaciji i debati zato to je vrlo malo ljudi dobro znalo aramejski i to sve donedavno kada je Adin Steinsaltz poeo s objavom prijevoda. Talmud (za razliku od Biblije) nije nikada bio preveden. Takoer valja napomenuti da su Steinsaltza kritizirali zbog prijevoda uz argumente da to demistificira Talmud i omoguuje svima da ga izuavaju (Stampfer, 1993: 138). Aramejski je sluio kao sveti jezik veem broju bliskoistonih naroda, osobito onima ije su domovine u dananjem Izraelu, Libiji, Siriji i Iraku. To nisu bili samo idovi nego i Mazoreani, Jakobiti, Asirci, Kaldeanci i Samarijanci. Prije unitenja Prvoga hrama u 6. st. pr.n.e., ti narodi govorili su neki od sjevernosemitskih jezika, a najvaniji od njih bili su hebrejski, feniki, babilonski, asirski i aramejski. Kada su njihove domovine pokorili Perzijanci, Grci i Rimljani, ti su narodi preli na aramejski kao svoj svakodnevni jezik. Sa starim lingvistikim razliitostima i s okupiranom domovinom oni su predstavljali narode okupljene oko ancestralne i religijske pripadnosti. Kada su Arapi kasnije osvojili ta podruja, ti su narodi preli na arapski kao svoj svakodnevni jezik, ali su zadrali klasini aramejski kao sveti jezik, jer je to bio jezik kojim su govorili kada su razvili koncept naroda koji su zadrali do dananjega dana. injenicu da idovi imaju aramejski kao sveti jezik treba razumjeti kao dio veega obrasca svih sjevernosemitskih naroda koji su se koristili aramejskim, svojim lingua franca koji je kasnije postao sveti jezik. Ono to je bilo razliito kod idova

bilo je to da su takoer zadrali jezik kojim su govorili prije aramejskoga (hebrejski) kao drugi sveti jezik, dok feniki, babilonski i asirski nisu odrani na taj nain. Razlog tomu bio je to se koncept koji su idovi imali nastavio od vremena prije nego to su preli na aramejski kao svoj svakodnevni jezik, dok se koncept na primjer Maronita i Kaldeanaca razvio tek nakon to je govorni aramejski zamijenio ostale sjevernosemitske jezike.

idovsko-aramejski u modernim vremenima Za aramejski se moe rei da je u najnepovoljnijem poloaju meu idovskim jezicima modernoga doba. Hebrejski je obnovljen kao ivui jezik, prema idovskim jezicima poput jidia, idovsko-panjolskoga i idovsko-arapskoga iskazuje se kulturoloko potovanje ak i unato tome to gube materinske govornike, ali idovsko-aramejski jednostavno nestaje. Ostaje kao jezik Talmuda, Zohara, malih segmenata Biblije i velikoga broja molitvi, no broj idova koji se mogu koristiti pisanim aramejskim opada, osobito zbog prevedenoga Talmuda. Kao govorni jezik jo uvijek ga govori nekoliko tisua idova, uglavnom imigranta iz Iraka i Turske koji ive u Izraelu, ali oni ne prenose jezik na svoju djecu. Oekuje se da e govorni aramejski meu idovima izumrijeti za otprilike jednu ili dvije generacije. Nakon arapskih osvajanja, prosjean idov nikada nije bio emotivno vezan za jezik. Aramejski je bio previe intelektualan, previe misteriozan, previe ezoterian. U odreenome smislu, prisutnost i funkcija aramejskoga uvrstili su veze izmeu hebrejskoga i prosjenoga idova. Prosjean je idov preko aramejskoga ostao u dodiru s hebrejskim. Oito je da e aramejski igrati sve marginalniju ulogu u idovskome jeziku. Nastavit e se koristiti u odreenim molitvama i napredni uenjaci uit e ga da bi bolje razumjeli originalni Talmud i Zohar. No, za veinu idova, engleski zamjenjuje aramejski kao jezik visokoga kolstva, isto kao to zamjenjuje hebrejski kao jezik komunikacije meu idovima u svijetu. Meutim, kontradiktorno tomu, postoji mogunost da e aramejski pokazati vie vitalnosti nego to se to danas ini jer jo uvijek mnogo znai ljudima koji su predani misticizmu. Zohar je, na primjer, bio napisan na aramejskom 500 godina nakon to su ga mase bliskoistonih idova prestale govoriti ili pisati. Zohar je ostao

sredinji idovski tekst koji se prouava u originalu stotine godina nakon to je napisan (Scholem, 1946).

Status aramejskoga kao idovskoga jezika Za razliku od jidia, idovsko-panjolskoga i idovsko-arapskoga kod kojih se intelektualci, osobito lingvisti, trude naglasiti idovsku inaicu jezika od neidovske, ini se da je interes da se isto napravi s aramejskim neznatan. idovsko-aramejski se od ostalih oblika aramejskoga razlikuje tako kako se idovski jezici tipino razlikuju od neidovskih jezika. Postoji nekoliko razloga zbog kojih postoji nedostatak interesa kako bi se dokazivala razliitost idovskoaramejskoga od ostalih oblika aramejskoga. Prvo je da mnogi idovi jednostavno nisu svjesni injenice da jo uvijek postoje neidovi koji se koriste aramejskim. Oni pretpostavljaju da termin aramejski ve oznaava inherentno idovski jezik. Suprotno tomu, ak i ako ljudi znaju da su se neidovi koristili aramejskim, moda ne znaju da jo uvijek postoje neidovi koji se koriste aramejskim tako da potreba za razlikovanjem od neidovske uporabe nije ideoloko stajalite. Drugo, budui da su hebrejski i aramejski usko vezani i strukturalno slini jezici, da su tijekom bliskoga kontakta posuivali jedan od drugoga dugo vremena te zbog toga to idovi piu aramejski istim pismom, ne prepoznaju da je idovskoaramejski tipian idovski jezik jer hebrejske posuenice u njemu nisu tako evidentne kao na primjer u jidiu. Na primjer, idovi ponekad recitiraju molitve ili segmente molitvi na aramejskome uvjereni da itaju neki drevni oblik hebrejskoga. idovsko-aramejski ak sadri puno rijei koje izgledaju kao hebrejske tako da nestrunjaku nije jasno jesu li izvorne ili posuenice. Tree, idovsko-aramejski se, za razliku od jidia, idovsko-arapskoga i idovsko-panjolskoga, ve percipira kao jezik. etvrto, govornici idovsko-aramejskoga nisu brojni niti su motivirani promijeniti stav javnosti prema svojem jeziku kao to su to govornici na primjer idovsko-arapskoga. Zbog tih razloga, aramejski se smatra jednako vanim kao i ostali idovski jezici u modernoj sociolingvistici koja se bavi interpretacijom ideologije jezika i identiteta u idovskome kontekstu.

Prijelaz s paleo-hebrejskoga alfabeta na hebrejsko-aramejski U doba kada su idovi preuzeli aramejsko pismo, njime su se koristili mnogi razliiti narodi i za njega nisu bili vezani neki osobiti osjeaji ili emotivna pripadnost naciji. idovi koji su se njime koristili nisu smatrali da preuzimaju neije tue pismo (Naveh 1975: 32). Aramejsko pismo imalo je isti broj znakova, u istome poretku, s otprilike istim fonetskim vrijednostima kao odgovarajui hebrejski znakovi. Stoga su se sveti tekstovi, a osobito pet Mojsijevih knjiga, za koje je toan poredak slova bio apsolutno nuan zbog razliitih mistinih interpretacija, mogli jednostavno prepisati slovo po slovo. Diringer (1958: 132) kae da je aramejski alfabet usvojen da bi se ouvala sr judaizma Tora.

Objavljeno u Ruah Hadaa glasilu idovske vjerske zajednice Bet Izrael, u prosincu 2011. u Zagrebu